Dvorac Taggenbrunn stoji na brijegu iznad St. Veit an der Glana već osamsto godina. Prvi put se spominje u dokumentima 1142. godine, što je dovoljno davno da nitko više ne pamti zašto. Imali su ga vitezovi, imali su ga grofovi, imali su ga ljudi čija imena danas nitko ne može izgovoriti bez tri pokušaja i suhih usta. Imena se mijenjaju, dvorac ostaje. Tako i treba biti. To je u stvari jedino pravilo arhitekture koje vrijedi — kamen je dulji od čovjeka, i kamen na kraju uvijek pobjeđuje. Stoji na brijegu okruženom vinogradima. To je pametna pozicija. Brijeg ti daje pregled, vinograd ti daje vino, a vino ti daje sve ostalo što čovjek može poželjeti od života kad uđe u određeno doba. Sa zidova vidiš dolje cijelu dolinu Glan, vidiš Lorenziberg na sjeveru, vidiš Magdalensberg na jugu, vidiš sva ona polja i sela i autoceste koje su Austrijanci uredno isplanirali da bi se po njima kretali još urednije. Dvorac to gleda i ništa ne kaže. Dvorci ne komentiraju autoceste. Dvorci su prež...

  Ja sam mačak. Ime nije važno. U St. Veitu i okolini ime nije važno svakako, jer ovdje su sva imena stara, sva su njemačka, a njemačka imena su za mačke previše duga. Ljudi ih izgovore i dok izgovore, ti se već umoriš. Ja se odazivam na Mau , na Pst , na bilo što kratko što netko izgovori dok drži konzervu u ruci. Konzerva je univerzalni jezik, stariji od njemačkog i hrvatskog i svih ostalih. Živim u središnjoj Koruškoj, kažu ljudi koji vole govoriti gdje žive. Ja kažem živim tu gdje je trava i miševi i topli kamen za poslijepodne. To je sve što treba mački znati o svom položaju u svijetu. Sve ostalo je geografija, a geografija je čovjekova bolest. Općina nam je smještena u jugu okruga St. Veit an der Glan. Glan, to je rijeka. Teče istočno od mene, kroz svoju dolinu koju zovu Glantal, što je ime koje zvuči kao da netko kihne kad ga izgovori. Rijeka teče polako jer ovdje sve teče polako, pa i vrijeme. U Koruškoj su sati duži nego drugdje. Ne znam zašto. Tako je oduvijek. Mačk...