HRVATSKA (CROATIA): KORNATI

 

Branko Mijatović. Zajedno smo derali školske klupe prije stotinu godina. Danas je čovjek s tisuću lica i sve mu treba. Umirovljeni nastavnik tjelesnog koji više nema koga tjerati na krugove, pa sad tjera samog sebe. Kiropraktičar koji ti krcka kralješke dok ti oči ne pobjegnu prema stropu. Diler morskih iluzija na komadu papira. U ovoj državi, ako nemaš tri posla, kao da si mrtav. A Branko je živ. Itekako. On je onaj tip koji bi ti prodao pijesak u Sahari, ali bi ti ga pošteno spakirao u vrećicu i usput ti besplatno namjestio iščašeno rame. Čovjek s manirom.

Branko govori jezike. Sve jezike. Ne onako kako se govore u školama, nego onako kako se govore na rivi. Engleski mu izlazi na nos, talijanski na uho, njemački na usta, a francuski negdje sa strane, kao da ga ispljune. Ne zna gramatiku ni na jednom od njih, ali to nikoga ne zanima. Ljudi ne kupuju gramatiku. Ljudi kupuju osmijeh, mahanje rukom i onaj slamnati šešir koji izgleda kao da mu je izrastao iz glave. Rusi mu daju novac. Talijani mu daju novac. Nijemci, koji ne daju novac nikome, njemu daju. To je talent koji se ne uči.

I taj bicikl. Isuse Bože, taj bicikl. Ne skida se s njega. Ne zato što ne može hodati, nego zato što se s biciklom osjeća cjelovito, kao kauboj s konjem, kao violinist s violinom. Bicikl je stariji od većine njegovih klijenata. Sivi metalni okvir izgrizen morskom soli. Guma sprijeda pravi Michelin, guma straga nešto što je nekad, u davnoj mladosti, bila guma. Košara sprijeda puna papira, letaka, kopija fotokopija, s tri kemijske olovke koje ne pišu i jednom koja piše. Sa strane, na štapu koji strši kao jarbol, natpis NATIONAL PARK KORNATI — RESERVATION, INFORMATION, s uskličnicima na mjestima gdje ih ne bi trebalo biti. Boje su izblijedjele od sunca. Sve je izblijedjelo od sunca, i Branko i bicikl i natpis, ali oni funkcioniraju bolje izblijedjeli, kao stare fotografije koje ništa ne dobivaju retušem.

Vozi ga po rivi lagano, jednom rukom, s onim tempom čovjeka koji zna da nikad ne kasni jer je on sam vrijeme. Kad ugleda potencijalnog klijenta, ne staje odmah. Prvo ga zaobiđe. Napravi krug. Provjeri boju kože, cipele, torbu. Tek onda prilazi. Kornati? Beautiful islands. Best price. Best boat. Best guide. I ti kupiš. Kupiš i ne znaš zašto. Kasnije, na brodu, među trideset Talijana, sjetiš se zašto. Zato što Branko nije prodavao izlet. Prodavao je sebe. A on je, mora se priznati, dobra roba.

Sreli smo se u Zadru, negdje između Kopnenih vrata i prvog makijata, u onoj uskoj uličici gdje kamen još drži noćnu hladovinu, a već se čuje kako se bude konobari i psuju škrinje sa sladoledom. Rukovao se onako kako se rukuju ljudi koji cijeli dan drže tuđa tijela. Čvrsto. 

"Stiv, imam te," rekao je. "Najbolje mjesto na brodu."

Kimnuo sam. Trebao sam znati.

Brod se zvao Plava laguna. Ime koje obećava filmsku romantiku iz osamdesetih, a isporučuje miris dizela, znoja i maestrala. Isplovili smo iz Zadra. Jutro je već bilo vruće, ono ljepljivo vruće koje ti odmah isisa svaku volju za bilo kakvom ambicijom.

Našao sam to svoje najbolje mjesto. Branko, jebi se.

Nije to bila tiha klupa u hladu. Bilo je to grotlo. Smjestio me u samo središte biološke eksplozije. Trideset mladih, nabrijanih Talijana i Talijanki. Svi ispod dvadeset i pet. Čopor. Zubi bijeli kao keramičke pločice. Koža zategnuta kao na bubnju. Sunčane naočale koje su koštale koliko je moj otac imao na štednoj knjižici kad je umro. Cijeli jebeni život rada, žena, dvoje djece, jedan infarkt — i na kraju sve to stane na jedne dizajnerske naočale koje neka Talijanka iz Milana nosi na brodu za Kornate.

