Beč me dočekao kao stara gospođa s previše parfema i još više mišljenja. Prva impresija: sve uredno, sve pod kontrolom, čak i golubovi izgledaju kao da plaćaju porez. Grad sjaji, ali nekako… umorno. Kao bivša ljepotica koja još uvijek nosi krzno i pravi se da nije hladno ni iznutra ni izvana. Kafići su puni ljudi koji sjede satima nad jednom kavom, kao da im je netko rekao: “Ako popiješ drugu, umrijet ćeš.” Konobari imaju lice sudaca. Ne pitaš za šećer, nego moliš za oprost. A kolači? Kolači su dobri, naravno da jesu. Uvijek su dobri tamo gdje je život inače pomalo dosadan. Šećer kao zamjena za strast. Ulice su čiste do razine psihološkog poremećaja. Nigdje opušaka, nigdje kaosa. Počinješ se osjećati krivim samo zato što postojiš. Hodaš i misliš: “Brate, jesam li ja problem?” Jesi. U Beču si uvijek problem ako nisi savršeno ispeglan iznutra. Ljudi su ljubazni, ali na onaj način na koji ti netko kaže “dobar dan” i nada se da ćeš odmah nakon toga nestati. Smiju se pristojno, kao da...

  Isar, stari gad, teče kao pijanac koji zna put kući iako ga nitko ne razumije. Izvire negdje gore u planinama, u tom Karwendelu – što zvuči kao ime nekog dosadnog profesora koji te gnjavi sa zemljopisom – i odmah krene nizbrdo kao da mu gori pod nogama. Prolazi kroz ta mjesta s imenima koja zvuče kao da ih je izmislio netko tko je imao previše piva u sebi: Krün, Wallgau, Bad Tölz… “Bad” Tölz, da, vjerojatno zato što tamo svi završe mamurni. A onda München. Ah, München, gdje rijeka gleda kako ljudi bacaju prazne boce pored nje i misle da su romantični. Studentice sjede uz obalu, čitaju Rilkea, a Isar šapće: “Ništa vi ne razumijete, cure, sve ovo ide ravno u Dunav, a Dunav ide dalje i sve se zaboravi.”   295 kilometara — dovoljno dugo da prođeš kroz sve faze pijanstva: od onog vedrog “hej, lijepo je biti živ”, preko “zašto sam još uvijek budan?”, pa sve do one mutne, kasnonoćne faze u kojoj razgovaraš s ribama i uvjeren si da ti daju dobre savjete. Isar teče kroz München kao s...

  Ulazim u kavanu. Mađarska kavana, brate, mračna, drvena, stara.  Konobar me fiksira pogledom kao naplatni automat iz neke prethodne inkarnacije. Lice bez osmijeha, oči dvije crne rupe u računovodstvu duše. Konobar šuti. To je najgore. Samo briše čašu kao da polira dokazni materijal. "Pivo," kažem. Donosi pivo. Dobro je pivo. Mađari znaju napraviti pivo. Mađari znaju napraviti i vino. I rakiju. Pálinka, zovu je. Pije se u jednom gutljaju i onda mirno čekaš da ti se vrati svijet. Ponekad se vrati. Ponekad ne. Ovisi koliko ih popiješ i koja ti je generacija na duši. Pored mene sjedi starac. Bijela kosa, smeđe ruke, kapa kakvu su nosili svi muškarci do 1965. i nakon koje su svi muškarci samo nosili manje dostojanstvene kape. Pije nešto smeđe iz male čašice. Gleda u stol. Ne u zid. Ne u mene. U stol.  "Igen," kaže. Što znači da. Ili znači još jednu pálinku. Konobar pristupa s bocom, pa očito znači oboje. Mađarski jezik je efikasan na način na koji jezici postaju efikas...

  Kip Phila Lynotta stoji na Harry Streetu kraj puba Bruxelles, gdje je nekad pio, kao da čeka sljedeći koncert koji nikad neće završiti. Umro 4. siječnja 1986. “Otišao na veliku pozornicu na nebu.” Naravno. Ljudi uvijek vole takve rečenice — lakše je nego priznati da je svijet samo izgubio još jednog tipa koji je znao pretvoriti bol u pjesmu. Jedan od najdražih sinova Dublina, kažu. I zanimljivo — u gradu punom kipova ozbiljnih tipova poput  Daniela O'Connella ,  Jamesa Connollya  i  Jamesa Larkina  — ovaj lik s bas gitarom dobije jednako mjesto u srcima ljudi. To ti sve govori. Jer politika ti govori kako živjeti. Ali rock ti govori zašto uopće pokušavaš. Rođen u Birminghamu, odrastao u Dublinu — Crumlin ga je odgojio bolje nego bilo koja škola. Bio je pjesnik koji je završio s bas gitarom u rukama, ili basist koji je slučajno znao pisati bolje nego pola književne scene. Frontmen  Thin Lizzy . Glas ko...

  Ne mogu pouzdano reći tko je osoba na fotografijama. Možda je Stjepan. Možda je Henry. Možda su obojica. Možda je to samo čovjek koji je jednog dana obukao sako, stavio kapu, izašao među ljude. Gornje dvije fotografije izgledaju kao Stjepan koji je upravo izišao iz McDonaldsa kao da ide prebiti dosadu i od nje napraviti kajganu, a dosada pobjegne glavom bez obzira, a donje dvije imaju snažan šmek Henryja Millera — ćelava glava, okrugle naočale, asketski izraz čovjeka koji je u Parizu jeo kruh i nadu i ponekad samo nadu, koji je dugovao stanodavcu, pralji, izdavaču, prijatelju, sebi, Bogu — koji je živio od onoga što mu drugi nisu htjeli dati, i baš zato je živio bolje od onih koji su davali. Ljudi su prolazili. Nisu znali gledaju li Stjepana ili Henryja Millera koji se vratio iz mrtvih da naruči cheeseburger i kaže blagajnici: “Djevojko, život je seksualna katastrofa s pomfritom.” A blagajnica, koja čita ljubavne romane na pauzi i...

  Ima rijeka koje su lijepe. Liffey nije jedna od njih. Liffey je rijeka koja radi svoj posao bez izvinjenja i bez turističkih brošura. Smeđa, tiha, ponekad smrdljiva u ljeto kad vjetar stane i grad stane i sve stane osim smrada — Liffey teče kroz Dublin kao misao kroz glavu čovjeka koji je već sve vidio i više se ne iznenađuje ničim. Izvire u Wicklow planinama. Tamo gore nema ničega posebnog — mokra trava, magla, ovce koje gledaju u tebe onako kako gledaju samo ovce i filozofi, bez suda i bez zaključka. Voda počinje kao potok, hladna i čista i potpuno nesvjesna što je čeka. Nije svjesna Dublina. Još. Spušta se polako prema sjeveru, prema zapadu, mijenja smjer kao čovjek koji traži posao i ne zna što hoće — i onda negdje kod Leixlipa odluči. Dublin. Dobro. Neka bude Dublin.  Uđe u grad i grad je odmah pojede. S obje strane niču zgrade, mostovi, dokovi, promet, buka. Liffey prolazi ispod sedamnaest mostova samo kroz Dublin. Sedamnaest. Svaki most ima ime, svaki most ima po...