MüNCHEN #1: Oktoberfest

Bila je to najveća i najunezvjerenija gomila koju sam u životu vidjela. Istini za volju, moram priznati da u životu i nisam vidjela puno toga. U svakom slučaju, bilo mi je drago što sam cijeli prizor promatrala izvaljena u kolicima. Moji roditelji i moj brat nisu bili ni približno te sreće. Iskreno govoreći, nisam čak ni bila sigurna što su radili roditelji budući da su mi stajali iza leđa. Zato sam vrlo dobro vidjela što je radio brat: u ruci je držao nekakvu zastavicu, nesigurno mahao njom, propinjao se na prste i ogledao oko sebe. Htio je izgledati kao da zna što radi, ali se po njegovu pogledu moglo sasvim lijepo vidjeti da mu je kao i meni bilo jasno što se događa. On to, naravno, nikada ne bi priznao. Gotovo mi ga je bilo žao. Trudio se izgledati uzbuđeno kao i odrasli, ali mu to nije polazilo za rukom. Kad bolje razmislim, i nije mi ga bilo žao. Bio je prevelik sadistički gad da bi tek tako probudio sažaljenje u meni.  Pokušala sam u nekoliko navrata skrenuti majčinu pozornost na tu stranu bratova karaktera, ali bez ikakva uspjeha. Recimo, lijepo bih joj zagugutala: “Ovaj idiot me štipa, stavlja svoje odvratne prste u moj nos i unosi mi se u lice i slini po meni kad god me ostavite nasamo s njim”. Njezin bi odgovor, primjerice, bio sljedeći: poljubiti me u čelo, brata pogladiti po glavi i dati mu lizalicu. Na to bih počela urlati od bijesa pa bi se majka potrudila utrpati mi dudicu u usta. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja pomislila sam da mi je majka retardirana pa sam pokušala s ocem. Ispostavilo se da je to podjednako katastrofalan gubitak vremena. Recimo, na moj jasan i nedvosmislen zahtjev za pravdom samo bi me pogledao i otišao se u dvorište igrati s bratom. Dobro bi se zabavljali, potpuno me ignorirajući. Pokušala bih im pokvariti zabavu urlanjem pa bi me otac podigao i odnio majci. U trenutku kad bih shvatila da to nošenje nije izraz ljubavi i brige nego pokušaj da me se otarasi, počela bih ga udarati rukama i nogama ili bih ispustila poveći mlaz sline na njegovo rame. Roditelji! Da me ne hrane i ne čiste i da mogu hodati, već bih odavno bila napustila to stanište debila. 

Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave 

Krešimir Pintarić

Trachten - und Schützenzug? To ti je sedam kilometara pijanog ludila prerušeno u paradu. Ljudi u dirndlima i lederhosenima – kao da je cijeli grad odlučio glumiti svoje pretke i otići na tulum. Mašu ti s ceste kao da si došao spasiti ih od modernog doba, a ti stojiš i pitaš se koliko je piva popila ona teta što pleše na kišobranima usred dana. Limeni orkestri deru marševe kao da smo u Prusiji, a Münchner Kindl vodi povorku.

Kočije pune gradonačelnika, premijera i svih tih finih faca koje ti se smješkaju dok prolaze – kao da nije očito da su se sinoć i oni nalili. A onda pivske kočije, svaka krcata bačvama, konji sjaje, vozači se drže ozbiljno, a pola publike već je previše pijano da shvati što gleda. Vitezovi u oklopima, strijelci, brdski strijelci – sve izgleda kao povorka iz srednjeg vijeka koja je slučajno zalutala na najveći šank na svijetu.

Smiješno je, šareno, pomalo ludo. Ako stojiš tamo dovoljno dugo, sve ti počne izgledati kao veliki kolektivni mamurluk koji se tek treba dogoditi. 

Lan me vodi kroz Oktoberfest kao da sam izgubljeni pas.

„Prvo, ovo su pive,“ kaže i pokaže na bačve iza nas.

„Nisam slijep,“ kažem, „ali dobro je znati gdje je izvor života.“

Na sve strane pjena, kobasice, ljudi u kožnim hlačama izgledaju kao da su pobjegli iz nekog starog njemačkog filma. Lan se smije, kaže da se opustim.

