Krabi: Ništa ti ne fali, i to te ubija
Ali nije to raj. Nije ni pakao. To je Krabi. Mjesto gdje priroda vrišti svoj maksimum, dok ljudi šute jer su navikli gledati iste razglednice svaki dan.
Hat Noppharat Thara, Mu Ko Phi Phi, Railay, Ao Nang – sve to zvuči kao da će ti promijeniti život, ali na kraju dana samo dobiješ sunce, pijesak u šlapama i pivo što se znoji brže od tebe.
Railay. Nije otok, ali se ponaša kao da je. Dođeš čamcem jer cesta ne postoji – kao i tvoj plan za život. Stijene kao iz crtića, more koje te zove da se praviš da znaš plivati. Nosi sunce, nosi komarce, nosi mir. I pivo u limenci. Penjanje po stijenama – jer naravno da hoćeš riskirati život na godišnjem. Railay je raj za penjače. Ako imaš muda (ili barem dobre tenisice i osiguranje), popni se. Ako ne – sjedi dolje, pij pivo i glumi podršku. Neki se na Railayu penju po stijenama kao da će pronaći smisao tamo gore, među džepovima vapnenca. Ja ga nisam tražio. Meni je bilo dovoljno da sjedim na kamenu, gledam kako valovi udaraju u školjke stare četrdeset milijuna godina i mislim – eto ti povijesti. Fosilizirani puževi, stari svijet pod nogama, a danas ih gaze turisti u japankama. Ako ti se plaže smuče (što bi značilo da si ili lud ili izgorio kao škamp), imaš džungle. Prave, zelene, ljepljive, divlje. Možeš se tamo penjati, znojiti, psovati i na kraju se osjećati kao da si osvojio svijet. Ili bar pobijedio vlastiti kondicijski jad.
Four Islands Tour – čamac, sunce, guzice na sjedalima. Skočiš u longtail boat s još deset izgubljenih duša, ploviš od otoka do otoka kao moreplovac s TikToka. Snimaš, slikaš, zaboraviš da ti je baterija na 4%. Raj na kapaljku – i točka.
Na Ko Lanti žive morski Cigani. Chao Le. Ljudi koji znaju što znači disati s morem, ne protiv njega. Njih ne zanimaju aplikacije, selfiji i dnevni plan ronjenja. Oni love, jedu i šute. Možda bi trebalo više slušati te što šute.
U šumi, negdje dublje, skriveni su slapovi i špilje. Tamo vlaga pada po ramenima kao znoj s mamurnog čela. Sve je zeleno, živo, preglasno. Kao da te sama zemlja tjera da se otrijezniš.
Hram Tiger Cave – 1.237 stepenica i tri odluke da odustaneš. Kreneš pun duha, znoj te izdaje već kod stepenice 89. Gore te čeka pogled i tigar od betona. Nema tigra. Samo tvoje vlastito lice, crveno i razočarano. I zrak koji napokon zna disati.
Ao Nang – baza za izgubljene i gladne. Mala turistička žila kucavica. Puno koktela, još više masaža, glazba iz svih kafića odjednom. Ako tražiš noćni život, a da nije baš “Bangkok razina”, ovo ti je taman doza kaosa.
Noćne tržnice – sve prži, sve cvrči, sve smrdi divno. Jedeš što god vidiš, dok se ne zapitaš je li ono bila lignja ili nešto s više nogu. Ne znaš? Ne znaš. Ali ti je fino. I jeftino. A to je što se računa.
Emerald Pool i Hot Springs – prirodni wellness za razbijene ljude. Kupanje usred džungle. Topla voda, kamenje koje ti masira dušu, i lokalci koji te gledaju kao da si idiot jer snimaš svaki list. Jesi. Ali sretan idiot.
Povijest? Slonovi, kraljevi, činovnici, red i hijerarhija. Sve to je prošlo. Ostali su ljudi. Prodavačica u kiosku koja ne pita otkud si. Klinac što prodaje rakove u limenci. Tip u baru što zna točno kad ćeš naručiti još jednu rundu.
Putuješ po Tajlandu? Krabi stavi na popis. Velikim slovima. I podcrtaj. Dvaput. Jer ovdje se život događa – između gutljaja piva, zalaska sunca i još jedne porcije nečega što ne znaš izgovoriti, ali znaš da je sjajno. Tražiš sve na jednom mjestu? E pa, možda je Krabi tvoj bingo. A možda ćeš samo dobiti opekline i proljev. Ali hej – to je putovanje, zar ne?
Krabi nije mjesto gdje ideš da bi našao sebe. To je mjesto gdje naučiš da ti ne trebaš ništa naći. Samo diši. Samo gledaj. I kad se sunce spusti, a zadnji čamac ode, ostaneš ti i more.
Bangkok me samljeo. Hotelska soba, prazna postelja, znoj pod pazuhom u tri ujutro, led koji se topi brže od mog strpljenja. Klima bruji kao da pokušava reći nešto važno, ali ni ona nema pojma. Ležim u gaćama, scrollam po aplikaciji koja izgleda kao da je napravljena u podrumu nekog perverznog IT-ovca – Thaifriendly. Kakvo ime. Kao da ti netko jamči da će ti netko skuhati juhu i pitati za majku.
Zvala se Narin. Zapravo, nije ni bitno. Mogla se zvati bilo kako. Nije da smo se puno zvali. Nije bilo potrebe. Upoznali smo se preko te jebene aplikacije — ista stvar kao i uvijek. Ja sam kliknuo, ona je odgovorila. Rekla je da je iz Surat Thanija, ali sad živi u Krabiju. Napisala: “I like beach and food.” To je bilo dovoljno.
Prvi dan: došla do hotela na skuteru. Skinula kacigu, protresla kosu, pogledala me ispod tamnih naočala. Izgledala je starije nego na slici. Ne puno — ali taman toliko da nešto u meni zatreperi, kao da je došla neka starija verzija nje same, ona koja je već sve prošla. Nije mi odgovarala slici s aplikacije. Ali nisam ništa rekao. Nije bilo potrebe. Mobitel u ruci, kratke hlače, mirna kao da je već bila ovdje stotinu puta. Imala je onaj pogled – ne očaj, ne nada – nego ono treće. Pogled žene koja zna gdje sve ovo vodi, ali svejedno dolazi.
"Hi" pozdravio sam.
“Sawasdee ka…" Rekla je da je vruće. Rekao sam: “Da.” I to je bilo dovoljno za početak. "Beach or eat?” upitala je. Rekao sam: “Eat, then beach, then back.” Kimnula glavom. I tako je krenulo. Nema konverzacije. Ne one prave. Pitali smo samo osnovno — gladan? umorna? pivo? krevet? Ostatak smo ostavljali tišini. I nije nam nedostajalo ništa.
Ono što sam uspio razumjeti, da je radila u hostelu, onda u baru, sad “ponekad ide s nekim”, ali više ne želi previše pričati o tome. Rekla je da sam drugačiji, ali se odmah nasmijala, kao da zna da to zvuči kao jeftina laž. Oboje smo znali da nije istina, ali neka.
Dani su išli. Jeli smo juhu iz plastičnih posuda, pili Chang iz boce, ležali na plaži. Ona bi rekla nešto na tajlandskom, ja bih rekao nešto nebitno na engleskom. Oboje bismo šutjeli kao da smo rekli sve. I možda jesmo.
Navečer bismo se skinuli kao da smo svukli dan sa sebe. Nije bilo igre. Samo funkcija. Seks bez objašnjenja. Disanje, znoj, pokret, gotovo. Ona bi odmah otišla pod tuš. Ja bih ostao ležati, gledati strop, brojati...nešto.
Ponekad bismo otišli u Ao Nang ili do Railaya, među te gomile turista što se smiju preglasno jer ne znaju što bi drugo. Nije me pitala ništa. Niti zašto sam tu. Niti što radim. Bio sam samo strano tijelo u njenom rasporedu. A ona je bila prazno mjesto u mom. I bilo je dobro. Ne lijepo, ne uzbudljivo, samo — dovoljno.
Dovoljno da se dan preživi, da noć ima smisla, da tijelo ne zaboravi da postoji. Na kraju, otišli smo isto kako smo došli. Bez poruke, bez drame.
Narin i ja nismo puno pričali, ali smo se puno kretali. Šetnje gradom, spore i bez cilja, kao da pokušavamo uloviti nešto što se ne da uloviti. Tržnice su bile kaos – buka, smrad ribe, znoj, plastika, dim s roštilja, djeca koja viču, ljudi koji se cjenkaju kao da im život ovisi o tome. Meni je bilo svejedno. Njoj nije smetalo. Kupila bi mango, ubacila mi komad u usta bez riječi.
Nisam htio na skuter s njom. Ne vjerujem vozilima koja balansiraju na dva kotača, pogotovo kad ih voze cure od četrdeset kila s osmijehom kao da je sve igra. Vozili smo se tuk-tukom. Preskup, spor, ali bar znam gdje ću pasti ako sve ode kvragu.
Jeli smo gdje god je miris bio dovoljno jak da prikrije stvarnost. Pili smo kad smo mogli, šutjeli kad nismo znali što bismo rekli, a to je bilo često. Noći su bile tihe, bez snova, bez pitanja. Ništa nismo planirali. Nismo morali.
Jednog dana smo zalutali u muzej, usred popodneva koje je zračilo sparinom i vjetrom s obale, i ušli unutra — hop! — u tišinu i hladan zrak koji te primi kao ruka na čelo. Sve bijelo, sve čisto, staklo i kamen, slike starih ljudi s mrežama, brodovi u bocama, sol u zraku zaleđena kroz stoljeća. Narin je hodala ispred mene polako, kao da pleše bez glazbe, oči su joj klizile po vitrini, po crno-bijelim licima, po fosilima u kutiji — “look,” rekla je jednom, i samo prstom pokazala, ništa više, nije trebalo. Bio sam s njom i nisam bio, pratio njen korak, gledao kako diše i misli i ne govori. Bila je u muzeju kao da je unutra ušla dijelom sebe koji obično drži skriven, tih i znatiželjan, i pomislio sam — možda je i to putovanje, možda je ovo sada Europa za nju i nešto staro što prvi put vidi.
Ponekad bih dok smo ležali na krevetu, otvorio laptop i pokazivao joj fotografije s putovanja. Bilo ih je odasvuda – Hrvatska, Njemačka, Austrija, Danska, Irska, Italija. Neke sam zaboravio da ih imam. Narin bi ležala na boku, glave naslonjene na ruku, gledala slike polako, pažljivo, kao da pokušava uhvatiti nešto između piksela. Ponekad bi se nasmijala, ponekad samo kimnula, a ponekad bi rekla: “You look same, but now happy more, yes.” Nisam znao je li to šala ili primjedba. Nisam pitao. Samo bih prebacio na sljedeću fotografiju.
Nekad je tražila da ponovo vidi istu. Najviše je voljela one s austrijskih planina. Nikad nije vidjela snijeg. Nikad nije bila u Europi. Gledala je te fotografije kao da pokušava zamisliti sebe tamo — u toj tišini, u toj bjelini — ali zna da ne pripada. Možda je bila u pravu. A možda to nikad nije ni bilo bitno.
Znala je gdje je jeftin mango, gdje žena prodaje krafne s čilijem, gdje se može popiti smoothie za pola cijene — a ja sam išao za njom, pratio njenu siluetu u moru svjetala, kao pas, kao dijete, kao stranac koji se ne pita previše jer sve mu je dovoljno.
I vozili smo se tuk-tukom, prebrzo i preslabo, zrak nas je rezao kao nož od mente, i smijali smo se jer nisam htio na skuter, i ona me zadirkivala, “You scared, huh?” i ja sam rekao, “No, just lazy,” i vozač se smijao, a grad je prolazio kraj nas kao film bez montaže, jedan kadar, dug i neuredan.
Nismo pričali puno, samo ono osnovno, ali nije bilo praznine. Bilo je dovoljno gledati ljude kako žive, ruke koje miješaju curry, majke koje ljuljaju bebe na tržnici, turiste koji se gube, sve je imalo svoj tok, svoj glas, i mi smo bili dio toga, pa makar na par dana, par večeri, par gutljaja piva dok svijet teče dalje.
U Krabiju, prije nego su došli hosteli, smoothie bowlovi i turisti što nose japanke i ne gledaju kamo hodaju, bila je samo zemlja, voda, i ljudi koji su znali kad treba šutjeti.
I negdje u tom vremenu, kad dani nisu imali brojeve ni obaveze, mještani su pronašli dvije sablje. Jedna velika, teška kao šutnja nakon svađe. Druga manja, ali oštra. Obje zahrđale, umorne, ali još uvijek pune onog nečeg — povijesti, krvi, tvrdog daha čovjeka koji je znao držati oružje.
Jedne večeri, negdje blizu luke gdje ulice mirišu na sol, dim i motorno ulje, sjeli smo na plastične stolce kod štanda gdje su nudili curry i rakove koji su još micali kliještima u kutiji, kao da znaju da ih čeka pakao. Narin je naručila bez pitanja, kao da zna što mi treba. Ja sam slegnuo ramenima i rekao: “Bring fire.” Nisam znao ni što jedem ni zašto, ali bilo mi je svejedno. Stara žena za štandom imala je lice kao napukla zemlja, bore koje su išle u krug, kao da se smije cijeli život, ili se nikad nije prestala čuditi. Donijela je zdjele koje su gorjele, i ja sam se znojio kao svinja pod reflektorom. Narin se smijala, uživala gledajući me kako patim. Nije to bio zloban smijeh, više kao neka mala pobjeda.
Pored nas je sjeo neki tip iz Europe, Španjolac valjda. Crven, izgubljen, znojav, izgledao je kao da mu je netko obećao raj pa ga bacio u pogrešnu sezonu. Nije znao naručiti pa je samo pokazao na pivo. Sjeo je za naš stol jer nije imao kamo, i to mi je bilo poznato. Pogledali smo se, klimnuli, i to je bilo dovoljno. Nema predstave, nema uloga. Pili smo u tišini, kao rodbina u nekoj čudnoj noći. Nije se zadržao dugo. Otišao je prije nego što smo stigli do dna zdjele. Možda je sanjao vlakove, možda neku ženu koja ga više ne čeka. Tko zna. Tko mari.
Nakon toga smo šutke hodali još neko vrijeme. Prolazili pokraj zatvorenih dućana, limenih rolo-vrata, pasa sklupčanih na betonu, ulična svjetla su treperila kao da će se predomisliti. Sve je bilo tiho i umorno, kao stari čovjek koji se vraća kući. Narin je držala moju ruku kao da ne zna točno zašto, ali joj je prirodno. I mene nije bilo briga zašto. Hodali smo kroz noć kao da nas nitko ne vidi, kao da svijet spava, i samo mi ostali budni, dovoljno blesavi da sve to osjetimo i ništa ne tražimo zauzvrat.
Tajlanđani se smiješe na sto načina, ali ni jedan nije slučajan. Neki osmijesi su široki i puni zuba, drugi su tihi, gotovo nevidljivi — kao da ih izvuku iz džepa, samo za tebe, pa ih brzo vrate natrag. Smiješe se kad kupuješ, kad postavljaš glupa pitanja, kad ne razumiješ, kad im ostaviš previše novca, kad im uzmeš previše vremena. I svaki od tih osmijeha ima svoj rang, svoju težinu, svoj kod.
Neki su za turiste, neki za budale, neki za autoritet, a neki za ljude koje poštuju — a to nisi ti. Ja to znam jer sam prepoznao te osmijehe. To su isti oni osmijesi koje ti konobar u Zadru baci kad zna da nećeš ostaviti napojnicu, isti koje ti bivša cura pošalje kad te slučajno sretne s drugom. Osmijeh koji ne znači “drago mi je”, nego “znam tko si i to mi je dovoljno”.
Narin se isto smijala tako. Nekad onim malim kutom usana, kao da skriva nešto. A možda je i skrivala. Sebe. Ili ono što misli o meni. Nisam je pitao. Ionako ne bih rekao ništa. Samo još jedan osmijeh, još jedna fasada, još jedan elegantan način da te zadrži tamo gdje pripadaš — izvan.
Tajlanđani vole bijelce. Ne nužno jer nas poštuju, nego jer znaju što dolazimo donijeti — lovu, glupa pitanja, potrebu da se osjećamo posebnima. A najviše vole kad šutimo i plaćamo. Tad im je lako smiješiti se, klimati, biti ljubazan. Imaju to u malom prstu — kako ti pružiti osjećaj dobrodošlice dok ti istovremeno prodaju sve što se može prodati: osmijeh, vrijeme, dodir, iluziju da si drugačiji od onih prije tebe.
Crnaca se boje. Ne svi, ne uvijek, ali vidiš to u načinu na koji zastanu. U onoj mikrosekundi kad pogled ide prema dolje, pa odmah gore, kao da traže dozvolu da se osjećaju nelagodno. To nije osobno. To je naučeno. I to ne priznaju naglas. Neće ti to reći ni oni, ni Lonely Planet, ni vodič koji te vozi kroz grad i smije se tvojim šalama. Ali znaš to. Osjetiš to. Taj nelagodan tihi sloj ispod sve te uljudnosti.
Nema tu zloće. Nema čak ni rasizma u onom zapadnjačkom smislu. Ima samo refleks — kao pas koji je naučio kome se maše repom, a kome ne.
U Tajlandu žena ne može sama ući u bar. Ne u one gdje ide "zabava". Tamo ulaziš s muškarcem ili ne ulaziš. Pravilo nije napisano, ali ga svi znaju. Ne pitaj tko ga je smislio. Pitaj samo koliko je puta prošlo a da nitko nije ni pokušao nešto promijeniti.
Narin to nije ni komentirala. Samo je jednom rekla: “They look me different if I go alone, no have friend.” Nisam pitao kako točno. Znao sam. Pogledi što režu, odmjeravaju, klasificiraju. Uđu ti u meso pa izađu kao zaključak.
U tom poretku, žena bez muškarca nije slobodna. Ona je prazno mjesto pored pića, nešto što se može zauzeti. Ako si sama, znači da nešto tražiš. A ako kažeš da ne tražiš, to ionako nitko ne vjeruje.
Otići se može na dva načina. Prvi je onaj siguran, s povratnom kartom u džepu i koferom koji još miriše na dom. Otići kao turist, poslovno, privremeno, s idejom da gledaš, upijaš, ali da se ne dira previše u tvoju unutrašnjost. Kao kad dođeš na tulum gdje nikog ne znaš – zadržiš kaput na sebi, uzmeš piće, nasmiješiš se kurtoazno i brojiš minute do izlaza. Ulice ti se smiješe, zgrade šapuću nešto na jeziku koji ne razumiješ, ljudi te gledaju kao stranca, a ti se tako i osjećaš. Sve je novo, sve je fascinantno, ali nije tvoje. I znaš da odlaziš. Uskoro. Čim ti istekne dozvola za privremeno čuđenje.
Ali teško je. Većina nas ima sidra. Ljude. Riječi. Obaveze. I ono što je možda najteže – navike. Sposobnost da se sakriješ iza rutine i kažeš: “Nije pravo vrijeme.” Pa umjesto da živiš, ti planiraš. Čekaš. Pratiš druge kako idu i vraćaju se, kako se mijenjaju i kako ne znaju više gdje pripadaju. Pa im zavidiš. Pa ih osuđuješ. Pa gledaš u ekran gdje neki tip, nazovimo ga Bura, sjedi u središtu Nepala i priča kao da se tamo rodio.
I taj tip nije slučajan. Taj ne putuje zbog sadržaja, lajkova, ni da bi ispunio bilježnicu anegdotama. On ide jer ga nešto vuče. Neki nemir što ne zna stati, neki mir koji traži mjesto. Kad ga gledaš, imaš osjećaj da je zrak tamo disao prije njega, da ga je čekao. Nema poze. Nema glume. Samo on i mjesto koje je iz nekog razloga odlučilo da je njegovo.
Poanta je – nemoj biti Bura.
Bilo je to nekidan, kad zrak u Krabiju još ne zna hoće li biti vruć ili vlažan. Ulica u Sai Thai, ona što danju šuti, a noću šušti, postala je pozornica za jednog bijelog demona koji je odlučio da mu više ne trebaju kočnice.
Nisam se nikad znao cjenkati. Nisam ni pokušavao. Samo bi me iznerviralo. U Hrvatskoj ti kažu cijenu i ti platiš. Jednostavno. Tamo – sve je neka jebena igra. Pa sam vodio Narin sa sobom. Ona se cjenkala. Ja sam stajao sa strane.
Gledao sam je kako se smije, nešto govori, pokazuje na novčanice, vrti glavom. Prodavačica se smije i vraća još brže. To traje. Pet minuta, deset minuta. Zbog čega? Zbog torbe od bambusa koju nikad neću nositi i majice na kojoj piše “Same Same But Different”.
Na kraju, Narin pobijedi. Ona to voli. Ja ne razumijem. Ja bih dao tih 300 bahta samo da ovo prestane.
Neka baka mi nudi majicu s Budom. Kaže "three hundred baht". Ja kažem "too much". Baba mi dodaje kalkulator. Kaže "How much?". I tu kreće Narin.
Cjenkanje. Turistički balet. Baba zna da Narin laže kad se pravi da zna pravu cijenu. Ona zna da ona zna. I svejedno igraju. Narin kaže 150. Baba se smije. Narin kaže 250. Baba kaže 220. Narin kaže 180. Baba kaže “okay, 200”. Narin kaže “okay”.
Obje znaju da sam i dalje platio više nego što vrijedi. Ali ona je zaradila. Narin je “pobijedila”. I svi smo sretni.
Sranje.
To nije kupovina. Nije ni trgovina. To je predstava. I svi smo glumci koji se pretvaraju da je nešto na kocki. A nije. Radi se o 20 bahta. Četrdeset centi. Manje od pola piva koje ću popiti sat kasnije.
A cjenkanje se ponavlja. Za sve. Tuk-tuk vožnje. Banane. Slike slonova. Svaka jebena stvar je novo “pregovaranje”. I svi se smiješe. Osim mene. Ja ne glumim da mi je stalo. Nije to život. To je ekonomija očaja. Osmijeh iza kojeg su zubi što se stežu.
Kad sam bio mlad, mislio sam da se bogatstvo mjeri količinom stvari koje sam si mogao priuštiti. Sad mislim da se mjeri brojem puta kad nisi morao pregovarati za pizdariju.
Jednom sam pokušao sam. Stari mi nudio figuricu slona, 500 bahta. Rekoh 250. On samo kimne i kaže “okay”. Odmah znaš da si mogao reći 100. Osjetiš da si izigrao samog sebe.
Nakon toga sam prestao. Narin je preuzela sve. Ja sam bio hodajući bankomat s fake boss košuljom.
Noću bismo sjeli u neki bar. Turisti u rezervoarima, crveni, znojavi, smiju se preglasno. Neki pokušavaju cjenkati cijenu piva s konobaricama koje jedva govore engleski. “This not beer price!” vrišti neki Nijemac. Ona se samo smije i odlazi.
Ja naručim rum i smoothie od lubenice i gledam sve to. Da, rum i smoothie. U istoj čaši. Otkrio sam to slučajno. Barmen me krivo razumio ili sam ja krivo rekao, ne znam. Nije ni važno. Bio je to savršen sudar – voćna laž i alkoholna istina. Oboje hladni. Oboje dobrodošli.
To nije piće za muškarce. Nije ni za turiste. To je za nekoga tko je između. Netko tko zna da je svijet govno, ali još uvijek gleda vatromete.
Pola čovjek, pola dijete.
Gledam kroz čašu kao kroz kaleidoskop. Sve je crveno, sve se miče, sve je slatko, a boli. Savršeno.
Ispijam gutljaj ruma i gledam Narin kako pleše s prijateljicama. Smije se iskreno, drugačije nego sa mnom. Gledam ljude kako ulaze i izlaze, prodaju jedni drugima snove, priče, tijela, osjećaje. Sve je na stolu. Sve je na sniženju.
A ja? Ja stojim sa strane i gledam kako ljudi pokušavaju dobiti više za manje, svaki dan, svakom gestom. I kako to umara. Nije problem novac. Problem je što sve postaje transakcija. Osmijeh za osmijeh. Dodir za večeru. Istina za tišinu. Nekad pomislim da je poštenije platiti previše. Da makar znaš što si izgubio. I mislim si – možda je sve ovo samo to. Trgovina. Cijene. Razmjene. I ti biraš kad ćeš igrati, a kad ćeš samo gledati. Nekad si prodavač. Nekad si roba.
Ja sam samo tip koji se više ne želi cjenkati. Ni za majice. Ni za ljubav. Ni za mir.
Na kraju sam jednom taksistu platio duplo. Narin me pogledala kao da sam lud. Rekao sam joj: “Ne cjenkam se s čovjekom koji vozi deset sati dnevno da bi preživio.”
U Tajlandu, ako ti je kuća blizu ceste, to automatski znači da ti je dnevna soba i parking. Nemaš garažu? Nemaš problem. Samo potegneš zavjesu, pogasiš ventilatore, i lagano ubaciš Toyotu ravno među stolice i sveti kut. Tapecirung ide uz pločice, auspuh viri kraj kuhinjskog stola, i sve izgleda kao da se Bog i arhitekt nisu uspjeli dogovoriti — pa su ostavili narodu da riješi sam.
Prvi put kad sam to vidio, mislio sam da je neka evakuacija. Drugi put sam pomislio da im je lopov u kući. Treći put sam shvatio da je to jednostavno — život. I da su oni točno tamo gdje žele biti. Ti si taj koji ništa ne razumije.
Kod nas zid dijeli prostor, razdvaja sveto od profanog, čuva ono “naše”. Ovdje zid znači da ti nešto ne smeta, ali ne nužno da ti pripada. Dnevna soba je istovremeno i frizerski salon i štand za rezance. Dijete gleda crtiće dok mama prodaje lubenicu kroz prozor. Pas spava pod motorom. Baba meditira pored retrovizora. Sve ide, dok ide.
Tajci imaju tu sposobnost da se ne uzrujavaju oko stvari koje bi nas dovodile do ruba živčanog sloma. Nemaš garažu? Nema problema. Parkiraj kraj oltara. Nemaš prostor za štand? Izguraj stol iz kuhinje. Kod njih prostor nije svetinja. Sve je korisno. Sve se reciklira, presloži, preradi.
Pitaš se gdje završava kuća, a počinje ulica? Ne znaš. I to je točno kako treba biti. Jer možda dom nije mjesto, nego ideja da ti nitko ne smeta dok pereš auto ispred hladnjaka.
U Tajlandu ti ništa nije kako treba biti — ali sve nekako funkcionira.
