HRVATSKA (CROIATIA): DUGI OTOK; JEZERO MIR

 

Prije samog jezera ima jedno mjesto. Zove se Skrača. Tamo se digao niz kamenih skulptura, slaganih od ručno odabranih kamenova, postavljenih jedan na drugi u onim formacijama koje izgledaju kao da su ih izgradili neki suvremeni druidi koji su otkrili balansiranje kao oblik meditacije.

Tko ih je počeo slagati — ne zna se sigurno. Možda jedan turist prije dvadeset godina koji je htio ostaviti trag bez vandalizma. Možda lokalni stanovnik koji je odlučio da otok zaslužuje umjetnost. Možda nekoliko ljudi tijekom vremena, svatko dodajući svoju kupolu kamena na već postojeću zbirku. Bilo kako bilo, sad ih ima desetak, dvadesetak, ovisno o godini i koliko ih je more srušilo prošle zime, i postale su zaštitni znak Skrače.

Lijepe su na onaj način na koji su lijepe stvari koje nisu pravljene da budu lijepe. Nemaju arhitektonski plan. Nemaju estetsku teoriju iza sebe. Samo netko je uzeo kamen, stavio ga na drugi kamen, vidio da stoji, pa stavio treći. To je sve. Iz tog ničega nastalo je nešto što vrijedi otići vidjeti — što je u stvari hrvatski recept za polovicu kulturnih spomenika ove zemlje. Ne idemo od plana prema realizaciji; idemo od slučajnosti prema tradiciji.

Mir je slano jezero na južnom kraju Dugog otoka, unutar Parka prirode Telašćica, i ime mu paše kao rijetko koje ime bilo čemu. Zove se Mir. To znači mir. I to je točno ono što jest.

Malo je. Nekoliko stotina metara dugačko, možda stotinjak širokih na najširem mjestu. Površina mu je oko četvrt kilometra kvadratnog, što u odnosu na Jadran koji je odmah preko brežuljka jest ništa, ali u odnosu na sebe samog jest sve. Odvojen je od mora tankim pojasom kamena i makije, uzvišenjem od nekih tri, četiri metra. Toliko malo, a dovoljno da bude nešto sasvim drugo.

Kad prilaziš Miru s brodske strane, ne vidiš ga odmah. Sakriven je iza uzvišenja koje ga dijeli od zaljeva Telašćica. Mora se pješice, uzbrdo, sa obale zaljeva prema unutrašnjosti. Deset minuta hoda, možda petnaest ako staneš da gledaš cvijeće. Onda odjednom, iznad tebe se otvara pogled — dolje, u malenoj kotlini, leži voda. Zelenkasto-plava, gotovo tirkizna kad je sunce jako, drugačija od mora oko nje. Prva reakcija je uvijek ista — odakle ovo?

Odgovor je geološki, i kao i sve geološko, jednostavan kad ga razumiješ, čudan dok ga ne razumiješ. Mir je bio dio mora, davno. Onda su seizmički pomaci, ili sedimentacija, ili kombinacija svega — Bog zna, geolozi znaju, ja ne — odvojili jedan mali komad od Jadrana i zatvorili ga. Ali ne potpuno. Mir je i dalje povezan s morem, kroz porozne stijene ispod. Voda ulazi. Voda izlazi. Ali sporo, kao da je stvar dogovora, ne fizike.

I zato je Mir slaniji od mora. Sol ulazi sa svježom vodom koja polako procjeđuje kroz kamen. Isparavanje na suncu je snažno, jer Mir je plitak, samo šest do deset metara najdublje. Sol ostaje. More je oko trideset osam grama soli na litru. Mir dolazi na šezdeset, u ljetnim mjesecima kad je vrućina najjača. To je gotovo dvostruko slanije od običnog mora, što nije Mrtvo more, ali je u tom smjeru — mnogo bliže Mrtvom moru nego Jadranu.

Zbog toga plutaš u njemu na način na koji ne plutaš nigdje drugdje u Hrvatskoj. Uđeš u vodu, spustiš se u nju, i osjetiš da te nešto podupire. Ne moraš raditi. Ne moraš plivati. Samo ležiš na leđima i voda te drži. To je gotovo religiozan osjećaj u prvom trenutku — svih tih godina si se u vodi borio da ne potoneš, i sad odjednom voda kaže ne moraš, sada ja radim, ti se odmaraj.