„Opustiti se? Ovdje je 200 tisuća ljudi i svi imaju litru piva u ruci. Ako se previše opustim, završit ću plešući na stolu s ovim brkatim tipom u Lederhosenu.“

„To i jest poanta,“ kaže ona i naruči nam pivo.

Prva litra ide dolje brzo. Osjećam kako mi se glava puni pivskom mudrošću.

„Oktoberfest,“ kaže Lan, „nije samo festival piva. To je ritual. Ljudi dolaze, piju, jedu, pjevaju, zaborave na sve probleme.“

„Zvuči kao terapija,“ kažem.

„Je, ali puno jeftinija. Osim kad platiš račun.“

„Okej,“ kažem ja, „moram pitati. Što je ovo što nosiš? Izgleda kao da si izašla iz bajke. Samo što je bajka o pivu.“

Lan se nasmije, podigne obrve i okrene se oko sebe, da mi pokaže cijeli outfit.

„Zove se Dirndl,“ kaže. „To ti je tradicionalna bavarska nošnja. Haljina, kecelja, bluza. Romantika na steroidima.“

„Izgleda… opasno,“ kažem. „Svi muškarci bulje, a ti se praviš da ne vidiš.“

„Pa to i je poanta. Dirndl ti je kao oružje – izgleda slatko, ali može razoriti svakog muškarca s dvije litre piva u sebi.“

Pokazuje mi mašnu na kecelji.

„E sad, ovo ti je važno,“ kaže i pokaže gdje joj je vezana.

„Što, to je kao GPS?“

„Ne, to je kao Facebook status. Mašna na desnoj strani znači – zauzeta. Mašna na lijevoj – slobodna. Mašna sprijeda u sredini – još djevica, a otraga – udovica ili konobarica. Ovisi koliko je noć duga.“

„Čekaj, čekaj,“ kažem. „Znači ako pogriješiš stranu, pola šatora te juri?“

„Otprilike.“

„To je ozbiljna moć. Ja imam samo pivo i osmijeh. Ti imaš signalni sustav.“

Gledam okolo. Žene šetaju u svim mogućim varijacijama tih nošnji. Jedna ima mašnu na lijevoj strani i hrpu tetovaža, smije se glasno. Druga ima na desnoj i gleda muža kao da ga želi ubiti.

„Dakle,“ kažem, „ovo nije samo moda. Ovo je društveni kod.“

„Tako je,“ kaže Lan i zagrize komad pereca. „Oktoberfest ti je kao divlji zapad, ali umjesto pištolja – mašne i krigle.“

„A torbice?“ pitam.

„E, to je dodatni hint,“ kaže ona. „Neke cure nose torbicu na desnoj ili lijevoj strani da potvrde mašnu. Dvojna zaštita. Jer kad si ovdje, imaš muškarce iz cijelog svijeta, svi polupijani. Moraš im malo olakšati posao.“

„Ili otežati,“ dodam.

„I to,“ kaže ona i smije se.

„Prestani filozofirati. Jesmo došli ovdje proučavati antropologiju ili se napiti?“

„Oboje,“ kažem i otpijem veliki gutljaj.

Dok prolazimo kroz šatore, miris pečenih pilića miješa se s mirisom znoja i piva. Netko pjeva nešto na njemačkom, pola šatora se dere s njim, a druga polovica samo pije.

„Što pjevaju?“ pitam.

„Nemaš pojma, jel’ da?“

„Ni riječi.“

„Nije bitno. Samo diži kriglu kad svi dižu. To je pravilo broj jedan.“

Nakon druge litre počinjem pričati s nekim starcem iz Münchena. Ne znam kako se zove, ali kaže da već 40 godina ne propušta festival.

„To ti je kao vjerski praznik,“ kaže on.

„A ti si svećenik?“ pitam ga.

„Ne, samo vjernik.“

Lan me vuče dalje, hoće da vidim sve – šatore, vrtuljke, ljude koji se ljube, ljude koji povraćaju.

„Ovo ti je pravi Oktoberfest,“ kaže i pokazuje na tipa koji spava na travi s pola kobasice u ruci.

Odjednom Lan vikne: „Evo je!“

Iz mase se probija njezina prijateljica iz Brazila, sva u ljubičastom dirndlu, smije se kao da je dobila na lutriji.

