MüNCHEN #2: Olympia

OLYMPIAPARK

Olimpijski park, München, negdje u srpnju kad sunce zakuca direktno u beton i trava mirisom digne cijeli grad u laganu omaglicu. Dolazim s podzemne, izlazim na svjetlo i odjednom sve se širi – mreže čelika i stakla lebde nad glavom kao razapeta krila neke ogromne ptice. ’72. su to gradili za Igre, da pokažu svijetu da Njemačka zna opet sanjati. I sada stoji, čvrsto i lagano, kao da ga je netko nacrtao olovkom u zraku.

Linija U3, podzemna željeznica što šumi ispod grada kao podzemna rijeka, vodi te ravno u srce Olympiaparka. Olympiazentrum — stanica s betonom, pločicama i umornim ljudima — izlaziš van, južni izlaz, i već si između sjajnog BMW Welta i velikog daha parka. Sve je to povezano, Schwabing, Münchner Freiheit, Leopoldstraße, ritam grada što pumpa ljude gore-dolje, studente, radnike, turiste.

Godine 2007. gurali su tračnice dalje, do Oberwiesenfelda, do trgovina i betona, pa sve do Moosacha 2010., gdje se U3 spaja sa S1 S-Bahnom. Inženjerska priča o širenju podzemnih vena, dok iznad park diše.

Autobusi se slijevaju u Olympiazentrum kao roj, MVG pumpe pune ljudi što trče za vezom. Tramvaji, 12, 20, 21, 27, vuku svoje krivudave staze na južnom i zapadnom dijelu parka. Ljeti tamo svira Tollwood festival, muzika i pivo, šatori i smijeh, a tramvaj zveči dok ljudi dolaze i odlaze, kao karneval na šinama.

Negdje iza, duh stanice Olympiastadion. Napravljena za Igre ’72, služila još malo, pa napuštena ’88., pustila da je zaraste vrijeme. Šine hrđave, zidovi hladni, prostor koji zjapi prazno i propada — kao podsjetnik da sve što gradimo jednom padne u tišinu.

Ako dolaziš autom, Mittlerer Ring vodi te oko grada kao beskonačna petlja, ali pravo lice parka uhvatiš tek kad siđeš, kad hodaš. Olimpijsko selo zatvoreno je za promet, i to je možda jedina poštena stvar — ulice bez automobila, tišina betona i koraka, prostor za disanje.

Šetam uz obalu i gledam patke kako klize po vodi kao sitni brodovi bez cilja, a vjetar mrsi površinu u krugovima, kao da netko nevidljiv svira prstima po akustičnoj gitari.

Na travi oko jezera – studenti s knjigama, pivom i snovima; parovi zavaljeni jedan uz drugoga, poljupci pod suncem; djeca bacaju kamenčiće i smiju se kad se voda zapjeni. Svaka kap nosi osmijeh, svaka mala plima odjekuje kao bubanj.

S druge strane, bijele gondole iznajmljene turistima plutaju tromo, ljudi veslaju smiješno, nespretno, ali smiju se, kao da veslaju kroz vlastite živote. U daljini, betonski obronci brda, a iznad svega mreža krova i oblaci što prolaze – kao da plove i oni, zajedno s čamcima, s patkama, sa svima nama.

Sjednem na obalu, noge mi vise iznad vode. Osjetim miris alga i roštilja, osjećam da jezero diše – hladno, mirno, duboko. Olympiasee nije samo voda, to je srce parka, srce grada, srce nekog davnog sna iz ’72. što i dalje otkucava pod suncem.

Šetnica umjetnika u Olimpijskom parku — duga staza uz koju su pločice u betonu, potpis za potpisom, imena sportaša i umjetnika, zvijezda i prolaznika što su urezali svoje trenutke u kamen. Hodam polako i čitam te gravure, kao da prolazim kroz džepni muzej ulice, svaki natpis maleni grafit vječnosti, svako ime jedan otisak prsta u vremenu.

Ljudi prolaze, neki ni ne gledaju dolje, samo koračaju, a meni se čini da cijeli pločnik šapće — Englezi, Nijemci, Amerikanci, neki slikari, neki glumci, sportske legende — svi stisnuti u istu liniju, svi ravni pod mojim koracima. Osjetiš kako se prošlost i sadašnjost izmiješaju u jednoj ravnoj stazi.

Djeca voze role preko imena, gume bicikla prelaze preko poznatih potpisa, ljubavnici zastanu, pročitaju poneki natpis naglas, smiju se, idu dalje. I sve je to tako obično, a tako čarobno — ta imena, negdje daleko velika i nedodirljiva, ovdje postaju pločice pod nogama, svakodnevica, kao da su svi ti ljudi samo susjedi u istom kvartu vremena.

Godine 2003. napravili su tu Stazu zvijezda u Münchenu, pored jezera, kao da im treba vlastiti Hollywood, vlastita lažna vječnost u betonu. Zovu je Weg am Olympiasee, fino zvuči, turistički. Slavni dolaze, stavljaju ruke, stopala, ostavljaju svoje tragove, kao da će ih to spasiti od zaborava.

Prvi je bio neki pjevač, Howard Carpendale, utisnuo dlan u svježi beton i nasmijao se kamerama. Onda su krenuli i ostali, tridesetak njih iz kulture i sporta, svi redom željni da ostanu uklesani u nešto tvrđe od vlastite karijere.

Više od sto zvijezda, domaćih i stranih, došlo je ovdje, u taj park betona i trave, nabijalo buku pred gomilom, a onda ostavilo svoje šape u cementu da se zna da su postojali. 

Hodaš tim stazama i gledaš — o, evo nekog slavnog pjevača, evo još jednog gitarista, evo sportaša što je jednom hodao brže nego ćeš ti trčati ikad. A danas?  Psi seru po zvijezdama, a turisti škilje u natpise, ne znaju ni pola tih lica.

Ali tako to ide. Slava je naljepnica koja se ljušti, a beton ostaje. Zvijezde dođu, otpjevaju svoje, pobjegnu u hotele, a staza i dalje diše, šuti, prima nove potpise kao barmen što dodaje čaše jedne za drugom.

I sve to kraj jezera koje se smije u svom miru. Ljudi dolaze da gledaju imena u kamenu i da se osjećaju bliže nečemu što im je daleko. A ja mislim: jebeš to. Prave zvijezde su one na nebu iznad krova parka, one koje ne trebaju beton ni obožavatelje da bi sjale.

Olympiapark, tako ga svi zovu, iako, pravo da ti kažem, nitko nikad nije složio neki službeni papir da potvrdi to ime. Poluslužbeno, polupijano, polubirokratsko, kao kad ti kažu da si “stalni gost” u birtiji, a zapravo samo previše dolaziš.

Cijela ta stvar je kao pizza razrezana na četiri komada.

Prvo — Olimpijsko područje. Stadion, dvorana, toranj što bode nebo, bazeni i sve te sportske igračke. Tamo su se nekad znojili pravi sportaši, danas se ljudi znoje noseći kobasice i pivo niz stepenice.

Drugo — Olimpijsko selo. Jedno za muškarce, drugo za žene. Tko zna tko je to smišljao. Možda su mislili da će cure i dečki prestati trčati za medaljama i početi trčati jedni za drugima.

Treće — Olympia-Pressestadt. Nekad leglo novinara, danas samo običan šoping centar. Ako ti fali uzbuđenja, tamo možeš vidjeti umorne ljude kako vuku kolica i preživljavaju akciju na deterdžente. To ti je, strogo govoreći, već Moosach. Jer svatko se voli riješiti odgovornosti kad stvari postanu dosadne.

Četvrto — Olimpijski park. Ima skakaonicu i jezero, savršen miks: skači dok ne potoneš.

A sve to skupa stoji u Milbertshofen-Am Hartu (pokušaj to izgovoriti nakon tri piva, pa javi rezultat), tik do sjedišta BMW-a i onog staklenog Uptown tornja O2 što izgleda kao uspravna cigareta.

I onda još imaju Georg-Bräuchle-Ring, cestu što reže cijelo područje na pola, kao da su rekli: “ajmo ovo mjesto podijeliti na sjever i jug, pa tko preživi – pričat će.” Na sjeveru selo i shopping, na jugu sport i park. Sredina? Samo asfalt i buka auta.

I evo ti ga, Münchenov Olimpijski mozaik. Nema službeno ime, ali ima sve – stadione, jezera, tornjeve, dućane i cestu usred svega. Prava europska salata.

Sedamdesete, brate, to su bile godine kad je München skinuo kratke hlače i obukao prve ozbiljne cipele. ’72. Olimpijske igre, svijet se sručio u grad, svi ti turisti, sportaši, političari, i odjednom München nije više bio samo bavarsko selo s kobasicama i pivom, nego “glavni grad” s velikim G.

I dok su na stadionu mjerili sekunde i metre, u Arabellaparku su Giorgio Moroder i Donna Summer miješali sintove i uzdisaje, izmišljali disco što će kasnije natjerati pola planeta da se uvija pod disko kuglom. München je plesao i znojio se, svjetla su treperila, a srce grada tuklo je u četiri takta.

