MOOSBURG: Schlosswiese - teški trip kroz zvučnu džunglu

 

Cesta se protezala kao crijevo neke ogromne tehnološke zvijeri, pulsirajuća linija betona i halucinacija koja vodi prema Moosburgu — totemskom mjestu gdje se gitare ore kao ritualna oružja, a pivo se toči kao sveti serum zaborava. Robert, Marko i ja. Trojica u metalnoj kapsuli zvanom Punto. Robert, naš samozvani vozač i vlasnik automobila, micao je brisače – što je bilo vezano za vremenske uvjete. Oči mu pospane — kao da je progutao zen s  malo amfetamina. Marko je nosio majicu sa prošlogodišnje Depeche Mode turneje, koju od onda nije skinuo. Kaže, daje mu “karakter”. Marko je suvozač, dakle navigator i psihoterapeut.

U Puntu vonj plastike, piva i Markovih čarapa — sveti trojac putovanja. Auto diše kao mehaničko stvorenje s astmom. Marko stalno gleda kroz prozor kao da očekuje da mu se javi Isus iz reklamnog panoa. Ja, sa stražnjeg sica, prebirem po YouTube playlisti – distorzirani rock, disonantni riffovi, buka koja razara percepciju u pravilnim valovima. Marko viče “Sviraj nešto što nije govno!” a Robert klima glavom kao da je to osobna molitva.

Na parkiralištu, što je samo ljepše ime za livadu, Marko piša u kukuruz kao da mu to spašava dušu. Robert briše retrovizor i govori o teorijama zavjere vezanim za bendove koji idemo slušati – “oni su CIA eksperiment, riffovima resetiraju mozak.”

Marko, naravno da je to Marko. Čovjek koji izgleda kao da je upravo pobijedio u tuči s vlastitim egom i sad slavi ispred crvene mašine koja izgleda kao autić iz crtića koji je previše gledao Fast & Furious. Sav je nagnut prema kameri kao da me pita: "Šta, imaš ti neki problem s ovim što vidiš?"

Na njemu crna majica — obavezni oklop svakog lažnog proroka rock’n’rolla. Na rukama tetovaže, jer ništa ne kaže "ja sam svoja priča" kao mast trajne odluke nakon pet piva i loše procjene. Izgled mu je mješavina simpatije i prijetnje — kao da bi ti pomogao preseliti kauč, pa ti poslije maznuti pivo iz frižidera bez da pita.

Auto iza njega izgleda kao Transformers koji je odustao od rata i odlučio se povući na selo. Crven, malen, nisko prizemljen — totalno nepraktičan za bilo što osim poziranja ispred i eventualno bijega iz moralnih dilema.

Okružen autima normalnih ljudi, Marko djeluje kao da je zalutao iz stripa. Smije se široko, kao da zna neku foru o životu koju ti ne znaš. I vjerojatno zna. Ili barem tako izgleda.

Sve u svemu: to nije samo fotka. To je izjava. Marko je spreman na još jedno ljeto, još jednu grešku, i još jedno pivo. A svijet ga, hvala Bogu, još uvijek ne može ukrotiti.

Robert i Marko. Stoje ispred tog istog crvenog Frankensteina na četiri kotača, kao da su ga zajedno oživjeli usred grmljavinske noći koristeći pivo, rezervne dijelove iz oglasnika i čistu tvrdoglavost.

Marko – isti kao prije: smiješak širok, pogled kao da zna nešto što ti nikad nećeš. Desna ruka bratstva čvrsto preko ramena Roberta, kao da govori: “E, ovaj čovjek je vozio kroz oluju, kroz austrijsku birokraciju i tri WC-a bez papira. I još se smije.”

A Robert? Gledaj tog čovjeka. Staložen, čvrst, kao da je preživio deset tehničkih pregleda i jednu eksploziju roštilja. Ima onaj izraz lica koji kaže: “Znam točno gdje sam parkirao. I znam gdje je skrivena rakija.” Jakna oko struka — veteran potez. Nosi ju kao da zna da će navečer kišiti, ali neće to spominjati nikome. Jer pravi muškarci ne pričaju o vremenu – oni ga prežive.

Iza njih – priroda. Šuma šuti jer zna da nema što dodati ovoj sceni. Automobili sa strane izgledaju kao dosadni rođaci koji nemaju priču. A ovaj crveni auto? On zna sve grijehe ovih dvojice. I još uvijek pali.

Fotka izgleda kao reklama za prijateljstvo i jaku jetru. Nisu svi muškarci izgubljeni. Neki su samo parkirali bliže bini. I ovdje su to ta dvojica. Robert i Marko. Dva ratnika rocka. Ispred crvene laži. Sa smiješkom koji prkosi ponedjeljku.

Cowboy iz drugog svemira. Na glavi šešir koji vrišti "ja sam zakon u ovom polju", na tijelu fluorescentni prsluk koji kao da kaže "molim vas, parkirajte normalno", i u ruci plastična boca, vjerojatno s vodom, ali sigurno je bar jednom u životu sadržavala žesticu.

Hoda on tom livadom kao da pregleda svoje carstvo. Pogled mu kaže: “Ako itko pokuša stati na krivu stranu trake, neće stići ni reći ‘koncert’, a ja ću već biti pored njega s pogledom koji je sahranio trojicu.”

Ovaj tip ne koristi radio-stanicu. On šalje poruke telepatski – direkt u psihu. Fluorescentni prsluk kao okultni simbol autoriteta. Šešir zakrivljen vremenskim distorzijama ima vlastiti ZIP kod. Njegov pogled nije oštar, nije blag — on je neutralan, kao biološki antivirus. Ako mu priđeš, on ne govori "Dobar dan". On kaže: “Ovuda ne možeš.”

Ljudi u pozadini idu nekamo. Svi nešto nose, žure, gledaju mobitele. A ovaj? On stoji. Uspravno. Kao da su se svi filmski rendžeri, redari i stari country hitovi spojili u jednu osobu. Ako je Marko bio duh rocka, a Robert njegov suputnik – onda je ovaj lik šaman livade. On zna da smo svi samo ljudi koji se kreću dok nas netko ne zaustavi.

Moosburg – ime zvuči kao da mjesto ima više krava nego stanovnika. Sve smrdi na prošlost i pivo.  Stigli smo taman kad je neka lokalna predgrupa završila svoj nastup. 

Moosburg je jedno od onih mjesta koje zvuči kao da si kihnuo u sred rečenice dok si pokušavao reći "gospodin Bregović." Malo selo prerušeno u gradić, smješteno tamo gdje se karta Europe počinje dosađivati pa ubaci nešto zeleno i tiho, da razbije monotoniju.

