HRVATSKA (CROATIA): KRAPANJ

 

Krapanj je otok koji ne pristaje na pravila. Najmanji je naseljeni otok Jadrana — ne najmanji otok, da bude jasno, najmanji naseljeni otok, a razlika je velika jer naseljen otok znači da netko tamo živi i podnosi sve što naseljeni otok nosi sa sobom — vodu koju treba štedjeti, struju koja zna i otići, brod koji vozi po nekom rasporedu koji se ne poštuje uvijek, susjede koje znaš previše dobro.

Površina mu je trideset šest hektara. Toliko ima dobaro imanje na kopnu. A Krapanj nije imanje — Krapanj je otok, sa svim onim što otok podrazumijeva, sa kapelicama i crkvom i ribarskom lukom i kućama poslaganim onako kako ih je more dopustilo postaviti.

Visina iznad mora — jedan jedini metar i pol. Ponavljam: metar i pol. Najniži otok Jadrana. Kad ga gledaš s broda, prije nego što dođeš sasvim blizu, jedva ga vidiš. Plovi tu negdje između neba i mora kao da nije siguran je li ga more još uvijek tolerira ili je dao zub vremenu da ga proguta. To je u stvari najpošteniji otok Jadrana. Drugi otoci se prave važnima sa svojim klisurama i vrhovima i šumama. Krapanj kaže — ja sam tu samo malo, dovoljno da se na meni može stajati, i to je sve. Pošteno.

Udaljen je tristo metara od kopna. Tristo. To je kraće od većine pješačkih distanci u jednom prosječnom danu. Možeš mu mahnuti s obale kod Brodarice i netko će ti mahnuti natrag, jer otočani na Krapnju ne mogu zaboraviti da postoji kopno tako blizu, kao što ni oni u Brodarici ne mogu zaboraviti da je otok preko.

Veza s kopnom je mali brod koji vozi non-stop, ne po rasporedu nego po potrebi. Vidi kapetan da je netko stao na kopnenoj strani i mahnuo — kreće. Vidi netko sa otoka da treba prijeći — zove. Pet minuta plovidbe. To je u stvari taksi na vodi, najpošteniji javni prijevoz u Hrvatskoj, koji ne radi po voznom redu nego po onome što ljudima treba. Ostatak Hrvatske bi mogao učiti.

Na Krapnju nema auta. Nikakvih. Ne zato što su zabranjeni odlukom općine — nego zato što jednostavno ne stanu. Ulice su uske kao ljudsko strpljenje, neke šire od ramena tek dva-tri prsta. Kako bi auto prošao? Ne bi. Pa nema auta. Što je dobro za turiste, dobro za otočane, dobro za zrak. Po Krapnju se hoda. Točka. Bicikl možeš, ako baš moraš, ali većina ne mora.

Spužvarstvo na Krapnju počelo je u sedamnaestom stoljeću. Franjevci, kažu, donijeli su znanje s Krete — kako roniti za spužvama, kako ih obraditi, kako se s njima nositi. Hrvatska je dotad imala ribare, imala je pomorce, imala je svakakve veze s morem, ali nije imala spužvare. A onda je Krapanj postao spužvarsko središte cijelog Jadrana, i tako je ostalo nekoliko stoljeća.

Ronili su bez maski. Bez boca. Bez ičega. Spustiš se na deset, petnaest, dvadeset metara dubine na jedan dah, zgrabiš spužvu, gore. Onda opet dolje. Cijeli dan. Cijela ljeta. To nije bio posao za slabe pluća. To nije bio posao ni za jak karakter. To je bio posao za ljude koji su znali da im je more dom i da nije baš sasvim siguran dom, ali je jedini koji imaju.

Mnogi su umrli rano. Ronjenje bez opreme svakog dana decenijama ostavlja tragove u plućima, u ušima, u kostima. Krapanjski spužvari rijetko su doživljavali starost u smislu u kojem mi tu riječ koristimo. Ali oni su radili, jer to su radili svi muškarci u njihovoj obitelji, jer to je bio Krapanj, jer drugog posla na otoku od 36 hektara i nije bilo.

Onda je došla industrijska spužva. Sintetička. Spužva koja se proizvodi u tvornicama u Njemačkoj i u Kini iz nafte i plastike, koja košta deset puta manje od morske spužve i koja je deset puta gora — ali budući da je deset puta jeftinija, ljudi su je radije kupovali. To je matematika kapitalizma, koja ne mari za kvalitetu nego samo za cijenu.

Tržište prave morske spužve je propalo. Spužvari sa Krapnja su ostali bez posla. Mladi su otišli — u Šibenik, u Zagreb, u Njemačku, u Australiju, gdje god se moglo otići. Ostali su stari. 

Ali nekoliko ih je ostalo koji rade po starome. Rone i danas, prave spužve i danas, prodaju ih turistima u sezoni i nekim kvalitetnim trgovinama u Šibeniku i Splitu i Zagrebu. Prava morska spužva sa Krapnja je danas luksuzni proizvod — košta toliko da si je može priuštiti samo onaj tko zna razliku između prave spužve i sintetičke, a takvih ljudi je sve manje, jer se razlika prepoznaje samo iskustvom, a iskustvo je nešto što današnji svijet ne stiže gajiti.