A onda seks, naravno. Poslije onog studentskog pokreta ’68., stigla je i nudistička moda ’70. Ljudi su se skidali kao da je svijet jedna velika tuš-kabina. Engleski vrt pun golih guzica, hipija, studenata, profesora — svi slobodni, svi prirodni, svi zajebano ponosni što ih New York Times spominje zbog guzova i trave.

Grad se dizao, disao, plesao, jebao i pokazivao zube konzervativcima. Sedamdesete su Münchenu dale dušu koja je plesala na disko beat, pila pivo u parku i sunčala se gola, bez srama. 

Ako ti danas padne na pamet da se vratiš u prošlost, nema filozofije – odi u taj Olimpijski park, 85 hektara betona, trave i sjećanja. Šetaš okolo i sve smrdi na sedamdesete, kao da je vrijeme stalo negdje između disko kugle i hladnog piva.

Olimpijsko selo i dalje stoji, tiho, i podsjeća na onaj krvavi pokušaj atentata – mjesto gdje je povijest zagrizla i nikad više pustila. Imaš spomen mjesto Einschnitt, tamo su pločice i informacije, kao da možeš staviti tragediju u vitrine i reći: “Evo, tu se dogodilo, molim lijepo, pročitaj pa idi dalje.”

A onda digneš glavu i vidiš taj famozni krov, čelična mreža razapeta preko svega, još uvijek futuristička, još uvijek izgleda kao da će odletjeti u svemir. Bazeni su zatvoreni, ali još uvijek dišu klorom u zraku, a stadion – ogroman, prazan, otvoren – stoji kao starac koji je nekad trčao maraton i sad se prisjeća boljih dana.

Sve je tu. Sve izgleda kao sedamdesetih. Samo što se ljudi promijenili – danas nose mobitele, a nekad su nosili snove i transparente. Ali park, park je tvrdoglav – ostao isti, sjećanje u betonu, ukiseljena prošlost u staklenci od 85 hektara.

Godine ’66. rekli su Münchenu: “Evo ti Igre.” I odjednom svi planovi što su se povlačili po ladicama postali su betonski snovi. Oberwiesenfeld, nekadašnja zračna luka, stajala je tamo kao stara pepeljara. Do ’39. avioni su uzlijetali i slijetali, a onda su sve preselili u Riem i ova pista je ostala kao pijani rođak na svadbi – prisutan, ali beskoristan.

Njemačka je htjela “zelene igre”, brate. Demokracija, sunce, priroda, tehnologija, sve fino i čisto, da se zaboravi ona prokleta 1936. u Berlinu s Hitlerom i nacističkim paradama. Ovdje su htjeli pokazati svijetlu budućnost, novi duh, sve u osmijehu i betonu.

Günter Behnisch i njegovi dečki razvili master plan, ogromnu igračku za sportske snove. Günther Grzimek posadio krajolik da izgleda prirodno, iako ga je svaka travka koštala znoja. A Frei Otto s Behnischem rastegnuo mrežu čelika i stakla preko cijelog parka – taj krov, čovječe, još uvijek izgleda kao da lebdi, kao da se sprda s gravitacijom.

Gradili od ’68. do ’72., a kad su završili, račun je bio 1,35 milijardi njemačkih maraka. Masna cifra za stadion, jezera, tornjeve i snove. Ali što ćeš – moraš platiti da pokažeš svijetu da nisi više onaj stari, sivi, mračni Berlin ’36., nego München ’72., svijetli, demokratski, disco-friendly.

I tako su napravili Olimpijski park. Na staroj pisti, umjesto aviona, poletjela je arhitektura. A račun? E, račun je uvijek stvaran, – povijest nikad nije besplatna.

Godine ’67. uletio je Behnisch sa svojim uredom, dobio posao da skicira čitav glavni mozak za Ljetne igre ’72. u Münchenu. Sportsko i rekreacijsko igralište za cijeli svijet, sve složeno na mjesto gdje su nekad stajale piste i prašina. Sve to bio je Behnischov master plan: sport, rekreacija, arhitektura koja šapuće “nova Njemačka,” i krov što prkosi gravitaciji. Stadion koji nije samo stadion, nego poruka — pogledajte, prošlost je mrtva, budućnost pleše na sajlama.

Behnisch, Otto i neki tip Argyris sjeli su i rekli: “Ajmo napraviti šator koji će izgledat kao da ga je razapela sama planina.” I stvarno, Olimpijski stadion dobio je taj lagani krov što lebdi na sajlama, akrilno staklo koje blješti na suncu, konstrukciju koja je za svoje vrijeme bila čista znanstvena fantastika. Čelične žice rastegnute kao na gitari, sve stabilno i krhko u isto vrijeme.

Htjeli su oponašati Alpe, brate. Da krov izgleda kao horizont planina, da stadion diše kao priroda, a ne kao beton. I još da svima pokažu: ovo nije Berlin ’36., ovo nije Hitler i parade, ovo su nove igre, demokratske, vesele, optimistične. I stvarno, motom su zalijepili osmijeh na fasadu: Die Heiteren Spiele, “Vesele igre.”

Krov je bio poruka — proziran, širok, otvoren. Kao da kažu: “Vidite? Ništa ne skrivamo, sve je svjetlo, sve je slobodno.” Dok su nacisti 1936. zakucali Olimpijadu u sivilo i propagandu, München ’72. stavio je cirkuski šator od stakla i sajli i rekao: “Mi smo drugačiji, mi gledamo naprijed.”

Revolucija u arhitekturi, revolucija u simbolici. Stadion s krovom koji je izgledao kao da lebdi između planina i oblaka. A cijeli svijet gledao i govorio: “Eto, Njemačka se opet smije.”

Od 26. kolovoza do 11. rujna ’72., nakon svih tih godina škripanja strojeva, betona i planova, München je konačno otvorio vrata i rekao: “Dođite, svijet je dobrodošao.” I svijet je stvarno došao — više od 7100 sportaša, 122 države, najveća gomila do tada. Stadion je disao, dvorane su brujale, a cijeli grad se tresao kao mladić koji prvi put pušta ekipu u stan.

Natjecanja svuda — na olimpijskim terenima, jasno, a veslači su klizili preko vode u Oberschleißheimu, zaveslaji kao srčani otkucaji. Ali ni München nije htio sve za sebe: Nürnberg, Augsburg, Ingolstadt, Regensburg, Passau — svi su dobili komad kolača, svi su se pravili važni, kao kumovi na velikoj svadbi.

Grad je tih dana bio otvorena pozornica, krvotok pun ljudi sa svih strana, jezici se miješali, boje zastava udarale u oči, a beton i čelik parka konačno opravdali svaku marku potrošenu na njih.

Bio je to trenutak — München u zenitu, svijet u gostima, rekordi, medalje, povijest koja se kuhala na suncu krajem ljeta ’72.

Visoko iznad jezera stoji ta njihova “Olimpijska planina” — zvuči grandiozno, a zapravo hrpa ratnih ruševina nagomilanih i pretvorenih u brdo. Drugi svjetski rat zakopan pod travu i šljunak, pa hajde, evo vam planina. Ljudi danas hodaju gore kao da je prirodna ljepotica, a ispod – pepeo i cigle.

Na vrhu, Olympia-Alm, pivski vrt. Kažu najviši u gradu, ali nije to Everest, brate, to je samo mjesto gdje možeš sjesti i spucati pivo dok vjetar nosi miris kobasica. Ljeti, zimi, svejedno — pivo uvijek teče.

I najbolji dio? Besplatan koncert. Svjetske zvijezde rokaju dolje na stadionu, a ti sjediš gore, na travi, krigla u ruci, i slušaš koncert kao da je samo za tebe. Zvuk se penje uz brdo, ljudi se smiju, sunce tone, a ispod nogu ti leži cijela povijest, uredno zatrpana, da ne smrdi.

Olimpijska planina — simbol toga kako Njemačka radi stvari: uzme ruševine rata, napravi park i pivski vrt, pa pusti svijet da se zabavlja na pepelu.

Te željezne konstrukcije, brate, vise iznad cijelog parka kao paukova mreža za divove. Sajle razvučene, tanke, a drže tone stakla i akrila, sve blješti, sve se šepuri. To nije samo arhitektura, to je inženjerski trik na rubu magije — konstrukcija koja izgleda kao da će svaki čas popustiti, a stoji već pedeset godina i smije ti se u lice.

Šetaš ispod toga i imaš osjećaj da si u ribarskoj mreži, ulovljen u nečijem snu. Krovovi se protežu preko stadiona, dvorana, bazena, svuda. Suncem obasjano staklo gori kao vatra, a navečer reflektori zapale cijelu mrežu i pretvore je u svemirski brod što lebdi nad travom.

Frei Otto i Behnisch razapeli sajle kao cirkuski šator, ali ovo nije cirkus za djecu — ovo je cirkus za cijeli svijet. “Vesele igre,” rekli su. I doista, taj krov izgleda kao osmijeh od metala i stakla.

