Iskrcavanje je bilo kao kad izbaciš mačke iz vreće. Talijani su prvi. Naravno da su prvi. Skakali su preko rubova broda kao da ih tamo dolje čeka besplatna pizza. Kapetan je vikao nešto na hrvatskom što nitko od njih nije razumio, ali ton je bio jasan. Nisu ga poslušali. Talijani ne slušaju hrvatske kapetane iz principa.
Ja sam izašao zadnji. Kao i uvijek. Naučio sam odavno da izlazak zadnji ima svoje prednosti. Nema guranja. Nema nekog klinca koji ti razbije koljeno svojim ruksakom. Nema treninga strpljenja pod pazuhom nekog Nijemca koji te sipa svojim znojem. Samo lagano, staloženo, kao čovjek koji je prihvatio da nema kamo žuriti.
I onda — Mana.
Prvi utisak je kamen. Naravno. Sve u Kornatima je prvi utisak kamen. Ali kamen na Mani je drugačiji. Grublji. Više izlomljen. Kao da je netko taj kamen tukao stoljećima dlijetom pa ga onda ostavio da se sam sredi. Boja je bijelo-siva, negdje prelazi u žućkasto, negdje u onu blago ružičastu koju kamen dobije kad je vjekovima izložen suncu i soli.
Otok je mali, ali ne osjeća se mali. To je čudno. Neki mali otoci osjećaju se stisnuti — Ošljak je takav, uzmeš ga jednim pogledom. Mana je drugačija. Mana ima onaj osjećaj da uvijek ima još nešto iza sljedećeg brežuljka. Nema ga, ali osjeća se da ga ima. To je vrsta prostorne varke koju samo određena vrsta krajolika može izvesti — kad se kamen slaže u slojevima, kad brežuljci zaklone jedan drugoga, kad ne vidiš cijeli otok iz jedne točke pa ti mozak popuni ostatak izmišljotinama.
Talijani su odjurili prema gore. Talijani ne hodaju u Kornatima — Talijani jurišaju u Kornatima. Vidio sam trojicu kako se penju stazicama kao da je gore obećana Fanta i djevojke iz Milana. Djevojke iz Milana su se penjale iza njih, sa jednakim entuzijazmom, samo u boljim cipelama.
Vjetar puše. Uvijek puše na Mani. Nema dana bez vjetra, kažu vodiči, i vjerujem im, jer i ovog dana kad smo se iskrcali, kad je more bilo mirno u zaljevu, gore na kamenu vjetar je puhао kao da je netko negdje otvorio prozor prema Africi. Vjetar na Mani je poseban zato što ga ne prekida ništa. Nema drveća. Nema zgrada. Nema oblika koji bi vjetar razbio i usporio. Puše ravno preko kamena i preko tvoje glave, i sve što možeš je izabrati stranu na koju ćeš ga primiti.
Ja sam ostao dolje pet minuta. Sjeo sam na kamen, popio malo Fante koju sam kupio na brodu, pogledao brod koji se već pripremao da se okrene i ode do neke druge točke otoka gdje će nas pokupiti za sat vremena, možda dva. Nikad nisi siguran koliko vremena imaš u Kornatima. Ili si prekratak ili si predugačak. Sredine nema.
Onda sam krenuo.
Uspon nije velik. Šezdeset, sedamdeset metara visinske razlike, možda malo više. Ali kad se penješ po kamenu koji nema stepenice, koji nije uređena staza, koji je samo naznaka gdje su prije tebe prošli drugi ljudi — svakih deset metara staješ. Ne od umora, nego od potrebe da vidiš gdje si. Da provjeriš. Da se ne zamisliš i onda nogom staneš u pukotinu iz koje se ne izvučeš bez pomoći vatrogasaca iz Zadra, koji bi vjerojatno došli za tri sata, s velikim gunđanjem.
Staze su označene. Malim crvenim točkama na kamenju, koje su vodiči ili Park prirode negdje pobojali. Ne prati te ograda, ne prati te ništa osim tih točaka. Ako izgubiš točke, izgubljen si. Kornatski krajolik ne prašta. Sve izgleda isto — kamen, kamen, još kamena — i za pet minuta lutanja možeš se udaljiti od svih toliko da te više ne čuju kad vikneš.
Rašip Mali i Veliki.
Ispred njih je hrid Kamičić. Samo mrlja na moru, jedva jača od vala, gotovo bez visine. Hrid, ne otok — razlika je administrativna ali važna. Hridi su ono što ostane kad more još nije popilo cijeli otok, ali je već pojelo gotovo sve. Kamičić stoji tu kao podsjetnik da će se za sto tisuća godina, ili milijun, i oba Rašipa spustiti na istu razinu — jer more strpljivo radi svoj posao, generacijama, milenijima, epohama, i dugoročno, ništa na moru ne ostaje nedirnuto.
Ono što je posebno je odnos veličine i praznine. Otoci su mali. More je golemo. Nebo je iznad svega. Cijela slika je u stvari o tome koliko je malo kopna u tolikoj vodenoj masi. Kornati su takvi — ne otočje sa naseljima nego otočje sa fragmentima. Ovo nisu otoci na kojima se živi. Ovo su otoci koje gledaš. Otoci koji su tu da more oko njih ima nešto što razbija ravninu.
Vegetacije ima, ali sitno. Niska, teška, tvrda. Bodljikavi grmičci koji se grabe za kamen i ne puštaju. Mali žuti cvjetići koja rastu iz pukotina. Kadulja tu i tamo, prepoznatljiva po mirisu kad je zgaziš. Ružmarin. Mnogo suhog bilja, poznatijeg pod nazivom koma u dalmatinskom rječniku, koje je zapaljivo kao papir jer jedna cigareta može zapaliti pola otoka za pet minuta.