Na semaforu ti stane pet motora, tri skutera, jedan pas i bakica s torbom punom peršina. Svi čekaju zeleno, osim pasa, koji ne čekaju ništa u životu. Oni samo leže na asfaltu i filozofiraju. Ponekad usred raskrižja. I nitko ih ne dira. Jer su psi ovdje ravnopravni građani. Imaju svoja pravila. Ti se samo nadaš da ih nećeš naljutiti.
Vožnja skuterom? To ti je kao ruski rulet, ali s osmijehom. Bez kacige, naravno. Ili ako je imaš, onda je Mickey Mouse s naljepnicama i puknuta na pola. Na skuteru se voze: cijela obitelj, vreće riže, kokoš u vrećici, dijete koje spava, i još jedan skuter. Sve je moguće. I sve ide 60 km/h, bez muke.
Električni kabeli? Pogledaj gore. Vidjet ćeš crni oblak živaca koji visi iznad ulice. Ne znaš tko ih je spajao, ali sigurno je imao više entuzijazma nego znanja. Izgledaju kao da će svaki tren eksplodirati. I možda hoće. Ali ne sad. Sad ti treba Wi-Fi, a on čudom radi.
Restorani bez vrata. Kuhinja na cesti, stolovi na pločniku, hladnjak pun piva u sred ničega. Šef kuhinje u papučama i majici “I love Phuket”. Hrana bolja nego u fine diningu. I naplati ti na salveti. Ako si mu simpatičan, ne naplati ništa. Ako nisi – još uvijek ti skuha najbolje što si jeo.
Masažni saloni svakih 20 metara. U jednom ti masira teta s osmijehom svetice, u drugom bakica koja ti napukne kralježnicu pa ti zahvali. Svi nude “happy ending”, i svi znaju da znaš što to znači. Ti se praviš da ne znaš. Tajlandska verzija društvenog baleta.
Tržnica? To je teatar. Sve se dimi, sve vrišti, nešto peče, nešto pliva, nešto se miče a ne bi smjelo. Netko te zove da probaš kobasicu koja izgleda sumnjivo, a ti ne pitaš ništa. Samo pojedeš. Jer tako se živi ovdje — jedeš, pa se pitaš.
Noć u Tajlandu nije za spavanje. Spavanje je za one koji imaju planove. Ovdje planovi umiru čim padne mrak.
Barovi niču kao gljive, ali otrovne. Ulaziš unutra i sve je crveno, plavo, ljubičasto – kao da si zaronio u neonski akvarij. Muzika trešti. Pjesma iz 2004. koju nitko više ne bi smio puštati, ali ovdje je himna. I svi pjevaju. Pijanac, turist, konobarica, pas ispod stola.
Na pozornici — karaoke. Nema srama. Nema srama jer je alkohol jeftin, a samopouzdanje se prodaje na čaše. Netko pjeva “Zombie” od Cranberriesa kao da ga boli jetra. I možda ga i boli. Nije ni bitno. Plješćeš jer ne znaš što drugo.
U kutu – djevojke s brojevima. Ili nisu djevojke. Gledaš, ne pitaš. Nije tvoj posao. One plešu kao da im je svejedno, i vjerojatno jest. Turisti zure, smješkaju se, glume da su slučajno tu. Nitko nikad nije slučajno tu.
Ispred kluba – štand s prženim skakavcima. Pet za deset bahta. Hrskavo. Malo sumnjivo. Jedeš ih jer si pijan i hoćeš priču. Ujutro ćeš lagati da su ti bili super. Nisu bili.
WC – bez daske, bez sapuna, bez dostojanstva. Crijevo umjesto papira. Kanta s vodom umjesto mehanizma. Pišaš kao da si na bojištu. Izađeš. Sretan što si preživio.
Na putu kući – 7-Eleven. Sveti hram izgubljenih i gladnih. Toster ti napravi sendvič, klima te poljubi u čelo, i sve na svijetu opet ima smisla. Uđeš po vodu, izađeš s instant rezancima, dezodoransom i plastičnom igračkom. Ne znaš ni zašto.
Ulični prodavač pita želiš li sat. Kaže “Rolex”, ali na kazaljci piše “Ralex”. Gledaš ga. On gleda tebe. Obojica znate da to nije sat. To je metafora. I kupiš ga.
Hostel u Tajlandu je društveni eksperiment koji je slučajno dobio recenziju od 4.7 zvjezdica. Kreveti su složeni kao sardine u limenci, klima iz 1993. i netko ti uvijek diše za vrat u tri ujutro. Imaš samo zavjesu za privatnost. Zavjesu i vjeru da tvoj susjed iz Nizozemske neće drkati dok misli da svi spavaju.
Tuš dijeliš s još sedam osoba, jednom gljivom i tri guštera. Nitko ne zna tko je zadnji čistio kupaonicu. Nitko ne pita. Svi smo ovdje zbog “iskustva”. I jer je noć 5 eura.
Mamurna jutra u hostelu počinju kad netko u sobi zaključi da je idealno vrijeme za spakirati ranac u plastične vrećice. Šuškanje, zveketanje, buka koju proizvodi čovjek koji nikad nije naučio biti tih. Ti pokušavaš umrijeti dostojanstveno u krevetu na kat, ali nemaš ni vode ni volje za silazak. Živiš na dahovima ventilatora i mrvičastim uspomenama na sinoć.
Doručak u hostelu je... iskustvo. Tost iz tostera, marmelada koja nije nikad vidjela voće, i banana koja gleda kroz tebe s istim umorom. Kava iz termosice. Instant. Gorka kao tvoja sjećanja. Ali besplatna, pa šutiš.
Backpackeri su posebna vrsta ljudi. Svi su već bili u Vijetnamu. Svi idu u Laos. Svi “rade na sebi”. Meditiraju, pišu blog. Upoznaješ lika koji se zove Jake i tvrdi da je “u Tajlandu pronašao mir”. Nosi narukvice iz deset različitih sela i kaže ti da je “energija ovdje drugačija”.
Jake ne zna gdje je Hrvatska, ali zna da si “iz Europe” i da bi se trebao “otvoriti procesu”. Jake ne zna prati svoje rublje, ali zna sve o “unutarnjem djetetu” i “transformaciji kroz ranjivost”. Jake će jednog dana postati life coach. Sad radi na recepciji u zamjenu za smještaj i džabe pivo.
Navečer svi opet piju Chang kao da je sveta voda. Netko svira gitaru. Netko svira ukulele. Netko je donio bongose. Nitko ne zna svirati, ali svi osjećaju da bi trebali. Priča se o Ayahuasci. Nitko nije pio, ali svi imaju mišljenje.
Tajland ima dvije himne. Jedna za kralja. Druga za državu. I nijedna nije za tebe.
Kraljevska himna svira prije filma. Sjedneš u kino, misliš: evo, dvije minute reklama, pa onda pucnjava, ljubav, Marvel i zaborav. Ali ne. Prvo kralj. Svi ustaju. Bez riječi. Bez mrmljanja. Kao vojska bez uniforme. Ti ustaneš jer nisi idiot, jer si stranac, jer ti ne treba drama s čuvarom u flip-flopicama.
Na ekranu slika kralja. Zlatna. Blještava. Pomalo nestvarna. Kao da gledaš svećenika s AmEx karticom. Ljudi sklopljenih ruku. Neki s poštovanjem. Neki iz navike. Neki iz straha. Teško je reći. Taj strah ovdje nosi svilenu kravatu i ne podiže glas. Nema potrebe.
Druga himna — građanska — svira svaki dan u 8 ujutro i u 6 popodne. Bilo gdje da si. Na kolodvoru. U parku. U školskom hodniku. Na tržnici, kraj štanda s prženim pilećim krilcima. Zvuk iz zvučnika. Zastava se negdje diže. Ljudi stanu. Kao da ih je netko isključio daljinskim.
Nema gunđanja. Nema “zašto”. Samo kraj pokreta. Pauza. Reset. Ti taman grizeš štapić prženog tofua, kad svi oko tebe — pauza. Vrećice u zraku. Pogledi u daljinu. A ti sa zalogajem usred usta i osjećajem da si nešto zgriješio. Oni znaju gdje su. Ti još ne znaš.
To nije himna. To je podsjetnik. Da znaš gdje ti je mjesto. Da znaš tko ovdje vodi igru. I da, naravno, poštuješ. Ne zato što želiš. Nego jer se ne pitaš.
Patriotizam je tu kao klima — stalno prisutan, ali kad ga previše osjetiš, znaš da nešto nije u redu. Ponos? Ponos je bio davno. Sad se samo pjeva. I staje. I šuti.
Nisam vidio Tajlanđane kako povraćaju po pločnicima. Nisu se valjali po betonu s pivom u ruci i čudom u očima. To su bili moji ljudi – bijelci, izgubljeni Amerikanci, Nijemci s opekotinama trećeg stupnja i Englezi koji su došli po ‘iskustvo’. Lokalci? Oni su radili. Prodavali rezance. Vozili tuk-tuk. Gledali nas kao da smo klaunovi koji su se previše unijeli u svoju ulogu.
Tajlanđani znaju gdje im je granica. Mi smo ti koji je svaki put preskočimo pa se pitamo zašto nas boli glava. Možda je zato što oni još imaju nešto što mi odavno nemamo – sram, ritam, mir.
Ako želiš vidjeti bijedu zapadnog svijeta, idi na istok. I gledaj zapadnjake. Uglavnom ćeš ih naći pijane, izgubljene, kako se znoje u majicama s printom Bude dok pokušavaju kupiti duhovnost za tri dolara.
Tajlanđani? Oni znaju da je duhovnost stvar tišine, a ne selfija.
U središtu Krabija, tamo gdje asfalt vrije pod motociklima i vlaga ti se lijepi za rebra, stoji Wat Kaew Korawaram. Bijeli hram. Čudno čist u gradu gdje ništa nije čisto. Kao da je netko zaboravio oprati ostatak grada, pa ostavio ovaj komad svetog u kutiji od porculana.
Stepenice vode gore, između zlatnih zmija što gledaju pravo, bez izraza. Hodam polako. Nema žurbe kad ideš prema tišini. Gore nema prodavača, nema buke, samo blagi zvuk zvona s neke daleke ruke vremena. Sunce udara u bijele zidove i vraća svjetlost natrag u oči. Moraš zažmiriti. Moraš. Ili će te progutati ta čistoća.
Unutra hladnije. Hram diše sporije od grada. Ljudi sjede, neki mole, neki šute, neki samo zure. I svi izgledaju isto – kao da im je nešto puklo negdje između uha i srca, pa sad došli ovdje da to zalijepe nečim nevidljivim.
Kip Bude sjedi mirno. Ništa ne traži. Ne obećava. Samo sjedi. I gleda te kao da zna što skrivaš i ne mari. I to je najviše što ti netko može dati.
S vanjske strane hram blista. Izgleda kao zgrada u kojoj bi trebali stanovati bolji ljudi. Ali istina je – ovdje dolazimo mi. Umorni. Rasuti. S pogrešnim pitanjima i još gorim odgovorima. I hram to zna. Ne pokušava nas popraviti. Samo nas pusti da sjedimo.
Kad izlazim, svijet me opet grabi za vrat. Motori, vika, vrućina. Ali više me ne gnjavi. Danas sam na kratko bio negdje gdje stvari ne trebaju imati smisao. Samo mjesto. Samo mir.
Na raskrsnici usred Krabija, četiri pračovjeka drže semafore.
Ne u šali. Ne u muzeju. Nego stvarno – betonski majmuni iz nekog davnog sna, svaki na svom uglu, ne s rukama podignutim u nebo kao da mole bogove da promet stane, da ljudi progledaju, da nešto konačno ima smisla. Ne. Oni samo drže semafore. Kao kaznu. Ili porugu.
Tajland, čovječe. Zemlja gdje ti se nasmiješe dok ti vade srce, a ono i dalje kuca jer je preglupo da zna kad treba stati.
Ti praljudi – nisu simpatični. Nisu ni prijeteći. Više kao pijanci koji su se pretvorili u kamen dok su čekali zeleno svjetlo koje nikad nije došlo. Svaki drži svoju crvenu, žutu, zelenu kao da time regulira život. I ljudi ih gledaju, ali ne vide. Prolaze pokraj njih kao pokraj napuštenog psa koji više ni ne laje.
Uđeš tamo kao čovjek, izađeš kao nešto drugo. Ne znaš točno što. Možda životinja. Možda bog. Možda samo gladan i zbunjen.
To nije tržnica. To je puls. Srce Krabija na betonskom podu, koje kuca kroz pržene račiće, krvave tune na ledu, curry što ti zapali nozdrve prije nego ga vidiš. Sve se miče. Sve vrišti. Nema prostora ni za misao.
Zamišljam žene za štandovima koje ne pitaju trebaš li pomoć. One znaju da si došao iz pogrešnog razloga. Gledaš. Snimaš. Glumiš znatiželju dok ti znoj curi niz leđa i žohar ti pretrčava pored stopala. Ali one te ne vide. One pile ribu. Očiste piletinu u tri pokreta kao da je riječ o nečem banalnom – i je. Ovdje, sve je banalno. Smrt. Miris. Pregovaranje. Prolaznost.
Ne, Tajlanđani ne jedu pse. Ni ličinke. Ni kornjaše. To su priče za zapadnjake koji žele vjerovati da su još uvijek civiliziraniji od nekoga. Kad se vrate kući s pričama o „egzotičnoj hrani“, sve što stvarno žele jest osjećaj da su nešto izdržali — gadili se, ali ipak probali, pa sad mogu prepričavati uz craft pivo.
Istina je da većina Tajlanđana jede običnu hranu, svakodnevnu, dosadnu, kao i svi drugi ljudi koji nemaju vremena igrati se dokumentarca. Riža. Juha. Meso s roštilja. Nema pasa na tanjuru.
Ali kad si bijelac, pitaju te jesi li već probao škorpiona. Jer znaju da to tražiš. Da želiš priču. Da moraš sebi dokazati da si bio „tamo“. A stvarnost je pretiha za Instagram. Naravno da kupiš. Zagrizeš. Fotkaš. Objaviš. A ono što ne objaviš? Da je škorpion bio star sedam dana, da ti je zapinjao između zuba, da nisi znao je li začin ili otrov. Da si platio 300 bahta za hrskavu metaforu o vlastitoj ispraznosti.
Volim jesti. Kad putujem, ne tražim pizze ni hamburgere. Hoću ono što jedu ljudi s ulice, ono što vonja, pršti uljem i ima okus života. Ne interesira me meni za turiste. Hoću stvarno. I volim kad peče. Volim kad je ljuto. Ljuto je pošteno. Ljuto ne laže.
U Tajlandu se doručkuje znoj, čili i meso.
Našao sam štand — limena konstrukcija, plamenik koji zuji, baba u majici bez rukava, ruke crne od ulja i vremena. Nije znala engleski, ali pokazao sam na zdjelu. Ona je kimnula. Skupljeni lokalci su me gledali sa strane, kao da žele vidjet hoću li izdržati.
Prvi zalogaj. Udarac. Oči su mi se zacaklile. Znoj je potekao niz vrat. Nisam znao plačem li ili se zaljubljujem. Baba je prasnula u smijeh. Rekla je nešto što nisam razumio. Ali znao sam što znači: „Dobar si. Nisi odustao.“ Pojeo sam sve. Iskapio juhu kao da je viski. U tom trenutku, među motorima, dimom i vrelinom, osjetio sam – nije to bila sreća – nego poštovanje. Između mene, babe i čilija.
Nakon toga, dan je mogao krenuti. Ili završiti. Svejedno.
Negdje u Hat Yai. Znoj kapa s čela kao da mi mozak curi van. Stojim ispred štanda koji je jedva držao oblik. Krov od cerade, šarene trokutaste zastavice, plastika, masnoća i vatra. Sve što treba. Ništa što ne treba.
Tip iza wok tave izgleda kao da mu je svejedno. Možda mu i je. Ima on taj pogled — kao da je već sto puta gledao zapadnjaka kako umire na njegovom čiliju.
U lijevoj ruci drži lopaticu, u desnoj dršku tave. Kao da vodi ples, ali s vrućim metalom. Ulje šišti, nešto puca, dim se diže i nos mi govori da je vrijeme da se zapitam za svoje odluke.
Iza njega žene u maramama — rade, režu, miješaju. Nitko ne priča gluposti. Svatko zna svoj posao. Ovdje nema lažnog osmijeha. Samo masnoća, čili i tempo.
Na pultu boce sa umacima, posude bez poklopca, jaja, plastika i čarolija. Sve izgleda prljavo, ali znaš da ćeš ovdje pojesti najbolji obrok u životu. Ili zadnji.
Ovdje se ne jede zbog ukusa. Jedeš jer osjećaš da si živ.
Gledam je dok pakira neku narudžbu. Ruke joj ne drhte, ali tijelo joj govori da nije stajala ni sjela satima. I znaš da će isto tako biti i sutra. I prekosutra. U jednom trenutku pogleda prema meni. Kratko. Bez riječi. Samo pogled koji kaže: „Znam da znaš. I znaš da znam.“ Taj trenutak traje možda sekundu, ali ostaneš s osjećajem da te netko ogulio do kostiju. Ona je ta koja drži ovo mjesto na nogama. Wok-guy je predstava. Ona je motor.
Bio je tamo samo prolazno. Nije dio ekipe. Možda brat od žene u ljubičastoj, možda samo netko tko uskoči kad zagusti. Nije imao one naučene pokrete. Bio je nespretan, ali brz. Imao je pogled čovjeka koji je već radio tri druga posla taj dan. I sad je tu. Zašto? Jer tko će ako neće on. Nosio je lonce. Bacao smeće. Gurao prazne boce ispod stola. Jednom je slučajno udario glavom o limenu konstrukciju. Nije opsovao. Samo se nasmijao, klimnuo glavom i nastavio dalje. U jednom trenutku je stao, obrisao znoj s čela i pogledao prema štandu. Malo duže. Kao da se pita vrijedi li sve to. Ali nije otišao.
Rekoh mu: "Planine, valjda."
Nasmijao se, onako kako se smije netko tko zna nešto što ti ne znaš i nema volje da te uvjeri. "To je bila Naga. Božanska zmija. Prelijepa. Ne mitologija, nego stvarno stvorenje. I zaljubila se u djevojku s kopna. Neka moćnikova kći. Glupost, znam. Zmija i djevojka. Kao Romeo i Julija, samo s ljuskama."
Pijem i slušam. Glava mi se nagnula kao antena.
"Naga nije htjela bježati. Ljubav joj bila važnija od života. A otac te cure... poslao ljude. Da je ubiju. Zamisli to – ideš na božanstvo sa štapovima i suludom voljom."
I kaže – borba je trajala danima. Voda je divljala, nebo se stiskalo, zemlja je grmjela kao želudac poslije jeftinog viskija.
"A onda," kaže, "ništa. Tišina. Mrtva tišina. Naga nestala. Cura nestala. I ostale te dvije stijene. Jedna veća, jedna manja. I tako stoje već stoljećima. Gledaju jedno drugo, ali ne mogu se pomaknuti. Ljubav je tu, ali zarobljena u kamenu. Kao i većina ljubavi."
U Krabiju sam jedne večeri sjeo u bar koji nije imao ime. Bio je to samo šank pod limenim krovom, s jednim ventilatorom što se vrtio sporo kao misao u mamurnoj glavi. Narin je rekla da dolazi kasnije, pa sam naručio pivo i gledao utakmicu na televizoru bez zvuka. U kutu je sjedio Amerikanac u hawaii košulji, pijan kao metak, i pričao konobaru o svojim grijesima, o ženi koju je prevario u San Diegu i o tome kako sad traži “mir u jugoistočnoj Aziji”. Konobar je klimao, nije razumio ni riječ, ali je znao kad treba natočiti novo pivo.
Pored mene je sjeo stariji Japanac. Sive kose, naočale spuštene na nos, mirisao je na mentol i cigarete. Naručio je viski s ledom i samo rekao: “Krabi change too fast.” Ja sam rekao: “Maybe,” jer nisam znao što drugo. Nije tražio odgovor. Samo je gledao ulicu, kao da mu nešto duguje.
Kasnije se pojavila Narin, tiha, s malim crnim ruksakom i onim osmijehom koji kaže: nisam sretna, ali moglo je biti gore. Sjela je, nije pitala tko je tko, ni zašto sam sam. Pila je moj Chang, pa naručila svoj. I tako smo sjedili — troje stranaca, svatko izgubljen na svoj način, ali dovoljno pametan da se više ne buni.
Kad smo krenuli, bar je još bio otvoren, ali zvukovi su postali prigušeni, kao da je netko spustio pokrivač preko cijele noći. Na skuteru, kad smo se vozili prema sobi, Narin je rekla: “You like this place?”
Rekao sam: “I like that it doesn’t ask questions.”
Nije odgovorila. Samo je dodala gas.
A sutra opet. Isto more, ista kanta.
Mangrova nije šuma, ne baš. Nije ni močvara. Više kao nešto između, kao misao koja nikad ne postane rečenica. Krabi Urban Forest — tabla na ulazu sjaji na suncu, a odmah iza nje počinje tišina. Prava, gusta, debela tišina. Samo koraci na drvenim daskama i povremeno plop — zvuk nečega što je palo u vodu. Narin je hodala ispred mene, bosa. Cipele je nosila u ruci. Rekla je da ovdje zemlja bolje diše.
Korijenje mangrova izlazi iz zemlje kao prsti starca koji se više ne trudi skrivati deformacije. Svako stablo kao da se grčevito drži za zemlju koja nestaje pod njim. Voda je bila crna, gusta, puna tišine. Udaljeni šum prometa još se čuo, ali samo kao podsjetnik da civilizacija nije nestala — samo se trenutno pravi da nas ne vidi.
Narin je stala kraj jednog stabla, rekla: “They protect we from sea.”
Ja sam kimnuo. Nisam znao što reći. Nije to bilo pitanje.
Miris — mješavina algi, soli, zemlje i vlage — uvlačio se pod kožu. Nismo se držali za ruke. Nije bilo potrebe. U ovakvim mjestima sve što izgovoriš zvuči kao ometanje.
U daljini, iza stabala, neki klinci su pecali. Tiho, bez smijeha, kao da i oni znaju da ovo nije mjesto za galamu. Sunce se probijalo kroz krošnje u tankim trakama svjetla, kao reflektori koji se nisu mogli odlučiti na koga da padnu.
U jednom trenu — šuštanje u grmlju s lijeve strane. Ne veliko, ali dovoljno da zastanemo. Mislio sam: zmija. Ili gušter. Ili nešto treće, nešto što ne znaš imenovati, pa se praviš da nije stvarno. Narin je stajala mirno. Onda se iz gustiša pojavio majmun. Sam, prljav, mršav. Pogledao nas ravno, bez straha, ali s nekom ljudskom težinom u očima. Kao da zna više nego mi. Stajao je tako deset sekundi. Možda manje. Zatim nestao natrag među korijenje.
Narin je rekla: “Looking food.”
Rekao sam: “Or company. Like all of us.”
Nastavili smo hodati. Tiše. Kao da je nešto ostalo iza nas, nešto što nas sad prati. Sunce je probijalo krošnje, voda je šaptala ispod dasaka, a svijet je opet izgledao kao da šuti jer zna više od nas.
Na izlazu iz šume Narin je sjela na rub i obrisala stopala komadom maramice. Pokušala me pitati nekoliko puta dok konačno nisam razumio zašto tako mnogo putujem.
Rekao sam: “Ako stanem, bojim se da ću ostati.”
Nije rekla ništa. Možda nije ni razumjela. Samo me pogledala onim osmijehom koji ne traži odgovor. Narin je obula cipele, pogledala me i rekla: “Next time, you no shoes.”
Rekao sam: “Next time, maybe no shoes at all.”
Onda smo otišli do prvog bara.
Krabi Urban Forest izgleda tiho. Drvene staze, mangrovi što vire iz vode kao prsti davljenika, sve to djeluje spokojno. Ali nije. Nije ni blizu.
Tu žive majmuni. Makaki — krzneni gadovi s očima koje ne trepću i prstima bržim od tvoje reakcije.
Legenda kaže da su nekad bili hrana. Ribari su ih tamanili, jeli, bacali kosti u mulj. A sad su se stvari okrenule. Sad ti jedeš u šetnji, a oni gledaju s grana, iz tame, iznad — kao duhovi koji su naučili trgovinu.
Turisti dolaze s fotoaparatima, kroasanima i uvjerenjem da sve živo voli biti snimano. A onda dođeš do zavoja, staza zaškripi, i vidiš ga — sjedi na ogradi kao car. Pogleda te kao da zna sve tvoje loše odluke. Kao da vidi kroz tebe do zadnje laži koju si sebi rekao.
Pokušaj ga nahraniti, i možda ti uzme prst. Pokušaj ga ignorirati, i možda ti uzme torbu. Pravila nema. Šuma ih ne zanima. Oni su doma, ti si incident.
More. Andamansko. Zvuči kao nešto što bi ti doktor rekao kad ti otkrije bolest koju ne znaš izgovoriti.
To more nije raj. Nema rajskih mjesta. Ima samo mjesta gdje ljudi još nisu stigli dovoljno da ih upropaste. Tamo negdje između Mjanmara i Tajlanda, gdje zrak smrdi na znoj i začine, to more se vuče kao stara prostitutka – lijepa izdaleka, ali kad priđeš, osjetiš koliko je umorna.
Koralji dolje, duboko, šute kao da su predugo gledali što sve ljudi rade s ovim svijetom. Ribe bježe čim vide sjene, jer znaju – sjenke znače mreže, udice, motore, eksplozije. Čak su i kornjače, te beživotne mudrice oceana, počele brže plivati. Nema više mira ni u moru.
Brodski putevi sijeku ga kao ožiljci, jer kapitalizam ne zna stati – mora sve da otplovi, sve da proda. Ipak, negdje tamo, u ponoć, kad sve stane i ostane samo sol na koži, možda i možeš čuti kako to more diše. Ne za tebe. Za sebe. I da znaš – neće muškarac preživjeti Andamansko more, ali more će preživjeti svakog muškarca.
Ljudi ti danas sve uspoređuju kao da im je mozak Google tražilica. “Ajme, bio si na Andamanskom? Kakva tirkizna voda, bijeli pijesak, palmeee!” Da, bio sam. I znaš što? Andamansko more je kao model iz reklame – sredi ga fotograf, pusti malo svjetla, popravi kontrast, i svi polude. Ali kad ostaneš sam s njim, smrdi na alge, zrak je težak kao mamurluk, a voda… voda je topla kao pišalina i mutna kao savjet roditelja.
