Most kod Tisnog se diže dvaput dnevno, u devet i u pet, i tada cijeli otok stane.
Kolona auta do Vodica, ljudi trube, znoje se, psuju na pet jezika. A most se diže
polako, dostojanstveno, kao penzioner koji ustaje s wc-a. To je jedina stvar na
Murteru koja radi po rasporedu, i zato je svi mrze. Ljudi ne vole točnost. Točnost
ih podsjeća na sve što oni nisu.
Murter, dvije tisuće duša na sjeverozapadu otoka, razvučeno između dviju uvala — Hramine i Slanice — kao čovjek koji ne može odlučiti u kojoj birtiji ostati. Mjesto je dovoljno malo da svi znaju sve o svakome, i dovoljno staro da im to više nije zanimljivo. Ljeti nabuja na deseterostruko, zimi se skupi natrag na svoje dvije tisuće, i te dvije tisuće su jedine koje se računaju: oni ostaju kad se sve svjetla pogase.
Dijele
ga na tri dijela, kao svaku dobru priču. Staro selo je gore na brdu svetog
Roka, s malom crkvom istog imena: najstariji dio, kamene kuće nagurane jedna
na drugu, uličice tako uske da se svađa iz jedne
kuhinje savršeno čuje u tri susjedne — što je, pretpostavljam, i bila namjera.
Dolje je Hramina, koja se omotala oko cijele uvale, sa šetnicom uz more kojom
turisti šetaju polako, svečano, kao da nekoga sahranjuju, a zapravo samo
probavljaju ručak. Uz rivu molovi, a na njima ribarske barke i one male na
vesla, privezane u redu, stare i strpljive. Turisti ih fotografiraju satima —
"prekrasna pozadina za fotografije s odmora", kažu prospekti. Barke se ne bune.
One su jedini modeli na svijetu koji ne traže honorar.
Betina je selo pored, i tamo grade drvene brodice, gajete i leute, rukama, kao
prije sto godina. Gledao sam jednog starog majstora kako gladi dasku i gleda je
kao što ja nikad nisam gledao nijednu ženu — s pažnjom, sa strpljenjem, bez namjere
da je prevari.
Turisti dolaze u srpnju kao skakavci s ručnicima. Nijemci ustaju u šest da zauzmu
plažu, kao da će more nekamo otići. Talijani dolaze u podne, viču kao da se svađaju,
a zapravo samo raspravljaju gdje će ručati. Mi ostali ležimo negdje između, crveni
kao rakovi, i pravimo se da čitamo knjige koje smo ponijeli iz nekog boljeg,
ambicioznijeg života.
Domaći sve to gledaju s terase. Oni ne idu na plažu. Plaža je za amatere. Domaći
znaju da more nikamo ne bježi, da će biti tu i u listopadu, kad skakavci odu, kad
cijene padnu, kad se otok ponovno pretvori u ono što jest: kamen, masline,
smokve i tri starca na rivi koji već četrdeset godina vode istu raspravu o tome
čija je mreža bila prva na onoj pošti kod Kornata.
Ah, Kornati. Svako jutro brodovi kreću prema Kornatima, natrpani turistima koji
plaćaju dobre novce da vide otoke na kojima nema ničega. To je genijalan posao.
Prodavati ništa. Ja sam cijeli život pokušavao prodati nešto i nitko nije kupovao. A ovi prodaju golo kamenje u moru i ljudi se otimaju.
Trebao sam se roditi ovdje. Trebao sam se roditi kao kamen.
Navečer ribari krpaju mreže i pričaju o ribi koje više nema. Svaka riba
o kojoj pričaju bila je veća od one prošle. Za deset godina pričat će o tunama
veličine autobusa. Slušao sam ih i kimao, jer i ja lažem,
samo što oni to rade bolje i s manje samosažaljenja.
Kažu da je Murter "ulaz u Kornate", što zvuči kao natpis na vratima raja, a
zapravo znači da svako jutro gledaš jedriličarske posade kako se ukrcavaju s
previše entuzijazma i premalo pojma. Skiper stoji na krmi kao Mojsije, žena mu
drži konop naopako, djeca plaču, a svi zajedno plove u taj labirint od otoka
koji navodno spada među najljepša jedriličarska područja na svijetu. I je. Pusti kamen, duboki plavi zaljevi u kojima se čovjek osjeća
kao zadnje živo biće na Zemlji — što je, ako mene pitate, kompliment. Mali
otoci razbijaju valove pa je more mirno kao savjest političara, i čak i
najgori kapetan preživi vikend. Priroda ovdje prašta amaterima.
