LIFFEY - LEĐA DUBLINA
Ima rijeka koje su lijepe. Liffey nije jedna od njih. Liffey je rijeka koja radi svoj posao bez izvinjenja i bez turističkih brošura. Smeđa, tiha, ponekad smrdljiva u ljeto kad vjetar stane i grad stane i sve stane osim smrada — Liffey teče kroz Dublin kao misao kroz glavu čovjeka koji je već sve vidio i više se ne iznenađuje ničim.
Izvire u Wicklow planinama. Tamo gore nema ničega posebnog — mokra trava, magla, ovce koje gledaju u tebe onako kako gledaju samo ovce i filozofi, bez suda i bez zaključka. Voda počinje kao potok, hladna i čista i potpuno nesvjesna što je čeka. Nije svjesna Dublina. Još. Spušta se polako prema sjeveru, prema zapadu, mijenja smjer kao čovjek koji traži posao i ne zna što hoće — i onda negdje kod Leixlipa odluči. Dublin. Dobro. Neka bude Dublin.
Uđe u grad i grad je odmah pojede. S obje strane niču zgrade, mostovi, dokovi, promet, buka. Liffey prolazi ispod sedamnaest mostova samo kroz Dublin. Sedamnaest. Svaki most ima ime, svaki most ima povijest, svaki most je netko jednom prešao i nije se vratio, ili se vratio i požalio što jest.
Dublin je grad koji je izgrađen uz rijeku, ali s rijekom se nikad nije pomirio. Grad joj je okrenuo leđa. Doslovno. Kroz veći dio povijesti obale Liffeyja bile su industrijske, radničke, prljave — ne mjesta za šetnju i kavicu i kontemplaciju. Rijeka je bila infrastruktura, ne inspiracija. Radila je za grad kao što radnik radi za vlasnika — bez zahvalnosti, bez odmora, bez priznanja. Tek nedavno — zadnjih dvadeset, trideset godina — grad se okrenuo prema njoj.
Ali ono što me zaista zanima je kraj. Ne početak. Ne sredina. Kraj. Istočno od Docklandsa, iza kontejnerskih terminala i industrijskih zona gdje grad polako odustaje od sebe i postaje nešto manje određeno — tamo Liffey izlazi. Nema dramatike. Nema trenutka kad rijeka podigne ruke i kaže: evo, stigla sam, more, napokon. Samo se — proširi. Polako, gotovo neprimjetno, smeđa voda se počinje miješati sa sivom vodom i granica između rijeke i mora nije crta nego zona, nejasna kao sjećanje na noć koja je bila dobra ali ne znaš točno zašto.
S jedne strane Poolbeg lighthouse — crveni toranj koji stoji tamo od 1768. i gleda u sve što dolazi i odlazi i ne komentira. S druge strane sjever, Bull Island, pješčane dine, ptice. A između — ušće. Ušće je posebna vrsta mjesta. Nije rijeka, nije more. Nije ovo, nije ono. Voda koja je bila slatka postaje slana, voda koja je imala smjer gubi ga, voda koja je znala gdje ide odjednom pluta u četiri smjera ovisno o plimi. To je poštena metafora za Dublin.
Grad koji nije potpuno britanski i nije potpuno keltski, nije potpuno europski i nije potpuno atlantski, nije potpuno moderan i nije potpuno star — grad koji stoji u ušću između svega što je bio i svega što pokušava biti.
Ali metafore su za ljude koji nemaju boljih argumenata.
A ja imam pivo. Liffey uđe u more tiho. Bez fanfara. Bez govora. Sto trideset kilometara od Wicklow planina do Irskog mora — sto trideset kilometara kiše i treseta i gradske prašine i industrijskog otpada i ljubavnih priča i katanaca na mostovima i brončanih kostura i sedamnaest mostova i milijun prešanih jutara — i onda: gotovo.
Sljedeća kaplja već pada negdje u Wicklowu. Sljedeća rijeka već počinje. Stojim na Poolbeg pristaništu. Vjetar dolazi s mora i ne pita te jesi li spreman. Nikad ne pita. Liffey je već otišla — ili nije otišla, samo se promijenila, postala nešto veće od sebe, izgubila ime ali ne i vodu. Popijem zadnje pivo. Gledam gdje se smeđa boja razrjeđuje u sivu.
Odlomak iz dužeg teksta o Dublinu. Cijeli tekst je OVDJE. Tamo ima Joycea, Molly Malone, pubova i kiše koja nikad ne prestaje.