Nisam imao izbora. Sjeo sam.

Motor je zakašljao kao stari pas, brod je zaronio u valove, a oni su počeli. Svi u isto vrijeme. Rukama, ramenima, cijelim gornjim dijelom torza jer kad Talijan govori riječi nisu dovoljne, treba angažirati cijelo tijelo, mora se pokazati da ti stvar leži na duši. Talijanski je zvučao kao mitraljez pucan u zatvorenoj sobi. Ne prestaju. Ne mogu prestati. Talijani ne mogu šutjeti duže od jedanaest sekundi bez da im nešto pukne u glavi. Pili su gazirana sranja fluorescentne boje. Narančasto, ružičasto, jedno zeleno kao antifriz. Ono što ne bi dao psu, oni su lijevali u sebe kao da im od toga ovisi seksualni život. Mazali su se kremama sa faktorom sto tisuća, gustim bijelim slojem koji se ne upija, koji ostaje na koži kao žbuka, kao maska za smrt. Netko je izvlačio iz ruksaka bocu prosecca u devet ujutro. Devet ujutro, skoro u cik zore po mom računanju vremena. Otvorio je i pio direktno iz grlića. Nešto su izvlačili iz ruksaka, snimali, brisali, ponovno snimali. Nije bila umjetnost. Bila je to lažna slika lažnih ljudi za lažne prijatelje na lažnoj aplikaciji koja će se za pet godina ugasiti kao i sve prethodne.

Ja sam sjedio u sredini s bocom mlake vode. Voda je imala okus po plastici i po jučerašnjem znoju čovjeka koji je pakirao boce u nekom skladištu blizu Zaprešića. Gledao sam ih. Izgledali su kao da nikad nisu čuli za bol u leđima, bol u koljenima, bol u vratu koji te budi u tri ujutro. Ništa ih nije boljelo. Bilo je uvredljivo. Bilo je zamorno samo gledati ih. 

Jedna djevojka sa previše savršenim tenom, sa kožom kao da je izlazila iz kliničke tvornice ljepote, se nasmijala na nešto što je rekao tip do nje, zabacila kosu, i zamalo mi izbila jebeno oko vrhom svojih milanskih naočala. Osjetio sam kako mi metal škrapa po jagodici. Deset centimetara desnije i bio bih slijep na jedno oko do kraja života. Ispričavala se tri minute, pune jebene tri minute, na talijanskom brzom kao Formula 1. Nisam razumio ništa. Nisam htio razumjeti. Samo sam kimao kao pas u zadnjem prozoru auta.

Va bene. Va bene. Va bene.

To je bila jedina fraza koje sam se sjećao iz srednje škole.

Sve najzanimljivije stvari na svijetu se događaju leđima okrenute prema tebi. Prednja strana života je marketing. Leđa su istina. Leđa ne mogu lagati, leđa ne znaju za instagram, leđa ne poziraju, leđa su ono što ostane od tebe kad zaboraviš da si u kadru. 

Snimam ih. Znam da nije lijepo. Ali oni ne znaju da ih snimam, a to je jedan od malo preostalih trenutaka slobode u dvadeset prvom stoljeću — kad te netko snima a ti ne znaš pa ne pripremiš izraz. Trenutak istine. Skoro pa slobode. 

Ono što je zanimljivo — nijedno od njih nije nesretano. To se vidi po držanju. Nesretni ljudi drže leđa drugačije. Zgrbljeni, savijeni, kao da nose nešto. Ovi imaju leđa uspravljena, ramena spuštena. Odmoreni su. Neopterećeni.  Za sat - dva će se iskrcati na Manu, popeti do vidikovca, snimiti tisuću selfija, vratiti se pod tendu, popiti još prosecca.