I onda imaš Jadran.
Jadran ti ne treba pozirati. On je kamen, sol, borova smola i galeb koji ti sere na glavu dok jedeš lignje. Ulaziš u to more i znaš da si živ. Oštro je, hladno taman koliko treba da te otrijezni, bistro kao istina koju nitko ne želi čuti. Jadran ne glumi raj, on te pozove, umoči, i kaže: “Ako si čovjek, preživjet ćeš.”
Na Andamanskom se kupaš jer ti rekli da je tamo “paradise”. Na Jadranu se kupaš jer si doma, jer ti je sunce ušlo u kosti, a pivo ti se hladi u plićaku. Nema kokosovih koktela, ali ima vina iz plastične boce i starca koji ti ispriča tri rata dok krpi mreže.
I kad staneš na stijenama iznad Splita, i pogledaš tu pučinu – plavu, iskrenu, tvrdoglavu – znaš da more može biti prijatelj. Ne egzotična karta za Instagram, ne mjesto gdje ti vade parazite iz nogu, nego more koje te poznaje i ne sudi ti što si idiot koji je došao isprati još jedan loš dan.
Krenuli smo iz Krabija niz cestu koja se vijugala kroz džunglu kao zmija što ne zna gdje ide — samo ide. Narin pored mene, kosa joj leti, oči poluzatvorene, izgleda kao da sanja i kad je budna. Sunce nam reže ramena kroz prozore bez stakla, a vozač – tip u majici Rolling Stonesa – pušta neku tajlandsku psihodeliju koja zvuči kao da su svi instrumenti pijani.
Idemo na borbe pijetlova. Ilegalno je, naravno. Sve što valja je ilegalno. Negdje u nekom selu što ne postoji na karti. "Snimanje zabranjeno", kaže Narin, a ja sam već osjetio kameru u ruci. Ali ništa od toga, kaže, ako me uhvate, nema ni slike ni mene.
Stižemo. Selo je bilo ništa — par kuća, štala, i improvizirana arena iza jedne blatnjave krčme. Sve je mirisalo na znoj, palmino ulje i poraz. Starci su sjedili na kantama, mladići su se kladili kao da će im to promijeniti život, a kokoši su koračale unaokolo kao da znaju što ih čeka.
U improviziranoj areni — drvenom prstenu ograđenom platnenim panelima — okupilo se pedesetak ljudi. Neki su lokalci, drugi stranci sa znatiželjnim pogledima. Nitko nije pričao engleski, ali svi su znali što smo došli gledati. Ljudi se guraju oko, motaju cigare iz novina, zveckaju novcem u džepovima, oči im sjaje, srca im tuku kao da i oni ulaze u borbu.
Pijetlovi su bili ludi — šiljci na nogama, oči luđe nego kod bilo kojeg džankija kojega sam ikad sreo. Vlasnici su ih mazili prije borbe, šaptali im u perje kao da su im sinovi. A onda bi ih bacili jedno na drugo. Nema uvoda. Nema pravila. Samo urlik, kljunovi, udarci, krikovi. Improvizacija. Perje se zalijepi za znojne zidove. Kandže se ukopaju. Netko viče: “Tooooo!” Netko drugi spušta glavu. Ovo je svijet gdje ljudi ne znaju plakati. Zato navijaju. Zato se klade. Zato gledaju kako drugi ginu — da ne bi morali sami.
Još jedan poraz, još jedan razlog za šutnju kad dođe kući. Stojim, gledam. Htio bih fotkati, sačuvati ovo ludilo. Ali ne smijem. Ovo je svijet izvan okvira, svijet što ne trpi objektiv. Znao sam — snimanje zabranjeno. Zato sam gledao. Upijao. Ožiljci na kljunovima. Kapi krvi što pršte kao crveno vino. Vika ljudi kad favorit padne. Šutnja kad se gubitnik ne pomakne. Narin je jednom okrenula glavu, ali nije otišla. Nije otišla. Ostala je sa mnom, dok perje leti kao snijeg u paklu. Borba traje nekoliko minuta, no djeluje duže. Na kraju, jedan pijetao je bio mrtav, drugi je jedva stajao, i svi su bili zadovoljni. Netko je dobio, netko izgubio. Sve je krv, sve je igra, sve je kratko. Ove borbe se rijetko prijavljuju, gotovo nikad ne dokumentiraju, ali se održavaju redovno. One su dio kulture, klađenja, i sirove predstave moći. Dok vlasti zatvaraju oči — ili uzimaju dio zarade — borbe pijetlova nastavljaju živjeti na marginama društva: brutalne, fascinantne i posve stvarne.
Na povratku smo vozili kroz suton. Narin je spavala naslonjena na mene.
Zvao se Prasit. Osamnaest godina, ništa posebno u pogledu. jedan od onih klinaca koji ti nosi pivo u Bangkoku i smije se kao da sve zna, a ne zna ni gdje će spavati sutra.
Rekli su mu da ide raditi nešto jednostavno — “kompjuterski posao”, “dobar novac”, “nema stresa.” standardna sranja za prevariti mlade budale. I on, budala kao i svi u toj dobi, otišao. Prevezli ga preko granice u Kambodžu, i tu je bajka pukla.
Došao je u zgradu s čuvarima, rešetkama, kamerama, električnim šokovima. Nisu ga naučili kako programirati, nego kako lagati. Reci da si zgodna cura. Reci da si ulagala u kripto. Reci da si iz Hong Konga, da voliš pse, da vjeruješ u ljubav.” i svaki dan po deset sati laganja. Ako ne ideš dobro — udarci. Ako pokušaš pobjeći — nestaneš.
U sobi sa dvadeset drugih, svi pod istim režimom. Djeca, stariji, neki već izgubljeni, neki još vjeruju da će se nekako izaći. Prasit je odlučio da neće čekati da mu netko otvori vrata. On je otvorio prozor.
Osmi kat.
Bacio se. Nije znao hoće li preživjeti. Možda je baš to bio plan — da sve prestane. Ali Bog ili karma ili gravitacija su odlučili drukčije. Slomljena leđa, krv na betonu, ali živ.
Kad su ga našli, rekli su: “Eto, još jedan idiot.” Ali kad je progovorio — kad je ispričao što se tamo zbiva — novine su to prenijele. policija je morala reagirati. Pojavio se naslov: “tinejdžer pobjegao iz cyber-scam logora skokom s osmog kata”. Odjednom su svi postali zabrinuti.
Ali stvar je — to nije priča o herojstvu. To je priča o svijetu koji jede djecu, i kad ih ne pojede, gurne ih kroz prozor. Prasit nije junak. on je samo klinac koji nije mogao više. I možda to dovoljno govori o mjestu u kojemu živimo.
Kambodža, Bangkok, Krabi, nebitno. Svi imaju svoje logore.
Ribarska luka u Krabiju nije mjesto s razglednice. Nema svilenih kaftana ni koktela s kišobrančićima. Nema ni tišine — tu je stalno neki zvuk: udar vesla o bok, škripanje konopa, galeb što se dere kao pijani prodavač.
Brodovi su stari, ofucani, obojeni u boje koje su odavno odustale. Plava koja je bila plava 2010. Smeđa kojoj nikad nije bila namjera biti smeđa. Na palubama mreže — u čvorovima, s ribama još živim, trepere kao posljednji pokušaj da se ne bude večera. Ruke ribara su debele, tvrde, tamne kao zemlja u suši. Svi rade, ali nitko ne priča previše. Tu se ne filozofira, tu se hvata.
Smrad je jak. Mješavina ribe, soli, dizela i dana koji je predugo trajao. Ipak, nije odbojan. To je miris koji zna zašto je tu. Autentičan. Iskren.
Na molu djeca trče bosa, neka pomažu, neka se samo igraju s glavama riba koje vise iz plastičnih kanti. Ponekad se netko nasmije, ali to su kratki osmijesi, više znak da sve još diše nego znak veselja.
I kad sunce počne padati, sve to ne postaje romantično. Samo tiše. Tada se vidi što je luka stvarno — srce koje radi bez prestanka, i kad je oluja, i kad je bonaca, i kad nikoga nije briga.
Obojan u tirkiz, ali boja se već guli kao stara koža. Gume vise sa strane kao da i same žele otići. Na palubi — bačve, sajle, kante, hrpa svega i ništa, kao nečiji život razbacan po stolu bez ikakvog reda.
U pozadini — barake, lim, zahrđali krovovi. Ništa ne glumi luksuz, sve je iskreno siromašno i uporno. To ti je brod koji ne ide na razglednice. Nema ga na TripAdvisoru. Nema ime na Instagramu. Ali zna more. Zna miris ulja i znoja. Zna što znači krenuti prije svitanja i vratiti se kad već svi zaborave da postojiš.
Nema kapetana u uniformi. Ovdje je kapetan onaj koji još ima kičmu. Posada? Par likova, ruke im tamne, šake raspucane. Ne pričaju puno. Imaju oči koje mjere plimu i laž.
To nije brod za turiste. To je brod za stvarnost. Za ribu, za posao, za preživljavanje. Za još jedan dan bez glamura, bez aplauza, ali s dovoljno goriva da stigneš tamo gdje te čekaju — prazne mreže i nebo bez obećanja.
I to je ljepota. Ružna, tvrda, stvarna ljepota.
To ti je Krabi bez šminke.
Brodovi zgurani jedan uz drugog. Boje jarke, kao da im to pomaže da izgledaju življe nego što jesu. Crveni, žuti, drveni, napukli. Na pramcu broj — AM2295B — kao zatvorski broj, jer i brod zna da ne ide nikamo osim po još jedan dan istog sranja.
Na malom čamcu sjedi čovjek. Okrenut leđima svemu, glava zamotana krpom, sunce mu udara u pleća. Nema izraza, nema poze, samo čekanje. Sjedi na kutiji, kao da sjedi na vlastitoj sudbini. Motor iza njega – zahrđao, masan, ali još vrti. Kao srce koje odbija stati iz inata.
Iza njega — veći brod, mreže, ljudi na palubi. Rade. Rade kao da ne znaju za drugo. Nema glamura, nema turističkog smijeha, samo ruke, alat, i zvuk dizanja i spuštanja — riba, konop, psovka, riba, konop, psovka. Traka života.
I uz to sve — mol što izgleda kao da će se srušiti od samog pogleda, daske izjedene, stupovi puni školjki. Iznad svega ide transporter, kao kičma što prebacuje još malo nade s kopna na brod.
To nije egzotika. To je život u svojoj najprljavijoj, najiskrenijoj verziji. Bez filtera. Bez priče za Instagram. Samo ljudi, more i posao koji nikad ne pita jesi li umoran.
Ako želiš sliku Tajlanda — uzmi ovu. Čovjek na čamcu, brod što bruji, i dan koji dolazi bez namjere da ti išta olakša.
Svaki put ista stvar. Čamac se trese, motor krklja kao stari plućni bolesnik, a mi prolazimo pokraj te ribarske luke. Narin sjedi kraj mene, mirna kao voda prije pljuska, a ja gledam to što se zove "rad" – ljudi vuku mreže kao da pokušavaju iz mora izvući sve preostalo dostojanstvo.
Smrdi. Na ribu, na sol, na znoj. Ne onaj romantični miris mora što ga guraju u reklamama za sapune. Ne. Ovo je sirovo. Pravo. Pravi miris života. Riba se lomi pod rukama mršavih klinaca koji nikad neće znati za dječje igre jer od devete vuku plastiku iz mulja i love za ručak.
Čamci su tamo kao i ljudi – krpljeni, klimavi, ali još uvijek plutaju. Svi imaju imena. Ljubavna, tužna, ponekad imena bivših ljubavi, kao da svako plovilo nosi vlastiti žal.
A Narin… ona samo gleda u daljinu, kao da Railay krije nešto više od stijena i turista s GoPro kamerama. Možda i krije, ali ja to ne vidim. Vidim samo luku. Svaki put istu luku. I svejedno, svaki put me udari isto – ta ljepota u truleži, ta istina u prljavštini. Kao da more pokušava reći: “Da, ovako svijet stvarno izgleda kad skineš filtere.”
I onda nestane. Zavoj. Otvoreno more. A iza nas ostane samo zvuk motora i tišina onih koji su ostali u luci, da vuku dalje.
Još nije svanulo kako treba, a luka već bruji. Ne kao tržište, nego kao pluća starog grada – duboko, ravnomjerno, s mirisom ribe i dima.
Na kraju mola stoji Aran, ruke mu crne od mreža. Ima 61, kaže da je premlad za mirovinu i prestar za noćno ribarenje, ali svaku noć svejedno izlazi. Ne zbog ribe. Nego jer doma nema tišine. Doma ga nitko ne zove “Pi Aran” s poštovanjem.
Njegova barka zove se “Sao Phaeng” – po ženi koju je jednom volio, ali ona je otišla za Bangkok. Sad samo ime ostaje kad barka ulovi nešto vrijedno.
Pored njega, svaki dan u isto vrijeme, dječak imenom Lek nosi kante s ledom. Ima 14 godina, ne ide u školu, kaže “kasnije možda”, ali znamo svi da neće. I ne mari. Kad mu netko ostavi 20 bahta više, on ne kaže hvala. Samo klima glavom i trči dalje, kao da mu gori pod nogama.
Na suprotnoj strani, kraj hrpe odbačenih sanduka, sjedi stara mama Kanya. Prodaje riblju juhu od onog što nitko ne kupi – glave, kosti, ostatke. Zna da turisti to neće jesti, ali zna i da ribari hoće. Kaže da to nije supa nego “eliksir protiv umora”. I kad zagrabi kutlačom, vidiš joj mir na licu, kao da je upravo nahranila cijeli svijet.
Pas, naravno, leži kraj nje. Isti onaj pas s mola. Ovdje se zove Moo Deng, po jelu, ne znaš da li zato što je crven kad kiša padne ili jer stalno traži ostatke.
U daljini čuješ motore. Dolaze čamci. Ulov. Ili prazni. Nekad i prevrnuti. Nitko ne komentira.
I onda dolazi jedan turist, sav čist, s kamerom oko vrata. Gleda sve to kao film bez titlova. Pita nešto na engleskom. Aran ga ne čuje. Ili se pravi. Kanya mu nudi juhu. On odbija.
Lek mu se smije kad se spotakne o konop.
I sve opet ide dalje. More dolazi, more odlazi. Ribe plivaju, ljudi love. Život se ne mijenja. Samo lica.
Na molu su ga čekali Aran i još dvojica. Nisu ga pitali je li spreman. Nisu se šalili. Samo su mu pokazali kamo sjesti. Barka je mirisala na dizel i stare srdele. More je bilo još tamno, debelo kao ulje. Nije bilo vjetra. Kad su krenuli, Lek se držao za drvenu klupu kao da će ispasti. Nitko mu nije rekao gdje da gleda. Sam je gledao sve. Svjetla na obali postajala su sve manja, a tamnina sve veća.
Prva riba koju je skoro ulovio mu je pobjegla. Druga nije. Bila je mala. Jedva živa. Ali kad ju je izvukao, svi su mu rekli: "Dobro. Dobro. Sad znaš."
Nisu pljeskali. Nisu čestitali. Samo su klimnuli. A Lek je prvi put shvatio što znači biti čovjek među ljudima koji ne govore puno, ali sve znaju. Kad se nebo otvorilo i more počelo sjajiti, više se nije bojao.
Te večeri nije zaspao brzo. U sebi je vrtio mirise, zvukove motora, hladnoću vode, težinu konopa. I znao je – sad ga neće više slati po led. Sad je netko koga uzimaju kad stvarno idu loviti.
Prvi put na moru. Prvi put dio nečega većeg.
Tlo je mokro od podataka. Refleksije ne pripadaju ničemu vidljivom. Svijetla pruga probija horizont, ali nije nada – više kao posljednji log zapis iz svijeta koji se sam obrisao. Toranj u središtu – polusrušeni komunikacijski stup ili fosilizirana kičma boga što je zaboravio vlastitu funkciju.
Nema tu velikih riječi. Andamanski kulturni centar nije Disneyland za turiste u sandalama. Nije ni mjesto gdje se praviš pametan dok gledaš stare artefakte i klimneš glavom kao da nešto kužiš.
To je mjesto dokaz da je Krabi bio nešto puno prije nego što su stigli influenceri s dronovima. Prije 2.000 godina? Ma možda i prije. Tko broji kad je vrijeme bilo kruh, a more jedina cesta?
Sedam zona. Sedam priča. Nije to zabava – to je dokumentacija boli, ponosa i ljepote. A sve ispričano riječima, slikama, rukama koje znaju kako nešto napraviti, ne samo pričati o tome. Umjetnici sa svih strana obale dolaze tamo, ne zbog slave, nego zato što ih nešto iznutra tjera da ostave trag. Kao stari mornar koji, kad više ne može ploviti, gradi brodove u bocama.
Čovjek zamotan u vlastite misli. U dugove. U laži koje si sam servira svako jutro dok pere zube i pravi se da zna što radi sa sobom. Jedno oko otvoreno — to je ono koje još nešto vidi. Ne vjeruje, ali vidi. Gleda kroz sve te slojeve koji ga stežu, gleda te kao da pita: “Koliko si ti još slobodan, pajdo?” Usta zavezana. Ništa da kaže. Ili su mu rekli da šuti toliko puta da je zaboravio kako se priča. Ili zna da se ne isplati više govorit.
Sve je iscrtano grubo, kao život. Nema glatkih linija. Samo grebanje, ogrebotine, ožiljci. Crno, bijelo i sve između — bez boje, jer boja laže. Ovo ti je gola istina.
I nije to slika lica. To je slika unutrašnjosti. Ovako izgleda čovjek kad ga predugo drže u kutiji, kad više ne zna gdje završava on, a gdje počinje sve što su mu stavili oko vrata.
Ako pitaš mene — ne treba mu skidati te trake. Neka ga. Ionako bi samo opet sam sebi vezao nove.
A možda je to lice ostatak identiteta nakon što je prošao kroz stroj – kroz sistem, kroz državu, kroz školu, vojsku, ljubav, reklame, uzimanje i davanje, terapije, drogu, religiju.
Zavoji nisu tkanina. To su trake podataka. Cenzure. Ograničenja. Korporativne direktive koje ti govore kako izgledati, što osjećati, kad šutjeti, kad lajati. Vizualna kartografija kontrole.
Jedno oko otvoreno — operativno. Nadgleda. Ne traži istinu — bilježi. Promatra nas koji ga promatramo. Ostatak tijela ne postoji jer nije potreban. Sveden je na lice, jer to je ono što društvo zadržava — fasadu. Masku. Ostalo: izbriši. Izreži.
Možeš zamisliti da se zove Mara. Ili se barem tako predstavlja. Nisi je pitao drugo ime jer si znao da laže bolje nego što ti dišeš. Pojavila se jedne večeri u baru na kraju dokova — onom gdje zidovi mirišu na vlagu, a barmen zna kad ne postavljati pitanja.
Nosila je suknju sa šarama što plešu, crvene, žute, tirkizne — boje koje bi izgledale smiješno na bilo kome drugom, ali njoj su stajale kao šapat pred pucanj. Koža joj glatka, kao da je izrezana iz nečijeg sna. Lice... lice je bilo spokojno, ali ne mirno. Kao tigar koji spava samo zato jer ne mora još jesti.
Sjela je, naručila nešto bez alkohola. Samo da se zna da ne igra po pravilima. Gledala te kroz zatvorene oči, ako to ima smisla. I već tada si znao — nećeš iz ovog izaći čist.
U tri dana izgubio si pojam o vremenu. U četiri, nestala je s tvojim novcem, tvojim satom i djelom tebe koji više nikad nisi pronašao. Rekla je: "Ne traži me. Ja ne pripadam ovom svijetu." Smijala se dok je to govorila. Nisi znao da li je to šala, prijetnja ili obećanje.
Nakon nje, grad je bio tiši. Ulice su bile hladnije. I sve plave nijanse — svaka voda, svako nebo, svaki zid — podsjećale su te na nju. Jer nije bila žena. Bila je upozorenje. I bio si glup da ga ne shvatiš na vrijeme.
Lice je bilo njezino, ali vrijeme više nije bilo na toj slici. Bila je prepolovljena, doslovno — rez preko sredine, kao cigareta slomljena na pola: i dalje gori, ali pušiš samo dim iz prošlosti.
Zvala se Elena. Ili možda to nije bila ona. Neki ljudi ne trebaju ime, samo trag. Imala je pogled koji je znao više nego što bi priznala, i osmijeh koji je govorio da te već pomalo žali.
Nekad je nosila crvenu ružu iza uha. Ne kao ukras. Kao upozorenje. Kad si je prvi put vidio s njom, znao si da dolazi oluja. Ali nisi se maknuo s puta. Samo si zapalio još jednu.
Sjedila je tiho, gledala u pod, kao da čita rečenicu koja joj se rasula u glavi. Lice joj je bilo nježno, ali nijedna nježnost ne traje. Crvena ruža pokraj usana — previše živa za svijet koji blijedi.
I onda je nestala. Nije ostavila ni miris ni poruku. Samo tu jednu sliku. Napola presavijenu. Napola istinu. Sad kad je pogledaš, čini ti se da se smiješi. Ali možda se samo oprašta.
Brate, stajala je tamo gola kao zemlja koja više ništa ne duguje, ruke bačene unazad kao da se moli nekakvom starom bogu prašine, kao da svemir mora još jednom pogledati što je stvorio i odlučiti — zadržati ili pustiti.
Napuhana masa, crvena i gumena, amorfna, kao seksualna karikatura dizajnirana od strane dječjeg psihijatra na LSD-u. Iz jedne izrasline ispušta paru — to je disanje. Ili izdisanje. Ili poruka.
Stvorenje podiže dva prsta – znak mira? Psovka? Interdimenzionalni pozdrav? Nema jezika osim oblika. Nema očiju. Nema usta. Samo plastika, volumen i puls iznutra.
Refleksija u vodi: savršen dvostruki zapis. Gledaj dovoljno dugo i postaje ti jasno — ovo nije stvarnost. Ovo je post-materijalna aberacija, ulovljena između dviju pogrešaka u percepciji.
Lješnjak je otvorio kanal. Bio je instrument, nije više čovjek. Wah-pedalom kroz osobni pakao. Fuzz kao krvni tlak. Hendrixov duh kruži iznad miksete. Gledaju se u retrovizoru stvarnosti koja se raspada. Audio-kolaž u terminalnoj fazi.
"Zamisli taj dan," rekao je.
Negdje u kurcu od Tajlanda, tamo gdje klima uređaji umiru a ljudi žive od riže, dugačkih dana i prekratkih živaca — klinac od kojih dvadeset ljeta sjeo je u bager kao da ulazi u posljednju pjesmu. Bio je to dan kad ti sunce peče mozak, a zrak miriše na naftu, znoj i neizgovorene psovke.
Očuh ga je, kažu, gnjavio godinama. Uvijek nešto, uvijek previše. I tog jutra, kad je sunce već bilo pijano od znoja, nešto je puklo. Nije pucao pištolj. Nije vrisnula žena. Samo motor bagera, roktanje metala i onda — tišina.
Prešao je preko njega. Kažu, namjerno. Kažu, bez treptaja. I nije stao tu. Nije bilo "jebiga" ni "što sam to učinio". Samo lopata, zemlja, još jedan pokret ruke, i eto ti groba bez cvijeća.
Policija se sjatila kao muhe na strvinu. Gledaju rupe, tragove guma, ostatke nečovječnosti. Ekipa Hitne pomoć stoji sa strane, ne zna treba li vaditi tijelo ili ...što. Čeka se neki tužitelj — valjda trijezan, valjda dovoljno važan — da vodi igru.
Ali igra je već gotova. Mladić šuti. Očuh šuti još više. Zemlja šuti najviše. Jer što ćeš — nekad ni cijeli svijet ne vrijedi kao miran doručak bez vike. Sve to zbog bagera, lošeg odnosa i možda jedne čaše previše u pogrešno vrijeme. Ali znaš kako to ide. Ovdje ili bilo gdje. Ljudi pucaju. Nema poezije u tome.
Phuket, četvrt u kojoj ni psi ne laju ako nisi platio stanarinu.
Neka žena, vozi bicikl nogostupom, pokušava stići negdje. Sunce prži asfalt, zrak smrdi na ribu sa štanda i ljudsku agresiju.
A onda — lik u sandalama i s njemačkim akcentom, što se preselio ovdje da bude kralj među sirotinjom — skače kao da je rat počeo. Na bicikl, na ženu, na sve što ne izgleda kao on. Bicikl se zanosi. Žena pada. Lom noge. Nema muzike, nema drame, samo tupi zvuk kosti o beton. Leži, gleda u nebo koje nikad ne oprašta. A tip, umjesto da pomogne, izbacuje smeće iz usta:
Ovdje to nitko ne prevede, ali znaš što znači. Smeće, stranac, ništa. Riječ koju bace kao pseću kost, samo što nema psa da je zagrize. Ljudi prolaze. Neki snimaju. Neki okreću glavu. Jer ovdje si uvijek na pogrešnom mjestu ako nisi iz pravog džepa ili prave boje.
Policija? Možda dođe. Možda ne. Možda kažu “nije naše” i vrate se kartati u hladu.
A ona ostaje dolje. Sama. Strankinja sa slomljenom nogom i još jednim podsjetnikom da svijet nije za nježne, a ni za pravedne.
Na glavi joj kruna od poligona. Digitalni artefakt. Kvar. Ili vijenac sastavljen od boja koje ne pripadaju tom svijetu. Geometrija kao parazit.
U pozadini šum – matrica grada? Gledano kroz sjećanje? Možda unutar njezine glave. Možda svi stojimo na pragu njezine misli i čekamo da završi rečenicu koju nikad nije počela. Sve su to simulacije drevne greške.
Izgubljeni hard disk planeta. Ovdje nema likova. Nema maski. Samo zapis – razina dubine gdje podaci zaboravljaju da su nekad bili značenje. Površina je krajolik od pulsa: valovi, frekvencije, pogreške u vremenskoj petlji. Kao da gledaš kroz slojeve kore Zemlje i nalaziš ne fosile, nego ritmove. Slojevi su žuti i crni, kao da se sunce srušilo i otisnulo vlastiti spektar u zemlju.
Linije se miču. Ne stvarno, nego onim načinom koji te tjera da trepćeš više nego što želiš. Svaka linija nosi frekvenciju, svaka točka neku promjenu – crvena, ljubičasta, cijan, bijela – moždani elektrodiagram iz doba nakon čovjeka.
