St. Veit an der Glan je grad koji je nekad bio glavni grad Koruške a danas nije. To je sudbina koju dijeli sa puno drugih gradova u Europi — bili su važni, više nisu, a oni i dalje postoje, što je u stvari najpošteniji oblik povijesti. Gradovi koji više nisu glavni gradovi razviju neku tihu mudrost koja onima koji to još jesu nedostaje — mudrost koja kaže "vidio sam i bolje i gore i ostao sam ovdje, snađite se vi sa svojom današnjom slavom kako znate."
Stoji tu već tisuću godina, manje-više. Prvi se put spominje u dokumentima 1131., što je dovoljno davno da možeš zaboraviti razlog spominjanja a tradiciju nastaviti. Glavnim gradom Koruške postao je sredinom dvanaestog stoljeća i ostao to do 1518., kad je netko u Beču odlučio da je Klagenfurt strateški pametniji izbor. I tako je 1518. St. Veit izgubio status, a Klagenfurt ga je dobio, i otad u svakom austrijskom razgovoru Klagenfurt vrijedi više, iako je St. Veit stariji i mirniji i, ako pitaš mene, ljepši — ali nitko mene ne pita.
Industrija je ovdje nekoć bila važna. Željezara, tekstil, neke male tvornice koje su zapošljavale generacije. Sad je industrije manje, jer Europa je industriju preselila u Aziju i zatim u Afriku, i samo turizam ostaje, i Jacques Lemans satovi koje pravi obitelj Riedl u industrijskoj zoni izvan središta, što grad nekima izgleda kao mali ali stabilan posao u svijetu gdje stabilnosti više nema.
I to je u stvari poanta St. Veita — nije više glavni, nije više industrijski centar, nije više vojvodsko sjedište, ali je još uvijek tu, sa svim svojim kapijama i kulama i baroknom kolonom koja zahvaljuje Bogu na prestanku kuge. Život teče sporo. Ujutro se otvaraju pekare, popodne kafići pune teraso, navečer ljudi šetaju trgom kao što su šetali već stoljećima, sa istim mirisom kave u zraku, sa istim zvonom crkve svetog Vida koje obilježava sate.
Annelise sam sreo trećeg dana Wiesenmarkta, na trgu, dok je grad već ulazio u onu fazu kad više ne razlikuješ je li popodne ili rano jutro sljedećeg dana. Ona to nije razlikovala uopće, i to mi se odmah svidjelo. Ljudi koji prave razliku između popodneva i jutra obično su ljudi koji ne znaju živjeti.
Stajala je u dirndlu — zelenom prsluku, crvenoj suknji sa cvjetnim uzorkom, bijeloj bluzi, sve onako kako se nosi u Koruškoj već stoljećima, sa istom ozbiljnošću s kojom žene drugih zemalja nose dijamantne ogrlice. Crvena kosa joj je padala preko ramena. Na cipelama prašina sa Wiesena, na obrazima ono rumenilo koje dolazi od piva i sreće u jednakim dijelovima. Bila je možda pedeset, možda više — kod žena koje znaju živjeti godine prestanu biti važne negdje oko četrdeset pete, jer od tada pa nadalje sve je bonus, sve je čisto, sve je dobitno.
Raširila je ruke kad me ugledala. Ne zato što me poznavala. Ona nije poznavala nikoga, ali je poznavala sve — što je rijedak talent, i znam samo dvije-tri osobe u životu koje su to mogle. Annelise je bila treća. Ruke su joj bile raširene jer je tako stajala oduvijek, prema svijetu, prema gradu, prema svakom novom čovjeku koji bi se pojavio u njenom vidnom polju. Nije imala pojam o nepoznatima. Za nju je svatko bio netko koga je samo tek upoznala, što je posve drugačija pretpostavka i mijenja ti cijeli pogled na ljude.
"Du, woher kommst du?" pitala me. Ti, otkud dolaziš?
