Dvorac Hollenburg stoji tamo iznad Drave i gleda prema Rosentalu, Karavankama i svim tim urednim austrijskim livadama. Ako si prvi put spomenut 1142. godine, nagledaš se svega: plemića, svećenika, seljaka, vojski, potresa, požara, turista i ljudi koji slikaju konje pod tvojim zidinama. To nije onaj Hollenburg kod Kremsa, da se razumijemo. Austrija ima dovoljno dvoraca da čovjek pomisli kako su ih nekad dijelili uz kruh i kobasice. Ovaj je koruški, kod Maria Raina, u Rosentalu, iznad Drave, blizu Klagenfurta. Slovenci ga zovu Humberk, Nijemci Burg Hollenburg, a ja bih ga zvao: “Evo ga opet, još jedan kameniti gospodin s traumama.” Mjesto mu je bilo dobro izabrano. Gore na brdu, da možeš gledati tko dolazi, tko odlazi i tko ti možda nosi probleme. U srednjem vijeku to je bila vrlo korisna stvar. Nije bilo aplikacija, kamera ni susjeda na Facebooku, pa si morao imati dvorac na uzvisini i ozbiljno lice. Odande se kontrolirao Rosental, Dravu i puteve prema Karavankama. Drugim riječima...

  Ja sam Stipe. Mačak. Šareni, dugodlaki, s bijelim šapama što izgledaju kao da sam ih umočio u mlijeko a onda zaboravio oprati. Imam osam godina, što u mačjim godinama znači da sam stariji od većine vas, mlađi od nekih od ovih konja, i mudar dovoljno da znam kad treba šutjeti i kad treba zamijaukati prema čovjeku koji nosi konzervu. Živim ovdje, na Wild Spiritu, u šumi, pet kilometara od centra Zadra prema Kožinu. Klub je mali, kažu ljudi. Ja kažem — taman. Veliki klub bi imao previše ljudi, a ljudi su, kao što svaki mačak zna, problem koji se rješava strpljenjem i izborom dobrog skrovišta. Ovaj klub ima taman onoliko ljudi koliko je potrebno da netko stalno otvara konzerve i da netko ponekad ostavi vrata kuhinje otvorenima, što su dvije najvažnije stvari u životu jednog mačka. Da bude jasno: meni nije ime Stipe. Meni je ime nešto drugo, nešto što mačke znaju a ljudi ne, ime koje izgovara samo majka kad si mačić, i koje zaboraviš čim ti ljudi daju svoje. Ali pristao sam na Stipe. ...

  Konjički klub Palomino stoji pod selom Koritno, na pola put između Lesca i Bleda, što je dovoljno blizu da turisti ne moraju puno hodati a dovoljno daleko da konji ne moraju gledati turiste. Da budem jasan odmah na početku: vi mislite da mi konji volimo voziti ljude. Ne volimo. Toleriramo to. Razlika je velika. Toleriramo to kao što vi tolerirate kišu — dolazi, prolazi, ne morate je voljeti, samo morate biti na kiši dok ne stane. Tako i mi. Dok ne stane. Bled vidim u daljini kad podignem glavu — ono jezero u kojem se ljudi vrte oko crkvice kao da od toga što hodaju u krug nešto ovisi. Moje stanje je drugačije. Moje stanje je trava. Moje stanje je ograda i drvo i drugi konji i vjetar koji nosi mirise koje vi ne razumijete jer su vam nosevi prekratki i preslabi. Zovem se nekako, nije važno kako. Imao sam tri imena dosad. Ljudi vole davati imena kao da to nešto mijenja. Mama mi je dala prvo, vlasnik drugo, a treće mi je dala neka djevojčica koja je plakala kad su me prodavali. ...