Dođeš u Moosburg i prvo te pogodi zrak. Toliko je čist da ti pluća dobiju kulturni šok. Navikla su na ispušne plinove i kebab u četiri ujutro, a sad odjednom mirišu šumu, sijeno i vjerojatno kravu koja te gleda s visine.

Mjesto ima sve: crkvu, benzinsku i osjećaj da si zakasnio u život za otprilike pedeset godina. Ljudi su ljubazni na onaj pasivno-agresivan način — pozdrave te s "Grüß Gott", kao da već unaprijed znaju da nisi za ovdje i samo ti daju šansu da se izvučeš s malo dostojanstva.

Koncerti se održavaju na livadama, jer naravno da se održavaju na livadama. Gdje drugdje? U garaži? Ne, ne — ovdje trava nije samo za krave, ovdje je i za publiku. Ako padneš u nesvijest od piva, padneš meko. Praktično.

Noćni život? Postoji. Ako pod “noćni život” misliš na lokalnog pijanca koji svira harmoniku ispod javne rasvjete i čeka nekog da ga pita “jesi ti bio u vojsci?”

A priroda? Prelijepa. Toliko prelijepa da se osjećaš krivim što si došao. Kao da je Bog završio stvaranje svijeta, pogledao sve što je napravio i rekao: “Ajde još jednu zelenu rupu tu, za svaki slučaj. Nek se ima gdje disati kad svi polude.”

Moosburg nije mjesto gdje ideš — to je mjesto gdje završiš. Kao kazna ili nagrada, ovisi s koje strane života dolaziš.

Moosburg: mjesto gdje ni problemi ne dolaze jer znaju da im neće biti zabavno.

Dvorac u Moosburgu. Ili bunker za aristokratsku depresiju. Ili kuća Harryja Pottera ako je odustao od magije i počeo uzgajati tikve. Stoji tamo na brdu, natmureno, kao da gleda dolje na sve nas obične smrtnike i šapće: "Nekad smo ovdje klali zbog zemlje, sad se koljete zbog Wi-Fija."

Krov je velik, taman i težak kao loše donesene životne odluke. Prozori sitni, neprijateljski. Kao da su sagrađeni da puste svjetlo, ali nikad istinu. Fasada raspucana, ali ponosna — nosi svoje bore kao pijani filozof u zadimljenoj birtiji: “Jesam ružan, ali sam gledao povijest iz prvog reda.”

One crveno-bijele škure? Da, baš one. Izgledaju kao da ih je netko pijan ofarbao u stilu “ajde da bar nešto veselo bude na ovoj kući gdje se sigurno netko otrovao čajem u 17. stoljeću.”

A vidi onu zastavu! Visi sa strane kao podsjetnik da ni stari zidovi ne mogu pobjeći od suvremene politike. Čak ni duhovi više nemaju mira – sad moraju slušati vijesti.

Ispod dvorca – šuma. Debela, gusta, kao da skriva sve tajne koje su iz te kuće ispale kroz prozor. Ljubavne afere, nasljedne svađe, trovanja iz ljubomore, i jedan recept za šnaps koji se zauvijek izgubio.

Na ulazu u koncert — redari. Dvoje, momak i cura u crnom, s facama kao da im je netko iz benda umro, i da sad moraju cijelu vječnost čuvati vrata raja. Samo što ovo nije raj. Ovo je Moosburg. Ispred tebe pivo, iza tebe pivo, a u sredini — birokracija na steroidima.

"Ruksak," kaže cura, tonom žene koja je pala na prijemnom za prometnog policajca.

Dajem joj ga, naravno. Otvori ga kao da unutra ima eksploziv ili najmanje Karl Lagerfeldova glava. Nema ništa. Samo prljava majica koja smrducka na znoj i Old Spice dezodorans čiji je miris već prohujao sa vihorom. 

Trenirana da uoči boce, jointe i opasne predmete. I kamere. O, da. Jer onda — vidi fotoaparat. I oči joj zasjaje kao psu kad nanjuši drogu. "To ne može unutra." Pitam je zašto. "Zabranjeno snimanje." Pitam: "A što je s mobitelom?" "Mobitel može."

Znači, kamera na mobitelu od 1200 eura u džepu — može. Ali Nikon od 200 eura? E, to je prijetnja čovječanstvu. To je potencijalna opasnost za autorska prava, nacionalnu sigurnost i možda glazbenu karijeru bubnjara iz predgrupe.

"Pa neću ni snimati," kažem joj. "Nosim je... iz umjetničkih razloga."

Pogledala me kao da sam upravo rekao da me privlače semafori. "Ako obećaš da nećeš koristiti aparat... možeš unutra."

I tako. Na ulazu sam prodao svoju slobodu za koncert. Dao obećanje redarima koji vjerojatno još vjeruju u horoskope i šifru WiFi-ja kao oblik moći.

Unutra svi snimaju s mobitelima. Vertikalno, naravno. Rezolucija koma, zvuk kao da netko tuče mikrofon čekićem. Ali to je legalno. To je sloboda.

A ja? Ja hodam s fotoaparatom koji ne smijem koristiti, kao tip koji vodi psa, ali ne smije ga maziti. Snimio sam sve — u glavi. Jer jedino što je ovdje stvarno zabranjeno — to je zdrav razum.

Pivo je bilo točeno direkt iz pakla. Toplo, skupo, i s okusom žaljenja. Ali mi smo pili. Jer nismo došli gledati kritički kazališni performans – došli smo zaboraviti na posao, barem na par sati.

Naravno da koncert u Moosburgu otvara Nazareth. Jer tko bi drugi trebao zalupiti vratima realnosti nego škotski dinosaur rocka s glasom hrapavim kao jetra bivšeg bajkera.

Bina – ogromna, s onim ozbiljnim crnim kulisama, kao da se priprema za eutanaziju svih dosadašnjih životnih razočaranja. I piše Schlosswiese Moosburg jer ništa ne kaže "divlja noć" kao riječ koja zvuči kao da dolazi iz udžbenika za povijest kravarske unije.

Svjetla rigaju tople boje, frontmen u crnom izgleda kao da je preživio pet brakova, tri turneje i jedno alkoholno prosvjetljenje. Bubnjar? Tuče. 

A publika? To nije publika. To su ratnici srednjih godina, ostaci pankera, metalaca, prodavača osiguranja i bivših studenata povijesti umjetnosti, svi sad okupljeni ispred pozornice kao pred nekom poganskom vatrom. Neki s podignutim mobitelima, neki s podignutim srednjim prstima, a neki s pivom koje je toplo i skupo, ali je njihovo.

