Isar, stari gad, teče kao pijanac koji zna put kući iako ga nitko ne razumije. Izvire negdje gore u planinama, u tom Karwendelu – što zvuči kao ime nekog dosadnog profesora koji te gnjavi sa zemljopisom – i odmah krene nizbrdo kao da mu gori pod nogama. Prolazi kroz ta mjesta s imenima koja zvuče kao da ih je izmislio netko tko je imao previše piva u sebi: Krün, Wallgau, Bad Tölz… “Bad” Tölz, da, vjerojatno zato što tamo svi završe mamurni. A onda München. Ah, München, gdje rijeka gleda kako ljudi bacaju prazne boce pored nje i misle da su romantični. Studentice sjede uz obalu, čitaju Rilkea, a Isar šapće: “Ništa vi ne razumijete, cure, sve ovo ide ravno u Dunav, a Dunav ide dalje i sve se zaboravi.”   295 kilometara — dovoljno dugo da prođeš kroz sve faze pijanstva: od onog vedrog “hej, lijepo je biti živ”, preko “zašto sam još uvijek budan?”, pa sve do one mutne, kasnonoćne faze u kojoj razgovaraš s ribama i uvjeren si da ti daju dobre savjete. Isar teče kroz München kao s...

  Ima rijeka koje su lijepe. Liffey nije jedna od njih. Liffey je rijeka koja radi svoj posao bez izvinjenja i bez turističkih brošura. Smeđa, tiha, ponekad smrdljiva u ljeto kad vjetar stane i grad stane i sve stane osim smrada — Liffey teče kroz Dublin kao misao kroz glavu čovjeka koji je već sve vidio i više se ne iznenađuje ničim. Izvire u Wicklow planinama. Tamo gore nema ničega posebnog — mokra trava, magla, ovce koje gledaju u tebe onako kako gledaju samo ovce i filozofi, bez suda i bez zaključka. Voda počinje kao potok, hladna i čista i potpuno nesvjesna što je čeka. Nije svjesna Dublina. Još. Spušta se polako prema sjeveru, prema zapadu, mijenja smjer kao čovjek koji traži posao i ne zna što hoće — i onda negdje kod Leixlipa odluči. Dublin. Dobro. Neka bude Dublin.  Uđe u grad i grad je odmah pojede. S obje strane niču zgrade, mostovi, dokovi, promet, buka. Liffey prolazi ispod sedamnaest mostova samo kroz Dublin. Sedamnaest. Svaki most ima ime, svaki most ima po...

  ENGLISCHER GARTEN Gustav Aschenbach, ili von Aschenbach, kako se službeno zvao, nakon nekoliko nemirnih godina, nakon nekoliko pokušaja da se skrasi ovdje i ondje, izabrao je prilično rano München za stalno boravište. Jednog se proljetnog popodneva otputio iz svoga stana u Prinzregentenstrasse u Münchenu sam na dulju šetnju, nadajući se da će ga zrak i gibanje okrijepiti. U Englischer Gartenu, iako je tek bio ozelenio nježnim lišćem, bijaše sparno kao u kolovozu, a u blizini grada sve je vrvjelo od vozila i šetača. Kod Aumeistera, kamo su ga bile dovele sve ti š e i ti š e staze, Aschenbach je neko vrijeme promatrao metež u vrtu te omiljene gostionice, pred kojom je stajalo nekoliko fijakera i ekipaža, a onda se zaputio, o zalasku sunca, izvan perivoja, otvorenim poljem, ku ć i, jer je bio umoran, a nad Fohringom spremala se kanda oluja, te je odlučio pokraj Sjevernog groblja pričekati tramvaj koji će ga odvesti ravno ku...