AUSTRIJA (AUSTRIA): SALZBURG #4 - W.A.M.

 

Salzburg ima više Mozartovih kipova nego što je Mozart za života ovdje imao zadovoljnih dana. Grad koji ga je zaposlio kao slugu i ispratio udarcem nogom danas ga lijeva u broncu, kleše u kamen i postavlja na trgove. Kajanje se, kao i sve u Salzburgu, isplati tek kad se dobro naplati.

Spomenik na brdu Kapuzinerberg u Salzburgu. Mozartova bista na tom mjestu postavljena je 1877. godine, a 1881. zamjenjena brončanom bistom kipara Edmunda Helmera.

MOZART

VELIK JOŠ U MLADOSTI

KASNO PRIZNAT

NIKADA NADMAŠEN

Ove tri kratke rečenice sažimaju Mozartov život i njegovu umetničku veličinu. Njihova autorica je Wilhelmine van Hasselt-Barth, operna pjevačica iz 19. stoljeća.

Glavni kip stoji na Mozartplatzu od 1842. Izlio ga je Münchenu, a modelirao Ludwig Schwanthaler. Mozart je tu visok, ozbiljan, u ogrtaču, s papirom i olovkom, i gleda u daljinu kao da sluša nešto što mi ne čujemo. Izgleda dostojanstveno, što je zanimljivo, jer dostojanstvo nikad nije bilo njegova jača strana. Pravi Mozart pisao je pisma pune viceva o stražnjicama i smijao se tako glasno da su ga se plemići sramili. Bronca je, srećom, gluha i pristojna.

Na otkrivanju su bila dvojica njegovih sinova. Udovica Constanze nije dočekala ceremoniju, umrla je nekoliko mjeseci ranije. Pedeset godina je čuvala muževu slavu, a kad je grad napokon bio spreman, nje više nije bilo. Salzburški tajming, kakav se rijetko viđa.

Kad su kopali temelje za kip, pod trgom su naišli na rimski mozaik. Grad je htio počastiti jednog genija, a iskopao je tuđu prošlost. U Salzburgu je to normalno: zabiješ lopatu i nađeš nekoga tko je ovdje bio važan prije tebe.

Danas se oko kipa vrte fijakeri, golubovi i turističke grupe s kišobranima u zraku. Mozart gleda iznad njihovih glava. Navikao je. Za života je isto tako gledao iznad glava nadbiskupa.

Po gradu je razasuto još Mozarta: biste, reljefi, ploče na fasadama, likovi u izlozima, a najviše onih u zlatnom papiru. Mozartova kuglica je, kad se dobro pogleda, najuspješniji kip u gradu. Malen je, okrugao, sladak i dostupan svima. Nadbiskupi su dizali spomenike od mramora, a Mozart je dobio spomenik koji se jede i svaki dan ponovno proizvodi.

I tako stoji Mozart po Salzburgu: u bronci na trgu, golišav kod Ursulinki, nasmiješen na čokoladi. Svaki od njih gleda drugačije. Nijedan ne gleda prema nadbiskupskoj rezidenciji.

Otac Leopold bio je violinist i vicekapelnik u službi nadbiskupa, čovjek s ambicijom, metodom i dobrim osjećajem za posao. Rano je shvatio da mu je sin čudo. Odmah zatim shvatio je da se čudo može voditi na turneju. Mali Wolfgang je s pet godina skladao, s šest svirao pred caricom Marijom Terezijom, a sa sedam se po Europi vozio u kočiji koja je trusila kao da je nadbiskup osobno naručio loše ceste. Pariz, London, Haag, München, Beč. Djetinjstvo mu je bilo kofer, a rođendani su se slavili usput, između dva koncerta za plemstvo koje je plaćalo pohvalama i burmuticama.

S njim je putovala sestra Nannerl. Bila je jednako nadarena, ali je imala manu po kojoj je osamnaesto stoljeće bilo strogo: bila je žensko. Kad je odrasla, otac ju je vratio kući i udao. Wolfgang je dobio svijet, a Nannerl klavir u dnevnom boravku. Povijest pamti brata, a sestru zna tek iz bilješki.