Tu su žene s tetovažama koje pamte Jugoslaviju i muškarci s repovima koji su odlučili da ćelavost nije poraz nego izbor. Netko viče “LOVE HURTS!”, netko viče “RAK PIVA!”, a negdje iz gomile iskače čovjek u majici AC/DC i viče “TOOO!” Nitko ovdje ne traži spas. Samo pošteni udarac u dušu i da bend ne sere previše između pjesama. Jer to je to. Nazareth je došao, riffao po starim kostima, podsjetio sve da nije gotovo dokle god imaš glas za vikati i pivo za proliti.

Moosburg je možda tiho mjesto. Ali kad Nazareth zasvira? Tišina pobjegne glavom bez obzira.

U kutu, kraj šatora s pivom, sjedi ekipa koja se zna još iz srednje. Srednje koju su završili dok je Tito još imao puls, a bendovi koje sad slušaju na stageu — tada još nisu imali bore ni podbratke.

Jedan od njih — Markus, naravno da se zove Markus — pije treći radler i kaže: "Znaš šta, prošle godine bio sam na koncertu Bonnie Tyler. Još uvijek ima glasa ko konj. Onaj koji je pušio dvije kutije dnevno."

Svi se smiju. Osim jednog, Ernsta. Ernst ne priča. Gleda prema bini kao da čeka nešto. Možda riff. Možda prosvjetljenje. Možda da ga netko konačno pita za mišljenje o remasteriranom “Razamanaz” albumu.

Onda se pojavi žena. Crna kožna jakna, suknja do koljena, lice kao Neil Youngov vinil ostavljen na suncu. Dođe do Ernsta i kaže mu: “Ti si onaj što je nekad imao dugu kosu, jelda?”

Ernst je ne prepozna. Ali klimne. Jer je lakše klimnuti nego se sjećati.

“To ti je žena od Klausa,” objašnjava Markus, sav uzbuđen. “Sjećaš se Klausa?”

Naravno da se sjećaju Klausa. Onaj koji je na koncertu Whitesnakea 1990. bacio grudnjak na stage. Svoje majke. Klaus je umro. Infarkt. Na WC-u benzinske. Ironično — jedino mjesto gdje je mogao biti sam.

Žena od Klausa ode. Ernst ništa ne kaže. Samo popije pivo do dna i kaže: “Daj još jedno. Prije nego i ja završim kao Klaus.”

I svi klimaju, jer znaju — nije daleko.

A onda krene "Holiday". I svi se dignu. Koljena pucketaju, kičme vrište, ali duše — duše skaču. I tu negdje, između prvog akorda i zadnjeg gutljaja piva, svi zaborave tko su. Tko su bili. Tko su sada. Bar na pet minuta. Jer kad svjetla zasvijetle, opet će biti samo ljudi u redovima, s fotoaparatima u torbama koje ne smiju koristiti, i životima koji su snimali previše, a proživjeli premalo.

Nazareth nije bend. Nazareth je udarac. To je šaka punjena viskijem, cigaretama i razočaranjem u sistem, zamotana u distorziju, i ispaljena direktno u sredinu tvoje kasne adolescencije kad ti je bilo svejedno hoćeš li doživjeti tridesetu.

Stvoreni u Škotskoj, gdje kiša ne prestaje, a ni ljudi, Nazareth su odlučili da ne žele biti ni lijepi, ni tihi, ni normalni. Dok su drugi bendovi eksperimentirali s flojdrastim psihodelijama i glazbenim progresijama, Nazareth je rekao: "Jebeš progresiju. Daj vamo pojačalo."

Pjesme? Nisu pjesme. To su ispovijedi u tri ujutro, snimljene između dvije boce i jednog razvoda. "Love Hurts"? Naravno da boli. Pjevali su je kao da je netko nožem rezuckao stihove na unutarnju stranu želuca. "This Flight Tonight"? To nije pjesma o putovanju. To je bijeg. Sa svim stvarima koje nismo rekli jer nas je bilo strah da će nas netko shvatiti ozbiljno. Onda dođe "Dream On". Ne ona od Aerosmitha. Ne, ova nije za sanjare – nego za one koji su pokušali, pa ostali bez snova i bez gaća. "Dream On" od Nazaretha nije poruka nade. To je podrugljiv šapat svijetu koji stalno ponavlja da "samo trebaš vjerovati." Nazareth ti kaže: "Sanjaj, slobodno. Ali znaj da će ti život naplatiti i to." I sve to uz melodiju koja ti uđe pod kožu i tamo spava s tvojim neuspjesima. A Carl Sentance – glas koji zvuči kao da je dimio katran i vrištao na oluje. Čovjek koji je mogao otpjevati ljubavnu baladu i učiniti da zvuči kao poziv u rat. Kad je on zagrmio, ni crkvena zvona nisu bila sigurna.

Gledati Nazareth uživo je kao da ti netko razbije bocu o glavu i onda ti kaže “To ti je bilo za tvoje dobro.” I ti klimneš. Jer znaš. Jer si čekao to. Jer ti treba.

Oni nikad nisu bili glam. Nikad nisu bili veliki kao oni drugi. Ali znaš što? Dokle god postoji bar jedan tip u kožnjaku s ožiljkom iz 1987., i žena koja zna sve riječi bez da gleda u telefon – Nazareth će se slušati. Da sam mlađi i ja bih ih volio. Ne zbog glazbe. Nego jer nisu lagali. Nikad. Pjevali su istinu. A istina nije lijepa.

Marko i Robert – dva lava iz birtije, izgubljeni na festivalu, pronađeni u Moosburgu. Lice jednog sjaji kao da je upravo osvojio loto, a drugog kao da je taj isti loto prokockao noć prije, ali mu je svejedno. Oba natopljeni pivom, glazbom i starim rokerskim duhom što puši bez filtera i pleše kao da su leđa još iz 1987.

Marko – onaj s osmijehom od uha do uha, kao da je upoznao Boga , a taj Bog, ispostavilo se da svira bas u Nazarethu. Oči mu sjaje kao da je noć prije spavao s muzom, ali realnije – prespavao je u šatoru, pored gajbe piva, s komarcima koji su svirali bolji solo od prve predgrupe.  Ruka mu na Robertovom ramenu, čvrsta, kao veza između dva čovjeka i dvije litre točenog piva. Ima tetovažu – ne vidi se što piše, ali vjerojatno nešto u stilu "Born to rock, forced to work".

Robert – čovjek čije lice kaže: "Bio sam na koncertima kad si ti još bio u pelenama, sine." Gleda u kameru s izrazom "ajde slika, ali brzo, da ne propustimo "Love Hurts'." 

