HRVATSKA (CROATIA): KORNATI #4

 

Ljudi dolaze na Kornate zbog nečega što ne mogu dobiti drugdje. Bizant je dobivao pregled. Hodočasnici su dobivali svetost. Svjetioničari su dobivali samoću. Mi danas dobivamo — što? Fotografiju, možda. Osjećaj da smo negdje bili. Sat mira sa vjetrom u kosi. 

I to je dosta. To je bilo dosta i njima. Kornatski razlozi za dolazak se ne mijenjaju previše kroz stoljeća. Mijenjaju se samo forme. Suština ostaje ista — čovjek dolazi na kamenu tvorevinu u moru da nešto pronađe u sebi što drugdje nije mogao pronaći.

A ako ne pronađe — dobro, uvijek postoji riba za ručak i vino u Kapetanovoj kući. To je kornatski utješni plan B, i ne treba ga podcijeniti.

Dok smo plovili, netko mi je gurnuo u ruke pomorsku kartu Nacionalnog parka. Onu pravu, s brojkama i koordinatama i imenima, i s tolikom količinom sitnih točkica da izgleda kao da je netko kihnuo tintom po Jadranu. Osamdeset i devet komada kamenja, svaki sa svojim imenom. I ja sam sjeo, u onaj hlad ispod tende, i počeo čitati kao da je to roman. Jer i jest roman. Samo što ga je pisalo tristo generacija ribara koji su, očito, imali smisla za humor i nimalo pijeteta.

Uzmi Babinu Guzicu. To je otok. Netko je davno pogledao taj komad kamena kako viri iz mora i pomislio: da, to je to, to je bakina stražnjica, tu nema druge riječi. I ostalo je tako. Zauvijek. Zamislite čovjeka koji dođe kući i kaže ženi: "Krstio sam danas otok." A ona pita: "Kako se zove?" I on mora reći. Naglas. Za stolom.

A tek Prduša. Ne jedna. Prduša Vela i Prduša Mala, jer jedna očito nije bila dovoljna. Cijela obitelj. Netko je toliko volio tu riječ da ju je stavio na dva otoka i potpisao mirne savjesti. Nema tu poezije, nema mita, nema svetaca. Samo čovjek, more, i zvuk koji ga je na nešto asocirao. To je iskrenost kakvu danas više ne rade.

Karta ide dalje, i ja s njom. Mrtvac. Mrtovnjak. Dva otoka nazvana po smrti, jedan pored drugoga, kao da je onaj koji je krstio prvi bio loše volje pa nastavio. Okjuč, ime koje ne znači ništa i zato zvuči kao da znači sve. Škuj, koji na drugoj karti postane Škulj, jer se ni sami nisu mogli dogovoriti, a baš ih bilo briga. Vesejuh — veseljak, jedini optimist u cijelom arhipelagu, otočić koji se smije dok se svi oko njega zovu po lešinama i stražnjicama.

Kalafatin od Ropotnice — hrid od četiri kvadratna metra, dakle kamen na koji jedva staneš, a ima puno ime, prezime i porijeklo, dulje nego neki ljudi.

I to je ono što me dohvatilo, tamo u hladu, s tom kartom u rukama. Ti otoci ne glume ništa. Ne zovu se Biserni ni Rajski ni Sunčani. Zovu se Prduša i Babina Guzica i Mrtvac, jer ih je krstio čovjek koji je bio umoran, gladan i pošten, i koji nije imao vremena za marketing. Osamdeset i devet komada kamenja, i svaki nosi ime koje mu je netko dao s onim istim slijeganjem ramena s kojim ja pišem ovu rečenicu.

Uvala Suha Punta. Ime ne laže nikad, ovdje pogotovo. Punta jest. Suha jest. Sunce je udaralo ravno u tjeme, okomito, kao da ti nešto zamjera, i jedina sjena na cijeloj obali bila je ona koju sam vukao za sobom. Kamen je gorio. Zrak je stajao. Ljudstvo na palubi  se znojilo u tišini i pravilo se da fotografira more. 

