Zlarin se vidi sa Šibenika kao zelena pruga preko mora. Nije velik — osam kilometara kvadratnih — i nije malen, jer kad si na njemu, čini ti se da ima sve što jedan otok treba imati: jedno mjesto, jednu luku, jednu rivu, jednu crkvu, jedan vrh do kojeg možeš popeti. Sve u jednini. To je dobar znak. Otoci u jednini su otoci u kojima se još može živjeti. Otoci u množini — sa tri mjesta, dvije luke, četiri plaže — već su izgubili nešto što je teško opisati, a što se mora osjećati.
Brodom iz Šibenika do Zlarina dolazi se za pola sata. To je dovoljno daleko da imaš osjećaj putovanja, ali dovoljno blizu da nije ozbiljno putovanje. Brod je mali, primi pedesetak ljudi i nekoliko bicikla, ali nema auta. Na Zlarinu nema auta, kao i na Krapnju, kao i na Silbi — postoji u Jadranu mali klub otoka koji su rekli ne motoru, i taj klub je u stvari elitni klub, samo što im to nitko nije rekao.
Stanovnika ima tristotinjak. Bilo ih je više — naravno da ih je bilo više — bilo ih je tisuću i petsto sredinom dvadesetog stoljeća, kad je otok bio na vrhuncu svoje koraljarske slave. Sad ih je tristo, što je manje od trideset posto onoga što je bilo, ali još uvijek dovoljno da se mjesto ne ugasi.
Pa ipak — Zlarin se nekako drži. Drži se zbog toga što je dovoljno blizu Šibeniku da ljudi mogu raditi tamo i živjeti ovdje, što na drugim otocima nije moguće. Drži se zbog turista koji se vraćaju, generacijama, neki već imaju kuće tu i provode ovdje pola godine. Drži se zbog Zlarinjana u dijaspori koji šalju novac i vraćaju se ljeti. Drži se zbog svoje ljepote koja je objektivna i ne može se poreći.
Treba spomenuti dvije osobe iz Zlarina koje su otok zadužile, makar ih većina turista neće prepoznati po imenu. Prvo, Krsto Iveković — botaničar i sin Zlarina, koji je u devetnaestom stoljeću napravio neka od najvažnijih ranih istraživanja jadranske flore. I drugo, nešto bliže nama, Vlado Gotovac — pjesnik, političar, disident, jedan od onih hrvatskih intelektualaca koji su 1971. završili u zatvoru jer su govorili stvari koje se tada nisu smjele govoriti. Gotovac je bio sa Zlarina dijelom svojeg porijekla, i imao je s otokom onu vezu koju imaju samo ljudi koji su otišli i koji se vraćaju. Otok ga pamti. U mjestu postoji ploča, ima u kafiću Gotovčeva slika, i kad se sjedne za stol i razgovara sa starijim ljudima, znat će svaki o njemu reći nešto što u biografijama ne piše.
Mjesto je lijepo. Treba to reći. Zlarin je možda i jedan od najljepših malih mjesta u srednjoj Dalmaciji, sa svojom rivom dugačkom koliko treba da imaš dva-tri restorana i jednu konobu, sa svojim uskim ulicama koje vode od rive prema unutrašnjosti, sa svojim crkvama — tri ih ima — koje se uzdižu jedna iznad druge na blagoj padini.
Glavna crkva je Gospe od Rašelja, sa zvonikom koji se vidi izdaleka. Druga je Sv. Šimuna, jednostavnija. Treća je mala kapelica na groblju, gdje se sahranjuju Zlarinjani već stoljećima. Svaka od te tri crkve ima svoju ulogu u životu otoka, i svaka se još uvijek koristi, što je u Hrvatskoj sve rjeđe — mnoge male crkve su zaključane preko godine i otvaraju se samo za turiste ili za posebne prilike.
Riva popodne je mjesto za sjediti. Tu se popije kava ili pivo ili vino, ovisno o satu. Tu se gleda brod kako dolazi i kako odlazi. Tu se razgovara sa starcima koji su sjedili na istim klupama prije pedeset godina kad su bili mladi. Tu se osjeća da vrijeme prolazi drugačije nego u Zagrebu ili Šibeniku — sporije, sa više pauza, kao da je netko stavio dah između sekundi.
Ono što je posebno u Zlarinu — i što ga čini drugačijim od Krapnja, od Ošljaka, od svih malih otoka koje sam dosad opisao — to je da Zlarin ima svoju gostoljubivost koja nije izvještačena. Konobari u restoranima nisu predstavljači. Vlasnici trgovina nisu poslovni ljudi. To su Zlarinjani koji rade svoj posao kao što su radili njihovi očevi, sa onim mirnim držanjem ljudi koji znaju da je posjetitelj samo posjetitelj, da će sutra otići, da otok ostaje.
