Dvorac na litici ima jednu prednost pred svim ostalim dvorcima: ne mora se truditi. Stoji tamo gdje stoji već tisuću godina, sto trideset metara nad vodom, i publika sama dolazi uz brdo, zadihana i sretna, kao da je ona nešto osvojila. Ali Blejski grad nije muzej koji čeka da ga fotografiraju. On radi. Cijele godine, u smjenama, kao stari gostioničar koji je shvatio da povijest najbolje prolazi kad se posluži uz nešto za popiti. U tom dvorištu se danas održava sve što se u jednom dvorcu uopće može održavati. Ljudi se tamo žene, i to u ozbiljnim količinama — jer kad ti litica, jezero i otok pozadi rade posao scenografije, čak i najobičniji brak izgleda kao kraj dobrog filma. U staroj tiskari posjetitelji si tiskaju certifikate na ručnoj presi, u kovačnici čovjek s čekićem kuje suvenire dok mu se turisti dive kao da su otkrili vatru, u vinskom podrumu možeš sam napuniti i zapečatiti bocu — što je, priznajmo, najbolji dokaz da je Srednja Europa naučila spojiti tradiciju i maloprodaj...

  Blejski grad je dvorac koji nije morao ništa dokazivati, i zato je pobijedio. Stoji na litici sto trideset metara nad jezerom, u položaju koji nije odabran zbog ljepote nego zbog logike: s te stijene se vidi sve, a do nje se dolazi teško. Ljepota je bila nusprodukt. Tisuću godina kasnije taj nusprodukt donosi milijune, što je najbolji dokaz da sreća u povijesti obično pripada onima koji su prvi zauzeli dobru poziciju iz posve praktičnih razloga. Sve počinje jednim komadom pergamenta. Godine 1004. car Henrik II. darovao je bledsko dobro biskupu iz Brixena, u Tirolu, a s tim darom išao je i dvorac koji se u dokumentima spominje 1011. godine. Zamisli tu scenu iz današnje perspektive: car u Njemačkoj potpisuje papir i time odlučuje tko će sljedećih osam stoljeća upravljati jezerom, otokom, brdom i svim ljudima na njemu. Nitko lokalni nije bio pitan. Nitko nikad nije pitan. Tako je izgledala srednjovjekovna kadrovska politika — mail bez opcije za odgovor. I onda počinje najduža i najm...