Branko Mijatović. Zajedno smo derali školske klupe prije stotinu godina. Danas je čovjek s tisuću lica i sve mu treba. Umirovljeni nastavnik tjelesnog koji više nema koga tjerati na krugove, pa sad tjera samog sebe. Kiropraktičar koji ti krcka kralješke dok ti oči ne pobjegnu prema stropu. Diler morskih iluzija na komadu papira. U ovoj državi, ako nemaš tri posla, kao da si mrtav. A Branko je živ. Itekako. On je onaj tip koji bi ti prodao pijesak u Sahari, ali bi ti ga pošteno spakirao u vrećicu i usput ti besplatno namjestio iščašeno rame. Čovjek s manirom. Branko govori jezike. Sve jezike. Ne onako kako se govore u školama, nego onako kako se govore na rivi. Engleski mu izlazi na nos, talijanski na uho, njemački na usta, a francuski negdje sa strane, kao da ga ispljune. Ne zna gramatiku ni na jednom od njih, ali to nikoga ne zanima. Ljudi ne kupuju gramatiku. Ljudi kupuju osmijeh, mahanje rukom i onaj slamnati šešir koji izgleda kao da mu je izrastao iz glave. Rusi mu daju nova...

  Prije samog jezera ima jedno mjesto. Zove se Skrača. Tamo se digao niz kamenih skulptura, slaganih od ručno odabranih kamenova, postavljenih jedan na drugi u onim formacijama koje izgledaju kao da su ih izgradili neki suvremeni druidi koji su otkrili balansiranje kao oblik meditacije. Tko ih je počeo slagati — ne zna se sigurno. Možda jedan turist prije dvadeset godina koji je htio ostaviti trag bez vandalizma. Možda lokalni stanovnik koji je odlučio da otok zaslužuje umjetnost. Možda nekoliko ljudi tijekom vremena, svatko dodajući svoju kupolu kamena na već postojeću zbirku. Bilo kako bilo, sad ih ima desetak, dvadesetak, ovisno o godini i koliko ih je more srušilo prošle zime, i postale su zaštitni znak Skrače. Lijepe su na onaj način na koji su lijepe stvari koje nisu pravljene da budu lijepe. Nemaju arhitektonski plan. Nemaju estetsku teoriju iza sebe. Samo netko je uzeo kamen, stavio ga na drugi kamen, vidio da stoji, pa stavio treći. To je sve. Iz tog ničega nastalo je nešt...