Onda se pojavio Hieronymus von Colloredo, knez-nadbiskup od 1772., i u priču ušao najgori mogući šef. Nije bio monstrum. Bio je prosvijećeni reformator koji je volio red, kratke mise i radnike koji ne odlaze kad im se prohtije. Mozart nije bio ništa od toga. Za Colloredoa je bio dvorski glazbenik i orguljaš, sluga s notama, jedan od zaposlenika koji su za stolom sjedili niže od sobara, a iznad kuhara. Genij koji je u glavi nosio opere morao je skladati crkvenu glazbu po mjeri, i to tako da služba ne potraje dulje od dogovorenog.

Mozart je Salzburg mrzio onako kako mladi ljudi mrze svoj rodni grad: iskreno, glasno i s prtljagom spremnom za odlazak. U pismima je pisao da je grad provincijalan, publika gluha, a dvor težak. Bilo je u tome istine, a bilo je i taštine. To je stara kombinacija svakog talenta koji predugo sjedi u istom kafiću.

Obitelj se 1773. preselila preko rijeke, u veći stan na današnjem Makartplatzu, u takozvanu Kuću učitelja plesa. Više prostora, više klavira, više nemira. Mozart je putovao kad god je mogao, u Italiju, u Mannheim, u Pariz, uvijek u potrazi za boljim poslom i uvijek se vraćao praznih ruku. U Parizu mu je 1778. umrla majka. Kući se vratio s tugom i bez namještenja, natrag kod nadbiskupa kojeg nije podnosio. Život tako voli zatvarati krugove.

Wolfgang Amadeus Mozart rodio se 27. siječnja 1756. u Getreidegasse 9, na trećem katu kuće koja je danas najposjećeniji stan u Austriji. U njemu nitko ne živi, ali svi plaćaju da uđu. Salzburg je tako od jednog djeteta napravio ono što su nadbiskupi stoljećima pokušavali napraviti od soli, zlata i Boga: siguran prihod.

Kuća nije bila Mozartova. Pripadala je trgovcu Johannu Lorenzu Hagenaueru, prijatelju obitelji i, kad je zatrebalo, njihovom vjerovniku. Leopold Mozart je ovdje s obitelji unajmljivao stan na trećem katu od 1747. do 1773. Tri sobe, kuhinja, stepenice koje bi danas propale na svakom tehničkom pregledu. Najveći genij u povijesti glazbe rodio se kao podstanar. To se u vodičima ne ističe previše, jer "Kuća u kojoj je Mozart plaćao stanarinu" loše stoji na razglednici.

Tu je mali Wolfgang prvi put sjeo za klavir, tu je Nannerl vježbala dok je otac brojao taktove i planirao turneje, i odavde su kretali na putovanja po Europi s koferima, notama i nadom da će ih netko napokon dobro platiti. Kad su se 1773. preselili preko rijeke u veći stan, nitko nije stavio ploču na vrata. Nitko nije znao da se iz te kuće jednom neće moći izaći bez kupovine magneta.

Muzej je ovdje od 1880. godine, a vodi ga Međunarodna zaklada Mozarteum. Stoljeće nakon što je Mozart otišao ogorčen, grad je shvatio da su tri sobe na trećem katu vrijednije od pola nadbiskupske rezidencije. Kajanje se uredilo, ozvučilo i opremilo blagajnom.

Unutra je sve što bi pobožan posjetitelj želio vidjeti. Njegova dječja violina, mala, kao igračka iz koje je izašla polovica klasične glazbe. Klavikord na kojem je skladao. Portreti, pisma, dokumenti, prvi tiskani notni zapisi. I pramen kose, jer svaka prava religija mora imati relikviju. Srednji vijek je čuvao kosti svetaca, a Salzburg čuva Mozartove pramenove. Razlika je manja nego što bi se htjelo priznati.

Sobe su tihe i uredne, s vitrinama, rasvjetom i natpisima na nekoliko jezika. Mozart je bio sve samo ne tih i uredan. Bio je glasan, prost, duhovit, rastrošan i neprestano u dugovima. Da danas uđe u vlastiti stan, vjerojatno bi ga zbog ponašanja zamolili da izađe. Ovaj put bez udarca nogom, ali s istim pogledom.

Najbolje je gledati posjetitelje. Penju se uskim stepenicama u redu, zbijeni kao putnici u tramvaju, s audiovodičem na uhu. Pred violinom zastanu i utihnu, kao da očekuju da će zasvirati sama. Japanska grupa, američka obitelj, školarci kojima je dosadno, penzioner koji ozbiljno čita svaki natpis. Svi traže isto: trenutak u kojem će osjetiti genija. Uglavnom osjete samo da je soba manja nego što su mislili.

