St. Veit an der Glan je grad koji je nekad bio glavni grad Koruške a danas nije. To je sudbina koju dijeli sa puno drugih gradova u Europi — bili su važni, više nisu, a oni i dalje postoje, što je u stvari najpošteniji oblik povijesti. Gradovi koji više nisu glavni gradovi razviju neku tihu mudrost koja onima koji to još jesu nedostaje — mudrost koja kaže "vidio sam i bolje i gore i ostao sam ovdje, snađite se vi sa svojom današnjom slavom kako znate." Stoji tu već tisuću godina, manje-više. Prvi se put spominje u dokumentima 1131., što je dovoljno davno da možeš zaboraviti razlog spominjanja a tradiciju nastaviti. Glavnim gradom Koruške postao je sredinom dvanaestog stoljeća i ostao to do 1518., kad je netko u Beču odlučio da je Klagenfurt strateški pametniji izbor. I tako je 1518. St. Veit izgubio status, a Klagenfurt ga je dobio, i otad u svakom austrijskom razgovoru Klagenfurt vrijedi više, iako je St. Veit stariji i mirniji i, ako pitaš mene, ljepši — ali nitko mene ne...

Bila je to najveća i najunezvjerenija gomila koju sam u životu vidjela. Istini za volju, moram priznati da u životu i nisam vidjela puno toga. U svakom slučaju, bilo mi je drago što sam cijeli prizor promatrala izvaljena u kolicima. Moji roditelji i moj brat nisu bili ni približno te sreće. Iskreno govoreći, nisam čak ni bila sigurna što su radili roditelji budući da su mi stajali iza leđa. Zato sam vrlo dobro vidjela što je radio brat: u ruci je držao nekakvu zastavicu, nesigurno mahao njom, propinjao se na prste i ogledao oko sebe. Htio je izgledati kao da zna što radi, ali se po njegovu pogledu moglo sasvim lijepo vidjeti da mu je kao i meni bilo jasno što se događa. On to, naravno, nikada ne bi priznao. Gotovo mi ga je bilo žao. Trudio se izgledati uzbuđeno kao i odrasli, ali mu to nije polazilo za rukom. Kad bolje razmislim, i nije mi ga bilo žao. Bio je prevelik sadistički gad da bi tek tako probudio sažaljenje u meni.  Pokušala sam u nekoliko navrata skrenuti majčinu po...