„Ovo je Camila,“ kaže Lan.

„Hola!“ kažem ja.

„Pogrešna zemlja,“ kaže Camila i smije se, „ali pivo je isto.“

Tri sekunde kasnije već imamo nove krigle pred sobom. Camila pije kao profesionalac, ja pokušavam držati ritam, Lan se smije i navija.

„Vidiš,“ kaže Lan, „sad nas je troje. Možemo napraviti vlastiti šator.“

Camila objašnjava kako je ovo njezin treći Oktoberfest. „Prvi put sam došla zbog piva. Drugi put zbog glazbe. Ovaj put samo da se smijem ljudima koji padaju sa stolova.“

Gledamo oko sebe i imamo što za gledati: tip iz Australije koji pokušava plesati na stolu, ali više izgleda kao da vježba padobranski skok; Amerikanac koji se grli sa svima kao da su mu braća; baka koja pleše bolje od svih njih zajedno.

„Vidi ga,“ kaže Camila i pokaže na tipa u preuskim lederhosen hlačama. "Svaki put kad sjedne, šavovi vrište za pomoć.“

„Lederhosen,“ kažem ja, „to je valjda jedini komad odjeće na svijetu koji uspije spojiti seksipil i katastrofu u jednom.“

Lan kimne: „Točno. Ako su kratki i uski – seksi. Ako su preveliki – izgledaš kao da si pobjegao iz brvnare gdje si se posvađao s kravljim zvonom.“

Camila se smije i dodaje: „Ali znaš što? Muškarci u lederhosama su kao pivske krigle. Neki su veliki, neki mali, neki prazni – ali svi su tu s istom namjerom.“

Naravno, u tom trenutku šator eruptira – svi skaču na noge i pjevaju neku pjesmu koju nitko normalan ne zna, ali ja dižem kriglu i urlam kao da sam rođeni Bavarac. Lan i Camila viču pored mene, smijemo se, pjena leti svuda. I tad shvatim – Oktoberfest nije festival piva. To je festival potpune predaje. Pivu, glazbi, nepoznatim ljudima, smijehu, glupostima.

I meni je to OK.

„Idemo na kotač!“ kaže Camila, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu nakon tri litre piva.

„Na što?“ kažem ja, gledam gore – ogromno željezno čudovište koje para nebo.

„Na Ferris wheel, čovječe!“ kaže Lan i vuče me za rukav. „Moraš vidjeti Oktoberfest odozgo. To je kao raj, samo s više piva i više vike.“

Penjemo se u kabinu, ja pokušavam izgledati hrabro, ali zapravo samo zamišljam kako se ovaj kotač odvaja i odleti u svemir.

„Opusti se,“ kaže Lan, „ovo je najromantičnija stvar na festivalu.“

„Romantična?“ kažem. „Meni ovo izgleda kao najskuplji način da povraćaš po neznancima.“

Kotač se polako diže, pivska hrabrost se počinje topiti negdje u visini treće kabine.

Camila se smije kao luda, lupa me po ramenu.

„Pogledaj dolje!“ kaže.

Pogled je… sulud. Cijeli Oktoberfest se prostire ispod nas – šatori ogromni kao katedrale, ljudi kao mravi s kriglama, muzika se miješa iz svih smjerova. S druge strane grad – München, krovovi, crkve, Alpe u daljini.

Kad siđemo, sve je opet bučno, ludo, kaotično.

„Eto,“ kaže Lan, „sad si vidio Oktoberfest iz ptičje perspektive.“

„Da,“ kažem, „i shvatio da sam puno sretniji kad sam čvrsto na zemlji – s pivom u ruci.“

Veliki kotač na Oktoberfestu stoji tamo kao pijani svjedok povijesti. Prvi se zavrtio davne 1880. godine – tad su ljudi mislili da je to vrhunac zabave: polako se dižeš u zrak i gledaš svijet kako postaje sve manji. Bila je to mala sprava u usporedbi s današnjim čudovištem od čelika, ali ljudima je bilo dovoljno da se osjećaju kao bogovi na odmoru.

