AUSTRIJA (AUSTRIA): SALZBURG #3 - Jedni dobiju slavu, drugi vreću zobi i udarac bičem

 

Salzburg je grad Mozarta, nadbiskupa i patuljaka, ali ako malo bolje pogledaš, zapravo je grad konja. Propinju se po trgovima, rigaju vodu, gledaju svisoka i pušu kroz nosnice s dostojanstvom koje bi postidjelo pola austrijskog plemstva. Nadbiskupi su voljeli konje iz istog razloga iz kojeg su voljeli barok: konj je skup, lijep i uvijek malo veći nego što treba.

Nasred Residenzplatza stoji fontana koju je između 1656. i 1661. podigao knez-nadbiskup Guidobald von Thun, a klesao Tommaso di Garona. Važi za najveću baroknu fontanu sjeverno od Alpa. Salzburg tu titulu nosi kao što nosi sve svoje titule: tiho, uporno i svakom turistu u lice.

Na dnu su četiri morska (sic!) konja koji izlaze iz kamena kao da su upravo izronili iz mora. Malo je čudno, jer najbliže more je stotinama kilometara daleko. Ali barok se nikad nije zamarao zemljopisom. Konji imaju širom otvorene oči, napete vratove i nosnice iz kojih šiklja voda. Izgledaju kao da su prestravljeni i bijesni u isto vrijeme, kao čovjek koji je upravo vidio račun u kavani na trgu. Iznad njih atlanti drže školjke, dupini se uvijaju, a na samom vrhu Triton puše u školjku kao da najavljuje dolazak nadbiskupa, kojeg već tri stoljeća nema.

Najbolje od svega je što ti konji ne služe ničemu. Stoje u bazenu i pljuju vodu. 

Da, upravo to, pljuju za dobrobit javnosti.

Golub sleti jednome na glavu. Konj se ne pomakne. Dijete baci kovanicu u vodu, pa drugu, a konj se ni tada ne pomakne. Jedna Japanka ga slika s tri strane, pa se namjesti ispred njega i napravi znak V prstima. Konj i dalje pljuje.

Deset metara dalje stoji pravi konj, smeđ, s vrećom zobi oko glave, upregnut u fijaker. Muhe mu slijeću na oko. Čeka. Svako malo udari kopitom o kamen, onako, bez razloga, samo da se zna da je živ. Gleda prema fontani. Možda i ne gleda. Konji ne govore što misle.

Ovi konji ne vuku kočiju. Nikad nisu. Ne nose viteza u oklopu i nikad nisu namirisali barut. Nitko ih nikad nije bičem potjerao uzbrdo po blatu, ni po kiši, ni u četiri ujutro.

Ovaj u fontani nikad se nije umorio, nikad nije bio gladan i nikome nije dugovao ništa.  Brate, tri stotine godina ne radi ništa, a svi mu se dive.

Bolji opis aristokracije teško da postoji.

Ajmo  dalje. Pferdeschwemme, uz današnji Herbert-von-Karajan-Platz. Tu je ono što bi danas bila autopraonica za službena vozila: bazen u kojem su se prali konji iz nadbiskupske konjušnice. Ta je konjušnica danas Festspielhaus, pa tamo gdje je nekad mirisalo na sijeno i znoj sada miriše na parfem i operne karte od tristo eura. Napredak, u jednoj rečenici.

Pojilište je dobilo baroknu raskoš krajem sedamnaestog stoljeća, za vrijeme Johanna Ernsta von Thuna, onog istog koji je naručio patuljke. Taj čovjek je očito volio da mu je oko kuće zanimljivo. Nasred bazena stoji kip krotitelja konja Bernharda Michaela Mandla s kraja tog stoljeća. Mišićavi mladić drži uzde propetog pastuha, a cijela scena izgleda kao trenutak prije nego što nekoga bolno udari kopito. To je alegorija razuma koji obuzdava strast. Konj je, sudeći po izrazu lica, imao drugačije mišljenje.

Iza bazena je zid s freskama konja, cijela galerija pastuha u pozama s natjecanja ljepote. Propinju se, kreću u kas i pokazuju profil, kao da su naslikani za katalog nadbiskupske konjušnice. Konji na zidu gledaju dolje u bazen gdje su se njihovi stvarni kolege prali, a ovi stvarni su vjerojatno gledali gore i mislili: lako je vama, vas nitko ne četka.

I tu je ista ona salzburška poanta koju su već otkrili patuljci. Nadbiskupi su umrli. Konjušari su umrli. Pravi konji, oni koji su se tu prali, odavno su završili kao kobasice ili ljepilo, jer se onda nije bacalo ništa. Kneževina je ukinuta, konjušnica je postala koncertna dvorana, a Napoleon je došao i otišao, vjerojatno na konju koji nije dobio ni spomenik.

