Nakon što se slegla prašina vremena (priznajem, obiteljske zavjere nikad nisu donijele ništa dobroga), SEX (Sitnotisak express, op.a.) nam je podario najiščekivaniji književni događaj godine – bogato ukrašenu zbirku Harryjevih pisama iz njegove osobne korespodencije s Alfredom Hitchcockom, koju je započeo u doba kad se ovaj ČOVJEK KOJI JE PREVIŠE ZNAO, prebacio s radija na vizualni medij, kojega je odlučio „deflorirati“ (njegov izraz, op.a.), i tako utrti put novom umjetničkom pravcu; korespondencije koja, gotovo literarnom dramatičnošću, govori o događajima iz Hitchcockova fascinantnog života i koja za čitavog njegova vijeka nije bila prekinuta, osim jednom, zakratko, u vrijeme kada je već slavni majstor imao nekakve NEVOLJE S HARRYJEM. Mnogi opće poznati narativi dobivaju novu dimenziju, a „službene“ činjenice se ovdje razotkrivaju na najneočekivaniji način. Za nas je osobito zanimljiv maestrov posjet Zadru, u kojemu se, po službenoj verziji, divio najljepšim zalascima sunca na svijetu, što je turistička industrija iskoristila za jedan od svojih zaštitnih znakova. Posjet je Hitchcock planirao obaviti diskretno, predstavljajući se, tobože kao STRANI DOPISNIK, no to mu nije prošlo, pa je brzo odustao od te sulude ideje. U pismu - kojega je Hitchcock namjeravao napisati GOSPODINU I GOSPOĐI SMITH (potonja je trebala glumiti plavokosu naivku u njegovom budućem filmu), no kad je SJENA SUMNJE prešla pored njegova pisaćeg stola, predomislio se i naslovio ga na Harryja, - plastičnije nego ikad, daje naznaku sukoba mračnih sila u vlastitoj nutrini, te vrlo ekspresivno, u par crta, opisuje, senzibilitetom oslobođenim skrupula pretjerane ozbiljnosti, svoj kratkotrajan boravak u Zadru. Nakon što u hotelu TOPAZ nije uspio pronaći UŽE zadovoljavajuće čvrstine koje bi podnijelo sav teret njegovog korpulentnog tijela, o čemu se, uzgred rečeno, do sada, nije ništa znalo, vrtoglavo je prešao s malenog trga u ulicu što vodi ka mostu. Prešavši pješački most, veličanstveni filmaš nastavio je hodati, ne znajući gdje je SJEVER, a gdje SJEVERO-ZAPAD, što je savršeno odgovaralo njegovom osjećaju za orijentaciju. Ni sam ne znajući kako, zatekao se na jednoj od predivnih gradskih plaža. Legenda kaže da je uživao u pogledu na zalazeće sunce, no sada je toj izmišljenoj priči došao kraj pa je red da završimo s jednim citatom iz „Prodavača prošlosti“, remek djelom Jose Eduarda Aqualuse: Dat ću vam nemoguću istinu, a vi mi dajte običnu i uvjerljivu laž.
Da čitateljima ne bi ostali dužni, evo kako najdramatičnije trenutke u svom životu opisuje osobno Alfred Hitchcock.
(Čitateljima skrećemo pozornost da je navedeni citat od riječi do riječi prepisao gore navedeni J. E. Aqualusa u svom romanu „Žene mojega oca“, a kako je on, došao do njega, možemo samo nagađati).
„U tom sam se trenutku htio baciti u more. Na plaži, nekoliko metara od mora, naišao sam na čovjeka koji je posve gol čučao i srao. Taj mi je čovjek spasio život. Ja sam elegantan samoubojica. Neću se valjda baciti u kanalizaciju da se utopim. Trčao sam duž plaže dok mi umor nije svladao bijes. A onda sjeo. Čini mi se da sam u krivom filmu“.
Prema priči koja se godinama vuče uz more kao opušak po mokrom kamenu, Hitchcock je u svibnju 1964. navodno svratio u Zadar, možda samo na jednu noć, i ostao zatečen tim zalaskom sunca. Možda jest. Zvuči kao nešto što bi čovjek rekao kad ga nebo uhvati nespremnog, malo pripitog od svjetla i tišine. Ali istina je tvrdoglava zvijer: za tu priču nema čvrstog, pouzdanog primarnog izvora, pa je bolje nositi je kao dobru legendu nego kao sudski dokaz.
Hitchcock je, onako kako ja to vidim, u Zadar stigao kao čovjek koji je predugo gledao ljude i od toga više nije očekivao ništa dobro. Sišao je na rivu tvrd, sumnjičav, spreman da ga dočeka neka sitna bijeda, nešto pokvareno, neki kadar iz filma u kojem svi nešto skrivaju. A onda ga presjeklo to svjetlo. More mirno, ali ne nevino. Nebo razvučeno iznad grada kao golema kulisa koja izgleda prelijepo da bi bila poštena. Sve je djelovalo gotovo sumnjivo, kao da je netko uredio scenu samo da ga prevari.
