Bangkok #1: Na asfaltu koji pjeva i gori

I tako se našao nadomak šaltera turističke agencije Nouvelles Frontieres. Bilo je doba Božićnih praznika. Čim ugrabe nekoliko slobodnih dana, stanovnici zapadne Europe odjure na drugi kraj svijeta, pola svijeta prijeđu avionom i ponašaju se doslovno kao odbjegli robijaši. Michel im nije mogao zamjeriti: i sam je kanio učiniti istu stvar. Odmah je odlučio uzeti paket-aranžman. Evo njegove priče:

       Još nije svanulo, no na autocesti sa šest traka koja vodi u središte Bangkoka promet je već bio gust. Prolazili smo pokraj niza golemih zgrada od čelika i stakla, među kojima se našla i pokoja masivna betonska konstrukcija koja podsjeća na sovjetsku arhitekturu. Sjedišta banaka, veliki hoteli, elektroničke tvrtke – uglavnom japanske. Nakon skretanja za Chatuchaak autocesta se vinula iznad obodnih puteva koji opasavaju gradsku jezgru. Među osvijetljenim hotelskim zdanjima počele su se razabirati skupine malenih kuća limenih krovova nasred neiskorištenih zemljišta. Štandovi obasjani neonskim svjetlima nudili su juhu i rižu. Vidjeli ste kako se puši iz lonaca od bijelog lima. Autobus je blago usporio za skretanje prema New Petchaburi Roadu. Na trenutak smo nazreli petlju fantazmagoričnih obrisa čije asfaltne spirale kao da su visjele u nebesima obasjane sklopovima aerodromskih reflektora; zatim se autobus nakon dugog zavoja vratio natrag na brzu cestu. Čak i u ovaj rani sat, Bangkok je bio zagađen, bučan i zagušljiv. 

       Bangkok Palace Hotel pripadao je lancu bliskom hotelima Mercure i zastupao iste vrijednosti na razini gastronomske ponude i kakvoće usluge. To sam doznao iz brošure koju sam pokupio u predvorju čekajući da se situacija raščisti. Prošlo je sedam sati ujutro – u Parizu jedan sat iza ponoći, pomislim bez razloga – no već je bilo živo, upravo se otvorila blagovaonica za doručak. Sjeo sam na klupicu; bio sam bunovan, u ušima  mi je i dalje silovito brujalo i počeo me boljeti trbuh. Dvije djevojke od nekih dvadeset i pet godina, prilično jebozovne, a uostalom i dobro građene, prezirno su promatrale svijet. Trgnuo sam se u posljednji trenutak da se ne onesvijestim i zapalio cigaretu da dođem k sebi; one su tablete za spavanje doista prejake, bilo mi je zlo od njih; no stare me više ne uspavljuju: nisam imao rješenje. Malo-pomalo, članovi skupine krenuli su prema vodičkinji kad bi ih prozvala, preuzeli ključeve i otputili se u sobe – ukratko, razmilili su se. 

           Staklena je stijena u mojoj sobi gledala ravno na brzu cestu. S 27 kata pružao se nevjerojatan pogled. Slijeva se poput kredne litice vodoravno isprugane nizovima prozora koje su napola zakrivali balkoni kočila velebna masa hotela Mariott. Sunčevo je svjetlo isticalo plohe i bridove. Odbljesci su se ravno preko puta beskrajno množili na složenoj strukturi piramida i stožaca od plavičastog stakla. Divovske betonske kocke Grand Plaza Presidenta na obzoru su se preslagivale poput katova stepenaste piramide. Zdesna su se nad uzdrhtalom i zelenom površinom Lumphini Parka nazirali uglati tornjevi Dusit Thanija nalik citadeli zemljane boje. Nebo je bilo savršeno plavo. Naručio sam da mi u sobu donesu dvostruki espresso i iskapio ga s tabletom Efferalgana, Dolipraneom i dvostrukom dozom Oscillococcinuma; zatim sam legao i pokušao zatvoriti oči.  

          Poslije, dok sam razgledavao Hram zore, podsjetim se da moram naći otvorenu ljekarnu i kupiti još Viagre. Vratio sam se iscrpljen, a nisam ponio Plavi vodič, pa sam se stalno osjećao glupo. Sad me pak spopala ozbiljna želja za ševom. Motao sam se predvorjem osjećajući da sve više gubim odlučnost, kad uočim putokaz „Health Club“ koji je upućivao na donji kat. Ulaz su obasjavala crvena neonska svjetla i vijenac raznobojnih žaruljica. Ušao sam i u baru naručio bourbon. Desetak djevojaka iza stakla okrenulo je glave prema meni. Bio sam jedina mušterija. Lokal je bio malen, no djevojke su nosile brojeve. Brzo sam se odlučio za broj sedam: prvo, bila je zgodna, a drugo, nije prepomno pratila televizijski program niti se udubila u uzbudljiv razgovor s kolegicom. U baru je počastim colom, a zatim prijeđemo u sobu. Zvala se Oon, bar sam tako razumio. Nakon zajedničke kupke ispružim se na madrac prekriven pjenom; odmah sam shvatio da svoj izbor neću požaliti. Oon se kretala izvrsno, veoma gipko; nanijela mi je taman dovoljno sapuna. U jednom mi je trenutku grudima milovala guzove. Njezina mi je obilno nasapunana pica poput grube četke trljala listove. Digao mi se gotovo istog trena, što me malo iznenadilo; kad me okrenula i počela mi stopalima milovati spolovilo, čak sam pomislio da se neću moći suzdržati. Ipak sam uspio uloživši silan napor i naglo napevši bedrene mišiće. Kad me na krevetu objahala, mislio sam da mogu još dugo izdržati, no tlapnje su mi se brzo raspršile. Bila je veoma mlada, no vješto je baratala picom. Počela je veoma nježno, stežući glavić nizom kratkih pokreta, a zatim se spustila nekoliko centimetara niže i čvršće stisnula. „O, ne, Oon, ne!...“, poviknuo sam. Ona prasne u smijeh radujući se svojoj moći i nastavi se spuštati stežući stijenke vagine dugo i polagano stišćući. Pritom me promatrala vidno se zabavljajući. Svršio sam mnogo prije nego što mi je stigla do korijena spolovila. Poslije smo u krevetu malo čavrljali prepletenih tijela; činilo mi se da joj se baš ne žuri natrag na pozornicu. Rekla mi je da nema mnogo mušterija; u hotelu uglavnom odsjedaju grupe izgubljenih slučajeva, bezveznjaci kojima je manje-više svega dosta. Francuza je mnogo, no uglavnom ne mare za body massage. Oni koji ipak dođu su dragi, no prevladavaju Nijemci i Australci. Nađe se i pokoji Japanac, no njih ne voli, čudni su, redovito te hoće tući ili vezati. Ili se pak samo samozadovoljavaju i bulje ti u cipele: totalno bez veze. Dao sam joj tri tisuće bahta, što je, koliko me sjećanje služilo, pristojna cijena. Prema njezinoj reakciji zaključio sam da doista jest. „Krop khun khat!“, reče široko se osmjehujući i sklopivši ruke u visini čela. Zatim me otprati do izlaza držeći me za ruku; pred vratima smo se izljubili u obraz.  

           Cijena seksa neobična je stvar. Čini mi se da ne ovisi toliko o životnom standardu u dotičnoj zemlji. Naravno, u različitim zemljama dobivaš različite stvari, no osnova je cijene uvijek ista: onoliko koliko su zapadnjaci spremni platiti. Možda je to ono što nazivamo ekonomijom ponude? Nemam pojma. U ekonomiju se nikad nisam razumio: kao da imam neku blokadu u glavi. 

          U životu sam upoznao patnju, utučenost i tjeskobu, ali dosadu nisam. Nisam imao ništa protiv vječnog i glupog ponavljanja jednog te istog. Broj 47 (Sin) primijeti da uporno zurim u nju, nasmiješi mi se i širokim pokretom prekriži noge otkrivši grimizne haltere. Noć dolazi. Sin me držala za ruku. Pokušat će me usrećiti na sat ili dva. Tajlađanke sa sjevera obično su veoma lijepe, no katkad su toga pretjerano svjesne. Provode vrijeme gledajući se u zrcalo potpuno svjesne da im ljepota sama po sebi pruža odlučujuću prednost na tržištu pa se tako pretvaraju u hirovita i beskorisna bića.  

         Slijedećih dana bio sam u društvu prekrasne djevojke iz Chiang Maija koja se zvala Kim. Upoznao sam je u topless baru i otad smo nerazdvojni. Ne znam kako bih u vlastitoj zemlji našao takvu djevojku. Tajlandske su kurvice doista prava blagodat. Božji dar, ni više ni manje. Kim je natucala francuski. Jednom je posjetila Pariz, sestra joj se udala za Francuza. Uz Kim dani su prolazili jezovitom brzinom tako da mi je odmor prošao glatko. Paket-aranžman bio je cool, ali s pustolovnom notom. 

         Što reći na kraju? Danas imam pedeset i tri godine; prije tri godine otišao sam u mirovinu i posvetio se seksualnom turizmu. Triput sam se ženio.  Rasist sam. Postao sam rasist. Putovanja vam prvo zaoštre ili stvore rasne predrasude. Naime, kako zamišljamo druge prije nego što ih upoznamo? Mislimo da su isti kao mi, to se podrazumijeva; tek malo-pomalo postajemo svjesni da je stvarnost malo drukčija. Zapadnjak kad može, radi. Posao mu je često dosadan ili mu ide na živce, no pretvara se da ga zanima. To je očito. S pedeset mi je godina dosadio posao i sve živo pa sam odlučio otkriti svijet. Neke je iznenadilo što sam se odrekao prilike da zaradim više novca. Što će mi više novca? Za vikende u Budimpešti? Bijele tartufe kad im je sezona? Ferrarijev kabriolet? Vikendicu u Deauvilleu, u koju će mi ionako provaliti? Da radim devedeset sati na tjedan dok ne navršim šezdeset godina? Polovicu zarade davati na porez i financirati vojne operacije po svijetu. Ovdje mi je dobro, imam sve što mi treba. Na Zapadu je život skup, hladno je, prostitucija je nekvalitetna. Problem je zapaliti cigaretu na javnom mjestu, a gotovo je nemoguće kupiti lijekove ili droge. Naporno se radi, posvuda automobili i buka. Sve u svemu, ima mnogo loših strana. Baš sam se treći put razveo. Što se seksa tiče, nisam očekivao bogzna što. Prvo sam otputovao na Tajland, a odmah potom na Madagaskar. Bio sam u Senegalu, Keniji, Tanzaniji, na Obali Bjelokosti. Istina, cure nisu vješte kao Tajlađanke, nisu tako nježne, no dobro su građene, a pice im mirišu. Crnkinjice se spuste na sve četiri, nude picu i šupak. A pice su im iznutra posve ružičaste. Nikad više nisam ševio bjelkinju. Nisam ni poželio. Vjerujte mi, danas kod bjelkinje nećete naći dobru, mekanu, krotku, gipku i mišićavu picu: takvih više uopće nema.  Ne govorim tajski, što oko mene diže žalostan zid koji guši. Najvjerojatnije nikad neću istinski shvatiti Aziju, što uostalom i nije tako bitno. Ne morate razumijeti svijet da biste u njemu živjeli: dovoljno je da znate dobiti hranu, milovanja i ljubav. Do kraja ću ostati dijete Europe, brige i srama; ne nosim nikakvu poruku nade. Zapad u meni ne izaziva mržnju, nego u najgorem slučaju prezir. Među svim gospodarskim i socijalnim sustavima kapitalizam je neosporno najprirodniji. To je već dovoljno za ocjenu kako je svakako i najgori. Znam samo da svi koliko god nas ima bazdimo na sebičnost, mazohizam i smrt. Stvorili smo sustav u kojemu je život postao jednostavno nemoguć: da stvar bude gora, još ga izvozimo. Na Tajland čovjek ne dolazi da bi u životu krenuo ispočetka, nego da ga dovrši u podnošljivim uvjetima. U krajnjoj liniji, na poduži odmor koji možda bude i konačan. Odavno sam prestao kupovati francuske novine.

Michel HOUELLEBECQ

 

Sletio sam u Bangkok u šest ujutro, sat i pol spavanja u zadnjih dvadesetičetiri, mamuran od aviona i ideje da možda, ako odem dovoljno daleko, nešto u meni prestane govoriti. Neki glas koji stalno šapće: “Nisi tamo gdje trebaš biti.” Pa sad sam ovdje, znojim se i pušim jeftini filter dok se ne odlučim da li da uzmem taksi ili bus, okružen zvucima što ne znaš jesu li pozdravi ili psovke.

Žena s kosom svezanom u krpu, reže papaju s pokretom koji je više meditacija nego rad, i kad mi pogled sretne oči, ne kaže ništa, samo — osmijeh. Kratko, kao da ne zna engleski ali zna dušu.

Kupim papaju. Previše platim, naravno. Nije bitno. Osmijeh je već u meni, kao sjemenka koja zna kad će niknuti.

Zračna luka Suvarnabhumi, ime koje zvuči kao nešto iz knjige molitvi — Zemlja Zlatnog — uzdiže se iznad ravnice Bangkoka poput staklenog cvijeta u nestvarnoj vrućini. Njezini lukovi, gotovo gotički u svojoj zamršenosti, sjaje pod tropskim suncem, a kad padne kiša, cijela se struktura pretvara u refleksiju svijeta, kao da lebdi između stvarnosti i sna.

Otvoren 2006., Suvarnabhumi nije samo čvorište, već i dojam — prvi dah Tajlanda za milijune putnika. Dizajnirao ga je njemački arhitekt Helmut Jahn, a cijela konstrukcija izgleda kao golema metalna zmija što se sklupčala pod tropskim nebom. Ogromni svodovi, stakleni zidovi, dugi hodnici s pokretnim trakama koje ti gotovo šapću: “Ovdje si, ali već letiš.”

Unutra je sve ritmično, pulsirajuće — mirisi pad thaija, klima-uređaji što pušu kao monsuni, nasmiješeni djelatnici u ljubičastim uniformama. Check-in je efikasan, sigurnosna kontrola rigorozna, ali civilizirana. Dok lagano kliziš, i prošlost i budućnost gledaju te s obje strane, kroz izloge duty-free trgovina. Tu je miris cvijeća, metala, i nečeg što podsjeća na zrele mango plodove ostavljene predugo na suncu.

A onda — gateovi. Tišina, pa uzdignute glave kad se čuje: "Flight TG 971 to Zürich now boarding..." Sve ide brzo, ali ništa nije kaotično. Ovo nije aerodrom koji urla. Ovo je aerodrom koji šaptom vodi.

Suvarnabhumi nije samo zračna luka. To je predvorje snova, mjesto gdje se vrijeme i prostor za trenutak zaustavljaju, i gdje čovjek — umoran, uzbuđen, izgubljen ili zaljubljen — osjeti da leti još prije nego što poleti.

Ljudi nisu nervozni. Ili, ako jesu, ne pokazuju to. Čak i djeca — i ona najnemirnija — sjede tiho, oči im široke, promatrajući stjuardese koje prolaze s osmijehom i hodom što nalikuje koreografiji. Sve se odvija s vrstom diskretne elegancije kakva se ne može prepoznati na svakom aerodromu, ali se u ovom nalazi nešto gotovo aristokratsko.

Vani, kroz staklo, avioni sjaje kao igračke iz djetinjstva, prevelike da bi bile stvarne, a ipak se kreću s preciznošću baleta.

Grad me nije čekao, ne, samo me ščepao za zapešće kao starog znanca, ni riječi, ni pozdrava, samo pokret — vukao me niz autocestu s aerodroma, zrak gust, mastan, pun auspuha, snova i zaborava. Rama VIII Road se pružala pred nama kao traka za trčanje što nikud ne vodi, a vodi posvuda, i ja nisam pitao kamo, samo sam gledao — plakati, žice, portreti kralja što blistaju pod svjetlom reklama.

Na uglu, tamo gdje se stisnuo jedan onaj vječni 7-Eleven, taxi je zarezao lijevo, kao da zna — zna ne samo moju rutu, zna moju iscrpljenost, zna da sam stigao s pola duše i viškom prošlosti u torbi koja jebe rame. Uličica uska, neugledna, kriva, beton puca pod gumama kao zglobovi starca koji još hoda, iz navike. A onda pred nama Royale 8 Ville — ime što zaziva Europu, baršun i ogledala, ali ovdje to znači: bijela keramika, čista kao obećanja iz turističke brošure, klima što šapće, ne zuji, kao da zna da mi je glava puna buke. Krevet čvrst, taman da izdrži snove jednog balkanca s malim b, što nosi svoje breme kao ruksak pretežak za mlitava ramena, ali još ga nosi, još diše.

Danima sam tumarao. Bez kompasa, bez plana, izgubio se tri puta, jednom svjesno, dva puta od vrućine. Bangkok me vrtio u centrifugi, a ja sam se smijao ko idiot koji je zaboravio zašto je došao. Pio sam čaj sa starijim bračnim parom koji nisu znali tko sam ni zašto sam tu, ali su svejedno dijelili termosicu i smijeh. Ljudi ne trebaju tvoju priču da ti ponude gutljaj. Samo da nisi govno. 

Promatrao sam redovnike kako peru noge na ulazu u hram, i jednom sam ulovio pogled starca koji se smijao bez ijednog zuba — ali nikad nisam vidio oči tako pune života.

Shvatio sam da mi nitko ništa ne nudi. I to me izliječilo.

Ovdje se ne nudi ni utjeha ni smisao. Nema pitanja. Samo osmijesi, kao ljetni povjetarac — lagani, topli, bez obveze. Ne traže ništa. I zato ostaju.

Bangkok ne žuri. Iako se čini da juri — sirene, motori, prodavači što viču preko buke, sve pršti. Ali ispod toga… grad samo diše sporo. Kao stari glumac koji zna tekst napamet, ali ga svejedno ponavlja, svaku večer, pod reflektorima. Publika ne zna da jednim okom traži izlaz. Da želi otići, ali ne zna kamo.

To ti je Bangkok. Šminka se znojem čim sunce kresne asfalt, a kad padne mrak — maže se neonom. I ništa ne skida. Ni masku, ni osmijeh. Stoji tamo, naslonjen na stup, cigareta mu visi iz kutka usana, gleda te tim polu-osmijehom — kao žena koja zna tvoj životopis bolje od tebe, ali šuti. Ne da ti oprost, ne traži ispriku. Samo ti se nudi, da ga uzmeš ili odjebeš. Svejedno mu je.

Jer Bangkok zna — ti si samo još jedan. Još jedna sjena što traži smisao među ramenima i lažnim rolexima.

Bangkok ne obara s nogu. Nema on vremena za to. On promatra. Šutke. Kao tip u zadnjem redu bara, s pivom u ruci, što sve vidi, a nikom ne priča.

Čeka. Da staneš. Da ti sunce razbije ponos i maramicom obrišeš čelo, pitajući se što ti je ovo trebalo. E tad ti se ušulja. Ne na silu. Ne uz fanfare. Kroz osmijeh prodavačice koja ne zna tvoj jezik, ali zna tvoj umor. Kroz zvuk mačke što pleše po limenom krovu kao duh koji zna gdje ide. Kroz pogled žene koja ljulja dijete među štandovima s tropskim voćem i previše buke — a svejedno nekako ima mir.

Bangkok nije spektakl. Nema on taj ego. On ti šapne kad misliš da si sam. Kad sve utihne. Ostane on. Kao dim nakon cigarete. Ne nudi ti ništa.

Ali ostane.

Brate, jurio sam kroz svjetlost tog dana kao kroz san ispran benzinom i propovijedima – hodam usporeno, a svijet tone brzo, kao čamac što zna da ne zna gdje ide. Bio sam tamo, kod vrata, znaš, ne vrata obična nego ona vrata... vrata iza svjetlosti, vrata što šapuću stvari.

Prva vrata bila su sjenka, mutna slika u glavi od previše noći i premalo odgovora, kao duhovno rendgenski snimak svega što nisam uspio da zaboravim. Zidovi bijeli, svjetlo bijelo, a vrata kao da ih crtaju dlanovi, a ne svjetlost. Hodam ka njima, ali svaki korak je isti — kao da nisam pomjerio ništa osim vremena.

Druga vrata — izbjeljena, pročišćena, kao vizija kroz zamagljeno staklo budućnosti — arhitektura sna što se polako briše dok je pokušavaš uhvatiti. Bijeli zidovi postaju svjetlost, a svjetlost postaje zid. Vrata su tamna kao sjećanje koje je preživjelo kraj sveta, al’ još traži svog vlasnika

Treća vrata — bum! — crvena, živa, tvrdoglava kao pjesma u plamenu. Otisak stvarnog! Usred tolikog izbjeljenog tišinskog svijeta — evo ih! Vrata boje krvi, boje jezika, boje pogleda koji ne skreće. Oko njih — sve bijelo, izbjeljeno, spaljeno svjetlom. Ali vrata — stoje. Kao svjedok. Kao usta zaključana tajnom.

I ja — ja sam samo prolazio. Pisao u glavi. Disao kroz stihove. Skupljao vrata. Jedna po jedna.

I svaki put mislio: možda sljedeća vode negdje. Možda sljedeća puste da prođem. Možda sljedeća imaju rečenicu koju tražim cijelim tijelom.

Vrata nisu granica.

Vrata su ritam.

Vrata su bubanj svijeta što kuca iznutra.

Vrata ne vode nikud – vrata si ti kad si dovoljno sam.

Zidovi blijede, sjenke nestaju, ostaje samo linija. Put. Prav kao misao koju se nikad nisi usudio da izgovoriš.

Kreneš da trepneš — svijet se pomjeri. Uhvatiš dah — ulica se rasloji. Nisi siguran da li si još na istom mjestu, ili te neko premotava.

A onda — sve se razliveno. Puca ekspozicija. Ulica više nije ulica, nego trag sjećanja o ulici. Sve se uvija u mliječnoj magli svjetlosti.

Kao da si zakoračio u misao samog dana.

Krenuo sam dalje niz ulicu svjetlosti koja mi je pjevala kroz zjenice — i vidio sam stablo koje treperi, ne od vjetra, već od sjećanja. Brate, stablo pamti. I ne samo pamti, već projicira kroz granje slike koje nisi spreman da vidiš. A ja — spreman ili ne — nisam imao gdje da skrenem.

Svijet se oko mene počeo topiti, kao akvarel pod tušem vremena — granje se uvijalo, a ograde se klatile kao note iz pogrešne pjesme. Sve je bilo previše zeleno, previše bijelo, previše stvarno da bi bilo stvarno.

I posvuda ta ograda — beskrajna, kao misao koju ne možeš da dovršiš.

I stabla... stabla koja nisu samo drveće nego sjenke nečijih ruku što mašu iznutra, govore "još malo", "još malo", "ne skreći sad".

Sve se odjednom slilo u pokret — crno, bijelo, treptaj, drhtaj, lom. I znao sam: nisam više hodao ulicom. Hodao sam kroz mjesto koje nije mjesto. Kroz stablo koje misli. Kroz ogradu koja diše. Kroz prostor između dvije pogrešne odluke.

Ljudi su bili tu — sjenke tijela koje su prošle prije mene. Vidio sam ih, ne očima, već odjekom — kao korak što ostane i kad noga nestane.

Evo me, opet, izbačen iz sebe, u novu eksploziju boja, svjetlosti i nedorečenosti — kao da je neko uzeo stvarnost, promućkao je kao koktel od prošlosti i sutrašnje želje, i prosuo je točno tu, ispred mene. Hram. Ali ne hram za tijelo — hram za treptaj.

Zlatni krov se raširio kao da bježi, ne od mene, već od značenja. Sve se muti, sve se trese, sve se rasipa, ali ti znaš da je to pravi put — jer pravi put nikad nije jasan. Ako jest, to je reklama, brate, a ne put.

Koračam naprijed, a tlo mi bježi unazad. Kao da svijet leti, a ja stojim. Oko mene vrtloženje, krov pleše, sjenke se savijaju kao rečenice koje nisi uspio da završiš.

Nije zgrada, nije duh, nije svetac.

Više ne hodam — sad plivam kroz svjetlost. U meni više nema koraka. Samo puls.