Plavi horizont na vrhu je iluzija neba. Zvuči kao nebo. Izgleda kao nebo. Ali to je samo digitalni plafon nad simuliranom geologijom.
Kao u školskom WC-u gdje klinac napiše "jebem sve" jer ne zna drugačije reći da ga nitko ne voli.
Taj veliki bijeli luk – nije to duga, to je rez. Kirurški. Zakrivljen poput udice, hvata te za pupak i vuče. Isprva ti se čini kao glazba, možda klavir, ali onda vidiš – to je komad rastrgane traume zalijepljen na zid. Krvari akrilom. Smije se i ne znaš zašto.
Boje? Kaos. Kaos namjerno. Plavi skokovi u dubinu uma. Crvene šape što vrište “ja sam bio ovdje”. Zeleni potezi kao da vrište: “ne zaboravi me”. Sve ovo ti kaže: Zaboravit ćeš. Ali ostavit ću tragove pod noktima tvoje psihe.
Na rubu — zid. Smeđi, mrtvi zid. Ubojica mašte. Rez. Graničnik. Podsjetnik da, iako slika vrišti, stvarnost još uvijek zna kad treba zalupiti vrata.
Ovo nije slika. Ovo je uzorak DNK razbijene civilizacije, skriven među nasumičnim rukopisima i bojenim zabludama.
Ne pokušavaj je razumjeti. Samo je pusti da uđe.
Na glavi mu korpa. Ali ne bilo kakva. Ne s voćem, ne s ribom. Ne, ova je puna leptira. Ali ne onih lijepih, šarenih, nego onih s očima, što te gledaju kao krivnju iz osnovne škole. Nosi ih bez pitanja, bez ljutnje. Izgleda kao da mu je to već stoti dan zaredom.
Košara je masivna, čudo jedno što mu nije slomila vrat. Ispod toga — lice muškarca koji je prihvatio svoj poraz s elegancijom pijanca što zna kad treba stati. Pogled pun rezignacije, možda čak i ironije. On zna da su leptiri simbol promjene, nade, slobode... i baš ga boli.
Nosi ih jer mora. Jer netko mora. Jer netko je uvijek taj koji vuče tuđe simbolike na glavi dok ostali bulje i filozofiraju o značenju boje pozadine. A pozadina je žuta. Veselo žuta. Kao žuti zid u čekaonici psihijatrije — sve izgleda toplo dok ne shvatiš gdje si.
Njegova košulja razvezana, bradavice na zraku, trbuh bez srama. Nosio je više toga u životu od te korpe. Možda i više bolova. Ali sad nosi samo ovo, pred tobom, kao znak.
Crveni pakao, nebo koje vrišti, a u sredini – gomila mesa, rogova i testosterona na kvadrat. Dva bika spojena u jedno, kao da su rekli: „Ajmo mi zajedno, možda budemo pametniji.“ Naravno da nisu. Sad izgledaju kao da plešu limbo pod zlatnim suncem koje izgleda kao žumanjak na LSD-u. Kao da svaki ponedjeljak ideš na posao s upaljenim čarapama i svi ti kažu „izgledaš super, brate“.
Bika kao da je nacrtao netko tko je rekao: „Ma znam ja anatomiju, gledao sam rodeo jednom.“
Ipak, ima tu energije. Snage. Života. Seksualne frustracije. I rakije. Sve u jednom. Ovo nije umjetnost koja te pita što osjećaš. Ovo je umjetnost koja ti dođe za šank, naruči dupli viski, plati rundu i kaže: „Ajmo, pičko, vidiš li i ti ovo?“
To ti izgleda kao da je netko pijan tresnuo glavu u kaleidoskop i onda pokušao naslikat ono što je vidio prije nego što je povratio. Boje svuda, kaos koji se pravi da je sklad, struktura koja prijeti da se raspadne svakog trenutka. U sredini — čamac, ili možda srce, tko će ga znati. Možda i jedno i drugo. Jer kad toneš, često ne znaš je li to more ili emocija.
Sve se svjetluca kao da je život neka jebena zabava, ali kad pogledaš dublje, vidiš zube — oštre, nasumične linije koje režu oči. Svjetlo s vrha? To ti je ono lažno sunce koje ti govore da pratiš dok te vuku kroz kanalizaciju dana.
Ima tu nečeg, da. Ima krvi u tim bojama. Ima izlizanih snova i pokušaja da se nešto smisleno kaže bez riječi. Ali to nije umjetnost za galerije. To je umjetnost za zidove barova u tri ujutro, kad više ne znaš piješ li da zaboraviš ili da se sjetiš. To je slika koja ti ne kaže što da misliš. Samo te natjera da sjedneš, zineš i pitaš: „Jeli ovo normalno?“
Ćelija. 180 tijela u prostoru manjem od sjećanja. Zidovi dišu, znoj kaplje sa stropa. Tapkanje bosih nogu, zvuk mokraće, jecaj što nikad ne prestaje. San? Ne. San je kontrabanda.
Kroz paru, dim i kožu prekuhanu parazitima — stranci. Englez. FatTortie. Pakistanci. Afrikanci. Svijet bez granica, bez sapuna, bez vremena. Vežu te kao govedo, rebra ti broje šakama, pred svima. Jedan stražar, dva stražara, u smjeni bijesa. Vole kad se lomiš. Vole kad si tihi film nasilja.
Hrana je misaona imenica. Kašasta riža, voda u kojoj se gušila riba. Glava kao poklon. Kava i cigarete — valuta što miriše na dom, na nešto što ne postoji. Ovdje glad nije smrt, samo podsjetnik. Duša? Zaboravi riječ. Ovdje nema jezika za to.
Jedan tip — zgriješio dodirom, bradavica u pogrešnoj dimenziji — sad je maskota zatvora. Uzmu mu hranu, cigarete, dan za danom. Psovke su mu ime. Prerasta u objekt, kućni ljubimac sustava.
Pokušava pobjeći kroz krov. Krov šuti. Gleda kako čovjek puže po rubu psihe. Umjesto ruke — lanac. Umjesto pomoći — tri mjeseca vezan kao pas. Šapće sebi u bradu riječi koje više ne zna. Strah postaje prirodan položaj tijela.
Englez, FatTortie, još diše. Uči druge jezik, engleski, kao da je to lozinka za izlaz. Piše ambasadi, crta vrata na zidu, ponavlja “embassy” kao mantru. Zna: dok ambasada zna, postoji oblik nade — zakržljali oblik, ali oblik.
Trauma ne izlazi kroz pore. Ostaje unutra, grize. Pretvara mozak u podrum prepun snova koji mirišu na urin, krv i otužnu juhu bez soli.
U Tajlandu te ne ubiju odmah. Puste te da se kuhaš.
Smrtna kazna stoji tamo, u zakonu, kao stara krmača koja ne zaboravlja. Ako te uhvate s previše heroina, previše bijesa, ili previše krivog u torbi — nema previše razgovora.
Izgleda kao da je Elvis - ne onaj Elvis - pobjegao iz Vegasa, presvukao se u crvenu basket majicu iz 90-ih i odlučio da se preseli na jug. Ta crvena majica – previše je živa za njega, ali možda je to fora. Možda želi reći: "Još sam tu, još dišem, još sam zajeban." Ili mu je bila jedina čista. Tko će ga znat. Na glavi mu marama koja vrišti „imam svoj pravac, ali sam zaboravio u kojem pravcu idem“, a na očima naočale toliko tamne da kroz njih ne vidi ni vlastite greške iz prošlosti.
Iz profila izgleda kao da gleda u nešto daleko... vjerojatno još jedan neuspjeh u životu, koji pokušava da izgleda kao filozofija. Ili samo čeka da pocrni na tom suncu i izgleda kao bek iz amaterskog američkog filma o propalim snovima.
Zalisci su mu pobjegli na pola puta ka penziji, ali brada se još bori – nešto između morskog vuka i propalog producenta iz L.A.-a. Izgleda kao da je u nekom trenutku u životu svirao usnu harmoniku na benzinskoj pumpi dok je čekao da ga netko pokupi. Nije ga nitko pokupio. Pa je krenuo pješice. A taj izraz lica... kao da je upravo čuo da je ponestalo viskija u baru. Ili još gore – da je happy hour gotov.
Stoji ukoso prema stvarnosti, kao da je izašao iz svoje vlastite dimenzije—negdje između radioaktivnog Key Westa i priručnog pakla zvanog srednja klasa. U svakom slučaju, djeluje kao netko tko je preživio par loših brakova, još lošijih poslovnih ideja i bar jedan pokušaj da napiše roman. Ali je završio ovako: uz drvo, sa stilom koji ne zna da li da ide na jam session ili da se prijavi za reality. Jedno je sigurno—ovaj lik ne pripada ovdje. Ali to ne znači da ga ne trebaš gledati.
Izgleda kao da je netko sredio nervni slom u boji. Stoji ta žuto-zelena kreatura nasred ničega, između dvije klupe koje ni same ne znaju zašto postoje. Na pijedestalu, kao da nešto znači, kao da viče: “Evo me, gledaj me, nemam pojma tko sam, al' ne mogu prestat buljit.”
Lice joj je kao mamurluk nakon tri dana loše odluke — oči razvaljene, usta otvorena u vječni “jebiga”. Izgleda kao fetus straha i očaja, zarobljen u šarenom oklopu optimizma. Kao pokušaj da se tuga napravi pristupačnom, da se depresiji doda malo boje, pa da izgleda kao umjetnost.
Zid iza nje čist, prazan, bijel — kao da kaže: „Ne miješam se s ovim.“ I u pravu je.
I to je to.
Vidio sam jednom jednog slona u lancima. Ne u nekom jebenom zoo parku, nego na cesti, pod kišom, gladnog, s očima koje znaju sve tvoje tajne. I otad mi ništa u vezi tih 'spašavanja' ne zvuči čisto.
Možda sam bio nepravedan. Ali nisam mogao gledati još jednu životinju kako umire dok se oko nje slikaju ljudi u pamučnim hlačama s etiketom "eko".
U Europi zrak vrije kao loša juha u bolničkoj kantini. Govore da će biti 10, 15 stupnjeva iznad normale. Normala? Šta je to danas uopće? Nova anticiklona – fina riječ za šaku topline koja ti se smije u lice dok gubiš posljednje živce.
I tako dan za danom, svaki topliji od prethodnog, kao da si u pećnici koju je netko zaboravio isključiti.
Europa je zaboravila kako izgleda proljeće. U Francuskoj kažu: 10 stupnjeva iznad sezonskog prosjeka. Svakog dana još malo više, još jedan stupanj, kao da vrućina ima plan. Kao da se napila i sad luta ulicama u podne, znoji se i dere: "Nisam još gotova!"
Meteorolozi to zovu "toplinska kupola", kao da smo hrčci u staklenki koju je netko stavio pod sunce i zaboravio vratiti u sjenu. Vedro nebo - ccc. To je nebo bez milosti. Bez oblaka. Bez kočnica. Zrak stoji kao u baru u kojem je netko zaspao s cigaretom u ruci. Polako goriš, ali nikog nije briga jer "ljeta su takva". Nisu. Ovo nije ljeto. Ovo je nešto drugo. Ljeto na steroidima. Ljeto koje je zaboravilo stid.
I onda ljudi kažu: "Pa u Tajlandu je još toplije." Ma je, ali Tajland zna da je pakao. Tamo ti ne prodaju priču o proljeću i blagoj klimi. Tamo ti to serviraju direktno: vruć zrak, sparina, smijeh iz kaosa, ljudi što žive s tom vrućinom jer su odrasli s njom. Nema pretenzije. Nema iznenađenja. Samo znoj i život.
Ali Europa? Europa je pijani snob koji je navikao na lagano vino i večere u hladu, pa sad ne zna što bi s ovim paklom. Klima se promijenila, brate. I to ne poezijom, nego čekićem. I svaki put kad upališ vijesti i čuješ da su temperature opet "iznad normale", znaš da nema povratka. Nema više stare Europe. Samo ova nova – crvena, suha, zadihana.
I možda nas sve to zasluženo lupi. Jer smo mislili da možemo sve. Da klima trpi. Da je priroda tiha služavka koja će i dalje čistiti nered dok mi razbijamo boce na podu. Ali više ne čisti. Sad lupa vratima.
I tako stojimo – mi, civilizacija s termometrom u jednoj ruci i hladnim pivom u drugoj – gledamo u sunce i pravimo se da sve ovo nije ludilo. A jest. Samo što smo ga mi napravili, pa se sad pravimo da je to normalno.
Na šetnici uz rijeku, jedno osamsto metara od centra, tu ti je sve — stari molovi, beton što se ljušti, daske što škripe pod nogama, i neki pokušaj modernog pristaništa što izgleda kao da se već kaje.
Long-tail čamci parkirani su jedan preko drugog, svezani jarkim krpama kao da to nešto znači. Valjda neka stara praznovjerja, bog Tikva ili neki drugi zajeb. Sve izgleda kao park za umorne pse. Leže. Šute. Ali znaš da će kad-tad potrčati.
Jutra su vlažna, teška. Magla ti sjeda u kosti kao mamurluk bez vina. Motori dišu kroz hrđu, mreže kapaju kao da plaču. A ono more — to Andamansko — prostire se tamo gdje ni tvoje misli više ne idu.
Na svakom čamcu po jedan tip s pogledom koji kaže “ne pitaj.” Hvataju ribu jer nemaju što drugo. Ulov nije nikad siguran, ali svaki dan svejedno idu. I dok izvlače mreže, čini se da izvlače i vlastite dane van — komad po komad.
Tu je i neka marina. WC-i što još nisu pukli, restorančić gdje ti kava dolazi s pogledom i komarcem. Sjede turisti, piju kavu, gledaju čamce kao da gledaju impresionizam. Misle da vide egzotiku. A gledaju posao. Znoj. Život koji nije na prodaju, ali se svejedno potroši.
Kad sunce krene padati, obasja one dvije kamene šake — Khao Kanap Nam. Tada čamci opet kreću. Neki ostaju, neki idu, ali posao nikad ne staje. Mreže ne pitaju za slobodne dane. More ne daje bonuse.
I nema tu razglednice. Nema filtera. Krabi ti je takav — sirov, tvrd, ali živi. Turisti odu, čamci ostanu. Riba dolazi, čovjek se nada. I to je sve.
Na tom molu što vodi prema Railayu — e, tu se Krabi skida gol. Nema više tajni, samo brodovi i lova. I znoj. I galama. I turisti s kremom za sunčanje na nosu i flip-flop sandalama što su skuplje od mjesečne plaće nekog lađara.
Long-tail čamci stoje uz obalu kao konji pred utrku. Svaki drugačije obojan, svi u istom poslu — vozi, stani, naplati, ponovi. Motori zvuče kao da će se raspasti na pola puta. Nema osiguranja, nema pitanja. Samo sjedneš, držiš se za nešto i nadaš se da si dovoljno mamuran da te ne bude strah.
Lađari… to su posebni likovi. Tamni, naborani, oči ko ključaonice — sve vide, ništa ne govore. Neki u kratkim hlačama, neki goli do pasa, neki sa prslucima. Kad priđu čamcu, to je kao da pas priđe zdjeli — zna točno što radi. Viču kroz buku, prebacuju ruksake kao da su vreće krumpira. Ali paze. Jer brod je njihov kruh.
Turisti — bože, ti turisti. Jedni se smiju preglasno, drugi se boje vode, treći sve fotkaju, a tu ubrajam i sebe. Imaš one što pitaju: “Je li ovo sigurno?”, a lađar ih pogleda i samo klimne, jer što će drugo. Neki piju pivo već u devet ujutro. Neki se prže na suncu kao pile u pećnici. Svi se ponašaju kao da su došli otkriti nešto — a istina je da ništa ne otkrivaju, osim koliko su izgubljeni bez Wi-Fi signala.
Mol nije samo drvena konstrukcija nad morem – to je teatar bez stropa, s glumcima koji ne glume. Na desnoj klupi uvijek sjedi "onaj" starac – vječno gol do pasa, koža mu boje palminog debla, oči zatvorene, ali sve čuje. Ne priča, ne nudi ništa, samo tu i tamo ispljune u more. Nitko ne zna njegovo ime. Neki kažu da je vozio čamce kad su još bila vesla umjesto motora. Drugi misle da nikad ništa nije vozio osim svojih misli.
Pored njega, pod tendom od cerade, sjedi mala s mangom. Možda sedam godina. Skuplja kovanice u plastičnu kutiju od sladoleda. Ne govori engleski, ali zna reći “cheap” i “sweet” – dovoljno za svaki Šveđaninov osmijeh. Mango slaže u plastične vrećice s toliko elegancije kao da ne zna da će za pet godina vjerojatno nositi te iste vrećice kao konobarica u resortu.
I uvijek, baš uvijek, pas. Ogroman, žut, umoran. Leži nasred prolaza i ne miče ni kad netko nosi kofere. Laže da spava, ali čim netko prođe s rolerima, uspravi se i laje kao da mu je to posao. Turisti skaču, deru se, a on samo sjedne i gleda ih kao da su idioti. Što i jesu.
S vremena na vrijeme, u pozadini, pojavi se prodavač s kokosima – gura kolica, dere kokos s mačetom kao da siječe dugove. Na njegovom radiju uvijek ide neka stara tajlandska balada. Kad uhvati turista koji se ne zna cjenkati, nasmije se i podigne cijenu. Ne iz zlobe. Iz sporta.
A mol… mol diše. Svaki dan druga lica, ali ista sudbina – čekanje, gledanje, ukrcavanje, odlazak.
I kad te lađari dočekaju s onim svojim “Eto ga, stig’o si!”, znaš da nisi samo gost. Nisi ni turist. Ti si netko tko zna gdje se vraća. I znaš da će te čuvati stari bez riječi, mala s mangom, pas što laje na kotačiće, i mol koji pamti svakog koji je kročio, pa makar samo jednom.
Brod krene. More pršti. Motor urla. I svi, i turisti i lađari i Bog ako ga ima, nadaju se da će sve proći bez dima, bez plime, bez pitanja.
A Railay? To je samo kraj vožnje. Raj na par sati. Selfie. Pivo. Povratak.
Ali pravi film se odvija na tom molu. U toj galami, u toj smjeni brodova, pogleda, psovki i bahta. Gdje more nije plavo — nego posao. Gdje brod ne plovi — nego radi. Gdje turisti dolaze tražiti bijeg, a lađari ih samo voze natrag k sebi.
Svako jutro od 9 pa nadalje, ista predstava.
Dugački čamci čekaju u plićaku, naslonjeni na obalu kao konji spremni za još jednu rundu nošenja tuđih snova. Turisti se skupljaju kao stado – raznobojne majice, šeširi s natpisima “Life’s better at the beach”, japanke koje će izgubiti već kod prvog skoka u more.
Jedni nose ruksake kao da idu na Himalaju, drugi se šminkaju dok čekaju da motor zaurla. Neki imaju GoPro zavezane za glavu, kao da su na vojnoj operaciji, i snimaju sve – svaki pokret, svaki osmijeh, svakog kreštavog galeba. Trebat će im ti video snimci kasnije, kad se vrate doma i pokušaju uvjeriti sebe da su živjeli.
U čamcu su tihi prvih pet minuta. Svi gledaju okolo. Ajla iz Švedske pokušava uloviti sunčev odsjaj na vodi za Instagram story. Dave iz Kanade pije pivo u 10 ujutro jer je “na odmoru, brate.” Francuski par se svađa na niskim tonovima, a američka grupa pokušava naučiti kapetana kako se izgovara “thank you” s njihovim naglaskom, kao da mu čine uslugu.
Kad motor zagrmi, većina se nasmije – lažno, nervozno, kao kad avion polijeće. Mokar si od valova još prije nego što čamac krene punom snagom. Nekome torba padne. Nekome kapa odleti. Svi to snimaju.
Na pola puta, svi već znaju gdje je Railay. "Ona stijena tamo! Woooow!" kao da ju sami otkrivaju. Jedna cura na stražnjem sjedištu meditira, ignorira sve. Ili se pravi da ignorira sve. Iza nje neki tip puši vape i govori svojoj curi da "ovdje stvarno osjetiš energiju prirode".
Kad napokon stignu, iz čamca izlaze kao da su preživjeli more. Mokri, zbunjeni, puni planova. Odlaze prema bungalovima, restoranima, penjalištima. Mislit će da su Railay razumjeli.
Ali Railay ne traži da ga razumiju. Samo se smije, skriva se među stijenama i čeka da ih more opet vrati natrag.
Sunce prži po limu čamaca, sve se cakli kao friško oprana laž. Turisti se gegaju niz mol kao preplašeni pingvini, pokušavaju ne smočiti torbe i ne zagaziti u mulj. Ali oni – lađari – već su u stavu. Stoje po trojica pokraj svake brodice, s kapama na zatiljku.
I čim me spaze – eto ga. Pokret. Kao da su glave kukaca – sve se okrenu prema meni. Netko vikne moje ime, neko drugi moj nadimak, treći izmisli novi. Još dok čamac prilazi molu, čujem prvi povik: “Kàp-tên Stiv!” – viče onaj s narandžastom majicom i maše kao da sam mu dužan barem jedan zalazak sunca. Drugi dodaje, “Farang Pi-sàat!” i udara kolegu po ramenu od smijeha. Netko treći iz sjene: “Khun Bòot Mài Mii!”
I svi se smiju, ali ne onako da te ismiju, nego da ti kažu – znaš ti gdje si. Ovo je tvoj mol. I tvoji ljudi. Ruke se dižu u zrak, zvižduci, pozdravi, jedan pokazuje slobodno mjesto, drugi se već dere da mi čuva najbolje sjedalo, “tu naprijed, gazda!” Oni znaju. Dolazim često. Nisu me zaboravili.
To više nije pitanje prijevoza. To je ritual. Igra. Ljubav koja se mjeri pogledima i znakovima glavom. Ne moram ništa reći. Samo klimnem i platim 600 bahta, za povratnu kartu, za Narin i mene. I zna se tko vozi. Tko čeka. Tko pušta druge turiste da misle da su važni, dok meni već dodaju ruksak, pomažu Narin da se ukrca, i pale motor.
Oni ne čitaju karte. Ne drže rasporede. Samo prepoznaju čovjeka kad ga vide.
I svaki put kad krene čamac, i mol se polako udaljava, čujem još jedan zadnji zvižduk iza sebe – nije za pozdrav. To je znak da će i sutra bit mjesta. Jer ljudi dođu i odu, ali oni znaju tko se vraća.
Ako želiš zabavu, vjetar u kosi i malo slane ludosti, uskoči u jedan od onih ludih, drvenih dugorepaca u Krabiju. Znaš ono – čamci što izgledaju kao da su ih sklepali mornari nakon tri piva i nesretne ljubavi. Ali ne daj da te prevari njihov izgled – ti šareni brodići s repom dužim od priče tvoje tetke nude vožnju iz snova. To ti je kao cabriolet na vodi, ali bez pojasa. Dugorepci te voze kamo hoćeš – pod uvjetom da ima još bar 5-6 putnika da se vozač ne osjeti prevarenim od života. U špici sezone to ide glatko, a izvan nje, pa, bolje ti je da si ponio knjigu. Ili pivo. Ili oboje.
Karte? Mol u Krabiju. Ne brini, lađari će naći tebe čim se pojaviš na molu. Ili. Nađeš štand uz plažu u Ao Nangu. Dvije daske, jedna teta, i tabla koja ti vrišti cijene. Nema tu cjenkanja, brate. Cijene drže čvršće nego baba zlatni lančić – dogovor je dogovor, kaže klub lađara, i to je zakon. Bar znaš da ne platiš triput više jer si nosio sandale s čarapama.
Djeca ispod 12? Besplatno. Jer i lađari imaju srce. Ili možda zato što klinci viču pa im je to kazna. Tko će ga znati.
Dugorepce ćeš naći i na pristaništima Nopparat Thara, Chao Fah, Klong Muang, Railay, Ton Sai – sve to zvuči kao imena likova iz kung-fu filma. Tamo ti brodari ne prodaju kartu – samo se pojaviš, kažeš gdje hoćeš, platiš vozaču i moliš se da nije ponedjeljak u njegovoj glavi. Cijene su na ploči, čisto da znaš da te nisu oderali – osim ako nisi baš jako iritantan turist.
I eto ti avanture – sunce, sol, galeb koji ti krade čips i vozač koji pušta reggae s bluetooth zvučnika koji drži gumicom zavezan za volan. Krabi čamci nisu prijevoz – to ti je stil života. Ili barem dobra priča za kasnije.
Ah, naravno. Brod. Naravno da je drven. Naravno da ima ime koje izgleda kao da ga je ispisao pijani demon iz slavonskog tattoo salona nakon što je pao s ljestava. Slova se valjaju niz trup broda kao loše odluke nakon četvrte ljute.
I gle ti te ukrase. Šarene girlande, plastika i cvijeće u boji jogurta s tržnice. Kao da će to odvratiti bogove od činjenice da ovaj brod vjerojatno pušta vodu već pri pozdravu s obalom. Umjesto sidra, nada. Umjesto kompasa – molitva, cigareta, i možda neka improvizirana kartica s nečijeg pogreba.
Ovo nije plovilo. Ovo je metafora za brak. Lijepo izgleda izvana, šareno, veselo, ali ispod trune, i svi se pravimo da ne čujemo kako škripi kad se krene.
Evo ga. Kapetan Odustajanja. Lice koje kaže: "Ne pitaj ništa." Pogled koji je već tri puta danas rekao „jebi se“ bez riječi. Imaš čovjeka u fluorescentno-zelenoj majici, boji koja viče "vidi me", ali sve na njemu vrišti "ostavi me na miru".
Drži uže kao da je zadnje što ga veže za stvarnost. Pogled preko ramena — ne zbog poze, nego zato što mora paziti da se netko ne zajebe. Opet. Po stoti put. Vjerojatno sanja hladno pivo i da ovaj dan već eksplodira u more.
Na leđima neki natpis, možda reklama, možda psovka. Ne znaš jer nije na tvom jeziku — ali ne moraš znati. Sve ti je jasno. Čovjek nije tu zbog romantike mora. On je tu jer računi dolaze i kad brod tone.
Dobrodošao u Sand Sea Resort – mjesto gdje snovi idu da se sunčaju i umru od dosade.
Na lijevoj strani: traktor u moru. Jer zašto ne? Nema pristaništa, pa si rekao "ajmo metnut plug u Andanam". To ti je logistika s dušom. Na traktorskoj prikolici – turisti stisnuti kao sardine, gledaju u horizont kao da će tamo pronaći nešto više od tople pive i dijareje u sobi bez klime.
