Na zadarskoj rivi mul (gat) ne stoji kao ukras nego kao dokaz da kamen ima bolju memoriju od ljudi. Po njemu su defilirali mornari, vojnici, ribari, pijanci, udovice, sezonski filozofi i sva ona sitna ljudska sirotinja koja misli da će je more nekako oprati od povijesti. Neće. More samo vrati sol u ranu da peče poštenije. A Zadar je grad koji je dobio po zubima ozbiljno. U Drugom svjetskom ratu bombardiranje ga nije samo načelo nego ga je gotovo samljelo. Saveznička bombardiranja 1943. i 1944. razvalila su velik dio stare urbane jezgre, kuće, ulice, crkve, skladišta, navike, iluzije. Kad se prašina slegne, grad više nije isti grad, nego čovjek kojem su zakrpali odijelo, ali mu oči ostale stare. Mul to zna. Gatovi uvijek znaju. Oni prvi prime udar vojske, panike i bijega. Lanterna na kraju mula svijetli kao netko tko je preživio previše sprovoda da bi još imao velike riječi. Njezino svjetlo pada po kamenu koji je gledao odlazak Talijana, dolazak novih vlasti, poslijeratnu obnovu, ...

  To nije spomenik u klasičnom smislu. To je rupa u kamenu koja je naučila disati. Val udari, zrak prođe, ton izađe, i odjednom shvatiš da cijeli grad ima pluća, samo što ih većina ljudi koristi uglavnom za kukanje, naručivanje kave i loše ljubavne izjave pred ponoć. Najljepše kod Morskih orgulja je to što nisu uljudne. Ne sviraju kad ti hoćeš. Ne sviraju ono što poznaješ. Ne zanima ih tvoj ukus, tvoje raspoloženje ni tvoja potreba da od svega napraviš razglednicu. More im dođe kao pijan, genijalan glazbenik bez radnog vremena: nekad šapće, nekad stenje, nekad zvuči kao da se stari bogovi svađaju u cijevima. A ljudi stoje gore, gledaju zalazak sunca i ponašaju se kao da razumiju umjetnost, iako bi pola njih izgubilo unutarnji mir da im konobar kasni tri minute. Nema izvođača koji se klanja. Nema bisera znoja pod reflektorom. Nema kulture kao društvenog parfema. Ima samo more koje udara u obalu i kamen koji, umjesto da šuti kao što kamen obično radi, odluči pjevati. To je već ozbilj...

  Nakon što se slegla prašina vremena (priznajem, obiteljske zavjere nikad nisu donijele ništa dobroga), SEX (Sitnotisak express, op.a.) nam je podario najiščekivaniji književni događaj godine – bogato ukrašenu zbirku Harryjevih pisama iz njegove osobne korespodencije s Alfredom Hitchcockom, koju je započeo u doba kad se ovaj ČOVJEK KOJI JE PREVIŠE ZNAO , prebacio s radija na vizualni medij, kojega je odlučio „deflorirati“ (njegov izraz, op.a.), i tako utrti put novom umjetničkom pravcu; korespondencije koja, gotovo literarnom dramatičnošću, govori o događajima iz Hitchcockova fascinantnog života i koja za čitavog njegova vijeka nije bila prekinuta, osim jednom, zakratko, u vrijeme kada je već slavni majstor imao nekakve NEVOLJE S HARRYJEM. Mnogi opće poznati narativi dobivaju novu dimenziju, a „službene“ činjenice se ovdje razotkrivaju na najneočekivaniji način. Za nas je osobito zanimljiv maestrov posjet Zadru, u kojemu se, po službenoj verziji, divio najljepšim zalascima sunca...