Crno u sredini. Svjetlost svuda okolo. Kao da te guta centar kadra, kao da te proguta točka koja ne zna više ni da li je ulaz, izlaz, ili samo greška u fokusu univerzuma.

Pogledaj je. Izgleda kao da te pita: "Jesi li spreman da se rastvoriš?" I to ne filozofski. Ne poetski. Doslovno. U piksele. U svjetlosne udarce. U valove vremena što puca unazad.

Stojim pred njom — ta vrata, ta stvar, taj prag između svjetova što ne priznaju ni boga ni gravitaciju. I osjećam kako mi se stopala podižu sa tla i ne zato što lebdim, već zato što više nema tla. Nema podloge. Samo svjetlosni udar. Zvijezda što diše kao bubanj.

Korak. Jedan. Samo jedan. I onda nestanak.

Ovdje staklene zgradurine gledaju dolje na hramove što su bili tu kad još nije bilo ni betona. A sad im blješti odsjaj s prozora na zlatne kupole. Sve stoji jedno pored drugog, i nikog nije briga.

Monasi hodaju kraj LED reklama, bosonogi pored ekrana što viču o popustima, seksu i sapunima. I ne trzaju. Kao da je to najnormalnija stvar. Jer i jest. U Bangkoku sve ide. Sve se sruši i sve se digne opet, u istom dahu.

Sve je moguće. I sve se dešava odjednom. Kao da je netko srušio zidove između snova i stvarnosti, pa ih pustio da se miješaju dok ne znaš što je što. I onda te puste da u tome hodaš. Sam. Bez karte. Ako pukneš, tvoj problem.

Ako preživiš — onda znaš. 

Gledam je s balkona Royale 8 Ville, dolje ispod, kao da virim u tuđi život bez pozivnice. Žena čuči na betonu, kraj plinskog kuhala što bruji kao stari pas što više ne laje. Ruke joj rade bez pauze, bez poezije — čelične, naučene. Tava se puši. Nema glamura. Samo večera. Ili doručak. Tko zna. Vrijeme ovdje ne nosi sat. Samo umor.

Iza nje gomila plastike, lonci što su preživjeli više ručaka nego brakova, hrpa stvari bez reda, bez sustava — ali sve zna gdje je. Tu se ne gubi ništa osim snova. Na bambusovom stolu pored nje — rezani luk, tanjuri, boca vode. Minimalizam siromaštva. Dovoljno da se jede, nedovoljno da se sanja.

Na žici visi rublje. Bijela majica što se suši kao zastava koja nikad nije predstavljala pobjedu. I crveni komad što se njiše kao podsjetnik da netko još živi ovdje. Diše. Možda i voli, ako stigne.

Krov iznad svega izgrižen, kriv, zakrpan — ali stoji. Kao i žena. Ne zbog vjere, ne zbog nade. Nego zato jer mora.

Vraćam se u sobu. Klima i dalje šapće, tiha, gotovo obazriva — kao da zna da mi je dosta svega što viče. Skinem majicu, bacim je na stolicu. Mokra kao da sam je izvukao iz rijeke, a nisam ni trčao, samo disao u ovom gradu.

Na laptopu YouTube. Nema rituala. Samo upišem: Wings, Old Siam, Sir. Klik. I eto ih. Bubanj udara pravo u jetru. Bas se vuče kao dim iz cijevi. McCartney pjeva, ali kao da ne traži da ga slušaš — samo da znaš da je tu. Soba se puni tim zvukom, starim, poznatim.

Sjednem na rub kreveta, ručnik preko vrata, i gledam u bijeli zid. Tamo nema ništa. I to mi paše. Dolje netko kuha ručak. Gore netko traži melodiju. I sve je u ravnoteži. Bangkok i ja. Oboje tihi na svoj način. I oboje puni buke.

In a village in Old Siam, sir

Lived a lady who lost her way

In an effort to find a man, sir

She found herself in the old UK

She waited 'round in Walthamstow

She scouted 'round in Scarborough

She waited 'round in Walthamstow

She scouted 'round in Scarborough

In the village in old East End, sir

She met a fellow who made her reel

Took her rushes to show his mam, sir

Met his dad at the wedding meal

In a letter from old siam, sir

Came a terrible tale of woe

She decided the only answer

Was to get up a pile of dough

She waited 'round in Walthamstow

She scouted 'round in Scarborough

She waited 'round in Walthamstow

She scouted 'round in Scarborough

When a relative told her man, sir

He directed her not to stay

In a village in Old Siam, sir

Lives a lady who lost her way

In a village in Old Siam, sir

Lived a lady who lost her way

In an effort to find a man, sir

She found herself in the old UK

She waited 'round in Walthamstow

She scouted 'round in Scarborough

She waited 'round in Walthamstow

She scouted 'round in Scarborough

In a village in Old Siam, sir

Lived a lady who lost her way

In an effort to find a man, sir

She found herself in the old UK

Old Siam, Sir

Paul McCartney

Život na ulici

Leže na pločnicima kao razbacani prigovori društvu koje ih je zaboravilo još prije prvog ručka. Lica im ne traže ništa — ni milostinju, ni pogled, ni riječ. Samo tišinu. I da ih se pusti da budu gdje jesu.

Jedan spava s glavom naslonjenom na betonski stup, noge skupljene kao da čuva zadnju toplinu. Pored njega kartonska kutija i boca vode što je više plastika nego tekućina. Ne miriše na nadu. Više na preživljavanje koje se vuče dan za danom bez razloga.

Drugi sjedi, gleda u daljinu, ali ta daljina ne sadrži budućnost. Samo još jedan zid, još jedan motor, još jednu vrućinu koja peče i iznutra. Lice mu spaljeno od sunca i nepravde, teško je reći što je što.

I nitko ne stane. Nitko ne vrišti. Grad ih progutao kao loš doručak — brzo, bez žvakanja.

Bangkok ne skriva svoje beskućnike. Samo ih preskoči. Kao lokvu. Kao rupu u asfaltu. Kao napuknutu riječ usred rečenice.

I ne, nisu oni “lice problema”. Nisu ni “simbol otpora”. Oni su to što ostane kad sve ostalo ode.

 Svira ulica, klopara tuk-tuk, pas cvili ususret neonu,

a beskućnici — oni su nota koju nitko ne zna pročitati.

Ne traže ništa osim da ih se ne zaboravi,

ne da ih se spasi —

nego da ih se vidi.

Stari pod mostom Phan Fa —

zvali su ga Kapetan jer je jednom vozio brod,

tako barem kaže, dok premeće plastične boce u vreći.

"Rijeka ne pita gdje si bio, samo te nosi,"

kaže i smije se bezubim osmijehom koji pamti više od fotografije.

Mala žena kod Khao Sana —

zove se Nana, ima glas poput puknute školjke,

kad progovori, zvuči kao da joj svaka riječ nešto duguje.

Drži papir: I’m not dangerous.

Ali najopasnija stvar kod nje je pogled —

gleda te kao da zna kad si zadnji put lagao sebi.

Trojica klinaca u parku —

smiju se sladoledu kao da je rođendan.

Oni ne traže igračku, oni imaju dan,

i kad se smiju, zvuče kao budućnost koja još nije slomljena.

Jedan od njih ima tenisicu bez vezica,

ali trči brže od misli.

Tip pred 7-Elevenom piše u bilježnicu.

Nitko ne zna njegovo ime, ali svi znaju njegovo lice —

mršavo, tiho, s borama od riječi koje nikad nije rekao.

On piše. Možda pismo majci koju nije vidio od '92.,

možda dnevnik, možda plan za sutra koje nikad ne dolazi.

Pas uz njega drijema, zna da tu ima srca.

I na kraju — čovjek u staroj uniformi.

Sjedeći ispred šatora što ga je podigao u Rop Krung kanalu,

puši kao da puši sjećanja.

Kaže:

"Nekad sam vozio turiste, sad vozim misli."

A svi misle da je pijan.

Ali nije. Samo sluša grad. I čeka nešto mekše od betona.

Kralj

Vajiralongkorn/Rama X

Vajiralongkorn (rođen 28. srpnja 1952., Bangkok, Tajland) je 10. kralj tajlandske dinastije Chakri. Formalno je prihvatio prijestolje 1. prosinca 2016., iako je njegova vladavina službeno započela nakon smrti njegovog oca, Bhumibola Adulyadeja, 13. listopada 2016.

Vajiralongkornova krunidba održana je 4. svibnja 2019. Na početku svoje vladavine, Vajiralongkorn je preuzeo potpunu kontrolu nad kraljevskom imovinom, što ga je učinilo najbogatijim vladajućim monarhom na svijetu, s procijenjenom neto vrijednošću od približno 43 milijarde dolara. Za razliku od svog nadaleko cijenjenog oca, Vajiralongkorn je polarizirajuća figura u Tajlandu zbog svoje reputacije upitnog osobnog ponašanja. Međutim, kritika monarhije nezakonita je prema tajlandskom zakonu lèse-majesté, koji predviđa velike novčane kazne i obvezne zatvorske kazne.

Rođen u palači Dusit u Bangkoku, Vajiralongkorn je bio drugo dijete i jedini sin kralja Bhumibola i kraljice Sikrit. Na svoj prvi rođendan, Sangharaja (glavni redovnik tajlandskog monaškog reda) dao je Vajiralongkornu svoje službeno kraljevsko ime, složenu titulu za čije je sastavljanje bila potrebna četiri tjedna. Vajiralongkorn je pohađao osnovnu školu u Tajlandu, ali je poslan u Englesku na srednje obrazovanje u cijenjenom internatu Millfield u Somersetu. Nakon toga studirao je na Kraljevskom vojnom koledžu u Duntroonu, Teritorij glavnog grada Australije. Bio je osrednji student, što će kasnije pripisati svom privilegiranom odgoju. Godine 1972. imenovan je prijestolonasljednikom.

Vrijeme Vajiralongkorna kao prijestolonasljednika bilo je obilježeno kontroverzama, a on je učinio malo da ostane podalje od očiju javnosti. Njegove bračne afere posebno su dovele do značajnog skandala. Godine 1977. oženio se svojom prvom rođakinjom, princezom Soamsawali, s kojom je dobio svoje prvo dijete, princezu Bajrakitiyabhu, u zimu 1978. Međutim, tijekom sljedećeg desetljeća Vajiralongkorn će imati petero djece s tajlandskom glumicom Sujarinee Vivacharawongse. Godine 1991. razveo se od Soamsawali, a 1994. oženio se Sujarinee na ceremoniji kojoj je prisustvovao kralj Bhumibol, ali ne i kraljica Sikrit.

Vajiralongkorn je javno osudio Sujarinee 1996. godine, optužujući je za preljub i oduzimajući njoj i njihovo petero djece sve kraljevske titule i privilegije. Sujarinee i njezina djeca pobjegli su u Englesku. Sujarineeinoj jedinoj kćeri, Sirivannavari, dopušteno je da se vrati na Tajland kako bi živjela sa svojim ocem, a 2005. kralj Bhumibol vratio joj je u status princeze. Međutim, Sujarinee i njezina četiri sina zatražili su politički azil u Sjedinjenim Državama.

2001. godine Vajiralongkorn se oženio Srirasmi Suwadee, mladom ženom iz obične obitelji. Četiri godine kasnije rodila je princa Dipangkorna Rasmijotija. Brak je završio 2014. kada je Vajiralongkorn optužio Srirasmi i sedam članova njezine obitelji za korupciju. Oduzete su joj kraljevske titule, a oba su joj roditelja bila u zatvoru dvije i pol godine pod optužbom za lèse-majesté. Srirasmi je izbjegla zatvorsku kaznu odabravši monaški život kao mae chi (budistička redovnica), pod uvjetima usporedivim s kućnim pritvorom. Srirasmi je također bila prisiljena da se odrekne skrbništva nad svojim sinom Dipangkornom. Godine 2019., nedugo prije nego je okrunjen za kralja, Vajiralongkorn se oženio Suthidom Bajrasudhabimalalakshana, stjuardesom Thai Airwaysa koja je sada kraljica Tajlanda.

Tijekom godina koje je proveo kao prijestolonasljednik, Vajiralongkornu su se pripisivali brojni drugi skandali i bizarno ponašanje. Bio je poznat po tome što je putovao u javnosti noseći malu majicu bez rukava koja otkriva trbuh. Godine 2009. imenovao je svoju pudlicu Foo Foo glavnim zračnim maršalom Tajlanda. Iste godine procurio je video na kojem Srirasmi, tadašnja princeza od Tajlanda, hrani Foo rođendanskom tortom u toplesu. Ove ludorije bile su glavni izvor zabrinutosti i za kralja Bhumibola i za tajlandsku javnost prije Vajiralongkornovog uspona na prijestolje.

Vajiralongkornov otac, kralj Bhumibol, umro je 13. listopada 2016. Prijestolonasljednik nije odmah prihvatio prijestolje, umjesto toga zatražio je vrijeme da oplakuje svog oca. 1. prosinca Vajiralongkorn je konačno prihvatio krunu. Više od dvije godine kasnije, 4. svibnja 2019., Vajiralongkorn je imao svoju službenu krunidbu u Velikoj palači u Bangkoku i imenovan je kraljem Ramom X iz dinastije Chakri. Sa 64 godine, Vajiralongkorn je postao najstariji monarh koji se popeo na tajlandsko prijestolje.

Vajiralongkornovu vladavinu obilježilo je sve veće političko nezadovoljstvo u Tajlandu. Razočaranje tajlandskom monarhijom i vojnom elitom dugo je raslo među tajlandskom mladeži, koja se zalagala za legitimniji demokratski sustav. Prijelaz na vlast od voljenog Bhumibola Adulyadeja do njegovog duboko nepopularnog sina, Vajiralongkorna, samo je ubrzao ovaj trend, a stranke kao što su Stranka budućnosti naprijed i Stranka Move Forward otvoreno su izazvale politički establišment. Vajiralongkorn je u početku pokušao izgledati kao dobronamjeran vladar, čineći ustupke svojim kritičarima i pokušavajući rehabilitirati svoj imidž u javnosti. Međutim, kako je opozicija postajala sve nesuzdržanija, Vajiralongkorn je zauzeo oštriji stav protiv neslaganja.

Britannica

Dosadno. Previše politički, previše povijesno suho. Hoću brže, sirovije, s ritmom vrućeg asfalta, noćnih misli i glasova koji se ne čuju, ali vibriraju ispod svega. Neću razglednicu. Trebam vožnju motorom pored palače, bez kacige i bez plana. 

Bangkok gori pod nebom boje stare limunade, a kralj sjedi negdje iza zidova sa zlatnim rubovima, među tamjanom i tišinom, u palači što miriše na vosak, prošlost i politiku.

Maha Vajiralongkorn — Rama Deseti — nije stari kralj s blagim očima i blues dušom, on je novi ritam, novi asfalt, vojnik u svili, čovjek što leti u kožnoj jakni i slijeće u ritualima.

Vidim ga kako hoda kroz mramorne hodnike dok mu cipele ne proizvode ni zvuk, sve je već unaprijed očišćeno, spremno, cvijeće zna gdje mu je mjesto, a ljudi gledaju u pod kao da je nebo — jer pogledati direktno znači gorjeti.

On ne govori puno, i kad govori, zvuči kao da čita s papira koji je netko drugi napisao, ali ga svejedno drži kao da mu je to srce. U svakom njegovom pokretu — kontrola, kao solo na saxu što nikad ne ode predaleko, uvijek se vraća, taman kad misliš da je slobodan.

Tajland ga ne ljubi, Tajland ga nosi, kao što se nosi staro porodično ime, koje ima više značenja nego emocija ali se ne izgovara olako.

A vani, klinci voze skutere kroz prašnjave ulice, puše dim kroz razderane maske i viču “Vajiralongkorn!” kao da je ime pjesme koju još nitko nije uspio snimiti.

Kralj u zemlji gdje bogovi šute, ali statue pričaju. Kralj što ne trepće.

Kralj koji zna da je kruna teža od naroda, ali je i dalje nosi — ili kruna nosi njega. Tko zna.

Theravada budizam

Službena religija u Tajlandu je theravada budizam koji je korijen tajlandske kulture, ispovijeda ga približno 95% stanovništva i uveden je u zemlju 329. pr. Kr.

Mario K.

Advance

Istražujući velike filozofije kroz ljudsku povijest uočit ćemo da one često imaju jedan centralni motiv po kojem postaju i ostaju prepoznatljive. U slučaju konfucionizma to su bili rituali, u taoizmu to je sklad s prirodom, a kod budizma to je... patnja. Zaista? To je prva asocijacija? Zapravo da, ali nemojte dati da vas to prestraši jer ne samo da nitko nikad nije toliko dobro "raščlanio" patnju kao što je to učinio Buda, njegovo učenje je ultimativan "vodič" kako prevladati patnju iako je ona toliko sveprisutna u svim našim životima.

Ali zar nisu asocijacija na budizam svi oni smireni redovnici obrijanih glava koji meditiraju na nekim lijepim mjestima, po hramovima s kojih se pruža pogled na uzvišeni planinski horizont Azije? Jesu, svakako, razlog više da nemamo straha od činjenice da patnja jest glavni motiv budističkog učenja. Jer to nije priča o patnji, naročito ne pomirenje s patnjom - budizam je suprotstavljanje patnji na možda jedini način kako se nečem toliko potpunom ljudsko biće uopće i može suprotstaviti.

Budizam, kao i druga velika učenja Istoka, nalazi se negdje između religije i filozofije, možda čak i malo više prema religiji u usporedbi s konfucionizmom i taoizmom, iako Buda nipošto nije Bog i njegovo učenje - ako na trenutak zanemarimo reinkarnaciju i karmu (a neki ogranci budizma poprilično su se udaljili od toga) - nema elemente nadnaravnog. Štoviše, budizam je jako "prizemljen" i bavi se onim što je univerzalno ovozemaljski.

U nastojanju da shvatimo filozofiju nije nužno pretjerano se baviti mitologijom, naročito ako nečem pristupamo praktično, iz pozicije da iz same filozofije želimo "izvući" najviše znanja i mudrosti za sebe kako bismo to mogli primijeniti u našoj modernoj i frenetičnoj svakodnevnici. Ipak, u slučaju budizma valja napraviti iznimku jer sama priča o Budi, odnosno o čovjeku po imenu Siddhartha Gautama - koji je kasnije "postao" Buda (u prijevodu "probuđeni") - apsolutno je esencijalna ako želimo shvatiti njegov pristup po pitanju prevladavanja ljudske patnje u cijelosti.

Dakako, njegovu priču pisali su njegovi sljedbenici i sve što je zapisano ne treba shvaćati doslovno. Ipak, postoji dovoljno pisanih dokaza koji sugeriraju da je u Indiji (na prostoru današnjeg Nepala) zaista živio čovjek po imenu Siddhartha Gautama koji je postao veliki učitelj i kojeg su sljedbenici kasnije nazivali Budom.

Siddhartha je rođen negdje između 6. i 4. stoljeća prije Nove ere. Bio je sin bogatog nepalskog kralja u podnožju Himalaja. Po rođenju mudraci su rekli njegovom ocu da su imali viziju za njegovog sina... da će postati ili veliki vladar, car cijele Indije, ili će postati štovani vjerski vođa. Ocu se pak nikako nije svidjela opcija broj 2 jer za svog sina želio je da bude dostojan i moćan nasljednik kraljevstva (što većeg, po mogućnosti). Da bi osigurao da mladi Siddhartha zapravo i nema opcije odlučio je da će ga zadržati isključivo na raskošnom dvoru. Išao je tako daleko da je došao na ideju da bi prijestolonasljednika trebalo potpuno izolirati od svih negativnih situacija, od svake patnje, tako da ni ne pomišlja na neki "alternativni" put. S tim planom kralj je "uredio" dvor na način da mladi Siddhartha bude uvijek izložen samo ugodi, ljepoti, radosti...

Odlučio je s dvora protjerati sve stare ljude, sve ružne ljude, a svom sinu dao je da odrasta u potpunom izobilju. Imao je sve, doslovno sve što se moglo poželjeti. Sva materijalna bogatstva, na izbor sve delicije koje su postojale, a kad je porastao imao je i pristup najljepšim ženama u kraljevstvu. Već sa 16 godina se oženio za lijepu princezu po imenu Yasodhara, a zajedno su dobili i sina, Rahulaa.

Imao je sve i život je bio potpuno pripremljen za njega, da uživa u luksuzu, bogatstvu, komforu... I bio je sretan? Da, bio je. Ovo nije jedna od onih priča gdje "bogati plaču". Siddhartha je zaista bio sretan, ali nije ni mogao ne biti jer nikad u svom životu nije vidio nikakvu nevolju, nikakvu patnju.

Ipak, s vremenom njegova radoznalost je rasla... što se nalazi iza dvorskih zidina? Jel' i tamo sve tako savršeno? Kako život uopće izgleda izvan dvora? Unatoč brojnim pitanjima i sve češćim zahtjevima da ga povede na neka od svojih putovanja, njegov otac je bio nepokolebljiv, pamteći proročanstvo i vjerujući da je ovo jedini način da on odredi sudbinu svog sina. No, unatoč svim naporima i činjenici da je godinama držao sina "pod staklenim zvonom", jednog dana više nije mogao - Siddhartha je tad već imao 29 godina i po prvi put mu je dozvoljeno da ode u obilazak kraljevstva. Možda je otac mislio da je sad već ipak vrijeme da ga može upoznati sa stvarnošću jer, na kraju krajeva, taj mladić bi ipak trebao preuzeti vladavinu!

Nije teško predvidjeti što se dogodilo zatim. Vozivši se u svojoj kraljevskoj kočiji po prvi put je ugledao svijet izvan dvorskih zidina. Iako je kralj pokušao maksimalno "očistiti" rutu kojom je Siddhartha prolazio to je bilo nemoguće izvesti u potpunosti. Na tom uistinu sudbonosnom putovanju susrest će se sa četiri scene, zapravo četiri pojedinca, a ti susreti odredit će njega i povijest cijele Azije (očito, imajući u vidu da danas imamo oko 500 milijuna budista!).

Što je vidio mladi neiskvareni Siddhartha? Prvo je vidio starca. Koji šok. Zamislite da nikad u životu, do svoje 29 godine (!), niste vidjeli nijednog starca, ne bi li to za svakog bio baš duboki šok? Bilo je strašno suočiti se s time. Imao je bezbroj pitanja... kako je moguće? Što mu se to događa? Dakako, još i veći šok je bio kad je čuo da ovaj starac nije nekakva iznimka na koju je nabasao... jer svi će jednog dana ostarjeti, uključujući i njega samoga!

Nije se stigao ni oporaviti od inicijalnog šoka, a već je stigao idući. Nakon starca susreo je teško bolesnog čovjeka, čovjeka u dubokoj patnji. Takvo što isto još nikad nije imao prilike vidjeti, svakako ne na svom savršenom dvoru gdje se svaka bolest skrivala. Ljudi se mogu razboljeti? Da, mogu, svi. Zapravo, velika je šansa da i hoće, a na kraju će ih jedna od tih bolesti i... vidjet će i sam, uskoro, jer treća "scena" šokirat će ga najviše. Naići će na mrtvog čovjeka.

Taj čovjek ne samo da je načet vremenom, iscrpljen od raznih nedaća i bolesti... taj čovjek više i ne postoji. Ostalo je samo njegovo beživotno tijelo, nepomično, napušteno. Čak i za nas, koji smo već od malih nogu itekako svjesni da smrt postoji, svaki ponovno susret iznova nas potrese. Smrt je nešto o čemu najčešće ne volimo razmišljati. Osmislili smo razne načine kako se nositi s njenom neminovnošću. Zamišljamo da je daleka, bezbolna, a po mogućnosti ni ne mislimo o njoj. Prije ili kasnije za života formiramo si neke generalne stavove po pitanju smrti, bilo da se jednostavno predamo sudbini, vidimo život i smrt kao dio sigurnog prirodnog procesa, ili se pak nadamo beskonačnom životu nakon smrti, možda se pak tješimo da postoji nešto još nedorečeno, nekakva energija koje smo dio i koja nije tek tako prolazna. Jer zamisliti tijelo koje se vraća u prah nije odveć teško, ali naše misli, osjećaje instinktivno bismo voljeli sačuvati, spasiti od beskonačne praznine...