U pozadini – masa koja više podsjeća na slet za veterane nego na TikTok generaciju. Ljudi što znaju da se život ne mjeri lajkovima, nego litrama i decibelima.

A njih dvojica? Heroji običnog čovjeka. Nisu došli po autograme, došli su po sjećanja. Ili barem po razlog da u ponedjeljak imaju o čemu pričati u firmi.

Eto, to su moji ljudi. Možda ne znaju citirati Baudelairea, ali znaju nazdraviti za njega. I – ne treba ti puno za sreću. Dobar bend, dobar frend i dovoljno piva da zaboraviš na sutra.

Marko i Robert. Legende s festivalskim narukvicama i dušom koja ne zna stisnuti "mute".

Marko i Robert, nastavak – sad već legende u nastavcima, kao "Rocky IV", samo s više piva i manje treninga.

Na ovoj slici Marko izgleda kao da mu je jezik pobjegao s lanca, a Robert kao da je upravo otpuhao svijeću na torti života. I to onu 50-godišnju. Po izrazu lica, mogli su taman završiti refren "Dream On" ili naručiti još jednu turu pa zaboravili što su pjevali.

Marko – totalni razlaz s ozbiljnošću. Jezik van, oči zatvorene, grimasa kao da mu je netko šapnuo da će večeras upoznati Bonnie od prije trideset godina, a ona rekla: “Može, ali moraš izgledati kao da si progutao vatru.” I on – naravno – ispunjava kvotu.

Robert – puše u kameru kao da oživljava prošlu mladost. Možda je to bio solo na usnama, a možda pokušaj da otpuhne Markov entuzijazam. Nema šanse. Markov entuzijazam ima vlastiti poštanski broj.

Ova dvojica? Nisu došli po fotku za Instagram. Došli su da dokažu sebi i svima da još nisu za staro željezo. Ili ako jesu – da bar zazvuče kao Fender Strat kad ih baciš kroz pojačalo.

Ako postoji raj za rokere, tamo negdje čeka stol za njih dvojicu. Dva piva, dvije stolice, i pozornica na kojoj svi bendovi još sviraju kao nekad.

Evo me – stari ja, s kapom naopačke jer tako lakše razbijam iluzije, i s očima što su vidjele više koncerata nego doktora. Stojim tamo, ispred Rock Food štanda, kao da mi je život jedan dugački riff, a ja sam ga odlučio odraditi bez pauze i bez presvlačenja.

Majica mi izgleda kao da je preživjela apokalipsu u obliku piva, znoja i "Love Hurts" izvedenog tri tona previsoko. Nije važno. Bitna je poruka: još sam tu. Ruksak mi na leđima, jer ne idem nigdje bez svojih potrepština – rezervna majica, Nikon kojega ne smijem pokazati, i nada da me kiša neće dokrajčiti prije večeri.

Pogledaj mi ruke – pozicija "jesi ti meni nešto rekao?" ili "čekam da Bonnie odsvira još jednom pa idem doma". Na ruci narukvica – roza, ali ne sramim se. Kad si prešao šezdesetu, naučiš da boje ne znače ništa, ali bendovi sve.

Pogled ispod šilterice? To je pogled čovjeka koji je proveo tri sata u autu da bi čuo "Easy Livin" i još uvijek misli da je to bila najbolja odluka godine. Nema tu glamura, nema poza. Samo ja, rok’n’roll, i masa ljudi koji znaju kako zvuči sloboda kad se pojača na 11.

Mogao sam biti bilo gdje. Ali izabrao sam ovdje. I ne zato što volim gužvu. Nego jer ovdje ljudi ne glume da su živi – oni to stvarno jesu. I ja s njima. Nisam došao da me pamte. Došao sam da se sjećam. I usput, ako nekome zatreba upaljač – imam ga. I priču uz to. Jer ponekad, brate, sve što ti treba je da pogledaš oko sebe i kažeš: "Jesam li ja to stvarno ovdje?" A odgovor se čuje u distorziranom akordu, u mokroj travi pod nogama, u mirisu piva u zraku. Jesam.

Marko viče. Ne govori – viče. Glas mu izlazi kroz razderane dimenzije, šamara molekule zraka, udara direktno u reptilski dio moga mozga. To nije poziv. To je zapovijed iz nižih svjetova.  Drevno i neizbježno.

Stojim ispred Rock Fooda, gledam masu kako pulsira – meso, pokret, znoj, kemikalije i nostalgija. Pržena svinjetina i sveti riffovi. Sve to udisanjem ulazi u krvotok. Vraća flashbackove iz prošlosti.

„AJDE DOĐI!“

Marko ne prestaje. Čuo je nešto. Osjetio vibraciju. Možda signal s nepoznate frekvencije. Možda je nazdravio sam sa sobom pa mu sad treba svjedok. Zrak oko njega vibrira. Jezik mu van, lice raspadnuto od ekstaze. Izgleda kao prorok što je predoziran distorzijom.

Ja krećem. Ne zato što hoću. Ne zato što mogu. Nego zato što se u tom "ajde dođi" krije nešto što ne možeš ignorirati. Kao napukli megafon pod jastukom stvarnosti.

Korak, pa drugi, pa…

"AJDEEEE!"

Govor je postao mantra. Ulazim u kaos. U bratstvo. U još jednu večer koja će se pamtiti točno onoliko koliko se ne smije. I sve je kako treba.

Marko zna.

Sveta trojka iz Moosburga. Ja, Marko i Robert. Kao AC/DC bez gitara, kao tri piva na suncu – već malo topla, ali i dalje udaraju.

Ja s kapom naopačke, naočalama koje više vide dušu nego detalje. Pogled mi vrišti “još samo jednu pjesmu”, iako mi koljena šapću “idi sjedi”. Ignoriram ih. Rock'n'roll nema sjedalicu.

Marko? Jezik mu opet pobjegao iz usta kao da ga je Bonnie Tyler osobno prozvala na pozornicu. Nije to više samo zezanje. To je istjerivanje demona kroz urlik. Osmijeh mu kaže: ne vjerujem u boga, ali vjerujem u solo na Flying V-u. Dere se, smije se, vrišti kao da je upravo saznao da će Nazareth svirati još sat vremena. Lice mu kaže: “Ako večeras umrem, nek me sahrane ovako, s pivom u ruci i ovim izrazom lica.”

Robert? Klasik. Poker face s natruhom “znam ja vas dvojicu, ali svejedno ću ostati u kadru jer mi se sviđa energija” i palcem gore – kao da poručuje svemiru: “Evo ti život, još nisam odustao." Njegovo lice zna sve tajne betonskih birtija i blatnjavih parkinga pred koncertnim dvoranama. Čovjek koji je vidio dovoljno da zna kad treba šutjeti – i to je upravo sad.