Desno: parada mesa u bikinijima, svi hodaju kao da su došli na vlastito snimanje reklame za život koji nikad zapravo ne žive. Pogledi prazni, osmijeh isprogramiran. Slikaj me, daj da Instagram zna da nisam ovdje iz očaja, nego jer „volim prirodu“.
I znak hotela, kako ne – Sand Sea Resort. Ispisano kao da je neka oaza. A zapravo samo još jedna točka na Google karti gdje lokalci vuku prikolice, a zapadnjaci vuku trauma iz open space u tropiku.
Evo ih – brodovi snova za 800 bahta po komadu. Parkirani u plićaku kao konji iz pijane karavane. Nose imena koja ne možeš pročitati, ali sve znaš – "Lady of the Sea", "Captain Hope", "Lucky Bastard 7". I svi mirišu na motorno ulje, sušenu ribu i razočaranja turista koji su očekivali raj, a dobili – selfie s prslukom za spašavanje.
U daljini: jahta. Naravno. Bijela, sterilna, bogata. Izgleda kao da nije ni odavde. Vjerojatno i nije. Ne pripada ovoj sceni. To je kapitalizam u sidru. Ne pristaje bliže jer zna da smrdi po stvarnosti.
Na desnoj strani – čovjek do pasa u vodi. Vodi još jedan brod prema liniji na kojoj svi ostavljaju dostojanstvo. On ne viče. Nema potrebe. Ima ritam, ima povodac, i ima cijeli dan da bude ignoriran.
A sve oko njih – turisti u japankama s GoPro kamerama i idejom da "žive punim plućima". Vjerojatno će završiti s opeklinom, proljevom i pričom kako ih je lokalac pokušao prevariti s cijenom. Jer nije to putovanje bez traume i TripAdvisor osvetničke recenzije.
Eto ga – trijumfalni silazak s broda. Hodanje kroz more s izrazima lica kao da su upravo saznali da je buffet zatvoren. Nema molitvi, nema čarolije – samo mokra stopala, sunce u glavu i razočaranje što se raj opet pokazao kao... blato.
Tip u havajskoj košulji priča na mobitel. Možda zove Uber. Možda psuje sebe jer je platio 65 dolara za “ekskluzivnu turu” koja je uključivala toplu Colu i pogrešan otok. Pored njega – žena koja nosi torbu kao da vuče posljednje ostatke nade. Ispred njih – otac s djetetom, vjerojatno pokušava ne razmišljati koliko je daleko WC.
A iza njih, na brodu – lokalci sjede kao da promatraju životni ciklus turista: od entuzijazma do žuljeva, od “wooo!” do “gdje je krema za opekline?”
Šarene trake na brodu se ljuljaju kao dekor za sprovod samopouzdanja. Na licima nema uzbuđenja, samo mirenje.
Evo ti Dijamantna špilja. Osam minuta hoda od Railay East plaže — što je taman dovoljno da se oznojiš, zažališ, i pitaš kako si od djeteta koje je sanjalo svemir postao odrasla osoba koja ide gledati kamenje u rupi.
Smještena blizu "Cave Resorta", što je valjda ironično ime jer kad jednom uđeš unutra, shvatiš da je cijela stvar više „mokri podrum s ehoom“ nego „resort“. Unutra te dočeka miris vlage, par šišmiša koji vise kao depresivni studenti u stanci između ispita, i stijene koje navodno „sjaje“ — ako se znaš diviti vodi koja curi niz zid kao da je špilja zaboravila zatvoriti slavinu.
Kažu da je bazen u sredini „svjetlucav“ u kišnoj sezoni. Što u prijevodu znači: voda se nakupi, mulj bljesne na suncu, i svi odjednom fotkaju kao da su otkrili novi planet. A ti stojiš, gledaš tu žabokrečinu i misliš: „Čekaj... ja trebam platiti ulaznicu za ovo? Nema šanse."
Šišmiši? Ima ih. Cijela banda. Vise i gledaju te kao da su vidjeli stotine takvih kao ti. I jesu. Svi s GoPro kamerama i upalom lista jer su “htjeli nešto autentično”. A priroda te samo gleda i šapće „Nisam ja kriva, ti si sam došao.“
Diamond Cave Resort: ako već moraš spavati negdje, neka barem ima stijenu u blizini.
Smješten na strani gdje sunce izlazi (jer život ionako voli da te probudi prerano), Diamond Cave Resort nudi ti izbor između sobe s klima-uređajem i sobe bez klime – što je zapravo izbor između znojenja kao kriminalac u ispitnoj sobi, ili znojenja malo manje.
Sobe su bungalovi. Prirodni stil. Što u prijevodu znači: zidovi nisu svi ravni, vrata škripe kao da mole za pomoć, a iz nekog razloga sve miriše na mješavinu bambusa, stare kave i zaboravljene vlage.
Imaš dvije opcije:
Brdska varijanta, gdje hodaš uzbrdo do sobe i pitaš se zašto nisi ostao kod kuće.
Hladna priroda, gdje ti gušteri požele dobrodošlicu i vjetar ponekad zvuči kao da netko plače iz šume.
Drveća? Ima ih. Kažu da su „zanimljiva“. Možda ti jedno i progovori ako si dovoljno dehidriran. Možeš ih „dodirnuti“, jer eto, to je valjda luksuz. Miris drveta? Da, ako ti nos još nije otupio od 38 stupnjeva, osjetiš i taj „dašak prirode“ – prije nego te ugrize komarac veličine goluba.
Uglavnom, ako želiš mjesto gdje ćeš se probuditi s glavoboljom, pogledati kroz prozor i pomisliti „gdje sam to došao sa svojim životom?“ – ovo je pravo mjesto za tebe. Ako ništa drugo, špilja je blizu. A tamo možeš da uđeš i praviš se da si nestao.
Ideš ti tako prema famoznoj Phra Nang plaži, sav ushićen, prepečen suncem i životnim izborima, kad usput – evo ti špilje. Nema table, nema upozorenja, nema "ovo morate vidjeti" – samo rupa u stijeni koja izgleda kao da ju je priroda napravila dok je zijevala od dosade.
Ulaziš unutra jer ti je pun kufer i sunca i ljudi i sebe. Unutra? Mrak. Vlažno. Tišina. Klima uređaj na prirodni pogon. Zrak miriše na kamen, mahovinu i nešto što možda jest, a možda i nije šišmiš. Romantika na kvadrat.
Zidovi mokri kao ti nakon pet minuta hodanja. Pokoji šišmiš proleti da te podsjeti da nisi pozvan. Ali znaš što? Mir. Nitko te ne fotka, nitko ne viče „Instagram me!“, nitko ti ne nudi kokos za cijenu kave u Zürichu. Samo ti i špilja. I misao: "Mogao bih ostati ovdje. Otvorit štand s pivom. Nazvat ga 'Rupa spasa'."
I taman kad ti to sve postane genijalna ideja, prođe neki Nizozemac s ruksakom i kaže: "Oh, nice cave!", i sve se vrati na staro. Izlaziš van, spuštaš sunčane naočale kao zadnji kauboj, i nastavljaš prema plaži gdje te čekaju falusne skulpture i još turista koji glume Indianu Jonesa u japankama.
Jer realno, ta špilja je najiskrenije mjesto na cijelom Railayu. Ne glumi, ne sja, ne traži pažnju. Samo postoji. I to bolje od većine nas.
Nekad davno, točnije 2019., prije nego su ljudi nosili maske iz drugih razloga osim seksualnih, na Reilayu se pojavio čovjek po imenu Matej. Bio je Hrvat, ali onaj tip koji ti na plaži objašnjava kako sve kod nas "nije loše, ali sve bi ja to drukčije". Putovao je solo, nosio je japanke i narukvicu koju mu je jednom dala djevojka iz Berlina. Više se ne čuju.
Matej je tog dana krenuo prema Phra Nang plaži jer je pročitao na TripAdvisoru da "moraš to vidjeti". Usput, kako to već ide, sjeo je u hladovinu, a onda spazio špilju. Nije izgledala ništa posebno – kao da je stijena jednostavno odlučila prestati postojati na tom mjestu. No Matej je bio u onom raspoloženju kad ti dođe da vidiš kamo to vodi.
Ušao je. Bio je mrak. Hladno. Tih zvuk kapanja, onaj kap... kap... kap koji te podsjeća na to kako ti život curi kroz prste, kap po kap. Sjeo je. Disao. Počeo razmišljati. O svemu. O tome kako ga posao ubija, kako mu je bivša rekla da ne zna razgovarati, kako nije siguran ni voli li more, ili samo bježi iz Zagreba.
Marko klimne glavom, i bez riječi izađe van.
I stvarno – bio je drukčiji. Nasmijan. Lagan. Kao da je ostavio cijelu bivšu u onoj stijeni. Počeo je pričati s ljudima, dijeliti mango s nepoznatima, nasmijao se jednom djetetu koje mu je slučajno stalo na nogu. Čak je nekome pomogao nositi ručnik.
Ali do večeri... sve se vratilo. Netko mu je u baru rekao da izgleda umorno. I gotovo. Stari Matej se vratio. Cinik, pasivno-agresivan, pomalo gladan, pomalo razočaran.
Jer špilja stvarno mijenja. Ali samo na jedan dan.
Od tad, Matej dolazi svake godine. Uđe. Sjedne. Isključi svijet.
A izađe bolji. Na 8 sati. I to je više nego što većina nas uspije ikad.
Nitko zapravo ne zna kad je počelo. Špilja je oduvijek tu – samo pukotina u stijeni na putu do Phra Nang plaže. Mnogi prođu pokraj nje, bace pogled, možda i fotografiju, i nastave dalje. No lokalci, oni stariji, kažu da tko god uđe predvečer — ne izađe isti. Ako uopće izađe.
Turistički vodiči o tome ne pričaju. Reilay živi od turista, a turisti ne vole priče bez happy enda.
Ali 2022. jedan je tip ipak nestao. Nizozemac. Putovao solo, planirao meditirati „među energijama stijena“. Posljednji put viđen je kako ulazi u špilju oko 17:45. Bio je vedar dan. Nije bilo ni tajfuna ni poplava ni čudnih zvukova. Samo – nestao.
Tjedan dana kasnije, policija je obišla špilju. Pronašli su njegov ruksak, čuturicu za vodu, japanku. Sve su to izvukli van. No jedan policajac, mlađi, rekao je da se unutra osjeća "čudno". Kao da ga nešto promatra. Kao da špilja diše. Noć nakon toga, ubio se u svom stanu u Krabiju. Bez poruke.
Godinu dana poslije, isto mjesto. Francuski par u četrdesetima. Ona ušla unutra da „snimi atmosferu“. On čekao ispred. Prošlo pet minuta. Deset. Petnaest. Ušla i policija. Nisu je našli. Ni trag. Kao da se stijena zatvorila i pojela je.
Ali najjezivije? Kad su pregledali snimku s njezine kamere (nađena u špilji tri dana kasnije), posljednji kadar bio je nešto što nisu znali objasniti – zid špilje se pomaknuo. Ne kao da je pukao ili pao – nego kao da se uvukao. Povukao prema unutra. Kao mišić.
Špilja je i dalje tamo. Ljudi i dalje ulaze. Uglavnom se svi vrate. Uglavnom. Ali ako si sam. Ako si ušao pred sumrak. Ako si osjetio onaj hladan dah, i učinilo ti se da nešto šapće, nešto što ne razumiješ, ali ti kosti postaju teške... Izađi. Odmah. Jer jednom godišnje, špilja nekog zadrži. I tko zna – možda si ti na redu.
A taj Nizozemac što je nestao? Vjerojatno je samo sjeo, zapalio joint, razmislio o životu i odlučio – jebiga, bolje mi je tu nego opet u Amsterdamu s kreditom i klimavim brakom.
I ta Francuskinja s kamerom? Daj molim te. Ako već hoćeš da te pojede živa stijena, bar to nemoj snimati. Nije sve za YouTube, dušo. Neke stvari se trebaju dogoditi bez lajka i zvonca.
I sad svi nešto šapću o špilji. O energijama. O disanju stijene. Ma stijena ne diše, brate, ti si zadnji put jeo nešto normalno prije tri dana i mozak ti vrišti za proteinima. Nisi u paranormalnom – u hipoglikemiji si.
A ta fora s "jednom godišnje špilja nekog zadrži"? E, to ti je prirodna selekcija. Ako si toliko glup da sam ulaziš u mračnu rupu na Tajlandu u sumrak – pa prijatelju, možda te ne treba ni tražiti.
Znaš što bi ja napravio? Donio klupu, bocu ljute i natpis: “Ulaz slobodan, izlaz sretan.” Sjeo ispred špilje i gledao kako budale dolaze i odlaze. Neki i zauvijek. I iskreno – ne bi mi falili.
Jer nije špilja problem. Ljudi su.
Dočekuje me lik u lanenim hlačama i bez cipela. Zove se Arjuna. Nudi mi detox vodu s krastavcem. Kaže da ćemo „zajedno otpustiti emocionalnu težinu“. Ja kažem da sam tu samo da otpustim probavu.
Legnem na masažni stol, očekujem dodir raja – dobijem šamaranje po leđima i ženu koja mi govori da sam „energetski blokiran“. Jesam, gospođo. Zove se porez, dug i bivša.
East Railay. Prva stvar koju vidiš kad siđeš s broda iz Krabija. I dok ti srce zaigra od pogleda na litice, ono što te dočeka nije plaža – nego blato. Mangrove. Šuma stabala koja stoje u vodi i izgledaju kao da pokušavaju pobjeći, ali su zaboravile kako se hoda.
Kupanje? Zaboravi. Možeš pokušati, ali ćeš završit u mulju do koljena, izgreban i emocionalno iscrpljen.
Na sjevernom kraju šetnice? Komercijala. Fast food tajlandski stil. Pizza sa školjkama. Bar gdje DJ pušta reggae iako ne zna što su riječi ni što znači riječ “bas”.
Ali, ako se uputiš stazom prema Ton Saiju – i ako te komarci ne odnesu – naići ćeš na već opjevanu Dijamantnu špilju. Ima šetnicu u dubinu, što zvuči kao metafora za psihoterapiju, ali zapravo je samo drvena platforma po kojoj ti noge proklizavaju dok šišmiši seru s plafona. Autentično.
East Railay nije glamur. Nije razglednica. Nije ni plaža. Ali ako ti treba mjesto gdje brod pristaje, a ti još ne znaš kamo ideš – eto ti ga.
Prvo što vidiš kad izađeš iz broda: drvo u vodi, tip s rancem do kolena i bar s natpisom “Best Mojito in Railay” — što ti odmah kaže da nije. Sednem u bar. Naručim pivo. Dođe mlako. Kažu: “It’s authentic.” Rekoh, nije autentično, nego si lenj.
Drugo pivo. Pored mene seda Šveđanin, objašnjava kako je “pronašao sebe” trenirajući Muay Thai ujutru i povraćajući detox sokove popodne. Pokazuje mi ožiljak na rebru i kaže da mu je to “unutrašnja snaga koja izlazi kroz kožu”. Kažem mu da i ja imam unutrašnju snagu – u jetri. Zove se rakija.
Treće pivo. Komarci me napadaju ko da sam jedini topli obrok u nedelju dana. Prskam se sprejom koji miriše na razvod i ne pomaže. Neki lik s dredovima prodaje narukvice “za balans čakri”. Pita me koji sam horoskopski znak. Kažem mu: “Alkoholik.”
Krećem šetnicom prema Dijamantnoj pećini. Oko mene gušteri, neki lik u japankama nosi zvučnik i pušta techno iz Beča. U jednom trenutku pomislim da sam na Fruškoj gori, ali onda ugledam školu Muay Thaija.
Sedam opet, sad u restoran gde mi kažu da je kari “blagi”. Kari mi pojede dušu i ostavi samo želju da se vratim na čamac i nikad više ne jedem ništa što izgleda kao lava.
I taman kad pomislim da je dan propao, nailazi devojka iz Makedonije. Kaže da je pobegla iz joga kampa jer su je naterali da meditira pored zmije. Pijemo pivo. Smejemo se. Na trenutak zaboravimo sve.
I onda me ujede komarac. Za nos. Bukvalno. Za nos. I sve se vrati na normalu.
MARCEL: Probudio sam se u šest ujutro jer me prozor nije imao volje braniti od sunca. U sobi je bilo 32 stupnja, ventilator se vrtio kao da je na kisiku, a ja sam zaboravio zašto sam uopće u Tajlandu. Onda sam se sjetio — "rad na sebi". Gledao sam previše dokumentaraca i mislio da mi treba duhovnost.
Pomislio sam: To će biti glupost. I odmah se prijavio. Dolazim na plato iznad mangrova. Instruktorica — Amerikanka u lanenoj haljini, kosa do struka, glas kao da šapuće molitvu Siri. Kaže: "Welcome, divine beings. Let go off your ego."
Ja mislim: Pa bez ega ja ne bih ni ustao iz kreveta, kraljice.
Oko mene — pet žena. Tri Amerikanke, jedna Njemica, jedna iz Australije. Sve izgubljene, spiritualno gladne i obučene kao da su upravo izašle iz kataloga "zen za početnike". Počinjemo s disanjem. "Udahni svjetlo. Izdahni bol." Ja udišem znoj. Izdahnem jučerašnji Pad Thai. Zatim afirmacije. "Ponovi za mnom: Ja sam dovoljno dobar. Ja zaslužujem ljubav. Ja opraštam sebi." Pogledam oko sebe. Jedna plače. Druga se trese. Treća šapće kroz suze: "I am worthy. I am light." Ja šutim. Što da kažem? Da sam zaspao jučer s čipsom u ustima i probudio se s komarcem na očnom kapku?
Instruktorica mi priđe. Gleda me ravno u dušu. "Ti ništa ne govoriš. Pusti. Otvori srce." Kažem: "Ako otvorim srce, ispast će ironija." Ona se nasmiješi. Kaže: "To je prvi korak."
Radimo poze. Pas koji gleda dolje. Ratnik dva. Most. Ja na pola sata preživljavam vlastito tijelo koje krcka kao da ga vraćam iz garancije.
I onda — kraj. Zvono. Tamjan. Ležimo. Zvuk tibetanske zdjele kao poziv iz svemira. Pored mene, Amerikanka šapće: "Osjetila sam kako mi djed izlazi iz pete. Kao… oslobođenje." Kažem: "Meni je samo malo otpuhalo plinove."
Ustajemo. Aplauz u tišini. Svi se grle. Ja gledam u more i mislim: "Okej. Preživio sam. Možda nisam prosvijetljen, ali barem nisam pao u nesvijest u pozi goluba."
I to je nešto.
Prva jutra na Railayu bila su mu romantična: mango smoothie, podcast o disanju, i Instagram storiji sa „find your edge“ u opisu. Ali sad je stajao ispod te jebene vapnenačke stijene, znoj curi niz leđa, pojma nema gdje mu je kaciga, a vodič — Tajlanđanin s osmijehom koji izgleda kao da je već sahranio nekoliko ovakvih — kaže: „You climb. You feel. No fear.“
Eric klimne. Nema pojma o čemu priča, ali sviđa mu se kako zvuči.
Navuče pojas. Ruke mu se tresu. Ne od straha, nego od nesigurnosti. Ili kofeina. Ili oboje. Gleda stijenu. Ona ga gleda nazad, bez emocije. Kao bivša djevojka.
Počne se penjati. Prvi hvat – ok. Drugi – malo nesiguran. Treći – klizne, ali se ne pušta. U glavi mu mantraju svi motivacijski citati koje je ikad pročitao na zidu teretane: „Samo naprijed.“ „Bol je privremena.“ „Znoji se sada, sjaji kasnije.“ Sve mu zvuči kao loš savjet.
Na pola puta, zaboravi disati. Pogleda dolje – greška. Pogleda gore – još veća greška. Vodič viče: „Relax, man! Climb with love!“
Eric hoće povratiti. Ne zna penje li se zbog ljubavi ili zato što mu je lakše riskirati pad s 20 metara nego još jedan ponedjeljak u uredu s Chadom iz HR-a.
Napokon, dosegne vrh. Nema fanfara. Nema svjetla. Samo tišina i pogled na more. I tu, u toj tišini, Eric osjeti nešto... ne, nije prosvjetljenje. To je grč u listu i želja za pivom. Spušta se dolje. Mokar, blatnjav, lica koje govori „ne pitaj ništa“. Vodič mu kaže: „You did good. You alive.“ Eric kaže: „Za sada.“ Sjeda u bar. Pije Chang. Gleda stijenu. I pomisli: „Možda sutra ponovno. Ili možda samo masaža.“
Stajala je na pramcu tog drvenog broda kao da je osvojila more. Zlatni bikini koji je više znao o vjetru nego o moralu, crne hlačice koje su prkosile gravitaciji i torbica prebačena preko ramena kao da je upravo izašla iz banke, a ne iz čamca.
Sunce ju je pržilo bez milosti, ali nju nije bilo briga. Koža osunčana, zategnuta od života ili dermatologa – teško reći. Pogled oštar, kao da traži nekoga da mu kaže "nisi ti za ovo", samo da može reći "znam, ali svejedno jesam".
Oko nje gomila turista. Svi sjede, znoje se, čekaju da ih netko spasi od vlastitih odluka. Ona – stoji. Drži masku za ronjenje kao trofej. Nosi crnu kapu kao da ide na trčanje, iako joj je jedini maraton u zadnje vrijeme – od hladnog pića do hladovine.
U pozadini – more, brodovi, i neki daleki osjećaj da se svi ovdje prave da su nešto više od onoga što zapravo jesu.
Ali ona ne glumi. Ona zna da je scena. Ona je scena. I dok svi pokušavaju izgledati prirodno za Instagram, ona stoji kao da pozira za vlastiti film — naslov: "Dođi, sunce, još uvijek te mogu podnijeti."
Sunce udara kao bubanj u nebeskom orkestru, pijesak zlatan, bijel, živ, žari kroz tabane, a svijet plovi mimo nas – sav u valovima i dlanovima, u znoju i solima.
Stigli smo brodom iz Krabija, u onoj dugačkoj drvenoj kanti što pucketa pod valovima i miriše na naftu i priče. Narin je sjedila na rubu čamca kao da sanja neku drugu plažu, neki drugi život, možda život bez mene, bez ovih mojih zgužvanih misli i šupljih odgovora, ali svejedno je došla — ili ostala — tko zna, tko broji? Ne brojimo dane, brojimo samo poglede kad padnu slučajno i ostanu sekundu predugo. Vjetar nam je tukao lice, a Narin je vrisnula svaki put kad brod poskoči, kao dijete koje se raduje što nije odraslo. Gledao sam je – crna kosa upletena u more, smijeh kao udarac zvona na budističkom hramu u šest ujutro kad ti srce još spava.
Na Railayu vrijeme ne postoji. Nema automobila, nema cesta. Samo staze u pijesku i tragovi ljudi koji su došli tražit mir, ekstazu, gljive, ljubav, bijeg. Railay West je plaža koja te zagrli, ali te nikad ne uhvati. Sve pušta, sve klizi – pijesak, dani, riječi, veze.
Ležimo, gledamo svijet: Šveđani koji izgledaju kao da su ispali iz kataloga, Francuskinje u tangama što plešu na reggaeton, Ameri koji mašu GoPro kamerama kao da im život ovisi o snimci. A mi? Mi smo dvoje izgubljenih pasa pod tropskim suncem, jedemo mango s prstima i pijemo smoothie. Ljudi plešu, viču, piju, pišaju u moru misleći da je to ritual, a možda i jest — možda je svako olakšanje mala religija.
“Zašto si došao u Tajland?” pitala me.
“Zaboravio sam.”
“Što?”
“Zašto sam došao.”
I tako šutimo. More pred nama, stijene oko nas, nebo nad nama. Sve diše kao jedno ogromno biće koje ne mari što si ti sitni putnik, znojav i umoran od civilizacije. Narin mi nudi mangostin. Kaže: “Za dušu.” Ja kažem: “Duša je u sandalama.” Onda se smijemo, ne znamo zašto, možda jer smo predugo tu, ili smo prekratko živi. Ima nešto u njenom smijehu što mi govori da je sve dobro, čak i kad nije, čak i kad nas svijet pojede, Railay će nas ispljunuti smirene i sunčane i pune pješčanih priča koje nitko neće vjerovati kad ih ispričamo u betonskim stanovima u nekom drugom životu.
Ležimo na pijesku. I negdje između galama backpackera i tihih uzdaha mora, čujem šapat istine. Ne dolazi u riječima. Dolazi u pogledu, u tišini, u narančastom odrazu sunca na koži žene koja nije moja, ali mi pripada više nego išta drugo u ovom času. I to je to. Ništa se ne mora dogoditi. Jer sve se već događa.
Sjedimo u baru na plaži. Konobarica ima glas kao stari radio — stalno puca i škripi, ali nekako te drži budnim. Tip do nas — preplanuo, bijele lanene hlače, izgleda kao da mu je um već godinama na godišnjem — kaže, nešto.
Osmijehnem se. Onako, u sebi. Kao kad ti se nasmije hemoroid kad sjedneš. "Bez mora nema odmora." — kažem Narin.
„Bez mora nema odmora?“ kaže tip i gleda me kao da mi pokušava prodati brod bez dna. „Čovječe, meni je more u pepeljari, a odmor mi je kad WC školjka nije začepljena." Povuče gutljaj. „Odmor? Odmor je kad te život na par sati zaboravi. Kad te šef ne nađe. Kad ti bivša ne piše. Kad ti jetra kaže: 'U redu je, još jednu možemo.'“
Ništa ne kažem. Samo buljim u svoju pina coladu kao da tražim odgovore. A tip sigurno misli — jebi ti more. Ja imam bar, pepeljaru i mir tri stola dalje.
Tip pocucla svoje pivo, uzme ručnik i odgega na plažu. Sunce udara kao porezna uprava. Ljudi unaokolo mažu se kremama, nose šešire, viču na djecu, smiju se ničemu, kao da će ih to spasiti. On sjedne na presavijeni ručniku koji smrdi na vlagu i propali brak. Dječak ga gleda dok pali cigaretu. Tip ga gleda natrag — onaj pogled koji kaže neka uči rano kakav je život stvarno.
„Gospodine, nije dozvoljeno pušenje na plaži“, kaže neka žena s naočalama kao reflektori i glasom kao pokvareni sat.
„Ni život nije dozvoljen, ali evo nas.“
Ustao bi, ali tijelo protestira. Jetra svira svoju simfoniju boli. More šumi, preglasno, kao reklama za duhovni mir. Tip skida pogled s horizonta. Tamo nema odgovora. Tamo su svi otišli tražeći nešto, i nitko se nije vratio s ičim osim rakova i fotografija.