Kotač se kroz godine mijenjao, rastao, postajao sve viši i blještaviji. Preživio je ratove, krize, poplave piva i milijune ljudi koji su ga proklinjali dok su se ljuljali negdje gore s pola litre u trbuhu. Danas je simbol festivala, kao i šatori i krigle – podsjetnik da Oktoberfest nije samo o opijanju, nego i o tome da se malo digneš iznad svega, doslovno.

I dok se vrti, neumorno, godinama, desetljećima, gledao je sve: poljupce, prosidbe, dječju vriska, pijane svađe i ljude koji su se tamo gore zakleli da više nikad neće piti – pa siđu i naruče novu kriglu. Kotač zna da je to samo još jedna priča u beskonačnom krugu.

Oktoberfest je počeo 1810. i to – pazi sad – kao svadba. Princ Ludwig ženio se s princezom Therese i odlučio proslaviti s cijelim gradom. Ljudi su se napili, jeli, gledali konjske utrke i vikali „živjeli mladenci“. I to je bilo to. Kraj. Ili bi bio kraj da se Bavarcima nije svidjela ideja. Pa su rekli – hajde da to ponovimo i iduće godine. I iduće. I iduće.

Ratovi su dolazili i prolazili, carevine padale, granice se mijenjale – ali Oktoberfest je opstao. Svake godine sve veći, sve luđi. Od konjskih utrka do pivskih šatora velikih kao hangari. Od svečane parade do toga da ti netko povraća iza leđa dok čekaš svoju kriglu.

Danas je to masovni ritual. Milijuni ljudi dolaze iz cijeloga svijeta, piju pivo iz krigli težih od utega za teretanu, jedu bavarske specijalitete kao da je zadnji dan na Zemlji i plešu na stolovima uz pjesme koje nitko ne zna, ali svi znaju kad treba viknuti „prost!“.

Oktoberfest je religija bez svećenika. Samo pivo, glazba i čista ljudska potreba da se barem jednom godišnje zaboravi na sve račune, sve brige, sve gluposti – i da se pleše u blatu s potpunim strancima kao da si ih poznavao cijeli život.

Krigla na Oktoberfestu nije obična čaša. To je litra. Litra piva koje ti se smije u lice i pita: „Jesi li spreman, prijatelju?“

Prve su bile od kamena i gline, debele i grube, kao da su napravljene za vikinški ratni brod. Kasnije su došle staklene – prozirne, da se vidi koliko ti je ostalo i koliko si spor.

Maß je više od posude. To je test karaktera. Možeš li je podići jednom rukom i piti kao da ti je svejedno? Možeš li izdržati šest njih na stolu bez da zaboraviš vlastito ime? Možeš li je lupiti o stol u ritmu pjesme i ne proliti pola sadržaja?

Na Oktoberfestu nitko ne pita koliko si popio – samo koliko Maßa. To je valuta festivala, mjera tvoje izdržljivosti i ključ za ulazak u kolektivno ludilo. A kad se isprazni, imaš samo dvije opcije: još jednu naručiti ili otići doma i priznati poraz.

Pečeno pile je tihi heroj festivala. Sjedi tamo, zlatno i hrskavo, okreće se na ražnju kao da zna da će uskoro završiti na nečijem stolu uz litru piva i senf. Nema glamura, nema parade – samo meso koje ti spasi život nakon treće krigle.

Prvi Wiesn-pilići služili su se još u 19. stoljeću, kad su ljudi trebali nešto masno i jednostavno da upiju sav taj alkohol. I to je ostalo do danas: pola pileta, hrskava koža, prsti masni, papirnati ubrus koji se raspadne na pola. To nije hrana za fine večere – to je gorivo. Jedeš ga rukama, bez stida. Ponekad i bez tanjura. I uvijek završiš s masnim osmijehom, jer znaš da te upravo spasilo od onog trenutka kad bi pivo prešlo iz „zabavno“ u „opasno“.

Na Oktoberfestu ima fensi jela, kobasica, štrudli – ali Wiesn-Hendl je jedina konstanta. Naručiš ga, razvališ ga i ideš dalje. Jer netko mora nastaviti piti i plesati, a pile je tu da ti kaže: „Ajde, možeš ti to.“

Dirndl i lederhosen – službena uniforma Oktoberfesta. Nekad davno to nije bila „nošnja za turiste“, nego stvarni radni outfit. Dirndl su nosile seljanke po Alpama – praktična haljina za rad na polju i u kuhinji. Ništa seksi, samo da drži sve na mjestu dok muzeš kravu i skupljaš drva.