Ali baš u tome je jedina iskrena istina ove kuće. Genij nije nastao u palači. Nastao je u unajmljenom stanu iznad trgovine, uz oca koji je računao svaki kreuzer i grad koji ga nije htio zadržati. Velike stvari obično počinju u malim, skučenim sobama, s lošim grijanjem i stanodavcem koji kuca na vrata.

Na izlazu je, naravno, dućan. Kuglice, šalice, olovke, CD-i, kišobrani s potpisom koji Mozart nikad nije stavio na kišobran. Stotine ljudi dnevno izlaze na Getreidegasse s vrećicom u ruci i osjećajem da su dotaknuli nešto veliko.

Mozart je iz ove kuće otišao siromašan. Kuća je, od kada nema njega, prilično dobro stala na noge.

Constanze Weber, Mozartova žena, ušla je u povijest kroz sporedna vrata i tamo ostala stajati do danas. Mnogi su je voljeli kriviti: da je bila rastrošna, da nije znala voditi kuću, da je muža gurala u dugove, da je poslije njegove smrti loše upravljala njegovim naslijeđem. Svaka velika smrt treba krivca, a najlakše je optužiti onoga koji je ostao živ.

Istina je da je Mozart bio rastrošan i bez nje. Trošio je jer je morao izgledati kao da pripada aristokraciji, jer se glazbenik u osamnaestom stoljeću bez odjeće i stana ne prodaje plemićima. Constanze je s njim živjela u tom istom prividu, u stanu koji se preuređivao kad nije bilo za kruh, uz četvero male djece od šestero, i uz čovjeka koji je noću pisao remek-djela, a danju pisao molbe za posudbu. Nije to bila romansa iz kuglice od marcipana.

Bila je pjevačica, i to dobra, s obrazovanjem i glasom. Udala se za njega 1782. u Beču, protiv očeve volje, i to je bila jedna od rijetkih odluka u njegovom životu koju je donio bez Leopolda. Živjeli su u Beču, gdje je bio slobodan i gdje ga je novac trošio jednako brzo kao što ga je i dobivao.

Kad je umro 1791., imala je dvadeset i devet godina, dvoje žive djece, dugove i hrpu neukoričenih rukopisa koje nitko nije smatrao imovinom. Napravila je ono što bi svaka razumna udovica: počela je prodavati, prepisivati, dokazivati i tražiti. Izborila je mirovinu od cara. Organizirala je prvo izdanje njegovih djela. Sudjelovala je u nastanku biografije koju je napisao Nissen, njezin drugi muž, kojeg je poslije i nadživjela.

Drugi brak je ljudi često koristili protiv nje, kao dokaz da nije tugovala dovoljno dugo. Ali kad nemaš novca i imaš dvoje djece, tugovanje ima rok koji si ne određuješ sam. To je stara priča o tome kako se od žene traži svetost, a od muškarca samo prisutnost.

Umrla je 1842. u Salzburgu, iste godine kad je na Mozartplatzu otkriven kip njenog muža. Dočekala je tu ceremoniju, ali ne baš puno nakon nje. Pedeset godina je čuvala njegovu uspomenu — skupljala pisma, pregovarala s izdavačima, ispravljala laži. Danas se njegovo lice prodaje u zlatnom papiru po cijelom svijetu, a ona se spominje u jednoj rečenici, obično kao netko koga se sumnjiči.

Pokopana je na groblju svetog Sebastijana u Salzburgu, Sebastiansfriedhof, tik uz crkvu i tik uz staro gradsko srce. To je malo, tiho groblje s arkadama, obiteljskim kapelama i pločama koje voda i vrijeme polako jedu. Nalazi se na deset minuta hoda od Getreidegasse, od kuće u kojoj se njezin muž rodio, i od trga na kojem mu poslije njezine smrti podižu kip. Cijeli njezin životopis stane u krug od nekoliko stotina metara. To je jedina stvar koju Salzburg nije uspio naplatiti.

Njezin grob nije u središtu pažnje. Nije na popisu obaveznih postaja, nema reda, nema ulaznice, nema audio vodiča, nema grupe s kišobranom. Konstanzin grob stoji uz arkade, skroman i uredan, s pločom na kojoj piše njezino ime, i to je sve. Ljudi koji prolaze pored njega obično traže nekog drugog.