U tome i je fora. Nije Zadar ljepota koja ti se nudi nježno. On te uhvati na prepad. Dok još misliš na cipele, na umor, na glupe ljude, na torbe, na to gdje ćeš sjesti i koga bi najradije izbjegao, odjednom digneš pogled i shvatiš da je nebo odlučilo napraviti predstavu. Bez najave. Bez srama. I svaki oblak izgleda kao da ima prljavu prošlost, a svaka boja kao da je malo pretjerala, ali joj baš zato vjeruješ.
Hitchcock je to valjda odmah nanjušio. Tu malu prijevaru ljepote. Taj trenutak kad sve izgleda čisto, a ipak osjećaš da se ispod površine nešto miče. Grad miruje, more šuti, sunce pada, i sve je na svom mjestu, ali previše savršeno da bi čovjek ostao opušten. Kao da će se svakog časa iz te razglednice izvući neka pukotina, neka istina, neka ljudska glupost. I baš zato prizor radi. Jer nije mrtva ljepota. Ima živac. Ima napetost. Ima ono nešto zbog čega ne možeš samo gledati, nego moraš i malo sumnjati.
Došao je mrzovoljan, naravno. Englez s dušom hladnjaka i humorom čovjeka koji zna da su ljudi najstrašnija vrsta peradi. Sjeo je negdje uz more, naručio nešto kratko, pogledao sunce kako tone u horizont kao žumanjak koji je pobjegao iz tave, i na trenutak je ostao bez one svoje fine, zločeste replike. To je već samo po sebi sumnjivo. Kad Hitchcock zašuti, ili smišlja ubojstvo, ili je istinski zadivljen.
Da, možda ga je stvarno pogodilo ali nije to pokazao odmah. Samo je stajao, malo nagnut naprijed, kao čovjek koji pokušava uloviti trik. Gledao je kako se boje lome po vodi i kako grad odjednom izgleda manje kao mjesto, a više kao scena na kojoj se nešto tek treba dogoditi. I vjerojatno ga je to iznerviralo. Ne zato što je ružno, nego zato što je dobro. Predobro. Kao kadar koji nisi ti režirao, a svejedno znaš da funkcionira bolje od pola stvari koje jesi.
Zadar u suton ne igra po pravilima pristojnih gradova. On se ne smiruje - on se razmeće. Nebo se raskopča, oblaci se napiju boje, more glumi ogledalo s narcističkim poremećajem, a cijeli grad izgleda kao da ga je netko namjestio samo da jednom debelom majstoru suspensa izbije cigaršpic iz ruke. Hitchcock je tu gledao zalazak i shvatio da je priroda stara varalica: godinama on slaže kadar, gradi napetost, uvodi tišinu, čeka pravi trenutak - a ovdje sunce to odradi svaku večer, besplatno, bez produkcije i bez ijednog nervoznog producenta.
Zadarski zalazak nije onaj fini, kulturni zalazak koji diskretno klimne i ode. Ne. Ovaj ulazi na pozornicu kao pjevačica u šljokicama, razbaca zlato, ružičasto, bakar i ljubičastu po nebu, pa još sve to baci u more da se dvaput vidi. Čovjeku dođe da se prekrsti, opsuje i zaljubi se u isti mah.
Hitchcock, koji je od sjene znao napraviti karakter, od stepenica psihijatrijski slom, a od jata ptica civilizacijski živčani tik, u Zadru je konačno naišao na protivnika dostojnog poštovanja: zalazak sunca koji zna više o kadru nego pola Hollywooda. Vjerojatno je stiskao kaput oko sebe, gledao kako zadnja svjetlost liže krovove i otoke, i prvi put iskreno priznao poraz. Ne pred kritikom, ne pred studijem, ne pred publikom - nego pred nebom koje je bez ijedne riječi režiralo savršen završni kadar.
I onda je naručio piće, promrmljao nešto kao da je svijet inače prljav, glup i pun ljudi koji preglasno žvaču, ali da Zadar predvečer ima bezobraznu naviku pretvarati i najveće cinike u budale otvorenih usta. To je valjda i najveći kompliment koji grad može dobiti. Zadar mu ne bi ukrao film. Ukrao bi mu završnu scenu.
Pozdrav Suncu noću ne izgleda kao spomenik. Izgleda kao stvar koju je netko ostavio da svijetli nakon kraja svijeta. Krug stakla i svjetla, nasred rive, miran i bezobrazno siguran u sebe, kao da zna nešto što ljudi još nisu stigli shvatiti. Djeca trče po njemu, turisti vade mobitele, zaljubljeni glume da nisu dirnuti, a zapravo svi rade isto - dođu malo bliže, stanu, i gledaju kao da čekaju da im ta svjetleća ploha nešto prizna.