A lederhosen? Kožne hlače koje su nosili muškarci dok su cijepali drva, lovili, radili sve ono što je prljavo i opasno. Koža je izdržljiva. Mogla je preživjeti i blato i kišu i pijane večeri.

Onda su došli gradski ljudi, romantičari i turisti. Odjednom je dirndl postao seksi uniforma, kecelja modni detalj, a mašna – društveni signal: lijevo slobodna, desno zauzeta, sprijeda nevina, otraga misteriozna.

Lederhosen je postao fetiš. Ako ih nosiš – pravi si Bavarac. Ako ih nosiš i nisi Bavarac – pravi si turist koji se pokušava uklopiti, ali nitko ti to ne zamjera jer si pijan i barem se trudiš.

Danas su dirndl i lederhosen na Oktoberfestu obavezni skoro kao pivo. Bez njih izgledaš kao da si zalutao. A kad ih nosiš, odjednom imaš pravo pjevati, plesati, flertovati i pasti na travu kao i svi drugi. To je ulaznica u ovaj cirkus – komad tkanine i kože koji ti govori: „Da, spreman sam biti dio ludila.“

Bavarska nošnja nije samo za Oktoberfest. Iako se većini turista tako čini – dođu u München, obuku dirndl ili lederhosen i misle da su obavili kulturnu misiju. Ali ovdje je to ozbiljna stvar. Ljudi ih nose i na vjenčanjima, na obiteljskim proslavama, za crkvene blagdane, pa čak i na sprovodima – sve ovisi o boji i kroju.

Postoji svečani dirndl za „fancy“ prilike, jednostavni za svakodnevne, pa čak i moderni „seksi“ dirndl koji izgleda kao da je izašao iz reklame za pivo i ima malo veze s tradicijom.

Lederhosen dolaze u nekoliko varijanti – kratke (do koljena), duge (za zimu), od svijetle ili tamne kože. Dobre lederhosen hlače mogu trajati desetljećima. Ako kupiš one prave, od debele jelenje ili kravlje kože, to je investicija – 200 do 600 eura, ponekad i više. Jeftine verzije postoje, ali izgledaju kao da si ih kupio u suvenirnici na benzinskoj pumpi – i svi to primijete.

Dirndl ima svoju znanost: bluza (obično bijela), haljina i kecelja. Cijene kreću od 70-80 eura za najjednostavnije, pa sve do 300-400 eura za ručno šivane i dizajnerske. Ako stvarno želiš impresionirati, možeš potrošiti i preko tisuću eura na svileni dirndl. I da, za kecelju vrijedi ono pravilo s mašnom: lijevo slobodna, desno zauzeta, sredina – nevina, otraga – konobarica ili udovica.

U Münchenu ih možeš kupiti posvuda. Na primjer, Angermaier i Lodenfrey su poznate trgovine za kvalitetne komade, dok C&A i TK Maxx imaju povoljne varijante za turiste. A za Oktoberfest postoji i cijeli pop-up biznis koji se bavi samo time – kiosci i šatori oko Theresienwiese gdje možeš kupiti „hitne“ lederhosen i dirndl ako te uhvati panika prvog dana. Skuplji su, naravno – jer si očajan.

Prava fora je da lokalci svoje nošnje čuvaju i prenose iz generacije u generaciju. Tvoj djeda ti ostavi lederhosen, ti ga nosiš dvadeset godina i onda ga daješ svom klincu. To je kao nasljeđivanje auta – samo s više priča i mrlja od piva.

Ako si u lederhosama – nauči sjediti. Koža je tvrda, i ako nisi navikao, u jednom trenutku ćeš se osjećati kao da sjediš na komadu namještaja iz 17. stoljeća. Ali izdrži. Lederhosen je o izdržljivosti.

Drugo: nemoj se previše uređivati. Ovo je festival piva, ne modna pista. Blatnjave cipele, razmazana šminka i pjena po rukavu samo znače da si se zabavio.