Neki turisti ostaju satima. Vide ljude kako plutaju na leđima, kako čitaju knjigu držeći je u zraku, kako spavaju gotovo, i pomisle — mogu i ja to. I mogu. Mir dopušta. Mir nikad ne uzima ljude natrag. Za razliku od mora, koje s vremena na vrijeme nekog povuče prema dolje, Mir nikoga ne povlači. Mir je pošten na način na koji su malo koja mora poštena.

I temperatura. Mir je hladniji od mora ljeti, jer je plitak i jer je odsječen od velikih morskih strujanja koje bi ga zagrijali. Ljeti, kad je Jadran na dvadeset tri stupnja, Mir može biti dvadeset, devetnaest. Zvuči malo, ali osjeti se. Uđeš u Mir nakon što si se okupao u toplom moru i prvih trideset sekundi te uzme za dah, kao da ti je netko nešto rekao što nisi očekivao. Onda se tijelo prilagodi i shvatiš da je hladnoća u stvari dobra, čak potrebna, jer za razliku od toplog mora u kojem se osjećaš pospano, u Miru se osjećaš razbuđeno, oštro, aktivno.

Zimi je obrnuto. Mir zna biti topliji od mora zimi, jer se sporije hladi. Ali zimi u Miru nitko ne pliva, jer je hladno bilo gdje, i ionako Park prirode ima svoje granice sezone.

Onda blato. To je poglavlje za sebe. Na dnu Mira, u plitkom dijelu, ima crno gusto blato koje se ljudi razmazuju po sebi kao da su otkrili nekakvi drevni kozmetički tretman. I nisu potpuno u krivu. Blato je bogato mineralima — sulfati, kalcij, magnezij, natrij, cijela periodna tablica koja voli slanu vodu. Kažu da liječi. Kažu da čini čuda za kožu, za mišićne grčeve, za reumu, za psorijazu, za skoro sve.

Ne znam koliko od toga je stvarno, koliko je narodni mit. Znam da ljudi izlaze iz Mira nakon što se namažu blatom i puste ga da se osuši na suncu, pa onda uđu u vodu i isplivaju čisti — i izgledaju sretniji. Bilo zbog blata, bilo zbog kombinacije sunca i slane vode i sat vremena mira daleko od svega, ne mogu tvrditi. Ali sretniji su. To je vidljivo.

Lokalni ljudi kažu — stari Zadrani su još u devetnaestom stoljeću dolazili u Mir na tretman. Vjerojatno su bili u pravu. Ljudi znaju gdje su lijekovi, čak i prije nego što doktori napišu papir o tome. To je stara mudrost — voda koja se čini posebnom obično jest posebna, i traži samo da ju izoliraš i staviš na sunce da otkriješ zašto.

Oko Mira, obala je mješavina kamena i niske vegetacije. Nema drveća neposredno uz vodu. Ima kadulje, ružmarina — biljke koje vole slanu zemlju i sunce. Miriši drugačije od ostatka Telašćice. Ostalih dio parka miriši na borove i makiju. Mir miriši na sol i ljekovito bilje, kao kupka na otvorenom.

Zvukovi su prigušeni. Uzvišenje koje dijeli Mir od zaljeva blokira i zvukove — brodske motore, glasove kupača dolje. U Miru je tišina drugačija od tišine ostatka parka. Onaj mir koji ime obećava jest stvaran. Čuje se samo šum vjetra, zujanje cikada, tu i tamo ptica koja preleti. To je sve.

Ptice. Nešto o pticama. Mir je važno zimovalište za neke vrste vodenih ptica. Patke, čaplje, siva čaplja, ponekad kormoran ili orlica. Zimi kad turista nema, Mir postaje ptičji rezervat, i ptice tu odmaraju, hrane se malim organizmima koji žive u slanoj vodi, čekaju povoljne vjetrove da nastave svoj put prema jugu ili sjeveru, ovisno o godišnjem dobu.