Nas trojica, zagrljeni, kao braća po rifovima. U pozadini štand s ROCK FOOD natpisom, ali mi nismo gladni. Mi smo siti zvuka, piva i činjenice da smo, bar na tih par sati, sve zaboravili: račune, bol u leđima, vremensku prognozu. Mi. Stojimo kao da smo ispali iz pogrešnog dijela stvarnosti – između reklama za burger, stihova iz “Lady in Black” i krika što se vuku iza šatora s kobasicama. Pokušaj komunikacije u eri buke. Zagrljaj kao obrambeni mehanizam protiv besmisla. Palac kao znak drevne sekte koja nikad nije imala pravila – samo pojačalo.

Ovo nije obična fotka. Ovo je dokaz. Da smo bili tamo. Da smo znali uživati. Da smo se sjetili kako izgleda sloboda kad imaš bend koji udara pravo u srce i ekipu koja zna kad treba stisnuti “palac gore” – i ne puštati do jutra.

Nazovimo ga Peter. Dolazi iz Krumpendorfa, i svi ga zovu Bobby jer misli da to zvuči više “rock’n’roll”. Došao je na koncert — ne zbog glazbe, nego jer je vidio plakat na benzinskoj: "Open Air! Pivo, kobasice, rock legende!" I to mu je bilo dovoljno.

Stigao je dva sata prije koncerta. Prvo pitanje na ulazu nije bilo gdje je wc ili gdje se toči piće. Ne. Pitao je: “Gdje su kobasice o kojima svi pričaju?” Redar ga je pogledao kao da se pojavio na sprovodu u havajskoj košulji.

Krene on prema štandovima, sve u stilu turističke ekspedicije. Prva stanica: Bratwurst mit Senf. Tri komada, jedan u ruci, dva “za poslije”. Poslije je bilo pet minuta poslije.

Sjedne na pivsku klupu, žvače kao da je osvojio jackpot. Glazba trešti iz zvučnika, neki bend se još šteluje. Bobby se dere prema šanku: “Jel’ ovo Uriah Heep?!” Tip iza njega kaže: “Ne, to ti je tonska proba.” “Aha,” odgovori Bobby. “Nije loše.”

Usred Bonnie Tylerinog nastupa on izlazi s wc-a, s pivom u jednoj ruci i currywurstom u drugoj, i zastane: “E, ova mi je poznata! Jel’ to Tina Turner?” Netko ga pogleda kao da je upravo uvrijedio majku rocka. “Nije, to ti je Bonnie Tyler, čovječe.” “Aaaa... ona! Ona što pjeva onu jednu stvar.”

Naravno da ne zna koju. Ali klima glavom, pjeva nešto, griješi sve riječi, i pleše kao da mu je tijelo još uvijek u 23-oj, iako mu leđa govore da ima 56 i kredit za novi madrac.

Kad krene "Its a Heartache", on već zijeva. Naručuje još jedno pivo i pita tipa pored: “Jel’ ima još kakve hrane? Šta je s onim langošima, to se još drži?” Tip kaže: “Prijatelju, bend svira ‘Gypsy’, a ti misliš na tijesto i kečap.” 

“Pa šta, i to je umjetnost.”

Negdje oko pola jedanaest odlazi. Uzeo je selfie s kobasicom, dva piva i nekom ženom koja je možda bila redarka. Ne zna ni sam. U taksiju kaže vozaču: “Odličan koncert. Mislim da ću opet doći. Možda i poslušam bend prije nego krenem jesti.”

Vozač ga pita: “Ko ti je bio najbolji?”

On kaže: “Onaj što su ga odveli s poda. Iskreno — imao je najbolju pozu večeri.”

Na binu ulazi žena koja izgleda kao da je preživjela tri oluje, dva muža i jedan bankrot, ali je svejedno našla vremena da ti razvali srce uz refren. Kosa razbarušena kao da je izašla iz orkana. Glas hrapav, kao da joj grkljan svira slide gitaru svake noći zadnjih 40 godina.

Prvi stih pogodi kao metak. Nisi ni znao da znaš riječi, ali znaš. "Someone told me long ago… I would know have you ever see the rain…" I odjednom svi ti tetovirani bajkeri, metalci, rok-puristi i žene u kabanicama… svi oni pjevaju. Pjevaju kao da ih je netko zakleo na karaoke krvne veze. Svi pogubljeni, svi ranjeni, svi u ritmu. Jer Bonnie Tyler nije tu da te zabavi. Ona je tu da ti dokaže da su emocije još žive.

Čekaj. Stani malo. Bonnie! Tayler? Bonnie fucking Tayler?

Ne, ne, ne, stani... stani. To nije ta Bonnie.

U tom trenutku mi mozak napravi puni krug. Pogledam binu, pogledam nebo, pogledam pivo u ruci kao da mi je ono moglo reći istinu ranije. Ali ne. Ono je samo pjena i razočaranje.

Ja sam došao zbog Bonnie Raitt.

Dva mjeseca sam živio s tom idejom. Dva mjeseca govorio ekipi: Ma Nazareth je dobar, ali kad izađe Bonnie Raitt, eee tad ćeš vidjeti što znači duša, što znači gitara, što znači žena koja ti otpjeva bol kao da ti čita iznutrice s rentgena!”

Dva mjeseca na playlisti vrtim "I Can’t Make You Love Me" dok gledam kroz prozor kao pas u reklami za antidepresive. Kupio kartu, rezervirao slobodan dan. I što dobijem? Bakicu Bonnie Tyler. Rockericu s glasom kao da svako jutro doručkuje šljunak. I ne da nije loše. Dapače. Ali... nije to TA Bonnie.

Znaš ono kad ideš jesti nešto s roštilja pa ugrizeš i skužiš da je tofu? E pa ovo je to. Dobar je. Ukusan je. Ali nije čevap. Nije to što si mislio.

I sad stojim tamo, okružen tisućama ljudi i dva draga idiota koji urlaju "It’s a Heartache!", svi u ekstazi, a ja — jedini idiot u Moosburgu koji razmišlja: “Gdje je moja slide gitara? Gdje je country-blues?"

Zajeb, da. Ali kakav vrhunski, bučan, nezaboravan zajeb.

Naravno da su to bajkeri iz Hrvatske. Prepoznaš ih odmah – po kožnim prslucima, po pivu koje im stoji ravno u ruci kao da je rođeno da bude tamo, i po tome što se smiju kao da ih boli briga za poreznu, vremensku prognozu i mišljenje Europske unije.