I sve to osjećamo vrlo snažno, a uvijek smo zapravo tome izloženi, svjesni da nam svaki dan može biti posljednji, da će toliki noćas zaspati i sutra se neće probuditi. Siddhartha je pak svu tu spoznaju upio odjednom i, malo je reći, to ga je neopisivo duboko pogodilo, zaprepastilo... Kako se odjednom nositi s tim? Kako odjednom prihvatiti da postoji toliko patnje i da je ista toliko neizbježna?

Mogao je ili potpuno se slomiti ili se nekako pokušati nositi s tim. Odabrao je ovo drugo. Krenuo je na put ostavivši baš sve iza sebe... i dvor, prijestolje, shrvanog oca koji je upravo shvatio da nije mogao spriječiti sudbinu, i ženu i dijete, sve je ostavio.

Ima nešto u filozofijama – svaka ima svoj fetiš. Ako sam sve dobro pohvatao Konfucije je bio napaljen na rituale, taoisti su trčali goli za harmonijom s prirodom, a budisti? Njima je fetiš – patnja. Da, patnja, brate. Kao da nije dovoljno što je svakodnevica već ionako šaka u zube, još ti filozofija dođe i kaže: "E, znaš što? Fokusiraj se na to što boli."

Ali čekaj, ne bježi odmah. Nije to mazohizam. Buda nije bio neki nadrkani profesor filozofije koji ti kaže da je sve sranje i da to moraš prihvatiti. Ne, on ti zapravo nudi... izlaz. Ne neko čudotvorno sranje, nego konkretno – vodič kako ne poludjeti kad ti život pritisne dušu kao da je stara krpa natopljena u brljavi viski.

Znaš one fotke budističkih redovnika s obrijanim glavama kako zure u planine kao da im se javlja Bog? E pa, to ti je samo vanjski sloj. Ispod tog sloja nije nirvana u sjajnim bojama – nego ozbiljan mehanizam kako se izboriti sa stvarima koje te lome, a kojih je, ajmo biti iskreni, svakim danom sve više.

Ali ajmo mi sad malo natrag, da vidimo otkud je sve to krenulo. Priča o Budi, pravim imenom Siddhartha Gautama – da, bio je stvaran tip, nije izmišljena priča za djecu. I ne, nije imao dugu bradu i lebdeće sposobnosti. Rođen je negdje ispod Himalaja, u zlatnoj kolijevci. Tata mu bio kralj, što je otprilike kao da si danas rođen s crnom Amex karticom u ruci i malim privatnim otokom.

Čim se rodio, došli neki mudraci i rekli starom: “Tvoj sin će ili vladati svime što se miče ili će postati duhovni car." Otac, naravno, čuo samo ono prvo. Jer tko normalan hoće sina koji pušta bradu i traži smisao života kad može imati generala sa sabljom i privatnom vojskom?

Tako je stari odlučio napraviti od dvorca jedno veliko Disneyland carstvo – nema starih, nema bolesnih, nema ružnih. Samo ljepota, zabava, svila, vino, harfe i princeze koje mirišu po jasminu. Siddhartha je imao sve. I bio je, pazi sad – sretan. Da, sretan. Nije to bila ona "bogati plaču" priča. Tip je zaista bio zadovoljan jer nikad nije vidio ništa drugo osim čistih jastuka i djevojaka s osmijehom od uha do uha.

Ali, naravno, ne možeš čitav život živjeti pod staklenim zvonom. I dođe tako dan kad ga puste van. Imao je tada 29 godina – taman kad ti počnu pucati leđa dok se saginješ po čarape i počneš se pitati kud ovo sve vodi.

I što vidi Siddhartha? Prvo – starca. Gledao ga kao da je s Marsa. Tip s borama, pogrbljen, zubi ko da su posvađani s čeljusti. “Što mu je?”, pita Siddhartha. “To ti je starost”, kažu mu. I dodaju – “I tebe čeka, brale.”

BAM.

Drugo – bolestan čovjek. Diše kao da mu pluća rade prekovremeno. Kašlje kao da će mu duša izletjeti. Siddhartha šokiran: “Ček, ček... bolest postoji? Ljudi obolijevaju?” Naravno da obolijevaju. Svi. I ti, brate.

Treće – leš. Da, leš. Tijelo koje više ne diše. Ukočeno, hladno, napušteno. “Što mu je?”, pita Siddhartha. “E, on ti je mrtav.” “Zauvijek?” “Zauvijek.”

BAM BAM BAM.

Siddhartha je otišao. Ali nije to bilo ono moderno "idem na retreat" s WiFi-em i matcha čajem. Ne, ovo je bilo hardcore. Nema Instagrama, nema protein bara, nema ni jastuka. Otišao je među špilje, u prašume, među tipove koji su jeli jedno zrno riže dnevno i mirisali na kombinaciju znoja i prosvjetljenja. Brate, ima toga još pun naramak, ali će ostatak priče ispričati Mario K.

Na svom putu očajnog traganja, nakon starca, bolesnika i mrtvaca, sresti će još jednog čovjeka koji će odrediti njegovu novu sudbinu - asketu, čovjeka koji je, slično kao i on, ostavio sve, ali baš sve, i odlučio je živjeti bez ičega, samo u meditaciji i potpunom miru. Pomislio je da je možda to način... taj čovjek izgleda tako smiren, kao da je prevladao spoznaju o patnji. Možda bi i on mogao isto ako slijedi njegov put?

I pokušao je. Odrekao se svega. Živio je potpuno asketski. Gladovao je danima, živio u krajnje teškim uvjetima. Sve s idejom da će mu to pomoći, da će pronaći nekakvo uzvišeno stanje nakon kojeg više neće misliti na patnju niti je osjećati. Zapravo, kako bi se i očekivalo, dobio je upravo suprotno - još i puno više patnje! Možda u tom pristupu ipak nešto ne štima? Ali što sad može, ne može odustati i tek tako se vratiti onoj okrutnoj spoznaji da sve oko njega stari, pati, nestaje i umire. Nastavio je, probavao je sve. Dugih šest godina putovao je i obilazio najveće mudrace tog vremena. Od svih je tražio isto, a oni mu obećavali da mu to mogu dati...

Kupanje u hladnim rijekama, duge meditacije bez hrane, provođenje danima u potpunoj tišini... I nakon šest godina toliko se već bio potrošio i iscrpio da je Siddhartha bio jedva živ, postao je doslovno "kost i koža".

Poticao se na najteže i najrigorznije vježbe, sve vrijeme s mišlju da će ići dalje od svih asketa koje je sreo, da će snažnije i potpunije posvetiti se tome od svih njih. Ali do cilja nije došao.

Iz ove priče možemo jasno vidjeti kakav je mladić bio Siddhartha Gautama. Očito ekstremno tvrdoglav, jer nakon svega, sluteći već polako da svi ti učenjaci i mistici možda zapravo uopće i nemaju odgovore na velika pitanja koja je on tražio, odlučio je još jednom posvetiti se meditaciji, ali ovog puta na svoj način i potpuno.

Nalazio se u mjestu Bodh Gaya na sjeveroistoku Indije. Tamo se sjeo pod jedno drvo smokve u namjeri da će započeti meditaciju s potpuno dubokom koncentracijom, da je neće prekidati sve dok ne pronađe odgovore koje je toliko predano tražio.

Meditirao je sve dok napokon nije pronašao svoje odgovore. Kroz tu duboku meditaciju došao je do konačnih odgovora koji se tiču patnje - otkud patnja dolazi, kako je se može zaustaviti, kako ju je moguće potpuno eliminirati. Odgovor je kompleksan i na temelju njega se, jasno, bazira cijelo budističko učenje, ali u samoj esenciji je krajnje jednostavan. Rješenje je: srednji put. Što je pak to "srednji put"? To je spoznaja da čovjek u svim aspektima svog života mora tražiti umjerenost, odnosno "sredinu" između dva ekstrema, između potpunog ugađanja i rigoroznog asketizma. Jedino tako može pronaći sreću, dobar život, ali i oslobođenje od patnje.

Brate, kužiš, taj tip, koji je imao sve, sjeo ispod drveta, umalo ga pojeli komarci i prosvijetlio se. Nije našao Boga, nije dobio super moći – samo je shvatio kako ne biti jadan. I to je, ruku na srce, najveća moć koju čovjek može imati.

Postao je Buda – probuđeni. Ne u smislu "duhovni gurman", nego tip koji se napokon izvukao iz noćne more u kojoj svi spavamo.

A ono najbolje? Nije rekao: “Ja sam poseban, vi to ne možete.” Ne, rekao je: “Svi to možete. Samo prestanite trčat za sjajem i bježat od tame. Sve je to isti ples.”

Koji lik!

Što se nalazi kao uzrok svih naših nezadovoljstava? Jer, koliko god mi zapravo volimo svoje želje, često ih doživljavajući kao neophodne za vlastitu motivaciju, nisu li one ujedno i izvor onog što nam donosi neželjene osjećaje? Često smo fokusirani na cilj, sve činimo da do toga dođemo, što god da to bilo. Pritom zaboravljamo u kojoj mjeri ishodi zaista ne ovise samo o nama. Čak i kad uložimo sav trud, onaj element sreće i neočekivanog uvijek nas može zaustaviti, čak i na korak do cilja. Iako smo svjesni toga vezujemo se uz cilj, ishod naših želja, i na neki način već se unaprijed osuđujemo na nezadovoljstvo koje će proizaći i iz neuspjeha i iz uspjeha (jer u tom slučaju naš fokus se brzo prebacuje na iduću želju).

Kad smo kondicionirani na takav način života teško je čak i zamisliti nešto drugačije, a naročito odsustvo vlastitih želja. Ipak, proučavajući budizam u najmanju ruku moramo se susresti s tim pitanjem i pronaći adekvatan odgovor. Možda odbacivanje baš svih želja jest preveliki korak. Čak bismo mogli reći da je to skoro pa u koliziji s Budinim učenjem da u životu uvijek trebamo birati "srednji put" što bi u ovom slučaju bilo, nazovimo to tako, nekakva "relaksacija" od prevelikog broja vlastitih htjenja jer ista nas mogu okupirati do potpunosti, ne dati nam priliku da istinski uživamo u životu.

Znači postizanje Nirvane, slobode od svih želja, nije nužno konačni cilj? To ovisi o vama i što zapravo želite od budizma. Mnogi budizam uzimaju kao vrijedno i mudro učenje koje nam može pokazati put prema puno većem osjećaju mira, slobode od anksioznosti, ljepotu meditacije i sadašnjeg trenutka. To je više filozofski pristup. Neki će pak biti više privučeni onom religioznom aspektu budizma, a tih aspekata svakako ima.

Primjerice, stanje Nirvane nije samo točka uzvišenosti u kojoj pojedinac napokon biva slobodan od svih želja, to je ujedno i konačni uspjeh u borbi protiv "Samsare". A što je pak Samsara? To je, prema budističkom učenju, ciklus života, smrti i reinkarnacije. Naime, prema budizmu (u vrlo pojednostavljenoj verziji - jer valja imati na umu da i budizam ima brojne frakcije), svaki čovjek nakon smrti ponovno se rađa, doslovno u istom trenutku, ali nema nikakvog znanja o svom prethodnom životu. Može se reinkarnirati ponovno kao čovjek, ali i životinja, ili pak nešto drugo - recimo kao "gladni duh" ili pak u nekoj verziji pakla ili raja. Reinkarnacija će pak ovisiti o tome koliko je osoba za života "prikupila" karma bodova.

U suštini - ako ste bili dobra osoba, možete računati na povoljniju reinkarnaciju. Ako ste pak život proveli skupljajući "negativnu karmu", ne gine vam neugodna reinkarnacija.

I tako se sve ponavlja, u beskonačnost. Iznova se rađamo, živimo, umiremo, da bismo se odmah ponovno rodili... Taj ciklus Samsare je baš neumoljiv. No, postoji jedan jedini način da se napokon prekine, a to je ta spomenuta Nirvana. Budističko učenje kaže da u tom trenutku, kad pojedinac napokon odagna sve svoje želje i htjenja, kad napokon i istinski ugasi tu toliko dugo tinjajuću svijeću koja je stalno nešto htjela, nečem stremila, napokon će postići potpuni mir. To znači da ovaj put nakon smrti više neće biti reinkarnacije. Napokon je gotovo... Proces je slomljen, Samsara ide dalje, ali za onog koji nije postigao Nirvanu. Ta osoba sad može doživjeti istinski mir. Naravno, doći do stanja Nirvane ne znači umrijeti. Buda je postigao Nirvanu pod stablom smokve i živio je još 40-ak godina putujući Indijskim potkontinentom, podučavajući ljude svojem pristupu.

Taj osmijeh, brate, taj osmijeh koji ti bace s ulice, s prozora, s motora koji juri kraj tebe dok ti još brojiš novac i tražiš ime ulica na jeziku koji klizi, a oni već prošli — ali ti ostave osmijeh kao trag auspuha, kao tetovažu bez tinte.

To nije osmijeh prodaje, ni osmijeh ljubaznosti, to je osmijeh što kaže vidim te, prolaziš kroz moj svijet, dobrodošao, ali ne očekuj da ću stati zbog tebe.

Starac na štandu s cijeđenom narančom — osmijeh kao da zna sve tvoje poraze, ali ga to ne dira, jer i on je bio tamo. Djevojka sa sedam suncobrana koja ti prodaje palačinku sa bananom — smije se dok razbija jaje jednom rukom i gleda negdje kroz tebe, ne iznad, ne ispod — kroz. Osmijeh redovnika u narančastom što prolazi bos po asfaltu koji peče — miran kao jutro.

To je osmijeh naroda koji zna da sve prođe: i kiša, i suša, i turisti, i vojnici, i carevi, i svi ti ozbiljni likovi sa svojih važnih mapa. Oni se smiju jer nije važno. Ili jer je previše važno pa je smijeh jedini odgovor.

I ti hodaš, umoran, slomljen možda, piješ vodu iz plastične boce, tražiš nešto — znaš da tražiš, ali ne znaš što — a onda ti klinac s bicikla dobaci taj mali, polovični osmijeh. Ne traje ni sekundu. Ali pogodi te kao haiku, kao stari blues rif, i znaš, znaš: još ima nade za ovaj svijet.

Summer in Siam 

The Pogues

When it's summer in Siam

And the moon is full of rainbows

When it's summer in Siam

And we go through many changes

When it's summer in Siam

Then all I really know is that I truly am

In the summer in Siam

In the summer in Siam

In the summer in Siam

When it's summer in Siam

And the moon is full of rainbows

When it's summer in Siam

And we go through many changes

When it's summer in Siam

Then all I really know is that I truly am

In the summer in Siam

In the summer in Siam

In the summer in Siam

Buda hoda pored mene bos, kroz prljavu mokru pločicu modernog pakla. Nitko ga ne vidi. Ili svi.

U ruci ne drži ništa. Drži mir. Prazninu. Softver koji ne mogu hakirati. Prolazimo pored apoteke – ljudi unutra traže spas u tabletama, mole Prozaca, šute Xanaxu. Na vratima digitalni prosjak: "Imam sve, ne trebam ništa." Buda mu klimne, kao starom znancu.

„Svi traže izlaz,“ kažem.

„Jer svi vjeruju da su unutra.“ 

Zgrada progovori jezikom reklama: „TI SI GLAD. TI SI ŽELJA. TI SI MARKETINŠKI PRODUKT KOJI DIŠE I KUPUJE.“

Na raskrižju – parada avatara: Influencer Boginja s osmijehom od silikona, Uber-Šaman s tetovažom trećeg oka, Dječak-krava koji govori o ljubavi u binarnom kodu. Buda im se smiješi kao da su sve to njegove stare halucinacije.

„Oni su izgubljeni,“ kažem.

„Ne. Samo još ne sanjaju budni.“ 

Buda i ja stojimo na rubu stvarnosti. Pogledam dolje – ništa. Pogledam njega – sve.

„Jesi li ti stvaran?“ pitam.

„Pitanje je: jesi li ti?“

On nestaje. Iza njega ostane miris – ne tamjana, ne cvijeća – nego apsolutne mogućnosti.

Čekaj Mario K.  ima još nešto za reći o budizmu.

Budizam, iz ove naše zapadnjačke perspektive gdje zapravo ne znamo puno, može na prvu djelovati kao zanimljiva priča čak i ako pročitamo samo "sažetak" iako smo svjesni da je moguće ići i puno dublje. Možda nije neka zahvalna usporedba, ali sjetite se recimo filma Gospodar prstenova kad se po prvi put pojavio u kinima. Čak i da niste znali baš ništa o bogatoj mitologiji koja se nalazila u pozadini, svejedno je bio užitak provesti neko vrijeme u tom svijetu. Pravi pak poznavatelji Tolkiena sve su vjerojatno doživljavali na puno dublji način, sva mjesta, imena, legende, kompleksne odnose između raznih bića... Na jedan sličan način budizam također nudi puno širi "svemir" za onog tko je voljan ući i istražiti.

Primjerice, Buda je nakon postizanja Nirvane zaključio da postoji nešto što je nazvao "četiri plemenite istine", a one su: shvaćanje prirode patnje, shvaćanje uzroka, način kako zaustaviti patnju i mudrost koja vodi prema prosvjetljenju (Nirvani). 

Istina patnje (Dukkha):

Život je ispunjen patnjom, nezadovoljstvom i nepostojanošću. To uključuje fizičku bol, emocionalnu nelagodu i inherentnu nestabilnost svih stvari. Patnja je neizbježan dio postojanja.

Istina o uzroku patnje (Samudaya):

Izvor patnje je vezanost, želja ili žudnja (Tanha). Ova žudnja dovodi do ciklusa ponovnog rođenja i neprestanog nezadovoljstva, jer se ljudi nastoje držati stvari koje su prolazne i ne mogu doći do trajne sreće.

Istina o kraju patnje (Nirodha):

Patnja se može okončati gašenjem njezina uzroka - žudnje. Ovaj prestanak patnje poznat je kao Nirvana, što je stanje oslobođenja i slobode od ciklusa rođenja, smrti i ponovnog rođenja.

Istina o putu do kraja patnje (Magga):

Put do okončanja patnje je Plemeniti osmerostruki put, praktični vodič za etički i mentalni razvoj koji vodi do Nirvane. Osmerostruki put uključuje ispravno razumijevanje, ispravnu namjeru, ispravan govor, ispravnu akciju, ispravan način života, ispravan trud, ispravnu pozornost i ispravnu koncentraciju.

Dakle, kao što možemo i vidjeti, proučavanje i učenje može postati i vrlo konkretno. Jasno, pošto ideja o reinkarnaciji nije znanstveno utemeljena mnogi će ovaj aspekt budizma opisati kao religiju. Ipak, to je sad već dio jedne šire debate. Jer u isto vrijeme budizam nema koncept Boga, ne postoje obvezatne "molitve Budi" i slično, iako rituali jesu česti.

Taksi miriše na bor, ali ne onaj šumski — nego onaj plastični, ubijen u oblik drveta, viseći s retrovizora. Auto je stara Toyota, sjedišta poderana, volan izlizan od godina znoja i vrućine. Ulazim, zatvaram vrata koja škripnu kao da mole da ih više nikad ne otvoriš.

Vozač se okrene, nos širok, oči sitne, kosa kratka kao kazna, vojnički ošišana, kao da svaki dan brije misli zajedno s vlasima.

"My name Lili," kaže.

Gledam ga. Lili? Pa dobro. Neka bude. Što se mene tiče, ne pristaje mu to ime, ali tko me pita. Klimam glavom, kažem: "Okay, Lili. Sukumvit. Asok"

Kreće. Mjuza iz radija – tajlandski pop koji zvuči kao da ga pjeva djevojčica na heliju. Ulica ispred nas pulsira — skuteri, pješaci, kaos. Bangkok nikad ne spava jer taj grad ne zna što je san. 

Silom je kost u kralježnici grada. Danju — korporacije, kravate, sastanci, papirnati osmijesi i kava u kartonskoj čaši s pogrešno napisanim imenom. Sve sterilno. Sve lažno važno.

Ali kad sunce padne — ulice se raskopčaju. Doslovno. Kravate se skidaju, sako visi preko ramena, znoj više ne krije sram, i grad pokaže drugo lice. Ne drugo. Pravo.

Barovi žmirkaju neonskim cijevima kao da su živi, kao da se dišući brane od tame. Pulsiraju kao vene, i sve tuče u istom ritmu — alkohol, žeđ, tijela što se traže bez pitanja. U sjenama — prodavači hrane. Som tam. Satey. Laab moo. Ljuto kao kazna, vruće kao priznanje. Goriš iznutra, ali se ne žališ. Jer barem osjećaš nešto.

U sporednim uličicama — Patpong i svi njegovi duhovi. Go-go barovi. Ples koji nije ples nego transakcija. Pogledi bez iluzija. Bljeskovi kože i novčanica, sve u ritmu klimavog morala i još klimavijeg smisla. Ali nitko ne traži opravdanje. I to je ono što spašava. Nema suda. Nema "ne bi trebao". Grad ti kaže: Uđi. Probaj. Snađi se. Grijeh bez krivnje. Život bez obrane. Samo budi živ, čovječe. To je sve što se traži.

Lili pokušava razgovor. Slomljen engleski, rečenice bez mišića. "You... from... where?"

"Croatia." -  Kroejša, kažem.

"Ahhh... Grejša?"

"No. Croatia. Football. Modrić?"

"Yes! Grejša!" uzvikuje kao da sam mu upravo dao parolu za ulaz u raj.

Dobro, nek ti bude Grčka. "Yea, Grejša."

Smije se, klimne. "Good. Country good. You good?"

Slegnem ramenima. "Sometimes."

Lili se smije opet. Ne znaš da li je sretan ili samo popravlja zube osmjehom.

Vozi kao svi ovdje — naglo, s povjerenjem u kaos, kao da mu je karma GPS. Jednom rukom drži volan, drugom kopa po plastičnoj kesi iz koje vadi žvaku. Pruža mi već otvoreni paketić.

"You like? "

Uzmem. Nikad ne znaš kad će ti zatrebati svježi dah u ovom gradu.

Prolazimo pored noćne tržnice. Lili pokaže: "Good food. Spicy. You eat spicy?"

"Sometimes," kažem opet.

"You eat som tam, you cry," smije se. "Cry good. Clean inside."

Klimam. Možda ima pravo.

Nema više puno riječi. Samo šum motora, obrisi ljudi i zgrada što prolijeću kroz staklo kao misli koje ne uspiješ uhvatiti, znoj na vratu, i ritam ulica koje nikad ne stanu. Taksiji klize kao žute misli niz aveniju koja nikad ne završava, i svi su u pokretu, svi bježe ili stižu, ali nitko ne ostaje. 

Sukumvit ide ravno, a ništa drugo u ovom gradu ne ide ravno. Zrak se lijepi za kožu, ne znaš jesi li živ ili se upravo topiš iznutra. Cesta diše – diše užarenim plućima punim auspuha, jeftinih parfema i prženog češnjaka s uličnih kolica koja su uvijek tamo, uvijek rade, čak i kad Bog spava.

To je zen asfalta, prljav i svet, gdje svaka stanica BTS-a šapuće: „Još malo dalje, još jednu stanicu, možda tamo pronađeš ono što nisi znao da tražiš.“ Sve pulsira – promet kao krvotok, LED neonske misli što trepeću na tajlandskom jeziku koji ne znam, ali razumijem jer tijelo zna gdje je nemir domaćin.

Sukumvit je tek duga, ljepljiva linija svjetla koja siječe grad poput stare misli koja ne zna kamo ide – ravno, samo ravno, kroz kaos, smog, i tuk-tuk urlike što zuje kao poruke od izgubljenih anđela koji su davno digli ruke.

Stižemo. Lili zakoči kao da reže konop. "Okay, sir. You good man."

"You too, Lili."

Plaćam. Nema ostatka. Nema ni potrebe.

Izlazim. Taksi nestaje u koloni kao kap u kiši, a ja ostajem na ivici noći, pitajući se da li je zaista bio Lili, ili samo još jedan duh Bangkoka s pogrešnim imenom i pravom energijom. Možda je stvarno Lili. Možda je ogledalo grada. Ne pitaj. Samo hodaj.