A onda te udari. Iz niske kamene kuće na obali izašao je miris i uhvatio nas za grlo. Riba na gradelama. Ne onaj miris iz restorana, uljudan, opran. Ovaj je dolazio ravno iz nekog djetinjstva koje možda nikad nisi ni imao, ali ti se tijelo sjeća umjesto tebe. Izletničke glave su se okrenule u istom trenutku, kao stado, i fotoaparati su pali niz remene.

Kapetanova žena vladala je ognjištem kao netko tko nikad u životu nije izgubio. Ni bitku, ni raspravu, ni ribu. Mirna, s rukama koje su znale što rade dok je glava mislila na nešto drugo. Nije se nasmiješila. Nasmiješiti se značilo bi obećati, a ona nije obećavala ništa. 

I tu je miris umro. Skuša je ležala na tanjuru i bila je siva.

Ne siva kao more. Siva kao parkiralište ispred trgovačkog centra u studenom. Siva kao lice čovjeka koji tri godine radi noćnu smjenu. Ta riba je more zadnji put vidjela kroz staklo hladnjaka. Zamislio sam je unutra, među vrećicama graška i smrznutih pizza, kako gleda van u neonsko svjetlo i misli da je to površina. Da je to sunce. Ribe ne znaju puno, ali ova nije znala ništa.

Dotaknuo sam je vilicom. Samo dotaknuo. Raspala se u vlakna, kao mokri karton, kao stara spužva za suđe. Nije se ni branila. Odustala je davno prije mene, negdje između broda i kamiona, između kamiona i skladišta, na minus osamnaest, gdje odustaju sve ribe ovoga svijeta.

Pored nje, u drugoj posudi, čekala je svinjska krmenadla. Jer to je bio izbor. Riba ili svinjetina. Kao na televiziji, kad ti daju dva botuna, a oba su pogrešna.

Krmenadla je bila savijena na rubovima i sjajila se od masti kao stara kožna jakna. Izgledala je kao nešto što je netko zaboravio na roštilju prošlog ljeta pa se sad vratio po nju. Svinja od koje je došla vjerojatno nikad nije vidjela blato. Ni sunce. Ništa. Rodila se pod neonkom i umrla pod neonkom, kao i skuša, kao i svi mi jednog dana, samo što mi to još ne znamo.

Salata od kupusa, žilava, nasjeckana jutros ili prekjučer ili nikad, plivala je u vlastitoj vodi. Vino iz rinfuze, u masnom bokalu bez etikete, toplo, kiselo, s onim okusom koji ti u ustima ostavi ispriku koju nikad nećeš dobiti. Jelovnika nije bilo. Izbora je bilo. 

— Riba — rekao sam.

Odjednom sam imao osam godina i stajao sam na rivi sa barba Zvonkom, u pet ujutro, i bilo mi je hladno oko koljena. Barba Zvonko je izvukao cipla iz mora i on se bacakao po betonu, srebren, kao da je netko rastopio benzin i napravio od njega ribu. Sjajila je toliko da sam morao žmiriti. Barba Zvonko ju je ubio jednim udarcem o kamen, bez ceremonije, kao što se gasi svjetlo, i rekao: ovo se jede danas. Ne sutra. Danas. Ribe se ne čekaju. Onda mi je obrisao ruku o svoju košulju, iako mi ruka nije bila prljava, i to je bilo to. To je bila cijela lekcija. Trajala je tri sekunde i još je pamtim.

Talijani su zašutjeli.  Čuo se samo kupus kako škripi pod zubima. Nitko se nije bunio. Nitko se nije usudio. Ako baš hoćemo pravo — i to je bilo neka vrsta čuda.

