BANGKOK #3: Exodus
Kladim se da taj zakon nisu napisali šljakeri, propalice ni žene što hodaju bosih stopala kroz život — napisali su ga ljudi u bijelim košuljama koji se boje vlastite sjene, a još više se boje one gole istine između nogu.
Živio Tajland. I živjele gaće.
Izraz “bum-bum” u Tajlandu znači samo jedno — nije to ni ples, ni vic, ni dječja igra. To je ponuda. Seks. Direktno, bez ukrasa. To nije romantika. Nema predigre u tom izrazu. Nema cvijeća, vina, poruka u tri ujutro. To je ekonomija požude. To je ponuda u dva sloga. To je turizam u gaćama.
Ljudi idu na drugi kraj svijeta samo zbog jebanja. Spakiraju kofere, uzmu bolovanje, dignu kredit ako treba, sve samo da mogu sjesti u avion i otići tamo gdje je toplo, gdje su žene jeftinije ili bar voljnije, gdje mogu glumiti frajere jer imaju par dolara više od prosjeka. Hodaju po aerodromima puni važnosti, kao da znaju nešto što ostatak svijeta ne zna. A istina je da bježe. Od svojih soba, od tišine u kojoj su sami, od pogleda u ogledalu koji više ne podnose.
Ali kad se probude – zrak je drukčiji, ali prazan isto kao kod kuće. Nema razlike. Pojebu tijelo, ali duša ostane suha kao karton. I sve se opet svede na to da si platio za iluziju, za osjećaj da si netko, bar na par sati.
Na kraju, ne putuju zbog seksa. Putuju jer ne mogu podnijeti sebe. A kad se vrate, vraćaju se s istom prazninom, samo skupljom.
Stajao sam u redu koji se nije micao. Red debelih Amerikanaca s crvenim ramenima, Nijemaca s torbama na kotačiće i Skandinavki koje su izgledale kao da ni same ne znaju zašto su tu. Svi su zurili u ekrane kao da će im monitor dati neku utjehu. A onda, glas – mehanički, mrtav, savršen u svojoj praznini – objavi da je moj let za München odgođen. Štrajk osoblja. U Njemačkoj. Naravno.
Znači, tamo ljudi štrajkaju, a ja ovdje sjedim na plastičnoj stolici u Bangkoku, umoran, ljepljiv od znoja, mamuran od cjelonoćne vožnje busom. Savršen kraj savršenog putovanja.
Pitao sam neku službenicu što sad, a ona mi se nasmiješila tim korporativnim osmijehom koji ne znači ništa. Rekla je da mogu pričekati. Jasno, mogu. Imam cijeli život za čekanje.
Sjeo sam na klupu pored nekog tipa koji je pričao sam sa sobom. Bio je u boljem društvu nego ja.
Pomislio sam – možda je to znak. Možda svemir kaže: "Nema više povratka, stari. Ostani ovdje, umri u Bangkoku, postani leš kojeg će djeca zaobilaziti kad idu jesti mango ljepljivom žlicom." I iskreno, zvučalo je pošteno.
Ali znao sam da ću čekati. Čekati neki drugi let, pa povratak u stan koji miriše na prošle pogreške. Jer gdje god da ideš, uvijek sa sobom nosiš najgoreg putnika – sebe.
Otvorio sam aplikaciju na mobitelu. Pretražio sam letove. München – ništa. Sve blokirano. Njemački red i disciplina, sve dok ne odluče prekinuti štrajkati dok im sendvič u kantini ne bude imao više avokada.
Najjeftinija opcija? Jebiga, Istanbul, 5.03.
Gledao sam to "petog" kao da mi netko pljuje u lice. Znači još tjedan dana u Bangkoku. Tjedan dana više nego što sam planirao biti na ovom kontinentu znoja, smoga i nasmiješenih ljudi koji ti hoće nešto prodati.
Tjedan dana... u gradu koji miriše na spore smrti i prženi češnjak. Ulica gdje vidiš u jednom kadru – budističkog redovnika, i čovjeka koji piša po stupu dok jede meso s ražnja. I sve to uz osmijeh. Čovjek se osjeća kao da je slučajno upao u božji psihijatrijski eksperiment.
Sjeo sam ispod neke palme u sjeni koja nije hladila ništa. Pogledao sam obavijest: "Let potvrđen – 5.3., Bangkok – Istanbul." Kliknuo sam "kupi" kao da potpisujem još jedan.
Tjedan dana više na ovom mjestu koje te polako pretvara u kukca. Sve je ljepljivo, sporo, i sve ti šapće: "Opusti se, stari, ionako nemaš kamo."
Jebiga. Možda sam stvarno zaglavio, ali bar nisam u Münchenu. Tamo su u štrajku. A ja ću u Bangkoku čekati Istanbul, Istanbul će čekati München, a München će čekati Zadar. I svi ćemo se jednom ukrcati, pitanje je samo kada i gdje.
Uzeo sam taksi. Rekao vozaču da me vozi bilo kamo. Kimnuo je. Nije rekao ništa. Mudro od njega.
Na Booking.com piše: Ratanawong Place 823, Sirindhorn Road. Jeftin. 2720 bahta, sedam dana. Savršen. Kažem si, “Eto, ovo je moj mali jackpot.” Samo što jackpot, naravno, nikad ne dođe bez mamurluka.
Vučem kofer po Sirindhornu, asfalt se topi, a sunce mi prži vrat kao da sam mu nešto dugovao. Nema apartmana. Nema ni natpisa. Samo beskrajna cesta, motoristi koji te za dlaku ne pokose i prodavači voća koji te gledaju kao da si idiot izgubljen u krivom filmu.
Kažem, možda je s druge strane. Obiđem blok, druga ulica, opet ništa. Samo pas koji izgleda kao da ti se želi narugati. Znoj mi curi niz leđa, kofer se ponaša kao da vučem mrtvog rođaka.
Vraćam se na Sirindhorn, nada mi se topi brže nego led u Singhi. I taman kad mislim da ću završiti u jeftinom motelu s krvavim mrljama na plahtama — eto ga. Ratanawong Place. Postoji. Samo što je skriven, uvučen u neku usku uličicu kao sramežljivi rođak kojeg nitko ne zove na svadbe.
Stojim pred vratima, polumrtav, sav mokar, i mislim: “Eto, našao si ga. Sad ti samo još treba ključ, klima i čudo da preživiš do večere.”
Ratanawong Place 823 — ime zvuči kao nešto futurističko, a u stvarnosti je zgrada što se skriva iza pola tone betona i loše urbanistike. Ulaz te dočeka s klimavim pločnikom i sjenom koja smrdi na vlagu.
Unutra, hodnik dug i tih, fluorescentne lampe što trepere kao da su na rubu živčanog sloma. Zidovi bijeli, ali ne hotelski bijeli, nego bijeli s mrljama koje ti šapću priče iz prošlog desetljeća.
Soba je sve što ti treba i ništa što ti ne treba: krevet tvrd kao poreznik, klima koja zvuči kao kamion u trećoj brzini, i prozor što gleda na zid susjedne zgrade, taman da se ne osjetiš usamljeno.
Na recepciji, a zapravo u dućanu, jer to je jedno te isto, sjedi tip koji se smije previše ili premalo, nisam siguran. Ostatak zgrade spava, ili je mrtav, teško je reći. A ti znaš — ovo je dom, barem dok ti ne istekne rezervacija.
Ulaz je 100 bahta. Po glavi. Plati pa se penji. Nema pregovora, nema “duhovno prosvjetljenje treba biti besplatno” filozofije. Čak i da hoćeš doći samo vidjeti kakva je klima na brdu – plati. I to prije nego što zakoračiš na prvu stepenicu.
Znaš kako to ide – čak i kad tražiš prosvjetljenje, netko stoji s blagajnom.
A radno vrijeme? Od 8 ujutro do 7 navečer. Svaki dan. Bez iznimke. Kao da su i bogovi u Bangkoku u smjeni. Ustani rano, popij crnu kavu koja te neće probuditi, i kreni.
U ranim danima Rattanakosina, kad su se kraljevi nizali kao mamurluci i hramovi gradili kao da će trajati zauvijek (a ništa ne traje zauvijek), Sijamci su imali pravilo: ne spaljuj mrtve unutar gradskih zidina. Kažu, to donosi lošu sreću. Kao da je smrt sama po sebi nedovoljna.
Pa su ih nosili vani. Leševe. Tijela. Pakiranja koja su duše već napustile. Nosili su ih do Wat Saketa – jer je bio izvan zidina, izvan "civilizacije", tamo gdje se duhovi mogu raspršiti bez da ometaju rulju koja i dalje juri za svojim snovima.
Prolazili su kroz Pratu Phi – Vrata duhova. Sam naziv zvuči kao nešto iz noćne more ili loše bajke. Vrata kroz koja ideš jednom, kad ti više nije ni do čega. I tamo – kod Zlatne planine – pepeo je dizao oblak, i smrt je postajala samo još jedan miris u zraku Bangkoka.
Tako je Wat Saket postao više od hrama. Postao je terminal za duše.
Godina je 1820. Bangkok još pokušava shvatiti tko je, dok mu se iz Penanga uvaljuje kolera kao pijanac koji ne zna kad je dosta. Kralj Rama II vlada, ali bolest ne pita tko je šef. Više od 30.000 ljudi umire. Grad počinje zaudarati na smrt, doslovno.
Wat Saket, taj sveti brijeg, postaje veliko mrtvačko dvorište. Ne sam – Wat Sangwet i Wat Choeng Lane pridružuju se, kao neka svetinja smrti. Krematoriji ne mogu pratiti brojke. Leševi leže posvuda, bez ceremonije, bez cvijeća, samo tijela na suncu, meso koje čeka.
I onda dolaze oni – lešinari. Jata. Ptica s crnim očima i želucem jačim od svakog čovjeka. Hrane se kao da ih je sam pakao poslao. Wat Saket više nije samo hram – sad je hranilište za strvinu, točka gdje život i smrt rade izmjenu bez riječi.
I to nije bio jedan val. Kolera je dolazila svake sušne sezone kao stari dug – i uzimala svoje. Najgore je bilo 1840., za Rame III. Jedan od deset ljudi je nestao. Samo tako. Nema “vidimo se sutra”. Posljednja velika runda bila je 1881. Ljudi su umirali svaki dan. Po stotinu. Kao da ih je netko brojao i pisao popis za pakao.
Wat Saket sve to je preživio. Ostao je stajati. Gledao sve te smrti, upijao ih kao kamen kišu.
Svake godine u studenome, kad zrak u Bangkoku još miriše na spaljenu gumu, Wat Saket se pretvori u svjetleću čudovišnu razglednicu. Loy Krathong, kažu. Festival svjetla. Lampioni svih boja vise posvuda kao pijani duhovi, a ljudi u kolonama hodaju prema brdu sa svijećama u rukama — kao da će taj vosak i vjera popraviti išta.
Procesija ide gore polako, tiho, s nekom vrstom dostojanstva koju inače ne vidiš u ovom gradu prepunom prometa. I taj tren... kad pogledaš te ljude kako hodaju, znojni i bosi, s plamenom što treperi u rukama – pomisliš da možda stvarno traže nešto veće od sebe. Ili samo pokušavaju preživjeti još jednu godinu bez pucanja po šavovima.
Čim uđeš u područje hrama Saket, dočekaju te tri majmuna. Ne stvarna, nego kamena. Ona stara priča – ne vidi zlo, ne čuj zlo, ne govori zlo – ali ovdje izgledaju kao da te promatraju i znaju sve tvoje pizdarije. Nema skrivanja, nema lažnih pokajanja. Samo stoje tamo, zure i šute. Prava budistička šutnja – ne zato što su mudri, nego jer znaju da je kasno za ispravke.
Ispod njih, ploča. Na njoj broj. Koliko stepenica te čeka do vrha. Kao da ti hram odmah kaže: “Evo ti broj. Sad odluči – hoćeš li se uspeti ili ćeš ostati dolje.”
Tristo i nešto stepenica, svaka sa svojim karakterom – neka klizi, neka škripi, a neka ti psuje majku. I sve to u podne, pod suncem koje prži kao da si u mikrovalnoj na “hellfire” opciji, a ti se penješ prema nečemu što nije ni bog, nije ni zrak, nego osjećaj da bi mogao razumjeti nešto – samo da dođeš do vrha.
Sve u svemu, pošten doček. Tri majmuna, broj, i ti s vlastitim umorom i težinom prošlih godina u nogama. Pa idi, ako imaš muda. Vrh nije za svakoga.
Zamisli, šetaš uzbrdo prema vrhu Golden Mounta, znojan, žedan i definitivno s upalom listova. A onda – BAM – usred sve te tišine, mirisa tamjana i šuštanja palminih listova, iz grmlja te pogodi pogled malog, ćelavog, vječno nasmijanog budističkog Totora. I nije sam. Duž staze poredalo se cijelo društvo.
Prva figurica – mali redovnik u pozi „zen koma“. Leži kao da je pojeo previše proljetnih rolica i sad mu duša napušta tijelo, ali na simpatičan, sretan način. Izgleda kao beba-Buda na tripu od jasmina i riže, potpuno u miru sa svemirom, podbočen na ukrašeni jastučić kao da čeka da mu donesu još mango sticky ricea.
A onda, par metara dalje – BAM opet – drugi redovnik, ovaj put u pozi direktora firme “Mir, Smijeh i Leteći Rižini Papirići d.o.o.”. Sjedi nasred zlatnog postolja, s osmijehom širokim kao autocesta Bangkok – Chiang Mai, okružen zdjelama punim hrane i možda, ponekom zlatnom kovanicom. Izgleda kao da je upravo ispričao najbolji vic ikad – onaj o tome kako je prosvijetljeni otišao u bar i naručio "ništa s ledom". I tako, duž cijele staze, figurica do figurice.
Zajedno, ove figurice nisu samo ukrasi – one su mala armija čudnih mudraca, budistički stand-up komičari, duhovne karikature koje ti poručuju: "Ej, život je smiješan. Opusti se. Diši. I prestani zuriti, šetaču, ima nas još trideset do vrha."
Kad se malo pomakneš prema gore – noge već teške, znoj ti klizi niz leđa kao podsjetnik da nisi u formi ni fizički ni duhovno – dođeš do zvona. Deseci njih. Raspoređeni uz put kao da ti sude. Stoje tamo tiho, golema u svojoj praznini, dok se ne usudiš dotaknuti ih.
Netko ih dodiruje, netko ih udara, netko ih samo gleda. I ja ih pipnem, i zvuk se raširi kroz mene kao da sam i ja zvono.
Prema tradiciji, kaže vodič – ili tabla, ne sjećam se – ako ih zazvoniš, dobiti ćeš sreću. Naravno. Kao da bi sreća došla tako lako. Samo pukneš rukom po bronci i Buda ti sredi stan, posao i da te bivša prestane gnjaviti.
Ali onda ipak zazvoniš. Jedno po jedno. Zvuk odjekuje, udara zrak kao šamar. I u tom trenutku... nešto u tebi pukne, ali na dobar način. Zvoniš kao idiot, kao dijete, kao netko tko još uvijek vjeruje da možda nešto ili netko gore sluša.
Ovo nije običan gong. A nije ni fancy tanjur s duhovnom reputacijom. Ne. Ovo je duhovni alarm, budilica za karmu, zvučni čistač grijeha. I izgleda kao da ga je dizajnirao netko tko je bio na acidu u hramu – sav sjajan, sa simbolima koji ti mašu kao da ti žele sretno na putu do prosvjetljenja (ili barem do sljedeće točke za fotkanje).
Drvena palica nasred gonga viri kao neka zen verzija kladiva pravde. Ali ne udaraš ovdje iz bijesa – udaraš da se očistiš, da otpustiš, da vibriraš skupa s cijelim svemirom. Ili da impresioniraš frendove na Instagramu. Ovisi koja si razina budizma.
I tu dolazimo do upute iznad gonga – na tajlandskom piše (grubo prevedeno): "Udari lagano, biti će ti upisano kao dobro djelo."
Znači ne moraš postati svetac, ne moraš ni meditirati 8 sati. Dovoljno je da uzmeš to drveno čudo, nježno ga zaljuljaš, opališ gong i – BUM – već si skupio karma bodove. Kao loyalty kartica u duhovnosti.
I stvarno, kad ga dotakneš, kad jednom zazvoni, vibrira kao srce koje se ne boji. Zvuk ide… BMMMMMMM… i prodire u tkivo prostora. Zvuk se širi sporo, u slojevima – kao da ti netko šapće kroz planinu. Zvuk. Vibracija. Otvoriš oči. Još si tu i imaš osjećaj da cijeli svijet zastane. I na trenutak, bez da si išta popio i pročitao, bez da si meditirao – osjetiš da je sve u redu. Udari lagano, brate, i pusti da te nosi.
Bangkok ti se širi ispod kao ludilo na razglednici. Sve je gusto, slojevito, kao da su zgrade narasle iz betona bez dogovora, svaka u svom pravcu, svaka sa svojom pričom. A između svega – žuta zastava. Viri kao jezik božanstva što se šali sa stvarnošću. I treperi.
Svjetlosne žice razapete kao mreža Matrixa, kao da su uhvatili grad u trenutku transformacije, kao da netko pokušava spojiti staro i novo, hramove i korporacije, molitve i pizzu iz dostave. Sve treperi, sve je u pokretu – i zastava to zna. Savija se, okreće, uvija, ne da se predvidjeti.
Mještani ga zovu Phu Khao Thong, kao da mu tepaju. Zlatna planina. Danas je ograđena betonom – da se ne sruši, kažu. Kao da se svetost ne može raspasti. Kao da se Buda ne može strovaliti nizbrdo kad kiša krene kako zna.
Ipak, Wat Saket je sad velika stvar u Bangkoku. Turisti je vole, škljocaju kamerama, šapuću, znoje se, prave se duhovni. Kažu da je jedan od najljepših hramova u glavnom gradu. I vjerojatno je. Ima tu nešto... nešto iskonsko, nešto što ti kaže da si sićušan i da si ionako samo privremeni stanar u ovom svijetu.
U toj zlatnoj stupi, kažu, čuvaju relikvije samog Bude. Donijeli ih iz Indije. Kost ili zub ili komadić nečega što je jednom bilo čovjek – ili bog. Svejedno. Ljudi se ovdje klanjaju toj sitnici kao da im može oprostiti sve.
Wat Saket je budistički hram, ne klub, ne plaža, ne mjesto gdje dolaziš pokazivati bedra i ramena kao da te netko snima za katalog. Pravila su jasna – koljena i ramena pod kontrolom. Skupi se, pokrij se, ponašaj se kao da znaš gdje si došao. Dobro, to je preporuka. Nije da te kontrolor strogo gleda.
I kad dođeš do glavnog svetog područja – cipele dolje. Ne pitaj. Samo izuj. Ionako si se već znojio cijelim putem, čarape ti smrde, a pod je čistiji od prosjeka tvog života. Ima znakova. Vrište da se izuješ. Ako to propustiš, nije problem u jeziku nego u glavi.
A žene koje zaborave pokriti ramena? Ne brini, imaš opciju – šal na posudbu. Pedeset bahta. Sve je rješivo, čak i nemar. U Bangkoku sve ima svoju cijenu, čak i skromnost.
Nije to pitanje religije. To je pitanje poštovanja. Dođeš u tuđi hram – igraš po njihovim pravilima.
Evo ti lik koji bi se nasmijao i smrti. Sred prostorije, nasred stola, okružen štapićima za molitvu, sjedi ova jezivo-vesela figurica malog redovnika s očima većima od njegovih ušiju i osmijehom koji vrišti: "Dao sam otkaz stvarnosti!"
Oči kao da su mu nacrtali Disney i LSD u suradnji. Pogled koji ne trepće, niti traži oprost. Samo čeka da ubaciš sitniš u njegovu crnu zdjelu dok ti on čita dušu i mjeri karmu po smiješnosti tvog friziranja.
Ispred njega slon i neka čudna figura što izgleda kao pas, ili svinja, ili možda demon iz kvartovske bajke. Sve u službi čudnog performansa svetosti i turizma, gdje duhovnost ima plastične zube i sjajni lak. Ovo je dokaz da ni bogovi više ne uzimaju stvari ozbiljno. A možda nikad ni nisu.
Pozadina sjaji zlatno, rezbareni konji i krave promatraju prizor kao duhovi starih bogova koji ne znaju što je Wi-Fi. A ona – mirna, skoncentrirana, prst podignut kao da zaziva duhove iz Google Clouda.
318 koraka do budističkog transa u centru zagađenog električnog sna. Penju se. Penju se. Turisti dolaze. Iskaču iz stepenica kao krpeni avatari, fermentirani u vlastitim nesigurnostima i SPF kremama.
Jedan po jedan. Dvoje po dvoje. Cijele horde. Kao da ih je netko pozvao na grupnu seansu prosvjetljenja, ali nitko im nije rekao da ne dobivaju ni vodu ni razum.
Masa turista izgleda kao mesnata nakupina parazita — japanski selfiji, njemačke sandale, američke masnoće, francuski znoj s mirisom dima. Svi vrište tiho. Svi traže — nešto. Ni sami ne znaju što. Oči su im kao razvodnjeni bomboni — previše šećera, premalo svjetla.
U gornjoj komori sjedi mladi Finac — tripuje da je reinkarnacija Siddharthe, ali nosi GO PRO na čelu i pije Red Bull kao svetu vodicu. Iz torbe vadi kristale. Baca ih na pod. Raspoređuje ih po karti Bangkoka.
"Linije energije," mrmlja, "Bangkok je nova Lima."
S druge strane, u hladu, Amerikanka srednjih godina meditira. Ima tetovažu lotusa i alergiju na gluten. Njena aura vibrira kao WiFi bez signala. Kaže da je čula zov sa planine preko TikToka. "Golden Mount je vortex," govori suputniku koji liže sladoled od duriana. "Imaš li QR kod za donaciju?"
Tu je i stari Šveđanin, izgubljen u vremenu, još uvijek traži opijumsku jazbinu koja je zatvorena 1972. Lice mu je mapa grešaka, a noge se tresu od povijesti. Priča sam sa sobom, zove Golden Mount "lažnom pagodom" i pokušava potplatiti monaha da mu ispriča priču o smrti.
U središtu gužve, djevojčica u školskoj uniformi prodaje cvijeće. Jednom rukom uzima novac, drugom drži tamjan. Gleda u turiste kao u hodajuće duhove.
