Telašćica je najsigurnija, najljepša i najveća prirodna luka cijelog Jadrana. To se uglavnom ne osporava. Devet kilometara duga, sa pet-šest grana koje ulaze u kopno kao prsti pruženi prema unutrašnjosti otoka, sa dvadeset pet plaža posloženih po njenoj obali kao mali komadi šljunka i pijeska koji izgledaju kao da je netko obišao Jadran, pokupio uzorke, i pažljivo ih posložio jedan pored drugog. Sigurna je jer je zaštićena sa svake strane — bura ne ulazi, jugo ne ulazi, sjeverac ne ulazi, vjetrovi se zaustavljaju na klisurama. Brodovi se vežu i mornari znaju da neće morati priskočiti u tri ujutro ako se vrijeme okrene.
Park prirode je proglašen 1988. To je dobra godina za nacionalne parkove. Jugoslavija je tad već znala da neće još dugo i bilo je vrijeme za rezerviranje prirode dok se još moglo. Telašćica je dobila status zaštićenog područja kad je trebalo, jer da se to malo odgodilo, vjerojatno bi netko izgradio hotel s pet zvjezdica negdje pod klisurama i danas bi se s mora vidio betonski izdanak gdje su nekad bile samo stijene i borovi.
Sedamdeset šest četvornih kilometara. Od toga šezdeset devet kvadratnih kilometara mora. Park koji je uglavnom more. To ima smisla — ono što je u Telašćici najljepše, ono što ti ostane u glavi, više je more nego kopno. Kopno tu samo služi da uokviri more, da mu da formu, da napravi onaj ogroman zaljev koji je sa svake strane zaštićen od bure i juga i ostalih jadranskih nervoza.
Brodom uđeš u zaljev kao da ulaziš u dvoranu. Pravu dvoranu. S obje strane se diže zelenilo, niski borovi, makija, kamen koji se kotura niz padine kao da nije siguran hoće li ostati gdje jest. Pa kad uđeš dublje, brodovi se smire, motor se gasi, ostaje samo ono more kao staklo i tišina koja se ne čuje na Jadranu gotovo nigdje drugdje.
Tu je sigurno usidreno sto, dvjesto brodova ljeti. Jahte iz Italije, iz Njemačke, iz Hrvatske. Ribarski brodići domaćih iz Sali. Mali jedrenjaci iznajmljeni za tjedan u Šibeniku. Svi tu, svi mirni, svi sa pričama koje neće biti ispričane, jer ljudi koji su izabrali izaći s broda na ručak u Telašćicu uglavnom ne pričaju glasno. Telašćica nameće tišinu kao što neka mjesta nameću buku.
Većina ljudi koji posjete Telašćicu dođu jahtom ili izletničkim brodom iz Zadra. Dođu na dan, ručak, kupanje u jezeru, fotografija na vidikovcu, povratak prije večeri. To je u redu. To je dovoljno za većinu. Telašćica voli i kratke posjete, ne zamjera ti ako joj posvetiš samo pola dana.
Ali ako staneš u Sali i ujutro kreneš pješice u Telašćicu — što je sat hoda kroz makiju, pa kroz šume, pa nizbrdo prema zaljevu — onda dobiješ drugu Telašćicu. Telašćicu koja nije za turiste, nego za one koji su odlučili dati joj cijeli dan. Hodaš, znojiš se, prolaziš kraj magaraca i suhozida i starih kamenih maslinika koje već desetljećima nitko ne obrađuje. Stigneš u zaljev kao na zasluženi odmor, sjedneš u konobu, popiješ pivo, jedeš ribu, kupaš se, popneš se na vidikovac, vratiš se u Sali pred sumrak.
To je dan koji ostaje. To je dan koji se pamti. Telašćica iz auta ili iz jahte je razglednica. Telašćica pješice je iskustvo.