Bangkok sa strane vrije — masaže, mračne aleje, pečeni insekti, epileptični snovi. Grad bez kože. Samo žile, puls, mokraća i vrisak.

Krećem od Asoka. BTS linija škripi iznad mene kao sjećanja koja ne znaju kad stati. Ispod nje, rijeka ljudi – digitalni nomadi s laptopima na ramenima, seks-turisti s crvenim licima i prljavim snovima, lokalni radnici u uniformama koje nisu oprali tjednima, sve se miješa, sve teče, sve je rokačina.

Tu sam, niti gost, niti lokalac. Samo duh s putovnicom i čudnom idejom da će se istina možda sakriti u curryju s previše čilija ili u osmijehu konobarice koja zna da nisam prvi koji traži smisao.

I dok hodam, znoj curi niz leđa kao pjesma koja ne zna završiti, a meni je svejedno jer hodanje je molitva, a Tajzemlja – moje evanđelje.

Ulazim u 7-Eleven — fluorescentni bunker bez vremena, bez prozora, bez milosti. Klima udara kao hlađenje leša. Sve je bijelo, sve blješti, plastične police naslagane robom kao sintetička katedrala potrošnje.

Hodam među konzervama, čajem u boci, sapunima s mirisom jagode koji nikad nisu vidjeli jagodu. Oči mi se lome pod neonom.

Biram pivo — Chang, limenka hladna kao truplo — i smrznuti paket: riža, piletina, curry — slika na omotu laže, ali svi lažu. Paketić kao organska greška u geometriji frižidera.

Guram na pult. Prodavačica ne kaže ništa. Lice joj pod maskom, ali oči mrtve, kao da gleda kroz mene u neku grešku softvera.

Uzimam još jednu stvar koju neću pojesti. Zaboravio sam već što. Ona uzima moj curry, otvara mikrovalnu. Plastična vrata škripnu kao stari zglobovi. Ubacuje paket. Stisne dugme.

BZZZZZZZZZ

Zrak pulsira. Curry se vrti. Riža se znoji. Molekule se lome.

Stojim. Ona stoji. Mi stojimo. Mikrovalna škripi svojim grobnim jezikom. Pucketanje plastike. Isparenje začina. Miris sintetičkog karija.

Pogledam je. Ništa u tim očima. Sve tamo, ali ništa. Sve je vrlo hot.

Mikrovalna pišti. Vrata se otvaraju. Paketić se puši. Ona ga vadi, umota u tanku plastičnu kesu kao da zamotava ostatke nesreće. Predaje mi to s pokretom koji je ponovila već tisuću puta danas.

Plaćam. Vraća ostatak bez gledanja.

“Khop khun ka.”

Glas automata.

Izlazim.

Hladno pivo u jednoj ruci. Vrući curry u drugoj. Ravnoteža. Ili nešto nalik na to. Bangkok noću, i ti u njemu, sa nekom hranom i stvarnim umorom.

Izlazim iz 7-Eleven, curry mi peče dlan kroz tanku plastičnu kesu. U ruci Chang pivo, Limenka mi  hladi zglobove. Noć škripi pod svjetlom reklama. Zamičem za mračni dio ulice, sjedam na ivičnjak kraj klima uređaja koji cvili kao povrijeđeni pas. Otvaram.

Ali to nije moj curry.

Nije ni piletina. Nije ni zeleno. Nešto drugo, neodredivo, kao hrana iz sna što se pretvori u zub. Riža i sumnja. Sumnjivi komadi mesa, tamni tragovi umaka. Miris nepoznat — začin koji u grlu napravi paniku.

Zamjena. Greška. Tuđe.

Vidim je pred sobom. Prodavačica. Pokret ruke. Stavlja jedno, uzima drugo. Nisam gledao. Bio sam u mislima, u hladnom pivu, u neonima što režu kožu. Sad jedem nečiju tuđu večeru.

Nekome fali curry. Nekome sad stoji prazna kutija pred licem, glad u očima, i pomisao da je svemir nepravedan baš tamo gdje se najmanje nadaš. Mikro tragedija u plastici.

Uzimam prvi zalogaj. Toplo je. Čudno. Nije loše. Ali nije moje. I to mi se sviđa. Jer ponekad trebaš tuđi curry da se sjetiš da ništa nije tvoje. Ni hrana. Ni noć. Ni grad.

Grad je zujao. Ne kao pjesma, nego kao oprema u zubarskoj ordinaciji — konstantno, bez predaha, bez milosti. Ulice nisu bile ulice. Bile su rijeke skutera, nogu, kanti s vrelom vodom i dimnjaka koji puše iz tave. Hodao sam kroz Talat Phlu, i nisam znao da se tako zove. Nije mi ni trebao naziv. Nisu ulice ovdje napravljene za orijentaciju. Pratio sam boje, mirise, mrlje od umaka, ritam plastike što pucketa pod nogama. Nisam znao što tražim. Možda pivo. Možda smoothie. Možda ljudski pogled. Možda nešto što će mi dati razlog da ne pobjegnem natrag u sobu i ne zaspim zauvijek.

Samo sam išao.

Neka žena je pekla banane na roštilju. Pogledala me, onako — kroz mene, ali sa smiješkom. I to je bilo to. Prvi osmijeh. Nije me izliječio. Ali me gurnuo korak dalje. U ovom gradu ni ne tražiš smisao. Samo znak da si još tu. Da još imaš težinu.

Tuk-tuk vozači su bili poput dresiranih ptica, šareni, glasni, stalno u ponudi, ali s izrazom lica koji govori da bi radije šutjeli, kad bi to mogli sebi dopustiti. Jedan od njih mi je, bez riječi, pružio plastičnu bocu vode. Bila je mlaka, ali geste su ponekad važnije od sadržaja.

Motor zareži — tuk-tuk kao metalna buba na amfetaminima. Vozač mršav, bez riječi, samo pokret rukom: “Khaosan?”

Klimam. Dogovor bez dogovora. Cijenu ne pitam. Neka me oderu. Ionako sve gori.

Upadam unutra, sjedište ljepljivo, PVC što se topi pod zadnjicom. Motor skače kao da se budi iz epileptičkog sna. Kroz gužvu kao kroz crijevo što pulsira plinovima i oglasima — sve svira, trubi, treperi.

Vozač se ubacuje između autobusa i taksija kao da ne postoji smrt.

“Very fast, no worry!”

Okreće se i smije. Ima oči čovjeka koji je previše puta vidio što ne treba.

Bangkok se lomi oko mene — ljudi u flipflop papučama, štandovi s ražnjićima, pare koje izlaze iz lonaca, psi bez cilja, prosjaci sa očima punim rupa. Sve se miče, sve juri, sve je bolesno i živo.

Ventilator sa krova tuk-tuka ne radi. Ionako bi samo raspirio znoj. Sjedište vibrira pod guzicom, svaki kotač udari kao injekcija.

Vozač skreće naglo, u Soi Ram Buttri, dere se nekom na tajlandskom, pokazuje srednji prst motoristi, onda se okrene ka meni i klimne: “Almost there. You like party? Many girl, many happy.”

Ne odgovaram. Gledam svjetla. Sve je kiselo zeleno i jarko ljubičasto. Kao mokri san dekadencije.

Khaosan nas čeka — buka, svjetla, techno iz svake rupe, žene koje ti šapuću “ping pong show?” i muškarci koji više ne znaju tko su.

Vozač zakoči. Ruka mi se zalijepi za metal dok izlazim. Kaže: “Five hundred baht.”

Smije se. Znam da je duplo. Dajem bez riječi. Zaslužio je. Odlazim u pravcu buke, dok mi u ušima još zuji motor kao loš trip koji još nije gotov.

Hodam tom cestom — bosih ideja i umornih misli — noću, kroz Nanu, kad klima uređaji pjevaju hladne pjesme iz trgovina luksuza i stambenih kula koje niču kao laži o sreći. Sve blješti. Sve laže.
I sve je, jebeno, stvarno.

Soi 11. Ispod neona što zuji kao nervozni komarac — djevojke naslonjene na mopede. Smiju se. Možda životu. Možda smrti. A možda samo toj tankoj liniji između — onoj dosadi u zlatnom kavezu, gdje sve izgleda kao san, ali boli kao stvarnost.

Faranzi sjede ispred barova. Mokri od piva i laži. Singha im curi niz grlo, riječi im izlaze bez smisla, ali sa stilom. Ponavljaju iste priče jer je lakše biti legenda nego čovjek. Mit ne pije sam. Mit ne spava sam. Mit ne traži smisao. Samo još jednu rundu.

I grad ih pusti. I svijet ide dalje.

Hodam Soijem 22 kao da sam na turneji po vlastitoj glavi, jedan trenutak masaža stopala uz ribu na štapu, sljedeći trenutak — rooftop koktel i influencer u Versaceu. Ulice govore svim jezicima, i nijednim. Engleski, francuski, bengalski, šapat, urlik, smijeh, i sve to stane u tri koraka. A klima-uređaji kapaju po betonu kao da plaču zbog nečeg što nitko više ne pamti.

U Soi 23 – nije to mjesto za istinu, nego za bijeg od nje. Svjetla trepću kao oči koje te iskušavaju, tijela se nude iza stakla, ali nije tijelo ono što se ovdje prodaje – to je iluzija, toplina na zahtjev, "Kako si, darling?" rečenica iz usta koja nisu ni stara ni mlada, samo umorna. 

U baru pod imenom Cheap Charlie’s sjedi Amerikanac po imenu Lenny. Ima 63 godine, ima rat u očima, ima priče koje počinju sa "kad sam došao ovdje ‘98..." i završavaju u praznoj čaši. Kaže: "Nisam pobjegao. Samo nisam imao kamo." Tajka pored njega kima glavom., umorno, nezainteresirano. Znam točno što misli, ta mala smeđa Tajka. Jer svi na Sukumvitu nešto traže, ali nitko ne zna što.

U Soi 38 jedem mango sticky rice s ulice. Starica s licem kao osušeni papir mi se nasmiješi. Ne zna engleski. Ne zna moju priču. I svejedno mi daje porciju kao da zna da sam gladan nečeg što nema u meniju. To je ljubav. Ili barem njena imitacija. I to je dovoljno. 

Hodam dalje. Pet ujutro. Zora je plava i umorna. Grad se ne budi – on nikad ne spava. Tuk-tuk vozači me pozivaju kao sirene na vlastiti Titanik. Uzimam jedan. Vozimo se niz Sukumvit dok vjetar briše sve što sam bio jučer. U retrovizoru – svjetla, sjene, izgubljena lica, i Bangkok koji me guta bez žvakanja. U džepu – nula bahta i jedna fotografija koju još nisam snimio. 

Hoće li nas novac usrećiti? Ma daj. Pitaš to kao da već ne znaš odgovor. Naravno da hoće, reći će svi. Jer svi lažu. I jer svi žele vjerovati. Novac su vrata, vrata koja se otvaraju sama od sebe, lift koji ide ravno gore i ne staje na svakom katu, samo na onom gdje ti hoćeš. S novcem možeš više. Više piva, više putovanja, više kreveta u koje ne moraš leći sam, više mirnih noći bez da brojiš koliko još dana do plaće, više osjećaja da si netko, negdje, nečiji.

Ljudi misle da žele novac. A žele — prestati osjećati strah. I kad ga dobiju, shvate da strah nije bio na računu. Bio je unutra. Gdje nema bankomata. Jer stvar je kompliciranija od novčanica u novčaniku, i nije sve u brojevima koje gledaš na mobitelu kad ti stigne obavijest iz banke. Ljudi su razmišljali o tome, ne samo mi s pivom u ruci u ponoć, već i ljudi s titulama, s grafikama, s istraživanjima i tablicama, što svijet nazivaju podacima.

Ekonomisti. Analitičari. Glave koje razmišljaju hladno, ali katkad otkriju nešto vruće. I što kažu? Kažu – nije to baš tako. Jer postoji granica, plafon, točka iza koje svaki dodatni dolar, euro, kuna ili što već – više ne znači ništa. Ništa osim više buke, više želje, više utrke u kojoj nikad nisi prvi.

I ne, ne pričamo sad o nekoj zen filozofiji, o cvrčcima na ramenima i mudrosti planine. Ovo je stvarno. Statistika. Brojevi. Ljudi koji su živjeli sa više i s manje, koji su pričali svoje priče, i koji su pokazali da kad jednom imaš dovoljno onda sve ostalo, sve te luksuzne krinke – više ne znače sreću. Znače – nešto drugo.

Možda status. Možda ego. Možda još jednu cigaretu dok gledaš zalazak s 35. kata. Ali sreću? Ne baš.

Ljudi su generalno nesretni zbog novca – i to koliko god da ga imali. Oni bez njega sanjaju o njemu kao da je neki mitski spasitelj, dolari u obliku anđela, a oni koji ga imaju, vječno žele još – još, još, još, kao da im duša pušta neki neutaživi blues solo u pozadini koji traje, i traje.

A kako doći do tog prokletog novca? To je rovovski rat. Bez pauze. Bez suca. Samo guraš, gutaš, savijaš kičmu, ostavljaš dušu u tastaturi ili lopati, svejedno, i jednog dana, ako si dovoljno tvrd, dočekaš trenutak kad možeš reći: „uspio sam.“

I onda... što?

Auto koji ti ne treba. Sat koji ne vidiš jer stalno gledaš u ekran. Stan u kojem samo prespavaš jer si stalno na poslu koji mrziš. A vrijeme?  Vrijeme si dao. I nikad ga ne dobiješ nazad.

Sve što trebaš je da si sit, da imaš krov, da znaš gdje ćeš sutra — sve iznad toga postaje predstava. Skuplja maska. Brži auto. Duži Instagram opis. Ali srce ti lupa isto. A noći su ti i dalje preduge.

Na kraju, dajemo ogroman dio svog života – života, čovječe! – u toj utrci za nečim što nikad nije stvarno tvoje, dok pritom gubimo jedini resurs koji ne možemo vratiti, nikako, ni molbom, ni molitvom – vrijeme.

Stari Epikur je govorio da je sreća kad radiš ono što voliš. Bez okova. Bez straha. Sam, ako trebaš tišinu. U dobrom društvu, ako trebaš glazbu. Ali on nije morao plaćati stanarinu. I svejedno bio je u pravu. 

Ne mora to biti neka velika stvar. Ne moraš biti Steve Jobs, ne moraš voditi revoluciju. Dovoljno je da ustaneš ujutro i ne osjetiš gorčinu. Da ne brojiš minute do kraja smjene. Da napraviš nešto, bilo što, i možeš reći: “ovo sam ja.” Može to biti i skroman, običan posao – posao koji miriše na kruh i kavu, posao koji ti ne guta dušu, nego ti je vraća.

Znaš što najviše vrijedi? Ne ono što kupiš, nego ono što ostane kad ugasiš ekran. Ono što si ti bez novca, bez maske, bez kostima. Ako to nemaš — sav novac ovog prokletog planeta te neće zakrpati.

Jer možda, na kraju svega, sreća i nije tamo gdje svjetla najjače svijetle, nego u malim stvarima koje radimo s osmijehom i srcem. Tamo gdje ne trčimo za novcem, nego za sobom. 

Onda me prekinuo zvuk auta, pas je zalajao u daljini, netko je spustio roletu i ja sam znao da sam previše razmišljao, da sam se opet zadržao predugo u jednoj misli. Hodao sam, – dalje, dalje, niz ulicu, prema ničemu i svemu, bez kraja, bez zaključka. Samo sa sobom. I s cestom. Uvijek cestom.

Ponekad samo ideš. I ideš. Jer dok ideš – postojiš. I možda to nije dovoljno. Ali na Sukumvitu, to je sve što imaš. Sukhumvit ne završava. Samo te ostavi negdje. Brojevi rastu kao misli — Soi 11, Soi 39, Soi 63 — i svaki Soi je svijet.

Street food

Bangkok, o Bangkok — ne vičem to, više mumljam, kroz zube, kao čovjek koji gleda požar i ne zna jel’ mu kuća ili srce gori. Ulice plamte. Beton vrišti pod suncem. Hramovi vire iznad svega kao krhki snovi koje smo skoro uhvatili, pa zajebali stvar.

Pijem ledeni sok od šipka na trotoaru masnom od prometa i grijeha. Psi spavaju na suncu, nepomični, kao proroci koji više ne daju savjete. Samo šute. I to im vjerujem više nego ikome. Žene u sandalama režu mango na plastičnim daskama. Brzo. Precizno. Kao da režu riječi koje ne smiju zaboraviti. Svaka kriška kao stara priča. Slatka. Ljepljiva. I pomalo tužna. Nema tu čuda. Samo dan. Još jedan. Još jedan vrući, smrdljivi, prekrasan dan u gradu koji ne pokušava biti ništa osim ono što jest.

Bangkok ti ne nudi istinu. Samo ne laže.

Sjedim na plastičnoj stolici što škripi pod mojom hrvatskom dušom — preteškom, nesređenom, preumornom da išta glumi. Stolica kao da zna da sam stranac, pa podmeće leđa, ali s negodovanjem.

Ispred mene tanjur. Vruć rižin oblak, zelen curry što para nos i oči. Prži me. Svaki zalogaj kao šamar, ali iskren. Nema laganja u toj ljutini. To ti curry kaže: e, prijatelju, još si tu. Još dišeš. To znači da postojiš.

Znoj curi niz čelo, niz leđa. Nitko ne gleda. Nitko ne pita. Ovdje je normalno da se znojiš dok jedeš. Normalno je da šutiš dok gutaš vatru. I da ti paše. Jer to je bol koja ne laže. U njoj ima više ljubavi nego u pola zagrljaja koje sam u životu dobio.

Okolo klonga — sve bruji. Zvukovi se ne miješaju, oni se sudaraju. Kao da se grad svađa sam sa sobom.

Žena u rozim natikačama viče kuharu preko ceste, riječi joj režu zrak kao da ga plaća po decibelu. Kuhar šuti, ali lonac govori. Tamo sve kuha — juha, ulje, dan, život. Ulica treperi. Od prometa, od sunca, od svih ljudi koji nikamo ne idu, ali idu. Motori prolaze kao muhe, ljudi se miču, ali ništa ne stane. Ništa nikad ne stane. Radnik pored mene sjedi na rubu plastike, zgrbljen nad zdjelom. Jede juhu kao da je jedino to ostalo na svijetu što ima smisla. Ima pogled kao svećenik u zadnjoj molitvi — ali bez Boga, bez hrama. Samo juha. Samo koncentracija.

I to ti je Bangkok. Kaos što se klanja tišini žlice. 

Pivica mi curi niz vrat. Nije osvježenje, više podsjetnik da još postojim. Mokar sam od svega — vrućine, misli, pogleda što sam pokupio usput. Mislim na jednu Tajku. Bila je smijeh u tijelu. Ali ne previše — jer ovaj trenutak ne pušta prostor za “što bi bilo kad bi bilo”.

Ovdje je sve puno. Puno do vrha. Curry u nosnicama. Znoj niz leđa. Motor reži kraj uha. Zvučnik negdje u daljini svira neku pjesmu s previše reverba i premalo značenja. Miris češnjaka lebdi u zraku kao činjenica koju ne možeš zanijekat. I to ti je stvarnost. Nemaš vremena za prošlost kad ti usta gore. Nemaš luksuz maštanja kad ti stolac topi guzicu. Samo sjediš, piješ, i znaš — sad si tu. Ni jučer, ni sutra. Samo sad. 

Konobarica me ne gleda. Nisam joj ništa. Nisam ni sjećanje. Samo još jedan znojni stranac s licem bez plana. Ali nosi mi još umaka. Bez pitanja. S osmijehom. I to je danas dovoljno za ljubav.

Papirnati ubrus mi se zalijepio za zapešće. Kao kazna. Znoj, curry, komadić riže na ruci. Mobitel u drugoj — tipkam, pišem. Ne zato jer je važno. Nego jer ako to ne zapišem sad, ovdje, dok mi se koža lijepi za plastiku i buka lupa sa svih strana — onda nisam bio tu. Onda sam samo potrošio vrijeme. Stvarnost je stvarna samo kad je zapišeš dok još peče. Ostalo su razglednice i laži.

I sve ovo — sav taj kaos i ljepota, buka i prljavština, znoj i neon — postaje pjesma. Ne neka pjesma s radija. Ne poezija za plakate. Pjesma u tanjuru. Topla, ljuta, začinjena taman koliko treba da ti lice zadrhti. I pojest ću je do kraja. Bez žurbe. Bez molitve. Jer u ovom trenutku — ne sutra, ne kad zaradim više, ne kad sve sjedne na mjesto — sad, ovdje, ovo je Bog. Ljuti curry, plastični stol, noge koje bole, oči koje ne traže više. Bog nije ideja. Nije nada. Nije ni mir. Bog je ovaj zalogaj. Ovaj trenutak. Ovo sve.

Sve klizi. Sve vrišti. Sve miriše previše. U Bangkoku ništa ne šapuće — sve viče. Sve traži tvoju pažnju kao pijani gost u zadnjem satu tuluma. Hodam bez plana. Bez razloga. Samo da idem. Samo da budem. Da se umiješam među njih, u taj žamor, to ludilo što nema kraja, nema smisla, i zato djeluje iskreno.

Ljudi hodaju s umorom na ramenima, kao tetovažom koju nisu tražili, ali sad je nose s ponosom. U očima prodavača — tuga i rutina. U prstima žena što režu papaju — preciznost kirurginje i nula nade. Ali sve ide dalje.

Taksist mi nešto priča. Ne razumijem sve, ali ne trebam. U njegovom dahu — povijest. Znoj. Jedna molitva. I vic o vojsci koji možda nije ni smiješan, ali se smiješ jer to je što se ovdje radi.

Došao Amerikanac, Francuz i Tajlanđanin na vojnu obuku za specijalce. Instruktor kaže:

"Da biste postali elitni vojnici, morate preživjeti tri dana u džungli — bez oružja, bez hrane."

Amerikanac se vratio nakon jednog dana, ogreban, ali živ. Francuz se vratio drugi dan, s mangom u džepu i filozofskim izrazom lica.

Tajlanđanin se nije vratio ni treći dan.

Četvrtog jutra — iz džungle dopire glas: "Otvorio sam restoran. Zovem se 'Commando Curry'. Dođite gladni."

Mango boje kasnog popodneva. Boje s kojom se ne raspravlja — spušta se niz zgrade kao med niz tanjur. Polako, bez žurbe, bez drame. Samo jest. Ležao je među ostalim kao neki stari kralj koji više ne mora ništa dokazivati. Nije se šepurio. Nije vikao. Samo je bio. I to mu je bilo dosta. Žena koja ga je prodavala nije rekla ništa pametno. Nije ni trebala. Klimnula je kad sam ga uzeo, onako kao da zna — to ti nije voće, to ti je lekcija.

Kad ga je prerezala, meso je popustilo bez borbe. Mekano, ljepljivo, mirišljavo kao djetinjstvo koje nisi ni znao da ti nedostaje dok ti se ne vrati u nosnice. Uzeo sam zalogaj. Prsti mi se sjajili kao da sam nešto ukrao. I znao sam — to nije mango. To je jebeni podsjetnik da postoji ljepota koju ne znaš objasniti. Ne pišeš to u pjesmu. Ne stavljaš na Instagram. Samo znaš. I ideš dalje.

Poslije sam, u hotelskoj sobi pokušavao rezati mango onako kako sam to vidio na ulici. I svaki put — promašaj. Previše mekan za precizne rezove. Nož propada kroz meso kao kroz staru misao. Sve se trusi. Sve curi. Sve ljepljivo i nesigurno. Svako vlakno u plodu kao živčana nit — sirova, preosjetljiva, kao da mango pamti svaki dodir.

Sjetim se bake. Bio sam klinac. Pravila kompote i znala oguliti breskvu jednim rezom — spiralnim, tihim, bez da raskine ništa. Rekla bi: “Ako nešto voliš, ne paraj ga odmah.”

A ja gledam mango u ruci. Razvaljen. Otvoren kao rana. Ali jebiga. Pokušavam. Jer ponekad to i jest sve što ti ostane. Ne znanje. Ne vještina. Samo volja da ne odustaneš od komada voća što te podsjeća da si nekad bio dijete. 