Još jedan gong. Ovaj izgleda kao da su ga naslikala dva zmaja na LSD-u usred vatrene rasprave o smislu života. Crveni i zeleni reptili s očima kao paklene bilijarske kugle motaju se po rubu gonga, bljuju vatru, vrebaju s obje strane kao da će te ugristi ako ga udariš pogrešno.
Nasred njega – zlatna izbočina. Metalna bradavica prosvjetljenja. Ako ju pogodiš pravo, kažu, možeš čuti zvuk svoje vlastite gluposti kako se raspršuje po svemiru.
A okolo... ljudi. Neki zure, neki slikaju, jedan tip lijevo se smije kao da zna tajnu koju mi ostali još nismo skužili – ili je samo zadovoljan što je živ, što ima noge, i što se uspio popeti se na vrh brda bez da se onesvijestio.
Sjedi s leđima kao betonski zid, ćelava glava s tragovima sunca što prži kao loša uspomena, narančasta majica kao signalna zastava brodolomca. Ispred njega — sveti objekt, sjajan, okovan lancima i cvijećem, kao da pokušava ukrotiti ludilo svemira narančastim vijencima.
Torbica uz bedro, vojnički stil, džepovi puni tko zna čega — možda karta za bijeg, možda tablete za glavu koja ne prestaje zujati, možda samo stari upaljač koji više ne radi. Zakačen mali narančasti zvučnik, možda pušta jazz, možda stari blues kad ga nitko ne gleda.
Sve izgleda čisto, crveni tepih, umjetno sveti prostor — a on je nered, ruina, ljudski ostatak. Kleči ne zbog vjere, nego jer tijelo pamti pad bolje nego molitvu. U glavi vjerojatno šuma kod Bangkoka, noć bez zvijezda, miris dima i nečiji dah na vratu.
Sustav ispred njega, pozlaćen, ukrašen, umiven — čisto ludilo maskirano u red. Kleči pred tim cirkusom kao da može izvući nešto iz tame. Možda traži signal. Možda sluša poruke koje drugi ne čuju. Možda samo čeka da se sve raspadne.
I čekao je.
Na dnu: djevojčica.
Godina je 2149.
Bangkok više nije grad – postao je slojeviti megagrad: šest razina, leteći promet, digitalna džungla. No iz središta te futurističke metropole i dalje se uzdiže nešto staro. Netaknuto. Zabranjeno.
Golden Mount – drevna stupa koja se uzdiže iznad svega. Jedina zona u cijelom Sektoru 3 pod “Zapečaćenom Zaštitom Kulturne Tišine”. Nijednog drona, nijedna kamera, nijedna misao-živa veza nije smjela prodrijeti unutra. Nitko zapravo nije znao zašto.
Sve dok nije progovorila.
Te noći, svi sateliti u orbiti zabilježili su isto: iz Zlatne Gore emitiran je signal. Niz impulsa u starom budističkom ritmu, ali šifriran. Netko ili nešto je zvalo.
UN-ova agencija za anomalije poslala je jednog čovjeka: Kapetana Arun Janta, bivšeg astronoma, sada operativca za nerazumljive fenomene. Imao je 12 sati da istraži.
Stigao je u zoru. Penjanje po 318 stepenica bilo je poput vraćanja kroz vrijeme – svaki korak slabio je vezu s vanjskim implantatima. Na vrhu – tišina. Nema ljudi. Samo stupa. I puls.
Kad ju je dodirnuo, sve se promijenilo.
Bio je unutar strukture, ali ne fizički. Njegova svijest se preselila. Vidio je grad – ne ovaj današnji, nego prošli, i budući. Vidio je redovnike kako mole, i tehnomonahe kako čuvaju energetske stupine tokove. Čuo je njihove misli. I tada je shvatio: Golden Mount nije hram. Nije ni spomenik. To je odašiljač.
Zemlja je tisućama godina bila usklađena s galaktičkim mrežama svijesti. Drevni graditelji, sakriveni iza maske religije, čuvali su vezu. Sve dok čovječanstvo nije zaboravilo slušati.
Signal koji je poslan bio je očajnički poziv za pomoć. Približavala se "Tišina" – kozmička sila koja gasi sve svjesno. Bez odgovora, signal bi se ugasio. A s njim i Zemlja.
Arun je imao izbor: zatvoriti krug i postati novi čuvar signala, žrtvovati svoje tijelo da ostane unutra… ili izaći, i pustiti svijet da zaboravi.
Odabrao je.
Sljedećeg jutra, hram je ponovno bio tih. Ali svako tko se približio čuo bi šapat. Ne riječi, već osjećaj – kao da ih netko nadgleda. Kao da čeka. Zlatna Gora više nije bila samo mjesto. Bila je svjetionik.
A negdje, daleko među zvijezdama, netko je napokon čuo.
Kip. Božanstvo. Metalna figura. Ili fragment sna. Ili prikaza iz apstraktne liturgije psihoaktivne religije koja se klanja kaosu.
Ruka savijena, oči zamagljene, lice — ili maska — ili nešto što se možda smije. Ili je to samo sjena. Ne znaš. Jer sve gori. Sve pulsira u valovima svjetlosti koja nije svjetlost već je električni krik svjesnosti koja se gubi u vlastitoj vibraciji.
Boja halucinacije. Boja greške. Boja trenutka kada shvatiš da božansko svijetli jer ne zna kako prestati.
Horizontalna šizofrenija boja. Zrak je plavičast, sterilno nebeski, ali mutira u žutu eksploziju — stupa, zlatna pagoda, optički detonator u središtu neurološke oluje. Sve se kreće. Nitko ne hoda. Tlo je tekuće. Vremenska distorzija na plastičnoj podlozi spiritualnog Disneylanda.
Ljudi hodaju — ako to možeš nazvati hodanjem. Zamagljeni obrisi čovjeka, duhovi u bermudama, digitalni mutanti izgubljeni u JPG realnosti. Pogledi su prazni. Pogledi su gladni. Svi traže nešto u zlatu. Ali zlato je površina — pozlata iluzije. Ovo je screenshot iz sna božanskog organizma u deliriju.
Znoj ulazi u oči. Pogledam u nebo, zlatna kupola daleko gore sada izgleda kao igračka iz Kinder jaja. Silazim. Ali ne silazim. Vraćam se niže.
Radnja? On je plaćeni ubojica. Bangkok. Par pucnjava. Neki tipovi koji izgledaju kao da rade u diskont verziji Jackie Chan filma. Ima i ljubavna priča s gluhonijemom djevojkom — što je valjda redateljev način da kaže: “Vidi, i ubojice imaju srce.” Ali iskreno, srce ovog filma je negdje zaboravljeno u frižideru, između ustajale pizze i piva od jučer.
Ovo nije Hollywood. Ovo je originalna verzija. Nema glamura, nema svilenih jastuka, nema Cagea da te nasmije svojom mrtvom ribljom facom. Ovo je Bangkok, prljav, užaren, pun dima i ljudi koji ti prodaju i metak i priču za istu cijenu.
Glavni lik je gluhonijemi plaćeni ubojica. Da, gluh i nijem, što ga čini savršenim u poslu – ne čuje krikove, ne troši dah na izgovore. Nema nepotrebnih monologa, samo hladni pogledi i pištolj koji šapće priče iz kojih se ne vraćaš.
Film izgleda kao da ga je snimio netko tko je imao 50 dolara, hrđu na kameri i pristup samo onim dijelovima Bangkoka gdje bijelci nikad ne idu. I to mu daje čar. Ulice su pune boja, ali ne onih iz turističkih vodiča — ovo su boje razlivenog benzina, uvenulih cvjetova i krvi koja se miješa s kišom.
Nema happy end-a, nema spasa. Ljudi padaju, metci lete, a ti se pitaš što si točno gledao — ljubavnu priču, tragediju ili samo dvadeset načina kako ubiti nekoga bez previše buke.
Stojimo mi, ekipa s krova, na žici iznad svega. Naša svakodnevica: sranje po skuterima, traženje ostataka krafni, izbjegavanje klinaca koji gađaju kamenjem. I onda se večeras dogodilo nešto drukčije. Ispod nas — gomila ljudi na krovu, svi zure u veliko bijelo platno.
Mirisi dolaze do nas: kokice, pivo, pržena riba. Mogli smo se spustiti i pokupiti nešto, ali bilo je zabavnije gledati. Na ekranu neki tip — gluh, nijem, puca, ubija, i sve to bez ijedne riječi. Kod nas golubova, to se zove ekonomija pokreta.
Ljudi dolje reagiraju čudno. Neki se smiju, neki zijevaju, neki se drže za ruke kao da gledaju priču o ljubavi a ne o tipu koji raznosi ljudima glave. Jedan debeljuco s plastičnom čašom piva povremeno podigne glavu i pogleda nas. Misli da ga gledamo. Istina je — gledamo film.
Nama nije čudno što je glavni lik tih. Mi znamo da prava opasnost nikad ne galami. On šuti, i onda – BUM. Kao kad ti ispadne toplo govno točno na bijelu košulju nekog biznismena. Nema upozorenja, samo događaj.
Kad je završilo, ljudi su pljeskali. Mi nismo. Nismo mi od pljeska. Samo smo se razmaknuli, pustili jedno drugome prostor za poletjeti. I mislim, ako ikad snime film o nama, neka bude bez dijaloga, s puno tišine i jednom dobrom scenom gdje sranje padne baš na vrijeme.
Sve je sterilno, sve je bijelo, svjetla koja ne praštaju i pogledi bez lica, sve miriše na dezinfekciju, na sapun bez mirisa i izgubljena obećanja, na one stvari koje si mislio da ćeš jednom reći ali nisi, jer nisi znao kad je taj zadnji put i sad ga više nema.
“Touchdown.”
Ali to nije bio slijetanje. To je bio šamar od sudbine. Avion bez nogu, zgrada u pokretu, tresnuo je u betonski kraj piste, točno tamo gdje su gradili – jer uvijek nešto grade kad ti najviše treba prostor za preživjeti.
179 mrtvih. Dvoje preživjelih.
I tu počinje potraga.
Staklena pluća dišu pod napuhanim bijelim platnom, svetište tehnologije, crvotočina između dimenzija. Gledam kroz oko kamere i što vidim – metalna vilica, triangulirana simetrija, usta koja gutaju čovjeka i ispljuju ga bez putovnice.
Dobrodošao. I sretan ti povratak – ako do povratka ikada dođe.
Bar. Uvijek isti. Visoke stolice koje škripe, pod koji ljepljivo diše pod cipelama, barmen koji te ne vidi prvi put, iako jesi.
Baš kad pomisliš da ćeš do groba putovati tuk-tukom, eto ti BTS Skytrain. Povišeni vlak. Leti iznad smoga, iznad ulica, iznad ljudi koji psuju život – i točno zato ga svi vole.
BTS se formalno zove: “Povišeni vlak u spomen na rođendan 6. ciklusa Njegovog Veličanstva Kralja.” Što je otprilike najduži naziv za nešto što ti ujutro smrdi na tuđi doručak i ima strop koji ti može oguliti frizuru.
Bangkok te nauči brzo — kad ti ruka ostane u zraku s praznom bocom, a nigdje, ali baš nigdje, nema jebene kante. Gledaš oko sebe: tucet štandova s rezancima, prodavač manga što te gleda kao da si mu došao prodati hladni rat, motoristi što ti prolaze milimetar od nožnih prstiju… i nula, apsolutna nula kanti za smeće.
Grad te tjera da se sprijateljiš sa svojim otpadom. Šetaš s praznom limenkom po vlažnim ulicama, ona se znoji u tvojoj ruci kao bivša djevojka koju još nisi pustio. I samo ideš dalje, nadajući se da ćeš naletjeti na onu jednu, usamljenu kantu, kao svetog grala.
A kad je napokon vidiš — izgužvana, zahrđala, pretrpana vrećama koje vise kao unutrašnjosti nakon prometne nesreće — ne znaš bi li se veselio ili okrenuo glavu. Ubaciš svoje smeće, ne zato što vjeruješ u red i čistoću, nego da se oslobodiš tog tereta.
U Bangkoku učiš lekciju: grad ne mari za tvoj otpad. Drži ga uz sebe ili ga baci u sebe. Ili ga pojedi ako baš moraš. Kante su mit, smeće je istina, a ulica proguta sve što joj daš.
Ja sam kanta, i mrzim vas sve. Ja sam jedna od rijetkih. Stojim na uglu već godinama. Vidjela sam pijance, turiste, ubojice komaraca u tri ujutro. I svaki od vas dolazi sa svojim smećem kao da sam ja neki jebeni ispovjednik.
Pretrpana sam. Vreće mi vise sa strana, muhe se goste na mojim ranama. Ljudi me gledaju kao čudo, jer u Bangkoku sam rijedak prizor. Kanta. Ali ne mislite da vas volim zbog toga.
Svaki put kad ubacite nešto u mene, osjetim prezriv pogled: „Eto, riješio sam svoj problem.“ Ali vaš problem postaje moj smrad. Ja sam Bangkoku što je jetra alkoholičaru — izmučena, uvijek na granici raspada, i nitko mi nikad ne kaže hvala.
Jednog dana ću se prevrnuti. Sve će iscuriti po pločniku. A vi ćete hodati dalje, tražeći novu kantu. Sretno s tim, idioti.
302 metra visok komad betona koji para smog i pretvara ga u panoramu. Zgrada s 84 kata. Ogroman prst uperen bogu u glavu. Izgrađena '97., kad je još bilo nade da će novac kupiti smisao. Nije.
Prvih 12 katova — parking. Jer naravno da je pakao ispod hotela. Iznad, sobice za one koji žele luksuz bez duše. Klimatizirani zatvori sa švedskim stolovima. Mjesto gdje ideš da zaboraviš da si zapravo sam. Na samom vrhu – vidikovac i restoran. Pogled na grad koji te već pojede dok gledaš ga s visine.
Doći do vrha? Nemaš veze, nemaš pozivnicu, ali imaš novac. I to je dovoljno. Platiš kartu kao da kupuješ kartu za raj, ali kad dođeš gore – raj smrdi na kokice i znoj turista iz Minnesote.
Pogled? Apsolutno. Vidiš sve. Nebodere, zeleni rijetki džep uz rijeku, mrlje kuća koje nitko ne želi priznati da postoje. Ako imaš sreće i nebo nije otrovano, vidjet ćeš zaljev. Tajlandski zaljev. Mjesto gdje se more pravi da nije umorno.
Svi stoje uz staklo. Selfiji. Osmijesi. Ruke u zraku.
Zgrada? Impresivna. Čovjek? I dalje sjeban.
Kod Bayoke Towera, tamo dolje gdje zrak ne dolazi s vrha nego iz kanalizacije, leži tržnica, Pratunam market. Ne ona turistička s lampicama i ručno rezbarenim Budama za 40 bahta. Ovo je tržnica stvarnog znoja. Betonski labirint pod tornjem koji se pravi da je moderan grad. Ovdje sve smrdi na ambiciju i fermentiranu ribu. I jedno i drugo je pokvareno.
Prvo ti u nos udari durian. Ne vidiš ga, ali znaš da je blizu — kao bivša koju nisi zvao, ali se pojavila. Onda čuješ zvukove. Ne glazbu. Ne, ovdje ti ritam daju hladnjaci koji umiru i prodavači koji viču kao da te mogu spasiti.
Majice s natpisima koji ne znače ništa: "Love is the chicken of emotion", "Super Ultra Fashion Goat". Fake Gucci torbe, plastične čarape, klime koje otpuhuju sve osim svježine. Žena na štandu nudi ti sat koji će ti navodno popraviti život. Ne zna ni koliko je sati.
Hrana? Hrana je tu da te testira. Curry koji ti spaljuje grlo, juhe u koje su upali bog zna koji dijelovi bog zna kojih bića. Imaš i krafne s ružičastom glazurom koje izgledaju kao da se kvare od pogleda. Sve je šareno i sve je umorno. Kao da svijet pokušava izgledati živ, ali je zaboravio kako.
Ljudi se tiskaju, ruksaci udaraju u rebra, netko ti uvaljuje mango, netko ti krade pažnju, netko ti uzme novac dok ti se čini da te netko voli. Nitko te ne voli. Ovdje si sam, među tisućama.
I sve to pod tornjem koji se diže iznad kao sudac. Gleda dolje na ovu mješavinu plastike, znoja i snova na popustu. Gleda te i šuti. Jer i on zna: što god kupio ovdje, nećeš ponijeti ništa vrijedno kući. Osim možda upalu crijeva i nekoliko pitanja za vlastitu savjest.
Nema turističkih brošura o ovim ulicama. Nema ničeg na Instagramu, Ali ovdje, u sirotinjskoj četvrti Bangkoka, živi stvarnost bez šminke. Bez klime. Bez asfalta. Samo lim, prljava voda, stari psi i ljudi što još uvijek dišu, iako ne znaju zašto.
Ovdje je sve napravljeno od ostataka — krov od reklame za deterdžent, pod od paleta, zid od onog što je netko drugi bacio. Djeca skaču bosa po blatu, s osmijehom koji ti raspara želudac. Jer znaš da se nisu smijala zbog sreće. Samo zato jer još uvijek mogu.
Khlong Toei, najpoznatiji siroti kvart. Ime zvuči lijepo, kao neko jezero iz bajke. A u stvarnosti: kanal pun smeća, šugavi motocikli, lica puna bora prije 40-e. Tržnica smrdi po krvi, ribi i ljudskoj navici. Ljudi prodaju sve — krumpir, nokte, boce, čak i vrijeme ako znaš kako ga uzeti.
Ali nisu to jadnici. To su borci. Svatko ovdje ima priču. I svaka počinje isto: “Rođen sam ni iz čega.” A onda ide poglavlje po poglavlje o tome kako ti život može slomiti kosti, ali nikad dušu. Osim kad to napravi.
U uskim prolazima između kuća — tuga. I toplina. I netko pere zube pored kanalizacije. Netko drugi krpa čarape pokraj pileta koje se još miče. Sve to u istom kadru. Sve to u istom dahu. Nema vremena za filozofiju kad ti plafon curi, a večera zavisi o tome hoće li netko kupiti tvoj plastični upaljač.
Ali — tu se i pjeva. Ne dobro, ali glasno. Tu se i pije. Ne fino, ali žestoko. I kad padne mrak, i kad se cijevi začuje buka što ne znaš je li štakor ili duh — ljudi ovdje legnu i sanjaju. Ne snove o bogatstvu. Već snove o jednom danu bez borbe. To im je luksuz.
A grad? Grad se pravi da ih ne vidi. Zgrade rastu gore, metro zuji ispod, a ovi ljudi vise u međuprostoru — između betona i zaborava.
Kad sve drugo padne, kad se sve to njihovo staklo rasprsne, kad se turisti razbježe i aplikacije prestanu raditi — ovdje će se i dalje pušiti cigareta nad plastičnim stolom, i dalje će se kuhati riža u zahrđalom loncu, i dalje će se reći: “Ajde, preživjeli smo još jedan dan.”
To je sirotinjska četvrt Bangkoka. Nema ničeg glamuroznog. Ali ima stvarnosti.
Oni nemaju naslove. Nema “gospodin” ni “gospođa” ovdje. Samo nadimci: Lek, Moo, Daeng, Nok. Kratko. Kao da im svijet nije dao dovoljno mjesta ni za ime. Ali to im ne smeta. Imaju druge stvari za brigu. Kao gdje će im dijete večeras spavati ako se opet izlije kanalizacija.
Lek vozi motor-taksi. Ima šezdeset, izgleda kao osamdeset, a zubi mu se ne vide kad se smije jer ih više nema. Vozi bez kacige jer kaže da ionako nije važno kako ćeš umrijeti, nego kako si živio. Ima troje djece, jednu ženu i nijednu iluziju. Spava na madracu debljine palačinke. I ne žali se.
Nok prodaje pržene banane ispod betonskog mosta. Stoji tamo osam sati dnevno, znoj curi niz leđa, ulje prska po rukama, ali ne trepće. Ima oči koje su vidjele štošta: muževe koji ne dolaze kući, policajce koji ne pitaju, djecu koja se snalaze brže nego što bi trebala. Jednom je htjela biti učiteljica. Sad uči kako preživjeti svaki dan.
Moo je pijanac. Ali onaj funkcionalni. Svaki dan pije, ali svaki dan i nešto zaradi. Popravlja bicikle, iako nikad nije naučio kako. Samo je gledao, i sad zna. Ima srce preveliko za tijelo, pa ga tuga stalno probija. Kad padne kiša, on pjeva. Kad sja sunce, on psuje. Ali nikad ne prestaje.
Daeng je dijete u papučama s rupama, ali s osmijehom koji bi mogao otopiti čelik. Trči kroz blato kao da je to olimpijska staza. Ima sedam godina i već zna više o životu nego cijela armija bogatih razmaženih klinaca u Silomu. Kad ga pitaš što želi raditi kad odraste, kaže: “Da jedem svaki dan.” I ode dalje, smijući se.
Ovi ljudi nisu junaci. Nisu ni žrtve. Nisu tema za pjesmu ni dokumentarac. Samo su ljudi. Pravi ljudi. Koji znaju da svijet nije pravedan, ali svejedno ustaju ujutro i idu raditi. I vole. I svađaju se. I sanjaju, ali oprezno. Jer znaju da snovi ovdje koštaju.
Oni nisu pali jer nikad nisu ni imali gdje pasti. Cijeli život su na dnu. A s dna se vidi sve. Vidiš gore. Vidiš tko te pljuje, tko gleda kroz tebe, tko ti nudi sitniš sa smiješkom.
Jednog dana, ne znam ni sam kako, završim u nekom slamu, ni ime mu ne znam. Nije bitno. Nema karte, nema plana, samo ja, znoj i onaj osjećaj da me netko gore mrzi.
Ulica me progutala kao stara pijandura besplatan viski. Blato, plastika, mačke bez pola repa, psi što te gledaju kao da ti znaju PIN od kartice. Djeca trče, deru se, smiju se zubima kojih imaju taman dovoljno da te podsjete kako ih i ti polako gubiš.
Miris? To je bio koktel kanalizacije, trulog jaja, mrtve ribe i znoja što ti uđe u nosnice pa ti se naseli u duši. Na svakom koraku netko kuha nešto. Ili pere nešto. Ili vrišti na nekog. A ti se pitaš je li vrištanje besplatan sport ovdje.