Treće: vježbaj mišiće. Krigla ima litru, i to litru koja te gleda i testira tvoju snagu. Podigni je jednom rukom, kao Bavarac. Ako je nosiš s obje – okej, ali znaj da te konobarica u šatoru upravo procijenila i rekla u sebi: „turist“.

Četvrto: budi spreman na pjesmu. Čak i ako ne znaš riječi, diži kriglu kad svi dižu. To je kao tajni kod – ulaznica za kolektivno ludilo.

I konačno: kad padneš – padni s dostojanstvom. Na klupu, na travu, na prijatelja s fićom – nije bitno. Bitno je da se smiješ dok padaš. Jer to je cijela poanta Oktoberfesta: smijati se, piti i ponašati se kao da sutra ne postoji.

„Ajde, probaj ovaj šešir!“ kažem.

Camila ga stavlja na glavu – ljubičasti, s malim jelenom na strani, izgleda kao da je upravo izabrana za kraljicu Oktoberfesta. Osmijeh od uha do uha, namješta ga pred ogledalom i pravi se ozbiljna.

„Kako mi stoji?“ pita.

„Kao da si rođena Bavarčanka, samo što si iz Ria.“

„Ma daj,“ kaže i nasmije se. 

Štand je pun šešira – zeleni, smeđi, plavi, s perima, bez perja. Tip iza pulta gleda nas kao da smo ludi jer se smijemo previše. Camila stavlja drugi, ovaj s velikim perjem, izgleda kao da ide na bal pod maskama.

„Ovaj je za kad hoću impresionirati konobara,“ kaže i pozira.

Ja uzimam jedan obični, stavljam ga na glavu, izgledam kao tužni turist koji je upravo izgubio sve prijatelje. Camila se smije toliko da joj skoro padne šešir.

Na kraju joj ga ipak kupim, jer „kad si već ovdje, moraš ponijeti suvenir“.

Većina velikih pivskih šatora stoji uredno poredana kao vojska na takozvanoj Wirtsbudenstrasse. To je glavna arterija Oktoberfesta – uđeš na glavni ulaz i pivo te vodi ravno do panoramskog kotača. S jedne i druge strane – šatori, ogromni, svaki kao mala katedrala posvećena pivu, kobasicama i kolektivnom ludilu.

Na Matthias-Pschorr-Strasse imaš još nekoliko velikih i malih šatora – tamo je malo manje gužve, ali i dalje dovoljno glasno da ti odzvanja u glavi danima.

A manji šatori? Oni su skriveni po sporednim ulicama, kao mala oaza za ljude koji žele manje kaosa i više razgovora, barem dok peta litra ne proradi.

U konačnici – ima ih oko četrdeset. Četrdeset mjesta gdje možeš sjesti, naručiti Maß, jesti piletinu, pjevati i izgubiti pojam o vremenu. Možeš pokušati posjetiti sve, ali realno – nakon petog ili šestog više ne znaš ni kako se zove onaj u kojem sjediš. I to je sasvim u redu, jer poanta Oktoberfesta nije da obiđeš sve šatore. Poanta je da u jednom sjedneš, napiješ se, upoznaš ljude i barem na jedan dan osjetiš da si dio cirkusa.

Vožnja izgleda kao da je netko spojio tobogan i traku za pakiranje na aerodromu. Dvoje tipova u žutim majicama stoje gore, guraju ljude niz kosinu kao da šalju pakete u skladište. Cura u ljubičastom se smije, pada i vrišti istovremeno, ruke u zraku, kao da joj je ovo i najluđi i najgluplji trenutak života.

Sunce prži, metal se sjaji, sve škripi i cvili – zvuči kao stari bicikl koji se raspada. Publika dolje navija, smije se, fotka. Oktoberfest je jedino mjesto gdje je normalno da te odrasli ljudi guraju niz rampu dok ti ekipa plješće.

Nema filozofije, nema romantike – samo siđeš dolje, digneš se, otresaš prašinu i ideš opet. Jer tu je poanta: da te protrese, nasmije i podsjeti da nisi došao ovdje biti ozbiljan čovjek, nego dijete koje plaća ulaznicu da bi ga malo prodrmali.

Svaki put ista priča: sjedneš, zavrti te, povratiš ili se barem zakuneš da nikad više. Ali Bayern Tower nije obična zabava. Ovdje visiš na 90 metara visine. Devedeset. To više nije zajebancija – to je molitva.