U mom džepu: prazna kutija cigareta, izgužvana mapa koju nikad nisam otvorio, i broj koji neću nikad nazvati. Sve važno, sve beskorisno. U srcu — ne znam. Buka. Svjetla. Smijeh koji se lijepi kao prašina nakon pljuska. I nešto... 

Čovjek stoji iza zelenih kokosovih glava, naslonjen na štand, ljepljiv, sa šeširom koji je nekad bio modar, sada je boje prašnjavog puta i dima, pogled mu negdje između ovdje i nikad. Reže kokos s mačetom koja više nalikuje na nastavak ruke nego alat, rez, klop, rez — bez žurbe, bez razmišljanja, kao da bi to mogao raditi i u snu, možda već i jest.

Vrelo je, beton pucketa, kokosovi se orasi sjaje kao kacige iz nekog tropskog rata što nikad nije završen. U plastičnoj kanti s ledom plutaju već ohlađeni, slamčica zarinuta, spremni da ti hlade srce. Turist nešto pita, on ne čuje, ili se pravi da ne čuje — možda iz inata, možda iz mira, jer zašto bi svaka riječ morala postati dogovor, trgovina, drama?

"Pedeset bahta," kaže napokon, ravnim glasom kao da broji sekunde do kraja dana. Uzima kokos, reže ga jednim rezom koji reže i dan, i monotoniju, i zvuk svijeta — rez, pa bum, pa slamčica, pa piće. I dok turist pije to čisto tropsko ništa, dok mu mokar zrak sjedi na ramenima, gledam njega kako se naslanja natrag na štand. On nije ovdje da ti proda san.

O, Bangkok, ti si pjesma bez rime, šutnja koja viče, grad koji te ne čeka – ali kad jednom stigneš, znaš da si već zakasnio.

Bilo je to nešto što su zvali "Tom Yum" – to ti je kao da uzmeš šaku čilija, skuhaš je s kozicom koja je umrla od straha, i sve to zaliješ limunovim sokom i nekom travčicom koju samo šamani znaju imenovati. Pojeo sam to. Naravno da jesam. Nisam stigao do ovdje da jedem tost.

Nekih 45 minuta kasnije, uletim u WC kao američki marinac u Faludži. Nema tu više filozofije. Samo ti, školjka i Bog – ako vjeruješ u njega. Ja sam u tom trenutku počeo da pregovaram sa višim silama.

Ali – ruku na srce – bilo je nešto pošteno u toj hrani. Nije lagala. Nije ti se uvukla pod kožu da te kasnije izda. Ne. Ona te pogodi direktno, bez uvoda, kao da kaže: "Brate, ovo će da peče – i na ulazu i na izlazu."  Ali eto, preživio sam. 

Na prvu – izgleda kao da ne želiš ni stati kraj tog štanda. Kola su zahrđala, plastika je siva od sunca i dima, a lonci… pa ti lonci su vidjeli više ratova nego američki general. Baba iza štanda pere tanjure na pločniku kao da vodi tešku bitku s masnoćom i životom istovremeno.

I ti, naravno, misliš: “Nema šanse da jedem ovdje.”

A onda ti nos napravi izdaju. Osjetiš miris. Neka kombinacija češnjaka, pržene piletine, chilija i dima. To nije samo miris hrane – to je miris života. Onog pravog, neispeglanog, sa znojem i bukom.

Gledaš kako ta žena baca rezance u tavu bez ikakve preciznosti. Ruka joj se trese od umora ili rutine – ili možda piva koje pije ispod pulta, tko zna. Sve leti, šprica, ključa. Bez rukavica, bez maske, bez ikakve europske sterilnosti. Ali sve izgleda živo. Uvjerljivo. Prljavo i savršeno.

Kad ti stavi tanjur pred tebe, ne znaš jedeš li ručak ili dio njezinog karaktera. Možda oboje.

Sjedeći tamo na plastičnoj stolici koja prijeti da će se raspasti pod tobom, shvatiš da si usred najiskrenijeg obroka koji si imao u životu. Nema menija, nema pretenzije. Samo ti, tanjur, vrućina i baba koja te gleda kao da zna da ćeš se vratiti. I vratit ćeš se. Jer kad jednom pređeš tu crtu – kad pojedeš nešto što je oprano vodom iz kante pored šahta, a preživiš – više nikad ne vjeruješ restoranima s bijelim stolnjacima.

Na kraju sam popio piće s nekom klinkom u mornarskoj majici kraj rijeke Chao Phraya. Nismo pričali. Dijelili smo mango i gledali čamce. I kad sam odlazio, samo je klimnula i nasmiješila se, tako prirodno, kao da smo se znali sto godina.

Nisam joj rekao hvala. Jer tamo gdje osmijeh ide — riječi nemaju što tražiti.

Bangkok. Popodne. Vrućina valja zrak kao umorni blues što se vuče bez refrena. Stojim ispred male trgovine s travom, stisnute između štanda s tajlandskom hranom i salona za tetoviranje. U ruci kutija čaja s CBD-om, plastična vrećica s glupim suvenirima. Zastanem. Sunce me reže preko čela. Tad ga vidim.

Bura.

Mršav, uspravan kao da nosi štap u leđima, sunčane naočale na nosu, cigarila među prstima — ista poza, isti inat u tijelu.

Stojimo. Ne govorimo. Ne zato jer nemamo što. Nego jer ne znamo otkud krenuti. Jer Bangkok. Jer godine. Jer nismo mislili da ćemo se ikad više vidjeti. A možda ni htjeli.

"Bura?" izustim s onim svojim osmijehom što se pravi da je veći nego što jest. "Stiv. Pa jebote…" kaže, kao da nije siguran je li to dobro ili loše. Naočale ne skida. Ne treba.

Stojimo ispod neonskog lista marihuane. I zgledamo se kao dva bivša pljačkaša banaka koji su sad na čaju. Oba istrošeni. Oba još tu. Putovanja, godine, demoni — ništa od toga nismo stvarno ostavili. Samo smo ih posakrivali u druge gradove.

"Još pišeš?" pitam, i žalim što sam pitao.

"Pokušavam više zaboravit nego napisat," pljucne. Gleda kroz mene. Ili kroz sebe. Teško je reći.

"A ti?"

"Samo hodam," kažem. Nemam što drugo.

Sjednemo na stari stolić uz cestu, između murala sa slonovima i štanda s limunadom. Znoj curi, ali nitko se ne žali. Naručimo hladni čaj s limetom i CBD kapima. I pričamo. O ničem. O svemu. O stvarima koje ne stanu ni u knjige, ni u molitve. Samo u gutljaje i tišine. 

Djevojke hodaju niz ulicu. Tri siluete, jasne, uspravne, kao da svijet još nije imao vremena da ih slomi. Ruke im se njišu — knjige, telefoni, torbe pune planova i gluposti koje još nisu naučile zaboraviti. Šapuću. Pločnik ne razumije. Ja još manje. Ali nije ni poanta u razumijevanju. Samo gledaš, hvataš pokret prije nego postane sjećanje. Njihove čarape plešu po betonu, sjene klize za njima kao da znaju kamo idu. Prolaze kraj zlatnog svetišta. Redovnik naslonjen na metlu — ne čisti. Samo sluša. Oči kao kod starog mačka. Tu je dugo. Više ne vjeruje u puno toga, ali zna prepoznati ritam kad naiđe. Dharma na asfaltu. Ili možda samo buka i sunce na sjajnoj plastici. Sve blješti. Sve previše. Sve — kako treba.

A ja? Ništa posebno. Samo stojim. Dišem. Pokušavam ne razmišljati. Pokušavam samo biti. Jedan klik zatvarača od spoznaje. Ili samo još jedan idiot sa znojnim čelom i prepunim folderom. 

Phra Sumen fort

Stari bastion stoji na uglu rijeke i parka, bijel kao kost, ukočen, ponosan, umoran. Vjetar šušti kroz stara stabla, klinci se kotrljaju po travi, turisti se penju uz zidove da bi vidjeli ono što ne znaju imenovati. Bicikli prolaze. Dvoje tinejdžera pokušavaju zauzdati skejt. A tvrđava gleda sve to, gleda stoljećima, ništa joj nije novo, ništa joj nije važno. Ona zna — sve prolazi, i samo rijeka ostaje.

Jutro pulsira kroz smog i dlanove, njihova tijela u pozama kao riječi koje se ne izgovaraju, nego dišu — produženo, rastegnuto, svjesno, a travnata zemlja ispod njih ne pita ništa, kao starac koji je već sve vidio.

U pozadini, stari zidovi Phra Sumena gledaju ne bez interesa, nego s budističkom ravnodušnošću, sjećaju se dana kad je to bio bedem protiv nečega što je danas zaboravljeno.

Posjetitelji dolaze i odlaze, ali njih dvije ostaju — istegnute, centrirane, ukopane u sadašnji trenutak kao korijen u tišinu. Sunce ih mazi zlatnim prstima, vrane viču nešto nerazumljivo s obližnjeg stabla kao Kerouacov tip na putu, koji traži istinu u pepelu cigarete.

Phra Sumen Fort je jedna od rijetkih preostalih tvrđava u Bangkoku, Tajland, i ima poseban šarm — tiha, bijela, pomalo zaboravljena, ali s dušom stare gradske straže.

Izgrađena je 1783. godine, za vrijeme vladavine kralja Rame I, kao dio obrambenog sustava novog glavnog grada – Bangkoka. Bila je jedna od 14 tvrđava koje su štitile grad uz rijeku Chao Phraya. Danas ih je ostalo samo par, a Phra Sumen je među najbolje očuvanima.

Smještena je uz park Santichaiprakan, tik uz rijeku, pa je mjesto opušteno, sa zelenilom, glazbenicima, jogijima, zaljubljenim parovima, i ponekim psom lutalicom koji uživa u svom opuštenom drijemežu, kao da zna da više nema opasnosti.

Arhitektonski, to je osmerokutna struktura sa starinskim prozorima za topove i spiralnim stepenicama, izgleda kao da pripada nekoj bajci iz jugoistočne Azije — kad tvrđave nisu bile simbol agresije, već čuvari tišine i reda.

Danas je više kulisa nego vojna građevina, ali i dalje stoji tu — ne kao relikvija, nego kao podsjetnik da je čak i grad poput Bangkoka nekoć imao zidove, straže i granice, prije nego što je postao betonski san bez kraja.

Duž klonga klizi čamac, dugačak kao misao koja nikad ne stigne na cilj. Na bokovima zahrđale limene kuće kao zubi starca što puši previše i sanja mladost kroz dim. Veslač ima oči manguste, tijelo suho kao bambus i tetovažu zmaja što mu bježi preko ramena u suton.

Voda je gusta, nije voda nego zrcalo prljavštine i neba, sve u jednom, refleksija i mulj, plastične boce, lopoči, i osmijesi djece koja mašu s obale jer stranci su rijetki, a čamac još rjeđi, a pozdrav je univerzalan jezik. Miriše na ribu, tamjan, motorno ulje i nešto živo što ne znaš imenovati.

S obje strane sve pršti — kokoši po daskama, majmun na lancu skače i grize zrak, stari radio krči pjesmu što zvuči kao jazz iz pakla, improvizacija bez ključa, ali srca punog dima i ritma.

Vidim monaha kako prelazi ulicu dok techno iz bara udara iznad glave, bas mu tuče oko rebra, ali on ne trepće. Ogrnut haljom kao da mu je sve jasno, a možda i jest. Možda je odustao na vrijeme. Nema žurbe u njegovom koraku, kao da ga ništa više ne može iznenaditi, ni kiša, ni smrt, ni ljubav. Automobili zuje kraj njega kao komarci koji ne znaju kad su suvišni. A monah samo hoda. Možda se moli. Možda razmišlja o burgeru. Možda mu je svejedno. Možda je jedini ovdje koji zna što radi. Kao kad sretneš nekog koga nikad nećeš zaboraviti, ali ne znaš ni kako se zove.

Hodam ulicom Rachadamri. Zrak je gust kao mamurluk nakon jeftinog ruma, i sve miriše na isprženu ribu, isparen benzin i znoj ljudi koji su davno prestali da se žale.

Nebo je blijedo sivo, kao prljava posteljina u sobi za sat vremena.  Turisti se vuku s plastičnim osmijesima, a lokalci ih gledaju kao dosadne kišne sezone – dolaze, prolaze, ostave nered.

Na uglu, starac bez zuba prodaje sate na komad – nokti mu crni, oči mutne, ali kad se nasmije, vidiš da zna nešto što ti nikad nećeš. Možda kako preživjeti s pet bahta i bez pitanja "zašto?".

Preko puta, hotel s pet zvjezdica – staklo, klima, lažne palme – kao kulisa za ljude koji se pretvaraju da su sretni. Izlazi par u bijelom, ona ga drži pod ruku kao da ne vjeruje da će ostati. Možda i neće. Bangkok nikome ništa ne garantira.

Na drugoj strani ulice, neki tip povraća kraj kontejnera. Dvije djevojke ga snimaju, smiju se, jedna od njih puši cigaretu i drži bocu vina u istoj ruci. I sve je to o.k. jer ovdje stvari ne traže smisao – one samo jesu. Kao kad nađeš poruku u starom kaputu, rukopis poznat ali nemaš pojma čiji je. Kao kad jebeš nekog koga ne poznaješ, ali sve se slaže kao slagalica iz tuđeg sna.

Neki ljudi ti uđu u život kao loša poezija – preglasni, prebrzi, a ostave te šutljivog i razrovanog. Neki samo prođu, ni ne pogledaju. Ali ostave miris. Ili zarez u rečenici koja nikad neće biti završena.

Ja idem dalje. Niz ulicu koja nema namjeru da se svidi. Ulice ovdje ne šapuću, ne obećavaju – samo gutaju korake i pljuju nazad prašinu.

I to mi je okej. Nema laži u ovome. Samo sirovi život, vruć kao motor bez poklopca, i sve te oči koje gledaju kroz tebe, jer ovdje niko ne gleda da bi te vidio – gledaju da prežive.

I hodam. Bez cilja, ali sa svrhom. Jer nekad je dovoljno samo hodati i ne pasti.

Ratchadamri Blues

Bangkok bruji — Ratchadamri je žila što treperi od potrošnje,

auti jure kao misli što ne znaš gdje završavaju,

a CentralWorld sjaji kao svemirski brod s karticom za ulaz.

Svi nose vrećice, boje plastike i novca,

ljudi mirišu na parfeme iz reklama i znoj iz stvarnosti,

u istom dahu — Gucci i curry,

i sve se sudara kao  sax s prometnom gužvom.

Skywalk iznad mene — beton u zraku,

ljudi hodaju bez dodira, ali istom brzinom,

ekrani urlaju reklame, sreća na prodaju,

dok prosjakinja u donjem kutu kadra nudi cvijeće

što miriše na molitvu koju nitko neće čuti.

I ja hodam, Carpa cipele mi škljocaju po asfaltu,

imam samo Redmi dvanaesticu i pogled kroz foto aparat,

a to je nekad dovoljno za čudo.

Ispred mene — sve što se može poželjeti,

unutar mene — sve što nikad neću imati,

ali opet… nešto me tjera da idem,

da gledam izloge kao prorok bez cilja,

da osjećam grad kako ulazi pod kožu

kao injekcija asfalta i svjetla.

U hladu hotela Grand Hyatt,

jedan Japanac puši sam,

i izgleda kao da zna sve tajne koje ja tražim.

Ali ne pita, samo gleda kroz dim.

Vozila klize, zvuci grizu zrak —

klima uređaji pjevaju, tuktuk trubi,

i sve to postaje ritam koji ne možeš napisati,

samo živjeti.

I tako hodam,

između nebodera što zrače moć i mržnju,

između ljudi što jure za markama,

a možda samo bježe od sebe,

i osjećam da sam blizu nečemu velikom —

ne prosvjetljenju,

nego samo dobrom tanjuru s rižom i hladnim pivom,

negdje dolje, iza dućana na uglu,

gdje svjetla ne sjaje,

ali ljudi govore istinu.

Jedna ulica hidrauličnog bluesa, jedan znojni zen, i jedan klimatizirani raj

Stojim na odjelu voća koji nije odjel nego eksplozija, simfonija boja, plastika i plodovi, sve na kupu, lubenica raskopčana, crvena kao srce koje ne zna šutjeti, mango složen kao misao koja se ponavlja, rambutan čupav kao pijani punker u pet ujutro. Mirisi, brate — slatko, kiselo, prašnjavo, vlažno, kao da ti netko cijedi tropski san ravno u nos.

Prodavačica ne gleda te kao kupca, gleda te kao da zna nešto o tebi što ti sam ne znaš. Prerezane papaje s crnim sjemenkama što gledaju kao oči sa dna južnog mora. Ananas koji sjaji kao žuta bomba, spremna da eksplodira pod zubima. 

Nema puno priče, samo dogovor očima, osmijehom, prstom koji pokaže, glavom koja klimne.

Svjetlost se lomi po glatkom podu trgovine, svjetlost bijela kao buka vremena — i voće, brate, voće kao vizija iz sna.

Crveni zmajevi, gomile njih, voće što izgleda kao da je raslo na obroncima Marsa, u košarama pletenim od snova. Dragon fruit, red i yellow, razbacani kao ideje u glavi pjesnika u deliriju — etikete plešu između jezika, tajlandskog i engleskog, kao solo uličnog saksofonista koji ne svira za novce nego za duh.

Hodam lagano kroz prolaz, gledam taj kaos boja i pomislim, zapravo sjetim se Bure - što bi sad on rekao, - možda ovo:  Zmajevi... zmajevi posvuda. U obliku voća. Mutacija potrošačke psihoze. Tajland, stanica na putu interkontinentalnog razlaganja identiteta. Nisu to plodovi, — to su organi boga koji halucinira. Vidi ovo...bodljikavi huligan......durian...nije to nikakav durian, to, to je bodljikavo čudovište što miriše na raj ili kanalizaciju, ovisno o poziciji tvoje karme. Ovo... ovo bih otvorio pa ušpricao — da vidim kakve vizije rastu u tom drvu, tko ga zalijeva, i čime. Nema to veze s okusom. Nego s formom. Svemir se skuplja u spiralu ukusa, i evo ti ga tu, u ovim košarama. Kapitalistički trip u obliku tropskog voća.

Na drugoj strani: marian šljive, složene kao narančaste kugle sunca, a mango se naslanja jedan na drugi kao umorni putnici na zadnjem sjedištu Flixbusova autobusa.

Duriani — jedan 950 bahta, drugi 499 — kao da cijena ovisi o duši, ne o težini. Ljepljiv miris slobode visi u zraku, ne vidiš ga, ali ga osjetiš, baš kao i paranoju u šugavom motelu na granici s Bosnom.

Trgovina je svetište, improvizirani hram modernog istoka — ali nije to turistički izlog — to je polje u kojem mango i dragon fruit pričaju vlastitu poeziju, bez interpunkcije, samo s dahom.

I sve to voće, sve te boje — kao da je netko ispustio mapu svijeta na pod i ona se rasula u oblike, okuse, cijene i zmajeve.

Uzmem mango — zlatan, topao, težak — i ne čekam da dođem u hotel, zubima ga otvorim, sok mi curi niz bradu, ruke ljepljive, i nije me briga. Jer ovo je život u stvarnom vremenu, u soku, u kaosu, u okusu, u suncu, na rubu ceste gdje sve vrijedi i ništa ne traje.

Negdje, od gore, iznad vremena, gledao sam tu ženu — bože, kakav kadar. Sama za crnim stolom kao nota što je ispala iz pjesme, crni vinil u moru crvenog tepiha, ruke joj sklopljene kao da moli, a možda samo računa koliko puta još može da se prevari prije nego joj više ne bude stalo.

Boca vina, čaša – napola puna, napola pjesma, napola zaborav. Telefon kraj nje, ružičast i nestrpljiv kao pijani ljubavnik koji se ne zna ugasiti. Ali ona ne gleda u njega, ne. Gleda u ništa. U zid. U mrak iza svojih očiju. Gleda kako sve prolazi a ništa se ne mijenja.

Torbica kraj ruba stola kao pas što čeka da krene. Stolice oko nje, prazne kao obećanja iz snova, kao ljudi koji nisu došli, ili su došli previše rano i otišli prije nego što je vino stiglo.

Ona sjedi i svijet stoji. Nema drame, nema šminke, nema "hej, pogledaj me". Samo postojanje, čisto, bolno, elegantno kao šutnja između dvije dobre pjesme. Kao kad ti neko kaže "zauvijek", a ne zna ni što će jesti sutra.

I pomislio sam, eto... Tu je. A ništa ne traži. I to je najluđe od svega. Jer većina ljudi krvari da ih neko vidi, a ona – ona pusti da je svijet prođe kao metak kroz dim. I ostane čitava. Ili barem – ne slomljena pred tobom.

To je ona vrsta tuge što se ne dere. Samo sjedi. I pije. I čeka da padne noć.

Ne sjedi sama. Sjedi sa sobom. I to je teže. Jer ljudi obično bježe od sebe kao od neplaćenih računa. Ali ona je tu, oči u oči sa svojom sjenkom, i ni ne trepće.

Nisam voajer, nisam ni pjesnik — samo tip koji bilježi tišine drugih. One koje padaju između rečenica, koje se ne čuju na snimkama, ali ih osjetiš u prsima. Tišine što znaju više o čovjeku nego bilo koja riječ.

Znam tu tišinu. Ima gust miris dima i razočaranja. Znam tu poziciju ruku — nije molitva, nije obrana. To je kad piješ vino jer znaš da je to jedino što te večeras neće slagati.

Znam tu vrstu vina. Crveno, tečno, s godinama u sebi. Vino koje ne ide uz večeru, nego uz sjećanje. Uz sve ono što nisi rekao, sve što si prešutio jer nisi znao kako da to upakiraš da ne zvuči jadno.

Nije drama. Nije poziv u pomoć. Samo žena za stolom, u tišini koju znaš. I kad je vidiš, znaš da ti je bliska.

Hodam kroz CentralWorld, brate, kroz klimatizirani svemir pun svjetla i stakla, kao da sam zalutao u unutrašnjost kompjutera koji je progutao i Istok i Zapad i ispljunuo blještavi hram konzumerizma.

Noge mi klize po glatkom podu, marširaju uz zvukove K-popa i slatkih glasova djevojaka u uniformama koje nude kozmetiku i iluziju spasa. Gledam lica – mlada, uređena, kao da su izložena za prodaju – i pitam se gdje je taj kaos koji sam tražio, gdje su prljave ulice, truba u noći, čovjek koji zna da se neće spasiti, ali živi svejedno.

U Big C-u, gledam redove instant juha i plastičnih lutki, jeftine majice s Mickey Mouseom, okružen ljudima koji gledaju u ekrane i ne vide da su već unutra.

I opet ti plodovi – zmajevo voće, duriani, manga u savršenom rasporedu, voćna mandala napravljena za boga koji više ne dolazi. Možda je otišao na neko drugo tržište. Možda je rekao “jebi ga” i počeo piti.

Di su jogiji, di su pijanci, di su izgubljene duše što citiraju Bashoa i čekaju voz za Kampuchiju? Možda su sad menadžeri marketinga. Možda su doma i gledaju TikTok. Možda su se umorili. Jer čak i duhovnost ovdje dolazi u pakiranju od šest komada, s QR kodom i mogućnošću povrata.

I hodam dalje, gurnem kolica kao kroz mini raj za izgubljene. Sve miriše na neon, klimav komfor, i zaborav. A možda je to i poanta. Možda nitko ne traži prosvjetljenje više. Samo da ne boli previše.

I znaš što? Možda je to o.k. Možda je o.k. ne tražiti više. Samo preživjeti dan, kupit juhu, i nestati u svjetlima što ne trepću.

Sjednem na klupu pored fontane što svira Mozarta — u šoping centru, brate, Mozart dok ljudi kupuju sapune i sniženje od 20%. Gutam sladoled od kokosa i gledam u stakleni strop, pitam se kolika je cijena duše u ovom klimatski kontroliranom raju.