Neka baba u ružičastoj pidžami prodaje ribu iz kante. Nasmije mi se kao da zna gdje idem. A ja ne idem nigdje. Ja samo hodam. Brate, život te gura u komediju.
I svaki korak je bio vic na moj račun: izbjegni lokvu – prska te motor. Gledaj gore – kapne ti nešto s improviziranog krova. Možda voda. Možda ne. Tko će ga znati.
Eto, ovo ti je život – jedan dugi jebeni hod kroz mjesto iz kojeg nema izlaza, samo nova ulica, novi smrad, nova avantura za koju nisi tražio kartu. Na kraju, kad sam već mislio da sam izašao, shvatim da sam opet tamo. Možda nikad nisam ni izašao. Možda je ovaj slum samo stanje uma.
U ovom gradu ni karte ne pomažu. Možeš imati GPS, možeš imati budističkog vodiča i još uvijek ćeš se izgubiti — u ulicama, u jeziku, u sebi.
Sukhumvit je prva laž. Sjaj, staklo, reklame za noćne klubove, digitalne boje i žene koje ti se smiju dok ti prazne džep. Skupi barovi, turisti puni novca i prazni iznutra. A ispod svega — prodavači s roštiljem, umorni radnici, i smrad što se lijepi za kosti.
Silom — danju poslovni pakao, noću mesarska klaonica duša. Ljudi u odijelima koji piju do zaborava, žene koje nose visoke pete i tugu u očima. Sve je pod kontrolom, osim unutrašnjosti.
Banglamphu — stari duh Bangkoka što još šapuće, ako znaš gdje slušati. Drvene kuće, prašina u knjigama, i rijeka što ti šapuće: “Nisi prvi koji je izgubio bitku s ovim gradom.”
Chatuchak — tržnica za sve, od porculana do jebenih majmuna. Tisuće štandova, a svi prodaju isto — iluziju da ti nešto treba. Ali hodaš i kupuješ jer mozak voli buku više nego tišinu.
Thonglor i Ekkamai — mladi, bogati, dosadni. Kafići s betonom, craft piva, i nitko ne zna zašto su tu osim da naprave selfie dok pada kiša. Kad ih pogodi stvarnost, izgube Wi-Fi i sve se raspadne.
Ratchada — noćna tržnica, miris sirove ribe i izgorenog ulja, techno iz zvučnika koji su preživjeli tri rata i još toliko razvoda. Ljudi plešu kao da ih nešto tjera, ali ništa ih ne čeka kad glazba stane.
Bang Kapi — betonski labirint, siv, zapetljan, ljepljiv od smoga i stvarnosti, u kojemu živiš ako nemaš izbora. Zgrade, kablovi, prašina, psi lutalice. A opet — tu ljudi stvarno dišu. Tu se ne glumi. Tu se preživljava. Bang Kapi te zgrabi, baci u svoj ritam i kaže: "Ako izdržiš, možda postaneš netko. Ako ne — tko te jebe."
Lat Phrao — koreografija frustracije, uvijek u izgradnji, ali nikad izgrađeno. Ceste kao rane što krvare asfalt i buku, promet kao kolektivna bol. Tamo stanuje bijes. Tihi bijes što se ne viče, nego kuha ispod kože.
Phra Khanong — zaboravljena zona između želje i odustajanja. Još se ne zna kamo ide. Možda nigdje. Možda to i nije loše.
Chinatown (Yaowarat) — pakao pod svjetlima. Riba, zlato, znoj, motori i bogovi s crvenim očima. Ako se izgubiš tamo, nitko te neće tražiti — i nitko neće primijetiti da si nestao.
Dusit — vladarska sjena. Spomenici, vrtovi uredni do opsesije, svaki grm kao da ima vlastiti čin i odoru, vojnici sa sterilnim osmijehom. Sve izgleda mirno, ali znaš da ispod travnjaka, ispod te savršeno podšišane trave ima nešto tvrdo, nešto hladno, nešto što udara kad ne slušaš.
Bang Sue — vlakovi i kraj svega. Gdje ljudi odlaze kad više nemaju kamo pa ostanu i zovu to izborom Gdje se čekanja pretvore u navike. Kao dim cigarete koju ne pušiš više zbog užitka nego da nešto imaš među prstima.
Thonburi — stari Bangkok, s druge strane rijeke. Tamo još ima majmuna na žicama, hramova u sjeni i ljudi koji te ne gledaju kao novčanik. Tamo je grad kakav je bio prije nego je počeo glumiti metropolu.
I sve te četvrti puše iz iste cigarete. Dijele dim, sline, gubitke, laži. I sve pjevaju istu pjesmu — pjesmu o gradu koji te neće spasiti, ali će te naučiti što znači biti sirov, stvaran i ogoljen.
Bangkok je boksač koji te udara i kad padneš, još ti pruži ruku i ponudi ti pivo. Jer zna da ćeš se vratiti.
Ukrcam se na taj brod što zvuči kao motorna pila koja je preživjela rat. Voda ispod nas nije voda — to je crna juha od kanalizacije i krepanih štakora. Kapne ti po licu i samo se nadaš da nema okus.
Vozač, tip bez košulje i s osmijehom od tri zuba, juri kao da ga ganjaju duhovi bivših žena. Brod se trese, skače, a ti se držiš za šipku kao da ti je to zadnje što imaš na ovom svijetu.
Kuće se nagnule nad kanal, klimave, drže se valjda na molitvama i zahrđalim čavlima. Ljudi unutra sjede, peru rublje, piju čaj, potpuno mirni dok pored njih proleti buka od 200 decibela i dva turista što izgledaju kao da im je životni plan upravo puknuo.
Smrad se mijenja svakih pet sekundi – prvo riba, pa otpad, pa nešto što bi mogao biti curry, ali ti ne želiš znati. Gledaš vodu i misliš: “Ako ovdje padnem, nisam mrtav od utapanja nego od svega drugog što živi unutra.”
A kad izađeš na suho, noge ti još drhte, ali u sebi znaš – ovo je bilo najbolje sranje koje si doživio u Bangkoku.
Ujutro se ukrcam na čamac, sunce već prži, a motor urla kao da mu svaki okretaj skraćuje život. Putujem do kuće Jima Thompsona, tog slavnog tipa koji je nestao negdje u džungli, a ja se pitam bi li i ja mogao tako nestati, čisto iz hira.
Stižem tamo, sat vremena lutam po njegovom malom raju – crveno drvo, vrt što izgleda kao da ga uređuje sam Buda, svaka sjena ima svoju priču. Fotkam sve. Svaku jebenu stvar. Mislim, evo, ovo će biti dan kad neću morati pamtiti jer imam dokaze. Svaki kadar savršen, i već vidim sebe kako to listam kad budem star i tanak i nijem i sam. Ali onda, hotel, noć, umoran, i samo hoću da bacim pogled, da si kažem “bravo majstore”, i pritisnem nešto — pogrešno nešto — jedan jebeni dodir, jedan pokret i sve nestane. Nema slika. Nema ničeg. Kao da nikad nisam bio tamo. I srce mi padne kroz rebra do poda, kao razbijeni aparat što nikad nije ni radio. Osjetim glupi krik što ne izlazi, onaj nijemi urlik koji se rodi samo kad se izgubi nešto što ne možeš ponovno uhvatiti. Ajme.
Život sveden na minimum. Nema nepotrebnih dijelova. Samo ono što te održava – disanje, navika i malo plastike.
Stablo pored njih — raščupano, korijenje vani, kao da pokušava pobjeći nazad u zemlju, ali ne može, jer je stvarnost preteška. Ispod njega – smeće. Sitno, ali dovoljno da pokaže da ovdje netko živi. Ili pokušava.
Zrak stoji. Ništa se ne miče. Osim možda nečega u njima. Misao. Sjećanje. Glad.
Bangkok u svom sirovom obliku. Bez boja. Bez filtera. Samo prljavština, beton, pokoja mrva trave i dvoje ljudi koji ne pitaju ništa jer su odgovori ionako uvijek isti.
Nakon kopanja po mreži i traženja smisla među lažnim osmijesima s brošura, naletjeli smo na vas. Čuli smo da radite stvarne stvari. Nema predstave. Samo ljudi koji pomažu ljudima. Čuli smo i od kolega iz škole koji su već prošli kroz vašu organizaciju – kažu da ste pravi. Zato vam pišemo.
Mi?
Zovem se Clarisse. Imam 21. Prošla sam animaciju, evente, turizam, pečenje kolača — sve što čovjeka drži u pokretu. Radila sam s klincima od 3 do 10, vodila igre, sportske i kreativne aktivnosti, gurala ih kroz dan, učila ih kako iz ničega napraviti veselje. Trenirala sam stolni tenis, radila s klincima, a onda s njihovim roditeljima. Nasmijana sam, ali ne bježim od ozbiljnog. Znam slušati. Znam kad treba pričati. I kad treba šutjeti i raditi.
A ja sam Camille, 22. Godine pune svega. Od animacije s malom djecom, do organiziranja događaja s turističkim uredom. U konjičkom klubu trenirala sam tim koji je otišao na nacionalno prvenstvo. S ljudima znam. S planovima još bolje. Znam kad stvari ne idu, i što treba kad se sve raspadne. Fleksibilna sam. Optimizam nosim kao stari kaput – izgreban, ali i dalje tu.
Obje imamo BAFA diplomu – papir koji kaže da znamo biti animatorice, ali nije papir ono što vrijedi. Vrijedi iskustvo, znoj, i činjenica da ti se da. Nama se da.
Voljeli bismo doći. Ne kao gosti. Ne kao turisti. Nego kao netko tko zna raditi rame uz rame. Tko zna pomoći. I naučiti.
Ako vam se čini da bi s nama vrijedilo pokušati – mi smo spremne.
Tu smo za dodatna pitanja. I nadamo se da će ova poruka završiti gdje treba – u pravim rukama.
Znaš ono kad misliš da ideš pomoći, a zapravo te stave u ring s 30 klinaca na šećeru, bez kacige i sa samo pola boce vode? E pa to ti je volontiranje među djecom u Bangkoku. Misliš da si spreman – dođeš s osmijehom, sunčanim naočalama i idejom da ćeš "ostaviti pozitivan trag". Dva sata kasnije, imaš Lego u stopalu, plastelin na čelu i jedno dijete koje te gleda kao da si mu dužan novce.
Prvi dan – ulaziš u prostoriju. Klinci već znaju da si nov. Njihove oči blistaju. Ne zato što te vole, nego jer si svježe meso. Ti još držiš onu bijelu bilježnicu s aktivnostima koje si pripremio. Nisi ni krenuo s prvim zadatkom, a već dvoje vrišti jer žele istu boju flomastera, troje se tuku zbog sladoleda koji još nije stigao, i jedno ti je sjelo u krilo i zaspalo. Četiri minute si unutra.
I sve miriše na kombinaciju znoja, kokica i nečega što je možda banana, a možda pokvaren kompromis.
Ali, evo ti čudo – kad staneš, kad ih pogledaš – vidiš da ti se sviđa. Ne znaš zašto. Nisu zahvalni. Nisu mirni. Jedno ti je upravo rukom obrisalo nos o majicu. A ti si sretan. Jer prvi put u tjednu ne razmišljaš o sebi.
Igraš se, pjevaš pjesme koje ne razumiješ, crtaš slonove koji izgledaju kao perilice rublja. I onda – kad najmanje očekuješ – jedno dijete ti priđe i samo stisne ruku. Ništa ne kaže. Samo stisne. I ode.
I ti to osjetiš negdje duboko, ispod svih svojih diploma i planova i “projekata s impaktom”.
Nisi promijenio svijet. Ali si naučio da ponekad dovoljno je samo ostati. Sa čokoladom u kosi. I Lego kockom u peti.
Drage Clarisse i Camille,
pročitala sam vašu poruku i nasmijala se… ne zato što nije ozbiljna, nego jer je tako rijetko da se netko dobrovoljno prijavi za ono što vas čeka. Neki bi rekli da je to hrabrost. Ja bih rekla – slatko ludilo. Dobrodošle!
Ovdje smo sirotište, tehnički. Praktično – arena. Radimo s djecom koja znaju puno više o preživljavanju nego većina odraslih s LinkedIn profilom. Ovdje nema fancy opreme, nema “strukture” u PowerPoint prezentacijama. Imamo bojice, loptu, improvizaciju i tridesetak parova očiju koje skeniraju svaku vašu nesigurnost brže nego AI.
Vi imate BAFA? Super! To će vam dobro doći za prvih 11 minuta. Nakon toga – sve zaboravite i pustite instinktu da vas vodi. Biti ćete animatorice, sestre, čuvarice, psihologinje, medicinske tehničarke i vjerojatno konji, jer ih djeca jako vole jahati – doslovno.
Dan počinje rano. Djeca se bude prije ptica. Ponekad i prije Boga. Prvo doručak, zatim škola, zatim popodnevni program gdje vi ulijećete sa svojim vještinama: crtanje, sport, ples, igra, kaos, smijeh, možda i suze (ponekad vaše).
Imat ćete svoju sobu. Neće biti Hilton, ali ni rupa. Imamo ventilator koji se ponekad vrti i WC koji škripi kad ga gledaš krivo. Voda nije uvijek topla, ali toplina ovdje dolazi iznutra. I iz curryja.
Bit će trenutaka kad ćete se pitati zašto ste ovdje. Onda će vam dijete pokloniti kamen za koji kaže da ga “čuva od duhova”. I zaboravit ćete sve sumnje.
Ako se ne bojite prljavštine, buke, zagrljaja, gubitka kontrole i osjećaja da vas život pere kao veš na rijeci — onda ste naše.
Odgovor je da. Da, možete doći. Da, trebamo vas. Da, bit će ludo. Da, bit će predivno. Pišite kad stižete, samo da znam kad da počnem skrivati čokoladu.
Kiki je početkom 2023. odlučila baciti sve karte u zrak. Stres, gužve, najamnina, buka helikoptera iznad Los Angelesa — dosta joj je bilo. Umjesto još jedne terapije ili treće kave tog dana, otvorila je laptop i našla oglas: stara trokatnica u Bangkoku, preko 100 godina stara, 17 soba, zidovi od tikovine, vrata koja škripuckaju kao u Tarantinovom filmu. U roku od tjedan dana, kuća je bila njezina.
"Nisam znala ni što tražim, samo sam znala da moram van iz tog američkog vrtloga. Ovdje sam došla i odjednom sve je kliknulo – buka je ista, ali nije to ona stresna buka, ovo ti je život koji pjeva, ne vrišti", rekla je Kiki za lokalni tajlandski portal dok je brisala znoj s čela, stojeći među vrećama cementa.
Renovacije je započela već u ožujku. Nema majstore iz Beverly Hillsa, nego lokalne čarobnjake s bambusnim ljestvama i alatima koji izgledaju kao da su iz Drugog svjetskog rata — ali sve štima. Dio posla odrađuje sama, u kombinezonu i s YouTube tutorijalima. Nema frizerskih termina, ima boje za zidove pod noktima.
Plan je ambiciozan: prizemlje pretvara u prostor za radionice — keramika, batik, kuhanje curryja. Na prvom katu će biti sobe za goste, minimalističke, ali s dušom. A potkrovlje? To je njezin hram. Atelje s pogledom na krošnje manga i ulice prepune mirisa jela koja ne znaš izgovoriti, ali znaš da ih voliš.
"U LA-u sam stalno imala osjećaj da kasnim. Ovdje – nema žurbe. Imaš čekić, imaš dan. Radiš dok ne padne mrak ili dok ne padneš ti. I to je okej."
U Bangkoku. Gdje drugi vide kaos, ona je našla svoj mir.
Kiki je početkom 2023. mislila da radi najpametniji potez života. Nakon godina u Los Angelesu, gdje je svaka stanarina bila kao kredit za svemirski brod, odlučila je preseliti u Bangkok i kupiti staru kuću s karakterom. Kuća je bila ogromna – 17 soba, trokatnica, neka bivša kolonijalna ljepotica koja je vidjela i bolje i gore dane. Na slikama je izgledala kao scenografija iz filma. U stvarnosti? Kao horor koji se sam režira.
"Naivno sam mislila da će ovo biti moj novi početak, mir, kreativnost, lokalna hrana i život bez stresa. Umjesto toga, probudila sam se u jeftinom remakeu 'Egzorcista', samo bez efekata", priča Kiki dok pokazuje zidove koji se mrve na dodir i instalacije koje izgledaju kao da ih je vodio duh.
Kad je prvi put ušla, miris je bio "mješavina vlage, straha i mačje mokraće". Prvi tjedni su prošli u borbi s kolonijama termita, leglom štakora u kuhinji i lokalnim električarom koji je tvrdio da je "struja sigurna", iako je svaki prekidač doslovno ispaljivao iskrice.
"Renovaciju sam počela s entuzijazmom, ali čim su skinuli prvi sloj žbuke, ispod je bio drugi sloj – problema." Cijevi su bile raspadnute, drveni pod truo, a jedna soba na zadnjem katu imala je vrata koja se nisu mogla otvoriti, ni zatvoriti – kao da i sama kuća zna da nešto tamo nije u redu.
Susjedi nisu pomagali. Jedna starija žena svaki dan ostavlja tamjan pred njenom kućom, uz komentar: "Ovdje ne trebaš biti sama." Super. To je baš ono što čovjeku treba dok renovira: pasivna prijetnja iz horoskopa.
Trenutno živi u jednoj jedinoj sobi, ostatak kuće je gradilište i muzej katastrofe. Troškovi su je pojeli. Više ne zna plaća li radnike ili otkupljuje prokletstvo s kuće. Od kreativnog ateljea i radionica za goste – ništa. Umjesto toga, drži vlastitu grupu za podršku sebi i svako jutro preispituje sve odluke u životu.
"Da mogu, vratila bih se u svoj studio u LA-u. Barem je ondje bila topla voda i nitko nije šaptao 'duhovi su nestrpljivi' dok pijem kavu."
Kiki je još ovdje. U Bangkoku. U kući koja jede novce, vrijeme i živce. I koja ima 17 soba, ali ni jednu za miran san.
Stranci stižu noću, iz aviona što smrdi na reciklirani zrak i umor. Dolaze s ruksacima, kreditnim karticama, potkošuljama koje su bile bijele u nekom drugom životu. Bangkok ih guta bez ceremonije.
Programer iz Berlina. Došao “da živi jeftino i radi remote”. Izgleda kao da ga je netko preselio iz coworking prostora ravno na Soi Cowboy. Svako jutro meditira, svaku večer završi pijan u baru gdje mu konobarica kaže “you so handsome” dok mu pere novčanik.
Amerikanka koja se “pronašla” na retreatu u Chiang Maiju, pa došla ovdje jer je čula da ima “duhovne vibracije”. Sada vodi Instagram profil o smoothie bowlovima i svaki dan piše post o tome kako je “grad kaotičan, ali magičan”. Ne zna da joj je stan iznad ilegalnog bordela.
Britanac koji je došao na dvotjedni odmor prije deset godina. Sada nosi lančani zlatni križ, ima pivo u ruci već u 9 ujutro i zna reći “neću platiti više od 50 bahta” na savršenom tajlandskom. Lokalci ga zovu Farang Somtam. On misli da je to kompliment.
Australac koji vodi bar na Khaosan Roadu. Nitko ne zna otkud mu novac. On kaže “investitori”. Vjerojatno neki kartel ili bivša žena koja misli da je mrtav. Kad kiša padne, sjedi na ulazu i priča o tome kako je Bangkok “sirov, iskren, stvaran” dok mjeri turistkinje pogledom.
Grad ih sve melje. Jedni nestaju, drugi ostanu i puste korijenje između uličnih kablova i betonskih rupa. Oni što prežive – nađu svoj ritam: dani u klimatiziranim kafićima, noći na motoru bez kacige, jutra uz pucketanje plinskih plamenika na uličnim štandovima.
A Bangkok… Bangkok ih gleda, puši cigaretu od 3 bahta, i smije se.
U tom trenutku Amerikanka ulazi s velikim slamnatim šeširom, traži “smoothie bez šećera, bez mlijeka, bez voća” jer “detox”. Kad sjedne, počne snimati video o “digital nomad životu” i uhvati u kadar Australca koji je pijan u 11 ujutro i naručuje pet piva “za ponijeti.“
Australac joj namigne, ona se pravi da nije vidjela. On se nasmije i krene pričati priču kako je “jednom poznavao Micka Jaggera”, ali zapravo misli na tipa iz Melbournea koji svira harmoniku ispred 7-Elevena.
Kasnije, svi završe na istom mjestu — bar na krovu MahaNakhon-a. Berlinski tip pokušava objasniti Britancu kriptovalute, Britanac pokušava prodati Amerikanki “vintage” motor koji je zapravo ukraden, a Australac… Australac pleše s konobaricom dok mu novčanice ispadaju iz džepa kao konfeti.
Kiša počne padati, gradska svjetla se lome kroz kapi na staklu, a svi oni — pijani, izgubljeni i privremeno prijatelji — gledaju Bangkok s 300 metara visine i smiju se bez razloga. Ispod njih, grad bruji, jede ih polako, i šapće: “Ostat ćete ovdje. Svi ostanu.”
Bangkok je veći nego što je mislila. Previše svjetla, previše prometa, previše svega. Prva noć – mali stan iznad masažnog salona. Madrac tanak kao cigaretni papir. Prozori stalno otvoreni jer klima ne radi, a ventilator pleše kao da će otpasti.
Počinje u baru na Soi 6. Ne govori dobro tajlandski, još manje engleski, ali osmijeh funkcionira svugdje isto. Turisti vole egzotiku, vole kad ne razumiješ sve što govore. Lakše je lagati kad ne razumiješ riječi.
Prvi mušterija je pijani Litavac, miriše na kolonju i krivnju. Plaća unaprijed. Drugi je Tajlanđanin iz nekog ureda, šutljiv, brz, ne gleda joj u oči. Treći se smije previše. Ne sviđa joj se treći.
Ponekad, kad se vraća kući u tri ujutro, stane na most i gleda Chao Phrayu. Grad svijetli, rijeka smrdi, a ona razmišlja da možda jednog dana prestane. Možda. Ali zna da će to možda trajati još godinama.
U međuvremenu, Bangkok je nauči kako hodati u visokim petama po pločniku punom rupa, kako se smijati kad ne želiš, i kako brojati novac dok netko spava pored tebe.
Grad je ne jede brzo. Samo gricka, komad po komad.