Rekao sam joj. Iz drugog grada, iz druge zemlje. Nije ju briga. Mahnula je rukom kao da odbacuje stršljena. Geografija je čovjekova bolest, kažu, i Annelise je bila jedna od onih rijetkih ljudi koji su izliječeni od te bolesti. Za nju je svatko bio iz St. Veita za vrijeme Wiesenmarkta. To je možda i najveća snaga jednog narodnog sajma — pretvori sve prisutne u lokalce, makar samo na sedam dana.
Plesala je. Stalno. Ne na pozornici, ne sa nekim partnerom, sama, na trgu, na ulici, gdje god se zatekla. Glazba je svirala iz neke pivske dvorane dvjesto metara dalje i Annelise je čula tu glazbu, i tijelo joj se kretalo bez pitanja, kao da je nekom dogovoru iz mladosti rekla kad svira blasmusik, ja plešem, i taj dogovor je još uvijek bio na snazi pedeset godina kasnije.
Uslikao sam je dok pleše na trgu. Onda me povela na pivo u obližnji kafić. Nisam pružio otpor.
Annelise nije bila pijana. To moram odmah reći. Ljudi koji čitaju ovo bi mogli pomisliti da je bila pijana, jer u tekstovima o austrijskim sajmovima žene koje plešu na trgu obično su pijane. Ona nije. Annelise je bila trijezna na onaj poseban način kako su trijezni samo ljudi koji su godinama izvježbali biti istovremeno opušteni i prisutni — što je vrsta trezvenosti koja se ne uči knjigama nego praksom u dvjesto Wiesenmarkta zaredom.
Pivo je pila, da. Ali pivo je za Annelise bilo samo medij. Kao što su slikari koristili boju a glazbenici note, Annelise je koristila pivo da bude više svoja, ne manje. Razlika je velika. Velika većina pivopija postaje manje sobom kad piju, gube oštrinu, prelaze u neku maglu. Annelise je sa svakom kriglom postajala više Annelise. Pivo je u njoj bilo katalizator a ne anestetik. Rijetka sposobnost. Talent, gotovo.
Oko grada se diže zid. Srednjovjekovni zid, gradski, ne potpun više, jer su gradski zidovi u devetnaestom stoljeću svuda u Europi rušeni da se napravi mjesta za promet — ali dijelovi su ostali, sa kulama, sa kapijama, sa onim ozbiljnim kamenom koji je nekad branio grad od Mađara i Osmanlija i raznih drugih ljudi koji su se javljali na vratima sa lošim namjerama. Sada kroz kapije prolaze auti i biciklisti i ljudi sa psima. Zidovi gledaju i ne kažu ništa. Zidovima je u redu. Zidovi su odradili svoje. Sada im je odmor zaslužen.
Šetnjom prema sjeveru izlaziš na Herzogburg — vojvodski dvorac. To je ono što je ostalo od St. Veitove glavne ulоgе. Tu su nekad sjedili koruški vojvode i upravljali zemljom, donosili pravne odluke, sklapali ugovore, odbijali da plaćaju ono što su trebali plaćati Habsburgovcima u Beču. Dvorac je manji nego što se očekuje, ali takav je i položaj kojeg simbolizira — Koruška nikad nije bila velika zemlja, ali je bila tvrdoglava zemlja, i tvrdoglavost je sebi dovoljna ako se dobro raspodijeli kroz stoljeća. Sad u dvorcu radi muzej i ured za turiste i nekoliko soba za vjenčanja, jer Austrijanci, kao što sam već rekao, sve moraju moći vjenčati.
Gradska vijećnica je ozbiljna zgrada na trgu. Veliki bijeli portal, isklesan barok, oslikana fasada sa freskama koje prikazuju povijesne prizore — kraljeva u krznu, vitezova sa zastavama, dama koje gledaju ozbiljno jer su znale da im je ozbiljnost jedini posao. Unutra je arheološka zbirka, koja je u stvari najpošteniji muzej u gradu, jer prikazuje sve što je iskopano u okolici — rimsko posuđe, srednjovjekovne novčiće, kosti ljudi koji su umrli prije nego što je itko od nas naučio brojati. Sve to leži pod staklom i čeka da netko prođe i pogleda. Većina ne prolazi. Većina ide pravo u kafić iznad muzeja, što je također razumljivo, jer kava u St. Veitu je dobra i topla, a stari novčići su hladni i mrtvi.
