SCHAU, DIE KATZE

 

Ja sam mačak. Ime nije važno. U St. Veitu i okolini ime nije važno svakako, jer ovdje su sva imena stara, sva su njemačka, a njemačka imena su za mačke previše duga. Ljudi ih izgovore i dok izgovore, ti se već umoriš. Ja se odazivam na Mau, na Pst, na bilo što kratko što netko izgovori dok drži konzervu u ruci. Konzerva je univerzalni jezik, stariji od njemačkog i hrvatskog i svih ostalih.

Živim u središnjoj Koruškoj, kažu ljudi koji vole govoriti gdje žive. Ja kažem živim tu gdje je trava i miševi i topli kamen za poslijepodne. To je sve što treba mački znati o svom položaju u svijetu. Sve ostalo je geografija, a geografija je čovjekova bolest.

Općina nam je smještena u jugu okruga St. Veit an der Glan. Glan, to je rijeka. Teče istočno od mene, kroz svoju dolinu koju zovu Glantal, što je ime koje zvuči kao da netko kihne kad ga izgovori. Rijeka teče polako jer ovdje sve teče polako, pa i vrijeme. U Koruškoj su sati duži nego drugdje. Ne znam zašto. Tako je oduvijek. Mačke to osjećaju, ljudi ne, jer ljudi gledaju u sat umjesto u sjenku stabla.

Krajolik obuhvaća istočni dio doline Glan, sjeveroistok one visoravni koju zovu Glantaler Bergland, sjever Zollfelda i zapad Launsdorfške depresije. Sve te riječi sam pokupio od ljudi koji o tome pričaju u dvorištu. Ja u tim riječima ne vidim ništa. Ja vidim brda i polja i ceste i mjesta gdje je dobar lov i mjesta gdje nema ničega. To je mačja geografija. Mnogo praktičnija od ljudske.

Na sjeveru naše zajednice diže se Lorenziberg. Brdo. Nije veliko, ali jest brdo, a brdo je brdo bez obzira na visinu, kao što je miš miš bez obzira jede li sir ili kruh. Lorenziberg je izvan općine, što ljude jako zabavlja, jer ljudi su vrlo zaokupljeni granicama. Linija na karti znači više njima nego stvarnim stvarima koje nas okružuju. Brdo ne zna da je izvan općine. Brdo samo stoji tamo i vrši svoju brdsku dužnost — biti veći od tebe.

Glavno selo je u podnožju tog brda. Kuće s crvenim krovovima, dvorišta s drvima naslaganim previše uredno, jer Austrijanci slažu drva tako uredno da se mačka osjeća krivom kad samo gleda u tu hrpu. Kao da je hrpa ljepša od mene. Ali ja sam mačak i ja sam ljepši od svake hrpe drva, čak i od austrijske. Tako mora biti.

Južno od glavnog sela imamo Muraunberg, Hörzendorfer See i Tanzenberg. Tri imena, tri mjesta. Hörzendorfer See je jezero. Malo, mirno, okruženo trskom i jednom-dvije kuće što ga gledaju kao da gledaju u svoju vlastitu starost. Mačke ne idu blizu vode. Voda je nesporazum između nas i prirode. Ali volim sjediti na nekoj klupi pored jezera u rano jutro, gledati kako se magla diže s vode i kako patke plove u redu kao djeca koja idu u školu. Patke su glupe, ali na lijep način.

Tanzenberg — to znači plesno brdo. Lijepo ime. Ne zato što tamo netko pleše, nego možda zato što je nekad davno netko plesao, ili zato što je nekom tipu koji je davao ime to brdo izgledalo kao da pleše na obzoru. Imena se daju ovako u ovim krajevima — pijano u kasnu večer, a onda ostanu tisuću godina.