Na ručniku do njega par se ljubi kao da se nikad neće raspasti. Ali hoće. Svi se raspadnu. Ljubav je kao sunčanje — predugo ostaneš, i opeče te.
Pokušava zaspati, ali dijete baca frizbi. Pogodi ga u glavu. Otvori oči i pomisli: „Odmor, ha?“
Ljudi hodaju bosi, nasmijani, preplanuli, zdravi – fuj. Dvoje njih ide prema vodi, nose ananase ili neke druge egzotične kurčeve, kao da im život ovisi o selfieju s brodom koji izgleda kao da će se raspasti na prvom valu.
More smrdi na mokri ručnik i razočaranje. Ove barke, sve šareno ukrašene, kao da su došle iz Parade ponosa. Svi ih slikaju kao da nikad nisu vidjeli drvo koje pluta. Jesam ja jedini kojemu je jasno da je to samo mokro drvo s motorom?
A pijesak? Vruć, ulazi u sve otvore. I kad sjedneš da se odmoriš od svog osobnog pakla, neko dijete te pogodi frizbijem i majka mu se smije kao da si klaun u njenoj jebenoj telenoveli.
Ne znam... ljudi plaćaju da dođu ovdje. Da se kuhaju. Da gledaju vodu. Ja plaćam da me ostave na miru. I da mi donesu pivo. U zatvorenom prostoru. S klimom. I bez usranog kokosa.
NO NAME ŽENA: Napokon sam na toj plaži. Bog me je ovdje poslao – ili barem dobra cijena avio karte. I hvala mu. Sunce me ljubi po ramenima kao da sam zadnje mango voće na stablu, a preda mnom – red dugih drvenih čamaca, svaki s vrpcom, zastavicom, osmijehom. Kao da čekaju povorku sirena.
Ljudi hodaju bosi, nasmijani, preplanuli, kao da su upravo pobjegli iz reklame za sreću. Dvoje turista nosi ananas i nešto što izgleda kao kokos u obliku raketnog goriva. I sve to ima smisla. Jer kad ti je lijepo, moraš držati nešto egzotično u ruci. Pravilo.
More ne smrdi, ne. Miriše. Na sol, na djetinjstvo, na prvi poljubac koji si sanjao na klupi a doživio tek s 32. Te barke, šarene i klimave, kao da su izašle iz dječjeg crteža koji je nacrtao svijet gdje je sve – okej. Svijet gdje drvo još zna plutati i ima svoju svrhu.
Pijesak je vruć, da. I uđe posvuda, kao zaljubljenost – nenajavljeno i bez pristojnosti. Ali ne smeta. Sjediš, gledaš valove, dijete trči, baca, pogodi te frizbijem – i sve je to točno kako treba biti. I mama mu se smije jer zna da ti treba malo nesavršenstva da priznaš da je stvarno.
Ljudi dolaze ovdje da se vrate sebi. Da budu bosi i ne misle. Ja sam došla da upijem svaki gram svjetla. I kad mi donesu kokos – ne žalim se. U njemu je slamka i život.
Došao je u Tajland da se oženi. On, trideset i devet, iz mjesta koje više ni na Google karti ne izgleda privlačno. Radio nešto s računalima. Ili papirima. Ili tuđim promašajima. Bio je od onih što uvijek kažu “možda dogodine”. I sad je ovdje.
Upoznao je nju preko aplikacije koju nije znao pravilno izgovoriti. Pisala je da voli prirodu, iskrenost i zapadne muškarce. Imali su zajednički jezik: loš engleski i još gori strah od samoće.
Našao ju je u baru u Patongu. Imala je osmijeh koji je znao kada se uključuje, a pogled koji je već gledao previše istih. Naručila mu pivo prije nego što je stigao sjesti. On je mislio: to je znak. Ona je znala: to je posao.
Sedmi dan ide kod zlatara. Kupi prsten. Smije se kao klinac. Po prvi put u deset godina ne misli na Excel tablice i poreznu. Ona ne dolazi taj dan. Ni sutradan. Treći dan mu porukom pošalje emoji slona i “sorry, family sick”. Više je nikad ne vidi.
Ostane još tri dana. Svaki dan pije isto pivo, sjedi u istom baru i razgovara s konobarom koji ne razumije ništa, ali mu svejedno klima glavom. Na povratku u avionu, stjuardesa ga pita je li sve u redu. Kaže: “Odlično. Samo sam zaboravio što sam tražio.” A onda zatvori oči i sanja vjenčanje na plaži koje nikad nije bilo stvarno.
Ne zna da imam stan. Da imam dijete koje čuva baka. Da sam prošla sve to već tri puta. Da sam jednom skoro i pristala — i onda se vratila iz Finske s modricama i prstenom koji sam prodala isti dan kad je otišao na posao.
Poslala sam mu emoji slona. I rekla da je obitelj bolesna.
Nije lagala. Samo nije rekla čija.
Hodali su tiho, jedno uz drugo, kao da su već sto puta pokušali pobjeći jedno od drugog pa im je sada lakše ostati. Ona u ružičastom bikiniju, marama oko glave, torba u ruci — kao da nosi kruh, vino i sve svoje razočarane snove u istoj vrećici. On bez majice, rame crveno od sunca, pogled negdje između „ne mogu više“ i „ali ajde još danas.“
Nisu se držali za ruke. Nisu morali. Već su se držali godinama.
More je bilo mirno, tiho, kao da i ono zna kad treba zašutjeti. Plutače se protežu prema horizontu, poput granica koje više nikog ne zanimaju. Nekad su im služile da znaju dokle smiju plivati. Sad su tu da podsjećaju da su još uvijek unutar nečeg. Možda braka. Možda dogovora. Možda samo navike.
Nisu se svađali. Barem ne danas. Možda su sinoć. Možda u avionu. Možda će opet večeras, kad pivo ne rashladi sve što treba. Ali sad — sad samo hodaju. Kao dvije navike koje su se dogovorile da danas budu tihe.
Pored njih — ništa. Pijesak. Morski zrak. moje pretpostavke. I jedna sjena koju vuku za sobom kao dokaz da su još stvarni.
On je ležao kao utopljenik koji je upravo došao k sebi. Ona je sjedila, nagnuta prema njemu, pričala nešto, ali znaš da on to ne sluša. Ne iz zlobe. Nego jer je more preglasno u njegovoj glavi.
Ispred njih – jedan par. Hodaju prema moru, drže se za ruke kao da ih veže nešto veće od ljubavi. Možda kredit. Možda tišina u sobi kad se ugasi klima. Možda navika. Ali idu zajedno, usporeno, kao da ih privlači dno, a ne površina.
Tip u svijetloplavim gaćama šeta sam. Ne zna kamo ide. Nema ručnik, nema bocu, samo tijelo koje ide jer više ne zna stajati. Gleda prema moru, ali ne ulazi. Kao svi mi. Želi nešto, ali ne toliko da se smoči.
Brodovi u daljini plutaju kao uspomene koje više nitko ne pokreće. I ta jedra, bijela i čista, kao obećanja koja nikad neće doći do obale. A u sredini svega – dvoje ljudi, ležeći na ručnicima, gledajući nebo i glumeći da je sve u redu. Boca vode, napola pojedena vrećica čipsa, mokri ručnici koji mirišu na deterdžent i razočaranje.
Railay. Raj za umorne. Pijesak za izgubljene. I svi ti ljudi koji se sunčaju kao da se mogu oprati od vlastitih misli.
Ne nosi ručnik, ni torbu, ni ženu, ni sjećanje koje bi htio priznati. Samo ide. Po pijesku. Uz more. Uz sebe. Hoda ravno, a u glavi sigurno krivo. Takav je ritam kad si previše puta čuo "kasnije" i "nije do tebe" i "hvala ti na svemu". Sad ti ostane samo korak po korak. I sol u prstima.
Ispred njega, par – idu prema moru kao da znaju gdje je spas. Možda i znaju. Možda je to njihova prva zajednička plaža, možda posljednja. Možda mu je ona rekla: “Ajmo se samo malo okupati, ne misliti na ništa.” A on rekao: “Ajmo.” I sad idu. Kao dvoje što se drže dok sve drugo pušta.
Ali onaj prvi, taj što hoda, ne ide prema moru. Nema kamo. On ide paralelno s morem, kao da se boji da će ga nešto uvaljati u istinu ako zagazi duboko.
A more? More ni ne zna tko si. Nema pojma o tvojim greškama, ni koga si volio, ni zašto si rekao ono što si rekao. Ono se samo miče. Kao i vrijeme. Kao i svi oko tebe. A more, opet, ni ne trepne.
LOGAN: Potencijalni muž? Dobro, slušaj. Ne tražim princa na bijelom konju — više tipa koji zna kad treba šutjeti i gdje su mu čarape. Treba mi netko tko ima emotivnu inteligenciju. To ne znači da mi recitira psihologiju s Instagrama, nego da zna da nisam ljuta zato što sam gladna, nego zato što se ponaša kao idiot već tri dana.
Želim i zajedničke interese. Ne moramo voljeti iste filmove, ali bilo bi lijepo da ne mrzi sve što ja volim. Ako volim ići na more, a on misli da je sunce zavjera — teško ćemo do mirovine zajedno.
Pun ljubavi i podrške? Da, ali ne na onaj "kupi ružu pa zaboravi rođendan" način. Nego da zna kad da mi skuha čaj i kad da mi donese pivo. I da zna kad da ništa ne kaže, samo da sjedi i sluša kako psujem šefa.
I opušten, da. Da ne dramimo oko svega. Ako zagori riža, da ne zove vatrogasce. Ako sam u lošem raspoloženju, da zna da to nije kraj svijeta — nego početak tišine.
I još nešto — da voli probat nove stvari. Ali ne nove žene. Ukratko: Hoću nekog s glavom na ramenima, jezikom koji zna kad je dosta, i srcem koje nije na iznajmljivanje.
Ona je otišla prema moru s tijelom koje više ne traži dopuštenje. U leopard badiću, slamnatim šeširom i ramenima naviknutima na previše godina “ajde, požuri.” Hodala je sporo, ali ravno. Kao netko tko zna kamo ide, makar ne zna zašto.
On je ostao stajati. U kratkim hlačama s bijelim slovima i praznim rukama. Gledao je za njom, ne kao da je ljut, ni zaljubljen, ni u dilemi. Gledao je kao netko tko je već tisuću puta gledao kako odlazi – pa više ne trči za njom. Samo pusti da ide. Možda da ohladi živce. Možda da ga pusti da diše. Možda da pliva prema drugom kontinentu.
Oko njih – leže ljudi. Leže kao poruke koje nitko više ne otvara. Turisti izgorjeli u pokušajima da odmore dušu. Parovi koji šute. Samci koji lažu sami sebi. Svi pod istim suncem. Svi u istoj predstavi u kojoj nitko ne zna točno koju ulogu igra.
Ali njih dvoje su zanimljivi. Ne jer su posebni. Nego jer su obični – do boli. Jer točno znaš priču: došli su na odmor da se nešto popravi. Ili završi. I nije se popravilo. Niti završilo. Samo se rasteglo po plaži kao mokri ručnik koji nitko više ne želi složiti.
On još stoji. Možda se pita da li da je dozove. Možda da joj dobaci bocu vode. Možda samo da sjedne natrag, zatvori oči i pravi se da je sam.
Ona već gazi plićak. I ne osvrće se. Kao i uvijek.
Kad netko počne forsirati da pređemo na neku drugu aplikaciju jer “ovdje se osjećaju sputano” — već mi u glavi zvoni sirena, crvena, masna, s glasom iz kvarta koji viče: "Ništa od toga, kraljice."
Gledam profile. Ako je sve savršeno — profesionalne fotke, citati o dubokoj ljubavi i referenca na “duhovnu povezanost” — znam da iza toga ne stoji duša nego tip u potkošulji s 3 monitora u Mumbaiju koji pokušava smisliti kako da mi “pošalje novac jer ima višak i traži nekog iskrenog”.
Ako mi netko ponudi financijsku pomoć ili traži da mu "samo kratkoročno posudim nešto, vratit će mi, majkemi" — brišem, blokiram, palim svijeću za sve koji su pali na to. I idući put naručim duplo pivo jer sam još uvijek — unatoč svemu — netko tko zna da ljubav ne dolazi u kriptovalutama.
Vremena su se promijenila, kažeš. Ma nije da su se promijenila, samo su postala... čudnija. Ljubav više ne stanuje iza šanka ni u knjižnici. Sad dolazi u inbox. S prijevodom. I lošom Wi-Fi vezom. Web stranice za naručivanje nevjeste poštom više nisu tabu. Sad su kao i pizza. Klikneš, platiš, čekaš. Nekad dobiješ stvarno dobru – a nekad stigne hladna, prepečena i s nečim što nisi naručio.
Ali da budemo pošteni — ima i onih koji su uspjeli. Ljubav preko ekrana, pa avion, pa aerodromski zagrljaj bez kemije, pa ipak, eto... deset godina braka i dvoje djece s imenom koje nitko ne zna pravilno izgovoriti.
Ako sanjaš internacionalnu romansu — može. Samo znaj da granice nisu samo geografske. Ima i onih moralnih. I emocionalnih. I bankovnih.
Internet? Minsko polje. Ispod svakog “hej, ljepotice” može biti čovjek, žena, algoritam, kriminalac ili netko tko živi s tri mačke i ima puno slobodnog vremena. Moraš paziti. Jer iza svakog "you look beautiful today" često stoji: "pošalji 500 dolara za vizu, ljubavi."
Zaključak? Možeš tražiti ljubav online. Ali ponesi kacigu. I zdrav razum.
Imam 33 godine, ali ne izgledam dan starije od “koga briga, ako imaš karakter”. Živim u Bangkoku, gdje promet stoji, lažna obećanja se tope na vrućini, a snovi nose štikle i maskaru.
U slobodno vrijeme? Šetam. Sama, jer sam sebi najbolji hodajući partner. Ili s društvom, kad trebam podsjetnik da nisam jedina koja sve vidi i šuti. Radim jogu. Meditiram. Znam disati pravilno i ignorirati gluposti još pravilnije.
Govorim tajlandski i engleski. Tečno. Što znači da mogu reći “volim te” na dva jezika — i “ne vjerujem ti ništa” još brže.
Znaš, svi misle da su tajlandske nevjeste očajne. Ja sam možda u pošti — ali nisam bez adrese. Ne tražim spasitelja, nego nekog tko zna da žena može biti lijepa, pametna, svoja i još uvijek htjeti ljubav. Ali ne pod cijenu dostojanstva. Zato, ako čitaš ovo s rukom na novčaniku i snovima o jeftinoj egzotici — idi dalje. Nisam tvoja karta za sreću. Ja sam test tvoje stvarnosti.
Internet, škole, aplikacije, jezici, prijevodi, video pozivi u pidžami s druge vremenske zone — sve to da bi na kraju dvoje ljudi sjelo za isti stol i gledalo se kao da pričaju potpuno različitim dijalektima ljubavi.
Dogovorili smo treking s TAT-om jer je bio najjeftiniji. Nije bilo mjesta u „Eagle Houseu“, hostelu koji se pravi da zna planine bolje od planina. Ispalo je dobro. Jedan dan negdje bogu iza leđa s plemenom Urak Lawoi, tamo dolje uz jug, blizu mora, blizu ničega. Bez kreveta, bez klima-uređaja, bez pizdarija..
Nismo jahali slonove. Vidjeli smo kako ih bodu kopljima u glavu. Ljudi to zovu iskustvo. Ja to zovem gadost. Život ti se smuči kad vidiš kako patnja postane atrakcija.
Naš vodič, Tamin, bio je lik. Pravi. Uzeo nas je u svoje selo tamo gore, tamo gdje prestaneš biti turist i počneš biti samo još jedno ljudsko biće koje hoda. Vozio nas je u taj zabačeni kut između obale i džungle. Tamo gdje se ljudi još rađaju s osjećajem za prirodu. Urak Lawoi su iz mora. Morski cigani, kažu. Preživjeli su cunamije, režime, zaborav. Pričao je o svom narodu — kako su bježali iz Burme i Tibeta, preko granica, kroz blato, pod kišom i bez ikoga da pita “što trebate?” Kralj ih primio. Dao im komadić zemlje. Dovoljno da prežive, ali ne da zaborave tko su.
I tako žive. Na rubu. Bez signala. Bez frižidera. Ali zajedno. Budisti, katolici, animisti — sve to stane pod isti krov kad pada kiša.
Turizam ih je pronašao, jasno da je. Kapitalizam ima nos za naivnost. Ali još uvijek je to iskreno. Nema klime. Nema lažnog osmijeha. Ima djece koja pjevaju da skupe novac za školu. I kad pjevaju, smiješ se i plačeš jer vidiš da to nije show. To je molitva.
Jalah, brat vodiča, pokazao nam je kako se iz bambusa napravi sve — tanjur, šalica, alat, život. Mačeta u ruci, smiren u očima. Dok mi palimo plin u kuhinji da skuhamo juhu iz vrećice, on zapali vatru i iz nje izvuče večeru.
Navečer — vatra, zvijezde, njihovi prijatelji, priče koje ne znaš je li ih sanjaš ili čuješ. Hrana iz ničega, toplina iz tišine. I taj osjećaj da su oni još uvijek povezani s nečim što smo mi davno izgubili — zemljom, sobom, istinom.
Oni su nas učili. A mi? Mi smo samo šutjeli i gutali knedlu, nadajući se da ih nećemo zaraziti vlastitim glupostima.
Većina stvari koje se događaju na dan vjenčanja nemaju puno veze s tobom. Ako si mladoženja, to je još i gore. Toga dana postaješ kulisa, ukras, lik koji treba stajati mirno, znojiti se i klimati glavom. Prava predstava se vrti oko roditelja. Njihovi osmijesi, njihovi poznanici, njihova reputacija. Ti si tu da poštuješ ljude koje nikad nisi vidio i da se smiješiš tetki koja ti je čudno namignula.
Parada počinje ranije nego što bi trebalo. Bubnjevi, cimbali, glasovi, smijeh. Sunce prži, ali nitko ne mari jer ima piva, glazbe i razloga za ples. Stariji rođaci se uvijaju uz tradicionalni tajlandski ples, onaj s puno pokreta rukama koji izgleda kao da dozivaju duhove, a zapravo samo zovu još jednu porciju ljepljive riže.
Ideš naprijed s povorkom. Svi se smiju, viču tvoje ime, netko ti stavlja vijenac oko vrata. Osjećaš se kao da si osvoji medalju, ali nisi. Samo si tip koji se odlučio vjenčati. I sad si zarobljen u nečemu što podsjeća na ritual i na tulum i na delirij istovremeno.
I onda – vrata.
To su ljudi. Prijatelji i rođaci mladenke, postrojeni kao čuvari svete relikvije. Drže konopac, trake, lonce, igračke. Neće te pustiti da prođeš dok ne platiš. Nekad simbolično, a nekad baš konkretno – 500 bahta, 1000 bahta, ovisi kako si se obukao i koliko pijan izgledaš. Sve je to igra, kažu, ali ti to shvatiš tek kad ostaneš bez sitnog. Pokušavaš pregovarati, baciti šalu, ali jedan od njih već drži smeđi omot. Nema rasprave. Ljubav košta.
Kad napokon prođeš, kad te puste kao psa koji je ispunio kvotu trčanja, penješ se prema kući. Ona je tamo, mladenka, skrivena negdje u drvenoj kućici, kako tradicija nalaže. Ili se pravi da je skrivena – ionako znaš gdje je. Ipak, praviš se glup. Tražiš je s osmijehom idiota. Nema romantike bez malo glume.
Nađeš je. Lijepa je. Smije ti se kao da već zna nešto što ti nećeš saznati još godinama. Gleda te kao bankomat, ali i kao utočište. Daješ joj omot. Ona ga uzima bez riječi. Tako to ide. Na Tajlandu žena čuva novac. To nije stvar povjerenja, to je zakon prirode.
Kasnije sjediš s pivom u ruci, majica ti je mokra, leđa ti gore. Nema više parade, nema više vrata. Samo glazba iz lošeg zvučnika, klinci koji trče bosi, rodbina koja pleše do iznemoglosti. Neki starac ti daje cigaretu, ne znate ni jedan zajednički jezik, ali sve je jasno. Dobro si prošao, kaže pogledom.
I ti znaš – ne znaš točno što si napravio, ali znaš da se više nemaš kamo vratiti. I nije ti žao. Jer između svih tih lažnih vrata i pravih osmijeha, u toj vrevi, u tom ludilu, u toj zemlji koju ne možeš posjedovati – ipak si nešto dobio.
Nešto što ti ne može uzeti ni banka, ni zakon, ni grom iz vedra neba.
Zovu ih dugorepi makakiji, ali mogao si ih isto tako nazvati "majmuni s previše posla i premalo kave". Službeno: Macaca fascicularis. Skoče ti preko glave, ukradu ti kroasan, a onda nestanu u grmlju kao da se ništa nije dogodilo. U ostatku Azije, ti su razigrani klaunovi u ozbiljnoj nevolji – populacija im pada kao prosječni brak. Ali Railay? Railay je za njih ono što je Vegas za pijane ljude – raj i kaos u jednom. I kao i kod svih bandi, sve se vrti oko hrane, teritorija i tko ima veća muda. Imamo brdsku bandu – zovu ih Čuvari džungle, jer zvuči kul na plakatu – i uličnu ekipu, koja zna kako izvući najbolje iz kanti za smeće.
U divljini, daleko od laboratorija i sterilnih bijelih kutâ, makakiji vode svoje male živote ispod krošnji, kao da im svijet nije pao na glavu. Nema tamo stresa s porezima ni čekanja u redu u banci – samo borba za hranu, status i pokoji trenutak grubog majmunskog seksa. Organizirani su bolje nego većina ljudskih firmi: skupine s više ženki i mužjaka, svi pod paskom glavnog frajera – alfa mužjaka, tipa s najviše mišića i najmanje strpljenja. Taj, naravno, ima najviše akcije u spavaonici.
Mužjaci postaju spolno zreli s oko šest godina, taman kad shvate da život nije fer, a ženke s četiri – dovoljno rano da znaju kako se preživljava u društvu koje ima pravila, ali nitko ih ne poštuje.
Ženke su... pa, organizirane. One drže obitelj na okupu, grle se s rođakinjama, dijele hranu, paze jedna na drugu. Nema tu Facebooka ni lajkova, ali zna se tko je tko. Društvo žena – iskrenije od većine ljudskih veza.
Što jedu? Što stignu. Voće, rakove, kukce, lišće, gljive, pa čak i glinu – jer tko nije, barem jednom, pojeo nešto što nije trebao?
Ali nije sve samo džungla i banana. Ovi makaki, imaju i onu stranu koju vole ljudi u kutama i rukavicama – znanstvenici. Zbog sličnosti s nama (isti proteini, slični geni, ista zbunjenost kad ih pogledaš u oči), postali su zlatni dečki biomedicine. Posebno u Prisys Biotechnology – gdje im se životi pretvaraju u grafikone, tablice i "potencijalne terapije".
Da, ti mali dlakavi filozofi, dok se češkaju i zijevaju na granama, pomažu otkriti lijekove koji će možda jednoga dana spasiti nekoga tko nikad neće znati da mu je makaki pomogao.
I eto nas na kraju – između laboratorija i lišća, između epruveta i borbe za teritorij. Majmuni su možda alat u znanosti, ali nisu samo brojke. Oni su podsjetnik da je sve povezano: čovjek, majmun, bolest, lijek, pohlepa, suosjećanje. I da, dok se jurimo za napretkom, ne bi bilo loše da ne zaboravimo – majmuni možda nemaju riječ za “etiku”, ali to ne znači da im ne dugujemo poštovanje. Ili barem bananu.
TIP "PODVODNA KATASTROFA": Navukli su mi to crno gumeno sranje. Kažu – disat ćeš kroz ovu cijev. Ja kažem – ako nisam mogao disati kroz brak, neću ni kroz plastiku. Ali evo me – u vodi. Pod vodom. S maskom na faci i bocom kisika na leđima, kao da sam došao na spoj s Neptunovom tetkom.
I prvo što vidim – ribe. Male, šarene, mutave. Gledaju me kao da sam ja tu stranac. Šta buljiš, glupa ribo, tvoj je mozak veličine mog nokta. A plivaju oko mene kao da vode izbor za miss mokrih peraja. Niti jedna da pita – ej, trebaš pomoć?
Koralji? Ma to su samo kamene izrasline s kompleksom boje. Svi ih slikaju, dive se. Ja sam se jednom napio u motelu koji je imao te iste boje na zidu, pa sam povratio po njima. I nitko nije zvao National Geographic.
A ono... tišinu? E, tu su pogodili. Tišina je totalna. Samo mjehurići iz mojih usta, kao da svemir prdi oko mene. I onda shvatiš – nema kafića. Nema pepeljare. Nema žene koja ti viče da smrdiš. Samo ti i voda. I sranje koje ne znaš izgovoriti.
Morski pas se nije pojavio. Valjda zna da nisam jestiv. Previše alkohola u krvi, i to godinama. Samo neka riba što izgleda kao da je pala s Marsa. I rak koji je hodao kao da ide u pogrešnom smjeru, kao i ja cijeli život.
I kad sam konačno izronio, prvi gutljaj zraka bio je kao gutljaj lošeg piva u zadnjem bircu u tri ujutro – nije dobar, ali znaš da si preživio.
INSTRUKTOR RONJENJA: Zove me šef jutros, u sedam. Kaže: "Imamo jednog gosta, privatna tura. Nešto posebno." Kad god kaže “posebno”, ja već počinjem mentalno tražiti drugi posao.
I eto ga. Stoji na molu kao da čeka na pogubljenje. Crne sunčane naočale, boca vode u jednoj ruci, cigareta u drugoj. S gnušanjem gleda more. Kao da je ocean njemu osobno nešto skrivio. Kaže: “Nikad nisam ronio. I ne želim. Ali eto.
Zaronimo.
Odmah se počne vrtiti u krug. Noge mu idu gore, glava dolje, izgleda kao pijani tuljan u svemiru. Mlatara perajama kao da tjera duhove. Ribe bježe, i ja bih da mogu. Pokažem mu znak za “jesi okej?” – on mi pokaže srednji prst.
Kad smo prošli pored male kornjače, zaustavio se. Prvi put ušutio. Gledao ju je kao da gleda stari crtić iz djetinjstva. Malo sam zinuo. Možda ipak ima dušu.
