Izađeš iz Lančanog mosta, prođeš onog brončanog lava koji izgleda kao da mu je dosta turista i selfija, i onda — paf — rupa u brdu. Kao da je netko odlučio da je najbolji urbanistički plan za grad: most, rijeka, dvorac... i onda bušenje planine. Ta rupa ima ime. Tunel Budimskog dvorca. Budai Váralagút , po domaću. Ali ime je previše dostojanstveno za ono što je zapravo. To je 340 metara urbane lijenosti. Neki tip u 19. stoljeću pogledao je brdo na kojem stoji Budimski dvorac i rekao: "Neću se penjati. Probušit ćemo brdo." I onda su uzeli 80 tisuća kila baruta i napravili rupu kroz planinu. To je, realno, najpošteniji način rješavanja problema za koji sam ikad čuo. Zamisli scenu. Tipovi u kaputima, brkovi kao četke za cipele, svi piju nešto što peče kao benzin. "Imamo most." "Super." "Ali s druge strane je brdo." "E, jebiga" "Možemo napraviti cestu oko njega." "Predugo." "A da napravimo stepenic...

    Mađari su oduvijek izgledali kao ekipa koja je došla na tulum na koji ih nitko nije zvao — i onda ostala tisuću godina. Zamisli ravnicu. Velika ravnica. Toliko ravna da možeš vidjeti kako ti dosada dolazi s horizonta. Negdje oko 9. stoljeća pojavljuje se čopor konjanika s brkovima, lukovima i izrazom lica kao da su upravo popili tri litre konjskog mlijeka i sad traže gdje parkirati povijest. To su Mađari. Nitko točno ne zna odakle su došli. Ozbiljno. Povjesničari se znoje nad kartama, lingvisti lupaju po riječnicima, a Mađari samo sjede u čardi, piju palinku i  govore: “Pa došli smo od tamo negdje.” "Od tamo negdje.” Hmm. Sad zamisli Europu kao zadimljeni bar negdje oko 900. godine. Svi sjede za stolovima: Germani, Slaveni, Latini. Piju pivo, prepiru se oko granica i psuju poreze. Sve je relativno mirno. I onda se vrata naglo otvore. Ujašu tipovi s istoka. Brkovi, konji, lukovi, oči koje izgledaju kao da su vidjele previše stepe i premalo porezne...