Salzburg je grad koji se od kasne antike ponaša kao da je kulturno središte, i to mu, nažalost po sve ostale, uglavnom uspijeva. Rimljani su otišli, kao što Rimljani uvijek odu, ostavili su kamenje, ceste i lošu naviku da se misli na veliko. U prazninu koja je ostala uselili su se biskupi, a poslije i nadbiskupi. Ljudi u mantijama vrlo brzo shvate da se s oltara dobro vidi i trezor.
Stoljećima su vjera i politika ovdje spavale u istom krevetu i nisu se ni trudile to skrivati. Nadbiskup nije bio samo pastir koji brine za duše. Bio je i knez, i sudac, i porezna uprava, i investitor u nekretnine. Duše su se spašavale nedjeljom, a ostatak tjedna naplaćivala se sol.
Onda je došao Wolf Dietrich von Raitenau, knez-nadbiskup s ambicijama koje bi postidjele i bolji dio talijanskog plemstva. Na prijelazu iz šesnaestog u sedamnaesto stoljeće pogledao je svoj srednjovjekovni grad, uske uličice, drvene krovove i blato do gležnja, i zaključio da to nije dovoljno. Htio je Rim. Ništa manje od Rima: velike trgove, kupole, fasade koje te gledaju svisoka i prostor u kojem se čovjek osjeća malen, grešan i spreman platiti. Kad nadbiskup nešto zaželi, grad obično dobije gradilište.
Doveo je ljude koji su znali posao. Vincenzo Scamozzi je crtao planove, a Santino Solari ih je kasnije pretvarao u kamen. Talijani su donijeli barok, a barok je ono što se dogodi kad arhitektura popije dvije čaše previše: sve je raskošnije, zaobljenije, zlatnije i glasnije nego što je potrebno. Salzburg je tako dobio svoje novo lice, južnjačko lice na sjevernom tijelu, kao Alpe u talijanskom odijelu. Ta razmjena između juga i sjevera jedan je od razloga zašto je stari grad danas na popisu UNESCO-ove svjetske baštine. Drugim riječima, isplatilo se što je jedan nadbiskup patio od kompleksa manje vrijednosti prema Rimu.
Zato su ga i prozvali "Rimom sjevera". I nije to bila samo pjesnička figura. Salzburški nadbiskupi su smjeli imenovati biskupe u svojim biskupijama bez papina odobrenja, što je u katoličkom svijetu otprilike kao da ti šef kaže da možeš sam sebi potpisivati godišnji odmor. Do 1806. Salzburg je bio samostalna crkvena kneževina, jedna od najmoćnijih takvih država u Europi, a lokalni ga ponos rado stavlja odmah iza Rima.
Onda je došao Napoleon i nakon tisuću godina zatvorio radnju. Napoleon je to radio s mnogim lijepim stvarima.
Crkve i barokni dvorci u to vrijeme nisu bili samo mjesta za molitvu i balove. Bili su poruka, i to poruka napisana u mramoru i adresirana na protestante: pogledajte nas, mi imamo zlato, kupole i Boga, a vi imate propovijedi i skromnost. Kontrareformacija je ovdje vođena fasadama. Tko ima veći oltar, taj je u pravu. Nije to bila najsuptilnija teologija, ali je bila najfotogeničnija.
Danas su sve te svete i svjetovne građevine dio UNESCO-ove svjetske baštine, a ona stara poruka moći pretvorila se u pozadinu za selfije. Turisti stoje na trgovima koje je Wolf Dietrich zamislio da bi se ljudi osjećali malenima, jedu Mozart kugle i osjećaju se sasvim dobro. Nadbiskupi su htjeli pokazati vlast nad dušama. Na kraju su izgradili najisplativiji suvenir u Austriji.
Moć prođe, a fasada ostane. I fasada se, za razliku od moći, i dalje dobro naplaćuje.
Zwergerlgarten u vrtovima dvorca Mirabell je dokaz da barok nije znao gdje stati. Kad su nadbiskupi već imali kupole, fontane, mramorne bogove i trgove po uzoru na Rim, netko je na dvoru zaključio da još nešto fali. Fali vrt pun patuljaka. Mramornih. S trbusima, grbama, podbradcima i izrazima lica kao da su upravo čuli koliko košta najam u starom gradu.