A kad se navečer vrate, imaju gdje privezati te svoje plastične ljubavnice: Hramina u Murteru, ACI marina u Jezerima, marina u Betini —
sigurni vezovi, profesionalna usluga, ljudi koji ti uzmu konop iz ruke prije
nego što se objesiš njime. Sve za skipere postoji na ovom otoku.
Plaža, kažu prospekti, ima za svakoga — otok je navodno "raj za ljubitelje
sunca", što je marketinški izraz za mjesto gdje ljudi dobrovoljno leže na
vrućini dok im koža ne poprimi boju lošeg vina. Najslavnije su na zapadnoj
obali: Slanica, Podvrške i Kosirina. Slanica je ona s "dobrom infrastrukturom",
što znači da možeš kupiti sladoled od tri eura na svaka četiri metra i da ti
netko tuđi ležaj stoji na nozi. Tamo idu obitelji, parovi na prvom ljetovanju
i svi koji misle da je sreća stvar lokacije. Kosirina je mirnija, borova šuma,
kamp, tišina — tamo idu oni koji su od svega odustali. A ako
hodaš dovoljno daleko uz obalu, dalje od zadnjeg ručnika i zadnjeg bluetooth
zvučnika, nađeš uvalu u kojoj nema nikoga. Samo ti, more i golo kamenje.
Sjedneš, zapališ, i shvatiš da si prvi put u godini dana potpuno sam — i da
ti to, na užas svih koji te poznaju, uopće ne smeta.
Onda je tu Podvrške, zapadno od mjesta, tristo metara oblutaka — jer Dalmacija ne vjeruje u pijesak,
pijesak je za mekušce. Kažu da je "pristupačna za obitelji", i je: cijele
dinastije se tu utabore u sedam ujutro s hladnjacima veličine mrtvačkih
sanduka. Ima hladovine, ima infrastrukture, ima čak i akva park za djecu —
plastični dvorac na napuhavanje s kojeg mali vrište od sreće dok se očevi
prave da ih ne poznaju i gledaju u pučinu kao mornari koji sanjaju bijeg.
Razumijem ih. I ja gledam u istu pučinu, samo bez djece i s boljim razlogom.
A tamo preko puta, na sto metara, sjedi otočić Školjić — mali, okrugao, sam —
i daje cijeloj plaži taj šarm koji fotografi love. Meni je Školjić najdraži
lik na plaži. Ne viče, ne maže se kremom, ne pušta muziku. Samo sjedi u moru
i čeka da svi odu. Brat po oružju.
Za one kojima ležanje nije dovoljno, tu su veslači. More oko otoka je
kristalno čisto, tirkizno, s uvalama kao iz kataloga — savršena pozadina za
najnoviju ljudsku modu: SUP, daska na kojoj stojiš i veslaš, izum za ljude
koji su poželjeli hodati po vodi, ali bez one gnjavaže s pribijanjem na križ.
Gledam ih s rive: klize po zaljevu uspravni i svečani kao gondolijeri
bez gondole, dok se svakih pet minuta netko od njih sruši u more uz pljusak
koji se čuje do Betine. To je najbolja besplatna predstava na otoku. Kajak je
za ozbiljnije — ti barem sjede, kao pošteni pijanci. Lokalci sve to iznajmljuju:
Free Spirit (freespirit.center), Murter-Online, Nautica Apartments — četrdeset
eura dnevno za kajak, četrdeset za dasku. Četrdeset eura da se cijeli dan mučiš
veslajući. Za te novce ja sjedim u hladu osam sati, pijem pivo i gledam
isto to more, samo suh. Ali kažu da je to "aktivni odmor", a ja sam oduvijek
bio više za pasivni otpor.
U proljeće i jesen, kad sunce prestane ubijati,
otok je navodno idealan za planinarenje — riječ koja mi je oduvijek zvučala
kao prijetnja. Postoji staza od Slanice, kojih pet-šest kilometara uz more pa
gore do vidikovca Raduč, gdje stoji stari kompleks bunkera. Bunkeri, naravno.
Netko je nekad gledao s ove točke i prva misao mu je bila: odavde bi se dalo
odlično pucati. Ljudi. Pogled s Raduča ti oprosti sve: kilometre, znoj, cijeli
promašeni život. Kornati leže dolje po moru kao razbacane kosti nekog boga
koji je odustao na pola posla, i stojiš tamo, dišeš, i pet minuta ne mrziš
nikoga. Pet punih minuta. Kod mene je to rekord. Rute imaš na Komootu i
Alltrailsu, za one koji vole da im telefon kaže kuda hodati. Ja sam se vodio
starijom metodom: hodaj uzbrdo dok ima uzbrdo. Još nikad nije zakazala.
