BMW muzej su otvorili '73., taman kad su ljudi mislili da je život beskonačna autocesta s čovjekom u pretincu. Hram na četiri kotača, oltar za one koji su htjeli vjerovati da krom i brzina imaju smisla. 2008. dobio je novo ruho — polirali su sve tako da možeš vidjeti svoje pijano lice u felgi iz '60-ih. Postao je jedan od najposjećenijih muzeja u Njemačkoj. Pa naravno — Nijemci ne vole stajati besposleni. Ako ne voze auto, onda ga barem gledaju pod reflektorima. Preko puta — BMW Welt. Otvoren 2007., kao mlađi brat koji ti uvijek maše novčanikom. Tamo ti predaju ključeve novog BMW-a kao da si osvojio Nobelovu nagradu, a ti se pitaš jesi li u crkvi, na svadbi ili kod trgovca automobila. Muzej ti šapće: "Evo povijest, evo krv i znoj mehaničara." Welt ti urla: "Evo budućnost, evo kredit na 20 godina za auto koji blješti kao svemirski brod." Gradili su ga četiri godine, za 200 milijuna dolara. Posao je pokupio COOP HIMMELB(L)AU — i tko bi drugi, zvuče kao rock...

  Isar, stari gad, teče kao pijanac koji zna put kući iako ga nitko ne razumije. Izvire negdje gore u planinama, u tom Karwendelu – što zvuči kao ime nekog dosadnog profesora koji te gnjavi sa zemljopisom – i odmah krene nizbrdo kao da mu gori pod nogama. Prolazi kroz ta mjesta s imenima koja zvuče kao da ih je izmislio netko tko je imao previše piva u sebi: Krün, Wallgau, Bad Tölz… “Bad” Tölz, da, vjerojatno zato što tamo svi završe mamurni. A onda München. Ah, München, gdje rijeka gleda kako ljudi bacaju prazne boce pored nje i misle da su romantični. Studentice sjede uz obalu, čitaju Rilkea, a Isar šapće: “Ništa vi ne razumijete, cure, sve ovo ide ravno u Dunav, a Dunav ide dalje i sve se zaboravi.”   295 kilometara — dovoljno dugo da prođeš kroz sve faze pijanstva: od onog vedrog “hej, lijepo je biti živ”, preko “zašto sam još uvijek budan?”, pa sve do one mutne, kasnonoćne faze u kojoj razgovaraš s ribama i uvjeren si da ti daju dobre savjete. Isar teče kroz München kao s...

  ENGLISCHER GARTEN Gustav Aschenbach, ili von Aschenbach, kako se službeno zvao, nakon nekoliko nemirnih godina, nakon nekoliko pokušaja da se skrasi ovdje i ondje, izabrao je prilično rano München za stalno boravište. Jednog se proljetnog popodneva otputio iz svoga stana u Prinzregentenstrasse u Münchenu sam na dulju šetnju, nadajući se da će ga zrak i gibanje okrijepiti. U Englischer Gartenu, iako je tek bio ozelenio nježnim lišćem, bijaše sparno kao u kolovozu, a u blizini grada sve je vrvjelo od vozila i šetača. Kod Aumeistera, kamo su ga bile dovele sve ti š e i ti š e staze, Aschenbach je neko vrijeme promatrao metež u vrtu te omiljene gostionice, pred kojom je stajalo nekoliko fijakera i ekipaža, a onda se zaputio, o zalasku sunca, izvan perivoja, otvorenim poljem, ku ć i, jer je bio umoran, a nad Fohringom spremala se kanda oluja, te je odlučio pokraj Sjevernog groblja pričekati tramvaj koji će ga odvesti ravno ku...