Dizajniran je da izgleda kao ogromni bavarski „majski stup“ – onaj tradicionalni stup što ga ljudi inače gledaju s tla dok jedu kobasice. Samo što su ovdje rekli: „Ajmo ljude dignuti gore i vrtjeti ih dok im ne izleti duša.“

Kad si gore, kažu, imaš najbolji panoramski pogled na cijeli Oktoberfest – šatore, kotač, masu ljudi koji izgledaju kao Lego figurice. To je trenutak mira, ako ne vrištiš. Za one dolje, vožnja izgleda kao neki leteći vrtuljak iz bajke, oslikan, šaren, uredno uklopljen u cijeli kaos oko sebe.

Zaključak? Malo straha, puno adrenalina i pogled koji ti zauvijek ostane u glavi – ili barem dok ne popiješ iduću kriglu i sve zaboraviš.

Oide Wiesn je kao stariji brat Oktoberfesta koji se ne trudi biti cool. Ime doslovno znači „stari Oktoberfest“ – i to je upravo to: manja, mirnija verzija festivala, napravljena da se ljudi sjete kako je to nekad izgledalo prije nego što je sve postalo masovni tulum za pola planeta.

Nema tu milijun turista koji urlaju na stolovima, nema EDM verzija njemačkih polki. Umjesto toga dobiješ stare vožnje na karuselima koji izgledaju kao da su preživjeli oba svjetska rata i još uvijek se vrte samo zato što ih je netko podmazao pivom. 

Cijene su malo niže, glazba je tiša, a šatori imaju onaj retro štih – sve izgleda kao da si se vratio sto godina unatrag, samo s boljim cipelama.

Ovdje se jede i pije polako. Pivo dolazi u keramičkim kriglama, a ne staklenima, i nekako ima bolji okus – možda zato što nemaš 10 Australaca koji ti ga prolijevaju po leđima. Ako si nostalgičan, ovdje je tvoja zona: povijesni kostimi, stari recepti, tradicionalna glazba. Ako si klinac – ovdje ti je lakše preživjeti jer te nitko ne gazi dok traži mjesto na klupi.

Oide Wiesn je savršena za ljude koji vole Oktoberfest, ali ne vole gužvu, galamu i osjećaj da ih pregazi horda turista. To je verzija festivala gdje možeš sjesti, disati i reći: „Da, ovo ima smisla.“

I naravno – kad se zasitiš mira i tišine, samo pređeš put i skočiš nazad u kaos „pravog“ Oktoberfesta. Jer koliko god Oide Wiesn bio simpatičan, pravi Oktoberfest je i dalje onaj gdje se dereš, piješ i plešeš dok ti ne otpadnu noge.

Terminal »Škemba« je organizirao  crvenoguzo pavijansko naticanje za motocikliste. Moto–'lovci'  hajkači se   okupili na   moto–lovačkom  doručku  u Baru »Roj«, svratištu elegantnih  mladih  pedera. Hajkači se šepure sa imbecilnim narcizmom   u  svojim   crnim kožnim  jaknama  i  okovanim gladijatorskim kaiševima, i nude pešama da im opipavaju nategnute mišice. Svi nose ogromne grudnjake. Povremeno neko baci pešu na pod i popiša ga. Piju  Punč Pobjede,   napravljen od   kamforne   tinkture opijuma, afrodizijaka  'španjolske mišice', i jakog crnog ruma, konjaka  Napoleon  i  ljutih začina. Punč se služi iz velikog, šupljeg, zlatnog pavijana, zgrčenog i iskeženog od straha, dok se drži za koplje koje mu se zarilo u bok. Momci zavrnu pavijanu muda, a punč mu poteče  iz  kurca.  S vremena  na  vrijeme  iz pavijanovog  dupeta se  najprije začuje gromoglasan prdež, pa mu  izleti  hladno  predjelo.  Kad se  to dogodi, Motociklisti bestijalno urlaju od smijeha, a pederi ciče i trzaju se. Vođa  Moto–Lova  je  mladi kapetan Uvijek tvrd, izbačen  iz 69. dudlaške divizije  Njenog Velipičanstva,  jer  je  u  rukavu krio  nakurnjak  u  jednoj  partiji striptiz pokera. Motocikli se naginju, odskaču, prevrću. Pavijani pljuju, krešte, seru,  dok se  bore  prsa–u–prsa  s  Lovcima. Motocikli  bez  vozača  grebu  po prašini kao osakaćeni insekti i napadaju i pavijane i Lovce... Vođa  se   trijumfalno vozi  kroz  masu  koja  mu  kliče. Jedan dostojanstven starac se ukenja od straha kad ga spazi, hoće da se žrtvuje i baci pod kotače automobila.