Ovo nije Amerika, ali sve više nalikuje. Samo ovdje sve još uvijek miriše — na nešto, bilo što."

Možda to tražim – miris. Ne istinu. Ne spas. Samo miris u zraku, onaj što ostane iza koraka kad izađeš iz robne kuće i udari te ulica.

Bangkok je grad koji se ne ponaša kao glavni grad – ponaša se kao da nikad nije pristao na pravila. Glavne ulice bez pokrića, ljudi bez plana, vrući asfalt koji te tjera da biraš između brzog koraka ili opekotina.

On udara ritam kao DJ u zoru – kad je sve već iscrpljeno, ali nitko ne želi kući. Nema pauze. Nema stišavanja. Samo bas do kostiju, znoj ispod košulje, i dan što nikad stvarno ne postane dan.

Motoristi se provlače kao misli koje nisi uspio potisnuti – kratke, glasne, nepouzdane. Nema sigurnosti. Samo trenutak. I još jedan. I još jedan. Dok se ne zaboraviš.

Mirisi te napadaju iza svakog ugla – prženi češnjak, dim sa roštilja, mango u oblaku leda, topli benzin i hladan metal novca. Kao da grad pokušava da te zavede, pa zaguši, pa opet zavede. Kao bivša ljubav koja zna tačno gdje da pritisne da se ne vratiš, ali da se nikad ne izvučeš.

Sve tu ključa – ispod površine, iza očiju. Nitko ne spava. Ili barem ne spava mirno.

Bangkok ne pokušava da ti se svidi. Ne pita te za dopuštenje. On je tu da te pregazi svojim kaosom i da ti kaže: ovo je život bez korekcije. Bez filtera. Bez “izvoli, gospodine”.

I ako izdržiš… Možda ti i nazdravi. Ali iz daljine. Bez osmijeha. Samo klimne glavom, kao da kaže: vidi ga, još se drži.

Noć u Bangkoku curi niz zidove zgrada kao masni kondenzat – gusta, ljepljiva, bez stida. Ne spušta se, ne ulazi – ona puzi. Ulazi ti pod nokte, u ovratnik, u misli koje si mislio da si odavno izbacio.

Svjetla su iskrivljena, plava i crvena, trepću kroz dim, vlagu i lažljiv neon. Sve se presijava kao da je važno, a ništa nije. Znakovi blješte "OPEN", ali nitko te zapravo ne čeka. Samo lova, piće, još jedan sat u tuđem vremenu.

Sve je otvoreno. Uvijek je sve otvoreno. Ali ne znači da možeš ući. Ponekad su vrata širom otvorena, a nitko ne pušta unutra bez da platiš dušom. Ili bar karticom.

Prolazim pored barova gdje djevojke sjede s pogledima što su davno prestali tražiti išta – sad samo gledaju. Kao i ti. Kao i svi. Život na repeat, s lošim soundtrackom i boljim koktelima.

I svaki ugao ima svoje obećanje – nudle za 40 bahta, masažu s “happy endingom”, krivotvoreni sat, iskrenu laž. Nema zatvaranja, jer ovaj grad ne zna reći dosta. Kao pijanac pred zadnju turu – uvijek još samo jedna.

Ulica diše teško, mirisi iz kanala miješaju se s parfemima i tamjanom. Taksisti drijemaju uz volan, spremni da te voze bilo gdje osim tamo gdje stvarno želiš ići.

I to je to. Bangkok po noći nije grad – on je stvorenje. Mokro, budno, i gladno. I ako mu se približiš previše, možda te i zadrži. Ne zbog toga što vrijediš – nego zato što može.

Ulica bazdi na kozice i spaljenu plastiku. Hodam, ne tražim ništa, samo gutam slike koje prolaze kraj mene. Salon za masažu — staklo mutno od znoja i klime. Fotelje poredane kao zubi u starim ustima. Na njima maserke, deset njih, klonirani osmijesi, noge prekrštene, ruke mrtve. Mobiteli svijetle u rukama, ali oči su žive.

Kad prolazim, svi se aktiviraju. Aktivacija sistema: prodaj-nametni-nasmij se.

“Mister! Massage! Good price! Good girl!” Glas kao iz stare trake, presnimljene sto puta. Nema muzike. Samo ventilator koji umire.

Druga se smije iza nje. “Mister. One hour, two hour, no rush. You happy.”

Ruka mi dodiruje lakat. Na pragu ponude i zahtjeva. Nema prisile, ali ima vibracije — ono što ne kažu, ono što vrišti. "Mai ao," izgovaram, automatski, kao čovjek koji zna da je sve zamka i sve je istina. One se ne ljute. Smijeh, pokret, povratak u čekanje. Sjede nazad kao lutke koje su bile žive na trenutak i sad opet spavaju.

Ulica ide dalje. Žene, zvukovi, lampe koje trepere kao da su na drogama. Bangkok ne pita tko si. On te skenira, očita ti puls, i ponudi ti šta misli da ti treba. Ne da ti, ne traži — samo pokazuje: Evo ti sve. Uzmi. Ili nastavi da truneš u sebi.

Ulice su još vruće od dana, beton pulsira kao da odbija da zaboravi sunce. Ali nebo je tamno, i vjetar se konačno sjetio da postoji – ne donosi olakšanje, ali barem pokreće zrak, kao da kaže: ajde, ne daj se skroz.

Svjetla trepere iz izloga, crveno-žuto-zeleno, kao da je Božić pao s motora i razbio se po Bangkoku. Sve otvoreno. Uvijek sve otvoreno. Kao rana koja ne zacjeljuje jer nitko ne prestaje grebati.

Hodam. Noge teške, glava poluprazna – taman toliko da stane još malo buke, još malo dima, još jedan razlog da se zaboraviš. Skrenem u Soi. Živa, kao vena. Vibrira od života koji se ne pita zašto. Lijevo i desno saloni za masažu – imena što se vrte u LED slovima, redovi fotelja što mirišu na starost i mentol, crne zavjese koje skrivaju što treba, a možda i što ne treba.

Ventilatori se okreću, ali zrak ne postaje bolji. Samo se premješta, kao krivica.

Maserke sjede ispred, u papučama, kratkim haljinama, telefoni u rukama, ali pogled uvijek spreman. Kao čopor koji zna – zna tko je umoran, tko traži dodir, tko treba zaborav.

"Hello mister! Massage? Where you go? Come, sit, relax! One hour, cheap cheap! Very good!"

Glasovi u refrenu, naučeni do perfekcije, ali svaka ih izgovara kao da se baš tebi obraća. Jer možda baš jesi taj koji će ostati. Ili barem platiti.

Jedna me uhvati lagano za zapešće. Ne grubo. Više kao kad te neko pita: jesi li o.k? ali bez riječi.

"Foot massage, only hundred fifty baht, special for you!"

I u tom “special” znaš da nije ništa posebno. Kao ni ti. Kao ni ona. Samo još jedan pokušaj da se večer pretvori u nešto što nije prazno. Da se kontakt – pa makar i za lovu – pretvori u dokaz da još postojimo, još hodamo, još nismo zaboravljeni u ovom svjetlu koje nikad ne gasi.

Zastanem, pogledam ih. Nema agresije. Samo ponuda. Kao večera — možeš sjesti, možeš i proći. Neke puše, neke se smiju jedna drugoj, jedna lakira nokte. Sve znaju ovaj ritam.

"Mai ao, khrap," kažem tiho, ne želim večeras.

"Okay okay, up to you," kaže jedna i vrati se na telefon. Sve je bez drame. Samo još jedna prilika koja je prošla.

Hodam dalje, zvuci tuk-tuka u pozadini, miris pečenih račića u zraku, neko pjeva karaoke iz lokala iza ugla.

Bangkok... Bangkok i dalje bruji kao motor bez auspuha, kao pjesma koja ne traži melodiju, samo da se pjeva. Ovdje ništa ne traži smisao. Samo prostor. Samo zvuk. Samo tvoju pažnju dok traje. Grad ne staje. Ne spušta ton. Ne kaže izvini kad te pregazi dan, ni kad te poklopi noć.

Sve vibrira – kabeli iznad glava kao živci, motori što se provlače između zakona i trake, ljudi što hodaju kao da ih nosi nešto jače od gravitacije. Možda inercija. Možda samo navika da se ide, jer ako staneš – vidiš previše.

Bangkok ne pokušava biti lijep. Niti ljubazan. On ti ne prodaje priču. Samo pokaže zube – ne da bi te ugrizao, već da znaš s kim imaš posla.

I svi pjevaju u tom tempu. Od prodavačice na štandu s rezanim ananasom, do starca koji prodaje upaljače s ugraviranim Budom. Pjesma bez melodije. Bez note. Samo ritam. A ti ako znaš kako da slušaš – možda i naučiš kako da se ne izgubiš. Ili, još bolje – da se izgubiš s namjerom.

U noći, grad ne spava – on blista, bruji, pleše kao da mu je zadnja, i baš ga briga. Nema pauze, nema umora. Samo beton što isijava toplinu prošlog dana i neonske boje što se tope po licima stranaca.

Ulična hrana bolja je od menija s pet zvjezdica – zagriz, i znaš da si živ. Ruke masne, usta puna čilija, znoj curi niz kičmu, ali to nije nelagoda. To je dokaz. Da si tu. Da nisi izabrao sterilnost klimatiziranih istina.

Tuk-tuk vožnja? Besplatna masaža adrenalina. Vozač u japankama, retrovizor polomljen, glazba iz '98. a ti se držiš za metalnu šipku kao za zadnji komadić kontrole. Grad prolazi pored tebe u bljeskovima – zlatni hram, go-go bar, 7-Eleven, osmijeh u prolazu koji nema ime.

Ovdje noć nije mrak. Noć je ovdje pozornica. I nitko ne pita znaš li korake – samo da si spreman da plešeš. S mokrom košuljom, praznim novčanikom i pogledom koji više ne traži izlaz.

Jer kad jednom osjetiš kako grad diše u tri ujutro – razbarušen, mokar, neumoran – sve ostalo ti se čini kao tišina u praznoj sobi.

Bangkok noću — i ja hodam, hodam kao da sam ponovno na putu, ali više nema ceste, samo pločnici što sjaje kao svježe izglancane misli, i nebo puno neona, što ne svijetli odozgo nego iz izloga, iz svake reklame, iz svake trepavice u pokretu.

Bože, kakav grad! Kao da je netko otkinuo komadiće Las Vegasa, Hong Konga, San Francisca, i zalijepio ih na vruću tropsku kožu, i sve to pleše — titra — treperi — kao vizija na rubu sna, taman kad te probudi zvuk ventilatora u sobi bez prozora.

Hodam po Sukhumvitu, znoj mi se miješa s parfemima, dimom iz uličnih wokova, dimom iz duše ovog grada, i ne znam jesam li budan ili samo sanjam. 

Reklame za pivo, telefon, izbjeljivanje kože, vječne trepavice, 7-Eleven na svakih pedeset koraka — sve treperi kao božanska poruka napisana jezikom plastike i LED svjetla. I onda — trepne tajlandskim slovima, pa engleskim, pa kineskim, kao da mi se smije i govori: "Ti si stranac, brate, ali nisi jedini."

Skuteri šibaju kraj mene kao misli što ne možeš uhvatiti — brzi, bučni, prolazni, ostave samo trag benzina i pitanje što je ono bilo? Cure u mini suknjama stoje ispod znakova što pišu: "Beauty & Spa" — osmijeh naučen, stav umoran, oči kao da su vidjele previše, ali još uvijek znaju računicu.

I ja pomislim: možda je to sve što ostaje — ljepota i umor. Sve između se potroši. Ljubav ispari, snovi se razvuku, ali ljepota još sjaji makar na kredit, a umor — on uvijek dođe bez da pita.

Ulični pjevači s gitarama bez žica, prsti im znaju akorde i kad žica fali. Pjevaju iz trbuha, ne iz školskih nota. Glasovi im hrapavi, ali iskreni, kao kad ti neko kaže oprosti i misli to stvarno.

Reklame oko mene vrište obećanja: raj u obliku parfema, mobitela, pileća krilca za 29 bahta. Sve ima svoj paket, sve se može kupiti — osim onog što ti fali kad se svjetla ugase.

A meni srce udara kao Ringo Starr u znojem natopljenoj sobi punoj dima i riječi bez točke. Bubanj bez pretenzija, ali tvrdoglavo – bum bum, tu-tu-čak, kao da zna da još ima vremena, još ima koraka, još ima par pjesama koje treba otpjevati prije nego se sve stisne u tišinu.

I tu sam. Usred svega. Bez plana. Bez odgovora. Samo sa pogledom što guta grad i željom da ostanem još malo – dok se sve ne sruši ili spasi. Svejedno.

Nema granice, nema smjera — samo svjetla. Crvena, zelena, plava. Hodam i sve je halucinacija s čvrstim nogama. Grad što se nikad ne gasi. Grad koji spava s jednim okom otvorenim.

U ovom gradu, kad padne noć, i Bog se izgubi tražeći taksi. Ovdje sve diše: zidovi, asfalt, ljudi što sjede na plastičnim stolicama i piju pivo iz čaša punih leda. I nitko se ne žali. Jer Bangkok te ne pita sviđa li ti se – on te obmota i nosi, kao da zna da ti treba nešto što ni sam ne znaš imenovati.

Noć nije tamna. Ona pulsira. Zatvoriš oči i još je vidiš. Zatvoriš usta i još je osjećaš – na jeziku, na dlanovima, u vratu gdje ti kap znoja klizi kao podsjetnik da si tu. Da dišeš unutar sna nekog boga koji ne zna za granice ni tišinu. I možda je baš to to. Ne moraš sve razumjeti. Samo da ideš. Samo da se ne probudiš prvi.

Hodam niz Soi 11, pa skrećem niz neki zaboravljeni prolaz, iza roleta i plakata za gubavog pop idola iz 2006. — osjećam glazbu. Nije to muzika, to je ritam — šepava truba, prigušeni bas, i jedan vokal, ženski, što pjeva kao da pušta prošlost kroz zube.

Ulazim. Nema znaka. Samo vrata. Vrata u nešto što podsjeća na podrum duše.

Unutra dim, ne od cigareta, već od sjećanja — miris promašenih večeri, žena koje su lagale bolje nego što su ljubile, i muškaraca koji su znali samo šutjeti. Ljudi su ovdje jednom sjeli i nikad nisu otišli — ostali vise po zidovima kao grafiti, kao osušena boja, kao tišina što se uvukla između rečenica. Crvenkast odsjaj neona razlijeva se po licima kao vino koje nitko nije platio.

U kutu — trio. Stariji crnac s trubom, lice mu kao napukli asfalt, oči kao da su vidjele previše i svejedno žele još. Možda je svirao s Birdom, a možda s vragom, teško je reći. Bijeli tip s dredovima na basu izgleda kao da je odavno napustio vlastito tijelo, ostavivši ga da svira iz navike. I djevojka — lokalna, mala, kosa u znoju i prstima — na bubnjevima. Ali ne udara. Ne svira. Ona vodi ljubav s tim kožama. Šapće im. Prijeti im. Pjeva im neku pjesmu što nikad neće postati hit.

Sjednem. Ne naručim ništa. Znam kad ne treba. Samo slušam. Jer ponekad je sve što ti ostane — slušati nešto što još uvijek ima puls.

I misliš si — možda sve nije otišlo do vraga. Još.

Mislima sam na Zlarinu, ali tijelo mi je ovdje, gdje limunova trava i izgubljeni akordi plešu zajedno. Promatram ljude — svi gledaju, ali nitko ne vidi. Svi čekaju, ali nitko ne zna što. I to je ono što me veže. Svi smo ovdje zbog istog razloga — da pobjegnemo iz dana, iz svijeta, iz sebe.

Truba povuče dugi ton, baš kad se ugasi svjetlo na izlazu, i ja pomislim ovo je to. Ovo je trenutak. Ne možeš ga ponijeti. Samo sjediš i puštaš ga da te razvali.

Djevojka pokraj mene zapisuje nešto na salvete. Ne pita tko sam. Ne pita odakle sam. I baš zato mi je draga.

Vani grad još bruji, ali ovdje vrijeme curi sporije — možda unatrag. Glazba pada kao kiša koja nikad ne padne na tlo, samo lebdi iznad glava.

Kad izađem, već je zora. Ali neon još uvijek gori. I ja hodam. Bez žurbe. Jer znam — ono što sam tražio, noćas me našlo.

Na terasi MBK Centra — betonska džungla pod neonom, visoko iznad kaosa, iznad taksija što grme i ljudi što kupuju i žure i vrište i zaboravljaju — dječak, možda devet godina, možda deset, s očima što vide više nego što bi trebale, sjedi za bubnjevima kao za volanom svemirskog broda i lupa, brate, lupa kao da mu život ovisi o ritmu. I razmišljam — možda je jedini normalan ovdje taj klinac. Jer on barem zna što mu je činiti. Ostali smo svi odustali, samo što se pravimo da nismo.

Ljudi staju. Turisti s vrećicama H&M-a, prodavači s mobitelima, čistač u narančastoj uniformi. Svi stanu, nijemo, bez dogovora, jer ritam ih pokosi, pogodi, probudi. Neki snimaju, neki se smiju, neki samo stoje s otvorenim ustima. Dječak ni ne gleda. On je unutra, u svemiru ritma, u nekom drugom gradu, drugom vremenu — možda Harlem '58, možda Mars.

Majica mu natopljena znojem, prsti mu lete, štapovi plešu, a zvuk — zvuk je munja na čistom nebu, to nije dječji bubanj, nije školski koncert, to je rokačina u suludom ritmu, punk bez bijesa, funk bez vremena — to je bubanj što razbija granice između stvarnosti i sna, između djetinjstva i božanstva. 

I dok ga gledam, ne mislim ništa pametno. Samo osjetim ono staro sranje — zavist pomiješanu s tugom. Jer ja sam nekad, davno, u životu koji sam zaboravio i prije nego što je stvarno počeo, sanjao da udaram, kako vodim bend, kako znoj kaplje niz lice dok cijeli klub diše po mom ritmu.

Ali nisam imao muda. Nisam imao snage. Nisam imao nikog da mi kaže: „Ajde, udri.” Umjesto toga sam se zaposlio, platio račune, gutao tišinu i pravio se da sve ima smisla. I sad gledam tog klinca kako tuče po tim bubnjevima kao da mu život ovisi o tome — i jebiga, možda stvarno ovisi — a ja stojim tu s praznim rukama i starim snovima što više ni u snu ne dolaze.

Udara on, udara dok ja šutim.

Jer ja sam odavno zaboravio kako je to — udariti svijet natrag.

Sve zuji — ventilatori, reklame, ulični zvučnici što puštaju onaj plastični pop za ljude koji su odavno prestali slušat, ali ništa se zapravo ne čuje. Samo on. Samo njegov bubanj. Preuzima sve. Guta večer kao lav što jede loše vijesti.

To više nije svirka. To je srce večeri koje tuče izvan ritma grada, izvan pameti. Udarac za udarcem. Klinac, svetac u teniskim patikama, lupa po toj plastici kao da zaziva nešto više od kiše. Možda pravdu. Možda istinu. Možda samo to da ga neko, jebiga, čuje.

I dok udara, svijet nakratko stane. Kao da svi oko njega znaju da gledaju nešto što ne bi smjeli — nešto previše stvarno, previše sirovo za ovu plastičnu betonsku pičkariju.

A on lupa. Ne da bi bio slavljen. Nego jer mora. Jer ako stane, sve će se opet vratit — šutnja, zaborav.

I ja bih plakao, ali nemam više tih suza. One su otišle onog dana kad sam odlučio da je sigurnije gledat nego sanjat.

I mi ga čujemo, brate. Ne možeš ne čut. To ti uđe u kosti pa se tamo trese kao stari grijeh. Svi klimamo glavama — ne jer smo pametni ili razumijemo ritam, nego jer nemamo pojma što bismo drugo. Nema riječi za to, samo gutanje knedli i tiho „jebote” što ti ostane u grlu.

Jer klinac — devet godina, možda, s bubnjem i dušom koja gori kao cigareta zaboravljena u pepeljari — upravo je rekao sve što treba biti rečeno. Bez riječi. Bez teorije. Samo ritmom, sirovim, ludim, krvavim. Rijekom istine kroz ovo betonsko ništavilo.

Jer ovaj grad, ova planeta, ova prokleta stvarnost — svi su odavno prestali slušat. Samo zure, skrolaju, broje, lažu, gledaju gdje ima klime. A on lupa. I kaže im sve. I boli nas to što ga razumijemo. Jer svi smo mi nešto sahranili u sebi. A on to budi — jednim po jednim udarcem.

Bangkok ne pokušava biti lijep, on to već jeste – ali po svojim pravilima. I kad odeš, nosiš ga u koži, u nosnicama, u priči koju pričaš opet i opet, i znaš – to nije bio samo grad. To je bio udarac u sistem. I budiš se željan još.

Promet u Bangkoku, brate, to ti je džez improvizacija na asfaltu, ulična simfonija bez partiture. Tuk-tukovi s leđima razjapljenim ka nebu, motori što zuje kao roj bjesnih pčela, taksiji u bojama bombona što klize i trzaju se kroz znojni kaos, sve to pulsira u ritmu grada koji nikad ne spušta glas.

Ulice kašlju zagušene u ispušnim plinovima i nestrpljenju, ljudi vise s autobusa kao note koje nisu stale u takt, a u retrovizorima svjetluca karma. Nema reda, samo struja. Klizimo, jurimo, kočimo naglo, pa opet krećemo. Čovjek se rodi i umre na crvenom svjetlu, a za to vrijeme prodavač kokosove vode već ti nudi osvježenje kroz prozor.

To nije vožnja, to je trance. Ne znaš gdje ideš, ali ideš. Prometni znakovi? Savjet, ne pravilo. Trube razgovaraju više nego ljudi. Svjetla se gase, motori se pale, a rijeke automobila ne prestaju da teku, ne danju, ne noću — samo te nose, nose, nose, kroz pakao i poeziju, kroz dim, znoj, reklame i molitve.

I ti se ne buniš. Samo dišeš, znojiš se, gledaš pravo ispred sebe i kažeš: ovo je Bangkok, brate. Ovdje vožnja nije sredstvo, nego stanje svijesti.

Voziš se, ili te voze, ili voziš druge, i sve je isto, jer nitko nije vozač, svi su val — krivudav, kaotičan, neukrotiv. Bangkok te vozi, žišku? Grad kao puls, ulica kao nerv. Svaka raskrsnica drhti kao bubanj pred udarac. Svjetla trepere, ali nikom ništa. Crveno? Samo sugestija. Zeleno? Možda. Pješaci? Hrabra bića, jedaji na zebri.

Moto-taksisti u fluorescentnim prslucima zuje pored tvog lica kao da si duh, a oni egzorcisti brzine. Nitko ne zna gdje ide, ali svi jure. Nema mape. Nema plana. Samo asfalt što diše pod kotačima i asfalt što pamti sve vaše greške.

Krovovi autobusa puni lica, prozori puni očaja, ali svi šute, jer to je svakodnevni kaos svijeta, rutina. Gledaju pravo, ruke u krilu, kao monasi sabrani u molitvi na semaforu. A na nebu, nebo ne mari — fleka od sunca, sparina, i para iz rešetki trotoara.

A kad padne noć, svjetla ne blijede — ne, brate, tek se pale. Ulične lampe, neonski natpisi, farovi kao oči duhova. Sve zuji, sve bruji, a ti si samo još jedno tijelo u tom paklu vožnje. Još jedno meso u limenci što juri u nepoznatom smjeru. Toneš. Lebdiš. Kliziš kroz rijeku metala i pare, kroz mirise iz ispušnih cijevi i vriske iz zvučnika. Ništa tu nije tvoje. Ni ritam, ni brzina, ni smjer. Ti si samo putnik bez karte. Bez ruku na volanu. Bez prava glasa. Grad te vozi. Grad te žvače. A ti se praviš da uživaš, jer si zaboravio kako se bježi. 

Bangkok ne čeka. Ni tebe, ni mene, ni Boga ako zaluta. On gazi dalje. Škripi, zuji, vrišti kroz reklame, motore, klime i glasove koji su odavno izgubili smisao.

