HRVATSKA (CROATIA): OŠLJAK

 

Ošljak leži između Ugljana i Pašmana, u Zadarskom kanalu, kao mali kamen koji je netko bacio između dva veća kamena. Sa Ugljana ga vidiš čim siđeš s trajekta — sjedi pred tobom kao razglednica koja se prodaje sama od sebe. Mali, šumovit, sa kućicama koje izgledaju kao da su nacrtane za turističku brošuru, samo što ih nije nacrtao nitko nego je tako ispalo, što je najbolja vrsta turističke estetike — ona koja ne zna da je turistička.

Lokalci ga još uvijek često zovu Lazaret. Tako su ga zvali u sedamnaestom stoljeću, kad je otok služio kao karantena za one koji su imali kugu ili gubu, jer Zadar je trebao mjesto na koje će slati svoje bolesnike, a otok od trideset hektara udaljen od kopna preko mora bio je idealan — dovoljno daleko da se zaraza ne vrati, dovoljno blizu da se može poslati hrana i pomoć kad bude potrebno. Mrtve su zakopavali tu, žive su čekali da ozdrave ili da se ne vrate.

I tako je tristo godina kasnije, kad više nema ni kuge ni gube ni karantene, ime ostalo. Stari ljudi kažu idem na Lazaret umjesto idem na Ošljak, jer imena su tvrdoglavija od događaja koji su ih stvorili. To je u stvari priroda jezika u Dalmaciji — ime preživi razlog, čak i kad razlog odavno nestane. Bolesnici su otišli, otok ostaje, ime ostaje uz njega kao stara navika koju je teško izgubiti.

Možda je to pravedno. Otok koji je tristo godina primao one koje nitko drugi nije htio, zaslužio je da mu se to ime sačuva, pa makar samo na jezicima starijih. Mladi ga zovu Ošljak. Stari Lazaret. A otok ne mari ni za jedno ni za drugo — otok je otok, ime mu daju ljudi, kao i sve drugo o čemu se ljudi prepiru a što njima ne pripada.

Ošljak je mjesto gdje žive ljudi, kao što žive na svakom otoku — sa svojim ljetima i svojim zimama, sa svojim brodom koji vozi nekoliko puta dnevno iz Preka na Ugljanu, sa svojom vodom koja stiže kroz cijev s kopna jer otok od trideset hektara nema svoju vlastitu vodonosnu naslagu, sa svojim mračnim mjesecima između studenog i veljače kad nema turista nego samo zimski vjetar koji prolazi iznad otoka kao da ga nema.

Brod iz Preka vozi nekoliko puta dnevno. To je veza s ostatkom svijeta. Vozi domaće ljude sa Ošljaka u Preko po namirnice i poštu, vozi turiste na Ošljak da gledaju zelene borove i jedu lignje. Kapetan je obično lokalac koji zna svaku stijenu u Zadarskom kanalu kao što ti znaš svoje dvorište — pamti gdje su plićine, gdje treba zaobići, gdje se može preći ravno.

Ošljak je primjer otoka koji je odlučio ostati onakav kakav je. Nije se borio biti veliki, jer je znao da neće postati. Nije se borio biti spektakularan, jer nije imao spektakularnog ničega. Borba je bila samo jedna — ostati, opstajati, postojati. I u tome je uspio gdje su drugi otoci propali, i u tome je možda najpoštenija lekcija jadranskog svijeta — uspjeh ponekad nije rast, uspjeh je samo ne pasti.

Trideset stanovnika. Trideset hektara. Zelena šuma koja se penje od mora do vrha. Mali brod koji vozi tamo i natrag. Crkva sv. Marije na malom uzvišenju. Kuće s plavim škurama i bijelim zidovima.

To je sve. I to je dosta. I tko ne razumije da je dosta, neka ide na Hvar ili na Pag, gdje za jednu večeru u glavnoj ulici platiš onoliko koliko bi na Ošljaku potrošio za četiri dana boravka. Možda nije ni potrebno da svi razumiju Ošljak. Možda je to upravo i njegova zaštita — što ga razumiju samo neki, i što ti neki šute o tome, jer ako bi svi pričali, došli bi i svi, i Ošljaka više ne bi bilo. 