Drugi kraj Telašćice — onaj koji ne gleda prema kanalu, nego prema otvorenom moru — to su klisure — sa stranama koje se penju do sto šezdeset jednog metra iznad mora, pa se spuštaju devedeset metara ispod. To je dvjesto pedeset metara vertikale od najviše točke do najnižeg vidljivog dna. Lokalci ih zovu stene — kratko, suho, kao što i treba zvati pojavu koja nije za pridjeve nego za poštovanje. Stene padaju ravno u more, bez postupnog prijelaza. To je geološka drama bez kompromisa. Penješ se sat hoda, dolaziš na rub, i tu pred tobom zjapi praznina koju je netko negdje u tektonskoj povijesti odlučio izrezati. Sjedneš, gledaš, ne kažeš ništa, jer što da se kaže.
Dvjesto pedeset metara od tvojih cipela do dna. To je neki ozbiljniji vrtoglavi osjećaj.
More. Tamno plavo. Stvarno tamno plavo, ono plavo koje fotografije rijetko uspijevaju uhvatiti jer kamere obično predoziraju kontrast pa od dubokog plavog napravi crno. Ovdje je sve onako kako jest. Površina mora se mreška u sitnim valovima, svaki val ima svoj odraz svjetla, milijuni malih bijelih iskrica raštrkanih po toj tamnoj površini kao zvijezde po noćnom nebu. Samo što ovo nije nebo — ovo je more. A more, kad ga se gleda odozgo sa stotinu metara visine, ponaša se kao nebo. Postaje plošno. Postaje teksturom, ne dubinom.
Ali znaš da je dubina. Znaš da je dolje devedeset metara prozirnog Jadrana, sa svojom florom i ribom i tamnim rupama u klisuri koja pada pod morem, dalje od onoga što ti odavde vidiš. Slika ti pokazuje samo površinu — to je njezin smisao. Površina koja te podsjeća da postoji više od površine, ali ti ne pokazuje što je tamo dolje, jer to nije njezin posao. Njezin posao je samo reći — ovdje počinje nešto jako duboko.
Ali ono što stvarno čini Telašćicu Telašćicom, ono što ti ostane kad zatvoriš oči i razmišljaš o njoj — to je dimenzija. Veličina. Onaj osjećaj da si na rubu nečega golog, da klisure padaju ravno u more, da je more dolje tamno plavo na način na koji je samo otvoreni Jadran tamno plav. To je drugi osjećaj od onog kojeg dobiješ pred kanal između Korčule i kopna, ili u Šibeniku, ili na malim plažama Pakleničkih otoka. Telašćica te podsjeća da je Jadran rub. Ne unutrašnje more. Rub jednog mnogo većeg mora koje ide sve do Afrike, i ako previše dugo gledaš s tih klisura, gotovo da možeš zamisliti kako tamo dolje, negdje na horizontu, počinje Libija ili Tunis. Naravno, ne počinje. Daleko je još. Ali osjećaj postoji.
Fauna je bogata. Sokoli na klisurama. Galebovi u zaljevu. Magarci na stazama. Zmije i gušteri — naravno, ovo je Mediteran, bez gmazova nema mediteranskog parka. Vepra ima, kažu, iako ja ga osobno nisam vidio. Što je možda i dobro.
Pod morem — tristo biljnih i tristo životinjskih vrsta. Tristo i tristo. Ravno raspoređena bogata raznolikost, kao da je netko brojao i odlučio da mora biti jednako. Riba svih vrsta — od malih grbavih hridskih riba pa do velike lokarde koja povremeno ulazi u zaljev sa otvorenog mora. Spužve, koralji, alge, mali rakovi koji žive među stijenama. To je ekosistem koji još uvijek radi onako kako je nekad radio cijeli Jadran, prije nego što je ribarstvo postalo industrija i prije nego što su brodovi počeli ostavljati naftu za sobom.
Telašćica ima više od dvije i pol tisuće sunčanih sati godišnje, što znači da od osam tisuća sedamsto šezdeset sati koliko godina ukupno ima, otprilike tri tisuće prolazi sa suncem nad glavom. Po europskim standardima to je gornja granica — toliko sunca imaju samo Sicilija, Andaluzija, dijelovi Grčke, i upravo ovaj komad srednje Dalmacije. Većina Europe gleda nebo i pita gdje je sunce. Dugi otok ne mora pitati.
