Ulazim u kavanu. Mađarska kavana, brate, mračna, drvena, stara.  Konobar me fiksira pogledom kao naplatni automat iz neke prethodne inkarnacije. Lice bez osmijeha, oči dvije crne rupe u računovodstvu duše. Konobar šuti. To je najgore. Samo briše čašu kao da polira dokazni materijal. "Pivo," kažem. Donosi pivo. Dobro je pivo. Mađari znaju napraviti pivo. Mađari znaju napraviti i vino. I rakiju. Pálinka, zovu je. Pije se u jednom gutljaju i onda mirno čekaš da ti se vrati svijet. Ponekad se vrati. Ponekad ne. Ovisi koliko ih popiješ i koja ti je generacija na duši. Pored mene sjedi starac. Bijela kosa, smeđe ruke, kapa kakvu su nosili svi muškarci do 1965. i nakon koje su svi muškarci samo nosili manje dostojanstvene kape. Pije nešto smeđe iz male čašice. Gleda u stol. Ne u zid. Ne u mene. U stol.  "Igen," kaže. Što znači da. Ili znači još jednu pálinku. Konobar pristupa s bocom, pa očito znači oboje. Mađarski jezik je efikasan na način na koji jezici postaju efikas...

  Kip Phila Lynotta stoji na Harry Streetu kraj puba Bruxelles, gdje je nekad pio, kao da čeka sljedeći koncert koji nikad neće završiti. Umro 4. siječnja 1986. “Otišao na veliku pozornicu na nebu.” Naravno. Ljudi uvijek vole takve rečenice — lakše je nego priznati da je svijet samo izgubio još jednog tipa koji je znao pretvoriti bol u pjesmu. Jedan od najdražih sinova Dublina, kažu. I zanimljivo — u gradu punom kipova ozbiljnih tipova poput  Daniela O'Connella ,  Jamesa Connollya  i  Jamesa Larkina  — ovaj lik s bas gitarom dobije jednako mjesto u srcima ljudi. To ti sve govori. Jer politika ti govori kako živjeti. Ali rock ti govori zašto uopće pokušavaš. Rođen u Birminghamu, odrastao u Dublinu — Crumlin ga je odgojio bolje nego bilo koja škola. Bio je pjesnik koji je završio s bas gitarom u rukama, ili basist koji je slučajno znao pisati bolje nego pola književne scene. Frontmen  Thin Lizzy . Glas ko...

  Ne mogu pouzdano reći tko je osoba na fotografijama. Možda je Stjepan. Možda je Henry. Možda su obojica. Možda je to samo čovjek koji je jednog dana obukao sako, stavio kapu, izašao među ljude. Gornje dvije fotografije izgledaju kao Stjepan koji je upravo izišao iz McDonaldsa kao da ide prebiti dosadu i od nje napraviti kajganu, a dosada pobjegne glavom bez obzira, a donje dvije imaju snažan šmek Henryja Millera — ćelava glava, okrugle naočale, asketski izraz čovjeka koji je u Parizu jeo kruh i nadu i ponekad samo nadu, koji je dugovao stanodavcu, pralji, izdavaču, prijatelju, sebi, Bogu — koji je živio od onoga što mu drugi nisu htjeli dati, i baš zato je živio bolje od onih koji su davali. Ljudi su prolazili. Nisu znali gledaju li Stjepana ili Henryja Millera koji se vratio iz mrtvih da naruči cheeseburger i kaže blagajnici: “Djevojko, život je seksualna katastrofa s pomfritom.” A blagajnica, koja čita ljubavne romane na pauzi i...

  Ima rijeka koje su lijepe. Liffey nije jedna od njih. Liffey je rijeka koja radi svoj posao bez izvinjenja i bez turističkih brošura. Smeđa, tiha, ponekad smrdljiva u ljeto kad vjetar stane i grad stane i sve stane osim smrada — Liffey teče kroz Dublin kao misao kroz glavu čovjeka koji je već sve vidio i više se ne iznenađuje ničim. Izvire u Wicklow planinama. Tamo gore nema ničega posebnog — mokra trava, magla, ovce koje gledaju u tebe onako kako gledaju samo ovce i filozofi, bez suda i bez zaključka. Voda počinje kao potok, hladna i čista i potpuno nesvjesna što je čeka. Nije svjesna Dublina. Još. Spušta se polako prema sjeveru, prema zapadu, mijenja smjer kao čovjek koji traži posao i ne zna što hoće — i onda negdje kod Leixlipa odluči. Dublin. Dobro. Neka bude Dublin.  Uđe u grad i grad je odmah pojede. S obje strane niču zgrade, mostovi, dokovi, promet, buka. Liffey prolazi ispod sedamnaest mostova samo kroz Dublin. Sedamnaest. Svaki most ima ime, svaki most ima po...

Vicka su u Dublinu svi zvali Vick. Liama su zvali Liam, jer se Liam ne skraćuje, Liam je već skraćenica za nešto što nitko više ne pamti. Obojica su vozili lolope u Musgraveovom skladištu u Blanchardstownu. Picker. Uzmi narudžbu, odvezi do pakirnice, vrati se po sljedeću. Plaća stiže petkom. Dovoljno da se vratiš u ponedjeljak. Upoznali su se preko mobitela. Ne pitajte kako. U Dublinu se ljudi upoznaju svakojako, a Vick i Liam su imali sličan smisao za humor i slične probleme, što je dovoljno za prijateljstvo kad si daleko od kuće. Hej, kako si, upita Liam Vicka jednog poslijepodneva.   Oćeš da odemo poslije posla do Crvene krave? Aha. Poslije, u Crvenoj kravi. Liam: Obožavam ovakve stvari. Glazba, svjetla, ljudi... to je pravi duh Dublina. Vicko: Aha. Liam: A ti, voliš li ti ovakve stvari ili si više za mir i tišinu? Vicko: Aha. Liam: Znaš što, mislim da si ti jako zanimljiv tip. Imaš nešto posebno u sebi. Ne znam što je to, ali me privlači. Da se mene pita, tu je Vi...

DETOUR: Biram I kuda sada pobjeći u šume ili gore u Irsku il' na more negdje gdje je čišći zrak Pogodi kamo idemo kad vode nas luđaci skockani pajaci sumnjivi tipovi I sada napokon sam pukao k'o kokica i fućka mi se za sve moralno relativne hulje ogrnute u zastave Biram, biram da vas nema biram, više neću da se živciram fokusiram dalje od problema gledam da vas nema Biram, biram što mi treba neću da mi takve ljuske kvare dan eskiviram, jer glupost je k'o ljubav neuništiva I kuda sada pobjeći pod zemlju il' u svemir gdje je manji nemir gdje je manje ludila Pogodi kamo idemo kad vladaju prostaci oteli su gradove delaju hramove I tako napokon sam pukao k'o kokica i fućka mi se za sve profitere, plagijatore ogrnute u zastave Biram, biram da vas nema biram, više neću da se živciram fokusiram dalje od problema gledam da vas nema Biram, biram što mi treba neću da mi takve ljuske kvare dan eskiviram, jer glupost je k'o ljubav neuništiva I biram, jer vi ste jedno čudo sv...