Ima sve što jedan otok treba imati, samo u smanjenom formatu, kao da je netko uzeo recept za hrvatski otok i prepisao ga na pola papira. Površina mu je trideset hektara. Manji je od Krapnja za šest, što je u otočkim mjerama razlika koja se broji — kao kad usporedimo dvije male čaše, jedna od dva deci, druga od dva i pol. Obje su male. Razlika je svejedno tu.

Najmanji je naseljeni otok Hrvatske s vlastitom katastarskom općinom. To se mora dodati — s vlastitom katastarskom općinom — jer postoji nekoliko manjih otoka na kojima živi po jedan ribar ili po jedan svetac u jednoj kapelici, ali oni nisu službeno ništa. Ošljak jest. Ošljak ima papire. Ošljak postoji administrativno, što u Hrvatskoj znači da postoji stvarno, jer ako te papir ne potvrdi, mogli bi i pomisliti da te i nema.

Stanovnika ima manje od trideset. Trideset duša na cijelom otoku. To je broj koji se u proteklih sto godina samo smanjivao. Nekad ih je bilo preko stotinu, u trenucima kad je otok bio važan za ribarstvo i za masline. Sad — trideset. Većina starija. Mladi su otišli, kao što odlaze sa svih hrvatskih malih otoka, u Zadar, u Zagreb, dalje. Vraćaju se ljeti, neki, da otvore kuću i provedu ljeto na otoku. To je novi obrazac otočnog života — zimi pet ljudi, ljeti pet stotina, i nitko više ne zna kome otok stvarno pripada.

Svi mještani Ošljaka prezivaju se Valčić. Svi. To nije pretjerivanje, to je činjenica — cijeli otok je jedna obitelj, jedno prezime, jedna krv koja se kroz dvjesto pedeset godina razgranala ali se nikad nije razdijelila. Nasljedstvo se već stoljećima dijeli isključivo unutar obitelji. To znači da ako kupuješ kuću na Ošljaku, ne kupuješ od stranca, kupuješ od Valčića. A Valčići rijetko prodaju, jer što jednom Valčiću proda, drugi Valčić će gledati cijelu godinu i razmišljati o tome.

Mnogi su otišli. To je sudbina malih hrvatskih otoka — Zadar prvi, Zagreb drugi, pa Australija, Kanada, Amerika, redoslijed koji se nije promijenio od pedesetih. Ali Valčići se vraćaju. To je posebnost. Drugi koji odu, odu zauvijek, ili se vrate jednom u životu da plate ulaznicu na pogreb roditelja i odu istog dana. Valčići se vraćaju ljeti, otvaraju kuće, obnavljaju krovove, sade smokve, peku ribu na gradelama i pričaju sa rođacima koji se isto vraćaju iz Sydneyja ili Toronta ili Chicaga, i otok ljeti opet ima onih nekoliko stotina ljudi koji ga čine punim. 

 

Auta nema. Naravno da ih nema. Otok od trideset hektara nije imanje za auto, niti je auto imanje za otok. Po Ošljaku se hoda. Ulice — ako se te kamene staze između kuća uopće smiju zvati ulicama — uske su, krivudave, prilagođene ljudskim koracima i magarcima, ne motoru. To je dobro. To je u stvari spas otoka, jer čim na otok dođe prvi auto, otok prestaje biti otok i postaje samo kopno odvojeno vodom.

Kuće su poslagane kao što su uvijek bile — bijele, kamene, sa zelenim škurama, sa malim dvorištima u kojima rastu masline i smokve i jedna-dvije loze. Crkva sv. Marije, glavna i jedina, stoji pri vrhu naselja. Mala, jednostavna, dalmatinska. Ona vrsta crkve koja ne pokušava biti više od onoga što jest — kvadrat sa krovom i zvonikom i oltarom — što je u stvari najpošteniji oblik crkvene arhitekture.

