AUSTRIJA (AUSTRIA): HOCHOSTERWITZ

 

Hochosterwitz stoji na onom svom kupastom brdu šesto metara iznad Zollfelda i izgleda kao da netko nije bio siguran je li to dvorac ili planina, pa je rekao "neka bude oboje." Vidiš ga kilometrima prije nego što stigneš do njega. Vozi se autocestom prema Klagenfurtu, pogledaš desno, i tamo je — kao zub koji je iznikao iz polja, dvorac koji se ne ponaša kako se dvorci u Europi obično ponašaju. Tako stoji već tisuću godina, na onom usamljenom brijegu koji izgleda kao da je netko ostavio glomaznu glavu od kamena nasred ravnice i otišao.

Povijest dvorca Hochosterwitz jednako je dramatična kao i njegova arhitektura, što za jedan dvorac nešto znači — jer dvorac koji ima samo dramatičnu arhitekturu i dosadnu povijest je u stvari samo lijepa kutija, a dvorac koji ima dramatičnu povijest i dosadnu arhitekturu je samo dobra priča za pubu. Hochosterwitz ima oboje, što ga svrstava među onih nekoliko europskih dvoraca koji su zaslužili svaku razglednicu na kojoj se pojavljuju.

Izvorno je sagrađen u jedanaestom i dvanaestom stoljeću, tamo gdje su počinjale sve dobre stvari u srednjoj Europi — kao obrambeni dvorac. To znači da nije sagrađen zato da netko u njemu sjedi i pije vino, nego zato da netko u njemu pripuca u tipove koji dolaze izdaleka s lošim namjerama. A dolazili su. Turci su dolazili, i to ne jednom, nego cijela stoljeća, u valovima, jedan val za drugim, kao morski val koji ne odustaje od stijene iako stijena ne planira pomaknuti se. Hochosterwitz je bio ta stijena. Stajao je gore na svom kupastom brijegu, sa svojih četrnaest kapija, i Turci su dolazili odozdo i gledali gore i mislili "ovo nećemo." I nisu. Hochosterwitz nikad nije pao. Drugi su padali oko njega kao zreli orasi, ali on nije.

Kroz stoljeća su ga obnavljali i proširivali, jer dvorci kao i ljudi treba držati pod nadzorom da ne propadnu — krov ovamo, zid onamo, nova kapija jer su Turci našli novi način, nova kula jer je netko izmislio top koji puca dalje. Tako se gradila Europa cijeli srednji vijek — gore-dolje, naprijed-nazad, neka generacija dograđuje ono što je prijašnja zaboravila, neka treća ruši ono što je druga sagradila, dok se ne dođe do današnjeg stanja, koje izgleda kao da je netko sve to imao u glavi od početka, iako u stvari nije imao nitko.

A onda Khevenhülleri. Ime koje zvuči kao da netko kihnuo dvaput zaredom, ali iza tog imena stoji obitelj koja je u dvorcu od šesnaestog stoljeća, što znači da su tu već četiri stotine godina. Četiri stotine godina je dovoljno dugo da se izgubiš u vlastitom prezimenu. Khevenhülleri su prošli kroz Habsburgovce, Napoleona, oba svjetska rata, Treći Reich, austrijsku republiku, Europsku uniju — i još su tu. Drže dvorac. Plaćaju krov. Čuvaju portrete predaka i napoleonsko oružje i sve te kacige u muzeju. Otvaraju vrata turistima u sezoni, zatvaraju ih zimi, kao što i treba, jer dvorci se moraju i odmoriti.

To je možda najveća priča Hochosterwitza — nije turska opsada, nije četrnaest kapija, nije ni to što nikad nije pao. Najveća priča je da jedna obitelj još uvijek živi u dvorcu koji su njihovi preci kupili kad je Šekspir bio živ. To je vrsta kontinuiteta koju u modernom svijetu više gotovo da i nemamo. Mi se selimo svakih nekoliko godina, mijenjamo poslove svakih nekoliko godina, mijenjamo zemlje svakih nekoliko desetljeća. Khevenhülleri se nisu micali četiri stoljeća. Stoje gdje su stali.