Crkva svetog Vida — Stadtpfarrkirche — je tu, malo iznad trga, gotička, sa zvonikom koji izgleda kao da je netko sastavio crkvu i onda joj dodao kulu što više može. Unutra je tamno, hladno, sa svjetlom koje pada kroz uske gotičke prozore. Po zidovima su freske koje su pola srednjovjekovne, pola obnovljene u dvadesetom stoljeću, jer crkve u srednjoj Europi imaju vlasništvo višeslojnog identiteta. Sveti Vid stoji na glavnom oltaru. Patron grada. Mladić sa kotlom — sveti Vid je u rimsko doba bačen u kotao kipuće smole i preživio je, kažu, što je za sveca dobar životopis i odlična kvalifikacija. Po njemu se grad zove. Po njemu živi grad već tisuću godina, iako većina stanovnika ne zna ni tko je on ni zašto baš on.
To je u stvari pravi posao patrona — pamtiti grad kad ga grad sam zaboravlja. Sveti Vid stoji na oltaru i misli si svoje, a stanovnici dolaze i odlaze, vode djecu na krštenje, nose mrtve na pogreb, sklapaju brakove koji će propasti ili ne propasti, i sve to ide kraj svetog Vida koji je vidio sve i još uvijek stoji u kotlu i ne pluta — što je metafora za većinu stvari u životu, ako si dovoljno star da to vidiš.
Glavni trg je ono što vidiš prvo. Hauptplatz. Dug, izdužen, srednjovjekovni, sa kućama u pastelnim bojama koje su Austrijanci tako pametno čuvali kroz stoljeća. Žuti zid pored ružičastog, pored okerastog, pored blijedo plavog, sve to poslagano kao slastice u izlogu. Na svakom drugom prozoru gerangli s muškatima. Na svakom prizemlju kafić ili butik ili pekara, jer austrijski srednjovjekovni gradovi danas žive od dvije stvari — turista i lokalaca koji još uvijek piju kavu u tri popodne kao da ih netko za to plaća.
U sredini trga stoji veliki Trinity Column. Stup svete Trojice. Postavili su ga 1715. zahvaljujući bogu na prestanku kuge, što je u Europi tradicija — kuga prestane, stup ide gore, i onda Bog gleda dolje na grad i misli "u redu, ovi su naučili lekciju, neka žive još malo." Stup je barokni, pun anđela koji se savijaju oko centralnog križa, sa svecima koji stoje na donjim razinama poput porotnika koji nadziru život na trgu. Ispod njega prolaze ljudi sa vrećicama iz Spara i ne podižu glavu. Tako i treba biti. Spomenici postoje da podsjećaju, ne da budu primijećeni svaki dan.
Drugi spomenik na trgu — Schüsselbrunnen, fontana sa zdjelom. Rimska je. Prava rimska, ne kopija, ne replika, prava kamena posuda iz drugog stoljeća koju su izvadili iz iskopina nedaleke Virunume i postavili ovdje kao srednjovjekovnu fontanu, jer kada imaš pri ruci tisuću godina staru posudu, glupo je pravit novu. Voda i danas teče u njoj. Petnaest stoljeća različitih vremena — rimska zdjela, srednjovjekovna upotreba, barokna nadgradnja, suvremena turistička fotografija. Pet kultura jedne posude. To ti je u suštini cijeli St. Veit u jednoj fontani — slojevi, jedan preko drugog, ali svi funkcioniraju.
Wiesenmarkt u St. Veitu je sajam. Ali reći za Wiesenmarkt da je sajam je kao reći za Oktoberfest da je pivo. Tehnički točno, ali promašuje cijelu stvar. Wiesenmarkt je najstariji i najveći narodni sajam u Koruškoj, traje već više od šest stoljeća, i kad ga živiš jednom, znaš da to nije sajam — to je tjedan dana u kojem grad prestane biti grad i postane jedan veliki organizam koji jede, pije, gleda volove i ne ide na posao.
