TAGGENBRUNN

 

Dvorac Taggenbrunn stoji na brijegu iznad St. Veit an der Glana već osamsto godina. Prvi put se spominje u dokumentima 1142. godine, što je dovoljno davno da nitko više ne pamti zašto. Imali su ga vitezovi, imali su ga grofovi, imali su ga ljudi čija imena danas nitko ne može izgovoriti bez tri pokušaja i suhih usta. Imena se mijenjaju, dvorac ostaje. Tako i treba biti. To je u stvari jedino pravilo arhitekture koje vrijedi — kamen je dulji od čovjeka, i kamen na kraju uvijek pobjeđuje.

Stoji na brijegu okruženom vinogradima. To je pametna pozicija. Brijeg ti daje pregled, vinograd ti daje vino, a vino ti daje sve ostalo što čovjek može poželjeti od života kad uđe u određeno doba. Sa zidova vidiš dolje cijelu dolinu Glan, vidiš Lorenziberg na sjeveru, vidiš Magdalensberg na jugu, vidiš sva ona polja i sela i autoceste koje su Austrijanci uredno isplanirali da bi se po njima kretali još urednije. Dvorac to gleda i ništa ne kaže. Dvorci ne komentiraju autoceste. Dvorci su preživjeli rimske putove, srednjovjekovne puteve i konjske kočije — autocesta im je samo zadnja moda, koja će proći kao i ostale.

Dvorci propadaju ako ih nitko ne voli, kao i ljudi. Krov se urušio. Zidovi su pucali. Šumski miševi su preuzeli ono što su ranije držali grofovi. Sve je išlo po starom planu zaborava, planu po kojem u Europi propada barem polovica dvoraca, jer nitko nema vremena ni novca da ih sve drži uspravnima, a oni koji imaju jedno ili drugo obično nemaju ono treće, što je strpljenje.

A onda — i tu počinje druga priča, jer dvorci kao i ljudi ponekad dobiju drugu priliku — došao je netko tko je rekao "ovo neće propasti." U svakoj priči o obnovljenom dvorcu postoji jedan čovjek koji je rekao "ovo neće propasti," i ako bi se sve ta imena skupila zajedno, dobili bi popis ljudi koji su Europu spasili od vlastite lijenosti. Taggenbrunn je dobio svog spasitelja, Alfred Riedl mu je ime, i krenuo je u obnovu. Zidovi su se ponovo dizali. Krov se vratio na svoje mjesto. Vinograd, koji je tu bio od pamtivijeka jer u Koruškoj se vino pravi dulje nego što se piše povijest, vraćen je na noge i počeli su praviti ozbiljno vino — sauvignon blanc, chardonnay, ono što danas piju ljudi koji prije četiri stotine godina ne bi mogli ni razgovarati s grofom koji je tu jeo divljač.

Jacques Lemans je austrijska tvrtka za satove i nakit, osnovana 1974. u Koruškoj, u St. Veit an der Glanu. Osnovao ju je Alfred Riedl. Drži je i danas, pedeset godina kasnije, i od tada je u obiteljskim rukama — što u poslu znači da je netko dovoljno tvrdoglav da je nije pustio, i dovoljno mudar da je nije izgubio.

Sreća je dio toga. Uvijek je sreća dio toga, a tko kaže drukčije, taj je ili lažac ili nije nikad ništa napravio. Bio je na pravom mjestu u pravo vrijeme — to je prvi sastojak svake biografije koja vrijedi čitanja.

Imao je prijatelja. Prijatelj je imao tvrtku za satove. Forsirali su to zajedno, kao što se forsira u dvadesetima — sa puno entuzijazma i premalo sna, sa kavom umjesto doručka. A onda se prijatelju zgadilo. Prijatelji to rade. Krenete u nešto zajedno i jednog jutra on otvori oči i kaže "nije za mene." Prodao mu je tvrtku. I tu počinje prava priča, jer prava priča nikad ne počinje s rođenjem, počinje onog jutra kad ti netko preda ključeve nečega i kaže "tvoje je sad, snađi se."

Snašao se. Dao je tvrtki ime — Jacques Lemans. Ne pitajte zašto baš to. Ime mora samo zvučati kao da je netko nekad nešto značio, i Jacques Lemans zvuči — francuski, malo trkački, malo elegantan, kao da pripada čovjeku koji puši na terasi nekog hotela u Monaku i ne plaća račune.

Onda dolazi taj trenutak. U svakoj poslovnoj priči postoji taj trenutak. Trenutak kad mali ribar baci udicu i upeca kita. Njegov kit zvao se Bernie Ecclestone.

