Kogelnig, dakle. Ljudi to izgovore kao da se radi o ozbiljnoj stvari. Kao banka. Kao odvjetnički ured. Kao mjesto gdje se nose čiste čizme i gdje nitko ne prdi u štali.  A ja sam konj i znam bolje. Kogelnig Horses u St. Veit an der Glan je mjesto gdje ljudi govore o sportskim partnerima, turnirskoj pratnji, preskakanju prepona i kvalitetnim konjima. Lijepo to zvuči. “Sportski partner.” Tako me zovu kad sam skup. Kad pojedem ogradu, onda sam samo “prokleta životinja”.  St. Veit an der Glan je mali austrijski komad reda, trave i administracije. Sve je uredno, čak i blato ima neku kulturnu disciplinu. Čovjek bi pomislio da će se ondje i konj ponašati kao građanin s poreznim brojem. Ali ne. Mi smo i dalje konji. Samo nas češljaju skupljim četkama. Ujutro dođe čovjek s kantom. Uvijek ta kanta. Zvuk kante je jedina glazba koju poštujem. Beethoven je u redu, ali zob ima bolji ritam. Čovjek kaže: “Dobar dečko.” Ja ga gledam. Znam da laže. Nisam dobar. Samo sam trenutno sit. Na...

  Dvorac Hollenburg stoji tamo iznad Drave i gleda prema Rosentalu, Karavankama i svim tim urednim austrijskim livadama. Ako si prvi put spomenut 1142. godine, nagledaš se svega: plemića, svećenika, seljaka, vojski, potresa, požara, turista i ljudi koji slikaju konje pod tvojim zidinama. To nije onaj Hollenburg kod Kremsa, da se razumijemo. Austrija ima dovoljno dvoraca da čovjek pomisli kako su ih nekad dijelili uz kruh i kobasice. Ovaj je koruški, kod Maria Raina, u Rosentalu, iznad Drave, blizu Klagenfurta. Slovenci ga zovu Humberk, Nijemci Burg Hollenburg, a ja bih ga zvao: “Evo ga opet, još jedan kameniti gospodin s traumama.” Mjesto mu je bilo dobro izabrano. Gore na brdu, da možeš gledati tko dolazi, tko odlazi i tko ti možda nosi probleme. U srednjem vijeku to je bila vrlo korisna stvar. Nije bilo aplikacija, kamera ni susjeda na Facebooku, pa si morao imati dvorac na uzvisini i ozbiljno lice. Odande se kontrolirao Rosental, Dravu i puteve prema Karavankama. Drugim riječima...

  Ja sam Stipe. Mačak. Šareni, dugodlaki, s bijelim šapama što izgledaju kao da sam ih umočio u mlijeko a onda zaboravio oprati. Imam osam godina, što u mačjim godinama znači da sam stariji od većine vas, mlađi od nekih od ovih konja, i mudar dovoljno da znam kad treba šutjeti i kad treba zamijaukati prema čovjeku koji nosi konzervu. Živim ovdje, na Wild Spiritu, u šumi, pet kilometara od centra Zadra prema Kožinu. Klub je mali, kažu ljudi. Ja kažem — taman. Veliki klub bi imao previše ljudi, a ljudi su, kao što svaki mačak zna, problem koji se rješava strpljenjem i izborom dobrog skrovišta. Ovaj klub ima taman onoliko ljudi koliko je potrebno da netko stalno otvara konzerve i da netko ponekad ostavi vrata kuhinje otvorenima, što su dvije najvažnije stvari u životu jednog mačka. Da bude jasno: meni nije ime Stipe. Meni je ime nešto drugo, nešto što mačke znaju a ljudi ne, ime koje izgovara samo majka kad si mačić, i koje zaboraviš čim ti ljudi daju svoje. Ali pristao sam na Stipe. ...