Za one na kotačima: otok ima sedamnaest kvadratnih kilometara, a na njima
osamdeset kilometara označenih biciklističkih staza — matematika koja govori
da su ovdje staze slagali kao ja rečenice, u krug i s viškom. Vode uz obalu,
kroz maslinike stare kao Biblija, kroz sela u kojima te svaki pas isprati do
granice svoje nadležnosti. Vidim ih svaki dan s terase: biciklisti u onim
šarenim uskim dresovima, zategnuti kao kobasice, penju se uz brdo na plus trideset i izgledaju kao da to rade zbog nekog starog duga. Za zahtjevnije
ture, kažu, treba izdržljivost ili električni bicikl. Ja nemam ni jedno ni
drugo, ali sam primijetio da oni s električnim imaju isti svečano-napaćeni
izraz lica kao oni bez, samo se manje znoje dok lažu da im nije teško.
Poštujem to. I ja se cijeli život vozim na tuđoj bateriji i pravim se da
okrećem pedale.
"Pa, ako mene pitaš reći ću ti. Prvo: SUP? Gledao sam ih. Stoje na dasci i veslaju. Ja stojim na molu i ne radim ništa, i obojica smo mokri do podneva, samo što ja nisam platio četrdeset eura.
Biciklisti mi prolaze kraj terase svako jutro, u onim šarenim kostimima, i dahću. Ja dahćem cijeli dan besplatno i nitko mi ne plješće.
Planinarenje do Raduča? Sinko, ja sam se penjao na taj brijeg zbog jedne kuje iz Betine, dvaput, i mogu ti reći — pogled je dobar, ali nije toliko dobar. Ništa nije toliko dobro. Osim možda one kosti koju sam zakopao 2019. i koju još uvijek nisam našao.
Jedrenje na Kornate — plaćaju da vide kamenje. Ja svaki dan gledam kamenje. Ležim na njemu. Ja živim njihov odmor iz snova i zato imam ovaj izraz lica: to nije mudrost, to je dosada u naprednom stadiju.
A plaža? Slanica, Podvrške, akva park... Bio sam jednom na plaži. Zabranili su mi ulaz. Rekli su da nisam higijenski. Gospodin koji je to rekao jeo je ćevape rukama kojima se maločas mazao kremom faktor pedeset.
Jedina aktivnost koju priznajem je ova: nađeš hlad, legneš, i čekaš da netko iz konobe ispusti pršut. To je moj triatlon. Vozim ga trinaest godina i još sam u formi.
"Trinaest godina čekaš da netko ispusti pršut. Ja sam ga prošli tjedan uzela sa stola. Dok je konobar gledao. To je razlika između nas, stari: ti imaš strpljenje, ja imam karijeru.
I ta tvoja priča o kuji iz Betine i penjanju na Raduč — dvaput si se popeo na brdo zbog ljubavi. Dvaput. Zbog mene su se ljudi penjali na stablo. S ljestvama. Zvali su i vatrogasce. Nisam sišla jer sam htjela, sišla sam jer mi je bilo dosadno gledati ih kako se organiziraju.
Turisti? Slažem se s tobom u načelu, ali griješiš u strategiji. Ti ih izbjegavaš. Ja im napravim jedan krug oko noge u konobi i ostatak večeri jedem njihove kozice dok mi govore 'micika' na njemačkom. Oni misle da su me udomili. Ja mislim da su sezonska radna snaga.
SUP-ovi, bicikli, kajaci, planinarenje... svi ti ljudi troše novce da bi se kretali. Ja se cijeli dan trudim ne kretati i za to me fotografiraju. Ovaj zid na kojem sjedim vjerojatno je već na tri Instagram profila s natpisom 'mediteranska duša'. Nisam duša. Sunčam se. Ali neka pišu što hoće, ne tužim.
Sjeveroistočno od murterske marine, ispod brda Gradine, leži ono što je ostalo od
Colentuma — rimskog grada koji je ovdje cvao dok su moji preci još izmišljali
kotač. Imao je vlastitu luku, trgovinu, ambicije, cijeli taj rimski program.
Danas su od svega ostali temelji i pokoji mozaik, jer su otočani stoljećima
odnosili kamenje i ugrađivali ga u svoje kuće. I to mi je najljepši dio priče.
Rimljani su gradili za vječnost, a Dalmatinci su tu vječnost rasporedili po
konobama i dvorišnim zidovima, jer čemu carstvo ako ti fali kantun. Negdje u
Murteru netko drži gajbu piva na kamenu koji je klesao rob prije dvije tisuće
godina, i to je, ako mene pitate, pravednija raspodjela povijesti od ijednog
muzeja.
Odmah do ruševina je i plaža Colentum, pa možeš ležati na ručniku metar od propalog carstva. Ja sam ležao. Carstvo nije komentiralo. Carstva su najbolje društvo tek kad propadnu — dotad su nepodnošljiva.