A kameni konji još se propinju. Još pljuju vodu, još se otimaju krotitelju i još poziraju na zidu.

Najbolji konj, kako je to Salzburg odavno shvatio, onaj je koji ne mora nikamo ići. Samo stoji na trgu, skupo izgleda i pušta da se drugi dive. To je vještina koju su nadbiskupi pokušavali svladati cijeli život. Konji su je dobili od kamenoresca.

Na Residenzplatzu je jedanaest ujutro i sunce već prži kamen. Ispred katedrale stoje u redu, jedan iza drugoga, kao taksiji. Samo što ovi taksiji imaju repove. 

Kočijaš sjedi gore u crnom kaputu i s polucilindrom. Puši. Gleda u mobitel. Svako malo dobaci nešto prolaznicima, na engleskom, na talijanskom, na ruskom, uvijek iste tri rečenice. "Old town. Forty minutes. Very nice." Ljudi se zaustave, pitaju cijenu, pa odu. Kočijaš opet gleda u mobitel. Konj ne gleda ništa. 

Dva konja. Haflingeri, oni mali, debeli, s onom plavom kosom koja izgleda kao da je netko pustio tinejdžera da se sam ošiša. Idem lijevo, idem desno, u redu, mirno, svaki s remenom preko njuške kao da su na policijskom ispitivanju. Ne gledaju u kameru. Konji nikad ne gledaju u kameru. Gledaju u kamen, u sljedećih pet metara, i to je sve što ih zanima u životu.

Iza njih kočija. Drvena, ulaštena, sa crvenim jastucima i dekicom presavijenom na sjedalu, kao da je netko pripremio mjesto za gospodu koja nikad nisu došla. Straga, gotovo nevidljiv, sjedi tip u žutoj majici i s mobitelom u ruci. Turist koji je platio vožnju i sada gleda u ekran dok se vozi kroz grad star tisuću godina. Toliko o romantici.

A gore, na kočiji, sjedi on. Šešir, naočale, prsluk, kožna lica koja su vidjela više zima nego što je bilo potrebno. U ruci bič koji je tu više za fotografiju nego za konje, jer se ovi haflingeri ne trebaju tjerati; oni bi išli i bez njega, jer rade to cijeli život i znaju rutu bolje od kočijaša. Lice mu je mirno. Ne nasmiješeno. Samo mirno, onako kako izgleda čovjek koji je odlučio da ga ovaj posao više ne može ni razveseliti ni naljutiti.

Onda pored para bijelaca stane obitelj iz Teksasa. Otac je velik i crven u licu, majka ima naočale za sunce, a dva dječaka već su se popela na stepenicu prije nego što je itko išta platio. Pogode se. Kočija se zanjiše kad otac sjedne. Bijelac s lijeve strane osjeti teksašku težinu. Ne kaže ništa. Konji nikad ne kažu ništa.

Krenu.

Kopita na kamenu: klop, klop, klop. Taj zvuk Salzburg čuje već trista godina i više ga ne primjećuje, kao otkucaje vlastitog srca. Residenzplatz, preko trga pored barokne fontane s mramornim konjima koji tri stoljeća pljuju vodu i nikad nisu odradili ni jedan pošteni dan. Pored Getreidegasse, one uske ulice gdje se iznad dućana još ljuljaju stare željezne reklame, a ispod njih turisti plaćaju devet eura za kuglicu od marcipana umotanu u zlatan papir. Pored Mozartove rodne kuće, gdje je čovjek koji je umro u trideset i petoj u Beču, sam, u dugovima, postao najisplativiji sugrađanin u povijesti ovoga grada. Pored Sachera, gdje netko upravo plaća osam eura za komad torte. Pored Doma, gdje su nadbiskupi stoljećima ulazili s pratnjom i konjima, i nijednog konja nisu poznavali po imenu. Pored rezidencije, gdje su ti isti nadbiskupi sjedili za stolom i dijelili zemlju, sol i grijehe. Pored mramornih patuljaka u Mirabellu, koji su nadživjeli sve njih.

Mlađi dječak se nagne i pita kako se konj zove.

"Franz," kaže kočijaš.

Možda se i zove Franz. Možda se zove kako god kočijaš toga dana odluči. Turisti uvijek žele ime. S imenom je fotografija bolja.

Kod Kapitelplatza se zaustave. Svi se slikaju. Majka se slika s konjem, glavu prisloni uz njegov vrat i nasmiješi se. Konj zažmiri. Od sunca, ili od nečeg drugog. 

