Na zadarskoj rivi mul (gat) ne stoji kao ukras nego kao dokaz da kamen ima bolju memoriju od ljudi. Po njemu su defilirali mornari, vojnici, ribari, pijanci, udovice, sezonski filozofi i sva ona sitna ljudska sirotinja koja misli da će je more nekako oprati od povijesti. Neće. More samo vrati sol u ranu da peče poštenije.
A Zadar je grad koji je dobio po zubima ozbiljno. U Drugom svjetskom ratu bombardiranje ga nije samo načelo nego ga je gotovo samljelo. Saveznička bombardiranja 1943. i 1944. razvalila su velik dio stare urbane jezgre, kuće, ulice, crkve, skladišta, navike, iluzije. Kad se prašina slegne, grad više nije isti grad, nego čovjek kojem su zakrpali odijelo, ali mu oči ostale stare. Mul to zna. Gatovi uvijek znaju. Oni prvi prime udar vojske, panike i bijega.
Lanterna na kraju mula svijetli kao netko tko je preživio previše sprovoda da bi još imao velike riječi. Njezino svjetlo pada po kamenu koji je gledao odlazak Talijana, dolazak novih vlasti, poslijeratnu obnovu, nestašice, improvizacije, beton, planove, greške, i onu vječnu dalmatinsku vještinu da se ruševina prekrije smijehom, bevandom i rečenicom "ma dobro je". Kod nas je "dobro je" često samo kulturniji oblik za "nekako još stojimo".
Nakon rata obnova nije bila romantična priča iz brošure nego ono pravo, siromašno krpanje života. Trebalo je ponovno složiti grad koji je bio razbijen i politički i fizički. Ulice su se vraćale sporo, zgrade još sporije, a s njima i ideja da svakodnevica uopće ima smisla. Dio starog lica nestao je zauvijek, dio je spašen, dio je obnovljen kako se moglo, s onim materijalima, novcem i ukusom koje je doba imalo. Zato ponegdje Zadar izgleda kao aristokrat kojem su nakon tučnjave ušili radnički kaput - čudan spoj starog kamena i poslijeratne praktičnosti.
Mul je kao propalica koji je predugo ostao živ da bi ga još išta impresioniralo. Po cijele dane prima na sebe cipele, japanke, pijane korake i velike ljubavi od sedam minuta. Kamen sve pamti, ali se pravi važan. To je stari dalmatinski trik: šuti, trpi i izgledaj kao da si ti svima učinio uslugu što postojiš.
Razglednica laže. Ona ti pokaže sunce, kamen, more i možda koju lijepu sjenu, ali ne pokaže kako je taj isti kamen gorio, pucao, bio zatrpan i opet sastavljan. Ne pokaže da je obnova uvijek pola arhitektura, pola psihijatrija. Grad mora obnoviti zidove, ali ljudi moraju obnoviti razlog da u tim zidovima opet sjede, jedu, psuju, ljube se i varaju jedni druge kao civilizirana bića.
More udara u mul kao povijest u mali grad - opet, opet, opet, bez obzira jesi li umoran, zaljubljen ili pijan. I svaki put ljudi misle da su oni glavna priča. Nisu. Glavna priča je da je Zadar preživio razaranje, pa onda preživio obnovu, što je ponekad gotovo isti sport. Lako je srušiti. Teže je zakrpati. Najteže je nakon svega opet prodavati sladoled, ići na pijacu, svađati se oko parkinga i praviti se da je normalan život nešto što dolazi samo od sebe.
Mul i lanterna to gledaju bez iluzija. Kao stari svjedoci koji su odavno odustali od velikih riječi, ali još nisu odustali od smijeha. I možda baš zato ta zadarska riva nije lijepa na naivan način. Lijepa je kao razbijen nos koji je krivo zarastao, ali čovjek i dalje zna pjevati. Malo krvi, malo soli, malo cementa, malo povijesti. I puno humora, jer bez humora bi sve to bila samo ruševina koja se pravi važna.
Još 2010. pokazalo se da sanacija neće biti nikakvo kozmetičko lickanje starog gata. Tada se još moglo nadati onoj poznatoj gradskoj utjesi - zakrpi zid, oboji iluziju, i reci da će izdržati još koju sezonu. Betonski zid bio je novijeg datuma, pa je prvotna ideja bila jednostavna: sanirati mul i nastaviti dalje, kao što ljudi nastavljaju dalje i s lošim brakovima i još gorim gradovima.