Vrt je nastao krajem sedamnaestog stoljeća, za vrijeme kneza-nadbiskupa Johanna Ernsta von Thuna. Smatra se najstarijim vrtom patuljaka u Europi, što je titula koju nitko nije tražio, ali Salzburg ju je svejedno uzeo. Ovaj grad skuplja prvenstva kao drugi gradovi parkirne kazne.
Figure su isklesane od mramora s Untersberga, onog istog plemenitog kamena od kojeg su se radili oltari, portali i nadbiskupske ambicije. Tu je cijela poanta baroka u jednoj gesti. Isti materijal ide za svece i za šalu.
Isti kamen, dva razgovora. Jedan s Bogom, drugi s konobarom.
Barok je očito mislio da se sve to može držati pod istim krovom, u istoj vrtnoj cjelini, kao jedan te isti program. Crkva ti govori da si grešnik. Vrt ti govori da si smiješan. Oboje je istina, samo je ovo drugo jeftinije za slušati.
Mramor podnosi i jedno i drugo bez prigovora. To je najbolja osobina plemenitog kamena. Ne pita čemu služi. Samo stoji, hladi se i pamti sve što je preko njega prošlo — mise, procesije, bečke valcere na balu u Mirabellu, turiste s mobitelima i dječje ruke koje maze patuljku nos.
Anđeo gore još uvijek gleda prema nebu. Patuljak dolje još uvijek gleda tebe. Isti kamen, ista ruka koja ga je rezala, ista vječnost. Samo jedan od njih dvojice zna gdje je stvarno težište svijeta.
Svaki je poseban. Jedan pozira kao da je upravo izgubio na kartama, a nije priznao. Drugi ima trbuh koji bi ponosno nosio i salzburški pivar nakon Oktoberfesta. Treći ima šešir i dostojanstvo diplomata koji je zaboravio zašto je došao. Neki su raskrečeni, neki zamišljeni, neki djeluju kao da će svaki čas nekoga tužiti. Pogled im nije ni sladak ni ljupkast, nego tvrd i lukav. Kao starci na klupi koji su sve vidjeli i sve zapamtili.
A ovdje treba biti pošten, pa i malo neugodan. Dvorovi tog vremena voljeli su se zabavljati na tuđi račun, a ljudi drukčijeg rasta bili su dvorska atrakcija. Te figure su nastale u svijetu koji se smijao razlikama, a ne vlastitoj taštini. I tu nastupa najbolja ironija cijelog vrta. Tri stoljeća kasnije patuljci izgledaju kao jedini iskreni stanovnici Mirabella. Nadbiskupi su na portretima umiveni, ozbiljni i božanski. Patuljci su kvrgavi, nesavršeni i stvarni. Tko je tu bio karikatura, danas nije baš sasvim jasno.
Kad je barok izašao iz mode, patuljci su postali neugodni, kao tip koji na sprovodu priča viceve, pa još iz sedamdesetih. Početkom devetnaestog stoljeća figure su rasprodane i rasute. Mramorni dvorjani pretvoreni su u robu i završili kod privatnih kupaca, po vrtovima i dražbama. Tek su se poslije, malo-pomalo, neki vratili kući, ali ne svi. Danas ih je u vrtu manje nego nekad. Ostali su po svijetu, valjda u nekom vrtu u Bavarskoj, gdje glume vrtne patuljke bez pojma o svojoj aristokratskoj karijeri.
To im je, kad se bolje razmisli, najsalzburškiji životopis. Nastali za vlast, odbačeni zbog ukusa, prodani zbog novca i vraćeni zbog turizma.
Danas pored njih prolaze turisti koji su došli zbog Mozarta i filma Moje pjesme, moji snovi, pa se zbune. Očekivali su ruže, fontane i pjevanje na stepenicama, a dočeka ih mramorni čovjek veličine sedmogodišnjaka koji izgleda kao da će im uzeti novčanik. Pa se slikaju s njim. Naravno da se slikaju. Turist pred patuljkom radi istu grimasu kao i patuljak, samo bez tri stoljeća prakse.
