HRVATSKA (CROATIA): DUGI OTOK; SALI - GLAZBENA ANOMALIJA

 

Sali na Dugom otoku jedno su od onih mjesta koja zimi imaju tristo stanovnika a ljeti tri tisuće, što je u stvari sudbina cijele dalmatinske obale, ali u Salima se ta razlika osjeti drugačije nego drugdje. U većim mjestima ljetni gosti stope se s urbanim kaosom i ne primijete se previše. U Salima — gdje zimi prolaziš ulicom i znaš sve koji prolaze pored tebe, a ljeti odjednom čuješ njemački, francuski, talijanski, slovenski, češki, sve odjednom — ljeto je transformacija koja je toliko nagla da joj se mjesto svake godine iznova mora prilagoditi.

I to mjesto ima svoje načine. Ima svoje rituale. Ima ono što ga čini Sali, a ne nekim drugim dalmatinskim mjestom koje se moglo dogoditi na kraju nekog drugog otoka.

Krajem prvog ili početkom drugog tjedna kolovoza događaju se Saljske užance. Ne festival, ne manifestacija, ne događaj — užance. Ta riječ. Dalmatinska riječ koja znači običaje, tradiciju, ono što se uvijek tako radilo. Kad sve to skupiš u tri dana u kolovozu, dobiješ Saljske užance.

To je već desetljećima glavni ljetni događaj Salima. Ne dolaze samo turisti — dolaze i raseljeni Saljani iz Zagreba, Zadra, Australije, Njemačke, koji ovaj termin imaju zacrtan u kalendaru kao što drugi imaju Božić ili godišnji odmor. Saljske užance su dan kad se mjesto skuplja u svom punom broju, kad obitelji koje se cijelu godinu nisu vidjele sjede zajedno za istim stolom, kad starci sjede pod stoljetnim murvama i kažu da je sve bilo bolje prije četrdeset godina.

Ali Saljske užance imaju nešto što ih čini stvarno posebnima, nešto što nije ni festival hrane, ni regata, ni koncerti na rivi, nešto što čak strancima objašnjavaš tri puta prije nego što povjeruju da je istina.

Tovareća mužika. Magareća glazba.

Pet, šest, ponekad osam muškaraca, svaki sa puhaćim instrumentom — trublja, bas, bubanj, što tko ima — sviraju glazbu koja imitira njištanje magaraca. Točno tako. Sviraju kako magarci revu, kako njaču, kako se međusobno dozivaju preko polja. Pjesma koju izvode zove se tovarećica, i to je u stvari serija nesređenih, prkosnih, nepravilnih zvukova koji bi u svakom drugom kontekstu bili znak da je netko upravo počeo učiti instrument. U Salima je to glazbeni standard koji ima više od stotinu godina tradicije.

Priča kaže — a priče u Dalmaciji su uvijek dvojbene ali često zabavne — da su mladi Saljani u devetnaestom stoljeću htjeli formirati gradsku limenu glazbu kao što su je imali veći gradovi. Ali nisu znali svirati. Ili su znali samo malo. Ili su znali samo neki. Glas o tom njihovom pokušaju proširio se okolinom, a susjedi iz drugih mjesta su počeli zvati njihove pokušaje tovareća mužika, jer je zvučalo kao da magarci sviraju. Sad — neki bi se na takav nadimak uvrijedili. Saljani nisu. Saljani su rekli — u redu, mi smo tovareća mužika. I prihvatili su to ime. I počeli svirati još više po istom principu, namjerno loše, namjerno divlje, namjerno tako da magarac sa polja kad ih čuje pomisli da je dio orkestra.

Sto godina kasnije, tovareća mužika je zaštitni znak mjesta. Bez nje nema Saljskih užanaci. Imaju i magarce koji idu s muzikom — pravi, živi magarci, koji se vode kroz mjesto na uzdama, kao da i sami sudjeluju u koncertu. Magarci, naravno, ne razumiju što se dešava. Magarci samo idu kuda im se kaže i tu i tamo zarevu, što je u kontekstu tovareće mužike upravo onaj autentični nastup koji ljudski svirači cijele godine vježbaju imitirati.