Šetam ispod tih željeznih sajli što se pružaju nad cijelim parkom, i osjećam se kao muha u paukovoj mreži, samo što pauka nema, nego nebo gore, veliko i plavo, i svjetlo što se lomi na tim akrilnim pločama. Sve to lebdi nad glavom, lagano, a u isto vrijeme masivno, kao da se svemir spustio na konopce i odlučio kampirati u Münchenu.

Koraci mi odzvanjaju po betonu, čujem djecu kako se smiju, miris kobasica, pivo što šumi u čašama. A iznad mene — čelične linije, krivulje, konstrukcija što se proteže do horizonta. 

Sunce prodire kroz prozirne plohe, baca točkice svjetla po licima ljudi, i sve izgleda kao da hodam ispod kristalne rijeke što teče naopačke. Večer pada, a reflektori pale tu mrežu, i odjednom park postaje brod, svemirski brod spreman da nas sve ponese iznad ovog svijeta.

I idem dalje, niz stazu, kroz mrežu svjetla i sjene, i u prsima osjećam kako konstrukcija svira, sajle napete kao žice gitare. Brate, ako ovo nije pjesma, ne znam što jest.

Otto je razapeo te svoje željezne živce preko cijelog parka. Sajle rastegnute, tanke kao žice na gitari, a drže stotine tona stakla i plastike. Akrilne plohe visile su kao ogromna prozirna plahta, a sajle su bile krvotok, napete do pucanja. Ljudi su buljili gore i pitali se: “Kako to, dovraga, stoji?”

Bio je to cirkus, šator za cijeli svijet. Konstrukcija što je izgledala kao da će se raspasti na prvom vjetru, a zapravo je bila revolucija – prvi put u takvom mjerilu, prvi put da se arhitektura ponašala kao jazz improvizacija.

Koštalo je, naravno. Svaka sajla, svaki vijak, svaka ploča akrila – milijarde maraka su otišle. Ali političari su rekli: “To je lice nove Njemačke.” Proziran krov, demokratski krov, krov koji imitira Alpe. Šta košta, da košta!

Slobodno za sve, nema karata, nema ograda, samo dođeš s dekicom, bocom piva i sendvičem i praviš se da ti je život pjesma. Klinci voze role, neki trče kao da bježe od vlastitih misli, biciklisti zvone, parovi šetaju i svađaju se, a po travi se uvijek nađe netko tto spava kao zaklan.

Stadion i dvorane stoje kao mamuti iz druge ere — tu danas imaš koncerte i sport, sve od nogometa do rock spektakla. U bazenu plivaju djeca i umirovljenici, dok se u ledenom centru ljudi kližu i padaju na guzice. A ako ti ni to nije dosta, odeš u Sea-Life, pa gledaš ribe iza stakla i praviš se da si u oceanografskom institutu, a zapravo si samo u shopping varijanti prirode.

Toranj — e, taj toranj. Popneš se gore i vidiš cijeli München kako leži ispod tebe, male kuće, crkveni tornjevi, pa Alpe u daljini. Pogled ti otme dah, a onda te uhvati konobar na vidikovcu i proda ti kavu dvaput skuplje.

Na jezeru možeš iznajmiti čamac i glumiti romantičnu scenu iz filma, samo što patke uvijek dođu i zasmetaju. Ili odeš gore na Olympiaberg, napraviš par koraka, osjetiš pluća, i završiš u Olympia-Almu — najvišem pivskom vrtu u gradu. I to je, ruku na srce, najbolja stvar u cijelom parku: pivo u krigli, sunce na licu, besplatan koncert što dopire s dna stadiona.

Olimpijski park — sportski centar, priroda, cirkus, pozornica i pivnica u jednom. Nema romantike, nema filozofije. Samo mjesto gdje grad ostavi sve svoje maske i pusti ljude da rade što žele.

Ako ti se ne da hodati, ukrcaš se na onu njihovu malu parkovnu željeznicu. Klopara okolo kao igračka iz lunaparka, vozi te kroz travu, pored jezera, ljudi mašu, ti sjediš i misliš: “Eto, ovo je sightseeing za lijene guzice.”

A ako ti treba više adrenalina, imaš drugu foru — penjanje na krov iznad stadiona. Sajle, akril, sve to što izgleda krhko, a drži čitav svijet iznad glave. Hodaš tamo gore, 40 metara iznad tla, i pitaš se: “Što ja radim ovdje?” Srce lupa, a vodič se smije jer si mu tek stoti ovotjedni turist koji se znoji.

I kad ti noge počnu klecati, nude ti opcije: lisica — hop preko arene na sajli, kao pijani Spiderman; ili spuštanje ravno dolje, niz konstrukciju, dok ti vjetar mlati lice, a stadion se približava kao betonski san.

Sve skupa? Malo cirkus, malo hrabrost, malo turizam za priču na pivi poslije. Ali priznajem, brate, kad stojiš tamo gore i pogledaš cijeli park, vrijedi svake kapljice znoja.

U Münchenu su smislili i ovo: ako ti se ne da ni hodati ni pedalirati, sjedneš u rikšu. Vozi te tip koji zna sve priče — o tome kako je grad molio i gurao da dobije Igre, kako su gradili park iz ničega, kako su dizali sajle, bazene, stadione, sve te betonske i staklene snove.

Vozač priča, ti sjediš i klimaš glavom, a rikša klizi kroz park, preko travnjaka i pored jezera. Čuješ anegdote iz ’72., “Vesele igre”, političke fore, sjećanja na gužve, na atmosferu kad je cijeli München gorio od euforije i disko svjetla.

Kažu da je u kolovozu, prvih dana, stadion bio pun, sunce peklo, a Nijemci se trudili pokazati svijetu svoje novo lice – moderno, demokratsko, uredno kao friško počešljan tip pred spoj. A onda se pojavi stara njemačka navika: pivo. Na svakom uglu, svaka ruka u publici, litra u ruci, ljudi veseli, navijaju, pa i sami sportaši kasnije priznali da su ih gledatelji više dizali pjesmom i pivom nego ikakvom sportskom disciplinom.

Jedan novinar iz Amerike napisao je: “Nikad nisam vidio olimpijski stadion koji više nalikuje pivnici na otvorenom.” I bio je u pravu. Publika je pjevala, dizala krigle, a kad bi netko osvojio medalju, pola tribine bi nazdravilo kao da je njihova.

Pozornica na jezeru, stoji tamo kao plutajući san — reflektori se pale, voda titra, a glazba se širi preko površine kao valovi što ne prestaju. Noću, kad svira koncert, čini se da cijeli park lebdi — publika sjedi na travi, na obroncima, ljudi na čamcima, svi okrenuti prema toj svjetlećoj točki na vodi, kao da je mjesec pao i odlučio svirati gitaru.

Šetaš obalom i čuješ bubanj što udara preko vode, bas što reže valove, vokal što leti iznad krovova šatora. Ljudi plješću, viču, a jezero vraća sve natrag — eho u vodi, eho u zraku, improvizacija prirode i betona.

Publika, brate, što diše zajedno, travnjak pun tijela, pivo u rukama, miris dima i kobasica, zvukovi što se lome o površinu jezera i rasprskavaju u sitnim kapima.

Sagradili su je sedamdesetih kad su već imali cijeli park, stadione, dvorane, sajle i sve te megalomanske snove. Neko je rekao: “Hej, ajmo bacit binu usred vode, nek’ svira na valovima.” I eto ti je — konstrukcija što pluta, svijetli kao svemirski brod i ima akustiku što se odbija o patke i veslače. Svrha? Pa ista kao uvijek: da se ljudi zabave, da grad pokaže zube, da pivo brže klizi niz grlo kad svira mjuza.

Tamo su nastupali svi, brate. Rock bendovi, klasičari, jazz frikovi, lokalne zvijezde koje danas nitko ne pamti, i svjetski velikani koje su ljudi slušali badava, sjedeći na travi, jer nisu imali love za kartu. Publika na obroncima, studenti što se uvuku s bocom vina, klinci na dekicama, babe i djedovi s termosicama. Svi u istoj predstavi, svi gledaju kako svjetla plešu po vodi, a pjevač se dere s plutajuće pozornice.

Jedan tip je jednom rekao da je najbolja stvar kod te bine to što ako ti se koncert ne sviđa, samo okreneš glavu prema jezeru i gledaš patke. A kad je dobro, onda cijeli park pjeva s tobom.

Dakle — sagrađena da zabavlja, da natjera svijet da kaže “wow”, da po ljetnim večerima zvuk i pjena budu jedno. I dan-danas stoji, i dan-danas ljudi sjede uz pivo i misle da je to najljepša stvar ikad. A patke i dalje plivaju, boli njih briga tko nastupa.

Olimpijski toranj, hladan komad betona i čelika, zabijen u nebo Münchena kao cigareta ugašena u sivom pepelu grada. Dvjestodevedeset i jedan metar tvrdog ponosa, što te gleda odozgo dok pijuckaš svoje toplo pivo i psuješ kišu. Ljudi se penju gore, 43 milijuna gladnih očiju od šezdeset i osme, svi žele pogled odozgo, žele da se osjećaju veći od svojih sitnih problema dolje na asfaltu.