Jeli su brzo. Ne od gladi — od pristojnosti pomiješane s očajem, onako kako se jede nešto što treba nestati prije nego što stigneš previše razmisliti o tome. Vilice su strugale, kosti skuše slagale se na rub, kupus se gutao napola prožvakan. Nitko nije tražio dolijevanje. Za deset minuta tanjuri su bili prazni ili napušteni, svejedno, a stolovi su se počeli prazniti kao da je netko pustio čep u sudoper.

Poslije ručka vidio sam ih na molu. Klinca i psa.

Klinac je imao možda sedam, osam godina, kovrčavu kosu spaljenu od sunca i kupaće gaće u boji mora koje je upravo izašlo iz njega. Hodao je po daskama bos, onim hodom koji imaju samo djeca i mačke — kao da beton i drvo i vrući kamen ne postoje, kao da stopala još nisu potpisala ugovor s boli. Pored njega je išao pas. Žut, mršav, otočki, jedan od onih pasa koji nemaju vlasnika nego teritorij, spuštene glave, repa dignutog kao antena. Nisu se gledali. Nisu morali. Hodali su istim korakom, u istom ritmu, kao dva penzionera koji se znaju četrdeset godina i više nemaju o čemu razgovarati, pa razgovaraju hodanjem.

Iza njih, na kraju mola, stajao je manji klinac u prsluku za spašavanje, žutoplavom, prevelikom, od onih koje roditelji navuku djetetu pa dijete izgleda kao paket koji čeka da ga netko pošalje. Stajao je i češkao se po glavi i gledao za njima, s onim izrazom mlađe braće cijelog svijeta — pola divljenja, pola nepravde. On je imao prsluk. Oni su imali mol. To je bila cijela razlika i bila je nepremostiva.

Gledali su i Talijani. Utihnuli su, svi odjednom. Nitko nije vadio telefon, i to je bilo najčudnije — cijeli dan su snimali kamen, more, sebe, pa opet kamen, a sad, pred jedinom stvari koja je vrijedila snimanja, samo su gledali. Možda su i oni negdje imali takav mol. Takvog psa. Takvog mlađeg brata s prevelikim prslukom. Možda svatko negdje ima, i zato svi šutimo kad to vidimo kod drugih.

Klinac i pas došli su do ruba, pogledali u more, pa odustali, pa se okrenuli i krenuli natrag, bez razloga, kao što se sve najvažnije stvari rade bez razloga.

I onda smo se pokupili. Svatko na svoju stranu, bez dogovora, kao mravi kad razvale mravinjak. Jedni su strgali majice još u hodu i bacili se u more.

Prvi je skočio onaj zalizani Talijan, onaj isti Mastroianni od jutros, i moram mu priznati — u zraku je izgledao kao netko tko točno zna tko je Mastroianni. Vrisak, pljusak, tišina, pa glava koja izroni s osmijehom idiota koji je upravo otkrio da je živ.

Drugi, a tu brojim i sebe, su odvukli noge do susjednog kafića, onog s tri plastična stola u mrvici sjene, i naručili pivo, bilo što hladno, bilo što s etiketom, bilo što, što nije došlo iz onog bokala.

Nakon kraćeg odmora uslijedio je povratak prema Zadru.

Kraći odmor — to je ono kad legneš na klupu u sjeni, zatvoriš oči na deset minuta i sanjaš cijeli jedan život koji nisi živio. Probudio me brodski motor. Zakašljao je dvaput, treći put upalio, kao pušač koji ustaje iz kreveta. Netko je odvezao konope. Netko je viknuo nešto na tri jezika odjednom. I krenuli smo.

Ukrcavanje je bilo sporije nego ujutro. Ujutro su svi bili turisti; sad su bili preživjeli. Talijani su se vukli obalom kao vojska koja se vraća iz rata kojeg je izgubila od sunca. Mastroianni je imao ručnik oko vrata i ništa od jutarnjeg sjaja — kosa mu se osušila u nešto što bi njegov frizer u Milanu naplatio kao uvredu. Djevojka sa savršenim tenom više nije imala savršen ten. Imala je crvena ramena i onaj pogled koji imaju ljepotice kad shvate da je i njima sunce naplatilo punu cijenu, bez popusta.

