HRVATSKA (CROATIA): KORNATI; MANA #2: Pobješnjelo more
Popeli smo se. Samo kamen naslonjen na kamen, netko je nekad davno pomaknuo jedan kamen malo bliže drugom pa nam je danas lakše. Talijani su naravno prvi gore. Ja sam bio šesti od kraja, iza jedne Nizozemke koja je stenjala kao motorni čamac. Simpatija. Nikad joj se nisam predstavio ali sam u tih deset minuta uspona sa njom podijelio više stvarne fizičke boli nego s nekim ljudima koje poznajem dvadeset godina.
Onda smo stigli gore i tu su bile — one.
Ruševine.
Bile su ondje. Bezvezno. Same. Kameni zidovi bez krova, kameni prozori bez stakala, kameni pragovi bez vrata. Cijelo malo selo, ili nešto što je izgledalo kao malo selo, poslagano na visoravni Mane, sa pogledom na modro more koje se pružilo dolje sto metara ispod nas.
Jedan Talijan je odmah rekao "Guarda, che bello, un villaggio antico!" Njegova djevojka je klimnula glavom. Snimila je selfie sa jednim od kamenih zidova. Onda je snimila drugi selfie sa istim zidom iz drugog kuta. Onda je snimila selfie sa dva kamena zida. Onda ju je dečko fotografirao dok se ona pretvarala da nešto gleda, sa rukom preko čela, kao istraživač, kao arheolog, kao lažni Indiana Jones.
Nisu znali.
Nisu znali da to nikakvo selo nije. Nisu znali da su ti zidovi izgrađeni 1958. Nisu znali da je iza tih zidova hodala Maria Schell. Nisu znali da je Horst Hächler tu vikao action. Nisu znali za Raubfischer in Hellas. Kako bi znali. To je film koji je preživio u nekoliko obiteljskih albuma po Bavarskoj i ništa više.
Ako ću biti iskren, nisam znao ni ja. Nisam znao dok mi jedan Slovenac koji je stajao pored mene nije mahnuo prema zidovima i rekao — "Kulise. Filmske. Nemški film. Petinpetdesetega."
Slovenac. Naravno da je bio Slovenac. Slovenci znaju te stvari. Slovenci znaju sve što se dogodilo u istočnoj i srednjoj Europi u zadnjih sto godina zato što su Slovenci jedini narod koji čita. Mi ostali smo prekasno počeli piti da bismo imali vremena za knjige.
"1959." rekao je Slovenac. "As the Sea Rages. Američani so ga tako preimenovali. Ampak originalno je bil Raubfischer in Hellas. Snemal se je, kot da je Grčija."
Grčka. Naravno. Nijemci su pedeset osme trebali Grčku, i umjesto da idu u Grčku, došli su na Kornate. Zašto? Vjerojatno jer je bilo jeftinije. Vjerojatno jer je Jugoslavija davala pare svakome tko je htio doći nešto snimati. Vjerojatno jer je grčka birokracija bila birokracija a jugoslavenska birokracija je bila birokracija sa mitom, pa se lakše rješavalo.
I tako su Nijemci digli lažno grčko selo na hrvatskom otoku, snimili film i otišli. Ostavili su kulise. Nisu ih pokupili. Pusti. Neka ostane. Neka se raspada.
I raspadalo se. Šezdeset i tri godine kasnije kulise su se već pomalo topile natrag u kamen iz kojeg su nastale. Ali još uvijek stoje. Iznenađujuće čvrsto. Nijemci gradе dobro čak i kad grade lažno.
Zidovi su niski, jedan i pol, dva metra. Nekad su vjerojatno bili viši ali je vjetar i sol i vrijeme popilo ono što je bilo iznad. Prozori su kvadratni, jednostavni, sa onom filmskom logikom koja mora izgledati autentično bez da bude autentična. Vrata nema više ni jedna. Nekad su bila. Nekad je između tih zidova vjerojatno hodala Maria Schell u bluzi, s licem punim šminke koja je trebala izgledati kao odsustvo šminke.
Marija Schell. Nikad je nisam vidio u tom filmu. Vidio sam druge njezine filmove. Bila je austrijska glumica sa onom vrstom lica koje pripada crno-bijelim filmovima — nježnim i dramatičnim istovremeno, žena koja može plakati u kameru pet minuta i publika će plakati sa njom. Sad je već mrtva. Umrla je 2005. Šezdeset i pet godina ranije stajala je ovdje, na ovom istom kamenu, i glumila Grkinju.
Glumila je nešto što nije bila.
Film je zasnovan na romanu Wernera Helwiga istog imena. Slobodno, kažu izvori. To je onaj tehnički izraz koji u kinematografiji znači nemamo pojma što piše u knjizi, ali smo kupili prava. Werner Helwig je bio ozbiljan njemački pisac koji je pisao o životu na moru, o Grcima, o ribolovnim mafijama. Sad je njegovu knjigu netko uzeo, protresao, izbacio pola što se moglo pretvoriti u dramu, dodao ljubavni trokut, dodao dramatičan zaljev, dodao još jednu ženu, i evo — film. To je ono slobodno.