U Beču, kad je vani više od trideset i pet stupnjeva, kočije ne smiju voziti. To je zakon. U Salzburgu pravila nema. Nekad je bilo: trideset stupnjeva i konji idu doma. To su gradski oci jednoglasno odlučili, lijepo i svečano, a onda su 2023. potpisali novi ugovor s fijakerima i tu odredbu tiho izbrisali. Nitko nije objasnio zašto. Nije bilo ni svađe u novinama, ni prosvjeda, ni velike afere. Samo je jednog jutra granica prestala postojati, kao što u ovom gradu prestaju mnoge stvari: bez buke, bez objašnjenja i uz pristojan osmijeh.

Tako danas konj na Residenzplatzu radi i kad je trideset i pet. Radi i kad je trideset i šest. Turist pita kako se zove, kočijaš kaže neko ime, konj ne pita ništa. Kamen pod kopitom je vruć, sjenke ima samo u uskoj ulici, a voda je u pojilištu kod Pferdeschwemme topla kao juha. Nema zakona koji to zabranjuje, jer je zakon otišao u mirovinu prije konja.

Popodne se vrate na trg, u isti red, na isto mjesto. Kočijaš broji novac. Teksašani odu po sladoled. Franz spusti glavu, neko mu natakne vrećicu sa zobi, i on opet žvače, polako, gledajući u kamen ispred kopita.

Iza njega stane sljedeći.

Kod Doma zvona otkucaju dva. Nitko ne podigne pogled. Ni ljudi, ni konji. Navečer se odvezu izvan grada, u štale na periferiji, daleko od Getreidegasse, daleko od Residenzplatza, daleko od nadbiskupa i njihovih kupola. Ondje mirišu sijeno i balega, i nikoga ne zanima kako se tko zove. Nema turista, nema mobitela, nema djece koja pitaju ime. Samo konji, štala i čovjek s lopatom koji je svoj posao odradio tisuću puta i ne planira o tome pisati memoare.

Na Residenzplatzu fijakeri stoje u redu kao ljudi pred kladionicom. Svi znaju da će čekati, nitko ne zna koliko, a nitko se ni ne žali, jer se žaliti ionako nema kome. Iza njih je katedrala, ispred njih rezidencija nadbiskupa, a u sredini fontana s mramornim konjima koji tri stoljeća pljuju vodu i nisu odradili ni jedan pošteni dan.

Pravi konji to gledaju svaki dan. Ako konj ima smisla za humor, ovaj trg mu je stand-up program bez kraja.

Kočijaš sjedi gore na boku, u kaputu koji je vidio više sezona od njega, ili bez, ako vrijeme dopušta. Na glavi ima šešir ili polucilindar, u ustima cigaretu, a u očima pogled čovjeka koji je Mozartovu priču ispričao jedanaest tisuća puta i više ne zna je li Mozart postojao ili ga je izmislila turistička zajednica. Zna tri jezika, po par rečenica od svakog. "Altstadt." "Mozart house." "Sound of Music, very famous." To je cijela njegova lingvistika, a hrani obitelj bolje od pola profesora na sveučilištu.

Kočijaši na Residenzplatzu su posljednji pošteni trgovci u gradu. Ne prodaju ti kuglice od marcipana u zlatnom papiru, ne glume da je ovo duhovno iskustvo. Kažu ti cijenu. Ti se trgneš. Oni slegnu ramenima i zapale novu. Znaju da ćeš se vratiti, jer si došao iz Ohija i nećeš valjda kući bez slike s konjem.

A konji stoje. Konj je jedini na trgu koji je stvarno umoran i jedini koji to ne pokazuje. Ne žali se. Konji nemaju sindikat. Imaju samo kopita i strpljenje, a to je, ako mene pitaš, isto što i radnička klasa, samo s boljim zubima.

Ispod repa mu visi vreća, jer grad ne podnosi da mu netko na barokni kamen ostavi nešto prirodno. Stotine godina ovdje su nadbiskupi ostavljali gore stvari od balege, ali za njih vreću nitko nije izmislio.

Između vožnji je čekanje. Kočijaši stoje u grupici, puše, psuju vrijeme, gradsku upravu i cijene goriva, iako nemaju motor. Pričaju o konjima kao drugi muškarci o ženama: s ljubavlju, ljutnjom i iskustvom. Svaki ima svoju teoriju o zobi, potkovama i turistima iz Amerike. Nijedna nije znanstveno dokazana, a sve su točne.

Kameni konj dobio je slavu, pravi konj dobio je posao, a kočijaš je dobio pivo. Od te trojice samo jedan zna što je dobar dan.