Šef Formule 1, čovjek koji je pravio i razgrađivao karijere uz doručak. Većina ljudi Bernieja Ecclestonea nikad u životu ne sretne. Manji broj ga sretne i ode bez ičega. Najmanji broj ga sretne i nešto dobije. Naš čovjek je bio u tom najmanjem broju. Ustao je iz stolice s licencom u rukama — licencom za satove Formule 1. Prvi brand satova u povijesti koji je razvio kolekciju Formule 1 pod licencom. Prvi. Ta riječ opet — prvi. Prvi znači da prije njega toga nije bilo, što znači da je netko morao biti dovoljno glup ili dovoljno pametan da to napravi, a granica između te dvije stvari u poslu je obično tanja od papira na kojem je potpisan ugovor.

Sada — 120 zemalja. U trideset tih zemalja njegov je brend tržišni lider u segmentu od 100 do 500 eura. To je pravi pojas satova, pojas u kojem ljudi kupuju ozbiljno ali ne previše ozbiljno, gdje sat nije ulaganje nego samo sat, ali sat za koji daješ pravi novac.

Kad ga pitaju kako je uspio, daje uvijek isti odgovor. Profesionalizam. Predanost brendu. Težnja za napretkom. Ambicija. Marljivost. Kvaliteta rukovanja. Riječi koje zvuče kao da ih je nacrtao netko tko je previše puta čitao poslovne časopise. Ali kad ih on izgovara, drugačije zvuče, jer iza tih riječi stoji četrdeset godina rada, dvije recesije koje je preživio, svaki vikend koji nije proveo s djecom, svaka noć u hotelima čija se imena ne pamte. Riječi su iste, samo cijena tih riječi razlikuje čovjeka koji ih izgovara iz iskustva i čovjeka koji ih izgovara iz priručnika.

Neovisnost. To je drugo što ističe. Nikad nije prodao tvrtku većem igraču. Veliki su nudili novac. Veliki uvijek nude novac. Jednom pristaneš i odjednom više nisi šef, nego zaposlenik svog vlastitog imena. To je kraj svake priče. On je rekao ne. Više puta. To "ne" je možda najvažnija riječ koju je izgovorio u životu, jer riječi "da" je izgovorio mnogo, ali to jedno "ne" je čuvalo sve te "da" od propasti.

I to je sve. Sreća, prijatelj, Bernie, prvi brand Formule 1, 120 zemalja. Ne investitorima, da poslu. Šezdeset godina svedeno u jedan paragraf. Kao i sve dobre priče.

Satovi tiktakaju i dalje, na ručkovima u Tokyu, Buenos Airesu, Beču, Zagrebu, gdje god ima ljudi koji žele znati koliko je sati, a žele to znati gledajući nešto što ne izgleda jeftino.

Sad je Taggenbrunn vinski dvorac, ali ne samo to. Imaju i koncerte. Postavljaju ljetnu pozornicu u dvorištu i ljudi dolaze u srpnju i kolovozu slušati klasiku, slušati jazz, slušati što već postoji da se sluša. Zvuk u dvorištu dvorca je drugačiji nego zvuk u koncertnoj dvorani. Kamen vraća zvuk drugačije od betona — toplije, sporije, sa malo eha koje zvuči kao da sa tobom slušaju i prijašnji vlasnici dvorca, negdje iz dubine zidova. Možda i slušaju. Mi to ne znamo. Mrtvi grofovi ne potpisuju peticije.

Vinograd je ono što me osobno najviše zanima u cijeloj priči. Vinograd je strpljiv. Vinograd ne lovi turiste, vinograd ne traži licence, vinograd ne ide na koncerte. Vinograd samo raste, godinu za godinom, na padini ispod dvorca, sa svojim malim zelenim grozdovima koji u srpnju izgledaju neozbiljno a u rujnu se pretvore u nešto što čovjek može staviti u bocu i čekati pet godina i onda popiti za nečiju smrt ili rođenje ili svadbu. Vinograd radi pravi posao na dvorcu. Sve ostalo je dekoracija, koliko god lijepa bila.

Vinari koji ovdje rade — to su ozbiljni ljudi. Ozbiljni ljudi s isprljanim rukama i s tihim glasom, koji znaju razlikovati pet sorti grožđa po mirisu na pedeset metara. Oni dvorac vide iz svog kuta, iz kuta čovjeka koji se savija nad vinovom lozom, i njihov kut je možda najpošteniji kut iz kojeg se Taggenbrunn može gledati — odozdo, kroz lišće, sa pogledom čovjeka koji radi za nešto što neće ni popiti, jer dobro vino dozrijeva dulje od strpljenja onih koji ga prave.