I onda navečer, kada budu u apartmanu u Zadru ili Šibeniku, netko od njih će reći — bio je to lijep dan, zar ne? — i drugi će klimnuti glavama, i to će biti sve, jer o lijepim danima se ne priča puno. Priča se o lošim. Lijepi dani ne trebaju objašnjenje. Postoje, dogode se, prođu, ostanu kao mrlje u memoriji koje se pojavljuju kasnije, mjesecima ili godinama, u trenucima kad ti treba nešto lijepo za sjetiti se.

Vožnja je trajala satima. More i kamen. Kamen i more, kao da je netko ostavio Kornate u loopu na pokvarenom televizoru. Sunce nam je pržilo mozgove kao tave na štednjaku moje bake, one crne teške tave u kojima je pekla jaja svakog jutra pedeset godina.

Talijani nisu posustajali. Njihova radost me boljela. Ne metaforički, doslovno me boljela — počelo me boljeti tjeme od koncentracije s kojom sam ih pokušavao ignorirati. Nisu se umarali. Nisu ni znali što je umor. Još uvijek su izgledali kao da tek počinju. 

Snimali su. Selfije. Tisuće selfija. Milijune selfija. Baterije im nisu padale jer je ovaj jebeni svijet napravio tehnologiju baš za njih, za mladu i nabrijanu djecu koja moraju dokazati čitavom telefonu da su bila negdje. Svaki val je bio nova poza. Svaka minuta nova kompozicija. Svaki zalizani frajer glumio je Marcella Mastroianija, iako vjerojatno nikad nisu za njega čuli. Svaka djevojka pozirala je kao Sophia Loren, iako ne bi znala prepoznati Sophiju Loren ni na cesti sa golim sisama.

To je bila najtužnija stvar dana. Ne to što glume Mastroianija. Nego što glume nešto što ne znaju da postoji. Glume kopije kopija koje su vidjeli na tiktoku, koje su vidjele druge djevojke koje su ih vidjele od drugih djevojaka, i cijeli lanac ide unatrag deset godina bez ijedne originalne osobe u sredini. Sophia Loren je umrla u njihovoj generaciji već tri puta, iako je još živa. Marcello je krepao davno, prije nego što su se rodili, i njegov duh sad lebdi iznad kornatskog mora i plače dok gleda kako mu se lice imitira bez svijesti o tome čije je lice.

To je bila najtužnija stvar dana. Do trenutka kad mi je netko stao na nogu.

Nije bila cipela. Bila je neka jebena teniska tenisica, mekana kao smrt, sa gumenim potplatom koji je potisnuo cijelu težinu talijanskog tijela kroz moj mali prst na desnoj nozi. Prst je pukao, ili se meni tako učinilo. Netko je viknuo scusa. Rekao sam va bene, iako nije bilo bene, iako mi je jebeni prst gorio kao da ga je netko zapalio šibicom, iako sam u tom trenutku želio da svi ovi Talijani skoče u more zajedno sa svojim selfijima i svojim prossecom i svojim jebenim Jordan kapama i da more počne pjevati u miru kako je pjevalo prije nego što su ljudi izmislili turizam.

Prošli smo pored otoka koji nemaju imena, ili ih imaju ali ih nitko ne izgovara. Kamenje. Kamenje i još kamenja, poslagano od nekog boga koji je očito volio minimalizam. Kornati su, da znate, otoci na kojima nema ničega, i to je upravo ono zbog čega ljudi plaćaju da ih vide. Platiš da vidiš ništa. Genijalno. Volio bih da sam se toga ja dosjetio.

Ili ako baš hoćeš, Kornati su ono kad Bog nije imao vremena za dovršiti Hrvatsku pa je bacio hrpu kamenja u more i rekao neka se sami snađu. Sto pedeset otoka, otočića i hridi u devet stotina i trideset kilometara kvadratnih morske površine. Najgušći arhipelag Mediterana. Više otoka po jednoj kvadratnoj milji nego bilo gdje u Europi, i ako slučajno postoji negdje neko mjesto sa više, nitko za to nije čuo.

Vidiš ih iz zraka pa pomisliš — ovo mora biti Photoshop. Nije. To su Kornati. Sto pedeset komada bijelog, sivog, žućkastog kamena razbacanih po tamnoplavom moru kao da je netko drobio krekere u zdjelu. Neki su veliki koliko pola nogometnog igrališta. Neki su veliki koliko cijeli grad. Neki su takvi da ako ih pogledaš krivo, već si na drugom otoku.  

