More izgleda kao svila koju nitko ne može ispeglati: plavo do ludila, s onim tamnim naborima gdje se grad ogleda i pravi se važan. Galeb klizi preko toga kao kreditna kartica po aparatu — bip, transakcija odobrena, ručak pripada hrabrijem.  GRUNF, general junk food fronte.  U balončiću mudrost stoljeća: “Jedi hot-dog i živjet ćeš do kraja života.” To je to, brate. Svi ćemo živjeti točno do kraja života. Marketing koji je diplomirao filozofiju apsurda. Ispod još bolja teologija: “Bolje poist dva hot-doga nego jedan.” Naravno da je bolje. Dva su uvijek bolja od jednog, osim kad su u pitanju računi, bivše veze i sunčanice. Izvještaj, odjel “Prehrana i taktika”. Govori Grunf. Objekt: “FOOD BARABA” – mobilna baza za gorivo pješaštva. Crvena tenda s natpisom žute boje: upozorenje i obećanje u jednom. Kamen fasada – certificirana protiv bure i loših odluka. Vrata s vertikalnim letvicama: ulaziš kao vojnik, izlaziš kao sretniji vojnik. Cjenik na tabli, ručni rad: HAZOL...

    Most kod Tisnog se diže dvaput dnevno, u devet i u pet, i tada cijeli otok stane. Kolona auta do Vodica, ljudi trube, znoje se, psuju na pet jezika. A most se diže polako, dostojanstveno, kao penzioner koji ustaje s wc-a. To je jedina stvar na Murteru koja radi po rasporedu, i zato je svi mrze. Ljudi ne vole točnost. Točnost ih podsjeća na sve što oni nisu. Murter, dvije tisuće duša na sjeverozapadu otoka, razvučeno između dviju uvala — Hramine i Slanice — kao čovjek koji ne može odlučiti u kojoj birtiji ostati. Mjesto je dovoljno malo da svi znaju sve o svakome, i dovoljno staro da im to više nije zanimljivo. Ljeti nabuja na deseterostruko, zimi se skupi natrag na svoje dvije tisuće, i te dvije tisuće su jedine koje se računaju: oni ostaju kad se sve svjetla pogase. Dijele ga na tri dijela, kao svaku dobru priču. Staro selo je gore na brdu svetog Roka, s malom crkvom istog imena: najstariji dio, kamene kuće nagurane jedna na drugu, uličice tako uske da se svađa iz jedne k...