Došao je iz Isana s plastičnom torbom, poderanim trapericama i majicom s izblijedjelim logom Manchester Uniteda. Vozio se 19 sati u busu koji je tresao tako jako da mu se činilo da mu je srce preskočilo dva puta. Kad su se svjetla Bangkoka pojavila na horizontu, izgledalo je kao da ulazi na drugu planetu – blještavu, hladnu i bučnu.
Prva noć – spava na podu kod rođaka u sobi veličine frižidera. Prozori bez stakla, ventilator zuji kao pčela na zadnjim nogama. Iza ugla – ulični štandovi, miris pečene piletine, riba u plastičnim kantama, voda kaplje s tendi po glavi.
Nađe posao dostavljača hrane. Motor stariji od njega, kočnice klimave, kaciga koju su već trojica koristila prije njega. Vozi od Soi 4 do Rama IX, od sukani luksuznih apartmana do zgrada koje izgledaju kao da su preživjele bombardiranje. Nekad mu daju napojnicu, nekad mu zalupe vrata pred nosom.
Kad padne kiša, vozi sporije. Kad padne prejaka kiša, vozi brže – jer inače neće stići isporučiti hranu, a šef mu skida od plaće. Gume proklizavaju, a on se smije – ne onako sretno, nego onako kako se smiješ kad ti je svejedno.
Subotom šalje novac doma – majci, sestrama, nekad i pijancu od starog. Ponekad poželi vratiti se, ali kad stane na most preko Chao Phraye i pogleda grad, misli: Možda i mogu preživjeti ovdje. Možda i mogu postati netko.
Noć u Bangkoku miriše na dim iz auspuha, prženi češnjak i jeftin viski. On gleda svjetla MahaNakhona i zamišlja da gore, iza tih staklenih prozora, netko možda sanja isti san – samo s boljim pogledom.
Jedne noći dostavlja hranu na zadnji kat stare zgrade u Silomu. Lift ne radi, stepenice mirišu na mačji urin i vlagu. Na vrhu ga dočeka debeli tip u svilenom ogrtaču, oči mu crvene kao LED dioda na kineskom punjaču. Tip mu tutne 500 bahta i kaže: “Ako ikad trebaš dodatnu zaradu, dođi opet… ali bez hrane.”
Nekoliko tjedana kasnije, vraća se. Posao je jednostavan: nosi torbe iz jednog bara u drugi, nikad ne otvara. Plaćaju keš, ne postavljaju pitanja. Novac je bolji nego dostava, ali torbe su teške i ponekad čuje kako se nešto unutra miče.
Upoznaje Noija, trans ženu koja vodi ilegalni poker klub na trećem katu stare kolonijalne kuće. Ona mu kaže: “Bangkok ti je kao rijeka. Ako znaš plivati, nosi te. Ako ne znaš… pojede te.” Ponekad ga zove da stoji na vratima i “pazi” kad političari svraćaju igrati.
Jedne večeri, dok sjedi na motoru ispred jednog od onih staklenih nebodera, shvati da sada poznaje gradsku noć bolje nego vlastitu majku. I da se polako pretvara u jednog od onih ljudi koje je nekad gledao s nepovjerenjem – tip koji uvijek ima gotovinu, telefon koji nikad ne prestaje zvoniti, i oči koje stalno provjeravaju tko stoji iza njega.
Bangkok ga nije pojeo. Još ne. Ali već mu žvače pete.
Motor ga vodi sam, skreće u ulice koje ne prepoznaje. Neboderi su nestali, zamijenile ih drvene kuće bez svjetla. S prozora vire lica — ali oči su im prazne, ustima mljackaju u ritmu kiše.
Na mostu preko Chao Phraye, rijeka je crna i mirna. Nema čamaca. Nema vjetra. U vodi vidi svoj odraz — samo da to nije njegovo lice. Nije osmijeh. Nije njegovo vrijeme.
(Fragmente iskopao: Agent 041 / Pseudonim: CRNA RIŽA)
Zapis 1 – 17:45 / Soi Sukhumvit 11 / bar "Lucky Snake"
"Ako ne znaš kome vjerovati – pitaj tko još diše." Stara špijunska rečenica. Sad zvuči kao molitva. Danas nitko nije umro. Ali svi su korak bliže da nestanu.
Pokušavam poslati poruku: “Delta zona aktivna. Položaji pomiješani. Pitanje tko puca prvi.”
Stao sam u red. Nisam znao za što. Nitko nije znao. Kad je moj red došao, stroj je rekao: “Dobrodošli, gospodine Rungchai Thanaphat.” To nije moje ime. Ali svi su ga prihvatili. Čak i ja.
Ponekad sjećanja zatrepere – kao refleksna svjetla iza očiju. Sjetim se svega. Ali ruke same brišu misli.
Na zidu je projektor. Bez zvuka, samo slika. I onda tekst, bez interpunkcije: “SVE JE DOBRO SVE JE U REDU SVE JE TO DIO PLANA HVALA NA SURADNJI.”
Znaš da si najebao kad ti pozli na suvozačkom u službenom autu, a izađeš iz toga s lisicama, modricama i kilogramom optužbi. E pa, to ti se dogodilo ovom 23-godišnjem pametnjakoviću iz Bangkoka, koji je odlučio začiniti svoj dan – ne čajem od đumbira, ne, nego šakom u glavu, otmicom auta i džepom punim trave i amfetamina.
Dakle, priča počinje klasično: klinac se vozi s medicinskom sestrom. Službeni auto, svi pojasevima vezani, sve po propisu. I onda, hop – njemu pozli. Glava mu pada, znoj izbija, srce mu valjda lupa kao techno na afteru u Sukhumvitu. Sestrica, 29 godina, vjerojatno preumorna od dežurstava i kave iz automata, stane, iskreno zabrinuta. Pokušava mu pomoći. Otvori mu pojas.
I tu sve ode kvragu.
Frajer, umjesto da kaže "hvala", krene divljati kao da su mu u kavu ubacili čisti kofein s dodatkom demona. Skida osmijeh s lica medicinske djelatnice šakom. U tom trenutku prolazi druga djelatnica – 32 godine, tek izašla iz bolnice – kad i nju zalomi. Jer što? Zašto da ne?
I onda, plot twist. Lik, očito s diplomom iz Idiotskog Fakulteta, odluči ukrasti službeni auto hitne pomoći. Mislim, stvarno. Kao u lošem filmu koji se nikad ne bi trebao snimiti. Upali kola i gas. Sam protiv svijeta. Ili bar protiv zdravog razuma.
Ali Bangkok nije selo. Policija je brza. Kao pad kurve cijena u 4 ujutro – ekspresno. Lovili ga nisu morali dugo. Testirali ga – naravno, pozitivan. Droga u krvi, mozak na godišnjem. A kad su konačno vratili auto onoj jadnoj ženi, što nađu na suvozačkom? Vrećicu. Ne, nije bio ručak. Bila je to bangkoška verzija piñate – 6.3 grama marihuane i 1.4 grama amfetamina. Prava mala apoteka iz pakla.
Zlu nije bio kraj – pretraže mu stan, nađu još 3.3 grama trave. Sitnica, ali dovoljno da mu zatvore vrata slobode s treskom.
Jedna žena s lakšim ozljedama, druga s vjerojatno emocionalnom štetom do mirovine, i jedan 23-godišnjak koji će sad imati vremena da razmisli gdje mu je pošlo po zlu. Spoiler: na mnogo mjesta.
U Bangkoku život ide dalje. Hitna pomoć vozi, trava se mota, idioti se rađaju. Ali barem imamo ovu priču. I to je nešto.
Ali da se razumijemo – nitko neće umrijeti jer je spavao na krivoj strani. Nema tu “opasno po život”. Samo će ti noć biti malo više kiselkastog okusa, a jutro malo manje ugodno.
Lumphini Park je komad zelenog raja nasred betonske džungle Bangkoka — i kažem “raja” ne jer je sve tako božanski, nego jer je to jedino mjesto gdje se možeš istinski odmoriti bez da ti netko nešto uvali, proda, ili ti skine znoj s čela za 50 bahta.
Ime mu je Lumphini, ali lokalci ga zovu Lumpini ili Lumpinee, kao da svi pokušavaju pogoditi lozinku za WiFi. Ima 360 rai, što zvuči kao da pričamo o nekakvoj vojsci, ali zapravo je to samo 57.6 hektara travnjaka, drveća i trkača koji misle da će im trčanje u krug promijeniti život. Neće. Ali, znoj je zdrav.
Usred parka je umjetno jezero. Ne zato što priroda nije bila dovoljno dobra, nego jer Bangkok voli sve “umjetno” osim osjećaja. Tamo možeš iznajmiti čamac i glumiti romantiku, dok komarci jedu tvoje gležnjeve kao da su u all-you-can-eat buffetu. Ljubav.
Ako ti se ne da veslati, možeš trčati — 2.5 kilometra u krug, kao hrčak na steroidima. Samo nemoj doći s biciklom kad ljudi rade — to je zabranjeno osim od 10 do 15 sati. Naravno, kad je najtoplije, jer tko ne voli kuhanje vlastitih organa dok pedalira kroz pakao?
Pušenje? Nema toga. Psi? Samo oni s diplomom — vodiči, terapeuti i ostali s pedigreom. Ti i tvoj šugavi mješanac iz Soija 22? Ostani doma. Bez previše slobode, jer čak i kad si slobodan, pravila te stižu. I svejedno — mir. Ne mir kao tišina, nego mir kao “moglo je biti gore.”
A ono što je najbolje? Ovo je prvi javni park u Bangkoku. Prvi! Otvoren kad još ni klima nije znala da će jednog dana postati neprijatelj čovječanstva. Iz ovog parka iznikao je i Lumpinee stadion, gdje su ljudi dolazili gledati kako se drugi mlate — jer ništa ne kaže “rekreacija” kao znoj, krv i nokauti u nedjelju poslijepodne.
To tamo… u toj mutnoj, znojnoj vodi Bangkoka, klizi to stvorenje, to jebeno čudo prirode — varan, debeli gušter iz pakla s licem ravnodušnosti i repom što para površinu kao da mu je svejedno za tvoj dan i tvoju karijeru,
Gledam ga kako pliva kao da nosi poruku. Poruku glasi: "I ja sam ovdje, seronjo. I nitko me ne zaustavlja." Nema frke. Nema hipoteke. Nema zakazanih sastanaka ni "kako si" poruka koje zapravo ništa ne znače. Samo voda, mišići i drevna ravnodušnost.
Oko njega se park pretvara da je civiliziran. Joggeri s digitalnim satovima, parovi s kišobranima za obranu od sunca, policajci koji gledaju u svoje telefone. A ovaj tip — varan — ne mari ni za koga. Gleda pravo. Pliva pravo. Možda lovi. Možda samo bježi. Možda uživa.
To sve nekad je bilo vlasništvo jednog kralja koji je imao više zemlje nego što većina ljudi ima snova. Rama VI, tip sa stilom, rekao je: “Evo vam zemlja, radite nešto s njom.” I bam — prvo sajamski cirkus za tajlandsku robu, a onda ideja — ajmo park. Prvi. Pravi. Za narod.
Ime? Lumphini. Po rodnom mjestu Bude, da bude malo mudro, malo simbolično. Ali tada to nije bilo nikakvo urbano središte — to je bila periferija, brate. Rub. Mjesto gdje pas kaže laku noć. I taman kad je krenula gradnja, kralj je rekao zbogom svijetu. Nije ni vidio park završen.
Onda rat. Drugi svjetski. I znaš što se desilo? Gušteri nisu bili problem. Japanci su bili. Kampirali su usred parka. Gdje su trebala biti djeca i galebovi, bili su vojnici i bajunete. Povijest je gadna ljubavnica. Ali park je preživio. U inat vremenu, ljudima i ludilima.
Danas stoji tamo, u srcu poslovne četvrti, okružen staklom i čelikom, usred betonske košnice koja zuji 24/7. Na ulazu kraljev spomenik — čovjek koji je dao zemlju. Unutra toranj sa satom u kineskom stilu, iz 1925., kao da čeka da netko napokon kaže: “Vrijeme je stalo.” Prva javna knjižnica. Akvarij. Igrališta. Bazen. Biljke svih vrsta. Sve to, i još uvijek tišina kad je tražiš.
Lumphini nije park za razglednice ni za Instagram. Nema ovdje cvjetnih gredica koje viču “pogledaj me”, ni rijetkih biljaka u staklenim kutijama. Ovo nije botanički muzej — ovo je živa stvar, park koji diše. Drveće tu ne stoji da bi bilo gledano. Stoje jer im je tamo mjesto. Sklop raznih vrsta, bez potrebe da se ističu. Nema razmetanja. Samo tišina i sjena koja hladi. To ti je prava demokracija — drvo uz drvo, nitko se ne gura.
Šumski kutovi. Livade. Zeleni džepovi između svega. Kao da je netko rekao: “Ajmo napraviti da se ljudi mogu iznutra malo opustiti, ali bez da im guramo prirodu niz grlo.” I uspjeli su.
A jezera… Nije tu samo za razgledavanje, nego za ravnotežu. Središnje jezero gledaš pa te odmah boli manje sve ono što te pritišće. Voda stvara horizont. I to nije fraza — to je istina. Kad god vidiš horizont u gradu, to ti je dar. Jer grad ti stalno nešto gura pred oči — zgradu, reklamu, stanicu, neonsku laž.
U Lumphiniju pogled bježi, napokon. Imaš prostora. Imaš tišinu. Auto se čuje, ali kao da dolazi iz drugog svijeta. Beton se zaboravi. Zelena ti napuni oči i sve ono što se čini previše — najednom se smiri.
To nije spektakl. Nema vatrometa. Nema “wow” trenutka.
Opet on. Varan. Gospodin podvodne elegancije. Klizi kroz vodu kao da mu dan ne može ništa, kao da je sve već vidio — razvod, revoluciju, ručak u plastičnoj kutiji.
Ovaj put ide prema nečemu, ili možda bježi, ali nema panike u njegovom pokretu. Samo tiha odlučnost. Kao kad tip uđe u birtiju i naruči piće bez da kaže riječ. Svi znaju da ga se ne treba ništa pitati.
Na površini vode odsjaji zgrada, narančasta halucinacija grada što se pokušava ušminkati, ali voda ne laže. Sve se savija, sve je privremeno. Samo ovaj reptil zna pravac. Zna kako se ide naprijed kad te ništa više ne fascinira, a opet sve ti je važno jer si još živ.
Možda mu je tijelo prekriveno algama i blatom, ali kreće se s više dostojanstva nego pola svijeta u odijelima. I ne treba mu mapa.
Stari uzorci, izlizani patenti, udobnost prije estetike. Cipele široke, korištene, s potplatima koji su pregazili više nego što će itko znati. Torba, srolani ručnik, dvije golubice kao jedine prijateljice koje ne pitaju ništa.
Nije to bio san. Drijemanje između poraza. Nema buke, nema plača, samo zemlja pod rebrima i nebo što ne mari. Ljudi prolaze. Ili ne. Ona ne gleda. Ili je možda već vidjela sve. Tko zna. Možda je ovo njena soba. Njen bar.
Svijet te jebe. A ti legneš i čekaš da prestane.
Rano jutro, trava još vlažna, a oni sjede na šarenim prostirkama kao da će im svemir nešto šapnuti. Ruke u zraku, tijela savijena, sve to lagano i tiho. Disanje kao ritual. Kao da im to pomaže zaboraviti bolove u križima. Ovo nije prosvjetljenje, nego jutarnja iluzija da još uvijek možeš ispraviti stvari. Da si živ ako se istegneš dovoljno jako.
Ostali su u svojim svjetovima. Jedna u narančastom kao da vodi sve to, ali nikog stvarno ne vodi. Svatko je sam sa sobom, samo što je lakše kad svi to rade zajedno.
Iza njih drveće, klupe, starci koji hodaju, ljudi koji nose vrećice. Sve je to isti park, isti dan, isti pokušaj da život izgleda manje izlizano. Nema tu mira. Samo tiha borba protiv ručka koji dolazi, vijesti koje stižu, i tog osjećaja da te život godinama guli kao krumpir, a ti sad sjediš ovdje i praviš se da te to ne dotiče.
Yoga u parku. Kao flaster na slomljenu kost.
Tijela sjede u redovima, kao eksperimenti u nekom bivšem laboratoriju, svaki na svojoj šarenoj platformi, izoliran, ali sinkroniziran. Sjaj vode u pozadini hipnotizira, odvlači pažnju. U toj vodi možda spava prošlost, možda zaborav, možda samo refleksija onoga što bi htjeli biti.
Plastične boce, prostirke, torbe — artefakti suvremenog nomada. Stari nervni sistem u borbi protiv samog sebe. Pokušaji kontrole. Pokušaji smisla. Disanje kao mantra, kao šifra za prolaz u neko drugo stanje, gdje svijet nije sastavljen od računa, poruka, praznih razgovora.
Gledaj ih kako izvode tai chi, polako, gotovo kao u snu, ruke im režu zrak kao da gnječe nevidljive balone života. I sve to u tišini. Tišini koja govori više od tvoje najglasnije panike. To nije vježba, to je poezija bez riječi, molitva bez boga. To je njihova dnevna misa – pokretom prizivaju smisao u ovom sparnom, ljepljivom gradu koji guta sve što miruje.
Ležao je tamo u vodi, stari gad, hladan i spor kao jebeni račun koji nikad ne prestaje stizati. Klizio kroz smeće i lišće kao da je kralj nečega što nikad nije tražio da bude njegovo. Pogled mrtav, ali budan — zna on tko si ti. Samo ga nije briga.
Oko njega plutaju komadi prošlih dana: listovi, balončići, komadi svijeta koji više nikome ne trebaju. Sve to miriše na vlagu, raspad i nešto staro što nitko ne pere.
Nije se bojao. Jer nije morao. Ima kožu kao cigla i srce kao kamen. I ako nešto dođe — pojesti će ga. A ako ne dođe — opet dobro. Nema planova, nema straha, samo plivanje kroz mutnu stvarnost.
Ljudi misle da su na vrhu lanca. Onda vidiš ovog gada i znaš — priroda ne igra po našim pravilima. Nikad nije ni igrala. On je samo još jedan pajdo u lokvi koja nikad ne presušuje. I za razliku od tebe — on zna točno gdje pripada.
Lumpini park je samo površina. Ustajala voda, sjene od drveća, ljudi koji dolaze istegnuti tijelo dok im mozgovi trunu u plastičnim kutijama zvanim telefoni. Ali ispod... ispod toga pulsira druga stvarnost. Stara stvarnost. Reptilska.
Gušteri. Praiskonski, sa zlatnim očima koje gledaju unazad tisućljećima. Oni nisu životinje. Oni su čuvari. Ili zatvorenici. Ovisi koga pitaš. Zovu ih Oni Koji Pamte. Varanusi — bića što se kreću kroz mirnu vodu kao igle kroz meso, ostavljajući za sobom samo valove i tišinu. Ali kad sunce zađe, a gradske lampe počnu pištati u frekvenciji koju ljudi ne čuju, tada počinje njihovo pravo vrijeme.
Iz kanala izlazi Agh-Murrtil, prastari varan s ožiljcima od bitaka s demonima iz podzemnog sloja betona. Njegov jezik nije jezik zmija — to je kod, šapat koji može zalediti kičmu onima koji znaju slušati.
Agh-Murrtil ne dolazi sam. Sa sobom vodi Zatamnjenje, skupinu drugih guštera, svakog s posebnim darom: T'Kaal, s očima koje vide kroz dimenzije. Vri-Thaa, čiji rep reže tkaninu vremena. Nith-Nith, albino čuvarica snova, čija koža odbija svjetlo, a glas zaborav.
Oni plaze kroz mrak, skupljaju ostatke svijesti, mrvice s dna uma koje su ljudi ispustili kad su zaboravili kako slušati tišinu.
U centru parka, točno ispod kamenog kruga koji ljudi zovu “mjesto za tai chi”, nalazi se Svemjehurić — portal. Izgleda kao mjehur u vodi, ali kad ga dotakneš, uvlači te u dimenziju sastavljenu od čistog pamćenja, gdje se gušteri hrane tvojim starim mislima, tvojim sramom u množini, onim što si pokušao zakopati.
Jedne noći, neki idiot iz ulice Rama IV pokuša snimiti Agh-Murrtila kamerom. Kažu da ga je progutala vlastita sjena. Drugi dan svi su mislili da je to bio samo blackout signala. Ali gušteri znaju bolje. I ja znam bolje. Jer ja sam jednom ušao u Svemjehurić. Vratio sam se s drugačijim očima. Oči koje trepću prema sjeveru i pamte zvukove iz djetinjstva koje se nikad nije dogodilo.
I dok ljudi nastavljaju s jogom i smijehom, gušteri pamte. Čekaju. Jer jednog dana, kad pukne nebo iznad Saturna, kad se vrate Zvijeri iz prve noći svijeta — tada će Agh-Murrtil stati na površinu jezera, izgovoriti ime svijeta, i sve će se ponovno otvoriti.
Na rubu parka, četvero starijih ljudi pleše neki spori kung-fu, ili tai chi, ili možda egzorcizam protiv loše sreće — nisam siguran.
Svi nose široke hlače i ozbiljna lica, kao da svaka kretnja odlučuje hoće li im dan biti raj ili pakao. Jedan tip ima maramu na glavi, drugi masku na licu, treći izgleda kao da će svakog časa zapjevati.
U pozadini, zelena klupa s torbama i bocom vode — njihova mali bazni logor. Oko njih, prazna ulica, mir što bi ga mogao rezati nožem. Svaki pokret spor, promišljen, kao da pomiču zrak umjesto udova.
I dok ih gledam, shvatim da možda i oni mene gledaju, samo ne očima. I možda misle: Evo još jednog idiota s fotoaparatom koji misli da razumije život.
Oči raširene kao žarulje u mraku, žuto svijetle — svijetle kao da su vidjele nešto što ti ne bi smio vidjeti. Listovi pred njom trepere, zrak je gust, prepun nečega starog, vlažnog. Ispod kore drveća čuje se grebanje, brzo, nepravilno.
Vraćaju se iz pukotina u zemlji, iz rupa u betonu, iz snova koje si mislio da si zaboravio. Penju se po zidovima, krivih tijela i hladnih očiju, i donose sa sobom miris vlage i krvi.
Mačka ne trepće. Ni ti ne bi trebao.