Penješ se pješice. Drugačije ne ide. Postoji liftić, da, za one kojima je teško, ali pravi posjet Hochosterwitzu je pješice — sa onih četrnaest kapija po redu, kako su ih u srednjem vijeku zamislili.

Četrnaest kapija. Zamisli to. Petnaesto stoljeće, Turci dolaze, i netko od Khevenhüllera kaže "ajmo napraviti četrnaest kapija da im ne bude lako." I napravili su. Svaka kapija ima ime. Svaka kapija ima vrata koja su nekad bila željezna, debela kao tvoj dlan, sa lancima i protuutezima i mehanizmima koje danas inženjeri proučavaju jer su jednostavniji i pouzdaniji od onoga što sami konstruiraju.

Penješ se polako. To je dio plana. Khevenhülleri su shvatili da turski vojnik koji se popne kroz svih četrnaest kapija već je napola pobijeđen, jer ga noge bole, jer mu pluća gore, jer je svaki put kad je prošao kapiju mislio da je gotov i onda vidio novu kapiju pred sobom. Psihološki rat na kosini. To je u stvari briljantna stvar — pobijediti neprijatelja njegovim umorom, prije nego što se i susretnete oružjem.

I uspjelo je. Hochosterwitz nikad nije pao. To moraš stalno ponavljati jer je važno. Drugi dvorci su padali jedan za drugim — Glanstein je pao, Hardegg je pao, mnogi koje danas nitko ne pamti pali su za pet dana — a Hochosterwitz je stajao. Turci su dolazili, gledali gore, brojali kapije, i odlazili tražiti lakši plijen, kojeg je u srednjoj Europi uvijek bilo dovoljno.

Pogled je ono što stvarno ostane. Pogled je razlog zbog kojeg su dvorac uopće tu postavili. Vidiš cijeli Zollfeld, vidiš Magdalensberg, vidiš Ulrichsberg, vidiš sela koja izgledaju kao raštrkani šeširi. Vidiš autocestu kako presijeca dolinu, i shvaćaš da je autocesta praktički ista linija kojom su rimske ceste išle prije dvije tisuće godina, jer geografija pamti, čak i kad ljudi ne pamte. Rim je prošao, autocesta je došla, ali put je isti.

Sa visine od šesto metara svijet izgleda manje uzbudljiv nego što ti se čini dok si u njemu. To je uvijek tako. Sve velike drame čovječanstva izgledaju malene s dovoljne udaljenosti. Možda je to još jedan razlog zašto su Khevenhülleri preživjeli tisuću godina — gledali su svijet iz dovoljne distance da im se njegove drame ne uvuku previše u kosti.

Do crkve unutar dvorca dolazi se kroz crkvena vrata — trinaesta po redu od četrnaest kapija, ako ih brojiš — uskim putem koji se odvaja malo prije samog vrha. Zato crkva nije gore, nego malo niže, kao da je htjela ostati podalje od dvorske buke i bliža onima koji dolaze odozdo. 

Gore na samom vrhu, kad prođeš svih četrnaest kapija i kad ti je dah već treći put pobjegao, dolaziš do dvorišta. A na rubu dvorišta, prislonjena uz unutrašnji zid, stoji ona — kapelica svetog Nikole. Mala. Tiha. Lako bi je promašio ako ti netko ne kaže gdje gledati, jer Hochosterwitz je dvorac u kojem zidovi viču jače od crkve. Ali kapelica je tu. Bila je tu uvijek, jer dvorac bez kapelice u srednjem vijeku nije bio dvorac — bio je samo skupa hrpa kamena.

Posvećena je svetom Nikoli. To je važno znati. Sveti Nikola je u srednjoj Europi patron putnika, mornara, djece, i — što je Khevenhüllere vjerojatno najviše zanimalo — onih u opasnosti. Kad živiš na brdu i čekaš da ti dođu Turci, biraš si patrona vrlo pažljivo. Ne biraš svetog Franju, koji voli ptičice. Biraš svetog Nikolu, koji zna kako se izvući iz škripca.