Otišao je. Maska mu je još uvijek na čelu. Zaboravio je skinuti peraje. Hoda po pijesku kao pijanac u ronilačkoj parodiji.
A ja? Ja sam sretan. Preživio sam još jednog. Ronjenje nije za svakoga, ali svatko kad-tad potone.
Na Railayu, ne žive samo makakiji – oni lopovi s repom, kleptomani džungle, stalni gosti tvoje torbe i duše. Ne. Ima tamo još jedan lik. Povučeni, tihi tip. Kao onaj stari lik što sjedi sam u kutu bara i ne govori nikom ništa, ali zna sve. Langur.
Zovu ga dusky leaf monkey, ali to zvuči previše znanstveno, kao nešto što dolazi s brošurom. Lokalci ih zovu „kaang“ jer imaju bijele krugove oko očiju. Kao da su ih život i loše odluke natjerali da stave naočale. Gledaju te s visine, doslovno, sjedeći gore u krošnjama kao budistički svećenici u penziji.
Languri nisu kao makakiji. Makaki su rock zvijezde na cracku, skaču, urlaju, otimaju ti sendvič i dok kažeš “banana” već ti je novčanik u njihovim rukama. A languri? Languri su džentlmeni. Jedu lišće polako, promišljeno, kao da čitaju haiku između zalogaja. Ne dolaze blizu. Nemaju vremena za tvoje selfie štapove i turističke fantazije.
Ako si sretan – ne u onom Facebook-sretan smislu, nego stvarno sretan, tiho sretan – možda ih vidiš. Rano ujutro kad zrak još miriše na noć. Ili predvečer, kad sve na Railayu postane zlatno i mokro od znoja. Pogledaj gore. Možda tamo sjedi langur, lagano žvače list i gleda te kao da zna koliko si puta prokockao sreću.
I neće ti ništa reći. Samo će klimnuti, možda. Jer zna. On sve zna. I ne treba ni reći.
Trojica Talijana. Kožni ruksaci, lanene košulje, sunčane naočale koje nikad ne skidaju ni kad sunce zađe. Mirisali su na kolonjske vode i besmislene ambicije. Smijali su se kao da su pobijedili u nečemu, a nisu ni znali u čemu je igra.
Jedan je imao tetovažu sidra na listu. Drugi je imao glas kao da se rodio vičući na konobara. Treći je samo šutio i gledao u telefon – vjerojatno je slao poruke bivšoj u Milanu, govoreći da ju još voli, dok je naručivao treću Chang pivu zaredom.
U nekom trenutku, jedan od njih – Antonio ili možda Marco, svi su zvučali kao da voze skuter kroz Rim – odluči hraniti makakije. Izvadi bananu i pruži je malom gadnom makakiju koji je dotad mirno sjedio na ogradi. Majmun mu uzme bananu, zareži, i prije nego što stigneš reći „mamma mia“, skoči mu na rame i povuče mu naočale s lica.
„Cazzo!!“ vrisne Talijan, kao da mu je netko ukrao uspomene iz djetinjstva. Makaki pobjegne s naočalama, a mi ostali – svi se smijemo. Onako duboko, iz jetre. Talijan sjedi, bez naočala, znojan, uvrijeđen. „Ovi majmuni su barbari,“ kaže.
Zaspao sam uz zvuk klime i vrisak makakija koji je valjda negdje, u mraku, nosio sunčane naočale i smijao se svijetu.
Stajala je u plićaku kao da joj netko duguje objašnjenje. More do gležnjeva, ego do plafona. Brada visoko, oči zatvorene – ne iz mira, nego iz navike da ne gleda ljude ispod sebe. Plavi bikini sjaji se, a stav tijela viče “gledaj, ali ne prilazi, smrtniče”.
Bila je jedna od onih koje se ne kupaju – ne zbog mora, nego zbog toga što bi moglo poremetiti simetriju njezinog unutarnjeg dramskog monologa. Ruke na bokovima, kao carica bez dvora, kao da čeka da se Andaman ispriča što nije njezin privatni bazen.
Iza nje – povorka običnih ljudi. Ljudi s ruksacima, japankama, pokoji višak kilograma i manjak iluzija. Tip sa zelenim šeširom drži sandale u ruci i gleda u tlo, kao da se boji slučajno uspostaviti kontakt očima s božicom Instagrama. A mlađi, s crnim šeširom i torbom punom neuspjeha, šeta preblizu, misleći možda da je to prizor za pamćenje, a ne samo još jedna poza koja traje dok se fotoaparat ne ugasi.
Ali ona, Sicilijanka ili nešto što zvuči egzotično kad se kaže naglas u baru, stoji tamo kao optužnica protiv prosječnosti. U stvarnosti – samo još jedna turistkinja koja vjeruje da je iznad turista. Dovoljno nadrkana da ne govori, dovoljno važna u vlastitoj glavi da misli kako joj valovi prilaze drugačije nego drugima.
Nije bilo ni filma ni glazbe u pozadini, samo zvuk vrućeg pijeska koji šuti dok ga gaziš. I ona — s torbom većom od odluke i hodom žene koja je prestala tražiti dozvolu da bude umorna. Crna majica, kratke hlače, tenisice u ruci – uniforma putnika koji više ne pokušava impresionirati nikoga, pa ni sebe.
Na plaži su ostali drugi – sunčani, namirisani, razvučeni po ručnicima kao reklame za zaborav. A ona ide. Sama. Ravno. Kao da zna nešto što mi ostali još ne shvaćamo. Možda zna da ništa od toga nema smisla. Možda joj je dosadilo brojati valove i gledati polupijane Švicarce kako se maze s idejom da su "pronašli sebe".
Nije bila ni mlada ni stara. Bila je ona točka između dvaju zabluda. I nosila je taj pogled – iako joj leđa vidiš, znaš da oči ne traže više. Samo mir. Ili bar hladno pivo.
Vukla je tu torbu kao da u njoj nosi sve promašene razgovore, sve pokušaje da nešto bude posebno, sve muškarce koji su rekli „ostani još dan“. I tu šaku tenisica – ostaci civilizacije među školjkama. Nije tražila pozornost. Nije ni znala da je snimam. Ali bilo je nešto u tom hodu... Ne umoran. Ne ni ljut. Više: gotov. Gotov s plažom, s ljudima, s iluzijom da će sunce nešto riješiti. I tako je otišla. Bez suza, bez pozdrava, bez smisla. Kao što i treba.
Narin će otići isto tako. Bez najave, bez buke, bez da nekome duguje objašnjenje.
Narin – žena koja nikad nije bila ni sva moja ni sva ničija. Ona koja je uvijek gledala malo dalje od mora, malo preko rubova karte, kao da zna da svi ovdje samo glumimo da smo stigli negdje. Čak i kad je bila sa mnom, već je pomalo odlazila. Ne zato što sam bio loš. Nego zato što je sve već probala. I nije pronašla ništa dovoljno jako da ostane.
Otići će jednog jutra kad je sunce previsoko. Vidjet ću je s leđa – silueta koja se smanjuje. Neće se okrenuti. Nema potrebe. Znam da je to to. I ona zna da ja znam.
Neću trčati za njom. To nije moja uloga. Ja ću sjesti u taxi i gledati je kako odlazi — ravno, polako, bez teatralnosti. I to je to. Tako odlaze prave.
Bilo je vruće. Ne onako “uh, vruće je” vruće, nego “znoj mi curi niz rebra a nismo se ni pomaknuli” vruće. Narin je sjedila kraj mene kao da zna što radi – ja sam izgledao kao da sam zaboravio disati na pravilan način.
West Railay – bijeli pijesak, stijene visoke kao dugovi, i more boje menta-piva. Sve je izgledalo kao screensaver. A mi? Mi smo bili zgužvani sadržaj u tom folderu.
I onda nam priđe žena. Mala, debeljuškasta, s osmijehom koji je značio “ili masaža ili ništa”. Pita: “Massage?” – ali to nije bilo pitanje, to je bila sudbina. Narin je odmah klimnula. Ja sam rekao “zašto ne” s tonom čovjeka koji zna da će ga boljeti, ali mu je svejedno.
Legli smo na one madrace koje bi u Europi spalili zbog higijene, i sve je počelo. Baba mi klekne na listove kao da me pokušava prizvati iz mrtvih. Prstima traži zglobove koje sam izgubio ’97-e. Uvija me kao da me pokušava staviti natrag u kutiju iz koje sam izašao s greškom.
U jednom trenutku mi koljeno ide u smjeru koji biologija ne podržava, ali baba se smije, a ja stiskam zube da ne opsujem pred Narin. Ona kraj mene izgleda mirno, zen, kao da je odrasla u hramu. Možda i je.
Kad mi je baba stisnula rame, vidio sam sve bivše greške života kako mi mašu iz unutarnje boli. Kad mi je podvukla lakat pod lopaticu, mislim da sam se izvinio što sam živ.
A onda je završila. Ustala je kao da ništa nije bilo. Osmijeh, “very good for you”, uzela novac, i otišla kao ninja. Ostali smo ležati kao dvije sardine koje je netko otvarao odvijačem.
Jesam li se osjećao bolje? Ne znam. Ali sam znao da mi krv opet teče kroz dijelove tijela koje sam bio zaboravio. I da Railay ima svoju verziju prosvjetljenja – i da dolazi s laktom u rebra.
Nismo veslali ni pet metara, a već smo se svađali oko smjera. Ona govori da ja previše vučem ulijevo, ja kažem da ona ne radi ništa. Tipičan odnos. Kajak kao terapija – ali bez terapeuta, samo s valovima koji ne mare tko je u pravu.
Sunce je pržilo. Ona je imala onaj šešir koji stalno pada. Ja sam imao dvije boce vode koje su kliznule niz dno i sad plutaju kao utopljene nade.
Negdje ispod vapnenačkih stijena, sklonili smo se u sjenu. Morska špilja. Tišina. Samo kapljice koje padaju i zvuk našeg disanja. Sjedili smo tamo, znojni, umorni, i nismo ništa rekli. To je bio najbolji dio vožnje. Tišina bez riječi, bez potrebe da se išta objasni.
Ljubav na vodi — uvijek malo nestabilna, često mokra, i nikad nije kao na brošuri. Ali ponekad, kad se dvoje ljudi prestanu truditi da sve ide ravno, vožnja zna biti baš... podnošljiva. Možda čak i lijepa.
Na povratku – koordinacija je bila još gora. Vesla nismo sinkronizirali ni za sekundu. Kajak se vrtio kao odnosi koji ne znaju kamo idu. Ali smo se smijali. Smijali se jer više ništa nije trebalo biti savršeno. Kad smo stigli natrag, imali smo sol po rukama, crvene obraze i bol u ramenima.
Dok turisti vise s užeta na stijeni, vrište “I did it!” i fotkaju se za Tinder profil, lađari čekaju dolje – u hladu, u svome beskrajnom doktoratu iz čekanja bez živciranja. To je umjetnost, brate. Zen nivo 3000. Dok ti brineš da li ti GoPro radi i da li si se pravilno tagirao na Instagramu, oni sjede ispod stabla koje vjerojatno ima više godina nego svi digitalni nomadi zajedno.
Neki igraju karte. Ali nemaju pravila. Doslovno. Izmisle ih usput. Tko izgubi – ide po još leda. Ako ima leda. Ako nema, pije toplo. Ako pije toplo, smije se onome koji pije hladno jer “hladno pokvari zube”.
A kad padne kiša? Nema panike. Samo prebace majicu preko glave i smiju se onim turistima koji bježe pod plastične tende s pogledom: “Nisi ti u Ikei, prijatelju, ovo je džiungla s diplomom iz ironije.”
Majmun me prvi put pogledao kao bivša cura kad sam kasnio tri dana zaredom. S visine, iz krošnje, s tom očiglednom dozom prezira i superiornosti. I znaš što? Bio je u pravu.
Stajao sam ispod litice, tik kod ulaza na stazu za Phra Nang. Bio je to onaj ljepljivi tajlandski zvizdan – sunce ti peče lubanju, a zrak ima gustoću juhe od kokosovog mlijeka i tjeskobe. Narin je već bila ispred, nosila onaj torbak pun orašastih plodova i banana jer, naravno, htjela je “užinu u prirodi”.
I onda – BAM! Majmun skače s grane kao profesionalni pljačkaš banke, obara joj torbu, zgrabi bananu i gleda nas. Bez srama. Bez bijega. Samo stane. Oguli je kao da snima reklamu za jebenu Chiquitu i pojede tu bananu gledajući me ravno u oči.
“Jesmo li mi ovdje turisti ili glupani?” – rekao sam.
Nisam imao ništa. Samo napola popijen smoothie. Podigao sam plastičnu čašu visoko, kao ponudu bogovima.
“Nemam ti ništa, brate. Samo ovo. Ajd, uzdravlje.”
I majmun siđe, sjedne metar od mene, i samo gleda. Niti pokušava uzeti čašu, niti bježi. Kao da želi društvo.
Na zidu ispod reklame za tečaj tajlandske kuhinje – gdje se ljudi s plastičnim osmijesima prave da rezanje paprike mijenja život – sjede četiri majmuna. Nema pretvaranja. Nema “welcome drink”. Samo četvorica propalih filozofa u krznu, zadubljenih u ništavilo između dvije banane.
Prvi s lijeva izgleda kao da je popio previše i sada razmišlja o bivšoj. Drugi se nagnuo k njemu kao da mu šapće tajne o besmislu postojanja. Treći je okrenut leđima, jer ga boli kurac za sve. A četvrti... četvrti gleda reklamu ispod sebe, možda razmišlja da se prijavi na taj tečaj kuhanja – ali zna da će opet samo završiti s oguljenim mangom i razočaranjem.
Iznad njih kamera. Velika, bijela, kao oko boga koji sve vidi, a ništa ne mijenja. Gleda ih. Gledaju je. Nitko ne radi ništa.
Ima neka ironična pravda u tome – četiri majmuna koji sjede iznad reklame za ljudsku potragu za autentičnošću. Dok ljudi plaćaju da bi "naučili kuhati s ljubavlju", ovi sjede, krzneni i smireni, i puštaju repove da im vise preko lica turističke gluposti.
Ovaj pogled… to nije pogled majmuna. To je pogled bivšeg pjesnika koji je jednom vjerovao u ljubav, ali je sad zaglavljen u tropima, prevaren od života, jede ostatke kokosa i pita se gdje je sve pošlo po zlu.
Zjenice mu pune svijeta, ali lice... lice kaže: "Svašta sam ja vidio, druže. Više nego što bi jedan majmun trebao."
A iza njega, u mutnoj sjeni, drugi – kao podsjetnik da uvijek ima netko tko te gleda, sumnja u tebe, čeka tvoj pad. Ili ti samo diše za vratom jer je preblizu i ne zna što znači osobni prostor. U džungli ti ni privatnost nije zagarantirana.
I ta crna cijev iza, kao neka improvizirana infuzija stvarnosti, izlazi ravno iz neba. Možda ga hrani cinizmom. Možda samo kabel od kamere. Svejedno je. Ovdje ionako ništa nije slučajno, a sve je uzaludno.
Tri majmuna. Nema šale, nema cirkusa. Samo sjede na zidu kao tri propala člana benda koji su se posvađali u kombiju '98. i nikad nisu oprostili jedni drugima. Sad su stari, bolovi u križima, tuga u očima. Nema više turneja, samo kontemplacija i povremeno skidanje buha.
Prvi – okrenut od svega, pogleda izgubljenog u horizontalu. Taj više ne priča. On je završio s razgovorima kad mu je netko uzeo zadnji komad banane i rekao da “nije velika stvar”.
Drugi – gleda pravo. Čuči kao spojen između prošlosti i budućnosti, ni ovdje ni tamo. On je onaj koji još pokušava razumjeti zašto. Zašto se sve pretvorilo u sranje kad su samo htjeli sjediti i žvakati lišće.
Treći – zurenje u stablo kao u ogledalo života. Zna da stablo ne nudi odgovore. Ali svejedno gleda. I uporno šuti.
Zajedno izgledaju kao da su imali loš sastanak sindikata i nitko ne zna tko je zaboravio donijeti pivo.
Mali sjedi, poguren, kao da već zna da život nije bajka nego beskrajno češkanje bez olakšanja. Prvi savjet koji mu stariji daje: "Nauči izdržati. I šuti."
Do njih, neki rođak iz sjene – gleda u daljinu. On više ne vjeruje u čišćenje, ni u obitelj. Sjedi tamo kao bivši član benda koji više ne ide na probe jer svi ionako sviraju krivo.
A u pozadini – drvo života, naravno. I još jedan klinac se penje gore, vjerojatno misli da ide negdje. Možda misli da postoji gore. Spoiler: ne postoji. Samo više kore i više razočaranja.
Oči joj pune tišine, one stare tišine koja dođe kada shvatiš da te život nije ni pokušao zeznuti – jednostavno nije mario. I sad si tu, na zahrđaloj željeznoj šipki, s mladunčetom koje ti vuče sise, a ti poziraš kao da ti je sve to normalno. Jer je.
Majčinstvo bez romantike, stvarnost bez filtera. Nema tu mekih tonova, ni postova s hashtagom #blessed. Samo krzno, koža i umor.
U pozadini – komadi betona, neka zgrada bez stila, jedno drvo koje ti ne nudi ni sjenu. Ništa poetično. Samo pozadina za iscrpljenost.
Oči kao da su mu ostale raširene od šoka kad je prvi put vidio turista kako pozira u jogi pozi ispred gomile smeća. Mali majmun, ali pogled… pogled veterana. Kao da je već prošao tri reinkarnacije i u svakoj bio razočaran.
Ne znaš jeli se boji, čudi ili samo kontemplira o tome zašto ljudi uzimaju selfie dok jedu mango s palminog lista. Možda je shvatio da je rođen u svijetu gdje ljudi dolaze iz betonskih gradova, nose sandale od 120 eura i zovu ovo "povratak prirodi".
Gledao je ravno kroz mene. I znaš što sam vidio? Ništa. Jer taj pogled ne nudi odgovore. On ti samo servira tvoju krizu identiteta na tanjuru, bez priloga.
I to je bio trenutak. On – mali, dlakavi egzistencijalist. Ja – znojni idiot s kamerom. Naša verzija “Izgubljen u prijevodu”, samo s manje glamura i više svrabljivih ugriza komaraca.
Možda ga je majka ostavila jer je vidjela što ovaj svijet nudi. Možda je samo gladan. Možda ga boli zub. Ali meni je djelovao kao netko tko zna da se kraj približava – ne njegov, nego naš.
Eto njega – mali, sam, sjedi na rubu zida i jede tko zna što. Možda ostatak nečije nade. Možda komad plastike. Možda samo tjeskobu u komadićima. Pogled mu kaže: "Nisam ja tražio ovaj svijet. Al evo me."
Nije vrištao. Samo je gledao. Kao da me snima za unutarnji dosje majmunskog suda. Pogled pun tuge, mudrosti i čiste prosudbe. Kao da je preživio tri razvoda, dva reality showa i jedno ružno iskustvo s vođom spiritualnog retreat-a koji je nosio havajsku košulju i govorio “bratstvo”. Taj pogled nije bio pogled životinje. Bio je to pogled nekoga tko je shvatio igru — i odbio igrati dalje.
Iza njega krov od lima. Čista simbolika. Rajska džungla prodana za kikiriki i limenke piva. Sve više nalikuje na svijet koji poznajem. Umoran, napola gotov, ali još uvijek stoji. Kao i ovaj majmun. Nije tražio ništa. Nije se kreveljio. Nije ni prišao. Samo je bio prisutan. I to do srži.
Gledali smo se nekoliko sekundi, možda i cijeli život u tim očima. I znaš što? Nisam bio siguran tko je tu majmun. U tom trenu, pomislio sam — možda su svi ti turisti u potrazi za prosvjetljenjem, zapravo, zalutali. A ovaj tip? On je prosvjetljenje. U krznu. S pogledom koji kaže: “Znaš ti jako dobro zašto si došao ovdje. I znaš još bolje da nećeš naći ono što tražiš.”
I onda je okrenuo glavu. Možda me pustio. Možda me osudio. Možda samo traži bananu. Svejedno — ostavio je dojam.
Zijeva kao da je upravo čuo još jednu “life coach” mantru. Zijev tog stvorenja nije bio običan zijev. Bio je to egzistencijalni urlik. Puna usta prezira prema svemu što smo mi ljudi ovdje došli tražiti – “iskustva”, “povezanost”, “unutarnji mir”. On je već imao sve to. I nije ga bilo briga.
Pored njega tabla: “Don’t feed the monkeys”. Naravno da sam mu dao keks. Bio je bolji društveni kontakt od većine backpackera koje sam sreo. I nije mi pokušao prodati ulaznicu za "secret lagoon" koju svi znaju.
Majmun me gledao kao da zna stvari. Zijevnuo je opet. Možda od dosade. Možda da mi pokaže zube. Možda da me podsjeti da, iskreno, ni on ne zna zašto smo ovdje.
Ali bar nije pokušavao biti zanimljiv. Nije se snimao za Instagram. Nije prodavao svoju priču. Samo je bio tu. Dlaka u kaosu, tišina u svijetu punom vriske.
Šetnica na East Reilayu. Brate, prođeš pored kafića s Wi-Fi-em koji je spor kao poštar s mamurlukom. Nazvan “The Chill Bean”, kao da će ti ime kafića pomoći da zaboraviš da si platio 180 bahta za kavu koja ima ukus mokrog kartona. Cura iz Švedske, zuri u laptop s licem koje kaže “digital nomad”, ali držanjem koje vrišti “imam sponzora u Berlinu”.
Na svakih deset metara neki tip s dredovima prodaje “umjetnost” – što je fensi riječ za napušene škrabotine. Svaki crtež ima oči koje gledaju u tebe kao da ti žele reći “ti si problem, čovječe”. I možda jesi. Ali ne budi dovoljno glup da to platiš.
Na kraju šetnice je bar s happy hourom od 14 do 17. Naručiš pivo, dobiješ limunadu, ali ti se svejedno nasmiješ jer ti konobar kaže: “No problem, bro!” A kad ti netko na Tajlandu kaže “no problem”, znaj da imaš veliki problem, samo još ne znaš koji.
Sjediš, gledaš u more. Ljepota ubija. Tako lijepa da postaje laž. Instagram cure poziraju s palmama, a njihovi dečki iza kamere izgledaju kao da razmišljaju kako pobjeći natrag kući i otvoriti automehaničarsku radnju. Ja im želim sreću.
Dok sunce zalazi, počinju svirati bongosi. Neki tip bez majice i s više ogrlica nego što je Isus imao učenika počinje mumljati pjesme o slobodi. Meni sloboda izgleda kao hladno pivo i tišina.
More u East Railayu tog dana izgledalo je kao da se netko sjetio oprati svijet, ali je zaboravio sapun. Blijedo, prljavo plavo, valovi mali i lijeni, kao da i njima više ništa nije stalo. U plićaku – ptica. Sjetna, samostalna, crna kao zadnji kredit na Master kartici. Gledala je u vodu kao da traži smisao. Ili ribu. Možda oboje.
Iza nje, čamac. Dug, uzak, juri kao da bježi od realnosti. Možda čovjek u njemu bježi od žene, duga, prošlosti… ili samo ide prodati lignje turistima koji misle da su “otkrili” Tajland jer znaju reći sawadee ka. Brdo u daljini virilo je iz mora kao podsjetnik da priroda još uvijek zna kako izgledati ozbiljno, čak i dok sve ostalo ide nizbrdo.
Obala? Šljunak i blato, voda koja ne zna ni biti čista ni prljava, samo… postoji. Kao većina ljudi koje sam sreo ovdje. Pokušavaju živjeti "off grid", ali ipak redovito pune baterije u kafiću s najgorim Wi-Fi-em na svijetu.
Ipak, sve to ima neku svoju poeziju. Ptica u kadru izgleda mudrije od svih influencera koje sam vidio danas. Ona ne glumi. Ne prodaje ti ništa. Samo stoji, noge u vodi, čekajući trenutak koji možda nikad neće doći.
East Railay – mjesto gdje ti priroda šapće da si samo još jedan turist na čekanju. Ali barem je šapat lijep.
Stajao je na šanku kao kralj praznine – drveni čovjek, gol, iskrivljen i ponosan. Nije nosio ništa osim najimpresivnijeg erektilnog samopouzdanja u radijusu od 3.000 kilometara.
Taj kip nije bio umjetnost. On je bio upozorenje. Ili poruka. Ili najglasnije moguće “dobrodošli” koje ne uključuje riječi, ali uključuje puno... drva.
U baru s bambusom, jastucima boje mamurluka i stablom obavijenim lampicama kao da Božić ovdje dolazi svaki put kad netko naruči bucket koktela – ovaj lik stoji, gleda te i govori bez riječi: “Ovdje smo svi ogoljeni. Doslovno.”
U kutu staklenke za napojnice, etikete se ljušte. Jedna piše “smile fund”, druga “sangsom dreams”. Nitko ne daje sitniš jer su svi previše zauzeti gledanjem u falus. I razmišljanjem gdje su im karijere pošle po zlu.
Moraš biti posebno pijan, slobodan ili duhovno razbijen da naručiš pivo pored ove skulpture i ne trepneš. Ili barem da ne postaviš pitanje: “Je l’ ovo zaštitnik bara ili jednostavno iskrena reprezentacija lokalnog marketinga?”
I znaš što? Nema pogrešnog odgovora.
Jer ako te ova figura ne nasmije, nisi dovoljno popio. A ako te nasmije previše – možda si ipak pronašao zen.
Sjedio je iza stabla koje je imalo više karaktera od većine ljudi koje poznajem. Nagnut, miran, kao da su mu misli bile na nekom drugom kontinentu — a možda i jesu. Na majici nešto crno-bijelo, tekst koji vjerojatno znači više kad si tri džointa dublje.
Iznad njega tabla koja viče: “CANNABIS IS THE ANSWER” a ispod — “LOVE IS…”
Ali odgovor nikad ne završi. Točka, praznina, pauza. Kao kad ti cura kaže „moramo razgovarati“ pa nestane iz stana.
Na pultu: košarica s nečim što izgleda kao da se prodaje, ali ti ne znaš je li to suvenir, kolač ili zamotana filozofija u list banane. Pored – crveni JBL zvučnik. Jer naravno. Uvijek mora biti muzika. Glasnija od razuma, tiša od dosade.
I cijela scena tiho vrišti: „Ne pitaj ništa. Samo sjedi. Udahni. Pusti.“
Tip ne prodaje. On ne nudi. On postoji. I to je već više od većine što ovdje rade. Jer negdje između turističke trake, majice s kokosima i smoothieja po cijeni grijeha, ovaj lik sjedi i zna da ništa od toga nije važno. Važan je mir.