Snimao se od svibnja do kolovoza 1959. Četiri mjeseca na Jadranu i na Mani. Zamisli to. Ekipa od pedeset, šezdeset ljudi, kamere, generatori, kostimografi, glumci, produkcija — sve to na jednom kornatskom otoku bez ceste, bez struje, bez ičega. Kako su dovlačili sve? Brodovima, naravno. Iz Šibenika ili Zadra, malo po malo, dan po dan. Vraga. To je logistika koju danas ni ne pokušavamo zamisliti.
Sad malo o ljudima koji su podigli ove kulise koje danas stoje na Mani.
Zgrade su izgradili Otto Pischinger i njegova žena Herta Hareiter. Bračni par scenografа. To je već poezija sama po sebi — dva čovjeka koji se zajedno bude, doručkuju, i onda idu zajedno u kornatski krajolik podignuti lažno grčko selo.
Walter Ulbrich je adaptirao roman za film. Ulbrich je uzeo Helwigove stranice i pretvorio ih u scenarij. Ali njegov scenarij nije preživio. Britanac Jeffrey Dell i Amerikanka Jo Eisinger su ga na kraju preoblikovali, što u filmskom svijetu znači napisali ga iznova a Ulbricha ostavili u kreditima da izbjegnu tužbu. Tri scenarista za jedan film je uvijek loš znak. To znači da nitko ne zna što film treba biti. Ali baš to je i razlog zašto su ovakvi filmovi ponekad zabavniji od boljih — jer je vidljivo da nitko od uključenih nije bio potpuno siguran što snima, i ta nesigurnost se prenosi na ekran kao osjećaj da bilo što može se desiti.
I onda dolazi najbolji dio priče.
Kao što je Der Spiegel izvijestio 12. kolovoza 1959. — dakle usred snimanja — bilo je raznih poteškoća sa dvojicom američkih glumaca, Cliffom Robertsonom i Cameronom Mitchellom. Dvije zvijezde Hollywooda dovezene su na Mediteran da glume u njemačko-jugoslavenskoj koprodukciji, i nešto je pošlo krivo. Naravno da je pošlo krivo. Kako neće poći krivo. Amerikanci su navikli na klimatizacije, na trailere sa personal servisom, na kafiće sa hladnim pićima. A oni su ih doveli na kornatski otok.
Cliff Robertson je doživio živčani slom. Tako pišu izvori. Živčani slom, u sredini snimanja, na Mani. Zamisli tu scenu. Hollywoodski glumac koji sjedi u kamenom selu koje ne postoji, na otoku kojeg ne razumije, pod suncem koje mu grize kožu, sa cijelom njemačkom ekipom koja mu viče na jeziku kojeg ne poznaje, i on jednostavno slomi. Vjerojatno se rasplakao. Vjerojatno je vikao. Vjerojatno je htio ići kući. Netko ga je vjerojatno smirivao, dolili su mu viski, dali cigaretu, i on je nastavio snimati, jer glumci u pedeset osmoj su bili tvrđi od glumaca danas — mogli su imati živčani slom prije podneva i nastaviti raditi popodne, još sa suzama u očima.
Cameron Mitchell je bio drugačija priča. Cameron je otišao u Trst. Ne pitajte me zašto Trst. Vjerojatno je bio najbliži veći grad koji je imao pristojne hotele. Sjeo je na brod ili u auto, otišao u Trst, i odbio nastaviti raditi dok ne dobije punu naknadu. Punu naknadu. Znači Amerika je stigla u Kornate u obliku jedne izjave: ne mičem se odavde dok mi ne platite. Prvi holivudski štrajk na Jadranu. Sigurno je bio dobro plaćen dok se konačno nije vratio. Ne piše koliko dana je bio u Trstu. Vjerojatno par tjedana. Vjerojatno je u međuvremenu jeo dobre špagete i pio dobro vino i mislio kako je pametan što je odbio.
Talijani su i dalje snimali. Onaj isti tip koji je rekao un villaggio antico je sad glumio da bježi kroz vrata koja više nisu vrata, sa rukama u zraku, kao da je progonjen od piratа. Njegova djevojka ga je snimala. Zapisala je u opis nekog videa nešto na talijanskom što nisam čitao ali sam se kladio da uključuje riječi Kornati, magic, i barem dva emoija sunca.
Nije se ljutio. Zašto bi se ljutio. Njima je stvarno bilo lijepo. Njima je i lažno selo bilo pravo selo, njima je i film za koji nikad nisu čuli bio stvaran, njima je i cijeli izlet bio magic. Nemaju krivo. Manje znaš — više uživaš. To je jedan od životnih principa koje ne priznaju u knjigama.
Slovenac je stajao pored mene, gledao ih, i klimnuo glavom kao netko tko je odavno prihvatio da je svijet takav.
"Bože skoraj tri. Gremo nazaj na ladjo." rekao je.