Crkva sv. Marije je najvažniji spomenik kulture na otoku, što za otok od trideset hektara nije teško biti, ali ne treba zbog toga umanjivati ono što jest. Stoji na mjestu gdje je nekad bila kasnoantička građevina — što znači rimska, ili nešto malo iza Rima, kad je carstvo polako gubilo dah a kršćanstvo polako preuzimalo posao. Na temeljima te antičke građevine, u ranom srednjem vijeku, podignuta je prva crkva. Tada je bila posvećena svetom Jeronimu, jer Jeronim je u ovim krajevima omiljeni svetac — preveo je Bibliju, živio u pećini, znao je hrvatski (kažu) bolje od mnogih danas, što ga čini sasvim prikladnim patronom otoka koji bi i sam mogao izgledati kao nečija pećina dok se gleda iz daljine.

Onda je u petnaestom stoljeću obnovljena. Obnove crkava nikad nisu jednostavne — to nije kao kad ti popraviš krov nad kuhinjom — to su uvijek ozbiljni poslovi koji uključuju biskupa, novac, godine trajanja. Tada je crkva dobila otprilike onaj oblik koji ima i danas, sa nekoliko izmjena koje su stoljeća dodala usput, jer crkve nikad nisu gotove, crkve se uvijek malo dorađuju.

Sjeverno od crkve, u njenom produžetku, stoje ruševine ljetnikovca obitelji Calogerà. Calogerà je bila zadarska plemićka obitelj koja je, kao i sve zadarske plemićke obitelji, imala svoj ljetnikovac negdje na otoku ili na obali, jer plemić bez ljetnikovca u Dalmaciji bio bi kao stočar bez vola. Sad je sve to ruševina — kamene zidine bez krova, prozori bez stakala, prag bez vrata — ali se kroz tu ruševinu još uvijek vidi što je nekad bilo. Vidiš oblik vrta. Vidiš tragove perivoja, pergole pod kojom su se nekad pila crna vina u ljetnim popodnevima. Do ruševina se dolazi kroz ono što su nekad bili formalni vrtovi, koje priroda sad polako vraća u svoje vlasništvo, kao što priroda uvijek polako vraća sve u svoje vlasništvo, samo treba dovoljno strpljenja čekati.

I onda, na samom kraju, zbijeni sklop od desetak zgrada — seoska cjelina Valčić. To je staro središte naselja, nastalo u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, kad su prvi Valčići naselili otok i počeli graditi kuće jednu uz drugu, kao što su se gradile sve dalmatinske kuće — zid uz zid, krov uz krov, da se sa što manje materijala napravi što više zaklona od vjetra i sunca. Tih desetak zgrada je u stvari povijest jedne obitelji ukomponirana u kamen. Svaka kuća pripadala je nekom Valčiću, svaka je prelazila s oca na sina, svaka je vidjela rođenja i smrti i svadbe i pogrebe za koje danas više nitko ne zna, jer su se događali prije nego što su ljudi počeli zapisivati takve stvari.

To je u stvari povijesna lekcija ovog otoka u jednoj kratkoj sintezi. Crkva koja stoji na rimskim temeljima. Ljetnikovac koji je propao jer je plemstvo propalo. I deset kamenih kuća koje stoje i danas, jer obitelj koja ih je gradila — Valčići — još uvijek je tu, makar po jedan u svakoj generaciji, što je ipak dovoljno da kamen ne ostane bez vlasnika.

Ošljak ima jednu posebnost, jednu nevjerojatnu posebnost, koju većina turista koji ovdje dolaze ne zna i nikad neće saznati. Otok je gotovo cijeli zelen. Šumovit. Pokriven čempresima i borovima koji se penju gusto po cijelom njegovom područje. To je rijetkost u Jadranu. Većina malih jadranskih otoka je gola, sa rijetkim masli­nicima i mnogo kamenja. Ošljak je kao mali zeleni komad što je preživio sve što je oko njega progutano. Kada brodom prilaziš sa kopnene strane, izgleda kao zeleno jaje koje pluta u plavoj zdjeli, dovoljno čudno da te natjera dvaput pogledati.