Zato Mir nije samo mjesto za ljudsku rekreaciju. On je i biološki važno stanište, i to je jedan od razloga zašto je zaštićen kao dio nacionalno važnog parka prirode. Da nije, do sada bi vjerojatno netko oko njega izgradio hotel sa spa centrom, prodavao ulaznice, komercijalizirao tretman s ljekovitim blatom i pretvorio Mir u još jednu turističku atrakciju.

Ovako, Mir ostaje što jest. Malo slano jezero na kraju otoka, sa vodom koja te drži gore, sa blatom koje se maže na kožu, sa tišinom koja pripada samo tebi i pticama i vjetru.

Da ideš u Telašćicu i preskočiš Mir bila bi greška. Ne velika greška, jer i Telašćica bez Mira je izuzetno mjesto, ali ipak greška. Jer Mir je mala točka u velikom parku koja izvlači ono najbolje iz cijelog konteksta. Klisure ti pokažu što je visoko, zaljev ti pokaže što je široko, magarci ti pokažu što je smireno, ali Mir — Mir ti pokaže što je tiho.

A tišina je u dvadeset prvom stoljeću skuplja od svih drugih luksuza. Ne može se kupiti. Ne može se dostaviti. Može se samo pronaći, i to na mjestima gdje ju je netko namjerno sačuvao, kao što je netko sačuvao Mir tako što se nije obrušio na ideju da ga treba komercijalizirati.

Sjedneš na obalu Mira poslije podneva, kad sunce polagano pada, kad su drugi turisti već otišli natrag prema brodovima za Sali ili Zadar. Ostaje malo ljudi. Netko dremucka na kamenu. Netko čita knjigu u sjeni malenog stabla. Netko još pliva, tiho, bez pljuskanja, kao što se pliva u vodi koja te drži gore bez tvog napora.

I ti sjediš. Ne moraš ništa. Ne pišeš SMS. Ne provjeravaš vrijeme. Samo sjediš i gledaš u vodu, u tirkiznu vodu, u kamen, u sitne bijele oblake koji prolaze visoko iznad. I nakon sat vremena razmisliš — da, sad sam odmoran. Sad razumijem što je ovo mjesto.

To je Mir. Ne samo jezero. Nešto što je jednim imenom obećalo i ispunilo obećanje.

A obećanja koja se ispunjavaju su rijetka. Zato Mir ima poštovanje. Zato ljudi dolaze. Zato će Mir ostati Mir dok god ga netko štiti i dok god ljudi znaju da je tišina vrijedna traženja.

I to je, čini se, sve što treba reći.

I za kraj. Turisti dolaze do Mira i pitaju gdje je Winnetou. Naročito Nijemci. Uvjereni su, blago klimaju glavom kao ljudi koji nešto znaju, i traže mjesto gdje je Pierre Brice jahao 1963. u onim divnim filmovima snimljenim po Karlu Mayu. Neki od njih Mir čak zovu Silbersee — Srebrno jezero — po romanu i filmu Der Schatz im Silbersee, i tako ga zovu i pojedini turistički vodiči, koji su valjda negdje pokupili priču i prenijeli je dalje, kao što se pokupljene priče uvijek prenose bez provjere.

Vodiči na terenu objašnjavaju strpljivo — ne, ne, gospodine, Winnetou se snimao u Paklenici, na Zrmanji, u Plitvicama. Ne ovdje. Ovo nije Silbersee. Turisti klimnu glavom, ali u sebi ne vjeruju baš sasvim. Voda je previše tirkizna. Uzvišenje oko jezera izgleda kako treba. Netko im je krivo rekao, ili su sami krivo zapamtili, ili je vodič iz Zagreba prije pedeset godina ubacio to Silbersee u pripremu i sad se to prenosi generacijama, ali osjećaj da je ovdje moralo biti nešto od Winnetoua ostaje.

Tako to ide sa mitovima. Jedanput uđu u glavu i teško izlaze. Mir ima svoje stvarno ime i svoju stvarnu priču — geološku, ljekovitu, ornitološku — ali će još dugo živjeti i pod imenom Srebrno jezero, koje mu je netko darovao bez pitanja. A voda je i dalje tirkizna kao što je bila i prije Winnetoua i prije Karla Maya i prije Nijemaca, i bit će takva i kad svi zaborave i film i knjige i sve to skupa.