Ali ono što me stvarno zanima leži malo dalje, prema istoku, gdje se zemlja spušta prema Launsdorfskoj depresiji. Tu je dvorac Taggenbrunn. Stoji na blagom uzvišenju iznad polja, dvorac koji ne pokušava biti dvorac. Ne urla. Ne razmeće se. Samo sjedi tamo gore, drevan, polu-srušen, polu-obnovljen, kao stari mačak koji je vidio toliko zima da više ne broji. Zidovi su ti debeli, kameni, hladni i ljeti, što je za mačku najveći kompliment koji jedan zid može dobiti. Penjao sam se po njima jednom. Znam što govorim.

Put od St. Veita prema Taggenbrunnu — to je put koji svaka mačka koja ima samopoštovanje treba prijeći barem jednom u životu. Ide preko polja, pored njiva, kroz manja sela koja izgledaju ista kao prije sto godina, samo s antenama na krovovima. Ide pored kapelica u kojima Marija stoji s blagom rezignacijom žene koja je vidjela previše. Ide pored krava koje pasu i koje gledaju u tebe kao filozofi. Krava i mačka mogu satima sjediti jedna pored druge i ne reći ništa, i to je bolja konverzacija nego većina razgovora koje ljudi vode među sobom.

Magdalensberg na jugoistoku — to je još jedno brdo, ali ovo brdo je posebno, jer na njemu je nekad davno stajao rimski grad. Pravi rimski grad, sa svim onim što rimski grad treba imati — forum, hramovi, kuće s mozaicima, robovi, vino, intrige. Sad je sve to pod zemljom ili u muzeju. Arheolozi dolaze i kopaju i nalaze sitnice — novčić, glavu nekog božanstva, cipelu, nešto. Ljudi se uzbude svaki put kad nađu cipelu, kao da je cipela vrijednija od žive mačke koja sjedi tu pored njih. Ali tako je s ljudima. Mrtve cipele cijene više od živih bića. To je njihov problem, ne moj.

Ulrichsberg je na jugozapadu. Veće brdo, šumovito, mračno na vrhu. Tu su nekad bili Slaveni i prije njih Kelti i prije njih neki drugi koji nisu ni ostavili imena. Brda pamte, ali ne govore. Mačke se prema brdima odnose s poštovanjem koje se duguje svemu što je starije od nas.

Zollfeld je između svega. Široko polje, ravno, plodno, na kojem su se kroz povijest zaustavljale vojske, birali kraljevi, gradili gradovi i rušili gradovi. Sad je polje s kukuruzom i krmačama i nekoliko traktora koji idu polako jer je u Koruškoj sve polako. Nekad je tu stajala Virunum, glavni rimski grad ovog dijela svijeta. Sad ne stoji ništa. Trava raste preko svega, kao i uvijek. To je razlog zašto mačke vole travu — trava prelazi preko ljudskih projekata, ljudskih ratova, ljudskih kraljevstava, i samo nastavlja rasti, generaciju za generacijom, bez želje za slavom, bez potrebe za priznanjem.

Trava je u stvari mačja filozofija u biljnom obliku.

Vraćam se kući prije sumraka. Kući je negdje u glavnom selu, gdje se otvore vrata kuhinje kad zamjaučem na pravi način. Prošao sam pored svega — pored Lorenziberga koji se diže iznad mene kao stari ujak, pored Tanzenberga koji ne pleše ali ima dobro ime, pored Hörzendorfer Seea gdje patke završavaju svoj radni dan, pored polja koja Glan natapa već stoljećima.

Još ima sunca po podne. Još ima kamenog praga ispred ulaznih vrata na koji ću izlaziti svaki dan u tri popodne, i ljudi će prolaziti i govoriti Schau, die Katze, i ja ću ih ignorirati s onim mačjim dostojanstvom koje su Egipćani pravilno prepoznali kao božansko a Austrijanci samo kao zgodno.

A negdje gore na istoku, dvorac Taggenbrunn i dalje stoji. Ne čeka mene. Ne čeka nikoga. Samo stoji, kao što stoji već šest, sedam, osam stoljeća — broj nije važan, jer dvorcima brojanje godina ide drugačije, dvorci ne broje, dvorci samo nose vrijeme na svojim leđima.