Most kod Tisnog se diže dvaput dnevno, u devet i u pet, i tada cijeli otok stane. Kolona auta do Vodica, ljudi trube, znoje se, psuju na pet jezika. A most se diže polako, dostojanstveno, kao penzioner koji ustaje s wc-a. To je jedina stvar na Murteru koja radi po rasporedu, i zato je svi mrze. Ljudi ne vole točnost. Točnost ih podsjeća na sve što oni nisu. Murter, dvije tisuće duša na sjeverozapadu otoka, razvučeno između dviju uvala — Hramine i Slanice — kao čovjek koji ne može odlučiti u kojoj birtiji ostati. Mjesto je dovoljno malo da svi znaju sve o svakome, i dovoljno staro da im to više nije zanimljivo. Ljeti nabuja na deseterostruko, zimi se skupi natrag na svoje dvije tisuće, i te dvije tisuće su jedine koje se računaju: oni ostaju kad se sve svjetla pogase. Dijele ga na tri dijela, kao svaku dobru priču. Staro selo je gore na brdu svetog Roka, s malom crkvom istog imena: najstariji dio, kamene kuće nagurane jedna na drugu, uličice tako uske da se svađa iz jedne k...

  Ljudi dolaze na Kornate zbog nečega što ne mogu dobiti drugdje. Bizant je dobivao pregled. Hodočasnici su dobivali svetost. Svjetioničari su dobivali samoću. Mi danas dobivamo — što? Fotografiju, možda. Osjećaj da smo negdje bili. Sat mira sa vjetrom u kosi.  I to je dosta. To je bilo dosta i njima. Kornatski razlozi za dolazak se ne mijenjaju previše kroz stoljeća. Mijenjaju se samo forme. Suština ostaje ista — čovjek dolazi na kamenu tvorevinu u moru da nešto pronađe u sebi što drugdje nije mogao pronaći. A ako ne pronađe — dobro, uvijek postoji riba za ručak i vino u Kapetanovoj kući. To je kornatski utješni plan B, i ne treba ga podcijeniti. Dok smo plovili, netko mi je gurnuo u ruke pomorsku kartu Nacionalnog parka. Onu pravu, s brojkama i koordinatama i imenima, i s tolikom količinom sitnih točkica da izgleda kao da je netko kihnuo tintom po Jadranu. Osamdeset i devet komada kamenja, svaki sa svojim imenom. I ja sam sjeo, u onaj hlad ispod tende, i počeo čitati kao da ...