Djeca ih vole, jer su im iste visine i izgledaju kao da znaju tajnu. Odrasli ih gledaju s nelagodom, jer se u njima prepoznaju. Trbuh, podbradak i umorno lice nakon cijelog dana u gradu, koji su nadbiskupi gradili da bi se čovjek osjećao malen. U tom smislu Zwergerlgarten je najpošteniji dio Mirabella. Sve ostalo ti govori kako je svijet bio velik, a patuljci ti tiho kažu: ma daj, pogledaj se.
Nadbiskupi su umrli, kneževina je ukinuta, a Napoleon je došao i otišao. Mramorni patuljci još uvijek stoje među živicama, s istim kiselim osmijehom, i nadživjeli su sve koji su im se smijali.
Zadnji se, kako kažu, najslađe smije. Pogotovo kad je od mramora.
Usred vrta punog mramornih patuljaka stoji div. To je prvo što te zbuni. Prođeš pored deset kvrgavih malih ljudi s trbusima i kiselim osmijesima, a onda iza živice izraste Nikola Kopernik, pa gleda dolje na sve vas s globusom u ruci. Kao da je netko na rođendan sedmogodišnjaka pozvao profesora astronomije da održi govor.
Kopernik je rođen 1473. u Toruńu, a umro je 1543. u Fromborku. Cijeli je život bio kanonik, doktor crkvenog prava, i radio je pristojan posao za Crkvu. U slobodno vrijeme izračunao je da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obrnuto. Bolji dokaz da se najopasnije ideje rađaju u uredima ne postoji. Ljudi su tisućama godina bili uvjereni da su središte svemira. Došao je jedan tihi Poljak s tablicama i rekao im da nisu. Čovječanstvo mu to ni danas nije oprostilo, samo se navodno pomirilo s tim.
Knjigu je, za svaki slučaj, objavio tek kad je bio na samrti. Pametan čovjek. Revoluciju je najbolje pokrenuti kad te više ne mogu pozvati na saslušanje.
A sad kip, i tu priča postaje mutna kao salzburško pivo nakon ponoći. Mramornog Kopernika isklesao je Josef Thorak 1943. godine, za četiristotu godišnjicu smrti astronoma. Thorak je bio jedan od najzaposlenijih i najbolje plaćenih kipara nacističkog režima i svojim je djelima služio propagandi. Treći Reich volio je Kopernika jer ga je rado proglašavao Nijemcem. To mu je bila posebna vještina: sve pametne ljude u povijesti proglasi svojima, a one žive pametne protjeraj.
Zato je ovaj Kopernik golem, uglat i mišićav. Izgleda manje kao svjetovni kanonik koji je noću računao putanje planeta, a više kao predradnik na gradilištu autoceste. Kopernik je promijenio sliku svemira, a Thorak mu je promijenio i ramena.
Nakon rata Thorak je završio u Salzburgu. Poslije njegove izložbe 1950. kip je poklonio gradu i od tada stoji u Zwergerlgartenu, na rubu dječjeg igrališta Čarobne frule. Bolju poslijeratnu metaforu nitko ne bi izmislio. Monumentalna umjetnost jednog režima završi među ljuljačkama, toboganima i patuljcima. Diktature sanjaju o vječnim trgovima, a dobiju dječje igralište u pjesku.
Desetljećima je kip stajao bez objašnjenja. Šutio je onako kako je i Austrija dugo šutjela o pojedinim stvarima. Tek je 2018., u spomen-godini, pored njega postavljen informativni stup koji objašnjava odakle je i tko ga je napravio. Sedamdeset i pet godina trebalo je da se uz kip napiše fusnota. Ni Kopernik nije tako dugo čekao s objavom.
Ima ipak nešto pravedno u tom rasporedu. Nadbiskupi su gradili Mirabell da pokažu kako je svijet uređen: Bog gore, Crkva u sredini, a narod dolje s porezom. Kopernik je cijeli taj red okrenuo naglavačke. I sad stoji u njihovom vrtu, bivši službenik Crkve s globusom u ruci, i podsjeća sve da središte svemira nije ni Salzburg, ni nadbiskup, ni Reich. A posebno nije turist koji se s njim slika.
Patuljci oko njega to valjda najbolje razumiju. Tri stoljeća su bili dvorska šala, prodavani, zaboravljeni i vraćeni. A sad pored sebe imaju diva koji je čovječanstvu priopćio isto što oni govore svakom posjetitelju: nisi ti toliko važan, prijatelju.