Bilo je podne, nebo pregaženo sivim plinom, zrak gust kao sjećanje na rat. Na površini jezera, mir — lažni, naravno. Ispod, gibanje. Zov. Ne ljudski. Ne božanski. Stariji od svega što je zapisano.
Trojica su izašla iz vode istovremeno, kao da ih je netko pozvao. Nisu se gledali. Nisu morali. Već su bili povezani onim što ljudi ne znaju imenovati — svjesnost mulja, zajednička koža, plan reptilske krvi.
Predvodnik, Hrkk-Vaal, nosio je ožiljak duž vilice — ostatak bitke sa staklenim anđelima iz svjetlosnih rovova. Nije govorio, samo je gledao obalu. Zemlju. Grad. Vrijeme.
Desno od njega, Chi-Korr, spor i debeo, ali s očima koje vide sve istovremeno: smrt lišća, pad sistema, pokrete jezika kod ljudi koji lažu dok govore o ljubavi.
Treći, najmlađi, Jashhh, nosio je još kapljice snova na sebi — kapljice koje nisu bile voda, već memorija. On je bio nositelj proroštva, ne po izboru nego po grešci — posljednji gušter iz Jaja Koje Se Nije Smjelo Izleći.
Sunce se diglo dovoljno visoko da ti počne peći potiljak, a zrak se već lijepi za kožu kao jeftina ljubavnica. Izlazim iz Lumpini parka, noge umorne od gledanja života koji se ne trudi ni milimetar da te impresionira.
Oko mene starci još rade svoje spore plesove, joggeri glume da ih maraton čeka iza ugla, a ja samo tražim hlad i vodu koja ne miriše na klor.
Golubovi i gušteri preuzimaju staze, a ja se probijam prema izlazu. I kad prođem kroz kapiju, sve se opet vraća na buku, smog i asfalt — park ostaje iza mene, kao mali, čudni san koji se brzo topi na vrelini.
Chao Phraya ne nastaje – ona se dogodi, tamo gdje se Ping i Nan umore i spoje, u Nakhon Sawanu, u mjestu koje ljudi zovu Pak Nam Pho, kao da time mogu objasniti početak nečega što nema početak. Odatle ide južno, 372 kilometra, kroz ravnice koje se šire kao stara prostirka – ravne, plodne, tihe.
Kod Chai Nata, rijeka se rascijepi – jedan krak nastavi kao Tha Chin, ide paralelno, svojom voljom, i izbije u more malo zapadnije, kod Samut Sakhona. Nema svađe među njima. Samo različiti putevi do istog kraja.
Ispod brane, dolina se raširi, ravna i niska, voda spora, ali žilava. Khlongi – ti tihi, tanki kanali – razvuku se poput vena kroz ravnicu. Oni poje rižu. Ne iz milosti, već iz inercije. Nema drame. Samo voda koja zna gdje mora ići.
U Bangkoku, Chao Phraya nije samo rijeka – to je arterija, aorta, linija koja reže grad napola i drži ga na okupu. Mostovi je presijecaju kao šavovi na staroj rani: Rama VI – star, željezan, za vlakove i duhove prošlih vremena. Phra Pin-klao – blizu Palače, kao da čuva kraljevsku tišinu. Rama VIII – vitak, nagnut, kao pijanac s jednim lakatom na stolu. Rama IX – ozbiljan, ovješen, skoro simetričan ali nikad skroz. Mega Bridge – ime govori sve, betonski div na industrijskoj periferiji.
Na rijeci je gužva. Brodovi se roje kao komarci po mraku: autobusi, trajekti, longtaili što urlaju kroz vodu s motorima koji zvuče kao bijes. Više od 15 linija, sve plove – gore-dolje, lijevo-desno. Ljudi ne pitaju puno. Uđu, plate, izađu. Rijeka ne staje. Ni oni.
Ako gledaš gdje se Ping i Nan spoje u Nakhon Sawanu – kažu da je tu početak. Od tamo do mora: 372 kilometra. Lijepo, uredno, mjerljivo. Ali stvarnost ne voli urednost. Pravi početak, onaj tvrdoglavi, krije se daleko na sjeveru, gdje rijeka Nan počinje da se rađa iz planina Luang Prabanga. Od tamo do zaljeva? 1,112 kilometara. Gotovo tri puta duže.
Znaš li što to znači? Da rijeke, kao i ljudi, nikad ne počinju tamo gdje ih prvi put vidiš. Počinju ranije. Dublje. Gdje je tišina, hladnoća, i nitko ih ne zove po imenu.
Nekad su uz ovu rijeku stajali hramovi, dvorci i generali s planovima o veličini. Danas? Danas stoje turisti s plastičnim kamerama i selfie štapovima, zureći kroz sunčane naočale kao da će vidjeti prošlost — a vide samo jelovnike na engleskom i bar s “autentičnim tajlandskim burgerima”.
Ali vratimo se malo unatrag. Kad nije bilo autoputeva, dronova ni klimatiziranih shopping centara — rijeka je bila sve. Donosila je rižu, srebro, svilu, pa i leševe ako si rekao pogrešnu stvar u krivo vrijeme. Tamo negdje u 18. stoljeću, kad su kraljevi još vjerovali da su bogovi, Bangkok se preselio uz ovu vodu, jer ako već gradiš novu prijestolnicu, bolje da pluta. Lako je pobjeći kad stvari postanu gadne. A i postajale su — redovito.
Chao Phraya nije rijeka. To je povijesna sapunica s lošim osvjetljenjem i previše zapleta. Prevozila je sve: djecu, ratnike, prostitutke, redovnike, političare i kokoši — ponekad sve to u istom čamcu. I svi su mislili da im je naklonjena, dok ih nije prevrnula.
I dan-danas, ide svojim putem, kao penzionirani diktator koji se pretvara da je nevina bakica. Turisti je gledaju i uzdišu, a ona zna bolje. Gleda ih hladno, kao netko tko je već vidio sve: padove, izdaje, poplave, ljubavi koje su trajale duže od mostova.
Život uz Chao Phrayu danas izgleda kao reality show koji nitko nije tražio, ali svi ga nekako gledaju. Svatko igra svoju ulogu: redovnici s mobitelima, turisti s opeklinama, bogataši u stanovima s pogledom koji miriše na kanalizaciju kad padne kiša.
S jedne strane — hotelski brod s bijelim stolnjacima, šampanjcem i klavirskom glazbom. S druge — baka u drvenoj čamčugi prodaje mango i ima više mudrosti u malom prstu nego cijela gradska uprava. Ali barem imaš izbor: možeš večerati za 200 dolara ili za dvije cigarete i osmijeh.
Rijeka je kao neiskreni domaćin — pozove te na večeru, ali ti ne kaže da u vodi ima više plastike nego ribe. Djeca se ipak kupaju, vrište i skaču kao da toksini jačaju imunitet. Možda i jesu u pravu. Pogledaj ih — zdraviji su od prosječnog turista koji se sruši nakon tri sata šetnje i padne mrtav pod najbližu palmu.
Ljudi ovdje ne žive uz rijeku — oni s njom trguju, pregovaraju, trpe je. Nekad ti da ribu, nekad ti uzme kuću. Poplava? Ma navikli su. Izađeš vani, vidiš da ti štednjak pluta, uzmeš ga natrag i nastaviš praviti curry. Život ide dalje.
I svakog jutra, dok sunce prži kao loš kuhar, rijeka ide dalje. Mirna, prljava, tvrdoglava. Vozi turiste, seljake, duhove prošlosti. A svi misle da oni voze nju.
S jedne strane: hramovi stari stoljećima, zlatni krovovi koji sjaje kao da su direktno spojeni na nebo. Tamo su redovnici bosi, hodaju polako, kao da ih vrijeme ne zanima. S druge strane: stakleni neboderi, kafići s Wi-Fi-em bržim od smisla života i klinci koji piju matcha latte na dronima. A između njih — ista voda, ista struja, isti stari tok koji gura sve naprijed bez pitanja.
Nema tu neke uzvišene filozofije. Rijeka ne pita gdje si bio '45. ni gdje ideš sutra. Samo te nosi. Nekad s mrtvim ribama, nekad s cvjetnim lampionima. Jedan trenutak bacaš pepeo pokojnika, drugi trenutak slikaš TikTok video s istog tog mola. Sve prolazi. Sve se vraća. Sve pluta.
Ljudi misle da povijest živi u knjigama. Glupost. Povijest živi u vodi koja miriše na blato i benzin. U svakom čamcu što klizi kraj palače, u svakom sidru što zapne za stari hrđavi most, u svakom galebu koji serucka po staklu banke.
Prošlost i sadašnjost u Bangkoku nisu odvojene. One se tuku za mjesto na istoj splavi. Rijeka je jedina koja ostaje mirna. Zna da će sve to jednom opet biti isto — samo s novim fasadama i starim problemima.
Chao Phraya više nije rijeka — to je tekući kontejner. Krenula je kao sveta voda, završila kao odvodna cijev s lošim samopouzdanjem. Nekoć su u njoj ljudi pronalazili prosvjetljenje. Danas pronađeš gumu od skutera, šest plastičnih boca i poluraspadnuti Hello Kitty ruksak.
Ekološki izazovi? Ma, zovi ih pravim imenom: ljudska lijenost i pohlepa u tekućem stanju. Svaki dan u nju ulijevaju sve — otpad iz tvornica, kanalizaciju, ostatke ručka, neuspjele snove. Ribe više ne plivaju, one se skrivaju. Ili mutiraju. Ako upecaš jednu s tri oka, samo šuti i stavi limun.
A plastika? Plastike ima toliko da bi mogao izgraditi novi most od boca vode i šampona. I to ne bi bio najgori most u Bangkoku.
Kad padne kiša, stvari postanu... zanimljive. Sve što grad skriva pod tepih — izleti ravno u rijeku. Kao kolektivna ispovijed grada. Mulj, smeće, grijeh. I onda, kad poplavi, svi se čude kao da je to neka prirodna katastrofa. A nije. To je priroda koja odgovara na poruke.
Naravno, postoji “plan” za sanaciju. Papiri puni dijagrama, seminari s PowerPointom i sendvičima. Ali rijeka ne čita PDF-ove. Ona traži djela. I dok se gradski oci fotkaju uz sadnice mangrova, smeće ih već prestiže nizvodno.
Ironično, kad padne noć i svjetla grada se preslikaju na vodu, rijeka izgleda čarobno. Romantično. Kao da nije groblje ambalaže i loših odluka. Ali to je trik svjetla. Ona i dalje smrdi. Samo si ti odlučio ne osjetiti.
Bangkok bez rijeke je kao karaoke bez pijanog ujaka. Možeš ti to pokušati izvesti, ali neće imati dušu. Ona je pozornica, kulisa i backstage. Tu se slave festivali, tu se puštaju lampioni koji nose želje u koje nitko stvarno ne vjeruje, ali izgledaju prekrasno na Instagramu.
Pogledaj samo Loy Krathong — festival svjetla. Ljudi izrađuju male plutajuće oltare od banana i cvijeća, pale svijeće i puštaju ih niz rijeku. Zvuči sveto, ali pola ih padne u vodu prije nego stignu do struje, a druga polovica završi nasukana među vrećicama od 7-Elevena. I to ti je Bangkok — svetost i plastika, ruku pod ruku.
Kultura ovdje nije u muzejima, nego na vodi. Na čamcima gdje baka prodaje rezance bolje od bilo kojeg restorana s Michelinovom zvjezdicom. U pjesmama vozača dugorepog čamca dok juri kroz promet kao da mu je vrag za petama. U hramovima što se zrcale u vodi i reklamama za luksuzne kondominije koje stoje odmah pored.
Rijeka oblikuje identitet grada baš zato jer se nikad ne pravi važna. Ne glumi veličinu. Samo teče. Ponekad mutna, ponekad mirna, ponekad opasna. Baš kao i Bangkok.
Možeš ti otići u najskuplji rooftop bar, ali pravi Bangkok ćeš vidjeti kad sjediš uz rijeku s pivom u ruci, znojan, zbunjen i malo zaljubljen — u kaos, u ljepotu, u činjenicu da ništa ne držiš pod kontrolom. A rijeka samo teče dalje, kao da ti se smije.
Odnos Bangkoka prema Chao Phrayi je kao odnos razmaženog tinejdžera prema starom roditelju — zna da mu sve duguje, ali se pravi da ga se srami. Sagradio se uz rijeku, nahranio se njome, proslavio se njenim pričama, i onda joj okrenuo leđa da gradi shopping centre i betonske snove.
Umjesto da grad “gleda” prema rijeci, on joj pokazuje stražnjicu. Hoteli i stambeni kompleksi zabiju se uz obalu, zagrade sve, i onda ti prodaju “pogled na rijeku” za dvostruku cijenu — pod uvjetom da ti nije problem što do te iste rijeke ne možeš doći bez da preskočiš zid, garažu i vjerojatno čuvara.
Pješačke staze uz rijeku? Ima ih, tu i tamo. Ali to su više urbana bajka nego stvarnost. Imaš šetnicu koja traje 200 metara, pa te dočeka skladište, onda rampa, pa još malo smeća, i taman kad pomisliš da si našao kontinuitet — uskoči privatni klub s uniformiranim portirom koji te gleda kao da si upravo pao s čamca.
Planova ima, naravno. Uvijek neki renderi, nacrti, buduće “zelene oaze” i “rijeka za sve”. Sve zvuči krasno dok ne shvatiš da je to verzija Bangkoka koja postoji samo na PowerPoint prezentacijama koje završavaju s logom neke firme za nekretnine.
Rijeka ne traži puno. Samo da je ne guraš u kut. Da joj pustiš da diše. Ali grad ne zna kako da diše s njom. On se guši pod vlastitim betonima, kanalima, kablovima i klimama koje rade 24 sata. Rijeka je ostala kao podsjetnik da priroda još uvijek živi tu negdje — ali ti si je zagradio sa svih strana i stavio natpis “samo za goste”.
Urbanistički odnos prema Chao Phrayi? Jednostavno: prvo su je iskoristili, onda ignorirali, pa sad pokušavaju glumiti da im je stalo. I sve to dok ona i dalje teče, lagano, bez aplauza, bez zahvalnosti. Samo teče.
Jednog jutra, negdje oko sedam, sjedio sam na čamcu koji je vozio lokalce preko rijeke — ništa glamurozno, samo drveni brod koji krcka pod nogama i čudom se još ne raspada. Svi šute, zure kroz prozor ili u telefon, kako to već ide. I onda uđe on.
Mladi redovnik, obučen u narančasto, glava obrijana, lice mirno kao da je izašao iz reklame za meditaciju. Svi se pomaknu, naprave mu mjesta. Ne iz poštovanja — više iz navike. Redovnici su poput znakova pored ceste: tu su, vidiš ih, i ideš dalje.
Ali ovaj nije bio “tipični”. Iz rukava izvuče iPhone. Ne neki stari model — novi, blistav, s više kamera nego što ti treba da uhvatiš prosvjetljenje. I krene scrollati. Prvo Instagram. Onda TikTok. Gledam ga — on gleda video u kojem neka djevojka u bikiniju pleše na plaži. Ne reagira. Nema grimase, nema trzaja. Samo promatra, mirno. Kao da gleda prazninu. I onda — swipe dalje.
Netko iza mene šapće: “To nije primjereno.” A ja mislim — nije primjereno tebi, frende. On živi na rijeci koja u isto vrijeme nosi pepeo mrtvih, ostatke večere, turiste u potrazi za “autentičnim iskustvom” i baku koja prodaje juhu iz čamca. Ako itko zna kako balansirati kontradikcije — to su ovi ljudi. I ovaj redovnik.
U tom trenutku brod zatrese, skoro se zabila neka motorna lađa. Svi opsuju — osim njega. On spremi mobitel, stane, pogleda prema vodi i nasmije se. Ne onako lažno, nego iskreno. Kao netko tko je upravo shvatio foru koju ti još nisi.
I to je Bangkok. To je Chao Phraya. Puna redovnika koji gledaju TikTok i ljudi koji misle da su duhovniji od njih jer nemaju brata koji ih je natjerao da nose narančasto. Rijeka ne sudi. Samo teče. I pamti.
Chao Phraya nema biografiju — ona ima stanicu iza stanice. A svaka ti ispriča neku drugu verziju istine, kao pijanci u baru koji se ne mogu složiti tko je prvi započeo tuču.
Wat Arun, recimo — hram zore. Stoji tamo kao starac koji je preživio ratove, poplave i selfije iz svih mogućih kutova. Kad ga sunce pogodi ujutro, sjaji kao da je raj na zemlji. Popodne, kad dođu brodovi puni turista, više izgleda kao Disneyland s mirisom tamjana i znoja.
Preko puta — Velika palača. Kraljevski kompleks koji vrišti “moć” dok pokušava ignorirati galebove koji mu seru po krovu. Svi ga slikaju, nitko ne zna što točno gleda. Ispod te zlatne fasade skriva se povijest puna raskoši, ali i paranoje. I svaki kvadratni metar kaže: “Pazi kome vjeruješ.”
Onda Asiatique — moderno lice rijeke. Nekadašnja luka pretvorena u šoping raj. Prvo su tu iskrcavali robu iz dalekih krajeva, sad tu iskrcavaju Instagram influencere. Obećava “autentično iskustvo” — i nudi ga u pakiranju od 599 bahta, s besplatnim Wi-Fi-em.
Pak Khlong Talad — cvjetna tržnica. Srce grada koje miriše na jasmin i uvenule snove. Tu se vidi pravo lice Bangkoka: radnici koji nose vreće cvijeća u četiri ujutro, starice koje slažu vijence za hramove, turisti koji se izgube i nađu smisao u nekom lotosu.
I ne zaboravimo Thonburi — strana rijeke koju vodiči često zaborave spomenuti. Ondje rijeka još ima dušu. Drvene kuće, psi koji spavaju ispod stuba, ljudi koji ti mašu bez da ti nešto pokušaju prodati. To je Bangkok koji se ne žali, ne glumi, ne gura u prvi plan. Samo postoji.
Svaka ta točka, svaki mol, svaka obala — kao stranica iz knjige koju nitko nikad nije završio. Svaka ima svoju melodiju, miris, ogrebotinu. I sve to rijeka nosi, bez objašnjenja, bez nostalgije.
Ako hoćeš znati tko je Bangkok, nemoj gledati brošure. Sjedni na čamac, isključi mozak i gledaj obalu. Priča će se sama otkriti. Ako si spreman slušati.
Nitko ti ne kaže da ćeš cijeli život provesti na teglenici. Nema letaka za to. Ne dođeš u školu i kažeš: "Kad narastem, vozit ću hrđu niz rijeku." Ali eto — neki ljudi se rode s obalom ispod noktiju i dimom motora u nosnicama. Pa krenu.
Upoznah Natthawuta. Pedeset i sitno godina, zub manje, pogled koji kaže da je vidio više s vode nego ti s cijelim internetom. Živi na teglenici. Živi, ne radi. Teglenica je njegov dom. Krevet mu je madrac naslonjen na zid motornog prostora, tik uz rezervoar goriva. Kaže da je navikao na miris dizela. Kaže da ga to smiruje. Kaže da ništa ne uspavljuje kao lagano zujanje motora i daleki zvuk glisera.
Na brodu s njim žena, dvije kante za vodu, pas koji laje na valove i mali crni televizor koji hvata jedan kanal kad nebo nije ljuto. Imaju sve što im treba — suncobran, posudu za instant rezance i vezu s kopnom u obliku konopca i povremene svađe s lučkom upravom.
Vozi teret. Ugljen, građevinski materijal, kontejnere, ponekad — kažu — i nešto što nije na popisu. Ne pitaš previše. Na vodi ionako svi znaju sve, ali šute. Poštovanje ili navika, tko će ga znati.
Pitao sam ga jednom: "Zar ti ne fali tlo pod nogama?"
Reče: “Tlo se samo pravi važnim. Na tlu stalno netko nešto traži. Ovdje, sve što ti treba je pravac, gorivo i malo tišine kad sidro padne.”
I tako danima. Voda, dim, sunce što prži glavu dok se ne stopiš s limom. Kad se veže, ode do obale, pojede juhu s rezancima, ne kaže ni riječ, i vrati se natrag. Ljudi ga gledaju kao da je duh. Možda i je. Duh starog Bangkoka, onog koji još zna plivati.
Jedne noći, čuo sam kako žena pjeva. S broda. Neki stari tajlandski hit, tiho, sjetno. Rijeka je to ponijela, pretvorila u jeku, zamotala oko betonskih stupova mosta i odnijela nizvodno.
Teglenica je spora, teška, nije glamurozna. Ali ide. Ne žali se. Ne traži selfie. Samo nosi. I nosi. I nosi. Kao što i rijeka nosi sve nas.
Ratcha nije bio kapetan iz filmova. Nije imao uniformu, nije imao cigaru u zubima, nije imao slavnu prošlost u mornarici. Imao je trbuh, stare japanke, šiltericu s logom piva i lice kao komad sušene ribe. I brod. Turistički brod.
Svaki dan isti scenarij. Ukrcaj ujutro. Horda turista — blijedi, nasmijani, izgorjeli još u avionu. Nose bijele šešire, boce s vodom, selfie štapove, očekivanja da će im brod otkriti "pravu" dušu Bangkoka. Ratcha zna da neće. Ali pusti ih.
Prvi selfie nakon tri minute. Drugi kad se vidi hram. Treći s galebom u pozadini. Oni vide razglednicu, on vidi napukli mol, napukli beton, napukle ljude što prodaju krpice uz rijeku za pola smiješka i tri dolara.
“Ladies and gentlemen, on your right is the Temple of Dawn…” — govori vodič na engleskom. Ratcha zna napamet. Ne sluša više. Zna i kad će se nasmijati, kad će pljeskati, kad će neki Amerikanac reći “Wow!” dok drži pivo i gleda preko glave djevojke koja povraća jer brod poskakuje.
Jednom je jedna influencerica pokušala ustati i snimiti TikTok dok je brod prolazio ispod mosta. Ratcha je vikao. Nije ga čula. Pognula se u zadnji čas. Da je nije strefio betonski luk, pogodio bi je život. Ali život ionako nije viralan.
Ponekad ga pitaju voli li svoj posao. On kaže: “Volim kad brod stigne natrag.” Nitko se ne nasmije. Misle da se šali.