To je možda jedinstveno na svijetu. Glazbena tradicija koja se diči time što zvuči kao magarci. Mnoga mjesta imaju glazbu koja je lijepa, glazbu koja je tehnički savršena, glazbu koju izvode profesionalni orkestri sa dirigentima u smokinzima. Sali imaju glazbu koja se diči time što je antimuzika. To je punk pristup tristo godina prije punka.

Kad tovareća mužika prolazi rivom u Salima u kolovozu, sa magarcima koji idu pored njih, sa stotinama ljudi koji ih prate u procesiji prema crkvi ili prema glavnom trgu — to je najmanje dignitiranija scena u Hrvatskoj, i upravo zato je najpoštenija. Dostojanstvo u Salima nije ono što vodi užance. Vode ih humor, samoironija, i prkos prema svemu što bi htjelo Sali pretvoriti u još jedno standardno turističko mjesto sa standardnim festivalom.

Sali na Dugom otoku ljeti se napuni, ali ne kao Hvar i ne kao Bol — Sali se napune onako kako se napuni mali ribarski mjesto koje ima jednu rivu, jedan glavni trg, dvije konobe i jednu crkvu, i koje je dovoljno daleko od svega da se do njega mora htjeti doći. Tko dođe u Sali, već je donio neku malu odluku. Nije slučajno tu. Sali ne prima ljude koji slučajno prolaze, jer kroz Sali nitko slučajno ne prolazi — Sali su na kraju Dugog otoka, a Dugi otok je na kraju zadarskog arhipelaga, a zadarski arhipelag je na kraju onoga što većina turista uopće poznaje od Hrvatske.

I baš tu, prošlog ljeta, na rivi između kamenih kuća i brodova vezanih za bitve, Jurica Pađen i njegov bend održali su koncert.

Sad, treba znati nešto o Jurici Pađenu prije nego što idemo dalje. Pađen je jedan od onih hrvatskih glazbenika koji su radili pošten posao četrdeset godina i još rade — Aerodrom, Azra, svi ti bendovi kroz koje je prošao kao gitarist, autor, prateći vokal, čovjek koji zna napraviti pjesmu od tri akorda i jednog dobrog stiha. Nije onaj koji se gura na televiziju. Nije onaj koji daje intervjue žutim novinama. Pađen je zanatlija. Skroman do mjere da bi na ulici prošao pored njega i ne bi ti palo na pamet da je on autor pola pjesama koje voziš dok ideš autom prema jugu.

Takvi ljudi u Salima dobro prolaze. Mali otok prepoznaje nesumnjivo iskustvo bolje od velikog grada. U gradu prolaze oni koji najjače viču. Na otoku prolaze oni koji znaju što rade i tiho to rade. Pađen je dakle bio savršen kandidat za rivu u Salima.

Prišao sam mu s fotoaparatom. Sjedio je sam, štimao gitaru, ona koncentracija glazbenika prije izlaska na pozornicu kad više ništa drugo ne postoji osim žice koja se vrti u krug dok ne sjedne na pravu visinu. Pitao sam ga može li jedna fotografija. Podigao je glavu i nasmijao se onim malim, skromnim osmijehom čovjeka koji je odavno prestao misliti da je njegova fotografija nešto posebno, ali zna da pristojnost traži da pristane. Namjestio je pozu. Ne pretjerano, ne kao da glumi za naslovnicu — samo se uspravio malo, gitara mu ostala u krilu, lice spremno za sliku.

Kliknuo sam. Onda sam, u šali, rekao — nije zbog tebe, nego zbog njih na majici.

Imao je na sebi majicu Beatlesa. Onaj skok iz A Hard Day's Night, četvorica u zraku, ruke i noge razbacane na sve strane, slika koju svi prepoznaju i kad ne znaju ništa drugo o rock and rollu. Slika koja je davno prestala biti samo fotografija benda i postala simbol cijele jedne epohe, gotovo logotip dvadesetog stoljeća — ako bi netko trebao odabrati jednu fotografiju koja sažima sve što se dogodilo u glazbi nakon Drugog svjetskog rata, bila bi to ova.

Pađen je opet podigao pogled i rekao kratko, ali sa onom sigurnošću čovjeka koji zna o čemu govori — najbolji su.