To se osjeti čim sjedneš za stol. Konobar te ne forsira, ne pokušava ti nešto prodati, samo te pita što hoćeš i donosi to. Ako pitaš nešto, odgovorit će, ali ti neće držati monolog o povijesti restorana ili obitelji. Ti si turist, on je domaćin, transakcija je jasna, i u toj jasnoći ima svojevrsne časti koja se rijetko viđa u modernom turizmu.
Koralji. To je posebnost Zlarina, kao što su spužve posebnost Krapnja. Tri stotine godina, ili više, Zlarinjani su ronili za crvenim koraljom u dubokom Jadranu, vadili ga, obrađivali ga, prodavali ga. Crveni koralj — onaj pravi, mediteranski koralj — bio je vrijedan kao zlato u nekim epohama. Žene su nosile koraljne ogrlice kao status, koraljom su se ukrašavale crkve, koraljom su se plaćale stanarine i krštenja i pogrebi i svadbe.
Zlarinjani su poznavali koralj kao što su Krapnjani poznavali spužvu. Generacije su učile gdje rastu, na kojoj dubini, u kojem dijelu godine se vade. Ronili su bez opreme, kao i ostali jadranski ronioci tih vremena — na jedan dah, dvadeset, trideset metara dubine, dlijetom razbijali koralje sa kamena. Opasan posao. Mnogi su umirali, mnogi su gubili sluh, mnogi su pluća upropastili do četrdesete. Ali koralj je platio sve to. Koralj je platio kuće, koralj je platio djecu, koralj je platio i vraćao se generacijama u istim obiteljima.
Onda je koralj postao rijedak. Pretjerano vađenje, zagađenje mora, klimatske promjene — sve to skupa je smanjilo populaciju crvenog koralja u Jadranu na manje od pet posto od onoga što je bila. Zlarinjani koji su se i dalje htjeli baviti time morali su ići dalje i dublje, što znači skuplja oprema, manje povrata, manji profit. Mladi su počeli odustajati. Otišli su raditi druge poslove. Ali sjećanje na koralj je ostalo.
Zato i danas, kad dođeš na Zlarin, vidiš male trgovine sa koraljima. Ne onoliko koliko ih je bilo, ali ima ih. Prodaju ogrlice, narukvice, naušnice, sve to po cijenama koje neupućenom čovjeku izgledaju visoko, a u stvari su poštene — jer pravi koralj sa Zlarina je toliko rijedak, da ono što ti danas prodaju je nešto što se vadilo prije možda pedeset godina, čuvalo se, sad konačno došlo na red. Imaš osjećaj da kupuješ povijest. Ne samo nakit — povijest jednog mjesta upakiranu u kameni crveni komadić koji ćeš nositi oko vrata.
Plaže nisu velike. Ima jedna ili dvije šljunčane uvale dosta blizu mjesta, ima par drugih ako se hoda po obali. More je čisto — nije čistije od ostatka kornatskog područja, ali nije ni manje čisto, što je već puno bolje od mnogih hrvatskih mjesta gdje se posljednjih godina stvari pogoršavaju.
More na Zlarinu je tako čisto da se vidi dno. Staklo. Pravo staklo. Spustiš pogled sa rive ili sa kamena ili sa brodskog veza i vidiš dno na pet, šest, sedam metara dubine kao da je tu netko ostavio veliki prozor okrenut prema dolje. Vidiš ribice koje plivaju oko hridi. Vidiš svaki kamen. Vidiš svaki pomak alge.
To nije obična stvar. Veći dio jadranske obale danas ima more koje je dobro, ali nije staklo. Šibenik nema staklo. Split davno nema staklo. Splitska riva ima more koje izgleda dobro iz udaljenosti, ali kad spustiš pogled, vidiš plastične vrećice, čikove, mast od brodova. Zlarin je drugačiji. Zlarin nema veliku luku, nema tešku industriju u blizini, nema gradsku kanalizaciju koja se ne tretira. I more to zna, i more se zahvaljuje.
Tirkizno je tamo gdje je plitko. Tamno plavo gdje je duboko. A između tih dviju krajnosti ima desetak nijansi koje nemaju ime u hrvatskom jeziku, ni u jednom jeziku, jer boje mora prelaze tako brzo jedna u drugu da nije moguće svakoj dati ime — kao što nije moguće svakom valu dati ime, ili svakom dahu na ulici dati ime. To je ono što je more — kontinuum, ne kategorija.