A oko nje su sahranjeni oni s kojima je bila povezana čitavim životom. Tu je njezin otac Fridolin Weber, koji je umro 1779. i kojeg je Constanze njegovala do kraja, tu je njezina majka Cäcilia, tu je njezina sestra Sophie, ona koja je bila uz Mozarta kad je umirao i koja je kasnije čuvala uspomenu na njega jednako tvrdoglavo kao i Constanze. Cijela obitelj Weber leži na istom groblju. Iznad njih arkade, u zidu je nadgrobni spomenik što ga je podigao Antonio Salieri, Kimberger i Sophie, a dvjestotinjak metara dalje je Mauzolej u kojem su pokopani nadbiskupi.

Wolfgang Amadeus Mozart umro je 5. prosinca 1791., u Beču, u stanu na Rauhensteingasse, a pokopan je dva dana kasnije na groblju svetog Marka, danas Sankt Marxer Friedhof, u bečkom predgrađu. Bio je to trećerazredni sprovod. Ne zato što su ga htjeli poniziti, nego zato što je tako izgledao propis za ljude bez naslijeđenog imetka. Nekoliko ljudi, svećenik, kočija i kiša, jer u Beču u prosincu uvijek ima kiše.

Što je najgore, pod jastučićem nije bio zaseban grob nego zajednička jama. U ono vrijeme se u Beču pokapalo u jednostavnim, zajedničkim ukopima, u redovima, bez spomenika i bez oznake mjesta. Nakon nekog vremena grobovi su prekopavani i ponovno zauzimani. Tako je najveći skladatelj u povijesti pokopan tako da se poslije nije znalo točno gdje leži. Zapis je postojao, sve ostalo nije.

Constanze nije bila na sprovodu. Bila je bolesna, i to je jedan od razloga zašto je cijela priča tako čudno isprazna. Nema dirljive scene na grobu, nema posljednjih riječi upisanih u kamen, nema oproštaja kod rake. Ostala je praznina koju su poslije generacije popunjavale pretpostavkama, mitovima i vlastitim potrebama.

Salzburg mu je za života plaćao premalo, a Beč ga je zakopao bez imena. Onda su se, kad je postao brend, oba grada potrudila da isprave povijest. Salzburg je dobio kip na trgu, Beč spomenik na groblju, oba kuglice, ulaznice i audio vodiče.

A Mozart leži negdje drugdje, u zajedničkoj jami koja je odavno prekopana, i nitko ne zna gdje.

Dvjesto godina kasnije oko njegove smrti vrte se turisti, orkestri i suvenirnice. On sam dobio je jednu od rijetkih stvari koje se ne mogu kupiti ni prodati: točno onoliko mjesta koliko i svaki obični Bečanin koji je te godine umro od tifusa.

Umro je kao siromašan čovjek trećega razreda. Sahranili su ga kao siromašnog čovjeka trećega razreda. A onda su ga proglasili genijem i počeli naplaćivati ulaz na sve što ima njegovo ime.

Osim groba. Na grob nema ulaznice, jer grob ne postoji.

Wolfgang Amadeus Mozart i Salzburg su najpoznatiji neuspjeli brak u povijesti glazbe. Grad ga je iznio na svijet, on ga je napustio ogorčen, a onda su oboje proveli sljedećih dvjesto godina glumeći da je sve bilo divno. Nitko ne voli priznati da je najveći sin jednog grada jedva čekao pobjeći iz njega.

Mozartovo djetinjstvo je Salzburg, i to je jedina faza koju grad rado priznaje. Rodio se 1756. u Getreidegasse, u unajmljenom stanu na trećem katu, sin vicekapelnika nadbiskupove dvorske glazbe. Prvu skladbu napisao je u tom stanu, kao dijete, a prve turneje po Europi krenule su iz te iste kuće. Salzburg je bio odskočna daska. Nije bio dom.