Na sto devedeset metara, nekakav vidikovac – nekad rock’n’roll muzej, sada uspomena na pedeset godina, i sve te sličice vremena što prolazi. Rock je umro, memorabilije skupljaju prašinu, ali beton i čelik stoje. I restoran što se vrti – 182 metra iznad zemlje, 230 gladnih turista koji se polako okreću, kruže kao u nekoj dosadnoj orbitu, dok konobari nose tanjure i sat odrađuje svojih pedeset tri minute za puni krug.

Dizala gutaju trideset ljudi po vožnji, jure 7 metara u sekundi, i sve to traje oko pola minute – pola minute da pobjegneš od zemlje, pola minute da shvatiš da gore nema nikakvog spasa, samo bolji pogled. Telekom ima svoje dizalo, naravno, uvijek ima onih kojima treba privatni ulaz.

Otvoreno je svaki dan, od devet ujutro do ponoći. Beton ne spava, a ljudi uvijek traže nešto da ispune prazninu. Pivo, pogled, ili samo još jedan razlog da potroše dan.

Živiš, popneš se gore, gledaš grad, a kad siđeš – problemi čekaju, točno tamo gdje si ih ostavio.

Bilo je šezdeset i četvrte kad su gradski mudraci odlučili da Münchenu treba nova igračka, nešto što bode oblake i nosi signale televizije, da se narod lakše uspava navečer. Pa su na Oberwiesenfeldu zakucali beton i čelik, i od toga napravili toranj – jedan veliki kurac od tehnologije što će svijet gledati odozgo.

Sedamdeset i druge, Olimpijske igre. Grad se šminka, toranj se smiješi kamerama, postaje znamenitost, privlači turiste kao pivo propalice. Pet i pol desetljeća kasnije, milijuni ljudi – četrdeset i pet njih milijuna – voze se tih prokleto brzih trideset sekundi do gore. Sto devedeset metara neba, panorama, pogled, varka da je život malo ljepši s te visine.

A onda – 2024. – hladan tuš: zatvaraju toranj. Kažu: obnova. Fasada, tehnologija, zaštita od požara, ventilacija. Zvuči kao da popravljaju neki stari bubreg, a ne toranj. Beton i čelik trebaju frizuru. Ljudi ostaju dolje, čekaju.

Kažu, 2027. opet će otvoriti vrata. I opet će dizala gutati ljude, opet će ih bacati u nebo, da se dive gradu, da misle da su slobodni dok stoje iza stakla, a zapravo su samo turisti s kartom u džepu i fotoaparatom na vratu.

Toranj će se vratiti, kao stari pijanac što se otrijeznio taman toliko da se opet može napiti. A München će ga gledati, kao uvijek – i praviti se da život ide naprijed.

Sviđa mi se pogled s tog jebenog vidikovca. Tamo gore restoran i kafić, kao da će kava na 190 metara imati bolji okus, a pivo manje smrditi. Ljudi sjede, vrte se polako s panoramom, jedu preskupe šnicle i misle da su dotakli nebo.

Suvenirnica – naravno, bila je zatvorena kad sam stigao, oko šest ili sedam navečer u petak. Jer tko normalan želi kupiti magnet za frižider nakon posla? Valjda samo ja. A oni, pametnjakovići, stave radno vrijeme kao da rade u općini.

Dolje u prizemlju južni restoran – još jedan hram masne hrane i sumnjivih sendviča. Sve to začinjeno turisti­ma u sandalama i glasnim djecom koja žele sladoled.

Parkirna garaža blizu, cijene “razumne” – pet eura za dva sata. Ako pitaš mene, to znači da ti uzmu novce i još ti kažu da si dobro prošao. Kapitalizam s osmijehom na blagajni.

Ali brate, pogled je stvarno lijep. Grad se širi pod tobom kao rašireni tepih, a ti glumiš cara, bar dok ne skužiš da ćeš morati opet platiti parking.

Preporučio bih posjet? Naravno. Ali ne zaboravi bocu piva u džepu – panorama je uvijek bolja kad malo zamagliš oči. A kad siđeš, prošetaj parkom. Tamo barem ne naplaćuju zrak.

Dizalo brzo, 30 sekundi i gore si. Nema vremena ni za zapaliti cigaretu. Ali gore — panorama, vjetar, turisti u sandalama. Mogao bih to isto gledati s mosta besplatno, ali eto, platio sam. Idi ako ti je dosadno.

Dođeš gore, platiš kartu, digne te dizalo i hop – stojiš 200 metara iznad zemlje, a sve izgleda isto kao dolje, samo sitnije. München je München, s visine ili bez. Popio sam kavu gore, bila je loša. Pogled nije popravio okus.

Kažu vidiš Alpe. Ja sam vidio samo maglu i hrpu turista koji se guraju da slikaju panoramu koja izgleda kao razglednica koju možeš kupiti za euro. Dizalo je bilo najbolje iskustvo – brzo, kratko, i završilo je.

Restoran se vrti. Ljudi se vrte. Cijene se vrte prema gore. Jedino što se ne vrti je moj želudac, jer nisam imao novca da naručim išta osim kave. Pogled? Da, postoji. Ali postoji i s klupe u parku. 

Vidikovac je dobar za fotke, da. Svi stoje s mobitelima i glume fotografe National Geographica, a zapravo hvataju selfije s dvostrukom bradom i mrtvim osmijehom. Interaktivni eksponati? Klinci pritišću dugmiće, roditelji glume da im je zabavno, a svi zapravo čekaju kad će opet jesti.

Kažu “atrakcija koju morate posjetiti”. Ja kažem: morate jesti, morate piti, morate umrijeti. Toranj nije ništa od toga. On je samo još jedan izgovor da potrošiš novac i kažeš prijateljima: “Bio sam gore.”

Kao što rekoh, bilo je to ljeto ’65. i cijela svita se sjatila na gradilište – ministar u preuskom odijelu, gradonačelnik s osmijehom što smrdi na izbore, zamjenik gradonačelnika koji je izgledao kao da bi radije bio kod kuće s kobasicom i pivom. Svi su se gurali oko betonske jame kao da gledaju novo čudo čovječanstva.

Kamen temeljac, govore, povijesni trenutak. Zazidali kapsulu s kovanicama, novinama i nekim papirom. Sve ono što će jednog dana, kad budu kopali ruševine, izgledati kao hrpa smeća. Novčići ionako gube vrijednost, novine žute, a certifikati su samo papirnate laži s pečatom.

I onda dolaze velike riječi, ispeglane i teške: “Neka ovo veliko tehničko djelo bude pošteđeno uništenja prirodom ili ljudskim nasiljem.” Smijeh. Priroda jede planine, a ljudska ruka zapali sve što dotakne. Oni to ne znaju? Znaju, ali dobro zvuči.

Govore o svemiru, o planetima koje će čovjek osvajati. A ja gledam radnike s lopatama, umorne, znojne, i mislim – ljudi ne mogu ni vlastite ulice očistiti, a pričaju o svemiru.

Kad su završili, nazdravili su šampanjcem, a radnici su ostali žedni. Toranj je krenuo rasti, kao betonski idol, a svi su se uvjeravali da su prisustvovali rođenju nečeg besmrtnog.

Šetam uzvisinom, gledam dolje – Olympiapark se prostro kao ogroman tepih, šaren, zelen, prozračan. Jezero sjaji na suncu, mirno kao čaša piva prije nego je netko protrese. Ljudi sjede okolo, leže na travi, neki sami, neki u parovima, a svi izgledaju kao da su pobjegli iz gradske vreve da udahnu malo zraka i zavaraju se da život nije samo posao i računi.

Iznad svega rastegne se ona luda mreža stadiona i dvorana, tanki kablovi bodu nebo, krovovi se valjaju kao valovi koji su se ukiselili u staklu i čeliku. Izgleda nestvarno, kao da gledam kulisu nekog filma o budućnosti koja je već prošla.

Grad se vidi u daljini, ali ovdje, s ovog brda, sve izgleda mekše, mirnije. Čak i betonske zgrade postanu sitne igračke. A ja stojim, gledam i mislim: ovo nije park, ovo je pijana ideja koja je ispala predobro da bi je netko odbio.

Olympiapark je mjesto gdje se povijest, priroda i arhitektura drže za ruke i smiju se svima nama koji samo stojimo i zurimo.

Olimpijski stadion u Münchenu – izgleda kao da je pauk s neba spustio mrežu i rekao: „Evo, sad se igrajte sporta.“ Ta prozirna kupola, ti kablovi što se vuku kao pijane žile, sve to visi iznad stadiona kao golema cirkuska šatra za bogove.

Izgrađen za Olimpijske igre ’72., još uvijek izgleda futuristički, kao da će svakog časa poletjeti i nestati iznad grada. To nije običan stadion, to je arhitektonska halucinacija – staklo, čelik i nebo pomiješani u jednu veliku avanturu.

Okolo park, zelenilo, ljudi šeću, djeca se igraju, a stadion stoji i šapće: „Vidjeli ste tu i krv i zlato, znoj i tragediju, slavlje i sramotu.“ Jer takva mjesta uvijek nose više od sporta – nose priče koje nikad ne stanu na semafor.