Otok se odmicao polako, pa brže, pa je postao pruga, pa mrlja, pa ideja. Mol na kojem su hodali klinac i pas više se nije vidio, ali sam znao da je tamo, i da oni po njemu i dalje hodaju, i sutra, i za deset godina, dok mi budemo negdje drugdje radili nešto nevažno.

Prošli smo pored svjetionika. Tajerske sestrice.

Ime dolazi od dva otočića, dva mala uspravna kamena okrenuta jedan prema drugom, kao dvije sestre koje razgovaraju preko dvorišta. I razgovaraju tako, pretpostavljam, od zadnjeg ledenog doba — o čemu, ne znam, ali poznajem sestre koje razgovaraju tako dugo o manje važnim stvarima.  Mjesta dobivaju imena po onome što jesu, ne po onome što bi htjela biti. Otočići stvarno izgledaju kao sestrice. Kraj priče.

Svjetionik stoji na većem od njih, bijelo-crveni, prugast kao lizalica, kao nešto što je dijete nacrtalo pa je netko stariji rekao dobro, može, sagradit ćemo točno to. Iza njega kuća s crvenim krovom, austrijski uredna, i borovi koji rastu iz kamena kao da im je netko to posebno zabranio pa rastu iz inata.

Godina gradnje: 1876. Austrijsko vrijeme. Austrougarska je tada u Jadranu imala ozbiljan biznis — sol, riba, drvo, sve se to vozilo brodovima od Trsta do Kotora i nazad, i sve je to netko negdje zbrajao u debele knjige. A brodovi u noći, brodovi u magli, brodovi kad udari bura i ne vidi se ni jedan otok — svima je trebalo svjetlo koje kaže: evo, tu je otok, ovdje je opasno, drži se dalje. Pa je Monarhija poslala inženjere, kamen i novac, i sagradila svjetlo. Carstva propadaju, ministri se zaboravljaju, granice se crtaju i brišu kao školske zadaće — a svjetionik i dalje stoji i radi svoj posao. Od svega što je Austrougarska ovdje ostavila, najduže je izdržalo ono najjednostavnije: lampa koja se pali kad padne mrak.

Talijani su se nakratko probudili iz svoje pjevačke sjete i uslikali ga, svaki po jednom, više iz navike nego iz potrebe. Mastroianni je rekao nešto u čemu sam razumio samo "faro" i "bello", i vjerojatno je to bila cijela rečenica: svjetionik, lijep. Ponekad je talijanski jezik savršeno dovoljan.

A ja sam mislio na svjetioničare. Na ljude koji su tu živjeli, godinama, s dvije sestre od kamena kao jedinim susjedama. Palili svjetlo navečer, gasili ujutro, gledali brodove kako prolaze prema Zadru, prema Trstu, prema životima. Svi negdje idu, a ti stojiš i svijetliš da mogu proći. Ima gorih poslova. Nisam siguran da ima usamljenijih.

Onda su i sestrice ostale iza nas.

Ali nisu ostale bez svjedoka. Netko je viknuo — jedan od Talijana, naravno, oni sve prvi vide i prvi viču — i pokazao rukom prema krmi. Dupini. Jedan, dva, pa možda tri, teško ih je brojati jer se ne daju brojati. Izlazili su iz vode u onim mekim lukovima, sivi i sjajni, bez žurbe, kao da im je netko davno objasnio da je žurba za ribe, a oni nisu ribe i ne moraju ništa.

Cijeli brod se sjatio na jednu stranu. Telefoni su izletjeli iz džepova kao pištolji u vesternu. Ali dupini su bili brži od svih objektiva ovoga svijeta — dok jedan izroni tu, svi slikaju tamo gdje je bio prije dvije sekunde, i tako u krug, i na kraju će svi kući odnijeti trideset fotografija praznog mora i jednu peraju u kutu kadra, mutnu, koja može biti i guma s kamiona.