Razlog te šumovitosti je u stvari prozaičan. Stanovnici Ošljaka su kroz stoljeća pažljivo čuvali svoje šume. Nisu posebno sjekli za drva, nisu palili za pašnjake, nisu dopuštali kozama da pasu — što su sve aktivnosti koje su druge ogoljene otoke pretvorile u kamene pustinje. Tako je Ošljak ostao zelen, gotovo slučajno, samo zato što su ljudi koji su tu živjeli imali dovoljno mudrosti da ne unište ono što imaju.

To je možda najveća lekcija ovog otoka. Ne nekakva spektakularna povijest, ne neka važna bitka, ne neki slavni rođak — samo strpljivo, generacijsko čuvanje onoga što vrijedi. Valčići nisu posjekli šumu, i šuma je ostala. Drugi su je posjekli, i šume nigdje. Tako se gradi kontinuitet — odlučujući stoljećima što neće raditi, ne samo što hoće.

Plaže nisu velike. Nekoliko šljunčanih uvala oko otoka, dovoljno za desetak ljudi po uvali. To je također spas. Tamo gdje nema velikih plaža, ne dolazi masa turista. Ošljak ne može primiti više od stotinu posjetitelja u jednom danu, jednostavno fizički ne može, i to je urođeno ograničenje koje ga čuva od sudbine drugih hrvatskih otoka koji su postali turistički kampovi sa kafićima na svakom uglu.

Ima jedan restoran - Lazaret. Nešto za ribe, nešto za rakiju, nešto za večeru pod stoljetnim borom. To je sve. Nema noćnih klubova. Nema ničega slično. Tko želi tulumariti, ide u Zadar, koji je trajektom dvadeset minuta ili manje. Tko želi mir, ostaje na Ošljaku.

Trgovine na Ošljaku nema. Nije je bilo, nema je, neće je biti uskoro, jer otok od trideset duša ne može uzdržavati ni dućan, ni dva mjesna pekara, ni mesnicu — sve to ide u Preko, preko kanala, gdje stigneš brodom za pet minuta. To znači da ako planiraš ostati duže od dan-dva, moraš se organizirati unaprijed. Doneseš sa sobom što ti treba za tjedan dana, kao da ideš na planinu, samo što umjesto šatora imaš kameni krov nad glavom. Ili svaki drugi dan ideš brodom u Preko, kupiš što treba, vratiš se istim brodom. To je dio otočke aritmetike — sve se mjeri u brodovima, ne u trgovinama. Kada brod ide, ide. Kada ne ide, ne ide. I tvoj frižider mora biti spreman na obje opcije.

Pješačka staza koja okružuje otok duga je dva kilometra, što za hodanje znači dvadesetak minuta, što za doživljaj znači više — ovisi koliko se zaustavljaš pred onim što ti se nudi usput. Prolaziš kraj malih uvalica, intimnih na onaj jadranski način gdje uvalica može primiti tri osobe i jedan kajak, ne više. Prolaziš pored ruševina mlinova, što ti odmah govori da je nekad ovdje bilo brašna, bilo žita, bilo dovoljno ljudi za potrebnu količinu, jer mlinovi se ne grade za pet stanovnika, mlinovi se grade za zajednicu koja je nešto vrijedila. Sad su mlinovi srušeni, kamenje stoji uredno na svom mjestu, vjetar prolazi kroz prazne otvore i nitko više ne melje ništa.

Sa sjeverne strane staza se penje. Penjanje je blago, ne treba ti planinarska oprema, ne treba ti ni posebna kondicija. Devedeset metara visine, što je za otok od metra ili dva visine luksuz, ali Ošljak ima dovoljno reljefa za jedan dobar pogled. Gore, na vrhu, otvara se ono što stoji u svakoj turističkoj brošuri ali što ovdje stvarno pripada — pogled na kopno s jedne strane, na otvoreno more s druge, na Ugljan i Pašman u daljini, na Zadar koji izgleda mali sa devedeset metara visine, kao da ga netko može staviti u džep.

Sjedi gore dvadeset minuta. Više nego što si hodao do tamo. To je u stvari pravi raspored vremena na Ošljaku — manje hodanja, više sjedenja. Otok ti to dopušta, jer otok zna svoje sate, i ti njegove sate moraš poštovati ako se hoćeš s njim sprijateljiti.