Danas ga gledaš i pitaš se: je li ovo zgrada ili skulptura? Stadion ili svemirski brod u penziji? A možda je sve to zajedno – dokaz da su i arhitekti znali popiti pa reći: „Ajmo rastegnuti mrežu preko brda i vidjeti što će ispasti.“

Olimpijski stadion u Münchenu – otvoren 1972. za Igre, i već tada izgledao kao nešto što se ne uklapa u svijet.

Poslije su ga koristili nogometaši, Bayern i reprezentacija, navijači su grmjeli dok su kiše padale po tom staklenom krovu koji je škripao kao staro platno cirkusa. Tu su svirali i Rolling Stonesi, Michael Jackson, Pink Floyd – i svatko tko je htio razvaliti publiku pod tim lebdećim svodom.

Stajao sam ispred stadiona, a mreža od čelika i stakla nad glavom izgledala je kao svemirska šatra rastegnuta preko cijelog neba. Ljudi su se gurali, šareni, pijani od iščekivanja, miris kobasica i piva miješao se s parfemima i znojem. Bilo je tu svega – klinci s mobitelima, starci u kožnim prslucima, tipovi u košuljama s kockastim uzorkom kao da su upravo pobjegli s Oktoberfesta.

Neka njemačka zvijezda trebala je izaći na binu – nisam znao tko je, ali masa je brujala, dizala ruke, vikala kao da dolazi sam Mesija na električnoj gitari. Atmosfera je bila nabijena – mješavina adrenalina, smijeha i nervoze. Netko se gurao, netko se ljubio, netko je prosuo pivo i psovao dovoljno glasno da se pola reda okrene.

Čelik i staklo krova skupljali su buku i vraćali je nazad – svaki uzdah mase, svaki smijeh, svaki urlik – sve se motalo u tim kablovima kao u golemoj paukovoj mreži. Osjećao si da si zarobljen unutra, ali dobrovoljno, jer i ti si dio tog kolektivnog ludila.

Policajac na konju, taman ispred stadiona – prizor kao iz nekog čudnog filma gdje se srednji vijek i moderna Njemačka sudare i dogovore da popiju pivo zajedno. Konj, crn, sjajan, miran, kao da zna da je on ovdje pravi gazda. Policajac sjedi gore u uniformi, ozbiljan, s kacigom i pogledom negdje daleko – kao da sanja godišnji odmor dok masa ispod njega vrije.

Konj pak djeluje sabrano, elegantno, noge mu kucaju asfalt kao metronom. Ima onaj pogled: „Ljudi, što vi galamite? Ja sam ovdje najljepši i najopasniji.“ I stvarno, dok svi stoje, pjevaju, guraju se, on hoda kroz masu kao crni brod kroz more piva i kobasica.

Ima u tom prizoru neke ironije – svi oko njega skaču, mašu, pjevaju, a policajac i konj mirni, hladni, kao kipovi s pulsirajućim srcem. Konj bi, da može, sigurno rekao: „Ma boli me kopito za vaš koncert, dajte mi travu i mir.“

SEA LIFE

U Olympia parku imaju i taj Sea Life. Akvariji, ribe koje zure u tebe kao pijanci u ponoć. Sve blješti u plavom, plastika, staklo, klinci udaraju rukama po prozorima, ribe kruže u krugovima, rođene za ocean, završile u staklenoj kutiji usred Münchena. Ljudi kupuju karte, jedu kokice, bulje. Sve to zovu edukacija. Meni izgleda kao još jedan kavez, samo s vodom.

Avanturistički akvarij, usred betona i travnjaka Olympiaparka. 39 spremnika, 6 terarija, 1.600 životinja što se vrte iza stakla. Isar, Dunav, Crno more, Mediteran, Tropski ocean – sve u redu, sve u kutijama. Morski psi, raže, konjići, meduze – svi pretvoreni u dekor za nedjeljne izlete. Tunel, panoramski prozor, dodirni bazen. Djeca vrište, roditelji fotkaju, a ribe kruže u beskraj, pitajući se što je gore – ocean pun plastike ili ovaj stakleni.

OLYDORF

Olimpijsko selo, nekoć građeno za Igre ’72., danas je samo Olydorf – spavaonica za studente. Oko 1800 njih nagurano u dvije visoke zgrade, stepenaste betonske kocke i bungalove što više liče na kaveze. Kažu, postoji i udruga samouprave. Studenti brinu da sve ostane mirno, uredno, da se ne potučete sa susjedom kad zakasni s muzikom u tri ujutro.

U sredini – stara kantina, sad društveni centar. Savjetovališta, uprave, administracije, papiri i pečati. A onda malo “kulture”: čitaonica s knjižnicom koju nitko ne koristi, lončarnica, radionica, foto studio, soba za probe, pivnica, lounge i disco. Sve fino upakirano, kao da je život programiran. Ali beton ostaje beton. I na kraju dana, svaki od tih 1800 studenata gleda u isti zid i pita se što, dovraga, radi u Münchenu.

E, to je bila prava Olimpijada, brate, ne samo trčanje i bacanje kugle. ’72. u olimpijskom selu, svi ti sportaši zatvoreni u svoje uredne blokove, cure tamo, dečki ovamo, sve pod ključem kao u samostanu. A oni mladi, nabijeni hormonima, trenirali godinama, i sad im kažu: “Laku noć, spavajte sami.” Ma daj.

Kažu da su svake noći neki preskakali ograde kao gimnastičari bez medalja. Čuješ šuškanje, vidiš sjene, jedan baca torbu preko zida, drugi se penje za njom. Atletičari odjednom treniraju parkour, plivači skaču kao delfini, a hrvači guraju jedan drugog preko ograde da dođu do “društva”.

Jedan čuvar se žalio novinarima: “Nikad nisam vidio toliko svjetskih rekorda u preskakanju žice.” A ljudi u selu? Pa, zabavljali se, kako već ide. Znojili se preko dana na stadionima, a po noći pod plahtama.

I tu ti je sva priča o Olimpijadi: možeš izgraditi najmoderniji stadion, razvući sajle po nebu, staviti milijarde u “Vesele igre”… ali kad zatvoriš tisuće mladih i zdravih ljudi u selo, oni će ionako naći način da preskoče ogradu i naprave svoj vlastiti maraton.

Metalna ograda zadrhti, tenisice udare o zemlju, smijeh se razlije niz stazu. Udaljeni pas laje, čuvar zakasni da vidi bilo što. A negdje na drugoj strani, cure čekaju, miris parfema u zraku, ruke u džepovima, strpljive, nasmijane.

To je bila Olimpijada noću — nijedna medalja, nijedna ceremonija, samo improvizacija tijela i srca, preskakanje ograda, skriveni trenuci što su značili više od bilo kojeg rekorda.

Kažu – selo je kao malo nezavisno mjesto. Bungalovi poredani kao lego kocke, svatko u svojoj kutiji. Visoke zgrade s pogledom na Alpe – kad je lijepo vrijeme, kad ti oči još vjeruju horizontu. Na padinama nove zgrade, friško obnovljene 2022., sve sjaji i miriši na svježi beton.

Gdje god da te smjeste – dobiješ svoju kuhinjicu i kupaonicu, kao da je to jackpot. Obitelji i samohrani roditelji navodno vole živjeti tu. Blizina parka, kažu, nenadmašna. Meni zvuči kao reklama za frižider.

1052 bungalova. Kutije za jednog čovjeka, jedan krevet, jedna mala kuhinja i kupaonica – paket života na minimalcu. Nekad su klinci oslikavali vrata i fasade, boje, grafiti, europska mladost što misli da mijenja svijet kistom. Onda je došla obnova za Europsko prvenstvo 2002. i sve su to skinuli, vrata zamijenjena, slike nestale. Novi beton, stari san.

Studenti su ih voljeli – prije nego što su strojevi počeli gristi zidove. Sad su tu nove montažne betonske kocke, napravljene da izgledaju kao one iz ’72., kao da je nostalgija dobra zamjena za original. Čak su opet izvukli nekog starog arhitekta, Wirsinga, da potpiše papire.

Svaki stan – dvoetažni mezonet, kuhinjica, kupaonica, terasa. I, evo utjehe: smiješ obojiti svoju fasadu kako hoćeš. Mala sloboda, između betonskih zidova. Slikaj što god – sunce, anarhiju, mrtvu ribu – beton ostaje beton.

Stara Mensa – nekad su olimpijci punili tanjure, danas studenti pune čaše. Sad je to društveni centar, još jedna kutija za mladost koja traži zabavu. Unutra – OlyDisco, Bierstube, kino koje se zove Olywood, kao da je šala dovoljna da zaboraviš gdje si. Radionice, projekti, sve pod studentskom upravom, sve fino demokratski, s pečatom.

Jednom godišnje – karneval, Olympialust. Maskirani, pijani, vesele se kao da sutra neće opet sjediti u predavaonici i gutati skripte. 2010. su rekli: dosta, treba obnova, generalka za cijeli taj dom. Tako to ide – zabava, pa renovacija, pa opet ista priča.

BMW 

BMW muzej je stara priča – otvorili ga ’73., taman kad su ljudi mislili da je život beskonačna autocesta s cugom u pretincu i cigaretom na usnama. Bio je to hram na četiri kotača, oltar za sve one koji su htjeli vjerovati da krom i brzina imaju smisla.