Hotel Spongiola na Krapnju je jedini hotel na otoku, što za hotel znači ili veliku prednost ili veliki teret — ovisi koju večer pitaš upravnika. Ime nosi po spužvi, spongia po latinski, i to je najpošteniji marketing koji sam vidio na hrvatskoj obali — jer spužva je Krapnju što je sat Švicarskoj, i ako već imaš jedan hotel na otoku spužvara, hotelu daješ ime po spužvi. Drugo bi bilo glupo.

Stoji uz more, ima terasu na kojoj se popodne pije bijelo vino i navečer crno, i ima onih pedesetak soba koje su dovoljne za otok od dvjesto stanovnika ali nikad dovoljne za sezonu kad svi odjednom žele biti negdje gdje nema auta. Rezerviraj ranije, ili nemoj uopće.

Sjedi tu sat vremena ako ti se da. Ne traži da te netko uključi. Stari otočani te neće pitati otkud si i što radiš na njihovom otoku. Samo sjedni i čekaj da netko od njih bude radoznao. Bit će. Krapanj je premali da radoznalost ostane ugušena.

Hodaš Krapnjem petnaest minuta i prešao si ga cijelog. Toliko je mali. Ali u tih petnaest minuta vidiš sve — luku gdje su brodovi vezani jedan do drugog, krčmu gdje se popodne sjedi i pije kava i pivo, crkvu Gospe od Karmela koja je glavna crkva otoka, franjevački samostan koji su podigli ti isti franjevci koji su donijeli spužve, groblje koje je staro koliko i sam otok i u kojem počivaju generacije ronilaca.

Crkvica na vrhu otoka — ako za nešto što je metar i pol iznad mora možemo reći "vrh" — gleda na sve strane. Vidiš odande Šibenik u daljini. Vidiš Brodaricu. Vidiš Zlarin, drugi otok blizu, koji je nekad bio konkurent Krapnju u poslu s koraljima. Vidiš čisto more koje je u ovim dijelovima Jadrana još uvijek transparentno kao staklo, jer turisti se ovamo malo manje guraju nego u Splitu ili na Hvaru.

Stanovnika je ostalo manje od dvjesto. Manje od dvjesto duša na cijelom otoku, što je dovoljno da svatko zna svakoga, svatko zna tko je čiji djed bio, svatko zna tko je s kim u svađi šezdeset godina i zbog čega. Otočanin kad ti to ispriča, ispriča ti to kao da je jučer bilo. Sve sukobe Krapnja iz dvadesetog stoljeća stari otočani drže u glavi sa preciznošću arhivara. To je posao otoka, kažu — pamtiti.

A nekad je bilo drugačije. Nekad su Krapnju brojali do tisuću i pet stotina stanovnika. To je bilo u doba spužvarstva, jer Krapanj je grad spužvara, otok spužvi, kraljevstvo onih malih morskih stvorenja koje su tisućljećima služile čovjeku da se opere, da iscijedi tintu, da napravi paklenu masažu na pravom mjestu.

Krapanj je u stvari otok koji nestaje. Ne kao Venecija, ne tone polako — Krapanj polako iseljava. Svake godine umre nekoliko starih, a malo tko se rađa, a još manje ih dolazi živjeti. Sa današnjom statistikom, za pedeset godina na Krapnju neće biti više od desetorice ljudi. Možda. Možda nijednog. To je realnost manjih hrvatskih otoka i nije specifična za Krapanj, samo je na Krapnju brže nego drugdje, jer Krapanj je već bio na rubu davno.

Ali tako mora biti, valjda. Otoci dolaze i odlaze kao i sve drugo. Neki će ostati naseljeni, neki neće. Krapanj je svoje odradio — vjekovima je davao spužve cijeloj Europi, davao mornare hrvatskim brodovima, davao radne ruke jadranskoj privredi. Sada se odmara. Sada se polako vraća u stanje u kojem je bio prije osamnaestog stoljeća, kad je tu bilo nekoliko ribarskih kuća i ništa više.

Idi tamo dok još možeš. Idi prije nego što postane samo turistička atrakcija sa pet stalnih stanovnika i petnaest sezonskih konobara. Idi vidjeti kako izgleda otok od metra i pol nadmorske visine, na kojem nema auta, na kojem se brod zove rukom, na kojem se starci sjećaju ronilačkih nezgoda iz pedesetih kao da su se dogodile sinoć.

Piješ kavu u Marka ili Joze, kupiš pravu morsku spužvu kao suvenir koji će ti trajati godinama umjesto onih plastičnih koje propadnu u par mjeseci, gledaš more koje je tako blizu da možeš s prozora kapelice njime umiti ruke — i odlaziš s osjećajem da si bio na mjestu koje ti nije pokazalo ništa posebno, a u stvari ti je pokazalo sve.

Najmanji naseljeni otok Jadrana. Trideset šest hektara. Sto pedeset duša. Tristo metara od kopna. Spužve koje su pamtile bolje dane.

I more koje sve to drži zajedno, kao što more drži zajedno sve hrvatske otoke — sa onom strpljivošću koju samo more može imati, jer more zna da će ono ostati i kad otoka više ne bude, i to je razlika koja oslobađa more od svake žurbe.

Krapanj će me čekati i sljedeće godine. Možda ne svi koje sam tamo upoznao. Ali otok hoće. I dok god otok stoji, ima nešto za čime se vratiti.