Mađari su oduvijek izgledali kao ekipa koja je došla na tulum na koji ih nitko nije zvao — i onda ostala tisuću godina. Zamisli ravnicu. Velika ravnica. Toliko ravna da možeš vidjeti kako ti dosada dolazi s horizonta. Negdje oko 9. stoljeća pojavljuje se čopor konjanika s brkovima, lukovima i izrazom lica kao da su upravo popili tri litre konjskog mlijeka i sad traže gdje parkirati povijest. To su Mađari. Nitko točno ne zna odakle su došli. Ozbiljno. Povjesničari se znoje nad kartama, lingvisti lupaju po riječnicima, a Mađari samo sjede u čardi, piju palinku i  govore: “Pa došli smo od tamo negdje.” "Od tamo negdje.” Hmm. Sad zamisli Europu kao zadimljeni bar negdje oko 900. godine. Svi sjede za stolovima: Germani, Slaveni, Latini. Piju pivo, prepiru se oko granica i psuju poreze. Sve je relativno mirno. I onda se vrata naglo otvore. Ujašu tipovi s istoka. Brkovi, konji, lukovi, oči koje izgledaju kao da su vidjele previše stepe i premalo porezne...