Originalno je sajam bio stočarski. To je važno znati. Nije nastao kao zabava nego kao posao. Seljaci iz cijele Koruške dolazili su u St. Veit dovesti volove, krmače, ovce, konje. Prodavalo se, kupovalo se, trgovalo se, pregovaralo se po šest sati za jednu kravu jer je krava bila važnija od auta i ako si ju krivo kupio, propalo ti je sljedeće tri godine. Stočari iz Koruške, iz Slovenije, iz Italije, iz svake okolne zemlje dolazili su jednom godišnje na ovaj tjedan, i grad je prešao iz svoje normalne veličine od deset-petnaest tisuća stanovnika u neku ratnu mobilizaciju s pedeset-šezdeset tisuća prisutnih ljudi i još više životinja.
Volovi se još uvijek prodaju, da, to nije nestalo. Stočarski sajam i danas postoji, samo je manji, jer su volovi danas manje važni a moderni stočar voli sjediti u uredu pred Excel tablicom, ne stajati po blatu i tapkati vola odostraga procjenjujući njegovu mesnatost. Ali tradicija je ostala. I onaj koji kupi vola na Wiesenmarktu i danas kupi ga uz dogovor i rukovanje, što je u dobu ugovora od četrdeset stranica neka vrsta povratka u devetnaesti vijek, i nije to loše.
Ako jednom budeš u Koruškoj početkom rujna, idi. Ne moraš puno pojesti, ne moraš puno popiti, ne moraš se kotrljati na nijednom vrtuljku. Samo prošetaj kroz to. Sjedni za neki stol sa nepoznatim ljudima. Naruči kriglu. Slušaj limeni orkestar pet minuta. To je dovoljno.
Šesto godina inercije ne može pogriješiti. Ako su se ljudi šesto godina vraćali na ovo mjesto svakog rujna, postoji razlog. Razlog ti neće biti odmah jasan, ali bit će ti jasniji svaki sljedeći put kad razmišljaš o sajamskim danima koji su prošli, dok zima opet stigne u Korušku i sve postane tiho i snježno, i grad ponovno bude samo grad, bez svojih volova, bez svojih vrtuljaka, bez svojih krigli.
Do sljedeće godine. Sajam će čekati. Sajam uvijek čeka.
Postoje gradovi koje moraš vidjeti, i postoje gradovi u kojima moraš provesti vrijeme. St. Veit pripada drugoj kategoriji. Brzi turist će proći kroz Hauptplatz za četrdeset minuta, zaključiti da je lijep, otići u Klagenfurt ili u Salzburg ili u Beč, gdje god već ide. I to je u redu. Brzi turisti su gradu nepotrebni, kao što su ribe nepotrebne autocesti. Ali onaj koji ostane dva-tri dana, koji popije kavu u tri različita kafića, koji uđe u crkvu kad je prazna, koji prošeta uz gradski zid u sumrak — taj će shvatiti zašto je ovaj grad bio glavni grad Koruške pet stotina godina, i zašto, iako više nije, još uvijek nešto znači.
To je razlika između važnosti i značaja. Klagenfurt je važan. St. Veit ima značaj. Važnost se mijenja sa stoljećem. Značaj ostaje, jer je ugrađen u kamen.
Sad razmišljam o Annelise. Ne često. Ne kao o ženi koju sam upoznao, jer je nisam upoznao. Više kao o vrsti čovjeka koja postoji u jednom određenom dijelu Europe i koja, čini mi se, polako nestaje. Žene Annelisine vrste preživljavaju jedino na mjestima poput St. Veita, gdje je vrijeme dovoljno sporo da im dopušta postojati. U većim gradovima Annelise bi bila zaluđena nečim, dijagnosticirana sa nečim, savjetovana da se umiri ili da se aktivira ili da napravi nešto što ne radi. U St. Veitu, jedino što su od nje očekivali bilo je da pleše na trgu kad svira limeni orkestar, i da prati slučajnog posjetitelja u pivsku dvoranu kad ovaj navrati u grad. Ona je oba zadatka obavljala besprijekorno.