Ali ima i on svoj trenutak. Kad sunce zalazi i rijeka postane zlato, kad se grad zrcali u vodi kao da pokušava biti ljepši nego što stvarno jest — Ratcha pusti gas, na trenutak. Turisti to zovu “ambijent”. On to zove “pauza od gluposti”.
I u tom trenu, dok svjetla grada plešu po vodi, a brod klizi tiše nego što bi trebao, Ratcha stavi ruke na kormilo, zagrize ostatak suhog manga i pogleda prema horizontu. Nema romantike. Samo posao. Samo rijeka. Samo još jedan dan vožnje kroz lažni raj.
I opet ujutro — bijeli šeširi, isti brod, ista voda.
Pisalo je "Chao Phraya River Cruise — autentično iskustvo Bangkoka." Kliknula sam "book now" između dvije porcije pad thaija i jednog slomljenog srca. Bio je to treći dan mog solo putovanja za “pronalaženje sebe”. Jer tako piše u blogovima: Idi na istok. Odi u hram. Jedi juhu. Ozdravi.
Ukrcala sam se na brod s još dvadeset i nešto duša koje su izgledale jednako izgubljeno, samo bolje hidratizirano. Svi smo imali šešire, sunčane naočale i one mokre maramice koje ničemu ne služe osim da ti ruke budu ljepljive.
Kapetan nije rekao ni riječ. Samo je zurio naprijed, kao da zna da smo svi mi tu samo privremeni. Kao da nas već vidi kako odlazimo, razočarani što rijeka nije pričala s nama. Vodič je pričao u mikrofon koji je zujao, nabrajajući znamenitosti kao da čita s pakiranja čipsa.
S desne strane “Temple of Dawn”. Uzbudljivo, dok nisi shvatio da si već vidio petsto hramova, i da svi izgledaju kao leveli u istoj video igri. S lijeve strane “autentične kuće lokalnog stanovništva”. Beton, lim i plastične stolice. Autentično, da. I prepoznatljivo. Jer ista stvar postoji i kod mene doma, samo se ne reklamira kao atrakcija.
Pokušala sam biti prisutna. Gledati u rijeku. Osjetiti… nešto. Povijest, kulturu, prosvjetljenje, bilo što. Ali onda mi je vjetar zalijepio kosu za usne, a netko iza mene povikao: “Do you think they have vegan options at that floating market?”
Uzela sam kameru, snimila 15 sekundi zalaska sunca, stavila “✨magic✨” kao caption i spremila telefon. Gledala sam kapetana. I pomislila — on je jedini ovdje koji stvarno zna gdje smo. Ne zato jer vozi, nego zato jer više ne gleda.
Kad smo se vratili, svi su stali na mol i fotkali zalazak. Ja nisam. Samo sam sjela. Disala. Rijeka je prolazila pored mene, kao da joj nije stalo. I možda je baš to ono što sam tražila — mjesto koje me ne pokušava popraviti. Samo me pusti da budem.
Brod se odvezao. Iza mene su ostali tragovi u vodi i grupna poruka koja se nikad neće ponovno otvoriti.
Zovem se Mali. Pjevam na turističkom brodu koji vozi gore-dolje po Chao Phrayi. Svaki dan isti tok: ukrcaj, ručak, mikrofon, osmijeh koji se ne gasi ni kad se klima pokvari i pas uleti na palubu.
Na brod dođem u šminki koju sam nanijela u WC-u pokraj tržnice. Haljina mi je ljubičasta, ako ignoriraš znoj ispod ruku i šav koji se odlijepio još u travnju. Na nogama japanke dok me nitko ne vidi, štikle samo kad počne muzika. Jer forma je važna. Čak i kad je lažna.
Pjevam tajlandske balade koje nitko ne razumije. I par zapadnjačkih klasika, da im se srce otopi dok im se želudac diže od valova. “My Heart Will Go On” — triput dnevno, kao antibiotik. Turisti kimaju glavom, snimaju mobitelom, ali gledaju negdje drugdje. Na hramove, na sunce, u mobitel, u nju — onu influencericu koja stoji kraj ograde i pravi se da je rođena fotogenična.
Nitko ne gleda mene.
Ponekad, kad padne noć i svjetla grada se zalijepe za rijeku, ja zaboravim da sam dio ovog cirkusa. Samo pjevam. Zatvorim oči. Zvučnik zuji. Brod se ljulja. I moj glas se miješa s mirisom rijeke, dima, curryja i umora. Tada to nije show. Tada je to moje. Tada je rijeka moja publika. A rijeka ne plješće, ali barem ne laže.
Vani, kapetan puši cigaretu i pravi se da me ne sluša. Ali zna svaku pjesmu. I svaki trenutak kad mi glas pukne. Ne kaže ništa. Samo me nakon nastupa ponekad pita: “Jesi gladna?”
Jesam. Ali ne hrane.
Kad brod pristane, siđem zadnja. Skinem štikle. Očistim šminku s maramicom koju sam već jednom koristila. Hodam natrag uz rijeku, kroz mrak, uz pse, motoriste i turiste koji su već zaboravili da sam postojala. A sutra opet — ista ruta, isti set, isti pogledi koji me promaše.
Ali kad pustim glas — makar na pet minuta — osjećam se kao netko tko postoji.
Zovem se nitko. Nekad me zovu Chokdee, nekad Somchai, neki mi viču “biži”, a neki mi donesu pileću kost pa me zovu “good boy”. Ja slušam sve, ali ne pripadam nikome.
Moj dom je obala. Točnije — komad betona između hrpe čamaca i štanda s pečenim bananama. Tu spavam. Tu njušim. Tu pišam. Tu gledam rijeku svaki dan, kao da čekam da mi nešto kaže. Nikad nije rekla ništa, ali ja je svejedno slušam.
Vidim više od vas. Vas s kamerama, vodičima i velikim očima. Dođete ovdje tražit “autentičnost”, a bojite se ući u lokvu. Ja sam u toj lokvi rođen, frende. Gledam vas kako se slikate ispred hramova koje ja koristim za hlad. Vi vidite svetost — ja vidim dobru sjenu i hrpu papuča koje fino mirišu.
Svako jutro čujem motor broda. Onaj turistički. Dolaze ljudi s bijelim tenisicama i smiješkom koji traje točno koliko i baterija na mobitelu. Ponekad mi netko mahne. Ponekad me pokušaju fotkati. Ponekad mi bace ostatke iz kutije. To volim. Turisti imaju najbolje ostatke — piletinu, rižu, čak i sladoled jednom. Taj me sladoled satrao, ali vrijedilo je.
Kiša? Navika. Samo podvučem rep ispod nekog stola i čekam da prestane. Nekad me netko pusti ispod tende. Nekad me šutne. Svejedno. Rijeka ionako pere sve. I blato. I uvrede. I miris poraza.
Jednom sam vidio da je čovjek skočio s mosta. Nitko nije ništa rekao. Samo tišina. I onda brod opet zatrubi. I svi nastave. Tako je to ovdje. Rijeka sve pojede. I tugu. I veselje. I psa ako nije brz.
Ali ja jesam brz. I još sam tu.
Navečer sjedim na rivi, gledam odraze svjetla i slušam pjevačicu s broda. Lijepa je. Pjeva kao da je važno. Možda i jest. Ja klimam glavom. Ne zbog ritma, nego da otjeram komarce.
Ako te zanima istina o Bangkoku, ne idi na brod. Sjedni kraj mene. Pomiriši zrak. Osjeti vlagu. Pojedi nešto s poda. I gledaj rijeku. Samo gledaj. Ako ništa ne shvatiš — nisi ti za ovdje.
Kolica su mi dom, skladište, trgovina, naslonjač i sjećanje u komadima. Stara su, zahrđala, škripava — kao i ja. Ali još idu. Gurnem ih svakog jutra preko mosta, kao da imam cilj. A nemam. Imam samo potrebu da se ne raspadnem.
U kolicima — deset plastičnih boca, dvije gume od bicikla, pokidani kišobran, lonac bez poklopca, plastična budilica bez kazaljki, slomljeni ventilator, lutka bez glave i jedno ogledalo koje mi uvijek pokaže nešto što nisam tražio. Neki bi rekli “smeće”. Ja kažem “stvari koje još nešto vrijede”.
Most je dug, uzbrdica teška, kotači zapinju u svakoj rupi. Ali gore, na vrhu — tamo gdje se svi na trenutak pretvaraju da im nije vruće — ja stanem. I pogledam dolje.
Rijeka.
Ista svaki dan. I druga svaki put. Ponekad smeđa, ponekad siva, ponekad se sija kao da je zlatna, ali znaš da nije. Dolje idu brodovi. Veliki, puni turista koji fotkaju mene s mosta kao da sam dio egzotike. Mali čamci s radnicima koji gledaju naprijed, nikad gore. I pokoji čamac-duh, pun nečega, što se ljulja bez cilja. Kao i ja.
Pitam se nekad — jesam li ja brod koji ne zna da tone?
Pogledam obalu. Jedna strana hram, druga neboder. Između — moj život koji ne stane ni na kartu, ni u algoritam. Samo ja i kolica. I rijeka što šuti.
Zadnji put kad sam pričao s nekim dulje od minute, bilo je s radnikom koji prodaje vodu na uglu. Rekao mi je: “Samo guraj.” I to je ostalo. Kao moto. Ili psovka. Ili molitva.
Nakon što se nagledam vode, nastavim gurati. Dolje s mosta. Kolica krckaju, kotač na desnoj strani ide gdje hoće. Kao pas što vuče vlasnika. Ali idem.
Rijeka ostaje iza mene. Ili ispod mene. Ili u meni. Ne znam više.
Znam samo da će i sutra biti tamo. I ja isto. Guram, stanem, gledam. Dok imam što gurati — još postojim.
Nisam se rodio s kolicima. Imao sam ruke, leđa, posao, uniformu s natpisom firme i zavezanu kravatu koja mi je gušila vrat i ponos. Radio sam u skladištu blizu luke. Tereti. Palete. Brodovi. Miris metala i znoja. Sve je bilo teško, ali bar se znalo kad završava dan.
Imao sam i ženu. Imala je osmijeh koji me šamarao kad god bih previše kukao. Rekla mi je da ne trebam puno — samo da se držim. Imali smo sobu s madracem i ventilatorom, i nije bilo raj, ali nije bilo ni dno.
Onda su došli novi šefovi. Uniforme su se promijenile, lica su postala bijela, glasovi tihi ali oštri. Otpusti, reorganizacija, digitalizacija — sve te riječi koje ne znaš točno što znače dok ti ne uruče papir s potpisom. “Višak si.” Ma ne seri. Višak čega?
Posao je otišao, žena još neko vrijeme ostala. Onda se i ona pokupila. “Ne želim gledati kako nestaješ.” Razumijem. Ni ja to ne bih gledao da ne moram.
Pokušao sam sve. Malo ovo, malo ono. Ali znaš kako to ide — kad padneš ispod crte, svi misle da si tamo s razlogom. Kao da si zaslužio biti izgubljen. I tako sam s vremenom prestao tražiti posao. Počeo sam tražiti dijelove.
Dijelove sebe. Dijelove tuđih života bačene na ulicu. Stvari koje su nekome bile sve, a sad više nisu ništa. I tako su došla kolica. Prvo posuđena. Onda moja.
Ne žalim se. Ne tražim priču o junaku. Nisam junak. Nisam ni žrtva. Samo sam čovjek koji još gura. Svaki dan pogledam rijeku i sjetim se kako sam je nekad gledao s broda. S visine. Sad je gledam s mosta. S teretom. Nema razlike, ako znaš slušati.
Rijeka ne pita tko si bio. Samo gleda tko si sada. A ja sam čovjek s kolicima. Još hodam. Još postojim. Još gledam.
I to je više nego što sam mislio da ću imati.
Noć. Uvijek noć. Dan je zabranjen u ovom dijelu grada, od kada je rijeka počela govoriti. Ne riječima — nego zvukovima. Klik, škrip, mukli eho poput zadnjeg daha stare žene u zagušljivoj bolnici. Svi znaju — ako slušaš predugo, nećeš se više sjećati svoga imena. A ako ga zaboraviš… grad te preuzima.
Guram kolica. Ona više ne škripe. Sada šapuću. Niski, šuplji glasovi dolaze između kotača. Mislim da govore o meni. Ili o onome što sam bio. Ili o onome što sam postao.
Mostovi sada rastu iz vode kao kosturi. Ne stoje — rastu. Ujutro su niski, navečer visoki. Hodam preko jednog koji treperi. Pod stopalima mi se materijal uvija, živo tkivo grada koje se pravi da je beton. Dolje, rijeka — gusta, crna, masna — kao da sadrži svaku lošu odluku ikad donesenu. Ponekad izroni brod. Ponekad uđe natrag bez traga. Ponekad ga ljudi gledaju i ne primjećuju da im je koža iznutra okrenuta prema van.
Vidim svoj odraz u mutnoj vodi. Nije moj. Prepoznajem oči. Usta su nova. Dlake mi rastu s krivih mjesta. Kolica se trzaju, žele ići natrag. Kažem im: “Još malo.” Oni kažu: “Nema više.”
Na horizontu se pojavi toranj — spiralni, blistav, od stakla i mesa. U njemu su svi koji su nekad imali planove. Sada vise na kablovima, bez jezika, s osmijehom. Emitiraju reklame koje nikad ne završavaju. Ponekad netko ispadne — i padne ravno na moj put. Ja ga preskočim. Kolica ga pređu. Jedan kotač ostane malo crven.
Netko me jednom pitao: “Gdje ideš?”
Rekoh: “Rijeka zna.”
Rijeka zna sve. Rijeka pamti ime koje si pokušao zaboraviti. Rijeka čuva tvoju zadnju misao kao lutku bez glave — samo za tebe. Rijeka gleda. Rijeka piše. A kad budeš dovoljno lagan, kad ti i posljednja stvar padne iz kolica… Rijeka će te ponijeti.
Dolje.
A gore? Gore je još samo… smijeh. Iskrivljen, ogavan, poznat.
U Bangkoku ima više hramova nego što ima pristojnih zahoda. Oko 400 njih, kažu. Budistički. Watovi. A sto ih je već zakucalo vrata, zaključalo ih i reklo "ajde bog, bilo je dosta molitve." Ostali i dalje dišu, puše tamjan i skupljaju novce.
Theravāda je glavni igrač ovdje – ozbiljna sekta, voli red, voli pravila, voli kad si glavu obriješ i obučeš onu narandžastu krpu kao da ideš na safari zabavu u paklu. I naravno, sve je to uzvišeno, prosvijetljeno i transcendentno – sve dok netko ne mora platiti za WC papir i rižu.
Jer, redovnici ne rade. Oni meditiraju, mole se, filozofiraju i... čekaju da im netko donese večeru. Sve ovisi o donacijama. Dakle, ako želiš jesti, bolje se nadaj da netko ima viška kikirikija i sažaljenja.
Najbolje od svega? Biti redovnik ovdje nije karijera. To je kao da ideš u vojsku na vikend – samo što umjesto puške dobiješ molitvu i umjesto čizama – bose noge. Svaki drugi muškarac u Tajlandu bio je, makar na kratko, redovnik. Kao da kažu: "Ajde da probam to prosvjetljenje na tjedan dana, pa da vidim."
A kad pola grada skače iz svakodnevnog života ravno u hram i natrag kao da su u reality showu, cijeli sustav mora biti fleksibilan. Mora se brzo prilagođavati – više redovnika? Više hrane. Manje redovnika? Manje toalet papira. Financijska joga. Sve to uz osmijeh i puno molitve.
Jer kad prosvjetljenje postane sezonski posao, i hramovi moraju naučiti kako balansirati budžet – kao pijani konobar koji pokušava nositi tri piva i račun bez da sve prolije.
Zato ti hramovi, usprkos svim tim mirotvornim mantrama i nirvanama, znaju biti u malom natjecanju – kao susjedi koji se svađaju čiji je roštilj bolji. Nije to više samo "dođi, pomoli se, prosvijetli se" – nego i "dođi kod nas, imamo bolji gong, svježiju rižu i redovnika koji svira flautu."
Svi se žele istaknuti. Sutthi Wararam, na primjer – kao da su rekli: "Ajmo napraviti nešto što će susjednom watu izgledati kao seoska čekaonica." I tako to krene – natječu se u duhovnosti kao da je Olimpijada, s medaljama od tamjana.
I tu dolazi umjetnost. Svaki hram nabije zidove freskama koje izgledaju kao da su ih radili majstori na LSD-u – sve puno zlatnih aureola, mudrih pogleda, svemira i pakla u istom kadru. Skulpture s takvim osmijehom da ti je neugodno što nisi prosvijetljen. Siddhartha se smješka iz svakog kuta, a oko njega planine, lotusi i demoni s jezicima do poda. Sve to da ti stvori "atmosferu" – da se ne osjećaš samo kao tip koji sjedi na podu i znoji se u tišini.
Jer ako već moraš razmišljati o životu, smrti i karmi, bolje je da to radiš uz mural koji izgleda kao da je Picasso imao duhovno buđenje.
U osnovi – hramovi su kao barovi bez alkohola. Svi žele biti posebni, svi žele goste, svi trebaju donacije. Samo što umjesto happy houra imaju molitvu u 6 ujutro i umjesto glazbe – tišinu.
Wat Sutthiwararam – ili kako ga zovu oni s diplomama iz povijesti umjetnosti: "wat koji se odlučio ne ponašati kao ostatak bratije." Dok drugi hramovi lijepe freske koje izgledaju kao da ih je radila radna skupina iz 15. stoljeća s viškom zlata i manjkom slobodne volje, Sutthi ide u drugom smjeru – u galerijski, moderni smjer.
Minimalizam. Apstrakcija. Mitski garuda nacrtan s tri linije i jednim krugom. Možda je ptica. Možda bog. Možda Wi-Fi simbol. Nikad ne znaš. A to je i poanta – neka te zbuni, neka te trzne. Umjetnost za prosvjetljenje i blagu egzistencijalnu krizu.
Ali nemoj se zabuniti – to nije neka hipsterska kavana s Budom na zidu i matcha latéom. Religija je i dalje tu. Reinkarnacija, nirvana, avatari – sve su to teme koje iskaču iz okvira (doslovno, jer ovdje više vole slike uokvirene nego murale). I baš to miješanje – klasičnih ideja i suvremenih stilova – daje Wat Sutthiwararamu šansu da bude više od još jednog mjesta gdje ti netko kaže da šutiš i misliš o patnji.
U gradu s toliko hramova da ti glava zazuji od tamjana i mantri, Sutthi se izdvaja. I to nije slučajno. Drugačiji si – dobiješ pažnju. Dobiješ pokrovitelje. Netko sa zlatnom karticom vidi tu apstraktnu nirvanu i pomisli: "E, ovo je moj duhovni vibe." I eto ti novog krova na hramu i još dvije vreće riže za redovnike.
Za posjetitelje? To je kao da si ušao u tiho svetište i usput u Tate Modern. U jednom kutu moliš za karmički mir, u drugom gledaš kako Buda izgleda kad ga nacrtaš s tri poteza i puno osjećaja. Ludo, ali funkcionira.
Znaš što? Od svih budističkih hramova koje sam prošao, Wat Suthiwararam je bio pravo iznenađenje. Kao da je netko uzeo klasiku, protresao je s malo kofeina i rekao: "Ajmo ovo napraviti svježim." I napravili su. Ima tu neki moderan, mladenački puls – kao da hram diše drugačije. Ne pokušava te impresionirati tamjanom i drevnim pravilima – samo stoji, otvoren, iskren, s osobnošću.
Samo vanjsko istraživanje bilo mi je dovoljno da shvatim – ovaj hram ne igra po pravilima staraca. Ima tamo rezbarija koje ti zapnu za oči i kipova koji ti ne moraju ništa reći – stoje tiho, ali govore sve. Detalji? Precizni. Hrabri. Kao da ti netko šapće: "Pogledaj bolje. Ne žuri."
I to je bilo neprocjenjivo. Ne zato što je hram skup, nego zato što ti da nešto što novac ne može kupiti – osjećaj da si naišao na nešto što nije fejk. Ne nešto što su iskopali iz prošlog stoljeća i bacili ti u lice s letkom. Ne, ovo je živo mjesto. I kad samo stojiš ispred njega, osjetiš da imaš s kim šutjeti.
Rođen još u razdoblju Thon Burija, preživio više režima nego što prosječan redovnik promijeni sandala. Više od 250 godina stoji tamo na cesti Charoen Krung, kao da kaže: "Vidite mene? Još uvijek sam tu. I još uvijek izgledam bolje od vas."
Kad uđeš unutra – tišina. Ne ona dosadna tišina iz ureda, nego ona gusta, sveta, što te opali po duši. A tamo – Luang Pho Phra Yai. Veliki Buda. Sjedi, gleda, ne osuđuje. Čovjeku dođe da mu ispriča sve loše odluke iz zadnjih pet godina.
Možeš se šetati okolo i diviti se skulpturama budističke umjetnosti – i nije to neka kič parada, nego pravo, iskreno remek-djelo koje ti kaže više o životu nego tvoj terapeut u 10 seansi. A kad dođeš do kapele – bum. Murali. Ne oni iz udžbenika, nego suvremeni, hrabri, kao da ti Buda priča kroz boju i poteze kista: "Vrijeme je da se sabereš, brate."
I ako misliš da je to sve – nije. Panyapiwat mentalni centar – u staroj drvenoj zgradi, Sala Na Songkhla. Izgleda kao kuća bake koja je bila mudrija od svih profesora zajedno. Tamo ideš kad ti glava kuha i trebaš reset.
I još – suvenirnica. Jer naravno, moraš nešto ponijet kući, da pokažeš da si bio duhovan barem jedno popodne. A ako ti padne šećer od sve te duhovnosti – ima i mali kafić.
Kad odaješ počast u Wat Suthiwararamu, nije to samo bacanje cvijeta i naklon. To je šetnja kroz umjetnost, kroz filozofiju isklesanu u kamenu i obojenu na zidove. Oko ubosota (to ti je svetište, za one koji preskaču duhovni Google Translate), stoje kipovi – osam bijelih komada umjetnosti koji predstavljaju Osmostruki put.
I nisu to samo kipovi, to su poruke. Bijeli, mirni, s detaljima toliko nježnim da ti dođe da se ispričaš što si ikad požurio kroz muzej. Svaki uzorak, svaki pregib – kao da su ih radili ljudi s mikroskopom umjesto čekićem. I to ne zato da impresioniraju – nego zato što poštovanje ovdje dolazi u obliku preciznosti.