Onda, naravno, dođe 2008. – šminka, novo ruho, nova šljaka. Polirali su sve tako da možeš vidjeti svoje pijano lice u felgi iz ’60-ih. Ljudi naviru, gužvaju se po stepenicama, guraju djecu i fotoaparate kao da su na rock koncertu, samo što ovdje gitaru svira motor od šest cilindara. Postane jedan od najposjećenijih muzeja u Njemačkoj. Pa naravno – Nijemci ne vole stajati besposleni. Ako ne voze auto, onda ga barem gledaju pod reflektorima.

A onda imaš BMW Welt – to ti je Disneyland za odrasle koji misle da je miris novog auta bolji od mirisa žene. Otvoren 2007., odmah preko puta muzeja, kao mlađi brat koji ti uvijek maše novčanikom. To nije muzej, to je pozornica, šou. Tamo ti predaju ključeve tvog novog BMW-a kao da si osvojio Nobelovu nagradu. Ljudi padaju u nesvijest od uzbuđenja, a ti se pitaš: „Čekaj, jesam li ja u crkvi, na svadbi ili kod trgovca automobila?“

Muzej ti šapće: „Evo povijest, evo krv i znoj mehaničara, evo romantika brzine.“ Welt ti urla: „Evo sadašnjost, evo budućnost, evo kredit na 20 godina za auto koji blješti kao svemirski brod.“

I tako stoje, jedan nasuprot drugom, muzej i Welt. 

Ljudi dolaze iz cijelog svijeta, širom otvorenih očiju, šapću „wow“ pred kromiranim branicima i sjedećim garniturama od kože koje su se nekad vozile brže nego što im brak traje.

Karte idu kao pivo u petak navečer. Kažu da je jedan od najposjećenijih muzeja u Njemačkoj. 

I tako, šetaš kroz te hodnike gdje ti svaki eksponat šapće: „Da, mogao si kupiti mene umjesto onog Golfa dvojke. Mogao si biti kralj autoputa, a ne lik koji viri ispod haube s ključem 13 i proklinje život.“

Ukratko: BMW muzej je kao bar u kojem su svi auti trezveni, ali ti se osjećaš pijan od mirisa benzina i previše preciznog njemačkog ponosa.

BMW Welt, kažu, arhitektura kultna. Jasno, izgleda kao da su izvanzemaljci došli parkirati svoju bazu usred Münchena i rekli: „Okej, ovo je sada vaša nova crkva.“ Sve se sjaji, sve blješti, i čim uđeš – bam – vojska automobila stoji u stavu mirno, svaki s osmijehom od kromiranog branika, spremni da ti šapnu: „Dođi, provozaj se, prokockaj stan.“

Tamo ne gledaju aute – tamo ih izlažu kao modele na modnoj pisti. BMW, Motorrad, MINI, Rolls-Royce… kao neka razuzdana obitelj koja nikad ne prestaje piti skupi šampanjac. Svaki kut zgrade ti šapće: „Vidi nas, mi smo budućnost, ti si samo posjetitelj sa sendvičem od jučer u ruksaku.“

Imaju i gastro zonu, naravno – jer kakav bi bio raj za aute bez mjesta gdje ti oderu novčanik za tanjur špageta. A onda tu je i „poznata premijera“ – pozornica na kojoj ljudi preuzimaju svoje nove igračke. To nije obična isporuka, to je religijski obred. Oni siđu niz stepenice, dobiju ključeve i misle da su upravo kršteni u ime brzine i kredita. Publika plješće u sebi, a ti stojiš i misliš: „Bože, ja ni bicikl nisam kupio bez drame.“

Kažu: doživi strast i radost vožnje. Ali zapravo – doživi strast i radost gledanja kako netko drugi postaje siromašniji dok vozi kući u autu skupljem od tvoje životne ušteđevine.

Ulaz besplatan, da, to ti odmah kažu. Ulaz besplatan, izlaz skup.

BMW Welt su gradili četiri godine – od 2003. do 2007. – kao da zidaju svemirsku postaju za bogate Zemljane. Betonski mišići, staklene vene, i gore na krovu – solarni sustav od 800 kW. Da, čak i sunce tamo radi za BMW, crnči da napoji te brze igračke koje nikad neće voziti do Lidla po pivo.

Otvorenje, 17. listopada 2007. – fanfare, šampanjac, kravate koje koštaju više od tvoje mjesečne stanarine. Svi klimaju glavom, svi govore „vizionarski“, a ti znaš da su to samo auti u još većem akvariju.

Ljudi putuju pola svijeta da gledaju aute pod reflektorima. Zaboravi dvorce, zaboravi Alpe, pivo i kobasice – pravi turisti ne žele povijest ni prirodu, žele sjediti u kožnom sjedalu i glumiti Jamesa Bonda dok im žena drži vrećicu s suvenirima.

BMW Welt je, dakle, katedrala modernog vremena – tamo gdje hodočasnici ne pale svijeće, nego kreditne kartice.

Godine 2001. BMW je rekao: „Hajmo napraviti natječaj, tko nam nacrta najbolji svemirski hram na četiri kotača.“ Javilo se 27 arhitektonskih ureda – cijela vojska ljudi s ravnalima i egom većim od garaže. Četiri dobila nagrade, dva najbolja su bili Sauerbruch Hutton i COOP HIMMELB(L)AU. Žiri rekao: „Dečki, preradite to još jednom, da BMW može odlučiti kome će dati vreću para.“

I, naravno, posao pokupi COOP HIMMELB(L)AU – jer tko bi drugi, zvuče kao rock bend, a ne arhitekti. I tako, od 2003. do 2007., za 200 milijuna dolara – hop, iz ničega nikne BMW Welt, stakleni hram, kromirana crkva brzine. Trebao biti gotov za Svjetsko prvenstvo 2006., ali kao i svaka pijana vožnja – kasnili su. Otvoren tek 17. listopada 2007. I tjedan kasnije, prvi lik – Jonathan Spira – preuzima svoj auto. Zamisli tu slavu: čovjek upisan u povijest jer je prvi otišao kući s najskupljim osmijehom u Bavarskoj.

Prva godina – 2.2 milijuna posjetitelja. Do 2013. – skoro tri milijuna, od čega 60% Nijemci. Pa naravno. Tko drugi ide gledati aute pod reflektorima nego ljudi koji ih i prave?

I onda arhitekt, Wolf D. Prix, stane pred publiku i kaže: „Zgrada nema dosadu izložbene dvorane, to nije hram, to je i tržnica, i komunikacijski centar, i mjesto susreta.“ Prijevod: „Nismo vam napravili samo šator za aute, napravili smo Disneyland gdje se i kreditni odjeli druže s dizajnerima i turistima.“

BMW Welt nije samo mjesto gdje ti daju igračku. Imaju „Atelje za tehnologiju i dizajn“ – što zvuči kao laboratorij iz Marvel filma. Tamo te zatrpaju filmovima, interaktivnim ekranima, pričama o inovacijama, istraživanjima… sve dok ne povjeruješ da su spasili svijet samo time što su napravili auto s masažnim sjedalima.

Pa onda Plaza i dvostruki stožac – zvuči kao koktel iz bara, ali zapravo je ogromna izložba svih serija automobila. BMW iz svih kutova, u svim bojama, kao golemi katalog na steroidima.

Vođeni obilasci? Naravno. Jer uvijek se nađe netko tko želi čuti „posebne pozadinske informacije“. Kao da iza kulisa ne stoji hrpa ljudi koji ti samo žele prodati još jedan auto.

I da ne zaboravimo djecu. Junior Campus – mali klinci od 7 do 13 godina mogu „otkriti svijet mobilnosti“. Pedagoški obučen tim im priča bajke o motorima i sigurnosti, dok mame i tate zamišljaju kreditne rate. To ti je pravo pranje mozga – počnu od malih nogu, pa do kraja života misliš da je smisao postojanja sjesti u BMW i voziti prema zalasku sunca.

BMW Welt je, ukratko, Disneyland za odrasle i dječji vrtić za buduće kupce. Sve u jednom paketu – blještavilo, edukacija, marketing i iluzija da si dio nečeg većeg od sebe. A zapravo – samo si tip s ključevima u džepu i minusom na računu.

Za ozbiljne tipove s kravatom imaju Event Forum – prostorije svih veličina, od male kutije za deset ljudi do dvorane u kojoj možeš organizirati vjenčanje za cijelu bavarsku rodbinu. Sve klimatizirano, sve s reflektorima, sve s osjećajem da plaćaš više nego što vrijedi.

A naravno, tu je i ono sveto trojstvo: Restaurant International, Caffe Bar i Bistro. Hrana za svačiji džep – pod uvjetom da tvoj džep ima zlatnu podstavu. Špageti od 15 eura, kava koja ti obećava da ćeš voziti brže nakon što je popiješ, i kolač koji izgleda kao da ga je dizajnirao isti arhitekt što je nacrtao dvostruki stožac.