I trava. I možda ljubav. Ako stigne.
Lađari su pomorski Casanove s jednim veslom, dva zuba i oceanskim samopouzdanjem. Kad nisi imao pojma što je Railay, oni su već pet puta rasturili srce nekoj Njemici, jednoj Šveđanki i jednoj Amerikanki koja se još uvijek javlja putem Instagrama i šalje slike svoga psa.
Pong je imao čamac koji se zvao Sexy Banana. Napisano krivo, s tri “X”, jer je mislio da to privlači skandinavke. Nije znao točno što znači, ali znao je – kad plavokosa cura pročita to ime i nasmije se, već je pola posla gotovo.
Helena je stigla iz Švedske, na Railay, bijela kao kokos iz hladnjaka i s onim pogledom: “Došla sam da zaboravim bivšeg koji mi je rekao da ‘nisam spontana’.” Bila je visoka, ozbiljna, i hodala kao da nosi svu krivnju Zapada na leđima. Došla je po yoga retreat. Otišla je s Pongom na “secret beach”.
Te noći nisu se vratili.
Neki kažu da su spavali na čamcu. Drugi da su ušli u šator koji je Pong imao skriven među stijenama. Možda ništa od toga nije istina. Ali Helena se vratila sutradan s osmijehom koji nije imala ni na jednoj od onih slika s Instagram yoge. I naravno – s Pongovom maramom oko vrata.
Vidjeli su je još nekoliko dana kako šeta s njim, jede mango s njegovih prstiju, pomaže mu na čamcu, smije se kad viče „Sexy Banana coming!“, i gleda ga kao da je pronašla istinu u liku koji vozi čamac bez dozvole.
Tjedan dana kasnije – otišla je. Ostala je samo fotografija na Pongovom telefonu i nova priča za pričanje sljedećoj osamljenoj Šveđanki.
„Helena... very serious... but I make her smile. I good at that.”
Jesi, dušo. I još si mu ostavila maramu.
Lokalci na Railayu — ti stvarni carevi podneblja, majstori džungle, gospodari longtail čamaca i barova s tri zida i krovom od palme. Dok se švedski turist pokušava penjati s bananom u ruci i mislima na Instagram slavu, lokalac već u šest ujutro nosi pet kanistara benzina, dvije boce SangSoma i jednog zbunjenog backpackera na leđima – sve u japankama. Ravnoteža: zen majstora. Miris: rum i sumnja.
Lokalac na Railayu ne žuri. Nikud. Nikada. Jer zna da ćeš ti, turistički rak u sandalama, ionako doći po mango shake, pad thai i egzistencijalnu krizu. I platit ćeš ga duplo, s osmijehom.
Ima jedan lik, zovu ga Bang Pong. Nitko ne zna jeli mu to ime ili samo zvuk koji ispušta kad padne u more pijan. Bang Pong ima longtail čamac stariji od većine Europljana koji ga unajmljuju, a motor mu zvuči kao Harley Davidson koji je pojeo veslo. On te vozi gdje god hoćeš – osim kad ne vozi, jer „motor ne radi“, što obično znači da ima mamurluk od tri dana i oči kao sušene šljive. Ali ti svejedno čekaš. Jer to je Bang Pong, legenda.
A tu su i penjački vodiči – lokalci koji se zapravo ne penju. Oni stoje dolje, gledaju u stijenu i povremeno viču: „Good! Keep going! Trust your feet!“ – premda ne znaju što znači "trust" ni "feet", ali znaju da se bijelci osjećaju sigurnije kad netko viče nešto s tla. A i plaća se u gotovini.
U baru kod Maj je uvijek reggae. Maj ne zna tko je Bob Marley, ali zna da Europljani plaču kad čuju “One Love”, pa to ide u loop. Naručiš pivo? On ti donese tri. Kažeš da si vegan? Dobiješ piletinu „jer je mala, kao povrće“. Prosvijetljenje dolazi u obliku chang piva i žute svjetlosti sa svijeće koja ti izgara obrve dok pokušavaš shvatiti gdje ti je papuča.
A najmudriji među lokalnim likovima? Majmuni. Kradu ti doručak, smiju ti se s krova, i nikad, ali nikad, ne pokušavaju se penjati bez konopa. Jer za razliku od turista – oni ne glume boga na stijeni.
I tako ti ide Railay. Turisti padaju. Lokalci lete. Sve je u balansu. I sve miriše na ribu, kokos i laganu prevaru.
Ovdje lokalci ne rade – oni postoje. Postojanje je posao, brate. Svaki dan je performans. I ako ti se čini da samo sjede ispod palme s pivom u ruci i suncem na čelu – e pa, to je višegodišnji trening. Ti to zoveš ljenčarenje. Oni to zovu život s minimalnim otporom. Zen, s pivom i pogledom na stijenu.
Ima jedan stari, zovu ga Džim. Nosi Ray-Ban naočale iz 1992. i šešir koji bi sramotio i Indianu Jonesa. Nitko ne zna što radi, ali svi ga znaju. Kaže da je nekad vozio turiste, pa otvorio restoran, pa iznajmljivao kajake, pa se oženio tri puta, a sad "samo čeka sezonu". Koju? Nije jasno. Možda sezonu života kad ništa više ne trebaš osim stolice, hlada i nekog bedastog faranga da ti kupi cigarete.
A klinci? Igraju nogomet bosonogi po plaži, s loptom koja je više rupa nego sfera, dok iza njih backpackeri pokušavaju naći "autentičnost" s fotoaparatom od 1000 eura i šeširom koji vrišti “prvi dan u Aziji”. Lokalna djeca znaju tri engleske riječi: “Hello”, “Money” i “No”. I sve koriste savršeno.
A tu su i žene – kraljice štandova. Izgledaju sitno i nježno, ali ako se pokušaš cjenkati za smoothie, pojavit će se četiri žene iz bambusovih sjenki, udarit će te pogledom jačim od tajfuna i objasniti ti da banane ne rastu u bescjenje, pogotovo ne kad ih želiš s bademovim mlijekom.
I ako pomisliš da si konačno jedan od njih, jer te Pong zove "brother" znaj – još si turist, samo skuplji model. Lokalci ti se smiju iza leđa dok si naručuješ veganski curry bez glutena. Jer ovdje se curry pravi s ribom, pa i kad nije s ribom. "No fish", kažu, ali samo kimnu glavom. Istina je fleksibilna kategorija.
I svi znaju da si tu samo privremeno. Ti tražiš prosvjetljenje, oni traže sitniš. I svi ste zadovoljni tom razmjenom. Ti odeš kući s tetovažom na gležnju i poviješću o "lokalnom prijatelju Pongu", a oni kupe novi hladnjak. Win-win, brate.
U Railayu – ako si bijel, preplanulost ti ne daje pasoš. Ali daje popust. I smijeh lokalaca kad izađeš na sunce u 13 sati jer misliš da si jači od ekvatora.
A stvarnost? Stvarnost je da oni znaju nešto što ti još pokušavaš naučiti – kako ništa ne raditi, a sve imati. I kako prodati hlad za 200 bahta i da još kažeš „hvala“.
Bio je pijan već prije podneva. Nije zbog piva – to mu je bio doručak. Bio je pijan od visine. I od toga što je, gore u zraku, sve nekako imalo smisla. Ili se činilo tako.
Na top ropeu ga je osiguravao jedan Amerikanac koji je imao pogled čovjeka koji je jednom zaglavio na Ayahuasci i više se nikad nije vratio. Dobro srce, prazne oči. Najbolja kombinacija.
Nije bilo važno tko pada – svi su padali. Pitanje je bilo: tko se smije kad padne?
On se smijao. Glasno. Toliko da su se majmuni okrenuli.
Probudilo ga je nešto između mamurluka i egzistencijalne panike. Nije znao gdje mu je oprema, gdje mu je putovnica, a još manje gdje je otišla Ona – dečko-lice, tijelo-žilet, kosa-pijesak. Zvala se, mislio je, Lina. Ili Nina. Ili možda samo "ostavi me na miru".
Na zidu 1-2-3 Wall, penjači su već lizali stijenu kao pred svetim sakramentom. Neki tip iz Poljske psovao je Boga i frikciju istovremeno.
On je zavezao pojas, zgrčio se u penjačke cipele kao da ulazi u tuđi život, i rekao sebi: "Ajmo."
Bio je na višoj ruti. Previs. Kamen gladak kao laž. Srce mu je tuklo kao da mu nešto pokušava pobjeći iznutra. Ispustio je hvatište. Zakleo se da više neće penjati. Zakleo se da će naći neki ured, platiti porez, uzeti ženu s normalnim poslom i TV-om. Tri sata kasnije je planirao novu rutu.
Sjeo sam na pijesak Railay West… dobro, nisam ja pao, ali gledao sam kad su se ti likovi bavili slobodnim penjanjem. TikTok to zove „rock climbing accident“, a život to zove – jebiga – kad izgubiš korak na stijeni i shvatiš da si nitko i ništa bez onih konopa i boltinga i pravila. Snimka kruži, pogledali je milijuni. Nisu profesionalci – naivni putnici s divljom glavom i grčem u želucu koji su mislili da su Hemingway pa su zabasali u vapnenačke litice usred ničega .
Zapamti – Railay je raj s jedne strane, pakao s druge. Ludilo u žiži sunca. Oni su se penjali kao da se penješ na dom od karata – svaki korak varljiv, a svaki znojni prst traži čvrsto.
Prvi je krik pao dok si još mogao brojiti do tri. Zatim – čupanje iz litice. Hitna ekipa kao sat pod nebeskim nebom. Netko snima, jer uspomena bolje stoji sa filterom. Brodovi stižu, bolničari vuku i nose. Tajlandska hitna služba radi dok se turisti šeću i žvaču mango, ni ne slute da se ispod te idile odvija drama.
Instagram će im reći: „Divim ti se, legendo.“ A ti znaš – nisu ni blizu. Samo su pali, i možda su zahvalni što i dalje dišu.
Brate, zajebi to. Railay djeluje kao raj, ali rub je oštar. Tek jedan krivi korak i sve se uruši.
Penjač: "Brate, jel ovo sigurno?"
Voditelj: "Ništa nije sigurno. Ni život, ni stijena, ni pivo u baru nakon. Ali penješ se. Jer gore je bolje nego dolje."
Penjač: "A što ako padnem?"
Voditelj: "Onda si barem bio tamo. Većina padne prije nego krene. Stari, ti si barem pokuš’o."
Penjač: "…jebote."
Voditelj: "Da. dobro doš’o."
Kupio je najjeftinije penjačke cipele koje je mogao naći – već su mirisale kao da su preživjele Vijetnam. Neki lik iz Chiang Maija mu je posudio pojas. Kreda se dijelila kao da je sveta voda. Nitko nije imao pojma tko je vodič, ali svi su se pravili da znaju kamo idu. Klasična stvar.
Stijena je stajala tamo kao falus iz n. p.. Visoka, vrela, odvratno lijepa. Pod njom su se svi ponašali kao mali psi. Ispruženi jezici, mokre majice, lažne hrabrosti.
Počeo se penjati. Prvo hvatište – sklisko. Drugo – preusko. Treće – izmišljeno. Ruke su mu drhtale kao da piše oproštajno pismo. Znoj mu je ulazio u oči, kreda se pretvarala u blato, a svaka nova pukotina bila je prijetnja, a ne nada.
Na pola puta mu je došlo da se pusti. Ne zato što je bio blizu smrti, nego zato što je bio umoran od življenja. Ali nije. Uhvatio je stijenu kao da ga ona drži živog, a ne obrnuto. I nastavio. Inat je bio jači od straha. Stari dobri inat.
Mišićavi mazohisti i tetovirani adrenalin-junkieji koji su odlučili prkositi gravitaciji jer im svakodnevni život nije bio dovoljno blizu smrti - to je svakodnevica na Railayu. Tamo negdje u tajlandskom znoju i vapnu, ljudi dolaze da se "nađu", a neki se doslovno nađu – u gipsu, sa šipkom kroz bedro ili u helikopteru za Krabi bolnicu, koja ima više penjača nego pacijenata s gripom.
Koliko ih pogine godišnje? Nema točne brojke, jer Tajland nije Švicarska – tu se statistike pišu kredom na stijeni dok ti majmun krade doručak. Ali šapće se među lokalcima, konobarima i vodičima da svake godine nekoliko nesretnika završi ozbiljno polomljeno, a ponekad netko i ode na svoju zadnju ekspediciju – ravno u drvenu kutiju. Neki kažu 1-2 smrti godišnje, neki kažu manje, ali svi znaju da kad čuješ helikopter iznad Railaya – nije to dostava pad thai-a.
Problem je što mnogi dolaze bez mozga, ali s GoPro kamerom. Penju se bosi, bez pojma, s mamurlukom i u japankama jer su na YouTubeu vidjeli nekog Šveđanina kako to radi "barefoot and free". I naravno – "lead climbing" s opremom iz 1997., kupljenom na buvljaku uz Red Bull.
Jedan lik je pao deset metara jer je zaboravio da mu je partner vezao uže za pogrešan pojas. Drugi je pokušao selfie na vrhu dok je mahao dronom. Rezultat? Pao je i ostao živ – ali je izgubio zube, GoPro i dostojanstvo.
Brate, nije to loše mjesto za slomiti nogu – pogled je božanstven, a bolničarke su ljubaznije od hostelskih recepcionarki. I uvijek možeš reći: "Bio sam na Railayu… i preživio." Što je, realno, više nego što neki mogu reći.
Dakle, penjanje na West Railayu? Statistički sigurno kao trčanje s bikovima – ali s više kokosa. Sretno, junaci stijene. I ne zaboravite – kaciga ne štiti od gluposti.
Brate špilja. S kurčevima. S drvenim falusima. S lingamima, kako ih službeno zovu oni koji pokušavaju biti kulturni dok zure u kolekciju karikaturalnih penisa usred prirode. Mjesto koje miriše na sol, tamjan, znoj i nešto što nikad ne bi trebao objašnjavati klincima.
Špilja na kraju raja. Na Railayu. Tamo gdje se sunce zaljubljuje svaki dan, a ti si višak. Dođeš bos, mokar, opečen, mamuran i onda naletiš na to – brdo izrezbarenih kurčeva poslaganih kao da netko vodi evidenciju.
Kažu, to nije seks. Nije pornić. To je religija. To je simbol. To je Šiva, stari bog koji zna da bez kite nema života. Nema kiše, nema plodova, nema rođenja. Zamisli vjeru koja ne bježi od mesa. Zamisli da na svom oltaru ne tražiš odricanje, nego priznanje da sve što jesi dolazi iz tijela. To je barem pošteno.
I nije sve samo u tim drvenim komadima. Iza svakog stoji priča. Kažu – ako baciš svoj falus u more, on će završiti ovdje. Kao da Railay ima gravitaciju za sve napušteno, izgubljeno, željno.
A priče? Ima ih više nego piva na plaži. Princeza što se utopila pa ostala kao duh među stijenama. Žena što je čekala muža koji se nikad nije vratio – klasika. Ima i ona, čarobnica prevarena pa je postala legenda. Svatko tko je bio voljen pa ostavljen razumije to jebeno dobro.
I naravno, ona s djevojkom što nije htjela nikoga, pa je svatko želio nju. Tipično. Na kraju, svi okamenjeni jer nisu znali stati. Svadba pretvorena u stjenoviti arhipelag. Chicken Island – bivši mladoženja. Ostali? Otoci koji i dalje vire iz mora, kao podsjetnik da je posesivna ljubav najkraći put do prokletstva.
Stajala je pored njega kao da je došla na sastanak sa slavnim gostom iz svijeta… drvenih falusa. Ogroman, lakiran, s glavom crvenijom od turista nakon tri sata na tajlandskom suncu, taj falus bio je sve osim suptilan. A ona – opuštena, kao da pozira uz starog rođaka kojeg dugo nije vidjela, ali koji joj je uvijek bio drag.
Jedna ruka elegantno naslonjena na glavić veličine lubenice, druga je opuštena, pogled prema kameri – kao da je upravo ušla u katalog "Egzotična simbolika i vi, ljeto 2025." Oko nje – mješavina zbunjenih turista, hihotanja, i jednog starijeg gospodina koji je očito predložio da se i njegova supruga "malo uslika, čisto za uspomenu."
Falus, uzdignut ponosno među desecima sebi sličnih – kao da se natječu tko će prvi završiti na Instagramu uz natpis "kad uđeš u novu fazu duhovnosti." Ali ovaj je bio... vođa. General. Možda čak i predsjednik udruge drvenih Šiva-falusoidnih autoriteta.
A ona? Ona je točno znala što radi. Nije to bio sarkazam. Nije bila ironija. Bio je to trenutak čiste, razigrane apsurdnosti. Čovjek putuje 10 000 kilometara, a završi pozirajući s faloidnim skulpturama u špilji koja miriše na tamjan, more i zbunjene zapadne vrijednosti.
I baš zato je bilo savršeno. Jer život je ionako samo niz čudnih trenutaka između dva ozbiljna događaja. I ako se već moraš nasloniti na nešto – bolje da je to drveni falus s duhovnim pedigreom, nego stara trauma bez naslona.
Bilo je to neko srednje popodne, topio se asfalt. Došao je tip iz Ao Nanga – izgleda kao siromašni poeta, šarene kratke hlače i stara kožna jakna, jer znaš – uvijek je nosio jaknu, bez obzira na temperaturu. Uzeo je čamac. Ušao je u Railay pod grebanjem sunca i šumom brodskih motora.
Stigli su. Bijeli pijesak, litice koje šute, more što lijeno klizi preko prstiju. Svijet je na tren stao. On sjedi sam na pijesku, a majmuni skaču oko njega, tražeći hranu, bez srama. Čini mu se da je jedini čovjek kome mrtvi pijesak donosi neku istinu – glupu i gorku, ali barem pravu.
Onda je zapazio čamac pretvoren u restoran – dugački rep, lijepi tanjuri, mirisi začina što vuku iz daleka. Uzeo je juhu, sjedio tamo, miješao svijest i alkohol. Okus tajlandske juhe udara u grlo kao smijeh kojeg nisi planirao.
Kad je sunce počelo tonuti, litice su se presavile u tamu. Nebo je izbacilo sav svoj krvavi spektakl, a on je samo zurio, ne trepće. Osjetio je kako mu suze dolaze – praktički nečujne, gorke. Suze zato što je to mjesto nepotrebno prekrasno, što je lijepo koliko svijet može biti.
I zamislio je špilju s drvenim... palad khik. Bez petljanja – sve su tu nabacali kurčeve za sreću, plodnost, ulov i beskraj. A on se samo nasmijao – jer znaš, to ti je život: svi viču "Hoću sreću!", pa samo amo-tamo skakuću kao majmuni željni banane.
Tip s bloga kaže da je tog dana shvatio – Railay ti ne daje ništa, ali ti pokaže gdje si. Gdje si u svojoj glavi. Gdje ti srce lupa, gdje ti suze idu i gdje ostaješ s pijeskom i tišinom. I da je to možda jedino što stvarno vrijedi.
A falus? On ostaje. Jer zna – show ide dalje.
Znaš što? Taj natpis mi je rekao više nego svi vodiči zajedno. Ona nije božica. Ne traži tvoje molitve, samo tvoje poštovanje. Zamisli to. Mjesto koje ne traži da klekneš, samo da se ne ponašaš kao idiot.
Sjedio sam tamo, među tim falusima. Nisam znao jesam li u hramu ili u lošem vicu. Pitao sam se – možda se cijeli svijet raspada jer više nitko ne vjeruje u moć sirovog, smiješnog, živog. Nema seksa, ima performansa. Nema vjere, samo algoritam.
Možda zato Railay još drži glavu iznad vode. Jer ovdje, ispod stijena, među drvenim kurčevima, stvarnost još ima muda.
Sunce piči kao da mu plaćaju po kapi znoja, brate. Sjedim tamo, pokušavam izgledati kao da mi je sve ravno, a zapravo mi kičma cvrči kao slanina na nevidljivom roštilju odmora. Narin je do mene, stopala joj zakopana u pijesak kao da skriva nešto. Ima taj svoj miran izraz, ali znam da se i ona topi. Ja sam na korak od kopanja rupe prema Arktiku.
I onda bam – iza palme koja izgleda kao da je prošla tri rata i jedan razvod, izlazi tip. Sitni Tajlanđanin s beretkom, da, beretkom, kao da je krenuo u Pariz, pa skrenuo previše i završio ovdje. Drži blok i dvije olovke kao da su sveta pisma. Nema boja, nema šarenila. Samo siva, crna i još malo tuge. Grafitna istina.
“Portret?” pita, ali nije to pitanje – to je činjenica. Sudbina. Narin ga pogleda kao da joj je ponudio da je naslika golu na štandu s lignjama. “Not sure… what is… ka-ree-toor?” Škilji. Ja joj kažem: “Ajde, pa to je fora. Uveličaju ti nos, nacrtaju te kao crtić. Zabavno je.”
“Ako ja izgledam… kao loš animacija… ja tebi udarit nogom.”
Smijem se. “Dušo, već jesmo loša animacija."
Ona se nasmije polu-smiješkom. Onim kad je 70% zabavljena i 30% uvjerena da joj spremam zamku. Tip već zauzeo pozu, olovka spremna. Zna da nas ima.
“Okay, okay,” kaže i sjedne kraj mene kao da je to najgluplja stvar koju je odlučila danas.
I onda on počne. Nema zagrijavanja. Nema pitanja. Samo oči kao radari i ruke koje lete po papiru kao da ima nešto protiv proporcija. Gleda nas, škilji, crta, pa se malo nasmiješi, kao da uživa u svakom krivom nosu i pretjeranom osmijehu koji izvlači. Crta. Cereka se. Šara. I negdje usput – uništava nam dostojanstvo s elegancijom.
Gotovo. Narin izgleda kao junakinja iz neke stare tajlandske bajke. Ja izgledam kao da me život istukao novinama i ostavio u kutiji za reciklažu. Kad nam pokaže crtež, gledamo se. Ja se nasmijem odmah. Narin zablokira. Trepće. Onda:
“O moj Buda,” kaže. “To mi? Ne, ne."
Ja se nakašljem. "Od cijele face, pogodio je barem nos", kažem. Narin mi baci pogled, onaj poluozbiljan, s tračkom suosjećanja. Klimne glavom.
„ทำอีกภาพหนึ่ง” kaže slikaru - "napravi još jednu sliku". Pogleda ga onim nježnim, gotovo svećeničkim tonom. „ที่เขาจะดู... งดงามกว่าเดิม” - "gdje će on izgledati... ljepše."
Slikar se zbuni. Uhvati olovku kao da traži izgovor u papiru. Tako nastaje drugi crtež. Druga verzija mene je stvarnija, ne sto posto ali tu negdje. Platim mu, naravno previše. Narin uzima crteže kao da su medalje. Ja razmišljam da karikaturu zamijenim za pivo. Ali, nije stvar u tome kako izgledamo. Stvar je u tome što smo se usudili izgledati kao karikatura.
U nekom jeftinom hotelu u Bangkoku sretne luđaka koji se zove Daffy Duck. Tip mu uvaljuje kartu za skriveni otok i onda se ubije. Skok s balkona – klasičan izlaz iz ludila. Daffy je znao da raj nije mjesto, nego kvarenje koje dođe kad ljudi dođu. Richard to još ne zna.
Uzima kartu, pokupi par Francuza – Étienne i Françoise, naravno zgodna cura, naravno nesiguran trokut – i odlaze tražiti mjesto za bijeg. Idu kroz pakao dima, džeparoša, komaraca, kanabis-poljoprivrednika s kalašnjikovima. I gle čuda – nađu plažu. Raj. Zajednicu izgubljenih duša. Tridesetak backpackera koji su odlučili da je sve vani trulo i da je ovo jedini način da se diše.
U početku sve izgleda čisto. Riba, sunce, lijenost. Netko ti skuha rižu, netko popravlja mreže, svi su goli i preplanuli i izgubljeni u snovima o jednostavnom životu. Ali ništa ne ostaje čisto. Nikad nije.
Netko se razboli. Morski pas. Smrt. Ljudima se počne tresti ruka kad režu kokos. Počinju padati maske, a ispod su zubi. Richard luta šumom, priča s mrtvim Daffyjem, gubi konce. Ljepota polako trune, poput voća zaboravljenog na suncu.
Turisti koje je sreo ranije pokušaju pronaći plažu. Uzgajivači trave ih ubiju. I sad je stvar ozbiljna. Sal, šefica komunice, želi mrtve težake zakopat ispod osmijeha. Predlaže Richardu da ubije jednog od ranjenih – prevelik rizik za njihov mali rajski klub.
I tako raj postaje pakao. Krv, paranoja, histerija, izdaja. Richard i ostatak polu-svjesnih preživjelih bježe splavom. Spašavaju se od utopije.
"U svojim dvadesetima, još s britanskom higijenom i klasičnim obrazovanjem navučenim poput oklopa, vratio sam se u Tajland prvi put nakon djetinjstva. Naravno, imao sam grandiozne planove – mislio sam s lakoćom ušetati u Kraljevstvo osmijeha i zauvijek promijeniti umjetničku scenu. Međutim, izdržao sam samo osamnaest mjeseci. Napustio sam prijatelje. Bilo je bolno. Pobjegao sam u Ameriku.”
Somtowa Sucharitkula
Gledam tog detektiva... Sonchai se zove? Pola-farang, sin kurve, zen tip koji lovi ubojice po znojnim ulicama dok razmišlja o reinkarnaciji? Ha. Sviđa mi se.
Railay, nisi raj, nisi pakao. Nisi ništa osim mjesta gdje more diše drugačije. Gdje litice vire kao kosti zemlje. Gdje je zrak gust od soli i zaborava. Gdje se možeš sakriti i biti nevidljiv. Penjači se penju kao da bježe prema nebu, a ja samo hodam bos po pijesku i slušam kako svijet prestaje postojati svakim korakom, i u toj šutnji, Krabi je bio dalek – luka, asfalt, skuteri i znojni turisti – ali ovdje, ovdje je Railay. I Railay nije mjesto, Railay je pauza. Ono između – između jučer i sutra, između poraza i smirenja, između tebe i onoga što nikad nisi smio postati.
I rekao sam: ostajem još jednu noć. Samo jednu. Samo da udahnem još jednom. Samo da zaboravim još malo. Samo da se prisjetim kako je to kad ništa ne boli.
Super eeej!!! Slike divota, živi bili pa Tajland vidili🤟
OdgovoriIzbriši