Unutra? Murali. Ali ne oni iz 1780. godine. Suvremeni, hrabri, kao da je Buda sjeo s modernim umjetnikom, zapalio tamjan i rekao: "Ajmo ovo napraviti da ljudi osjete." I stvarno osjetiš – boje, pokreti, priče koje ne moraš razumjeti da bi ti udarile u prsa.
A kad izađeš – kad ti mozak napuni zen, a noge te mole za odmor – taman kraj vrata stoji "Dek Wat Coffee". Mali kafić, ništa spektakularno izvana, ali iznutra? Kava što udara točno gdje treba. Hram ti ponudi mudrost, a kafić kofein. Kombinacija koja te drži budnim za sljedeću reinkarnaciju. Hram u kojem možeš istovremeno tražiti prosvjetljenje i dobiti espresso. Ako to nije balans – ne znam što jest.
Pogledaš oko sebe – zgrade Wat Suthiwararama, svaka ima svoju priču. Ali jedna posebno bode oči. Moderna građevina. Čista linija, bijela fasada, kao da su je dizajnirali klinci s diplomom iz arhitekture i zen filozofije. A kad saznaš čemu služi – tresne te istina: to je mjesto gdje mrtvi dolaze zadnji put.
Posljednje počivalište. Ali ne ono s raspadajućim gipsom i prašinom prošlih života. Ne, ovdje izgleda kao da si ušao u duhovni Apple Store. Sve moderno, ali ne hladno. Sve tiho, ali ne mrtvo.
I znaš što je najluđe? Unatoč svim tim staklima, betonu i minimalističkim formama, religijska vrijednost nije isparila. Nije ovo samo dizajnerski hir. Osjećaš poštovanje u svakom kutu. Kao da su ti rekli: "Da, idemo u korak s vremenom. Ali i dalje znamo tko smo."
I upravo zato Wat Suthiwararam radi razliku. Dok drugi hramovi kopaju po prošlosti, ovaj gradi most – od vjere do budućnosti. Bez da se itko izgubi usput.
Ako naletiš na vikend i imaš više volje nego mamurluka – u Wat Suthiwararamu te čeka izložba. Umjetnička. Svake subote i nedjelje, od 14 do 18. Točno kad ti treba razlog da pobjegneš od vreve, gužve i onog dosadnog prijatelja koji opet kasni.
Izložba nije skrivena u nekom podrumu punom paučine. Ne, glavna zgrada. Odmah iza najvećeg Bude koji mirno sjedi kao da čuva cijeli kvart. I stvarno – nije teško naći. Sve je označeno, kao da ti sami kipovi govore: “Ajde, desno, pa ravno.” A ako ti znakovi nisu dovoljni – samo pitaj. Bilo koga. Ljudi su ljubazni. Ne ono lažno “turistički” ljubazni, nego stvarno. Gledaju te u oči i ne žele ti uvaliti magnet nego ti reći gdje trebaš ići.
I tamo – umjetnost. Ne zato da se slikaš za story, nego da ti proradi nešto u glavi. I proradi, vjeruj. Jer kad ti boje pričaju o životu, smrti, ponovnom rođenju i svemu između – znaš da si došao na pravo mjesto. I ne moraš biti budist da ti klikne.
Snimao sam. Snimao sve. Ne zbog Instagrama, ne zbog lajkova, ne zbog toga da se zna gdje sam bio, nego jer je svaki kut, svaka sjena, svaki pogled govorio: „Zadrži me, brate.“ Kip u svjetlu, zid u sjeni, drveni rez na prozoru – življi od pola ljudi koje srećeš u svakodnevici, u redovima, u tramvajima, u praznim razgovorima.
I snimke nisam uzeo da se hvalim, već da pokušam – makar na trenutak – uhvatiti ono što riječi ne mogu, ono tiho, sveto, što visi u zraku između daha. Vjera u prostoru, umjetnost na zidovima, tišina koja te ne traži da se mijenjaš, samo da budeš. Samo da gledaš. I da osjetiš.
Wat Suthiwararam nije hram gdje ti selfiji iskaču iz svakog kuta, nije opsjednut turistima koji misle da je meditacija filter. Ne – ovo je mjesto gdje možeš doći, udahnuti, i stvarno nešto naučiti. O Tajlandu. O ljudima. O sebi, ako imaš sreće i minute tišine.
Savršeno za one koji traže nešto više od popisa znamenitosti. Ne avanturu s vodičem i bocom vode u ruksaku, nego onu pravu, tihu, unutarnju. Da vidiš kako ljudi žive, što im je važno, kako poštuju prostor i ono što vjeruju. Meni su to najbolji trenuci putovanja – kad ne skačeš s atrakcije na atrakciju, nego stojiš. Gledaš. Učiš poštovati druge.
A sve to – u hramu koji blista. Čist kao suza. Njegovan kao da svaki list ima svoje ime. Biljke bonsaija? Svaka rezana s pažnjom kao da ide na audiciju za raj. Sve uredno, mirno, zeleno. A onda ptice – ne umjetne, ne s YouTubea – prave, žive, pjevaju kao da ne znaju da su tik do ceste kojom prolazi sve što ima kotače i buka.
I onda stojiš tamo – između bonsaija i asfalta, između zvukova duhovnosti i prometa – i shvatiš da ravnoteža stvarno postoji. Samo moraš znati gdje gledati.
Spava zgrčen na klupi, glava zakopana u ruke, torbica s lubanjom na hlačama, kofer spreman, ali on očito nije. Iza njega, samo komad narančaste tkanine i stopalo u plavoj japanki — redovnik koji čeka istu prugu, isti vlak, ali vjerojatno drugačiji život.
Pruga ispred prazna, miruje, a zrak stoji težak i tup. Tu nema žurbe. Nema glamura. Samo čekanje koje ti polako izjeda volju, dok kotači ne dođu i ne odvezu te negdje gdje je sve isto, samo malo dalje.
Sjedi na drvenoj klupi, u ljubičastoj košulji koja je vidjela više vlakova nego ti kava ove godine. Maska joj pokriva pola lica, sunčane naočale drugu polovicu — ostaju samo ruke, tanke i žilave, što plešu po crvenom mobitelu kao da u njemu leži cijeli svijet.
Torba joj otvorena, ali čvrsto pod rukom, kao da zna da na ovakvim stanicama i vrijeme ponekad kradeš iz tuđih džepova. Iza nje, valoviti lim zida, hladan i tup, kao pozornica na kojoj se nikad ništa dramatično ne dogodi — samo čekanje, tiho i tvrdoglavo, dok tračnice vani ne zazveče.
Nacionalni muzej zrakoplovstva ne maše zastavama. Sjedi tamo u Don Mueangu, pokraj stare zračne luke, kao stari pilot koji ne priča puno – ali zna sve.
Smješten na Phahonyothinu, južno od domaćeg terminala, s pogledom na pistu koju više niko ne gleda, čeka. Ne galami. Od 2020. tu se spušta i BTS – stanica nosi njegovo ime, kao da je to neka utjeha.
Unutra: avioni. Stari, zahrđali, sjajni, pokoji razbijen. Svaki s prošlošću, svaki sa zrakom u kostima. Lovci iz rata, transporteri koji su vukli previše, helikopteri koji su vidjeli previše.
To nije muzej za Instagram. Nema svjetlosnih šoua ni zvučnih kulisa. Samo čelik, povijest i tišina. Ako slušaš dovoljno dugo, možda čuješ motor koji više ne pali. Ili pilota koji nikad nije sletio.
Osnovan 1952. godine, taman kad je svijet još uvijek mamurno trljao oči od Drugog svjetskog rata i pokušavao shvatiti zašto ljudi stalno žele bacati bombe s neba.
I što su napravili? Skupili sve. Avione. Bombe. Kacige. Uniforme. Radiouređaje koji izgledaju kao da s njima možeš kontaktirati Mars. Papiri, dnevnici, mape. Kao da su rekli: "Ajmo sve što leti, puca ili zuji – staviti na jedno mjesto, pa neka ljudi gledaju."
Ali ne samo to. Ovaj muzej ima knjižnicu. Pravu. S knjigama, dokumentima, fotografijama. Sve ono što većina ljudi gleda pet sekundi i onda traži izlaz. Ali nekima – rijetkima – to je raj. Prašina, povijest, istina u slovima i slikama. Svaka stranica šapće: "Vidi što smo sve radili. I kako smo preživjeli."
A danas? Danas se taj muzej ne ponaša kao umirovljeni pilot koji broji dane do rakije. Ne, on ide dalje. Širi krila. Skuplja klince, profesore, zalutale turiste i kaže: "E, vidi ovo. Uči nešto. Bar jednu stvar." Cjeloživotno učenje, kažu. Fino zvuči, ali znaš što to stvarno znači? Da si uvijek dovoljno glup da nešto novo naučiš. I to je okej.
Njihova vizija? "Dvorana Kraljevskog tajlandskog ratnog zrakoplovstva i nacionalni centar za učenje zrakoplovstva." Zvuči ozbiljno. I je. Ali isto tako – ako voliš avione, povijest, i ako ti srce preskoči kad čuješ zvuk mlaznog motora – onda je to raj za tebe.
I da, nemaju duty free shop. Nema ni suvenira s Budom na frižider magnetu. Ali imaš priče. I krila. I tišinu između hangara, koja ponekad zvuči jače od eksplozije.
Ovaj muzej? Dobro održavan, čist kao vojnička čizma na inspekciji, ali ni najmanje dosadan. Ne smrdi na znoj prošlih generacija ni na vladu koja zaboravlja na kulturu. Ne, ovdje stvarno brinu. I to vidiš čim uđeš. Zrakoplovi – ogromni, zahrđali samo tamo gdje to izgleda kul. Neki od njih su jedini preživjeli svoje vrste, kao da je sudbina rekla: "Ti ostaješ da ispričaš priču."
I pričaju. Svaki eksponat postavljen kao da ti šapće: "Evo kako smo to radili. Evo kako se ginulo i letjelo i vraćalo natrag samo s pola krila." Imaš info ploče koje stvarno nešto govore – ne samo datume i nazive, nego priče. Pravu povijest, ne onu sterilnu iz udžbenika.
Navigacija? Laka kao kad znaš što tražiš u životu (što nije često, ali ovdje funkcionira). I što je najbolje – besplatan ulaz. Da, čuješ dobro. Nula bahta. Možeš doći, gledati legendarne avione, i ne moraš prodati bubreg da bi platio ulaznicu.
A ako vučeš klince sa sobom? Nema panike. Ima sadržaja za njih – i još neće izlaziti s dosadom u očima. Možda čak počnu sanjati da postanu piloti. Ili barem da prestanu buljiti u tablet.
Sve u svemu – ako si u Bangkoku i ne svratiš ovdje, možda si i sam za muzej. Samo što tamo neće biti ni kave ni krila.
KEVIN: Kao klinac išao sam u predškolu u FAA bazi u Kaliforniji. Ulica dolje – prava zračna baza. Ne simulacija. Prava stvar. Piloti su letjeli kao da im je nebesa dao sam Bog na upravljanje – helikopteri Apache, borbeni zrakoplovi, stare ratne ptice koje su vonjale na povijest i kerozin. Letjeli su iznad moje glave, a ja sam buljio prema nebu. Tada je počela ljubav. Ne ona glupa romantična, nego prava – sirova, motorna, avionska.
Sad živim u Bangkoku. Stariji, umorniji, ali još uvijek dižem glavu kad nešto zareži iznad. I jednog dana, odlučim – idem posjetiti Nacionalni muzej zrakoplovstva Kraljevskog tajlandskog ratnog zrakoplovstva. Da, ima ime duže od redova u pošti, ali jebeš to – znao sam što tražim.
Htio sam se vratiti. Ne samo fizički – ne tamo u Kaliforniju, nego natrag u taj osjećaj. Osjećaj kad srce zatreperi kad metalni zmaj presiječe nebo. I nije me muzej razočarao. Ne, to nije bila šetnja kroz izblijedjele fotografije. To je bilo putovanje. I kroz povijest Tajlanda. I kroz moju.
ALAN: Šetam ja tako kroz izložbu, i bam – kao da me netko opalio po čelu sjećanjima i metalnim krilima. Toliko rijetkih zrakoplova da ti srce zatreperi, pa stane, pa opet lupa. Među najboljima? F11C – sjaji kao da je jučer sletio s neba. I onaj japanski trenažer, Tachikawa Ki-36 – samo dva su ostala na ovom ludom svijetu, a jedan je tu, ispred mene.
Onda pogledaš desno i vidiš Vought O2U Corsair – posljednji preživjeli. Posljednji. Kao da stojiš pred veteranom rata koji ti ne treba reći ni riječ – sve vidiš u očima. I onda Curtiss BF2C Goshawk – jedan od samo tri. I tamo negdje među njima – kralj svih klasičnih aviona, Spitfire. Prava stvar. Izbliza. Osjetiš kako zrak puca oko njega.
A ima tu i Nieuporta i Bregueta – stare ptice koje pokazuju kako su ljudi učili letjeti prije nego što su naučili ne raznijeti se u procesu. Evolucija tehnologije ti ne treba na PowerPointu kad stojiš ispred zrakoplova koji izgleda kao da će svaki čas poletjeti... samo da ti pokaže kako se to nekad radilo.
Svaki taj stroj me vratio – ne samo u povijest Tajlanda, nego ravno u moje djetinjstvo. Kad sam gledao prema nebu i mislio da je sve moguće dokle god imaš gorivo i muda.
Ako voliš avione – idi. Ako ne voliš, idi svejedno. Ovdje ćeš možda prvi put stvarno čuti zvuk neba. I nećeš to zaboraviti.
Tajlandske zračne snage? Ne igraju se. Imaju arsenal koji bi ti natjerao krv da proključa ako si ikad gledao ratne filmove i poželio da si ti taj u kokpitu s 10 G u rebrima.
Prvo, F-16 Fighting Falcon. Stari, pouzdani američki stroj. Radi sve – leti brzo, puca precizno, izgleda kao da mu je dosadno kad ne leti. Tajland ih ima nekoliko verzija – za zrak-zrak, zrak-zemlja, zrak-sve-što-se-miče. Ako nešto treba razbiti – zoveš F-16.
Onda Gripen. Švedski. Hladan, precizan, sličan kao švedska stolica – uzmeš sve što trebaš, ništa viška. RTAF ima C/D modele – moderna avionika, pametno naoružanje, sposobnost da leti i po danu i po noći i po tajlandskom monsunskom ludilu. I još pritom izgleda kao da bi ti mogao održati TED Talk o aerodinamici dok izvodi okret na 20,000 stopa.
I da, tu je i starac – F-5 Tiger II. Još uvijek leti, iako su mu dokumenti požutjeli. Nadograđen, zakrpan, ali još reži. Nije brz kao prije, ali zna što radi. Kao pilot s 3,000 sati leta i ožiljkom od stare bitke – možda ne prvi izbor, ali kad ga pozoveš, znaš da će obaviti posao.
Zajedno? Mješavina starog i novog, metala i pameti, tradicije i tehnologije. Tajlandsko nebo možda izgleda mirno, ali kad se zatrese – ovi strojevi dižu se, škrguću i lete kao da im duša ovisi o brzini.
RTAF – Kraljevsko tajlandsko ratno zrakoplovstvo. Osnovano 1913., što znači da je letjelo kad je većina svijeta još pokušavala skužiti kako da ne sruši avion pri polijetanju. Jedna od najstarijih zračnih snaga u jugoistočnoj Aziji – i to nije neka prazna titula.
Na početku, bili su samo izviđači. Gledali, snimali, učili. Zamišljam ih kako lete u krntijama od platna i drva, bez radara, bez glamura – samo vjetar, vizija i muda. A onda 1937. – stvar postaje ozbiljna. RTAF postaje služben entitet. Ne više pod tuđom komandom. Vlastita sila. Svoje nebo, svoje borbe.
Drugi svjetski rat? Kaos. Prvo uz Japan. Onda prema saveznicima. Povijest nije ravna linija – više kao pijani let kroz političku oluju. Ali preživjeli su. I učili. I gradili.
Nakon rata – modernizacija. Nabavljaju prave strojeve. Infrastruktura, obuka, strategija. Hladni rat ih gura još dalje – sad su pod krilima Amerike, dolaze mlaznjaci, zajedničke vježbe, regionalna obrana. Postaju igrači. Pravi igrači.
Danas? RTAF je kičma tajlandskog neba. Profesionalci, piloti koji ne maštaju – nego znaju. Čuvaju zračni prostor, spašavaju kad sve drugo zakaže, lete u mirovne misije i vraćaju se kući bez pompe. Samo posao. Dobar posao.
I znaš što? Ima nešto poetično u tome – u ljudima koji gledaju prema nebu ne da bi pobjegli, nego da bi ga štitili.
RTAF – to nije samo nekoliko tipova u uniformama i par aviona za pokazivanje. To je ozbiljna grana tajlandske vojske. Imaju oko 45.000 ljudi pod krilima. Da, četrdeset pet tisuća. To je kao mali grad, ali umjesto dosadnih ureda i kafića – tu imaš piste, motore, i ljude koji znaju kako izgleda rat iz kabine s pogledom na sve.
Flota? Šarena i smrtonosna. Imaju sve – borbene ptice koje režu zrak kao britva, transportne divove koji vuku teret kao da je pero, helikoptere koji se spuštaju gdje ni kamion ne može, i trenažne letjelice koje nove pilote pretvaraju iz učenika u vladare visina.
A baze? Nisu zakopane u jednom kutu. Raspoređene po cijelom Tajlandu. Svaka s misijom. Svaka s razlogom. Čuvaju nebo, reagiraju kad sve ode kvragu (poplava, potres, kriza), i idu van granica kad svijet zatraži pomoć. Nisu samo vojska – oni su snaga koja zna kad treba boriti, a kad treba spašavati.
RTAF nije tu da se slika. Oni lete jer netko mora. I to rade jebeno dobro.
Ušao je tiho, gotovo neprimjetno. Tip iz Južne Koreje, možda četrdeset i nešto, s kapom nisko navučenom i kamerom koja je više sličila na dodatak tijelu nego na uređaj. Nije gledao oko sebe kao turist – gledao je kao čovjek koji nešto traži.
Zastao je pred starim Spitfireom. Nije odmah izvukao kameru. Samo je stajao. I gledao. Kao da su se pred njim pojavile sve godine koje je njegov djed proveo u ratu. Ili možda samo tišina koja dolazi s generacijama koje više ne govore naglas.
Kad sam mu prišao, pitao sam ga voli li zrakoplove.
Rekao je: "Moj djed je služio u korejskim zračnim snagama. Govorio je da je jednom vidio Spitfire. Samo jednom. Na zemlji. U prolazu. Rekao je da izgleda kao stroj koji leti i kad stoji."
Rekao je da je došao ovdje jer je čuo da je jedan od boljih muzeja zrakoplovstva u regiji. Nije pogriješio. Proveo je dva sata sam, bez pratnje, bez vodiča. Samo tišina, slike, i ti strojevi puni kostiju prošlosti.
Na kraju je stao pred izlaz. Samo je rekao: "Nisam znao da ću ovo ovdje pronaći. Ne avion. Nego sjećanje."
I otišao.
Zovu me Skytrain. C-47. Imao sam nadimaka koliko i letova. Mule, Old Fat Boy, Flying Truck. Nisam letio da me gledaju. Letio sam jer je netko morao nositi teret kad nitko drugi nije htio.
Nosio sam sve. Ljudske kosti. Sanduke s oružjem. Ruksake, šatore, boce vode, poštu, krvave deke. Jednom sam prevozio kravu. Drugi put – dvadeset ranjenih. Ništa me nije šokiralo. Samo sam letio. Otvoriš rampu, ubaciš što treba, zaključaš i poletiš.
Buka? Naravno. Treslo je, cviljelo, škripalo. Nije bilo udobno. Ali svi su znali – ako se ukrcaš u mene, velika je šansa da stigneš kamo trebaš. A to je bilo više nego što se moglo reći za puno ljudi tih dana.
Nisam bio lijep. Nisam bio brz. Nisam imao rakete ni topove. Imao sam samo prostor i motor. I upornost. Preletio sam džungle, planine, rijeke koje ne znaš izgovoriti. I kad bi svi rekli: "Ne možemo tamo," ja bih došao.
Jednom sam sletio na pistu koja je bila pola blata, pola granata. Drugom prilikom – nisam ni sletio. Samo izbacio teret iz zraka i okrenuo natrag, a piloti su rekli: "To je to, više ne letimo danas." A ja sam znao da ću opet letjeti. Jer u ratu uvijek nešto treba negdje. I nema glamura u tome. Samo posao. Samo let.
Danas stojim ovdje, očišćen, zakrpan, izložen kao stari pas koji više ne laje. Djeca trče unutra, igraju se vojnika. Starci šute. Ponekad dođe netko i tapne me po trupu, kao da zahvaljuje. I ja to razumijem. Jer nije sve u borbi. Nekad je heroj onaj tko sve nosi. Bez pitanja.
Zovem se Goshawk. Curtiss BF2C. Posljednji od svoje vrste. Ostali su ili izgorjeli u zraku, ili zahrđali u šumama koje više nitko ne traži. Ja sam još ovdje. U muzeju. Gledaju me klinci, starci, ljudi sa slušalicama i fotoaparatima. Neki me ni ne primijete. Neki me gledaju kao da sam crtić. A ja sam letio. Pravo letio.
Moji prvi metci su bili za obalu – prljavi napadi na položaje koje si zaboravio jer se nisu dogodili u tvojoj zemlji. Ja nisam birao strane. Nisam znao što je politika. Znao sam samo kad moj pilot drži ručicu čvrsto i kad pokušava ne umrijeti.
Gledao sam druge kako padaju. Neki s mojim znakom, neki s tuđim. Bio sam brži od nekih, sporiji od metka. Preživio sam zbog sreće. I jer je moj zadnji pilot znao letjeti kao vrag kad počne vatra. Nije vikao. Samo bi stisnuo zube. I govorio: "Još jedan krug, ptico. Još jedan."
Zadnji let? Nisam znao da će biti zadnji. Vratili smo se s misije, zadimljeni, ogrebani, ali živi. Parkirali me, ugasili motore. I više nikad nisam poletio. Samo me ostavili. Kao psa koji je prestao trčati.