Imaju i restoran. Imaju i mjesto za vjenčanja, jer u Europi se sve mora moći vjenčati, čak i ljudi koji se neće zadržati dovoljno dugo da bi se rastali u istom dvorcu. Imaju vinske degustacije. Imaju sobe za prenoćište, za one koji žele biti grofovi jednu noć i koji će sutra ujutro platiti grofovski račun, ali ima takvih ljudi i nema u tome ništa loše. Bolje da se ljudi prave grofovima na jednu noć nego da se prave nečim gorim cijeli život.

Pa kakav je danas taj Taggenbrunn, ako sve skupimo? Stari kameni dvorac s novim životom. Vinograd koji ima ozbiljne nagrade. Pozornica koja ljeti svira. Restoran koji puni stolove. Mjesto koje je preživjelo osamsto godina i sad, u svojoj devet stoljetnoj fazi, izgleda bolje nego u nekim svojim mlađim danima. Tako i to ide. Neki dvorci, kao i neki ljudi, dođu na svoju najbolju formu kasno u životu, kad konačno shvate što su, i kad se okolnosti slože da im to dopuste.

I stoji tako, gledajući dolje preko vinograda na dolinu, sa vjetrom koji puše s Karavanki na jugu, sa zvonom crkve u St. Veitu koje se čuje kad nema previše prometa. Drevan, miran, gotovo besposlen na onaj način kako su besposleni jedino oni koji su svoje već odradili. A turisti dolaze gore autom, slikaju zidove, kupuju vino, plate sobu, odu kući u Beč ili Hamburg ili gdje već, i pričaju prijateljima da su bili u jednom austrijskom dvorcu. Taggenbrunn ih ne pamti. Taggenbrunn nikad nikoga ne pamti. Tisuće su ljudi prošle kroz njegove zidove u osamsto godina — vitezovi, grofovi, pisari, sluge, vojnici, turisti — i svi su otišli, a dvorac je ostao.

A ako pogledaš s vinograda Taggenbrunna preko doline, na istok, vidjet ćeš ga. Ne moraš ga tražiti. Nameće se sam. Stoji na onom svom kupastom brdu, šesto metara iznad polja, kao da je netko uzeo dvorac u ruke i položio ga na vrh kruha — Hochosterwitz, najljepši dvorac Koruške, ako ne i cijele Austrije, ali tako kažu svi za svoj dvorac pa neka ostane.

Vidiš ga otud kao igračku. Sa zidovima koji se spuštaju u spiralama oko brda, sa svojih četrnaest vrata koje su nekad branile od Turaka, od Mađara, od svega što je dolazilo s istoka, a istok je u srednjem vijeku uvijek nešto slao. Hochosterwitz nikad nije pao. Nikad. To moraš znati. Drugi dvorci su padali, gorjeli, mijenjali vlasnike kao haljine na svadbi, ali Hochosterwitz je stajao. To je njegova jedina osobina i to je dovoljna osobina za jedan dvorac.

Idi i tamo. Ne ostani samo na Taggenbrunnu. Penjanje je sporo, jer sa svakim vratima umoriš još malo i razmisliš još malo, što je u stvari način srednjovjekovne arhitekture da te natjera na poniznost prije nego što stigneš gore. Gore je dvorac. Gore je vidik. Gore je nešto čega nema drugdje u Europi — osjećaj da si u dvorcu koji je stvarno bio dvorac, ne dekoracija, ne hotel, ne mjesto za snimanje filmova, nego pravi dvorac koji je pravi posao radio prave godine.

Tako da kad završiš s Taggenbrunnom — s njegovim vinom, s njegovom pozornicom, s njegovim spokojnim kamenom — uzmi karte u ruke i idi do Hochosterwitza. Dva dvorca u jednom danu su luksuz koji se u Koruškoj može priuštiti, jer Koruška ima više dvoraca po kvadratnom kilometru nego što ima razloga za toliko dvoraca. Stvari su se ovdje gradile temeljito. I to je možda jedina prava razlika između Koruške i ostatka svijeta — ovdje su gradili da ostane, i ostalo je.

Taggenbrunn ti pokazuje što kamen može postati kad ga čovjek voli. Hochosterwitz ti pokazuje što kamen može izdržati kad ga čovjek mora voljeti. Dva različita lica istog srednjovjekovnog razgovora, dvije iste vrste vječnosti, samo u različitim oblicima.

Vidjet ćeš kad budeš stajao gore.