Nema drveća uopće. Ne treba se zbog toga razočarati. Kornati nisu bili šumoviti ni prije čovjeka. Ovo je karbonatna platforma, tanka zemlja, jaka bura, obilna sol. Uvjeti u kojima drveće ne raste ni ako ga poliješ vodom svakih dva sata. Ovce su pojele ono što je nekad pokušavalo rasti, i sad je samo — ovo. Kamen sa akcentima biljke. Priroda u svojoj minimalističkoj fazi.
I onda — vrh.
Ne postoji jedan jedini vrh na Mani. Postoje tri, četiri, ovisno kako brojiš. Mana je razvedena, gornji plato je prekinut malim uvalama, ravnicama, potom opet skokovima. Ali svi vrhovi vode do jedne stvari — do klifova. Do onih čuvenih kruna, kako ih kornatski ljudi zovu, sa razlogom.
Približavaš se rubu polako. Kamen ispod tebe postaje nesiguran — mali pomak može se čuti pod nogom, sitno padaju kamenčići u dubinu. Talijani su već tu, naravno. Neki od njih sjede na samom rubu, mašući nogama u ništa. Ja to ne mogu gledati. Nije me strah za sebe, ja se ne penjem na rub. Strah me za njih. Za onaj trenutak kad bi se neko okliznuo, kad bi jedna od tih milanskih djevojaka odletjela dolje sa svojim ružičastim ruksakom i uređenim noktima, i kad bi cijeli izlet postao vijest u talijanskim novinama sutradan.
Ali ne padnu. Nikad ne padnu. To je nešto što ni ja ne razumijem. Talijani se ne boje visine. Ili se boje, ali je maskiraju bolje od bilo koga. Sjede, snimaju selfije, doslovno visi im pola tijela preko ruba, i svi se smiju, kao da im je smrt neki daljinski rođak koji nikad neće doći na svadbu.
Klifovi Mane su viši nego što ti fotografija ikad kaže. Sedamdeset metara, kažu službene brošure. Ali kad staneš tri metra od ruba i pogledaš dolje, tih sedamdeset metara izgleda kao trista. Prostor između tebe i mora je golem, prazan, ozbiljan. Vjetar puše uz stijenu i nosi zvukove valova gore, koji dolaze isprekidano, s odgodom, kao da je more predaleko da bi u realnom vremenu mogao komunicirati sa tobom.
More dolje je modro. Ne ono zaljevsko tirkizno u kojemu se kupaš. Otvoreni Jadran, tamno plavo, blizu crno u dubinama gdje ništa ne vidiš. Vidiš da je duboko. Ne moraš mjeriti. Boja ti kaže sve što treba znati.
I brodovi dolje. Mali, nemogući, kao mrvice na tamnoj podlozi. Neki jedrenjaci koji plove pored, s bijelim jedrima podignutim. Poneki motorni brod izletnika kao naš, koji obilazi otok. Sve tako maleno da se ne može vjerovati da su ti isti brodovi sat vremena ranije izgledali normalno veliki, dok si stajao pored njih na obali.
Onaj vjetar koji sam spominjao — sad ga osjetiš pravo. Gore, na vrhu, vjetar je kralj. Kapu ti otpuše ako je ne držiš čvrsto. Kosu ti raspetlja u tri sekunde ako je nemaš svezanu. Otvoriš usta da nešto kažeš i vjetar ti otme riječ prije nego što je izgovoriš. Vjetar na Maninim klisurama nije nježan povjetarac. Vjetar je ozbiljan igrač koji ti daje do znanja da si na njegovoj teritoriji.
I to se osjeti drugačije nego drugdje. Vjetar na Grpašćaku u Telašćici — jak, ali osjeti se da je pod nadzorom. Vjetar na Mani je slobodan. Nema ničega da ga zaustavi između Afrike i tvog lica. Tisuću kilometara otvorenog mora, i tvoj obraz je prva prepreka koju taj vjetar sretne od nekog Alžirca ili Libijca koji je jučer zapušio isti taj vjetar kroz svoje usne.
Postoji nešto duboko poetsko u tome. Ne mogu to formulirati ovog trenutka. Ali stoji na tim klisurama, i vjetar sa Sahare ti puše u lice — i tada shvatiš da nisi tako daleko od stvari kao što ti se čini kad sjediš doma pred televizorom.
Talijani su se u međuvremenu preselili na sljedeći klif, na sljedeći selfie, na sljedeći zvučni bljesak talijanskog jezika. Ostao sam skoro sam. Nekoliko starijih ljudi iz drugog broda, možda Nijemci, možda Austrijanci, prošli su pored mene tiho, klimnuli glavom, otišli dalje.
Tada sam vidio Manu kakva jest. Bez publike. Kamen, vjetar, klisure, more. Bez selfija. Bez talijanskog. Bez guranja.
I razumio sam zašto ljudi dolaze na Kornate. Ne zbog kamena. Ne zbog krajolika. Zbog trenutka kad se sve to preklopi sa tvojom vlastitom prazninom, i kad ti se čini da je i ta praznina u redu.
Otok bez ičega. Razgolićen. Ti. Razgolićen. Susret dvije praznine, na sedamdeset metara iznad Jadrana, s vjetrom koji dolazi iz Afrike.
Za to se, pretpostavljam, plaća izlet.