Tip naprijed drži mobitel visoko, radi selfie, ali izgleda kao da traži signal iz svemira. Brada od metra, pogled tvrd, ali topao. Iz njega sijeva ona stara škola, kad se bratstvo nije lajkalo nego zarađivalo na asfaltu i pivom. Uz njega ekipa — jedan s pivom, drugi s osmijehom do ušiju, žena u kabanici s očima koje govore: “Znam da sam na festivalu, al ako netko krene s narodnjacima, letit će plastične čaše.”

U pozadini – more ljudi s mobitelima. Svi žele zabilježiti trenutak, ali bajkeri ne. Oni žive u trenutku. Fotografija je samo dokaz za kasnije, da znaju što su proživjeli.

Pogledaj tog tipa desno. Zagrli svoju curu kao da drži volan starog Harleyja na autoputu prema nikud, i smije se kao da su mu u pivo stavili uspomene, ne alkohol.

Oni ne pitaju tko svira. Dovoljno je da lupa. Dovoljno je da se srce zaljulja, pjena popije, a kiša padne direktno na ćelavu glavu i da nitko ne trepne.

Bajkeri iz Hrvatske — jedini ljudi koji mogu istovremeno izgledati kao da te žele prebiti i pozvati na roštilj.

To nije samo bajker. To je čovjek koji je vidio stvari — loše bendove, još lošije pivo i najgore asfalte Balkana. A sad stoji tu, u Moosburgu, i gleda ravno u tebe. Ne kroz tebe — u tebe. Kao da ti mentalno broji grijehe i pita se: "Jesi ti zaslužio ovaj koncert, sine?"

Brada opletena, kosa zavezana — kao samuraj na dva kotača. Kožni prsluk nije tu zbog stila, nego jer je kičma umorna od istine. Oko njega gomila — svi okrenuti prema bini, neki skaču, neki snimaju. Ali on? On se okrenuo. Možda je nešto osjetio. Možda pivo, možda opasnost, možda... sumnjivu harmoniku. A pogled? Pogled nosi poruku: "Bio sam u Vinkovcima '94. s pet kuna i bez šilterice. Ti si meni došo govorit o lošim uvjetima?"

Ovaj čovjek ne treba objašnjenja. On ne postavlja pitanja. On samo stoji. Promatra. Ako ti se obrati, to nije razgovor — to je događaj. Ovaj tip je vidio ljubav, smrt i kvar karburatora. Sve u istom danu.

Bonnie Tyler nije pjevačica. Ona je prirodna nepogoda s frizurom iz apokalipse i glasom koji zvuči kao da je preživjela požar u grlu pa nastavila pjevati jer “šta sad, gotovo je ionako.”

Ona ne pjeva pjesme. Ona ih reži. Kao da svaka dolazi s pepeljarom, razbijenom čašom i pismom koje joj je bivši ostavio na haubi auta. Kad kaže "It’s a heartache", ti više ne piješ iz čaše — ti se liječiš. Kad kaže "Total Eclipse of the Heart", ne gledaš prema bini, nego prema bivšem stanu u koji se više nikad ne vraćaš.

I ta kosa. To nije frizura, to je vremenski fenomen. Bonnie izgleda kao da ju je frizer napustio na pola šišanja jer se zaljubio u nju. I nikad se nije vratio. A ona? Samo podigla mikrofon i rekla: “U redu. Sad ćemo stvarno.”

Bonnie je došla iz vremena kad su žene pjevale kao muškarci s napadom emocija, a muškarci plakali u tajnosti dok su se pravili da im  je “prašina ušla u oko”. Ona ne treba Auto-Tune. Ona ga popije za doručak. S viskijem. Bez leda.

Pjevala je ljubavne pjesme koje zvuče kao da se bore s napadom panike i gubitkom mobitela istovremeno. Svaka njena stvar nosi onu crtu očaja koju osjetiš kad u tri ujutro zoveš bivšu i ostaviš poruku koju nikad nećeš priznati da si poslao.

Jebiga, ljudi je obožavaju jer je stvarna. Jer ne glumi anđela. Jer kad pjeva, pjeva za sve koji su jednom stajali mokri na kiši s razbijenim srcem i napola punom bocom. Za sve one koji znaju da “romansa” često dolazi s računom, i to u tri rate s kamatom.

Marko se vraća sa još jednim pivom. Pitam ga: Jel’ uživaš u ovome?”

“Brate,” kaže Marko "Uživam kao ginekolog u porno studiju. Još tri dana, pa kreće techno festival. Tamo bar nitko ne zna tko je Bonnie Tyler."

Čim je Bonnie Tyler rastrgala zadnji ton u "Total Eclipse of the Heart", ljudi su masovno krenuli prema toaletu — kako zbog nje, tako i zbog piva koje su gutali kao da žele zaboraviti cijelu prošlu godinu.

I onda — tresak. Neki tip se srušio. Doslovno samo pao. Kao torba cementa bez etikete. Ležao je ondje s rukama kao da je pokušavao zagrliti pod, ali je pod bio hladan i mokar, a on previše pijan da išta osjeti. Ljudi oko njega su prvo mislili da je performans. Možda ekscentrični fan Bonnie Tyler koji želi poduprijeti njezinu karijeru padom vlastitog tijela.

Ali nije ustajao.

"Zovi hitnu!" viknula je neka žena u šljokičastoj jakni, koja je možda još '89. plesala gologlava na AC/DC. Iz džepa joj je visio paketić žvaka, suze i previše prošlosti.

Hitna je došla munjevito, austrijski precizno, kao da su čekali iza pulta s hamburgerom i colom.

Dok su mu stavljali elektrode na prsa, neki je tip u Uriah Heep majici rekao: "Ma nije mu ništa. Samo ga je Tyler dotukla." Robert se okrenuo prema tipu: "To ti je zbog 5G. I Bonnie Tyler. Sve to vibrira s glavom."

Ljudi su se počeli skupljati, snimali ga mobitelima, i naravno — netko je pitao hoće li koncert kasniti. Jer kad si već platio kartu da čuješ "Easy Livin’", ne želiš da ti neki besvjesni romantik pokvari večer.

I tako, dok su ga vozili prema izlazu, netko je viknuo: "Ajde, stari, ustani! Uriah Heep još nisu ni počeli!"

Sutra će svi pričati da je bilo legendarno. Koncert i infarkt u jednom. Poklon paket nostalgije i realnosti.

Bonnie Tyler je završila svoj set — svima ostavila srce na stolu i glasnice u smeću. Sad je pauza. Pola sata tišine, dok se ljudima hlade piva i rebra im šuškaju od previše stajanja. I onda — bum, uragan, Uriah Heep.