Najbolji su. Ne meni se sviđaju. Ne legende. Ne utjecali su na mene. Najbolji su. To je rečenica čovjeka koji je sviraо četrdeset godina, koji je čuо sve što se može čuti, koji je upoznao instrumente i bendove i scene od kraja do kraja Europe — i koji je nakon svega toga još uvijek siguran u svoj sud. Beatlesi su za njega najbolji. Točka. 

I ima logike u tome. Pađen je gitarist stare škole, čovjek koji je odrastao s pločama iz šezdesetih, koji je vjerojatno prvu pjesmu naučio svirati iz neke Lennon-McCartney pjesmarice, kao i svi gitaristi njegove generacije. Beatlesi nisu samo bend kojeg sluša — Beatlesi su jezik koji govori. Razlika je velika. Voljeti bend i govoriti jezikom benda nisu iste stvari. Voliš ono što ti se sviđa. Govoriš ono što te oblikovalo.

Otišao sam zadovoljniji nego što bih bio od bilo kakvog dužeg intervjua. Dvije riječi, jedan osmijeh, jedna majica Beatlesa na čovjeku koji je tu večer trebao svirati svoju glazbu. Sve je bilo na pravom mjestu.

Pozornica je bila postavljena gdje je uvijek — na rivi već gdje stane. Tehničari su radili od popodneva, kabel ovamo, kabel onamo, mikrofoni, monitor, sve ono što treba da pet ljudi gore mogu svirati a tri stotine ljudi dolje mogu čuti. Stanovnici su prolazili pored njih i gledali, neki klimali glavom, neki nisu — jer u Salima koncerti se događaju, ali ne svaki dan, i kad se događaju, dio mjesta to slavi a dio mjesta razmišlja koliko će kasno spavati zbog toga.

Pađen je sviraо gitaru kao što svira oduvijek — bez trikova, bez nepotrebnih solo dionica, samo onoliko koliko pjesma traži. To je rijetka vještina. Većina gitarista misli da je njihov posao pokazati što sve znaju. Pađen je odavno preselio razinu — njegov posao je da pjesma zvuči kako treba, a ne da on zvuči impresivno. Razlika između te dvije stvari je razlika između muzičara i pretendenta.

Digni me visoko. Obična ljubavna pjesma. To su pjesme koje su tu negdje u kostima svakog odraslog Hrvata. Ne moraš ih voljeti posebno. Bilo bi dovoljno samo da si u Hrvatskoj proveo dovoljno vremena u osamdesetima da te te pjesme pronađu, bez obzira jesi li ti tražio njih. Tako rade pjesme koje su postale standard — ne traže više publiku, publika ih nosi sa sobom kao stvar koja je tu oduvijek.

Bend je bio uigran. Bubnjar, basist, gitarist i klavijaturist, — svi ozbiljni ljudi sa godinama u nogama, ljudi koji su svirali u stotinama dvorana, klubova, festivala, imaju sigurnost koja se ne može glumiti. Kad takvi ljudi sviraju zajedno, ti čuješ jednu stvar — vrijeme. Čuješ zbroj svih godina koje su proveli sa instrumentom u rukama. To se ne može zamijeniti talentom, ne može se zamijeniti mladošću, ne može se zamijeniti tehnologijom. Vrijeme je vrijeme, i ili ga imaš ili ga nemaš.

Pađen će svirati i drugdje. Već ima nove datume, nove gradove, nove rive. Ali Sali, ako budem dobro pogodio, neće zaboraviti tu noć. I ako bilo koga tamo godinu dana kasnije pitaš sjeća li se Pađenovog koncerta, reći će ti — jasno. I neće morati objašnjavati dalje, jer u Salima jasno znači jasno, i tu se nema više što dodati.

A Fratello će se pjevati i dalje, i u Salima i drugdje, dok god ima brata koji je otišao i sestre koja ga čeka. Pjesma će prelaziti generacije, kao što sve dobre pjesme rade. I jednog ljeta, možda za dvadeset godina, netko drugi će svirati Fratella na nekoj drugoj rivi, i Pađena već možda neće biti, a pjesma će biti tu — što je u stvari najljepša stvar koja se može desiti jednoj pjesmi. Da preživi svog autora i postane vlasništvo svih.