Nikad nisu bili gusto naseljeni. Sad su gotovo prazni. To ne znači da nikad nikoga na njima nije bilo — bilo je, naravno. Ovce, ovčari, ribari, čobani, ljudi koji su cijeli život proveli između dva komada kamena i tri žitna zrna i još uvijek se nekako snašli. Kornatski ljudi su bili posebna sorta — tvrdi, tihi, izraslih ruku i mršavih ramena, ljudi koji su znali napraviti sir od kozjeg mlijeka na način na koji ga u Parizu ne bi znao napraviti ni najbolji chef.

Sad ih više nema. Ostalo je nekoliko obitelji koje ljeti čuvaju ovce ili otvore malu konobu, ali zimi svi idu u Zadar ili Murter, koji je matični otok, tehnički mu pripadaju. Kornati su u stvari vlasništvo Murterina. Murterini su ih ustanovili kao svoju divlju koloniju, otok bez ljudi ali sa jaganjcima, i tako je bilo stoljećima.

Kažu turistički vodiči — a turistički vodiči vole priče — da su Kornati stari komad Velebita koji se odlomio od kopna prije nekoliko milijuna godina i kliznuo prema jugu. Nije potpuno točno, ali nije ni potpuno pogrešno. Geološki, Kornati jesu nastavak velebitskog kraškog reljefa, koji je onda tektonika ispresijecala i djelomično potopila. Ono što je ostalo iznad mora su vrhovi tih nekadašnjih planina. Ono što je pod morem su padine i doline sada popunjeni vodom.

To znači da su kornatski otoci samo vrhovi. Da spustiš razinu mora za pedeset metara, otoci bi se pomiješali u jednu veliku planinu. Da podigneš razinu mora za pedeset metara, otoka bi bilo samo desetak. Kornati su u stvari pitanje razine. I ta razina je danas otprilike tamo gdje treba biti — dovoljno visoko da otoci budu otoci, dovoljno nisko da ih ima puno.

Nacionalni park je proglašen 1980. To je bila mudra odluka. Tada su Kornati bili već napola prazni, ali je nešto sve više prijetilo — turizam, gradnja, marine. Netko je pametan rekao zaustavimo ovo prije nego što bude prekasno. I zaustavilo se. Sad je unutar parka strogo — ne gradnja, ne kampiranje bez dozvole, ne pretjerani izlov ribe. Konobe koje su bile prije proglašenja parka smiju raditi, ali nove se ne mogu otvoriti. Kuće koje su bile podignute smiju stajati, ali nove ne mogu izniknuti.

Rezultat je da su Kornati danas otprilike kakvi su bili prije stotinu godina — mirni, prazni, sa nekoliko konoba raspršenih po zaljevima za jedrenjake koji dolaze. To je rijetkost u dvadeset prvom stoljeću. Većina jadranskih otoka je izgubila tu bitku. Kornati su je dobili, i ne treba zaboraviti tko su bili ti nepoznati birokrati koji su 1980. rekli ne, jer bez njih bi Kornati danas izgledali kao kaštelanski zaljev.

Ne postoje ceste. Ne postoje mostovi. Kornati su dostupni samo brodom. To je važna činjenica. Sve što tamo ima, dovedeno je brodom. Sve što treba, mora se donijeti brodom. Sve što izlazi, izlazi brodom. To je otok u svom najčistijem obliku — potpuno ovisan o vezi sa kopnom, ali dovoljno daleko da veza nikad ne postane omča oko vrata.

To je razlog zašto Kornati rade. Bez pristupa autom, bez izgradnje, bez masovne infrastrukture, otoci ostaju otoci. Postoji lekcija u tome za ostatak Hrvatske, koji je odlučio da svaki otok mora biti povezan mostom ili trajektom sa autima. Za veće otoke to je nužno. Za manje — pitanje je jesmo li ubili više nego što smo omogućili.

Vegetacija je oskudna. To se mora reći odmah. Kornati nisu zeleni otoci. Kornati su otoci na kojima je sve ono što je zelenilo davno pojedeno od strane ovaca i koza koje su tu pasle stotinama godina. Ostala je kamena baza, sa niskim grmljem gdje je tlo dovoljno dobro, i sa golim kamenom svugdje drugdje.