Gledam binu. Izgleda kao da su metalci odlučili pokrenuti nuklearni reaktor na LSD-u. Svjetla blješte kao da ih je podešavao slijepi disco-majstor iz ’79. Dim se diže kao da stage gori, a možda i gori, tko zna — bend i dalje svira.

Ljudi su pijani, znojni i sretni ko klinci u trgovini vatrometa. Jedan lik pored mene urla "Gypsy!" iako bend još nije ni izašao. Imaš osjećaj da će svaki čas scena eksplodirati, ali ne onako metaforički, nego doslovno — jer ako još jednom puste plamen iz onih bacača, i nebo će početi pjevati "Easy Livin’".

To nije koncert. To je ratni zločin protiv tišine. I hvala bogu na tome. Uriah Heep. Starci koji su davno prodali dušu rocku, sad je samo vraćaju s kamatama.

Uriah Heep. Gospoda koja su se u sedamdesetima popela na planinu rocka, napravili šator, otvorili bar i još uvijek toče pivo.

To nije bend, to je pokretna vremenska kapsula u zvuku Marshall pojačala i lasera koji ti sprže mrežnicu. Izgledaju kao da su izašli iz Tolkienovog dima i odmah počeli svirati Hammond orgulje. Imaš tipa koji udara po klavijaturama kao da mu dugmići duguju pare, gitarista koji vrišti na žicama kao da ga je žena ostavila baš kad je solo krenuo, i bubnjar koji lupa kao da pokušava iskopati put do Australije.

A tekstovi? Pun kufer vještica, snova, duhova, i planina koje pričaju. Kao da su Led Zeppelin i Black Sabbath otišli na trip, ali zaboravili se vratiti. A publika — mješavina nostalgičnih rokerskih barba s kosom do guzice i klinaca koji misle da su otkrili tajni level rocka.

Ali onda krene “July Morning” i sve stane. Ne zato što je tišina, nego zato što ti mozak kaže: šuti, slušaj, ovo se pamti. I gledaš te stare mačke kako praše kao da im je zadnje, iako znaš da će ih i sutra neki festival vući da rasture još jednu pozornicu.

Uriah Heep nisu legenda. Legende umiru. Ovi se ne daju. Oni samo nastave svirati dok ne pregori sunce — ili barem posljednji dimnjak zadnje bine.

Uriah Heep — britanski stroj za rock, rođen 1969., izrasli iz pepela benda zvanog Spice. Od prvog dana, kao i svaki dobar bar u tri ujutro, bio je pun karaktera, problema i previše svirača. David Byron vrišti kao da mu srce puca na pozornici svake večeri, a Mick Box, taj luđak s osmijehom, razapinje gitarske galaksije u zrak, Ken Hensley piše note kao da su molitve napisane tintom s drugog planeta. I svi su zajedno – kao ekipa što pije kavu u tri ujutro, s čizmama punim prašine i glavom punom zvijezda. 

Ovo nije bend. Ovo je rock ‘n’ roll sapunica koja traje duže od većine brakova. Droge, zamjene članova, elektrošokovi na pozornici, alkohol, smrt, ponovno okupljanje, ponovno raspadanje, i opet svirka. Kao stari Ford Mustang — zahrđao, ponekad troši ulje, ali kad ga upališ, ide ko vrag.

Sviraju hard rock, ali s melodijom. Ima tu rifova što se kotrljaju kao valjak po tvojim ušima, ali onda stignu te višeglasne harmonije koje zvuče kao da su Beatlesi i Black Sabbath otišli na isto roštiljanje. Često ih se zaboravlja u povijesti rocka, ali onda upališ "Lady in Black" i sve ti se vrati. Tuga. Rat. Ljubav. Pivo.

Najbolje godine? ’72. do ’75. Najčistiji trip. Demons and Wizards, The Magician’s Birthday. To nisu albumi, to su zbornici ezoterične literature s naslovnicama što te promatraju. U njima ne pjeva bend. Pjevaju zvijeri sa sedam jezika. Pjevaju prostorije bez vrata. Pjesme koje mirišu na duhan, tanjur gulaša i sjećanje na djevojku koju nisi ni poljubio, ali si joj posvetio cijeli album.

Gary Thain je skoro umro na pozornici kad ga je struja zveknula. Par mjeseci kasnije, umro je u stanu, sam. Heroin, srce, tko zna. Byron se davio u alkoholu dok ga nisu izbacili iz benda, pa i iz života. Hensley je otišao jer više nije mogao slušati pop pokušaje i novog pjevača koji je pjevao kao da prodaje osiguranje.

Box ostaje sam, kao čuvar vrata. I onda put kroz Ameriku. Abominog, Goalby, sintetički hard rock dizajniran za zombificirane arene i noći bez zvijezda. Promjene. Nestanci. Povratci. I opet nestanci. 1987. – Moskva. Sovjeti gutaju zvuk zapada. Prvi bend koji svira unutar željezne zavjese, probija se kroz propagandu i nudi riffove kao religiju. Konzumacija gitare.

Od tada, 25 albuma, tisuće koncerata, i milijuni fanova koji još uvijek stoje u prvim redovima s pivom u ruci i glasom u grlu. Mick Box, s osmijehom mudraca i rukom što sije rifove, vodi bend kao kapetan broda što plovi preko mora nostalgije i distorzije.

Uriah Heep su preživjeli sve: tržište, smrt, zaborav, povratke i još više smrti. I još uvijek sviraju. Još uvijek grizu. Još uvijek te podsjete da je život kratak, ali gitara može trajati vječno.

I dokle god ima pojačala i publike što viče “Easy Livin’”, neće ni umrijeti.

Počelo je s Byronom, Boxom i Newtonom, a završilo tako da je samo Mick Box još uvijek živ i udara rifove kao da mu netko duguje život.

Gerd je došao na koncert sam, kao i uvijek. Imao je lice kao da ga je netko crtao u žurbi, sa nosom koji je išao na jug i očima koje su već ionako sve vidjele. Imao je Uriah Heep majicu iz 1993. koju nije nikad prao jer je tvrdio da “znoj čuva sjećanja”. Na leđima — tetovaža orla koji je izgledao više kao umorni golub.

Stajao je sam kraj šanka, srkao pivo iz plastične čaše, i mrmljao sebi u bradu. “Sve se promijenilo,” rekao je, nekom tko ga nije pitao ništa. “Nekad si znao tko pije i tko plaća. Danas svi samo snimaju.”

U jednom trenutku mu je neka klinka u leopard tajicama zalila leđa energetskim pićem jer je "plesala". Gerd se okrenuo i rekao samo: "To ti nije ples. To ti je napad na zdrav razum."