I kad misliš — evo ga, sad će sve puknut, sad će stati, eksplodirati, raspasti se kao loš brak u jeftinom motelu — Bangkok se nasmije. Onako podlo, kao pijanac koji zna da te ima, i samo doda gas.

Još jedan red ulica. Još jedna noć bez sna. Još jedno jutro što smrdi po prženom ulju i izgubljenim snovima.

I tebe nema. Ali njega nije briga.

Sjede tako, čuče zapravo, dvije cure ispred kontejnera za otpad, savršeno u ravnoteži, kao da su od djetinjstva trenirane za poziranje pred propadanjem. Lijevo plastika, desno karton, iza — smeće. A one — oči prikovane za ekrane, prsti skaču kao da će poruke promijenit svijet.

Pored njih žute papirnate poklon-vrećice, crveni tetrapak s nečim slatkim i besmislenim. Bath & Body Works sniženje — spas za dušu u obliku jeftinog losiona. Ništa čudno. Ništa novo. Samo kapitalizam u školjkicama i bijelim čarapama.

Oko njih ljudi razvrstavaju otpad kao da se svijet još može spasiti. Neki u rukavicama, neki s maskama, neki s pogledima što nikad ne gledaju stvarno. Red, plastika, hrana, reciklaža — svatko zna svoje mjesto. Osim možda ljudi.

A grad bruji. I vruće je. I sve miriše na prženo i plastiku. A one? One bulje u svoje telefone kao da se tamo skriva odgovor na pitanje koje se više nitko ne usuđuje postavit.

Ovo je kraj, brate, ali u ružičastoj košulji i s TikTok filterom. I nitko nije plakao. Nitko nije ni primijetio.

Stoji tip ispred kafića što izgleda kao da ga je sanjao netko na LSD-u. Gitara na zidu, plavi bog u sunčanim naočalama, natpis “LIVE WELL, LOVE MUCH, LAUGH OFTEN” — kao da će to išta popravit.

Tip ima frizuru za plažu, pogled za nevolje i majicu s nekim svjetskim turnejama koje se nikad nisu dogodile. Izgleda izgubljeno. Kao da je upravo shvatio da je prekasno za sve što je mislio da bi mogao biti. I sad stoji pred tim plavim likom s krunom, kao da traži smisao. Ili smještaj. Možda samo hladno pivo.

Ispred njih zahrđale stolice, prazne čaše, izlizani tepih, japanke razbacane kao poslje lošeg tuluma. Sve to vrišti: “Ovdje je netko nekad pokušao živjeti, brate, al’ nije išlo.”

Unutra tama. A vani previše svjetla. Klasična tajlandska dihotomija. I ti stojiš tamo, gledaš, i ne znaš jel’ to kafić, kazalište, hram, ili samo rupa u stvarnosti gdje se backpackeri dolaze izgubiti i osjećati duhovno dok čekaju sljedeći bus za Koh Tao.

A plavi bog se samo smije. Zna on. Zna da će svi ionako opet doći — po selfi, po kavu, po oprost.

Ali oprost ovdje nije na meniju.

Sjedi na klupi, sam, u sjeni jutra koje još nije odlučilo hoće li biti podnošljivo ili govno od dana. Uniforma ispeglana, ruksak pun ničega važnog. 

Drži mobitel u zraku, pokušava uhvatiti kadar. Možda most. Možda zgradu. Možda samo bijeg. Svejedno je — jer ono što stvarno gleda nikad neće stati u kadar. Ne možeš uhvatiti prazninu. Ne možeš uokviriti usamljenost.

Ispred njega — lokva i dvije ptice. Golubovi, jebiga, uvijek prisutni kao propali planovi. Hodaju po vodi kao da je sve u redu. Kao da nije vruće. Kao da nikog nije briga što ovaj čovjek sjedi sam i gleda svijet kroz ekran jer ne zna više kako da ga pogleda stvarno.

A u pozadini — most, rijeka, grad što bruji u daljini. Milijun života što jure, zaboravljaju, deru se, kupuju, sanjaju. A ovaj tu — sjedi.

Gledam ta kamena lica, ta zaleđena tijela u prašini vremena. Oni sjede, hodaju, sviraju, rađaju, mole, rade, šute. Sve to isklesano s ljubavlju, a sad — izgrizeno vremenom. Oči bez pogleda, ruke što se više ne miču, osmijesi što su vjerojatno nekad nešto značili.

Jedan nosi voće. Drugi dijete. Treći sjedi u čamcu kao da čeka smrt da ga pokupi iz rijeke. Žene prodaju, djeca zure, monasi s rukama sklopljenim, kao da se još uvijek nadaju da netko sluša.

Cijeli jebeni život u kamenu. I ništa se nije promijenilo. Ni onda ni sad.

Ili jesmo imali više? Možda. Ali danas prodajemo lajkove. Tada su prodavali rižu i šutnju. Svejedno ti ostane rupa u želudcu.

Neki od njih su svirali — pogledaj te žice, ta drvena glazbala, krhka i tiha. Sad ih imaš na Spotifyju, ali nemaš dušu uz to. A ovdje — vidiš, i bez zvuka znaš da su znali za bol. Znali su što znači dati sve, a dobit ništa.

Kameni svijet bez pokreta, a sve vrvi životom. Više nego na mobitelima, više nego na avenijama s neonskim svjetlima.

I pitam se — jesmo li mi zapravo fossilizirani, a oni bili živi?

Jer oni su barem znali gdje pripadaju. Mi samo čekamo da nas netko okameni, zauvijek uhvati kako gledamo u ništa.

U glavi imam bubanj. Bubanj od sunca, znoja, i kloparanja lopata što pale vatru pod loncima ulične hrane. Tajland me lupa kao solo saksofona na uglu u četiri ujutro kad svi već spavaju osim nas što još nešto tražimo — smisao, ljubav, mir, sljedeću stanicu.

Čamac juri dalje kroz vrijeme. U vodi lice Buddhe. U zraku urlik tuk-tuka. U meni puls, brz, slobodan, bez kontrole. Plovidba traje satima ili minutama, svejedno, jer dok smo na vodi, ništa nas ne vezuje za kopno.

I mislim, dok prolazimo ispod mosta, da sve što sam ikad znao o životu stane u tu jednu sekundu kad sunce prođe kroz rasprskani slap vode i obasja djevojku na obali, a ona se nasmije i mahne.

I to je to.

I onda smo klizili dalje, brže, voda je sad tutnjala ispod nas kao vlak kroz džunglu misli, a kanal nije više kanal nego arterija grada, krvotok betona i bambusa, starica na štakama se naginje nad vodu i pljuje i smije se, sve u isto vrijeme, kaže nešto na tajlandskom, možda je molitva možda psovka možda pjesma, nikad neću znat, i ne moram znat jer sve što mi treba je taj zvuk, taj glas, taj val koji nas ponese, i opet iskoči majmun, ovaj put s krova, drži bananu i gleda me kao da zna sve moje grijehe i kaže “brate, opusti se”.

Pored nas ribar baci mrežu, mreža leti kao ideja, široko, vlažno, bez garancije da će išta uhvatiti, ali on baca svejedno, jer tako je to — bacaš, nadaš se, voziš se kroz dan kao kroz džuboks, iz pjesme u pjesmu, iz ulice u ulicu, iz mirisa u sjećanje.

Na obali dijete gura gumu, trči boso, noge brze kao stih, smijeh kao truba, a ja — ja sam u čamcu, mokar, spaljen, živ, prepun riječi koje nemaju mjesto da iscuri, osim ovdje sad dok se sve pretvara u pisanje što ne traži dopuštenje.

I sad mi je jasno, brate, Bangkok nije grad, nije mjesto, nije točka na karti — Bangkok je stanje uma kad te više nije briga koliko je sati i gdje ideš jer sve ide negdje, jer sve već ide, i jer kanal te nosi i ne pita te ništa, a ti gledaš u sunce i znaš da još ima dana i još ima puta i još ima nečeg nedefiniranog što te gura naprijed, uvijek naprijed.

Ulica diše kao starac na kraju dugog, divljeg puta — kabeli iznad glava kao loše isplanirane misli, izvaljene i crne, vuku se kroz dan, dok skuter presijeca trenutak. S lijeva ulaze dvoje bijelaca, možda traže hostel, možda sebe. Lijeni pogled reklame „TOP CHAROEN“, iznad zatvorenih vrata, promatra to sve s tajlandskim mirom. Toplina asfalta se lijepi za tabane kao grijeh prošle noći.

Tržnica diše, šuška, svaka majica priča priču o jeftinosti i nužnosti. Tajlandska slova skaču u ritmu monsunskog bluza, iznad redova hlača što vise kao umorne misli na sušilu. Čovjek u maski i prsluku hoda kao duh birokracije, a sve pršti od boje i buke i tajne — cijeli zid odjenut u nesanice drugih.

„HUMBRID CANNABIS“ svijetli u zelenoj šutnji, iza njega mrak dnevne sobe punog stakla. Singha pivo zuri s drugog kraja kao dosadni stric s roštilja, dok tajlandski curry — “RECIPE SINCE 1898“ — vrišti iz reklame: „pojedi me, putniče, bit ću ti mantra!“

Automobili zure nijemo, kao da znaju da nisu glavni akteri — ovo je predstava menija, neonskih biljaka i Michelinovih mitova.

Na Samsenu izgubiš pojam o jezicima — svi govore sve, svi mumljaju u svojim valutama, u svojim tabletama, u svojim jebeno razbijenim iluzijama. Nitko ne pita gdje ideš. Nije ih briga. Samo ideš. Ili ostaneš. Ionako je sve isto.

U zraku — mirisi što ne znaju za granice. Motorno ulje, spaljena trava, dim iz grla što se više ne sjećaju zadnjeg puta kad su disala s razlogom. Sve je pomiješano. Kao i mi.

Tajland te ne pita jesi li sretan. Nije to njegova stvar. Nije ni tvoja, ako ćemo pošteno. Samo te pusti da prođeš, kao pas što odmjeri svakog prolaznika i zaključi da nisi vrijedan ni laveža.

I ti hodaš. Jer ne znaš što bi drugo. Jer još vjeruješ da možda, tamo iza ugla, postoji nešto što miriše kao dom. Ali znaš da ne postoji. Samo novi bar, novo lice s istim praznim očima.

Ali hodaš, jer ništa drugo ne znaš.

Sve izgleda kao da je netko sanjao Disney World pa ga zaboravio završiti. Žena u pozadini drži telefon, možda snima, možda samo drži ravnotežu između kaosa i ljepote.

Slike govore istim jezikom — onim koji ne treba prijevod, samo otvoreno srce i par istrošenih cipela.

Čovjek gura kolica puna voća niz cestu što se dimi od ulja, od plinova, od vrućine koja udara kao riff bubnja u solo ludilu — sunce ga prži po čelu ali on gura dalje, dlanovi tamni i čvrsti, lice staro kao hramovi, stopala u patikama što su preživjela više kiša nego što ja imam godina, i kolica — ta kolica! — blistaju od boja, plastične posude kao vitraji, mango narezani i složeni u precizne žute blokove, ananas u spiralama, lubenica krvava i sočna kao poljubac u ponoć, sve to sjaji pod slojem leda što se topi i curi po asfaltu dok prolazi pored taksija, skutera, psa što spava bez brige na rubu kaosa.

I ja ga gledam — samo sekundu, treptaj, ništa više — i osjetim ono nešto što ti stane u grlo kad te stvarnost pogodi bez najave. Gura kolica puna voća, ali ne, brate, nije to voće. To je jebeni smisao u plastici i znoju. To je sve ono što ljudi više ne znaju: gura dan, gura smisao, gura ono malo nade što ti ostane kad svijet juri, a ti nemaš brzinu, samo ritam.

Ide polako. Kao bubnjar koji zna što radi. Ne svira brzo. Ne treba. Pogodi te tamo gdje si slab, ravno u srce. Bez riječi. Bez žurbe. Dok svi zure u ekrane i gutaju kofein da zaborave što ne žele znat, on gura ta kolica po usijanoj cesti kao da vozi zadnji komad ljudskosti. Taj čovjek, te ceste, taj Bangkok — sve se skupi, zgrči, stisne u jedan kadar, jednu misao, jednu jebenu istinu bez potrebe za rimom: voće na ledu, sunce na čelu, svijet u pokretu i ništa ne fali. Jer ponekad — jebiga — ništa ti ne fali, samo si zaboravio kako izgleda kad je sve točno tamo gdje treba biti.

Trošna zgrada stoji kao stari mornar što je vidio previše mora, zidovi sivi, isprani, ispucali, fasada koja pamti više noći nego što ja imam misli — trošna ljepotica Bangkoka, iskrivljena, izlomljena, ali i dalje stoji, tvrdoglava kao blues. I na njoj — natpis, izblijedio, ali čitljiv: OPEN EVERYDAY.

I to je poruka, to je mantra, to je život u dvanaest slova i sedam dana.

OPEN EVERYDAY, kaže zgrada dok kiša mojih misli pada niz krov, dok klima uređaji vise s prozora kao limeni šišmiši, dok mačke hodaju po balkonima koji su zapravo samo daske i molitva. Iznutra trešti televizor, čuješ sapunicu, netko viče, netko kuha, netko živi, jer ova zgrada nije mrtva, brate, ni blizu — ona je živa, ona diše, stenje, pjeva, i kad joj otpada žbuka to je samo još jedan solo u njezinoj improvizaciji postojanja.

OPEN EVERYDAY, i nema tu zatvaranja, nema godišnjeg, nema vikenda, samo dan za danom, ritam za ritmom, buka svijeta i tišina između, sve otvoreno, sve dostupno, sve moguće — ako znaš gledat.

I mislim si, dok prolazim ispod tog natpisa, da bih ja isto volio biti takav — ofucan, klimav, ali jasan u poruci:

otvoren svaki dan.

Bez maski, bez pauze, bez vrata.

Krenuo sam bez plana, kao što i treba. Rano popodne, svjetlo je visilo nisko, kao da se sunce umorilo od gledanja ljudi koji nikud ne idu. I stao sam, ali ne zato što sam morao, nego zato što je nebo imalo nešto za reći. Možda su to bile riječi koje nisam čuo jer sam previše zurio u Google karte. Možda je to bila ona vrsta tišine koja podsjeća da si još uvijek živ, još uvijek sam, još uvijek u pokretu.

Na Khaosan Roadu prodaju snove u plastičnim čašama – viski, led, crne oči što te gledaju kroz dim, bubnjevi što lupaju iz zvučnika kao da žele da se rodiš ponovno, i svi su visoki, svi su pijani, svi su izgubljeni tražeći... što? Sebe? Nirvanu? Jeftine hlače i još jeftinije poljupce?

Ali danas...danas "No Khaosan." Pišem u glavi dok stojim pred hramom, ime mu ne znam, i sve što mogu reći je: "This is it, man — ovo je sad. The road never ends, samo mijenja boje."

I svi smo mi na cesti, ali ova cesta je kriva, ljigava, puna mirisa pržene ribe i prošlih života Nema mapa. Nema plana. Samo ritam. Samo koraci. Samo Bangkok što bruji pod stopalima, kao bubanj koji ne zna stati.

Narančasta kao zalazak iznad rijeke Chao Phraya, zgrčena u tišini, oči joj mutne, ali pune sjećanja. Ona je kraljica ulice, ova mačka — ona zna što znači ništa ne tražiti, ništa ne željeti, samo biti, biti sada, biti potpuno i bez objašnjenja, dok svijet tutnji pored nje. Gleda me kao da zna — sve — gdje sam bio, koga sam volio, što sam izgubio. Sklupčana u kutu svijeta gdje sve prestaje biti važno — životne vožnje, ambicije, žene iz snova — sve stane pred tim pogledom, tim tijelom što kaže: budi ovdje, ne budi ništa drugo. Ona je više Buddhe nego sve statue u Wat Phu Khao Thongu.

Taj trenutak, brate, to je haiku bez riječi. To je zen u betonskoj pukotini. To je sve što knjige nisu uspjele reći.

A onda opet u gužvu — motori, curry, neon, tetovaže, osmijesi koji peku kao chili na jeziku — ali u meni sad tinja ta mačka, taj mir, taj zid, ta tajna.

I onda, zaokrenem iza ugla, i bam! — sudar simbola: tigar od zlata, ukočen, lažan, čuvar koji nikad nije zarežao, čuvar bez daha i bez srca...

...dok mačka iza njega spava. Pravi čuvar. Pravi zen. Ona zna da ništa ne trebaš čuvati kad si slobodan. Tigar je samo poza, ali mačka je put.

U tom trenutku čujem Ginsberga kako šapuće s neba:

“I saw the best minds of my generation sleeping behind golden statues…”

I ja sjedam. Dišem. Ne pitam se više ništa.

Onda dođe ona.

Bijela i crna, oči kao svjetla tuk-tuka u ponoć, pogled koji ti kaže: znam šta si radio sinoć, i prije pet godina, i kad si plakao u vlaku za Kanchanaburi. Sjedi ispravno, kao kip mudrosti koji čeka da ga netko pogleda dovoljno dugo da ga razumije. Nema mržnje, nema ljubavi. Samo Istina.

Ova mačka nije tu da te umiri. Ova mačka je otvoren poziv za samouništenje ega.

I tu završava moj hod. Ne na dnu boce, ni pred hramom, ni u nekom krevetu s ventilatorom iznad glave.

Završava pred tri mačke, tri buddhe, tri savjeta za put:

1. Spavaj kad svijet urla.

2. Ne vjeruj zlatnim zubima.

3. Pogledaj u oči ono što ne želiš znati.

Amen, brate. I još jedan smoothie s puno leda, molim.

Kraljevska palača — nije izgledala kao političko središte, nego kao san iz djetinjstva: zlatni rubovi, oštri krovovi, sve previše ukrašeno da bi bilo stvarno, sve previše tiho da bi bilo mrtvo. Tamo, iza zidova, činilo se, još uvijek netko vjeruje u svetost, i možda je to dovoljno.

Prolazim pored Ministarstva obrane, i sve oko mene mirno, dan blješti, asfalt pulsira kao živa stvar, a ispred zgrade — topovi, brate, cijela vojska željeza, nizovi mrtvih usta koja više ne rigaju vatru, samo stoje, zahrđala, pokošena, uredno poredana kao zubi starih imperija što više ne grizu ali još uvijek pokazuju osmijeh pun prijetnje.

Topovi iz prošlih ratova — prošlih? — ili samo zamrznutih, zakopanih, zaboravljenih dok svijet i dalje pišti, gori, vrišti? Stari metal pod suncem, boja oljuštena, kotači što su nekad rovali zemlju sada naslonjeni na kamen, ukroćeni, tihi, ali ne bez glasa — jer ti topovi pričaju, brate, šapću kroz vjetar koji se provlači kroz cijevi, govore o vojnicima bez imena, o kriku što se ne briše, o snovima raznesenim u rovu, sve to — pred Ministarstvom, službeno, čisto, sa zastavom što leprša iznad svega kao da kaže: vidi što smo preživjeli, vidi što smo napravili.

I dok hodam, osjetim kako se kroz mene provuče struja — ne strah, ne tuga, nego ono nešto što osjetiš kad vidiš da je povijest sveprisutna, samo ne viče, nego čuči iza ugla, čeka pravi trenutak da ti šapne u prolazu:

"I ja sam bio ovdje. Ja sam grmio. Ti sad hodaš, ali ja sam grmio."

I sve se to zove Bangkok, brate. Grad gdje čak i topovi imaju dušu, ako znaš slušat.

Noć je sijevala po trotoaru pred Ministarstvom Obrane — ogromna zgrada, žuta kao stari list papira na kojem su napisani ratovi, i svi su već zaboravljeni, ali zgrada pamti. I ja idem, ja hodam, ja plutam — pod čudnim mjesecom Bangkoka, gdje sve mirise na riblju juhu, benzin i revoluciju koja nikad nije došla.

Duž zida dugi niz topova — kao zubi carstva koje više ne žvače, samo pokazuje. Svjetla lampe prelaze po njima kao pogled opatica po grešnicima. Mladi vojnici čuvaju prazninu — njihova puška je stara kao moj umor, a njihove oči već sanjaju ramena neke djevojke u karaoke klubu.

Šetam i gledam te topove — nisu upereni nigdje, samo stoje, kao da čekaju da netko napiše pjesmu o njima, pjesmu bez rime, bez metra, samo ritam ulica i otkucaji srca.

Kroz prozore zgrade s druge strane, vidim uredske lampe — svijetla vise kao nade koje se nisu ugasile, nego samo tinjaju, tiho, birokratski.

I pomislim — ovdje se pišu naredbe, ovdje se pišu zakoni, ali noću, noću ih prepisuje vjetar u palme, i briše ih kiša, dok ja idem dalje, hodam, bez pravca, u ulici što nikad ne spava.

I možda ni ja više ne spavam. Samo hodam.

Ljudi prolaze, ne gledaju, samo prolaze — selfie tu, korak dalje, kupi sladoled, i to je život, to je taj blues, stalni kontrapunkt između ratne tišine i dnevnog šuma, između topa i taksija, prošlosti i pad thai mirisa s druge strane ceste.

Duž bijelog zida Kraljevske palače — zida što blješti kao zubi boga koji ne govori — sve se miče, bruji, kuha, treperi od sunčeve svjetlosti i ljudske prisutnosti, ulice žive kao trbuh zmije, sve se giba, sve gmiže — turisti, hodočasnici, lokalci, sve se miješa u jednoj rijeci što ne zna kamo ide, ali ide, uvijek ide.

Bosonogi monasi, mirni kao molitva, a sve oko njih buka, benzin, prodavači, smijeh, psi, zujanje života.

I taksi projuri, kao metak kroz maslac stvarnosti, rozi, žuti, zeleni, svi šareni kao bomboni, voze kao da su besmrtni, trube, vijugaju, presijecaju vrijeme, guraju se među ljudima koji pješače, gledaju, kupuju kokos, slikaju zid, gledaju stražare koji ne trepću.

A uz rub ceste sjede tuk-tuk vozači, vukovi u zasjedi, mršavi, strpljivi, cigareta u kutu usana, oči što promatraju svijet kao da sve znaju, i znaju, brate, znaju — gdje ćeš, koliko ćeš platiti, tko će ti prodati lažni sat, samo čekaju znak, pokret ruke, treptaj turista koji se ne snalazi u cjenkanju i bam, pet stotina bahta, može — motor zaurla, dim, start, utrka počinje.

Ulica blizu Chao Phraya rijeke mirisala je na pečeno meso, tamjan i nešto neodređeno, nešto slatko i trulo u isto vrijeme. Kao uspomena koju ne možeš dohvatiti — znaš da je bila tvoja, znaš da je gorjela, ali sad je samo dim i okus na jeziku.

Na rubu trotoara djevojka sjedi. Majica joj prljava, boja izblijedjela, ako je ikad imala boju. Nema torbe, nema mobitela, nema osmijeha — samo sjedi, kao stvar koju su svi prošli i zaboravili. Kad me vidjela, prišla. Nije rekla "bok", nije pitala za novac. Samo: "Imaš cigaretu?" Pružio sam joj kutiju. Ionako sam odlučio prestati pušiti. Kao sve ostalo u životu — prekasno, bez uvjerenja. Ruka joj se pomaknula kao da pripada nekome drugome. Mehanički. Kao kazaljka sata što odrađuje još jedan krug prije nego crkne opruga. Ali oči... Oči su bile negdje drugdje. Ne ovdje. Ne na meni. Možda na drugoj obali. Možda na nekoj noći koja je davno prošla i još uvijek traje samo u njenom prokletom mozgu. I nismo pričali. Jer nemaš što reći kad riječi više ne znače ništa. Samo dumaš u tišini. Ti i netko tko zna kako to izgleda kad ti sve iscuri kroz prste, a ti se više ni ne trudiš skupit.

Hodam bos po travi, ne zato što sam zen, nego zato što mi je pun kurac cipela i znoja. Kamera mi visi o ruci kao mrtva ptica, hladna, beskorisna, a ja tražim nešto — sliku, smisao, dokaz da nisam samo još jedan idiot s lećom i lažnom idejom. Znoj mi curi niz kičmu, leđa ljepljiva ko napola zalijepljena poštanska marka. Šilterica mi stoji naopako, valjda da izgledam kao netko kome je svejedno. Možda i jest. Tražim hlad. Tražim kadar. Tražim da nešto pukne, nešto da me protrese, jer ovako — samo hodam, slikam, brišem, ponavljam. Kao da će ta jebena kamera uhvatit nešto što u meni odavno fali.