Plivaš u njemu i osjetiš onu hladnoću kakvu samo Jadran ima u srednjoj sezoni — ne ledena, ne mlaka, već ono pravo, gdje se tijelo pita prvih trideset sekundi je li ovo bila dobra ideja, a već nakon minute zna da jest. Pliva se daleko. Možeš plivati od jedne strane mjesta do druge u liniji uz obalu, sa staklenim morem pod sobom, gledajući dolje fauni koja se ne uznemiruje previše tvojim prolaskom, jer ribice u zlarinskom moru su naviknute na ljude koji se ne ponašaju kao prijetnja.
Peca jer mu žena rekla idi vanka, nemoj se motat okolo po kući. Možda neće ništa uloviti. Vjerojatno neće. Većina ovakvih popodnevnih sesija završava sa praznim mrežicama i suhim cipelama i osjećajem da je vrijeme dobro provedeno iako ništa nije dovučeno do kuće. To je tajna ovakve vrste pecanja — uspjeh nije riba, uspjeh je sam proces. Sat ili dva sa najlonom u ruci, sa morem pred sobom, sa zvukom valova koji ti rade pozadinsku glazbu boljom od bilo koje koja se može pustiti iz zvučnika.
More i kamen. Kamen i more. Sunce odozgo. To je sve što treba znati o moru na Zlarinu. I to je više nego dovoljno.
Sjedneš popodne na rivi, popiješ ono što se popodne pije, gledaš kako sunce prelazi preko mora i pomalo se priprema za zalazak iza Šibenika. Stari ljudi prolaze pored tebe i klimnuju glavom, čak iako te ne poznaju. Pas leži pred restoranom, isti pas koji leži pred tim restoranom već dvanaest godina, ime mu Maro ili Lešo ili nešto tako. Vrijeme stoji. Brod se vraća u luku. Trajekt će za sat vremena otići za Šibenik sa zadnjom grupom dnevnih turista, a oni koji ostaju — popit će još jednu kavu i razmisliti o sutrašnjem danu, koji će vrlo vjerojatno izgledati identično današnjem.
To je Zlarin. Otok koji je preživio koralje i nestanak koralja, koji je preživio dvije države i tri rata u dvadesetom stoljeću, koji je preživio depopulaciju i koji preživljava i sad. Manji nego što je bio, da. Mirniji nego što je bio, da. Ali još uvijek tu. Još uvijek sa svojim trima crkvama, svojim koraljom, svojom rivom, svojim brodom koji vozi iz Šibenika svakih nekoliko sati.
A more oko njega je isto more koje je oko njega bilo i prije dvjesto godina. More je strpljivi suvlasnik svakog jadranskog otoka — sve može biti pojedeno, sve može propasti, ali more ostaje i čeka. Dok god ima mora, ima i Zlarina, ima i Krapnja, ima i Prvića, ima i svih onih bezimenih malih otoka koji se nigdje ne pojavljuju u turističkim brošurama.
To je razlog zašto čovjek može još uvijek vjerovati u Jadran. Ne zbog velikih, slavnih, prepunih otoka kao što su Hvar ili Brač. Nego zbog malih — Zlarina, Krapnja, Prvića — gdje se još uvijek vidi kako je bilo kad je sve bilo manje, sporije, i kad su ljudi živjeli sa morem, ne protiv mora ni unatoč moru, nego sa morem, kao saveznikom i suvlasnikom svake odluke koja se na otoku donosi.
Idi tamo dok se još može. Brod kreće svakog jutra. Vraća se navečer. Cijeli ti otok stane u jedan dan, ali jedan dan na Zlarinu vrijedi tri u Splitu, ili pet u Zagrebu, ili sedam u nekom velikom europskom gradu gdje vrijeme nestaje tako brzo da ga uopće ne uspijevaš primjetiti.
Na Zlarinu vrijeme se primjećuje. To je njegova najveća vrijednost. I to možda nećeš naći ni u jednoj brošuri, ali ćeš naći čim staneš na rivu i čim ti se brod udalji iza tebe prema Šibeniku — i u tom trenutku, kad ostaneš sam na rivi sa nekoliko nepoznatih ljudi koji izgledaju kao da pripadaju ovamo, počneš razumijevati zašto je Zlarin još uvijek tu.
Postoji u Zlarinu mali muzej koralja. Idi tamo. Ne traje dugo, dvadeset minuta, ali ti pokaže više o pravom Zlarinu nego svaka turistička brošura. Vidiš alate ronilaca, vidiš stare fotografije muškaraca koji su izgledali stariji sa trideset godina nego što danas izgledaju sa šezdeset, vidiš primjerke koralja u svim njegovim oblicima, vidiš pisma koja su odlazila u talijanske i francuske gradove uz pošiljke koralja. To je u stvari memorija ribarstva koje je već gotovo nestalo, i muzej je jedan od posljednjih mjesta gdje se ta memorija drži zajedno.