To je za neke turiste razočaravanje. Dođu očekujući raskošno mediteransko zelenilo, sitne borove, plaže sa palmama, a dobiju kamen. Ali kamen je u stvari smisao Kornata. Kamen je ono što ih čini tim što jesu. Bez kamena, sa zelenilom svuda, Kornati bi bili samo još jedno jadransko podneblje. Sa kamenom, oni su Kornati.

I ta gola priroda ima svoju vlastitu ljepotu. Kamen na suncu poprima različite tonove kroz dan. Ujutro je hladan siv. Popodne toplo zlatan. Navečer crven, gotovo purpuran. Zimi je vlažan i taman. Ljeti je usijan i bijel. To je jedan kamen koji igra deset različitih uloga tijekom godine, i sve te uloge su dobre.

Klifovi na vanjskoj strani parka — ono što gleda na otvoreno more — su najspektakularniji. Otok Klobučar ima klifove koje se dižu do osamdeset metara okomito iznad mora. Otok Mana ima krune, one prstenaste formacije stijena koje izgledaju kao da je netko crtao pomoću šestara. Otok Kornat, najveći od svih, ima cijelu južnu obalu koja je jedna neprekinuta klifska struktura. To su sredozemni krajolici u svom najčistijem obliku — kamen protiv mora, nema pregovora, nema kompromisa.

Broditi kroz Kornate je nešto što se pamti. Jedreći kroz uske prolaze između otoka, sa strane vidiš vertikalne stijene, ispod tebe je tirkizna voda, iznad tebe je nebo bez oblaka, i nemaš osjećaj da nisi ušao u neko drugo doba. To je jedina jadranska plovidba koja doista može konkurirati grčkim otocima, i to ne u smislu ljepote — grčki otoci su ljepši u nekim aspektima — nego u smislu koncentracije. Nigdje drugdje na Mediteranu nema toliko otoka po ograničenoj površini. Nigdje.

Ovce. Treba spomenuti ovce. Ovaca ima još uvijek, iako manje nego prije. Slobodno se kreću po otocima, sa markicama na ušima koje pokazuju kome pripadaju, jer Murterini su generacijama razvili sistem — svaki broj označava vlasnika, i svaki broj se nasljeđuje. Ovce znaju kojem otoku pripadaju. Ovce nikad ne prelaze sa jednog otoka na drugi, jer između otoka je more, a ovce se ne kupaju osim po pogrešci ili prisili.

Meso kornatskog janjca je legendarno u Dalmaciji. Zato što ovce jedu divlje ljekovito bilje koje raste na kamenu — kadulju, ružmarin, brošćicu, timijan — meso ima okus koji ne mogu dostići janjci sa kontinenta. Restorani u Murteru, Betini, Šibeniku, Zadru se ponose ako mogu ponuditi kornatskog janjca. To ima cijenu. To ima potvrdu. To je nešto što svaki dalmatinski gurman zna prepoznati po jednom zalogaju.

Konobe unutar parka služe janjca pečenog na način koji je tehnički prost ali izvedbeno savršen — vatra od maslinovog drva, sat vremena, malo soli, ništa drugo. To je hrana koja ne treba biti prerađena. Ako počneš kombinirati mediteranske trave, dodavati vino, marinadu, upropastiš cijeli smisao. Kornatski janjac je već pripremio sam sebe na svojoj ispaši. Ti mu samo dodaš vatru i pustiš da se ono što je već tu razvije prema onome što treba biti.

Sunce nad Kornatima ljeti je neumoljivo. Nema drveća pod kojima da se skriješ. Kamen upija svu toplinu i zrači je natrag. Popodne je gotovo neprohodno vani ako nisi odjeven kako spada. Zato se brodovi sidre u sjeni klifova, ljudi ostaju na brodu ili se kupaju, prava aktivnost počinje tek kad sunce pada. Onda su Kornati magični. Tada dobiješ onaj crveno-purpuran ton kamena, more koje postaje gotovo mediteransko-nordijsko plavo, cikade koje pjevaju iznad zvuka valova, i osjećaj da si u nekom mjestu koje se nije puno promijenilo od kad su ovdje boravili prvi mediteranski moreplovci prije četiri tisuće godina.