Danas stojim ovdje. Obučen u boje koje više nitko ne razumije. Djeca mi mašu. Ljudi me dodiruju. Ponekad netko pita: "Jesi stvarno letio?" A ja bih vrisnuo da mogu: "Ne samo da sam letio, sine – bio sam pakao sa krilima."
Ali tišina mi je sve što imam.
Ja sam Texan. T-6. Trenažni avion. Nisam letio u borbi. Nisam pucao. Nisam nosio bombe ni izlazio na naslovnice. Ja sam stvarao one koji jesu.
Bio sam prvi let. Prva greška. Prvi strah. Bio sam stroj koji je pretvarao obične klince u pilote. I to nije bilo lako. Vidio sam ih kako ulaze puni snova, puni filmova, puni sebe – i onda kad prvi put zadrhti kontrola, kad shvate da nebo nije nježno – tu sam ja. Da ih ili srušim, ili dignem.
U meni su vrištali, povraćali, psovali, molili. Jedan je jednom iskočio u panici dok još nismo ni poletjeli. Drugi je zaspao na zadnjem letu. Treći je samo šutio – znao sam da će letjeti do kraja rata. Neki su padali. Neki su se vraćali. Neki nikad nisu prestali letjeti.
A ja sam bio tu. Uvijek. Bez priznanja. Bez slika na plakatima. Samo ja i tip u kabini kojem srce kuca kao da će iskočiti iz uniforme. Volio sam to. Jer znaš da bez mene – nema pilota. Nema borbi. Nema spašavanja. Samo ideja bez krila.
Sad me gledaju u muzeju. Zovu me simpatičnim. Kažu: „Ovo je samo trenažer.“ Samo, kažu. Pa slušaj, pametnjakoviću: Svi ti heroji koje obožavaš, svi su jednom sjedili u meni i zvali mamu kad sam im dao prvi roll.
Ja sam škola. Ja sam pakao s instrukcijama. Ja sam prvi korak u nebo.
Stojim pred avionom kao pred totemom izgubljene civilizacije — hladan metal, propeler kao šamanov nož — stari simbol kretanja, probijanja kroz vrijeme i prostor, kroz vlastiti mozak ako treba.
Ovo plavo stvorenje, zabačeno ispred zgrade od stakla i granita, izgleda kao da čeka posljednji poziv, posljednju poruku iz osamdesetih koju nitko nije poslao. Pogled mi prolazi kroz njega kao kroz ruševine sna, kroz prizmu nekog paralelnog svemira u kojem sam ja — pilot, krijumčar, špijun ili samo budala s kartom u jednom smjeru.
U ruksak sam stavio samo nužno: pola ideje i sjećanje koje se neprestano ponavlja, kao pokvarena traka sa starog magnetofona. Gledam u mobitel, ne da bih se slikao — već da zabilježim dokaz da sam još ovdje. Da postojim. Da sam stao ispred nečega što je nekad letjelo.
Nebo je iznad, prazno, kao ekran kad film završi, a ti sjediš i čekaš kraj koji nikad ne dolazi. Propeler mi se smije. Kaže: “Čovjek si, nisi raketa. Nećeš daleko.” A možda i hoću, ako se dovoljno razložim. Ako me vjetar ponese, ako me motor proguta, ako napustim ovaj kontejner od tijela i postanem samo val, samo kod, samo kaos s krilima.
A možda sam već poletio. Samo to nitko nije primijetio.
Gledam tog tipa kako zuri u stari avion kao da mu šapće brojeve na lotu. Lice mu ozbiljno, duboko filozofsko, kao da je upravo shvatio da je propustio let za Pariz... iz 1974.
Ima taj pogled, znaš, onaj “gledam u kabinu i vidim svoj život kako mi maše kroz prozor”. Kao da razmišlja: "Da sam samo ranije počeo, bio bih pilot, ne turist sa ruksakom koji smrdi na kavu i sumnju." A ruksak mu vrišti: “Doma imam knjige koje nisam pročitao i bolove koje još nisam imenovao.”
Iz profila izgleda kao da se sprema za intervju s avionom. Pitanje prvo: “Kad si ti zadnji put letio?” Pitanje drugo: “Jesi ti svjestan da si sad muzej?” A avion šuti. Mudro. Jer zna — ovaj filozof u tamnoplavoj polo majici ne traži odgovore. On traži smisao. I eventualno hlad pored kokpita.
I tako on stoji, zamišljen, hrabar, muški… a ja s druge strane mislim: “Čovječe, nisi ti tu zbog aviona. Ti si tu jer si izgubio Google Maps i ne znaš kako do WC-a.”
Ali hej, ima stila. Ima bradu s karakterom. I izgleda kao da zna više nego što će ikad reći. Ili barem zna gdje je najbliži kafić. I to je već nešto.
U Drugom svjetskom ratu Tajland je sjedio na ogradi dok su svi oko njega gorjeli. Nisu htjeli birati stranu. Nisu još. A onda su 8. prosinca '41. Japanci sletjeli kao razjareni pijanci na zadnju rundu – pet sati im je trebalo da slome sve. Pet jebenih sati. Idući tjedan – bum, papir, primirje, ruka ruci, postali su “saveznici”. Tvrda riječ za nešto što više sliči na klimanje glavom pred šakom koja te već udarila.
Japanci su tražili prolaz. Željeli su Malaju, Burmu, cijeli jebeni jug. Tajland je rekao: “U redu, samo nas ne tučite više.” A njihova vlast – vođa Phibun, tip koji je sebe gledao u ogledalu i zamišljao cara – mislio je: ovo je naša šansa. Išli su u rat jer im je Japan obećao komadiće Laosa, Kambodže, Vijetnama. Povijest se prodaje za teritorij, uvijek.
Saveznici su bombardirali Bangkok, a Tajland im je zauzvrat objavio rat. Fantastično. Skroz suludo. I onda – uzeli još zemlje, marširali prema Kini, širili se dokle ide... Sve to pod japanskom palicom, ali uz vlastite snage, vlastite uniforme, vlastite generale koji su sanjali velike snove dok su ljudi ginuli.
I dok je Phibun paradirao kao mali car, u sjeni je rasla šaka. Zvala se Pokret slobodnog Tajlanda. Gerila, domaći klinci, studenti, seljaci, časnici... oko 90.000 njih. Šaptali su radio-poruke saveznicima, sakrivali oružje, širili informacije, izvodili sabotaže kao da dijele letke. Tiho, ali uporno. I kad je Phibun pao 1944., to nije bio pad vođe – bio je to pad iluzije.
Kad je sve završilo, Tajland je vratio ono što je ukrao. Nije platio cijenu. Nisu ih žigosali kao što su to učinili drugima. Možda jer su na kraju stali na pravu stranu. Možda jer povijest voli one koji prežive s najmanje ožiljaka.
Pet tisuća i nešto mrtvih. 150 tamo, 180 ovdje, još stotinu u ratu protiv Francuza koji su isto bili izgubljeni u vlastitom ponosu. Brojke bez lica. Samo tišina iza njih.
Tajland je bio "Orijentalna Italija", govorio je Zapad. Sekundarna sila. Kao kad netko pije samo zato da ne bi bio trijezan, ali ne zna zašto je uopće počeo.
Prije nego je Phibun zasjeo na premijersku stolicu i počeo zamišljati da je neka lokalna verzija Mussolinija, stvari su bile, recimo, podnošljive. Imao je Pridija Banomyonga – mozak, liberal, čovjek s vizijom – a Phibun je držao vojsku pod kontrolom, ministar obrane s uniformom i ambicijom. Skupa su gurali novu Tajlandsku stvarnost. Ali onda je 1938. Phibun zgrabio vlast. I sve se promijenilo. Partnerstvo se pretvorilo u dominaciju, dijalog u naredbe.
Čim je sjeo na vrh, skinuo je rukavice. Početkom '39. val čistki – četrdeset ljudi pohapšeno, monarhisti, demokrati, svi koji su mogli reći “ne” s imalo samopouzdanja. Osamnaest ih je pogubljeno nakon onih smiješnih, unaprijed dogovorenih suđenja. Prva politička pogubljenja u Siamu nakon više od sto godina. Prva – i jasan signal. Tišina ili smrt.
Ostatak su protjerali. Damrong Rajanubhab, stari princ, učenjak – van. Phraya Songsuradet, bivši general, protivnik – van. I tako je Phibun krenuo graditi državu po svom ukusu – vojnu, poslušnu, u strahu.
Ali nije stao samo na političarima. Pogledao je prema kineskoj zajednici – moćnoj, bogatoj, upletenoj u sve. I zamrzio je. Pokrenuo je kampanju, pravi demagoški napad. Zatvorio kineske škole, pogasio novine, udario porezima po biznisima dok se nisu sagnuli ili otišli. Klasika. Nađi krivca, rasplamsaj mržnju, okreni narod protiv njega – i ti si, kao vođa, siguran.
Phibun nije bio diktator u sjeni. Bio je diktator u spotu, na plakatu, u svakoj jebenoj riječi koju si morao izgovoriti s poštovanjem. Fašizam je stigao u Tajland – ne kao stranac, nego kao domaći proizvod s potpisom.
Phibun je znao da se moć ne drži samo tenkovima i zakonima. Znao je da se stvarna kontrola događa u glavama. Zato je uzeo Hitlera i Mussolinija za uzore – ne zbog njihove ideologije, nego zbog njihovih metoda. A njegov partner u tom cirkusu bio je Luang Wichitwathakan, ideološki inženjer, režimski pjesnik, državni redatelj. Zajedno su krenuli u projekt: stvoriti vođu koji se ne propituje, samo se štuje.
Radio je bio alat. Vladin. Monopol. Jedan glas, jedan kanal, bez smetnji. I taj glas je neprestano govorio iste slogane, kao mantra: Phibun zna. Phibun vodi. Phibun je budućnost. S radija, iz novina, s jumbo plakata – svuda. Njegovo lice više nije bilo samo lice. Bilo je ikona. Bio je sveti otac Tajlanda, a dotadašnji kralj, Prajadhipok – kritičar, mislioc, čovjek s vlastitim stavom – nestao je iz javnog prostora. Slike zabranjene. Povijest se prekraja brže od udarca čekića po pisaćoj mašini.
Zakon je, naravno, išao u korak s tim. Cenzura je postala totalna. Ako nisi pjevao hvalospjeve režimu, nisi pjevao ništa. Uhićenja su dolazila bez upozorenja, bez razloga, bez granica. Tko pita previše, nestaje.
Tijekom rata, sve se dodatno stisnulo. Novine su smjele objavljivati samo “dobre vijesti” – ali samo ako dolaze iz Berlina, Rima ili Tokija. Komentari o stvarnom životu, gladi, strahu, nepravdi? Zabrana. Papir je bio za laži s osmijehom.
I onda, 23. lipnja 1939., stigao je i udarac u samo srce identiteta: promjena imena. Siam više nije postojao. Postao je Tajland – “zemlja slobodnih”. Ironija nije bila namjerna. Slobodni? U trenutku kad si morao paziti na svaku riječ?
Bila je to poruka protiv manjina. Malajci, Kinezi, Laosi, Šani – svi oni su postali “drugi”. Phibun i njegova ekipa gurali su ideju “tajlandske rase”, pantajlandski san o Velikom kraljevstvu koje bi obuhvatilo sve narode Tai pod jednom zastavom, pod jednom rukom – njegovom.
Rat je završio, a Tajland je još uvijek službeno stajao uz Japan. Saveznik poraženih. Ne baš najbolja pozicija za početak novog svijeta. Ali politika nije stvar poštenja, nego korisnosti. A Sjedinjene Države su znale da je Tajland – s vojskom, infrastrukturom, i strateškom lokacijom – previše važan da bi se bacilo kamen na njega iz principa.
Dogovor je bio jednostavan. Ameri su rekli: vrati teritorije koje si zgrabio dok si bio pod japanskim kišobranom i možemo zaboraviti na sve ostalo. Tajland je rekao – u redu. I tako su 1946. svi anektirani komadi zemlje – dijelovi Burme, Laosa, Kambodže – vraćeni. Granice su se vratile tamo gdje su bile prije rata. Kao da su godine okupacije bile samo crte u pijesku koje je izbrisao prvi val mira.
Zauzvrat, Tajland je upao u Ujedinjene narode. I ne samo to – stigla je i debela američka pomoć. Novac, oprema, podrška. Od poratne izolacije do geopolitičkog partnera – u jednom potezu. Čista trgovina.
Nije bilo suđenja. Nije bilo reparacija. Nije bilo kazne. Samo rezanje repova prošlosti i pogled prema budućnosti koja se sve više vrtjela oko Washingtona, a sve manje oko Tokija ili Berlina.
Tajland je znao igrati igru. I odigrao je na rezultat.
Dječak sjedi na betonu, ruka opuštena, prsti dodiruju hrapavu površinu kao da mu je svejedno gdje je, sunce mu grije vrat. Na leđima mu krupna slova, blijedo zlatna, a pogled mu negdje izvan kadra, kao da prati nešto što prolazi cestom ili samo luta mislima. Iza njega mala djevojčica u plavoj haljinici drži bocu Cole, grlo joj se miče dok pije, a lica su im mirna, bez žurbe, dok svijet ide svojim tempom.
Pored staklenih vrata stoji čudna figura — mali vojnik od plastike ili keramike, smiješak preširok da bi bio vojnički, kaciga zeleno-crna, puška u ruci. Kao stražar iz dječje priče koji nikad ne trepne. Na staklu pored njega plavi i žuti redovi slova, službene poruke, pravila, upute, sve to što odrasli lijepe po zidovima da bi svijet držali pod kontrolom.
Ali tu na betonu, između djeteta s Colom i vojnika od plastike, nema kontrole — samo tišina popodneva, topao zrak, i osjećaj da se sve ovo događa negdje između stvarnog i zamišljenog.
Četvero klinaca skupljenih u krug na betonu, svijet oko njih mutan i nevažan. Djevojčica u plavoj haljini s bijelim cvjetovima na ramenima gleda ravno u tebe, u kameru, jezik isplažen široko, osmijeh u očima — kao da prkosi svemu, kao da kaže evo me, ovdje sam, vidiš li me.
Leđa dvojice dječaka u istim sivoplavim uniformama s krupnim žutim slovima na leđima, jedan nagnut prema drugom, glave skupa, nešto smišljaju ili dijele, kao mala tajna u popodnevnoj vrućini. Treća, u cvjetnoj haljini, sjedi prema njima, kosa joj ravna, uredno rezana, i pred njom mala kutija, možda alat, možda igra, možda blago.
I sve se to događa tu, na rubu pločnika, dok auto stoji parkiran malo dalje, dok sunce polako klizi prema večeri, a oni su u svom krugu, svojoj priči, svom vremenu — nepomični i glasni u isto vrijeme
Zgrade se ljuljaju kao pijanci na povratku iz bara, sve se nakrivilo, svjetla cure niz njihove bokove, refleksije se tresu po vodi kao da je rijeka popila isto što i ja. Nebo glatko i hladno, ali grad u njemu pulsira — zlatni vrhovi, bijeli bljeskovi, crvene točke što trepere kao signali iz druge dimenzije.
Strukture su žive, programirane da se savijaju, šalju kodove u tvoj mozak, omekšavaju stvarnost dok ne prestaneš znati je li ravno ili krivo — a možda se grad samo umorio od glume da je čvrst.
Sad trenira svako jutro, troši 400 funti mjesečno na botoks, trepavice i nokte – i većinu toga dobiva badava jer su joj klijenti kozmetičari. "Malo sam tašta, ali k vragu, zaslužila sam. Cijeli život sam se osjećala kao debela i ružna, sad sam fit i imam više energije nego pola ovih mlađih koji samo gledaju u telefone."
Njezin dan? Jutarnji treninzi, sunce, poslijepodnevna kava, večernji izlasci. I zadnja želja na listi: "Zaljubiti se u bogatog, zgodnog muškarca. Umorna sam od rada."
Na Tajlandu se smiješ, znojiš, i plešeš do zore. Amanda to zna. I ne vraća se nazad.
Brod baštine Sirimahannop — zvuči kao nešto iz udžbenika povijesti, ali zapravo je replika starog trgovačkog broda Thoon Kramom, onoga kojim je plovio Hans Niels Andersen, tip koji je osnovao East Asiatic Company. Sada, umjesto da vozi robu i bori se s valovima, taj visoki brod s tri jarbola sjedi mirno u Asiatiqueu, glumi kulisu i dominira horizontom kao kum na svadbi koji se popeo na stol.
Unutra ti nude fine dining, bijele stolnjake, konobare koji se smješkaju kao da ti žele prodati dionice, i jelovnik na kojem cijene izgledaju kao telefonski brojevi. Uz to, izložba starih fotografija, karata, dijagrama i modela — sve uredno, bez mirisa soli i dizela, bez galebova koji ti kradu ručak. Nekad brod, sada restoran. Nekad kapetan, sada menadžer. More zamijenjeno pogledom na rijeku i dobrim svjetlom za Instagram.
Asiatique: The Riverfront — nekad su tu bili pravi dokovi, radnici, znoj, brodovi puni robe i štakora. Sad su sve to pretvorili u veliki trgovački luna-park za turiste. Šetalište, svjetla, glazba iz svakog kuta, i rijeka Chao Phraya koja gleda cijeli taj cirkus i vjerojatno se smije ispod valova. S jedne strane voda, s druge cesta Charoen Krung, a između — suveniri, pivo, kobasice, majice s glupim natpisima.
Otvorili ga 2012., kažu, poslije “opsežne obnove”. Ja ti to zovem šminkanje starog konja da izgleda kao filmska zvijezda. I uspjeli su — sad tu hodaš s plastičnim čašom u ruci i pitaš se gdje su nestali svi oni ljudi što su nekad radili za kruh, a ne za Instagram.
Priča počinje u Danskoj, 1897., kad su neki pametnjakovići odlučili trgovati sa Siamom. Došli, napravili lučke objekte na Chao Phrayi, bacili par skladišta i jednu zgradu iz 1907. koja je i danas živa — valjda zato što se nije trudila srušiti. Luka je radila do 1947., onda su svi otišli kući, a objekti stajali prazni, skupljali prašinu, paučinu i poneku zalutalu mačku.
U svibnju 2011., ekipa iz TCC Landa rekla: “Ajmo to srediti i napraviti mjesto gdje ćemo turistima prodavati pivo po cijeni organa.” I tako je rođen Asiatique The Riverfront — malo povijesti, malo betona, puno svjetla i mjuze iz zvučnika.
Od 2019. šefuje Asset World Corporation. A onda, 2021., šefica Wallapa Traisorat izjavila da će dignuti super visoki neboder. Devet godina gradnje. Devet godina buke, prašine i radnika koji piju ledenu vodu iz plastičnih vrećica. Kad bude gotov, bit će to još jedno mjesto s pogledom na rijeku gdje možeš popiti preskupo piće i reći: “Lijepo je ovdje, ali nekad je ovdje bila luka.”
Trgovački centar s temom iz vremena kralja Chulalongkorna — zvuči otmjeno, a u praksi je noćna tržnica s gomilom lampica i štandova gdje ti pokušavaju prodati majicu za tri puta više nego što vrijedi. Kažu 1.500 trgovina i 40 restorana, većina u starim skladištima. Nekad su tu radili ljudi u znoju i buci, sad rade ljudi u klimatiziranim majicama i nude ti mango sticky rice u plastičnim posudama.
Još stoje ostaci starog svijeta: stara pilana, sklonište za bombe iz Drugog svjetskog rata — sad vjerojatno dobra kulisa za selfije. Ima čak i tramvajsko parkiralište koje su sredili da izgleda kao stari bangkoški tramvaj, samo što ne vozi nigdje. I brončani kipovi mornara, radnika, užadi, kutija — sve uredno, čisto, bez mirisa ribe i znoja. Muzej prošlosti koji prodaje sadašnjost, a između ti biraš hoćeš li kupiti suvenir ili još jedno pivo.
Cijene u Asiatiqueu iskaču kao pijani mornar iz mračnog bara — malo skuplje od običnih noćnih tržnica, jer, znaš, tu plaćaš i za lampice, uredne pločnike i to što ti konobar zna reći “thank you” bez da se zbuni. A bude i vatrometa.
Ali kažu da se može cjenkati. Naravno da se može — to je Bangkok. Samo što ovdje cjenkanje znači da ti s osmijehom skinu cijenu sa 1000 bahta na 950, dok ti prodavač priča kako ima troje djece, bolesnu majku i mačku koja ide na skupu dijetu. I ti na kraju kupiš tu majicu ili suvenir, ne zato što ti treba, nego zato što si platio kartu da vidiš ovo mjesto, pa bi bilo glupo otići praznih ruku.
Jeftine ponude? Ima ih. Ako ti je “jeftino” kad ti naplate dvostruko, ali ti daju plastičnu vrećicu i osjećaj da si pobijedio u igri.
Asiatique The Riverfront puni 10 godina i slavi tako što svake subote u 20:24 bude vatromet. Veliko obećanje: spektakl, blještavilo, besplatno. Realnost: stojiš u gomili, netko ti gura selfie stick u uho, klinac ti prospe sok po sandalama, a ti pokušavaš vidjeti nebo između dva para turista koji snimaju live prijenos za rodbinu u Finskoj.
Kažu “uhvatite vatromet s prijateljima i obitelji” — kao da to zvuči romantično, a ne kao logistička noćna mora gdje pola večeri tražiš tko je otišao po pivo, a tko u wc.
Blistavi vatromet koji stvara “nezaboravne uspomene”? Da, nezaboravno je kad ti komadi pepela padnu u pivo ili kad shvatiš da si proveo sat i pol da bi vidio tri minute svjetlećih točkica na nebu. Ali besplatno je, a to u Asiatiqueu već samo po sebi zvuči kao čudo.
Crveno-žuti cvijet otvara latice od vatre, svaka latica treperi kao živčani tik pijanca koji ne može pronaći džep. Iskre cure prema dolje, krvare svjetlo, raspadaju se u male otrovne komete.
Evo ga, grad baca pare u nebo da se svi na sekundu osjećamo kao djeca, dok pijemo pivo i pokušavamo ignorirati činjenicu da je sutra opet sve isto. Ti stojiš dolje, vrat ukočen, gledaš kako se eksplozija pretvara u pepeo koji pada negdje u mrak. Lijepo je i besmisleno. I znaš da će ga ponoviti za trideset sekundi, isti oblik, iste boje, isti trik — i svi ćemo opet gledati kao da prvi put vidimo nebo kako gori.
Primjedbe
Objavi komentar