Izvan Užanaci, ljeto u Salima ima svoj ritam koji je jednostavniji i sporiji. Riva je centar svega. Tu ujutro ribari istovaruju lovinu i prodaju je pred restoranima i nekima koji čekaju u redu. Tu se popodne sjedi u sjeni pod jedrenjacima koji su ovamo doveli vlasnike iz Italije ili iz Slovenije, koji nisu sigurni razumiju li govor okolnih ljudi ali svejedno naručuju isto što i oni — vino i srdelu na žaru. Tu se navečer pale svjetla pod stoljetnim murvama i počinje druga faza dana, ona koja će trajati do dva ili tri ujutro, ovisno o tome koliko je vesela kompanija.

Postoje regate. Brodarska natjecanja kroz Telašćicu, taj veličanstveni zaljev koji je deset minuta brodom od Sali, i koji je u stvari sa svojim klisurama i jezerom Mir najljepša prirodna pojava cijelog ovog dijela Jadrana. Regata u Telašćici nije ozbiljno sportsko događanje — to je više prilika da se ljudi nađu na moru, pa makar i sa loše nategnutim jedrima.

Postoje izložbe slika u maloj galeriji pored crkve. Slike su domaćih slikara ili onih koji ljetuju ovamo godinama, — krajolici Telašćice, portreti starih ribara, mrtve prirode sa lovinom — svi oni tipični motivi za koje se ne može reći da iznenađuju, ali se ne može ni reći da su loši, jer ako stoput slikaš Telašćicu, stoti put je opet drugačija.

Postoje večeri pod zvijezdama na seoskim guvnima, gdje se peče janjac, gdje se pije domaća loza, gdje stari Saljani plešu sa svojim unukama koje su upravo doputovale iz Münchena. Sve to ide ljeto za ljetom, godina za godinom, sa malim varijacijama koje se mogu primijetiti samo ako paziš jako dobro.

Krajem kolovoza počinje se osjećati promjena. Manje je automobila s talijanskim tablicama. Manje je čamaca u luci. Restorani imaju manje gostiju i konobari konačno mogu sjesti pet minuta poslije ručka. To je trenutak kad mjesto pomalo izdiše. Stranci odlaze. Domaći ostaju.

I onda — rujan. Rujan je u Salima često najljepši mjesec. Topao kao kolovoz, ali bez gužve. More još uvijek na dvadeset četiri stupnja. Konobe i dalje rade, ali bez tjeskobe. Tih nekoliko tjedana je u stvari nagrada za one koji su preživjeli ljeto, i nagrada onima koji su znali kako mu izbjeći vrhunac.

A kad i rujan prođe, kad zadnji turist sa platnenim ruksakom uđe u trajekt za Zadar, Sali se vraćaju u svoju zimsku verziju. Tristo duša. Riba koja se lovi za vlastiti stol, ne za prodaju. Klape koje pjevaju u praznim konobama jedna drugima, samo zbog vježbe. Tovareća mužika koja čeka sljedeći kolovoz da opet izađe na rivu.

To je ono što čini Sali ono što jesu. Nije lijepa priroda — i druga mjesta imaju lijepu prirodu. Nije ribarska tradicija — i druga mjesta imaju ribarsku tradiciju. Nije čisto more — i druga mjesta imaju čisto more.

Ono što Sali čini Salima, to su magarci koji prolaze rivom uz krivu glazbu. To je ironija jednog mjesta koje je rekla cijeloj Dalmaciji u redu, mi nismo lijepi i pametni i otmjeni, ali smo svoji, i naša glazba zvuči kao magarac, i to je u redu, jer mi smo Sali.

A mjesto koje zna tko je, koje se ne pretvara da je nešto drugo, koje pravi humor od svojih vlastitih nedostataka i pretvara ih u svoju zaštitnu marku — to je mjesto koje će preživjeti i sljedećih stotinu godina, i sljedećih dvjesto.

Magarci, naravno, neće biti isti. Ali magarećih duša, takvih kakve imaju Sali, uvijek će biti dovoljno. Dok god ima jedan magarac na otoku i jedan trubač koji ga zna imitirati, tovareća mužika ima budućnost.

I to je više nego što može reći većina ozbiljnih glazbenih tradicija u Europi.