Ali onda je 2018. došla revizija, a s njom i ona rijetka, neugodna stvar zvana stvarnost. Skeniran je čitav mul, napravljen mu je 3D blizanac, i prvi put se moglo pošteno pogledati što se zapravo događa iznad i ispod mora. Slika nije bila nimalo romantična. Nije to bila stara riva s ožiljcima i šarmom, nego tijelo koje još stoji samo zato što se naviklo stajati.
Kad su se tome dodale sondažne jame, postalo je jasno ono što nitko ne voli čuti jer loše zvuči u uredima, na konferencijama i uz svečane govore: mul se praktički mora graditi ponovno. Ne uljepšati. Ne popraviti. Ne malo učvrstiti. Ponovno izgraditi. U zadanim gabaritima kakav je u originalu bio a to znači produžen za 15 metara, kao da i kamen ponekad traži još malo prostora da diše nakon svega što je preživio.
Takvu promjenu trebalo je opravdati pred Središnjom agencijom za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije, tom vrstom birokratskog oltara pred kojim i najtvrđi kamen mora imati urednu dokumentaciju. Ali prošlo je. I onda su napravili ono što se stvarno radi kad više nema mjesta za sentimentalnost: promijenjen je čitav obalni zid, nasut novi materijal, ugrađen novi kamen. Nema tu pjesme. To je prljav posao spasa, samo bez aplauza i sa znatno više prašine.
Novi mul sada je dug gotovo 80 metara i širok 15. Uz njega mogu pristajati brodovi do 50 metara duljine, što zvuči vrlo tehnički, ali u biti samo znači da je grad ponovno osposobio komad vlastite kičme. Nije to mali zahvat. To je onaj trenutak kad prestaneš glumiti da stara kost još drži i priznaš da je treba lomiti da bi je spasio.
A onda, kao zadnja dobra rečenica nakon previše ružnih poglavlja, na mul je vraćena i identična lanterna kakva je ondje stajala prije bombardiranja. To je možda i najljepši detalj u cijeloj priči, ne zato što je sladak, nego zato što nije. U gradu koji je naučio što znači rušenje, pa onda i obnova, vratiti istu lanternu znači priznati da povijest nije samo stvar zidova i dužinskih metara. Nešto je i u tome da mrak ponovno prepozna svoje staro svjetlo.
Vjetar je nosio miris soli. Corto je stajao na rubu mula, kaput mu je lepršao, cigareta dogorijevala među prstima.
"Vidiš onu lanternu?" Nije pokazao rukom. Corto nikad ne pokazuje rukom.
"Vidim. Svjetlo kao svako drugo."
"Ne. To je posljednja pristojna rečenica koju grad upućuje moru. Sve što gradovi kažu poslije toga obično su laži."
"A iza lanterne?"
Corto je otpuhnuo dim. Vjetar ga je odnio prije nego što je stigao išta značiti.
"Iza nema rečenica, prijatelju. Samo tišina, valovi i ljudi koji su prekasno shvatili u kojem su poglavlju vlastitog života."
"Govoriš o kamenu kao da ti je stari poznanik."
"Bolji od većine. Mul pamti više od arhiva, a govori manje od pijanaca." Slegnuo je ramenima. "U mom zanatu, to je već ozbiljna preporuka."
"Ti nikome ne vjeruješ, Maltese."
"Vjerujem. Kamenu, moru i dobrim kartama." Kratka stanka. "Dvoje od troje me nikad nije prevarilo."
Galeb je kriknuo negdje iznad njih. Corto je bacio opušak u more i krenuo niz mul, polako, kao čovjek koji nikamo ne žuri jer zna da ga sudbina ionako čeka na sljedećem pristaništu.
"Kamo ćeš sad?"
Nije se okrenuo.
"Tamo gdje lanterna ne dopire. Najzanimljivije priče uvijek počinju malo iza svjetla."
Na tom mulu noću sve ispliva. Dođu turisti i misle da gledaju romantiku. A zapravo gledaju tvrdoglavu infrastrukturu preživljavanja. Taj mul nije pjesma; on je radnik treće smjene. Drži korake, drži valove, drži gradsku pozu. I lanterna nije nikakav filmski detalj nego malo javno čudo: žarulja koja uporno govori da se i nakon bombardiranja, obnove, promašenih urbanizama i svih lokalnih budala ipak može vidjeti kud staješ. U Dalmaciji je i to luksuz.
Na kraju ostanu samo mul, lanterna i more koje radi svoj stari posao: ispire sve, ali ništa do kraja. I možda je baš zato riva tako dobra za čovjeka. Dođeš tamo misleći da si neka velika priča, a odeš doma kao obična budala pod uličnim svjetlom. Što je, realno, najtočniji opis većine nas.