A zid — jebeš ga — samo stoji. Dug, čist, svijetao, kao da mu nije jasno gdje se našao. Ne pita ništa, ne nudi ništa. Samo razdvaja. Kao granica između božanskog i običnog znoja. S jedne strane palača, pozlata, turisti sa štapovima za selfi. S druge — ulica, đonovi, plastika, žene što prodaju voće s osmijehom koji se ne vraća kući.

Zid ne trepće. Ne miče se. Ali sve oko njega bruji, pleše, ide — vozači, turisti, bogovi u staklenim kutijama, psi što drijemaju nasred ceste kao da im život ništa ne duguje. Tuk-tuk što reži, motor što juri, monah u narančastom što klizi kraj betona kao da ne pripada ničemu.

Sve to skupa — simfonija bez notnog zapisa. Udarci, rogovi, smijeh, vika, tišina između. Improvizacija Tajlanda pod nebom što puca od svjetla i smoga. I ne pita te ništa. Samo te primi. Ili ne.

I ja stojim tu — preplanuo, izgorjelo lice, sol na koži, znoj mi curi niz leđa kao kazna. Majica se lijepi, sve smrdi po asfaltu i dimu, ali srce — lupa, brate. Ne iz straha. Ne iz ljubavi. Nego jer sve oko mene svira. Ne treba mi melodija. Jebeš melodiju. Imam ritam. U gaćama, u tabanima, u vratu što pulsira kao da zna nešto što ja ne znam. Grad bruji, psi laju, netko viče nešto na jeziku koji nikad neću naučit, ali sve to pleše u meni. I shvaćam — nije mi ni trebalo više od ovoga. Samo ritam. Samo da stojim. Samo da ne pobjegnem.

I taj trenutak.

Sunce tone negdje iza Bangkoka, ne spušta se — pada, pada naglo, kao pijani turist s plastičnom kantom Sangsom viskija u ruci, i grad se mijenja. Sve blješti. Sve je buka i svjetlo i znoj. Noć je vruća, ljepljiva, stvarna. I ja hodam dalje, bez cilja, jer cilj je prevara — samo put, samo taj ludi, pretrpani, fluorescentni put ima smisla.

Khao San Road, brate, to je kao da si zakoračio pravo u srce kaosa, pulsirajuće vene Bangkoka, —  i ja sam tamo lutao, nošen valom neonske ekstaze, u potrazi za sobom ili za nečim što bi bar ličilo na slobodu — ulica koja nikad ne spava i nikad ne pita tko si, samo te primi kao da si joj rođeni — ulična hrana što pucketa na vatri, svjetla što trepere kao da plešu na acidu, lica iz svih krajeva svijeta, izgubljena i pronađena u istom dahu. I ja sam tu, sada, 2025., nakon što je Garland sve to zarobio u riječi, a Plaža postala mit i Leonardov pogled s velikog platna prelio ulje na vatru. Sjećam se te uvodne scene kao da je jučer snimljena direktno u mom mozgu — Plaža, Leo izgubljen među štandovima, neonima, znojem, plastikom, mamurlukom što lebdi u zraku kao teški oblak. Khao San Road u svom punom ludilu, hodam i ja tamo negdje paralelno s njim, labirint suvenira, tajlandskih majica, lažnih putovnica, uličnih pad thaija što se dimi s roštilja između dvije prljave zgrade. I onda taj hostel — majko mila — madrac tanak kao savjest, ventilator što samo premješta vrući zrak s jednog zida na drugi, zidovi što dišu plijesan, i žohari, veliki kao dječji dlan, paradiraju po podu kao da su platili najam. Sve je bilo zagušljivo, ljepljivo, prljavo, stvarno, jebeno živo — kao da te neko zalijepi direktno za puls Azije i kaže: E, sad vidi hoćeš li izdržati. 

Kad se to dogodilo, kada je 1996. puklo kao eksplozija boja i zvuka, Khao San je postao ono mjesto — meka svih nas s ruksacima i snovima, početna točka za svaku Odiseju, ulaz u svijet gdje stvarnost vibrira na višoj frekvenciji i sve je moguće jer nitko ništa ne garantira. 

Nije više to to, brate... nije više onaj stari, znojavi, suludi Khao San što ti srce prepolovi na pola puta između mamurluka i prosvjetljenja. Danas je to sve malo glađe, uglađenije, kao da su mu obrijali bradu i obukli mu čistu košulju. Nove regulacije, nova pravila, hosteli više ne mirišu na vlagu i sapun za ruke od prije tri dana. Ali još uvijek, još uvijek — duh je tamo, duh ruksaka, duh lutanja, duh “nemam plan, ali imam kartu i osjećaj”. Svi putnici kroz jugoistočnu Aziju, svi oni koji bježe od nečega ili prema nečemu, na kraju stanu u Bangkoku, a kad staneš u Bangkoku — pa naravno da ideš na Khao San, to ti je kao hodočašće, brate, 400 metara svetog asfalta, gdje se prošlost i sadašnjost miješaju u koktel od jeftinog ruma i ambicije.

A noću... noću sve eksplodira — pubovi deru muziku dok svatko pokušava nadglasati onog do sebe, gitare urlaju, zvučnici krče, basovi tresu pločnik kao potres. Laseri plešu po licima izgubljenih i pronađenih, zelene točke na čelima kao neka moderna verzija trećeg oka. Tu možeš kupiti škorpiona na štapiću, ni ne trepneš. Indijski krojači ti nude odijela kao da si Wall Street broker s trideset bahta u džepu. A sve dok hodaš, svatko ti nešto nudi — svjetla, buka, kaos, sve te to guši i istovremeno hrani. I negdje usred toga, znaš da si na pravom mjestu.

Ponavljam, Khao San Road, brate, to nije ulica — to je puls, to je aritmija noćnog srca koje lupa negdje između sirovog tuluma i duhovne potrage s pogrešnim kartama. Hodam, hodam bosonog u mislima, a patike mi mirišu na prošli tjedan i pad thai sa štanda kod starice koja puši kao spaljena mantra.

Na Khaosanu sve ide – tetovaže u 3 ujutro, tajlandska masaža, improvizirani kokteli iz plastičnih kanti, živa glazba na svakih deset metara. Jedan korak i usred si uličnog teatra: backpackeri iz cijelog svijeta, lokalci koji znaju sve trikove, prodavači što nude škorpione na štapiću kao da su kokice.

Prva pomisao kad pomisliš na masažu tamo duž Khao San Roada — a ne lažimo se, svi imamo tu istu prvu misao — je: “Oh, oo...” kao da će se iza zavjese dogoditi nešto što mama ne bi odobrila. Ali brate, bio bi u krivu. Sve je čisto, sve je pošteno, sve je pod svjetlima i pred svima — masažni kreveti poredani jedan do drugog kao ležajevi u vojsci mira, nema tu mjesta za nikakve čudne poslove, samo prava stvar: noge, leđa, ramena, sav umor puta istiskuju iz tebe prstima što znaju točno gdje boli. Dvjesto bahta pola sata — prava pjesma za ono što dobiješ — masaža stopala što te vrati u život ili ona stara dobra tajlandska, kad ti krckaju zglobove kao da otvaraju limenke sreće. Ako hoćeš ulje ili specifično mjesto? — cijena malo skoči, ali i duša skoči, pa se to isplati. Otvoreni su cijeli dan, od poslijepodneva kad sunce omekša, pa sve do iza ponoći kad je grad već pijan od vlastite buke.

Turisti su dobrodošli, naravno. Lova ne smrdi, a ni bijele noge više nikoga ne uzbuđuju. Nitko te ne gleda čudno ako doneseš pivo u plastičnoj vrećici, ispružiš noge i pustiš da ti ih masiraju dok zuriš u povorku lica, šešira, tetovaža, izgubljenih karata i još izgubljenijih pogleda.

Sve to prolazi pred tobom. Ruksaci puni planova, oči pune ničega. Ljudi se prave da traže nešto, ali istina je — samo ne znaju kud bi sa sobom.

Moj savjet? Uzmi stolicu s pogledom. Ne mora bit udobna. Samo da ima sjenu. Zavaljaj se. Uzmi gutljaj tog mlakog piva. Pusti tijelo da se opusti, neka curi kao grad poslije kiše. I samo gledaj, brate. Ne moraš ništa više. Jer svijet prolazi tuda. Cijeli jebeni svijet. I ako imaš sreće, možda na tren prođe i onaj dio tebe koji si negdje putem zaboravio.

Neon curi sa zidova, razlijeva se po mokrom asfaltu kao LSD snovi iz '77., kad smo svi još vjerovali u bijeg. Šeširi, ruksaci, pivo u plastičnim čašama — i djevojke iz Stockholma i momci iz Buenos Airesa, svi govore istim jezikom: jezikom znoja, pogleda, i tihe rečenice što kaže “nikad nismo spavali, samo smo putovali”.

Khaosan, brate, to je rijeka bez mape, asfalt što se znoji pod nogama svijeta, pod stopalima bosonogih nomada i izgubljenih sinova Zapada koji traže prosvjetljenje u parama kokosa i šaptu budističkih zvona.

Ovdje se sve miješa — znoj, smijeh, benzin, tamjan, tetovaže svježe i zagorene, ruksaci puni snova i tableta protiv malarije, jeftino pivo i skupi grijesi. Motoristi urlaju ko demoni, djevojke iz cijelog svijeta plešu bez cipela na zvuke što dolaze iz zvučnika sklepanih od snova i improviziranih kabela, pijani Australac pokušava plesati s tajlandskom djevojkom koja nosi kožne hlače i svira harmoniku.

U tri ujutro netko ti ponudi škorpiona, netko ti ponudi ljubav, netko ti ponudi lažni pasoš. Englez upad  u klub, na stand-up predstavu. Sve može, sve ide, sve teče kao rijeka koja zna da nema obale.

Kineski klinci snimaju TikTok ispred neonskog natpisa koji treperi kao epileptični zmaj. Sve bruji, sve diše, sve se trese.

Ljudi staju, gledaju, bulje, ne vjeruju, vade telefone, pitaju, smiju se, preispituju svoje granice, a neki — neki samo kažu “why not”, izvade novac, uzmu štapić, zagrizu, i nastave hodati kao da ništa nije bilo, kao da su samo pojeli još jedan komad nečega nepoznatog na putu do ničega poznatog.

Tuk-tuk prolazi kao vrisak iz djetinjstva, a reggae iz bara iza ugla udara kao val u glavu. Netko viče, netko pjeva, netko prodaje drvenu žabu, i svi su u toj istoj priči — svatko svoj Kerouac, svatko svoj put.

A ja hodam, nosim košulju koja miriše na pet različitih kontinenata, i gledam lica koja sam možda već sanjao u snu o Albuquerqueu ili Katmanduu. U svakom oku — odraz svjetla, disko kugla života koja se nikad ne zaustavlja.

Ulica bruji, vibrira, živi punim plućima kao da se svijet nije raspao još jučer i kao da sutra neće nikad doći, sve je sad i sve je previše, sve bliješti, vrišti, pleše i puca po šavovima — i tamo, nasred tog cirkusa, nasred asfalta što pamti stotine nacija u japankama, stoji štand, metalni, mastan, iskren — i na njemu, ovješen za kuke kao mesnata tapiserija apokalipse, krokodil.

Oderanog trupa, mesa bijelog kao sapun, oči nestale, zubi još tu — otvorenih čeljusti, smiješi se ili prijeti, tko bi znao — visi kao simbol nečeg drevnog što je došlo ravno iz močvare da sleti usred pijanih Europljana, izgubljenih Kanađana, zaljubljenih backpackera i lokalnih prodavača što znaju ritam, znaju kaos, znaju kako se preživi dan za danom kad svijet kipi.

Ispred njega — ražnjići, uredno posloženi, poredani, meso bijelo, začinjeno, spremno, čeka da bude kupljeno, pojedeno, fotkano, zaboravljeno, i ventilator — stari, zujeći, masni ventilator se vrti kao da još vjeruje da nešto hladi, ali ne hladi, samo zuji kao pozadinski bubanj ovog ludog  jam sessiona pod otvorenim nebom.

Na Khao Sanu, brate, imaš bar za svaku vibru, za svako raspoloženje duše, bilo da ti je srce lagano kao list na vodi ili teško kao ruksak nakon tri mjeseca lutanja. Nekad samo želim sjesti, pustiti misli da se raspadnu, i slušati tajlandsku braću i sestre kako s nevjerojatnom strašću pjevaju engleske balade iz osamdesetih i devedesetih, glasovi puni tuge i nostalgije, kao da su i oni rasli uz The Cranberries i Bon Jovija negdje između uličnih štandova i plastičnih stolaca. A nekad, brate, sve što želim je izgubiti tijelo, zaplesati do kraja vremena, ući u ritam tog ‘doof doof’ pakla što izlazi iz zvučnika kao lavina, bez kontrole, bez granica, disko u džungli, techno raj ispod suncobrana. I onda, ima noći kad mi treba mir, kad mi duša traži Jamajku u Bangkoku — lagani reggae, bas što te nosi kao val, dim u zraku, oči zatvorene, sve polako, sve u redu, sve kul. Khao San zna. Khao San ima. Samo trebaš znati što tražiš — i prepustiti se.

Sve treperi — reklame, neonska slova, ulični svirači što pjevaju “Wonderwall” bez duše, ali s nadom da će netko baciti novčić, djevojka s dredovima gleda kroz objektiv, dječak u dresu trči kroz gužvu, mirisi currya, ribe, parfema, znoja — sve se to miješa, udara, šamara, i kroz sve to, taj krokodil visi — nijem, prisutan, neumoljiv — kao da kaže:

“Ovdje si, brate. Nema bijega. Samo prožvači.”

Možda sjediš u baru, zavaljen, s pivom koje više nije hladno ali još uvijek te drži, a s lijeve strane skupina tipova iz Dubaija ili Katara, miris parfema skup kao njihov osmijeh, slave neki biznis-dil uz šampanjac i cigare s pozlatom, pričaju glasno, zveckaju čašama kao da su na kraljevskom dvoru usred betonskog kaosa. S desne strane — totalna suprotnost — klinci sa sveučilišta, rumeni od sunca i sreće, pivo 3 za 1, nazdravljaju kraju ispita kao da je kraj rata, smiju se preglasno, jedan je već bez majice, drugi filozofira o smislu života kroz dno boce Chang piva. A ti u sredini — gledatelj, sudionik, duh između svjetova. Khao San je, brate, fantastičan za promatranje ljudi — pravi teatar pod otvorenim nebom, bez karata i bez režije. Uzmeš stol, bilo gdje, ne biraš — u svakom baru ista magija, ista rijeka lica koja prolazi. Ja najviše volim gledati početnike, one koji tek stignu, još se nisu navikli na mirise, na buku, na gužvu, hodaju gore-dolje s onim širokim očima, s pogledom koji vrišti: Gdje sam ja to došao? — i ja ih gledam i smiješim se jer sam i ja nekad, zapravo prije samo par dana tako hodao, s istim tim čudom u grudima.

Khao San je rođen 1892., još u danima kralja Rame V., kad su kola još škripala po blatu i riža bila valuta života — khao znači riža, znaš, a to ti odmah govori sve, sve je ovdje počelo s rižom, hranom naroda, hranom putovanja. I dugo je ta cesta bila samo to — mjesto trgovine, vreća i zrnja, sve dok 1980-ih nisu počeli dolaziti putnici, oni prvi ruksaci, prve potrage za sobom, za sobom u tuđim ulicama. Trebali su sobe, pa su ih dobili. Prodavači su nanjušili potrebu i počeli prodavati više od riže — počeli su prodavati snove na najam, krevete na noć, prolazne identitete. I tada je sve krenulo. U devedesetima Khao San je eruptirao — eksplozija turista, val iz svih pravaca svijeta, dolazili s kartama u jednom smjeru, živjeli za malo, tražili mnogo, a kad bi novac presušio — izlazili su na ulice, busking, ples, žongliranje, molba pretvorena u performans, lutanje kao kazalište očaja. Tajlandski mediji su ih zvali prosjacima, uličnim duhovima, nepoželjnima. Mještani su počeli zatvarati svoje dućane, seliti svoje snove negdje dalje.

I onda — bum. Covid. Kao grom iz praznog neba, bez upozorenja. Cijeli svijet se zatvorio, a Khao San se ugasio. Svjetla su se ugasila, glazba je utihnula, vrata su se zaključala, mnogi se više nikada nisu otvorili. Putnici su otišli, vraćeni u svoje zemlje, neki zauvijek, izgubljeni u vlastitim birokracijama. Ali, brate, ponekad požar proždre šumu da bi novo drveće moglo rasti. Uklanjanje prosjaka, koliko god grubo zvučalo, dalo je priliku ulici da se resetira, da ponovno diše.

Godine 2019., gradski oci rekli su: ajmo sad iz početka. Uložili su 1,6 milijuna dolara — da, milijuna — da pretvore Khao San Road u "međunarodnu pješačku zonu", civiliziranu, reguliranu, asfaltiranu verziju svojih prošlih ludila. Radovi su završeni 2020., taman kad su se brave počele otključavati, i ulica se probudila kao feniks, nova, ali s istim srcem koje kuca negdje ispod pločnika.

Možda Bog i nije na planini. Možda je ovdje, u ruci onog dječaka što prodaje narukvice za 20 bahta ili ove žene što štapićem prelazi po drvenoj žabi, u njenom osmijehu koji zna više od svih propovjednika koje sam ikad slušao.

I noć se kotrlja Khao Sanom kao vrela rijeka bez obala, bez pravila, samo ritam – bas iz jeftinog zvučnika, cvrčanje ulja, smijeh Amerikanki koje misle da su se izgubile, ali samo su pronašle verziju sebe koju će zaboraviti do idućeg hostela. Ja – duh u prolazu – osluškujem sve jezike odjednom, svi nešto žele, svi nešto nude, svi nešto traže, a nitko ne zna točno što.

Turisti su kao krijesnice, zuje od jednog svjetla do drugog, pale se na neon, gase se u mamurlucima.

Gledam reklamu za jeftine tetovaže – “Buddha face, cheap price” – i pomislim na sve pogrešno uklesane živote. Netko puši joint na krovu, netko plače kraj bankomata. Sve je živo. Sve je budno. Sve je gladno.

Nikad nije dosta. I to je tajna Khao Sana. On nikad ne prestaje. On te žvače, pljune, a ti mu kažeš: hvala. Jer ovdje, među štandovima, maskama, lažnim vozačkim dozvolama i tajlandskim snovima, svi smo jednako stvarni. I jednako izgubljeni.

A ja samo hodam, pun prašine i zvuka, jer dokle god hodam — živ sam.

Khaosan Road — električni kaos stisnut u 400 metara urbanog delirija, pulsirajuća aorta grada koja pumpa znoj, zvuk, i neprepoznatljive jezike kroz arterije betona. Mjesto gdje se stvarnost topi u tripu, gdje se ideje sjeckaju poput mesa na štapiću, servirane s umakom što peče i otvara portale. Ulica bez kraja i početka, festival koji odbija umrijeti, reinkarnira se svake večeri u novoj formi, s novim licima, novim očima što gledaju isto ludilo i tumače ga različito.

Ruksaci s licima, lice bez imena, imena na tetovažama koje nisu njihova. Tuk-tuk zuji kao metalna osa, techno se širi iz podruma kao podsvijest kolektivnog tijela, ljudi trepere, znoje se, miješaju se — Pad Thai, Chanel No.5, miris tamjana, zrak pun THC-a i propalih planova. Neki tip priča sam sa sobom, a svi su ovdje, jer žele biti negdje drugdje, žele osjetiti, izgubiti se, naći se, barem na tren.

Khaosan — ulica koja puše dim direktno u tvoje treće oko, šapuće ti “ovo nije turizam, ovo je transmutacija.” Prodavači fake ID-a, budistički suveniri Made in China, i djevojke koje ti nude “spiritual massage” dok gledaš u LED reklamu za bucket of death — viski, cola, Red Bull, i nešto što se ne prevodi.

Ovdje se sve topi: ego, planovi, moral, sapuni u hostelskim kupaonicama. Khaosan nije mjesto. To je stanje uma ispod kože, kanal koji povezuje napuknute ideje s opsesijama. I kad jednom prođeš njome, nešto u tebi ostane razapeto između turista i proroka.

A vodiči? Zaobiđi ih. Oni ni ne pokušavaju razumjeti.

Khaosan je cesta bez kraja, hodanje bez cilja, mjesto gdje se vrijeme zgužva kao ulica poslije kiše — prljava, ljepljiva, živa. I svi tu dođu nešto tražiti. Neki nađu Boga. Neki samo izgube let.

Ali svi, svi ostave trag. I svi ponesu nešto nazad, makar to bila samo priča u koju nitko neće vjerovati.

Noć se spustila kao vlažna deka preko Bangkoka, zrak gust kao juha od benzina i začina, i lutam tim svetim asfaltom, Khao San Road, 22:47, možda 23:12, tko broji kad sve titra, sve pulsira, barovi vrište jedan preko drugog, mirisi pržene ribe, kozica, benzina, manga, sve to zajedno u jednoj ludoj pjesmi bez rime, i onda — stajem.

Dvije figure na pločniku, poput sjena koje su se odlučile zadržati, i sviraju. Tajlanđani. Električne gitare. Nema pojačala, ili ima, ali ono malo, razdrmano, dovoljno da prodre do srca. Jedan ima dugu kosu, izgleda kao Hendrix reinkarniran u Chiang Maiju, drugi kima glavom kao da komunicira s nekim bogom rock'n'rolla koji lebdi iznad ulice.

Šešir od crveno-plavog rejona i pogled što je vidio previše zora bez jutra. Prsti im plešu po žicama kao da traže put kući kroz buku svijeta — rifovi što cure niz zrak kao vrući vosak. Sviraju “Hotel California” i zvuči bolje nego Eaglesi ikad, jer ovo nije cover, ovo je molitva — to je zidanje hrama na betonu, to je svetost u obliku distorzije. Tonovi cure iz žica kao topli med, svaki ton udara točno tamo gdje treba, u pleksus, u srce, u sjećanja, a ljudi prolaze, neki usporavaju, neki stanu, neki samo bace novčić, ali ja stojim, ne mičem se, jer znam — znam da gledam nešto stvarno.

Zrak treperi, pivo u ruci već mlako, ali ne smeta, jer u tom trenutku, u tom bljesku ulične istine, sve ima smisla — glazba, umor, putovanje, čak i bol u leđima od previše kilometara u nogama. Gitara vrišti, pjeva, šapće, a ja se osjećam kao da sam kod kuće, iako sam milijun kilometara daleko. Samo još jedan duh na cesti, slušam, klimam glavom, i mislim: da, ovo je to — ovo je razlog zbog kojeg sam krenuo.

Sviraju sve i ništa — blues, reggae, Dylan, nešto svoje, nešto što boli i što te tjera da staneš makar si u bijegu. Oko njih hrpa svijeta, ruksaci na podu, pivo u rukama, pogledi što lutaju po zaslonu mobitela. I svaka nota reže zrak kao skalpel, otvara srca, a ljudi ni ne znaju da krvare. Smiju se, njišu se, pjevaju refrene koje nikad nisu čuli, jer Khaosan uči brzo — sve moraš naučit odmah, sad, dok traje.

Zvuk ide preko roštilj-dima, probija se kroz galamu prodavača, odbija se od zidove grafita i vraća se natrag k njima, dvojici koji sviraju kao da će ih svaka pjesma spasiti. Možda i hoće.

I ja stojim tamo, drhte mi koljena od zvuka i puta, i osjećam — ovo je glazba ceste, glazba koja ne traži odobrenje, samo prostor da se rodi i nestane.

I tako sjedim. Slušam. Gledam. Pamtim sve, ali ništa ne zapisujem. Jer Khao San Road, brate, nije mjesto koje se piše — to je mjesto koje piše tebe.