 

VOÐA: »Ne žrtvuj svoju sparušenu  spodobu  pod kotačima mog  novog novcatog  Buick Roadmaster kabrioleta  sa  bijelim  vijencima  na gumama, hidrauličnim prozorima i svim mogućim luksuznim dodacima. 

Goli ručak

William S. Burroughs

„Brate, ova vožnja me skoro ubila,“ kaže kovrčavi i pljune u prašinu.

„Ma daj, nije bila takva frka,“ kaže onaj u kariranoj, „ali mi se još uvijek želudac vrti. Mislim da ću rigati.“

„Rigaj po onom tipu u lederhosenu. Ionako smrdi na pivo.“

Obojica se počnu smijati.

„Zašto nas starci stalno vuku po ovim glupostima?“

„Jer misle da nam je zabavno.“

„Zabavno? Zabavno je igrat PlayStation, ne gledati pijanog stričeka kako pleše na stolu.“

Kovrčavi podigne tenisicu, gleda blato na njoj.

„Jebo te, vidi kako sam se usro od prašine. Stara će poludit.“

„Ma boli te kurac, reci joj da je to ‘bavarska zemlja’.“

Par sekundi šute, gledaju ljude kako prolaze.

„Gle onu, ima ogromnu kriglu.“

„I šta s njom? Mi ne smijemo ni kap.“

„Možda nam netko kupi jednu greškom.“

„I onda nas izbace, a moj stari nam odvali šamarčinu.“

„Bolje i to nego još jedna vožnja na onom jebenom ringišpilu.“

„Ajmo po pomfrit.“

„A lova?“

„Ma uzet ću starom iz džepa. Ionako je pijan, neće skužit.“

Obojica se nasmiju, ustanu i krenu kao dva mala razbojnika, spremna na još jedan krug ludila.

„Zamisli da ti ovo dođe doma i kaže: ‘Hej, klinci, ja sam vaša nova dadilja.’“

„Ja bih se fakat preselio.“

Klaun se okrene, vidi ih, mahne im.

„Sranje,“ kaže kovrčavi. „Vidio nas.“

„Ajmo bježat prije nego nam uvali neki balon i naplati ga 10 eura.“

Klinac stoji kraj šatora, gleda stol pun tipova u šeširima s perjem i kriglama većim od svoje glave. Tamo sjedi i njegov stari – crven u licu, smije se, lupa kriglom po stolu u ritmu pjesme. Savršen trenutak.

„E sad,“ misli klinac, „treba mi plan. Stari je pijan, znači refleksi su mu spori. Novčanik mu je sigurno u džepu jakne. Jakna mu je na klupi. A on je predaleko da to primijeti. Savršen zločin.“

Gleda pajdu, šapne mu: „Ajde, ti ga zadrži pričom, ja uzimam lovu.“

„Kojom pričom?“

„Izmisli nešto, reci mu da ti se vrti ili da ti treba voda. Samo da digne guzicu.“

„Ma neću, jesi lud? Ako skuži da mu kopamo po jakni, gotovi smo.“

Prvi klinac ga gleda, koluta očima. „Ma neće skužit, pijan je.“

„Baš zato je opasan. Kad su starci pijani, onda sve vide. I onda te oderu doma.“

Obojica šute, gledaju stol, gledaju jaknu. Plan se topi brže nego pjena u krigli. Na kraju se samo nasmiju i pobjegnu dalje u gužvu.

„Ajde, jebeš lovu. Naći ćemo pomfrit negdje na podu.“ 

„Super, baš mi se jede hladan pomfrit od jučer,“ kaže prvi i obojica se počnu smijati.

Jer ponekad je i odustajanje avantura – samo bez batina kad dođu kući.