Ono što je za Salzburg stvorio kao odrastao čovjek uglavnom je crkvena i dvorska glazba, i to pod uvjetima koje je mrzio. Mise su morale biti kratke, jer je nadbiskup Colloredo htio urednu, prosvijećenu službu bez pretjeranog trajanja. Napisao je tamo niz crkvenih djela, među njima i Krunidbenu misu, koju je skladao 1779. u Salzburgu, a koja je poslije postala glazba za carska krunjenja u Pragu i Beču. Salzburg ju je dobio kao narudžbu. Prag i Beč su od nje napravili ceremoniju.

Tu su i rane simfonije, koncerti, divertimenti, serenade — sve ono što je pisao za vrijeme dok je još bio dvorski zaposlenik. Neke od njih su remek-djela, neke su posao. To se često prešućuje: velik dio Mozartove salzburške produkcije nastao je zato što je morao, ne zato što je htio. Genij je tamo radio po radnom vremenu.

U pismima je bio nemilosrdan, i to je najbolji izvor koji postoji. Salzburg je za njega bio provincija. Pisao je ocu, prijateljima, rodbini, i svaki put kad bi se vratio s putovanja, svaki put kad bi mu se otvorila mogućnost da ode negdje drugdje, u pismu bi se pojavilo isto olakšanje.

Prigovarao je gradu i društvu u kojem je nadbiskup birao što smije skladati. Bio je čovjek bez plemićke titule u svijetu gdje je titula otvarala sva vrata i gdje je glazbenik bio namještenik. 

Ali iza tog mladića koji je pisao pisma pune podsmijeha stajao je sin koji je trideset godina radio u gradu u kojem je njegova obitelj živjela, u kojem je imao prijatelje, u kojem je odrastao i u kojem je njegov otac umro. Njegova sestra Nannerl je tamo ostala cijeli život. Kuća u Makartplatzu, u koju se obitelj preselila 1773., bila je dom u kojem je poslije živjela njegova žena i u kojem je Constanze umrla 1842.

Kad se obitelj dvije godine kasnije vratila iz Pariza bez majke, vratili su se u Salzburg. Kad je 1779. dobio mjesto dvorskog orguljaša kod Colloredoa, prihvatio ga je. Vraćao se, dakle, više puta. Ne zato što je volio grad, nego zato što je on bio mjesto na koje se tada vratio u nevolji. To nije ljubav, ali je nešto blizu navike i nužde. Puno ljudi iz malih gradova to dobro razumije.

Otišao je 1781., u Beč, nakon sukoba s nadbiskupom Colloredom, i to nije bio razgovor nego izbacivanje. Grof Arco ga je izbacio na vrata uz udarac nogom u stražnjicu. U tom trenutku je Mozart prekinuo s dvorskom službom i praktički s gradom.

Ostatak života proveo je dalje od Salzburga. Vratio se samo kao gost. Otac mu je umro 1787. i tada je putovao kući, vjerojatno s grižnjom savjesti, jer je oca u posljednjim godinama izbjegavao i pisao mu oštro. Nije to bio ponovni susret s gradom, nego s vlastitim dugovima prema ljudima koji su u tom gradu ostali.

Zato Salzburg danas jest grad u kojem se najviše priča o Mozarta, a najmanje se zna koliko je taj odnos bio hladan. Grad je zaposlio genija, plaćao ga kao slugu, ponižavao po redu dvorskog protokola i ispratio ga nogom. Onda se, pedeset godina nakon smrti, i ubrzo nakon smrti njegove žene, sjetio da ga proglasi svojim ponosom.

Danas su Mozartovi kuglice, festival, muzej u rodnoj kući, kip na trgu, kuća na Makartplatzu i lice na svakoj drugoj šalici. Grad je od čovjeka napravio ono što su nadbiskupi stoljećima pokušavali napraviti od soli: pouzdan prihod. Samo što je ovaj put sirovina bio jedan mrtvi sin iz unajmljenog stana.

Salzburg je s vremenom odlučio zaboraviti svoju ulogu u njegovoj priči i sjetiti se samo njegova genija. To je sudbina svih gradova koji su vlastite ljude izbacili, pa ih poslije isklesali u bronci. Kajanje se uvijek lijeva nakon smrti, jer tada nitko ne traži ni novac ni izvinjenje.

Mozart je o tome znao sve, i to je najgorči dio njegovih pisma. Ljudi su mu se divili kad je svirao u dvorani, a sutra bi ga nadbiskupov komornik izbacio s vrata. To je stara priča o umjetniku u malom gradu: vole te kao zvijezdu i plaćaju kao konobara.