BMW: WELT I MUZEJ - HRAM LIMARIJE I KONJSKIH SNAGA
BMW muzej su otvorili '73., taman kad su ljudi mislili da je život beskonačna autocesta s čovjekom u pretincu. Hram na četiri kotača, oltar za one koji su htjeli vjerovati da krom i brzina imaju smisla. 2008. dobio je novo ruho — polirali su sve tako da možeš vidjeti svoje pijano lice u felgi iz '60-ih. Postao je jedan od najposjećenijih muzeja u Njemačkoj. Pa naravno — Nijemci ne vole stajati besposleni. Ako ne voze auto, onda ga barem gledaju pod reflektorima.
Preko puta — BMW Welt. Otvoren 2007., kao mlađi brat koji ti uvijek maše novčanikom. Tamo ti predaju ključeve novog BMW-a kao da si osvojio Nobelovu nagradu, a ti se pitaš jesi li u crkvi, na svadbi ili kod trgovca automobila. Muzej ti šapće: "Evo povijest, evo krv i znoj mehaničara." Welt ti urla: "Evo budućnost, evo kredit na 20 godina za auto koji blješti kao svemirski brod."
Gradili su ga četiri godine, za 200 milijuna dolara. Posao je pokupio COOP HIMMELB(L)AU — i tko bi drugi, zvuče kao rock bend, a ne arhitekti. Trebao je biti gotov za Svjetsko prvenstvo 2006., ali kao i svaka pijana vožnja, kasnili su. Otvoren 17. listopada 2007. Tjedan dana kasnije, neki Jonathan Spira preuzeo je prvi auto — čovjek upisan u povijest jer je prvi otišao kući s najskupljim osmijehom u Bavarskoj.
Prva godina — 2,2 milijuna posjetitelja. Do 2013. — skoro tri milijuna, od čega 60% Nijemci. Pa naravno. Tko drugi ide gledati aute pod reflektorima nego ljudi koji ih i prave.
Unutra imaju Junior Campus — klinci od 7 do 13 godina mogu "otkriti svijet mobilnosti", što je pravo pranje mozga: počnu od malih nogu, pa do kraja života misliš da je smisao postojanja sjesti u BMW i voziti prema zalasku sunca. Tu je i Restaurant International, špageti od 15 eura, kava koja ti obećava da ćeš voziti brže nakon što je popiješ. Dvije trgovine pune kapa, majica i ključeva, da poneseš komadić BMW snova kući.
Rolls-Royce Spectre — nije auto, to je vila s kotačima. Električni, dugačak kao pola ulice, težak kao dva mamurna slona. Sjedneš unutra i tapecirung te obgrli bolje nego žena koja te još voli. Ako Welt izgleda kao hram, Spectre je njegov bog.
MINI — mlađi razigrani rođak. Svi gledaju Rolls-Royce u smokingu, BMW u odijelu, a onda bane MINI u tenisicama i viče "ajmo na vožnju". Sad je i on električni — kao igračka koja te može lansirati brže nego što stigneš reći "di je najbliža punionica".
BMW 328 Roadster — gledaj te oči. Dva fara što zure ravno u tvoje bubrege, kao da si kriv što nisi rođen tridesetih. Nije lim, to je životinja. 1930-ih nije bilo pojasa, nije bilo airbaga, bilo je samo ti i smrt koja ti sjedi na ramenu i puši cigaretu dok stišćeš gas.
BMW 507 — bijela dama među zvijerima. Elvis ga je vozio. BMW se skoro ubio od troškova, ali rezultat je bio umjetničko djelo na kotačima. Ona dama u baru koja ne mora ništa reći, a svi muškarci je gledaju.
BMW 700 — mali plavi šminker koji je spasio firmu od bankrota. Stoji u kutu i šapće: "Nisam bio kralj brzine, ali sam spasio cara."
BMW je rekao: "Ajmo baciti aute pod kist." Andy Warhol umazao M1 kao konzervu juhe. Roy Lichtenstein obojao 320i Turbo u stripovsku halucinaciju. Jeff Koons pretvorio M3 GT2 u šarenu raketu. Platno koje ide 250 na sat i još uvijek izgleda bolje nego ti kad kasniš na posao.
U Kući motocikla stoje motori iz 1920-ih kao ostarjeli boksači, još uvijek opasni, još uvijek s pričama o cestama koje više ne postoje. BMW motocikli nisu vozila — oni su cigareta na kiši, mamurluk na autocesti, pjesma koju pjevaš sam sebi dok krivudaš kroz noć.
Sav taj šušur od auta i motora, brate, otvoren je za posjete svaki dan, osim ponedjeljka, od 10–18 sati. Zadnji ulaz u 17:30 — netko mora ugasiti svjetla i izbaciti pijance koji još bulje u Warholov M1. Nema keša. Ni centa. Samo kartice i mobiteli. Gotovina je za birtije, ne za hramove brzine.
BMW tornjevi — beton i staklo, četiri cilindra naslagana kao divovska pepeljara za bogove brzine. Pored njih srebrni disk muzeja, kao svemirski brod koji se parkirao u Münchenu jer mu je dosadilo kružiti oko Jupitera. Welt i tornjevi su kombinacija crkve i kasina. Jedno ti obećava rajsku vožnju, drugo ti uzima pare dok ti uvaljuje priču o budućnosti. A ti stojiš ispred i osjećaš se kao pijanac koji je naišao na palaču — znaš da unutra nisi doma, ali vrag te mami da uđeš.
I uđeš. Naravno da uđeš. Svi uđu. Zato i postoji.
Odlomak iz dužeg teksta o Münchenu i BMW-u. Cijeli tekst je OVDJE.