Khevenhülleri su se ovdje krstili. Ovdje su se vjenčavali. Ovdje su se opraštali od onih koji odlaze i blagoslivljali one koji dolaze. Cijela jedna obitelj, kroz cijeli niz stoljeća, prošla je kroz ova vrata u trenucima koji su im bili najvažniji u životu. Kad se rodiš, dovode te ovamo. Kad se ženiš, ulaziš ovamo. Kad umreš, izvozi te iz ove kapelice u posljednju vožnju. Tri puta u životu, dovoljno za jedno mjesto da postane svetije od većine drugih mjesta u kojima boraviš tisuću puta.

To je nešto što mi danas nemamo. Naše rođenje se događa u bolnici sa fluorescentnim svjetlom, naše vjenčanje u registru ili nekoj iznajmljenoj sali, naš pogreb na groblju koje smo prvi put vidjeli istog dana. Tri najvažnija trenutka života razlijevaju se kroz tri različita prostora koja nam ništa ne znače. Khevenhülleri su sve tri stvari odradili u istoj sobi, ispred istog oltara, sa istim svetim Nikolom koji je gledao na njih. Ne kažem da je to bolje. Ne kažem da je gore. Kažem samo da je drugačije, i da možda treba o tome promisliti dvaput prije nego što kažemo da je naš način napredak.

Muzej u dvorcu drži ono što su Khevenhülleri kroz stoljeća skupili, izgubili, povratili i opet skupili — jer obitelji koje žive osamsto godina na istom mjestu razvijaju navike skupljanja koje običan smrtnik ne razumije. Tu su dijelovi oružja koje je Napoleon ostavio za sobom kad je prolazio kroz Korušku — Napoleon je volio ostavljati stvari za sobom, najčešće smrt, ali ponekad i mušketu, što je za muzej manje neugodno. Tu je i pravi arsenal stare oružarnice — kacige, koplja, sablje, topovi iz različitih razdoblja, sve poslagano onako kako se slaže oružje koje više nikoga ne treba ubiti — uredno, sa pločicama, sa godinama, kao da je netko pretvorio rat u abecedu.

Cesta s druge strane vodi do Klagenfurta, do St. Veita, do nekog sela u kojem nikad nećeš biti. Ti se vraćaš autom kojim si i došao. Pred autom još jednom pogledaš gore, na zidove koji se spuštaju u spirali oko brijega, na zadnju kapiju kroz koju si izašao, i pomisliš onu istu pomisao koju je pomislio svaki turist koji je ikad bio kod Hochosterwitza — kako su uopće ovo sagradili? Odgovor je dosadan. Sagradili su tako što su radili stotinu godina. Sagradili su tako što su podizali kamen po kamen, generacija za generacijom, jer u srednjem vijeku nije bilo žurbe — ako tvoj otac nije dovršio zid, dovršit će ga tvoj sin, a ako ne on, onda unuk. Vrijeme je tada bilo elastičnije, manje proračunato, manje krivnje za odgodu. Imali su pet stotina godina za ono što bismo mi danas htjeli završiti za pet, i baš zato je njihovo bolje napravljeno.

Hochosterwitz je dokaz strpljenja. To je možda najljepša rečenica koja se može reći o jednom dvorcu — da je dokaz strpljenja. Više od dokaza moći, više od dokaza bogatstva, više od dokaza vojne vještine. Dokaz strpljenja. Jer moć dolazi i odlazi, bogatstvo dolazi i odlazi, vojne vještine zastarjevaju s novim oružjem — ali strpljenje, kad ga jednom imaš ugrađeno u kamenu, ostaje. Ono se ne zaboravlja s vremenom. Ono se učvršćuje.

I to je razlog zašto Hochosterwitz, taj nestvarni dvorac na nestvarnom brdu, još uvijek stoji. I bit će tu i kad mi odemo, i kad odu naša djeca, i kad ime Khevenhüller postane nešto što se izgovara još rjeđe nego danas. Kamen će biti tu. Brdo će biti tu. Pogled na Zollfeld će biti tu.

A turisti će dolaziti i odlaziti, slikati se, kupovati razglednice u dvorištu, vraćati se autocestom natrag prema Beču ili Münchenu ili gdje god već žive — i nositi sa sobom onu istu sliku koju nose svi: dvorac koji je izgledao prevelik za stvarnost, kao da je netko stavio igračku na vrh prave planine i zaboravio je tamo.