I naravno, trgovine. Jer nema turizma bez suvenira. Dvije trgovine pune kapa, majica, ključeva i modela autića. Sve to da poneseš komadić BMW snova kući – i da tvoja garaža izgleda kao da si barem jednom u životu imao novca za pravi auto.

Ukratko: BMW Welt je i kazalište i tržnica, i restoran i luna-park. Ako izađeš bez da si nešto kupio, popio ili bar zamislio kredit na 20 godina – nisi bio tamo, samo si se izgubio u hodnicima.

Rolls-Royce Spectre. Brate, to nije auto, to je vila s kotačima. Električni, kažu – nula emisija, nula buke, nula šanse da ga ikad voziš ako nemaš bankovni račun debeo kao telefonski imenik. Gledaš ga i pitaš se: „Je li ovo auto ili svemirski brod koji samo glumi da zna pravila prometa?“

Dugačak kao pola ulice, težak kao dva mamurna slona, a ti kad sjedneš unutra – tapecirung te obgrli bolje nego žena koja te još voli. Zvijezde na krovu trepere kao da si legao u noćno nebo, a zapravo si samo kliknuo gumb. Volan mekan, tihi šapat motora, sve što čuješ je vlastita kriza identiteta dok razmišljaš koliko rata ti treba da platiš čak i retrovizor.

Rolls-Royce kaže: „Spectre je prvi ultra-luksuzni električni coupé.“ Ja kažem: to je Tesla nakon što se napila šampanjca i otišla na estetsku operaciju. Auto ne vozi – on klizi, lebdi, kao da asfalt sam sklanja kamenčiće da mu ne prljaju gume.

Spectre ti je dokaz da luksuz nije stvar potrebe nego taštine. To je auto za tipove koji kad parkiraju, parkiraju i vlastito božanstvo. Ako BMW Welt izgleda kao hram, onda je Spectre njegov bog – sjedi, šuti, sja i podsjeća te da si mali, siromašan i da još uvijek hodaš pješice.

MINI u BMW Weltu – naravno da je tu. Kao mlađi, razigrani rođak na obiteljskom okupljanju. Svi gledaju Rolls-Royce u smokingu, BMW u odijelu, a onda bane MINI – mali, nabrijani klinac u tenisicama što viče: „Ajmo na vožnju!“

Sad je i on električni, naravno. MINI Cooper, MINI Countryman – sve na struju, sve „zelena budućnost“. Osjećaj „elektrificiranog kartinga“, kažu. Da, to ti je kao kad sjedneš u igračku, ali ova igračka te može lansirati naprijed brže nego što stigneš reći: „Di je najbliža punionica?“

Dizajn – moderan i puristički. Drugim riječima: ogoljen do kosti, ali dovoljno šarmantan da izgleda kao da ima dušu. MINI uvijek glumi frajera koji kaže: „Ne trebam ja puno, samo cestu i malo prostora da pokažem zube.“

U BMW Weltu MINI blješti kao klinac koji je upravo otkrio da mu prvi put rastu mišići. Mali, tvrdoglav, i uvijek spreman dokazati da i on može igrati među velikima.

Zato, kad šetaš tim hramom auta, MINI je onaj što ti namigne – ne uzima se previše ozbiljno, ali te podsjeća da vožnja nije samo status, nego i čisti, ludi užitak.

Sto godina BMW motocikala – sto godina ljudi koji su rekli: „Ne treba mi krov, ne trebaju mi vrata, samo dva kotača i malo ludosti.“ To nije samo povijest strojeva, to je povijest slobode, brate. Onaj osjećaj kad ti vjetar šamara lice jače nego bilo koja bivša.

U Kući motocikla u BMW muzeju sve to stavljaju pod reflektore. Motori iz 1920-ih stoje tamo kao ostarjeli boksači, još uvijek opasni, još uvijek s pričama o cestama koje više ne postoje. Pa sve do današnjih zvijeri koje izgledaju kao da će poletjeti ako samo malo zavrneš gas.

München i Berlin-Spandau – tamo su kovali te mašine, tamo je čelik dobivao dušu. Svaki model, svaka inovacija, od prvih jednostavnih konstrukcija do high-tech čudovišta, ima priču. I svaka ta priča miriše na benzin, ulje i neutaživu glad za bijegom.

BMW motocikli nisu samo vozila. Oni su cigareta na kiši, mamurluk na autocesti, pjesma koju pjevaš sam sebi dok krivudaš kroz noć.

Sto godina slobode na dva kotača? Nije to slogan – to je krvava istina. A u muzeju ti je serviraju uredno, s katalogom i kronologijom. Samo što ispod svega toga još uvijek čuješ šapat motora: „Dođi. Probaj. Riskiraj.“

BMW muzej, kažu, „nije kao bilo koji drugi“. I stvarno – nije. Jer ući unutra je kao da si upao u hram gdje kipovi nisu od mramora, nego od kroma i aluminija. Od prvih motora do zadnjih prototipova – sve stoji tamo kao relikvija, samo što umjesto svijeća gori LED rasvjeta.

Marka BMW od početaka do danas – kronika na kotačima. Od genijalnih strojeva što su tutnjali kao pijanac niz ulicu, do prototipova koji izgledaju kao da će sutra odletjeti na Mars. Svaka generacija ima svoje ljubimce – ljudi šetaju, bulje, šapću, fotkaju se pored auta kao da su rock zvijezde.

Dizajni, vizije, sve to ušlo u povijest. A povijest ovdje nije knjiga na polici, nego karoserija pod reflektorom, ogledalo u kojem vidiš sebe kako si mogao biti – brži, bogatiji, slobodniji.

I svaka nova generacija auta dođe kao novi album benda koji nikad ne prestaje svirati. Neki stari fanovi gunđaju, novi se zaljubljuju, a svi zajedno stoje u redu za još jednu dozu benzinskog romantizma.

BMW muzej nije muzej – to je teatar iluzija. Gledaš aute i motocikle i pomisliš da oni gledaju tebe. I šapuću: „Hej, ti. Da, ti. Mogao bi biti naš. Samo potpiši ovdje.“

BMW muzej ti nije samo „zgrada s autima“. Ne, brate, to je labirint. Uđeš unutra i svaki kut te gleda kao da ti šapće: „Ajde, otvori oči, ovo nisi vidio nigdje drugdje.“ Arhitektura – impresivna, kažu. Ja bih rekao: ogromna, sjajna i dovoljno luda da se osjetiš mali, kao dijete u trgovini igračkama koje zna da nema dovoljno novca.

Koncept? Naravno da je „jedinstven“. Nije to suhi hodnik s par fotki na zidu. Svaka nova prostorija ti servira novi šamar – auto na postolju, prototip u mraku, svjetla koja bliješte kao da si ušao u noćni klub za motore. Prepustiš se i svaki put se iznova iznenadiš. Kao da te netko vodi na slijepo pijanstvo, pa nikad ne znaš hoće li iza sljedećih vrata biti viski ili hladan tuš.

BMW muzej nije mjesto gdje učiš povijest. To je mjesto gdje povijest stoji na kotačima i vrti ti se pred očima dok se pitaš: „Jesam li ja ovdje posjetitelj ili kandidat za regrutaciju u kult benzina?“

Svaka soba novi trik, novi kut gledanja, novi razlog da ti srce zaigra, a razum pobjegne. I dok izlaziš, znaš da su te još jednom prevarili – da si zapravo bio u kazalištu gdje se glavna predstava zove: „Kako te natjerati da poželiš auto koji si ne možeš priuštiti.“

Program u BMW muzeju šaren je kao katalog za odrasle klince što nikad nisu prerasli autiće. Jedan dan izložba o povijesti, drugi dan neka nova tema, treći dan opet nešto što miriše na benzin i nostalgiju. Sto godina BMW-a razvučeno po zidovima i postoljima – sve uredno zapakirano da te ugrize za srce i novčanik.

A onda „Mjesto sjećanja“. Zvuči kao groblje, i donekle i jest – samo što su tu pokopane godine znoja, motora i promašenih snova. To ti je kutak gdje shvatiš da ni BMW nije uvijek bio blještav, nego je i on nosio svoje ožiljke povijesti.

Sve skupa – muzej ti je kao pijani bar: nikad ne znaš hoće li ti natočiti veselje, nostalgiju ili mamurluk. Samo je sigurno da ćeš, kad izađeš, htjeti još jednu rundu.

BMW modeli – kažu „remek-djela“. Jasno, to i jesu, ali samo ako voliš krom i konje pod haubom više nego vlastitu obitelj. Onda dođe još veći šou – BMW Art Cars. Tamo su rekli: „Ajmo baciti aute pod kist.“ I stvarno, svjetski umjetnici su se iživljavali po limu.

Andy Warhol umazao BMW M1 kao da slika konzervu juhe, Jenny Holzer napisala svoje parole po karoseriji kao da je auto postao protestni plakat, Roy Lichtenstein obojao 320i Turbo u stripovsku halucinaciju, a Jeff Koons pretvorio M3 GT2 u šarenu raketu koja izgleda spremno za Disneyland, a ne za utrku.