Srednja temperatura u siječnju veća je od sedam stupnjeva. To znači da kad u Zagrebu pada snijeg i kad u Bavarskoj zatvore restorane jer je hladno, na Telašćici se još uvijek može sjediti vani u jakni i piti kavu na suncu, što je u stvari najveći luksuz hrvatskog Mediterana — januarsko popodne na obali, kava, lagani vjetrić, bez ljudi. Srednja godišnja temperatura preko šesnaest stupnjeva, što za europski okvir spada u kategoriju tropsko-mediteransko, sa beneficijama.
More je zimi oko trinaest stupnjeva. Hladno za kupanje, da, ali ne za umiranje. Ako si ronilac sa odijelom, možeš. Ako si lokalni starac koji se zbog zdravlja kupa svaki dan u godini — možeš i bez odijela, i mnogi to rade, i nazivaju to čeličenje, što je hrvatska riječ za radim nešto nerazumno ali mi je očito dobro. Ljeti more dolazi do dvadeset tri stupnja, što je idealna temperatura za plivanje — dovoljno hladno da te osvježi, dovoljno toplo da možeš ostati pola sata u vodi i ne početi se tresti. Egejsko more je previše toplo ljeti. Sjeverni Jadran je prehladan. Telašćica je u onoj sredini, i ta sredina je možda najveća prednost srednjedalmatinskog Jadrana.
U parku se može roniti na nekoliko mjesta blizu klisura. Ronjenje na klisurama je posebno iskustvo jer su klisure pod morem nastavak onoga što je iznad mora — vertikalne stijene koje padaju u dubinu, sa zarezima i pukotinama u kojima žive jegulje i hobotnice i ribe koje se skupljaju u sjeni stijena. To je drugačija vrsta ronjenja od onog u plitkim zaljevima — manje je zelenila, manje koraljnog šarenila, ali ima onaj dramatični efekt vertikale, kao da roniš pored zida nekog podvodnog dvorca.
A tek šetnja. Telašćica je raj za pješake. Više staza, raznih dužina, sve uredno označene, sve te vode do nekog vidikovca ili plaže ili mjesta koje vrijedi posjetiti. Najpopularnija je sigurno staza do vidikovca Grpašćak. Tamo se popneš, sjedneš na vrh, i dobiješ pogled koji se pamti — zaljev pod tobom, klisure sa lijeve i desne strane, otvoreno more u daljini, Katina i mali otoci raspršeni po vodi kao zelene zelene mrlje. Sat hoda, ako ideš sporo. Pola sata ako si u dobroj kondiciji. Sat i pol ako se po putu zaustavljaš da gledaš svaki kamen i svaki cvijet. Sve tri opcije su valjane.
A oko Telašćice, u radijusu od sat do dva vožnje brodom ili autom, smjestilo se još pet zaštićenih područja. Nacionalni park Kornati — odmah do, u stvari toliko blizu da Kornati i Telašćica funkcioniraju gotovo kao jedan jedinstveni morski park sa dvije administracije. Nacionalni park Paklenica — u Velebitu, kanjonskog tipa, za one koji žele iz mora u planine. Nacionalni park Krka — vodopadi, slano-slatka tranzicija, jedinstvena ekologija. Park prirode Vransko jezero — najveće prirodno jezero u Hrvatskoj, raj za ornitologe. Park prirode Velebit — golema planinska zona koja se proteže duž obale.
Pet zaštićenih područja u radijusu od dvjesto kilometara. To je gustoća prirodne zaštite koja je u Europi rijetka. Hrvatska je, što se tiče prirode, učinila puno toga ispravno u zadnjih nekoliko desetljeća. Telašćica je samo jedan dio te slike, ali jedan od najvažnijih, jer je u srednjem dijelu obale, i jer pokazuje kako more i klisure i polja i magarci i tisuću godina povijesti mogu koegzistirati ako se ne pretjera ni sa čim.
A ne pretjerati ni sa čim — to je disciplina koja se uči generacijama. Telašćica je njena pohvala. Ako je možeš zaštititi i čuvati ovakvu kakva je, znači da si nešto naučio o tome što se ne smije dirati. A to je u dvadeset prvom stoljeću rijetko znanje.