Ne prodaje se kao velika mudrost. Ne glumi katedralu, ni hram, ni umjetnost koja traži da pročitaš tri eseja prije nego što smiješ osjetiti nešto. Leži tamo otvoren, svijetli, pulsira, mijenja boje i pušta ljudima da po njemu hodaju kao po komadu neba koji je pao na beton i odlučio ostati među nama budalama.
Po danu djeluje gotovo skromno, kao da se pravi da nije ništa posebno. A onda padne mrak i ta stvar se probudi. Ne teatralno, ne jeftino, nego onako gradski, tiho i precizno, pa odjednom riva više nije samo riva. Postane pozornica. S jedne strane more koje mrmlja svoju staru priču, s druge ljudi koji se vuku sa svojim jaknama, torbama, umorima i sitnim životima, a između njih to svjetlo koje sve na tren opere od običnosti.
Najzanimljivije je što instalacija ne pokušava uljepšati grad. Ona samo izvuče van ono što je već tamo: malo kaosa, malo čežnje, malo dječje gluposti, malo usamljenosti, malo kiča, malo čistog čuda. Netko skače po staklu kao da je to trampolin, netko šuti i gleda u boje kao da mu od toga ovisi raspoloženje, netko se namješta za fotografiju kao da će ga baš taj kadar spasiti od prosječnog života. I sve to skupa, čudno, funkcionira.
Pozdrav Suncu nije lijep na onaj mrtvi, sterilni način. Lijep je kao grad koji je naučio živjeti s ljudima. Malo izgreban, malo izgažen, malo previše fotografiran, ali živ. I baš zato ima snagu. Nije komad umjetnosti koji traži distancu. On te uvlači. Natjera te da staneš na njega, da vidiš vlastitu sjenu među bojama, da na trenutak budeš dio te svjetleće prevare i da ti to nimalo ne smeta.
U tome je njegova stvarna elegancija. Nema bahatost muzeja. Nema ukočenost spomenika. Ima ritam mjesta koje zna da su ljudi istovremeno smiješni i ranjivi, i da im ponekad ne treba objašnjenje nego samo malo svjetla pod nogama da lakše podnesu noć.
Pozdrav Suncu nije pao s neba, koliko god noću tako izgledao. Osmislio ga je Nikola Bašić, isti arhitekt koji je napravio i Morske orgulje, pa ta dva komada rive djeluju kao rodbina koja se ne podnosi, ali jedno bez drugoga ne mogu. Jedno svira, drugo svijetli. Jedno pušta more da govori, drugo ga pretvara u predstavu za oči. Instalacija je otvorena 2008. godine na zapadnom rubu zadarske rive, tamo gdje grad navečer glumi da je elegantniji nego što stvarno jest.
I sve to zvuči plemenito, gotovo uzvišeno, dok ne ubaciš ljude u jednadžbu. Jer ljudi su, kao i obično, kvar na vlastitoj razglednici. Ta ista instalacija koja noću svijetli kao da je netko ukrao komad svemira i položio ga na beton, godinama se kvari, oštećuje i popravlja, kao da grad stalno vodi iscrpljujući razgovor s tuđom glupošću. Bilo je kvarova na panelima i razdoblja kad nije radila kako treba, a bilo je i mnogo banalnije, ljudskije bijede: razbijanja, vandalizma, komadanja nečega lijepog samo zato što je nekome palo na pamet da ljepotu treba lupiti metalnom šipkom da vidi kakav zvuk pušta.
To je možda i najtočniji portret grada i vrste. Napraviš nešto pametno, nešto lijepo, nešto što komunicira sa suncem, morem, noći, energijom, ritmom mjesta. I onda se pojavi mamlaz kojem je život očito toliko duhovno pust da mora razbiti trideset i nešto ploča da bi na pet minuta osjetio da postoji. Godine 2019. jedan je muškarac metalnim predmetom razbio više desetaka ploča instalacije; šteta se mjerila ozbiljno, a prizor je bio upravo onakav kakav civilizacija zaslužuje kad se previše uljulja u vlastitu kulturnost.
Pa ipak, stvar i dalje stoji tamo. Svijetli kad radi, nervira kad ne radi, privlači ljude i kad je oštećena, i nekako preživljava i sunce i sol i turiste i domaće idiote. U tome ima nečeg: ne uzvišenost, nego tvrdoglava izdržljivost. Ne ideal, nego komad ljepote bačen među ljude koji ga nisu uvijek dostojni. I možda je baš zato stvaran. Jer Pozdrav Suncu nije savršen spomenik u sterilnoj vitrini. On je živa rana na rivi, svjetleća i tvrdoglava, koja svake večeri iznova pokušava vjerovati da čovjek ipak neće sve razbiti.