Kad je Bonnie završila, i krenula ona pauza što je završila s tipom na podu, Gerd je već bio u drugoj dimenziji. Bio je mrtav pijan, ali lucidniji nego većina trijeznih.

Zaletio se prema bini jer je mislio da je vidio Mick Boxa u backstageu. “MICK! LEGENDO!” vikao je. Ali to nije bio Mick. Bio je to tehničar koji je nosio kabel i imao lošu frizuru.

Redar ga je pokušao zaustaviti. Gerd ga je pogledao kao da je upravo pitao smije li srati u crkvi. “Slušaj, ti si tu zbog reda. A ja sam ovdje zbog URIAH HEEPA. Nemoj miješati svetinju i posao.”

Na kraju su ga smirili tako što su mu dali čep s pivske boce. Rekli su mu da je to "privremeni backstage pass". Gerd je to shvatio kao diplomu.

Sjeo je kraj štanda s merchom, grlio plišanog medvjedića s logom benda i tiho pjevao "Lady in Black". Nitko ga nije dirao. Nitko ga nije ni čuo.

Ali Gerd je znao — on je bio jedini tamo koji je došao zbog glazbe. Svi ostali su došli da bi nešto snimili, nešto stavili na Instagram, i možda nekome povraćali po tenisicama.

Mick Box. Prsti od žice, kosa od dima. Gitarist što je preživio svaki riff, svaki pad, svaki dimnjak što se urušio iznutra. Posljednji čovjek na pozornici, posljednji stanovnik nekadašnje imperije zvuka zvane Uriah Heep.

On ne svira gitaru — on je instrument koji se sam svira. Nema više ljudi iz 1969. Svi su otpali kao stare kože, nestali u alkoholu, heroinu, nesanici, ludilu — a Box ostaje. Kao toranj. Kao frekvencija koja odbija umrijeti.

Vidim ga kako hoda između pojačala, kabeli mu puze po čizmama kao zmije s amfetaminima, i sve što dotakne proizvodi zvuk. Zvučni virus. Oklopljeni organizam. Box, čovjek što prkosi zakonu gravitacije rock benda — svi padnu, on ide gore. Gore u dim, u buku, u još jedan solo što otvara portale prema božanskoj zbrci.

Njegova prošlost je presječeni film. Reži. Prži. Skok u 1972. — osmijeh do ušiju, stopalo na wah-wah pedali, čeka da mu netko signalizira kraj pjesme, ali kraj ne dolazi. Samo publika, samo beskrajna reakcija.

Gledam ga sada — ruke mu rade kao mehanički duhovi, tijelo se jedva miče, ali struja kroz njega svira pjesme koje nisu ni napisane. Ne treba on set listu. On ima unutarnji radar za rock dimenziju.

Kad se Hensley povukao — Box je ostao. Kad je Byron umro, Box je svirao. Kad je Thain pao, Box je pojačao ton. Kad je Wetton otišao praviti supergrupe, Box je bio tamo, lizao zrak iz stare pozornice i rezao riffove u vjetar.

Mick Box je šaman od pojačala. Teški metalni mudrac. Električni đavoljak što ne stari, ne zastaje, ne pita za dopuštenje. On je onaj što čeka zadnji ton na zadnjem koncertu svijeta, da ga povuče kroz zvučni zid, da se spoji s Kozmosom, da s Gibson Les Paulom u ruci nestane u velikom feedbacku.

Koncert je gotov. Ili bar tako kažu. Svjetla se stišavaju, bend silazi s bine, roadieji vise po kablovima kao da popravljaju mrtvo srce. Ali publika nije gotova. Ne još.

Ljudi mokri od kiše, piva, znoja i sjećanja viču, deru grla, WE WANT MORE! WE WANT MORE.  Neki urlaju “Lady in Black” kao da će je tako dozvati, kao da prizivaju duh, a ne pjesmu.

I onda — eto ih.

Uriah Heep izlazi opet. Mick Box prvi, naravno. Hoda kao stari mačak što je preživio tri života i još ima zube. Osmijeh mu je umoran, ali zna što publika traži. Zna što dolazi. Nema blebetanja, nema uvertire — samo prst na žici i taj prvi ton, koji ti prođe kroz rebra kao uspomena koja još boli.

“Lady in Black.” I svijet stane. Nema svjetlosnih efekata, nema eksplozija, nema razmetanja. Samo glas, gitara i neka drevna istina koja curi iz zvučnika. Ljudi u publici ne plešu. Ne skaču. Samo stoje. Neki zatvorenih očiju. Neki s glavom pognutom kao da se mole. 

Jer ta pjesma nije za zabavu. To je kraj autoceste gdje sjever sreće jug, gdje svi propali ljubavnici stanu da se okrenu i pogledaju gdje su sve fulali. Pjesma što ne traži pljesak. Samo da je slušaš. Samo da je osjetiš u kičmi, među rebrima, tamo gdje još imaš nešto što nije oglodano od života. To je šav. To je ožiljak. To je ono što ostaje kad nestane buka. Pjesma o njoj — o crnoj dami koja ne pita tko si ni koliko si pijan ni koliko si prokockao. Samo dođe. I ostane.

Mick svira kao da mu je to zadnje. Kao da zna da poslije ovoga nema ničega, samo tišina i stari kauč u backstageu. A publika — kao crkva pijanaca i propalih pjesnika, svi zajedno, pjevaju refren u jedan glas. U jedan život.

I kad je gotovo, kad zadnji ton iscuri iz gitare, nema vikanja. Nema “još!”. Samo šutnja. Gusta kao dim u zadimljenom baru u tri ujutro.

Jer svi znaju — to je bio kraj. Pravi. Jedini. I taman takav kakav treba biti.

Brate, tri face, tri ratnika piva i rocka, zgurana kao sardine u konzervi buke i znoja. Lijevi baja — šareni veteran sa kapom unazad i pivom u ruci, izgleda kao da je preživio tri razmjene vatre i sad vodi ilegalnu destileriju negdje u Berlinu. Srednji lik — osmijeh širi od državnog duga, u zen momentu između „živ sam” i „sutra me nema”. Desni — pravi selfi-meštar, čelo sjaji, oči pamte bolje dane, ali prst ide u nebo kao da je AC/DC sišao među narod.

I svi vrište u tišini fotografije: "Mi nismo stari, mi smo fermentirani!" U pozadini gomila – Nirvana majica, plastične čaše, izrazi lica od "Gdje sam parkirao?" do "Ovo je posljednji put da idem s njim na koncert." Čista egzistencijalna buka, zabilježena kroz leću čovjeka koji se više ničemu ne čudi.