Svaki od tih auta nosi pečat umjetnika – jedinstven, nepogrešiv, i iskreno, ponekad toliko lud da se pitaš jesu li radili trijezni. Ali to je i poanta – spoj motora i boje, buke i estetike, brzine i vizije.

Na stalnoj izložbi Art Cars u muzeju ne gledaš samo aute – gledaš kako su umjetnici iskoristili BMW kao platno. Platno koje ide 250 na sat i još uvijek izgleda bolje nego ti kad kasniš na posao.

To nije samo auto, to je iluzija da brzina može biti umjetnost. I kad stojiš tamo, buljiš u te boje i linije, osjetiš da si zapravo u galeriji – samo što galerija ima kotače i spremna je pojesti asfalt.

BMW muzej otvoren je od utorka do nedjelje, od 10 do 18. Kao da ideš u šoping centar, samo što ovdje ne izlaziš s cipelama nego s glavom punom benzinskih snova. Zadnji ulaz u 17:30 – jer, brate, netko mora ugasiti svjetla i izbaciti pijance koji još bulje u Warholov M1.

Ali pazi sad ovo: nema keša. Ni centa. Ako pomisliš da ćeš uletjeti s onih deset eura što ti stoje zgužvani u džepu od petka – zaboravi. Ovdje se ne barata papirima, samo plastika i pikseli. Kreditna, Girocard, Apple Pay, Google Pay… sve što zvoni, svijetli i vuče novac direktno iz tvog bankovnog računa.

Hoćeš kartu? Kupi je online, skini s oblaka, ili pokaži svoj mobitel kao ulaznicu u raj na kotačima. Gotovina? Gotovina je za birtije, ne za hramove brzine.

Ukratko: ako ideš u BMW muzej, ponesi svoju karticu ili mobitel. Inače ćeš završiti ispred vrata, žicati konobara iz obližnjeg kafića da ti posudi vizu – i gledati aute kroz staklo kao klinac bez love pred trgovinom igračaka.

BMW 328 Roadster – evo ga, gledaj te oči. Dva fara što zure ravno u tvoju jetru, kao da si kriv što nisi rođen tridesetih i što nikad nećeš sjesti za njegov volan. Taj auto nije lim, to je životinja – prednja maska mu je nos, farovi oči, a karoserija mišići spremni da te pregaze bez pitanja.

Ovo je bio stroj za one što nisu tražili izgovore. Dva sjedala, motor što urla, i cesta pred tobom koja nije pitala za tvoje ime. Samo da li imaš hrabrosti. 1930-ih nije bilo pojasa, nije bilo airbaga, bilo je samo ti i smrt koja ti sjedi na ramenu i puši cigaretu dok ti stišćeš gas.

Danas stoji u muzeju, pod reflektorima, kao mrcina u kavezu. Ljudi ga slikaju, dive mu se, ali on u sebi vrišti: „Pustite me van! Dajte mi cestu, da osjetim krv u gumama, da osjetim zrak u plućima.“

BMW 328 Roadster nije auto. On je boksač u svojoj najboljoj formi, što su ga zaključali u vitrinu. I svaki put kad ga pogledaš, znaš – on se smije tebi, tvom malom autiću s klima-uređajem, dok ti šapće: „Ja sam bio legenda dok si ti još bio san.“

BMW 315/1, 1934. – evo ga, klaun u cirkusu automobila, obojen u plavo-žuto kao da je pobjegao s karnevala i rekao: „Jebite se, ja sam sportski roadster!“ Nema tu fine elegancije, nema hladne srebrne ozbiljnosti – ovo je šarena zvijer koja te tjera da se nasmiješ i da odmah poželiš vožnju po makadamu s cigarom među zubima.

Izgledao je kao igračka, ali bio je ozbiljan komad mašinerije za svoje vrijeme. Lagano tijelo, motor spreman da poludi kad ga potjeraš. Auto za tipove što nisu htjeli skrivati svoje ludilo – za ljude kojima je bilo draže voziti brzo nego izgledati otmjeno.

Danas stoji u muzeju, sjaji pod reflektorima i podsjeća te da je i 1930-ih postojao humor na cesti. Dok su drugi pravili crne limene tenkove na kotačima, BMW je rekao: „Ajmo napraviti nešto što izgleda kao da je obojeno akvarelom u birtiji.“

BMW 315/1 je dokaz da vožnja nije uvijek bila stvar statusa – nekad je bila čista zabava, čist smijeh, čisti rizik. Pogledaj ga i znaš: ovo je auto koji ne traži da ga se shvati ozbiljno. On samo traži cestu i dovoljno benzina da pokaže svijetu zube.

BMW 328, 1939. – srebrna zvijer iz doba kad su ljudi još vjerovali da budućnost ima obline. Pogledaj ga – nije to auto, to je skulptura koja se slučajno zaljubila u cestu. Dug, nizak, gladak, sjaji pod svjetlom muzeja kao morski pas koji kruži akvarijem i samo čeka da zagrize.

Ovo nije bio auto za svakog. Ovo je bio auto za tipove s kožnim kapama i previše testosterona, one koji su htjeli pojesti cestu dok im vjetar šamara lice. Nema krova, nema luksuza – samo ti, motor i pitanje hoćeš li stići živ na cilj.

Gledaš ga danas i vidiš da su već tada znali – ljepota i brzina uvijek idu ruku pod ruku, ali i s dozom ludila. Jer ovakav stroj ne voziš da stigneš negdje. Voziš ga da pokažeš da se ne bojiš ničega – ni smrti, ni rata, ni jebene oluje.

BMW 328 je komad povijesti, srebrna raketa iz mračnih godina, dokaz da čak i u kaosu možeš stvoriti nešto toliko lijepo da ti se ruke znoje samo od pogleda.

BMW 700 – evo ga, 1964., mali plavi šminker. Izgleda kao da je netko nacrtao auto na salveti poslije treće pive i rekao: „Ma ajmo probati.“ Nije to monstrum od motora, nije ni svemirski brod – to je mali buntovnik s dušom.

Taj auto je bio spas za BMW, klinac koji je firmu izvukao iz bankrota i gurnuo je na cestu gdje danas juri Rolls-Royce i električni Spectre. Ali tada, ’64., ovo čudo bilo je više kao „imam auto, nisam više sirotinja na biciklu“.

Gledaš ga danas u muzeju, pod reflektorima, i pomisliš: „Mali je, ali ima stav.“ Onaj tip što stoji u kutu bara, ne diže glas, ali svi znaju da će preživjeti duže od onih velikih frajera s debelim lancima.

BMW 700 ti je podsjetnik da veličina nije sve. Da ponekad sitni igrač s dovoljno hrabrosti može preokrenuti igru. I zato stoji tamo, sjaji, i šapće: „Nisam bio kralj brzine, ali sam spasio cara.“

BMW 507 – bijela dama među zvijerima. Stoji tamo, elegantna, zaobljena, s guzicom koja izgleda kao da ti namiguje dok ti govori: „Znam da me nikad nećeš voziti, ali možeš barem sanjati.“ To nije auto, to je cigareta u usnama filmske dive, gutljaj viskija u kristalnoj čaši, osmijeh na crvenom tepihu.

Rođen 1950-ih, bio je simbol snova. Elvis ga je vozio, princ i playboy, i svatko tko je htio izgledati kao da život ima smisla – htio je 507. Ali bio je preskup, previše luksuza za previše običan svijet. BMW se skoro ubio od troškova dok su ga pravili, ali rezultat je bio umjetničko djelo na kotačima.

Danas ga vidiš u muzeju, sjaji u bjelini, i izgleda kao da se ruga vremenu. Svi moderni automobili oko njega izgledaju kao previše šminke, a ovaj – čist, jednostavan, klasičan. Onaj tip u baru koji ne mora ništa reći, a sve žene ga gledaju.

BMW 507 je dokaz da ljepota ne stari. I da ponekad ono što te skoro uništi – ostane u povijesti kao legenda.

BMW tornjevi – evo ih, beton i staklo, četiri cilindra naslagana kao divovska pepeljara za bogove brzine. Pored njih onaj srebrni disk, BMW muzej, što izgleda kao svemirski brod koji se upravo parkirao u Münchenu jer mu je dosadilo kružiti oko Jupitera.

Sunce ih udara pod kutom, sve blješti, sjene plešu po asfaltu, a auti ispred izgledaju kao mravi što čekaju svoj red na autocesti života. Nebo razmazano, plavo s prugama oblaka – kao da su i oni nacrtani turbo motorom.

To mjesto nije samo sjedište jedne firme. To je spomenik ludilu čovjeka koji je rekao: „Četiri cilindra su više od motora – to je arhitektura.“ I sad stoji tamo, nasred Münchena, i gleda te odozgo, podsjeća te koliko si malen dok voziš svoj stari Golf, dok bogovi na nebu piju benzin iz kristalnih čaša.

BMW Welt i ti tornjevi – to ti je kombinacija crkve i kasina. Jedno ti obećava rajsku vožnju, drugo ti uzima pare dok ti uvaljuje priču o budućnosti. A ti stojiš ispred, gledaš sve to, i osjećaš se kao pijanac koji je naišao na palaču: znaš da unutra nisi doma, ali vrag te mami da uđeš.