WILD SPIRIT

 

Ja sam Stipe. Mačak. Šareni, dugodlaki, s bijelim šapama što izgledaju kao da sam ih umočio u mlijeko a onda zaboravio oprati. Imam osam godina, što u mačjim godinama znači da sam stariji od većine vas, mlađi od nekih od ovih konja, i mudar dovoljno da znam kad treba šutjeti i kad treba zamijaukati prema čovjeku koji nosi konzervu.

Živim ovdje, na Wild Spiritu, u šumi, pet kilometara od centra Zadra prema Kožinu. Klub je mali, kažu ljudi. Ja kažem — taman. Veliki klub bi imao previše ljudi, a ljudi su, kao što svaki mačak zna, problem koji se rješava strpljenjem i izborom dobrog skrovišta. Ovaj klub ima taman onoliko ljudi koliko je potrebno da netko stalno otvara konzerve i da netko ponekad ostavi vrata kuhinje otvorenima, što su dvije najvažnije stvari u životu jednog mačka.

Da bude jasno: meni nije ime Stipe. Meni je ime nešto drugo, nešto što mačke znaju a ljudi ne, ime koje izgovara samo majka kad si mačić, i koje zaboraviš čim ti ljudi daju svoje. Ali pristao sam na Stipe. Stipe zvuči ozbiljno, dalmatinski, kao da imaš prvenstvo u baru i znaš što hoćeš. Mogli su me nazvati Mrvica ili Mačo ili nešto budalasto. Stipe je u redu. 

Ima ovdje i jedan mlađi kolega, Ante, crn kao noć, juri okolo kao munja, lovi sve što se miče i misli da je prvi mačak koji je otkrio kako loviti miševe. Pustim ga. Mladi moraju misliti da otkrivaju svijet. Ja sam svoj mir izborio prije nekoliko godina i nemam potrebe to dokazivati svaki dan. On lovi, ja gledam. Različite životne faze.

Ovaj klub je osnovala Dijana, 2017. Od tada se mnogo toga promijenilo, kao što se uvijek mijenja, jer ljudi ne mogu mirovati ni pet godina. Preselili su se s Bilog briga na Put Nina, što je za mene bio period krize jer sam morao ponovo upoznati sve mirise. Kad mačku promijeniš teritorij, mačak ti to ne oprašta odmah. Treba mu vremena. Meni je trebalo tri tjedna i jedan miš da se pomirim s novom kućom. Miš je bio dar dobrodošlice — od mene njoj.

Sada nas ima pet konja u klubu. Tri hrvatska toplokrvnjaka, jedan kasač, jedan haflinger. Ja ih sve znam po imenu, iako neću tu otkrivati njihova imena, jer mačke ne otkrivaju imena drugih bez dozvole. Ali znam ih po koracima, po načinu kako diše svaki, po tome kako svaki spušta glavu prema tlu kad jede. Konji su veliki, glupi, dobri stvorovi. Ne zločesto glupi. Lijepo glupi. Glupi na način na koji ti čovjek nikad neće biti glup, jer čovjek je prepametan za vlastito dobro, a konj nije, i baš zato konj može biti sretan na način na koji čovjek ne može.

Western jahanje znači široka sedla, opuštene uzde, drugačiji štih. U Zadru i okolici kažu da su jedini koji to nude. Ja, iskreno, ne razlikujem western od engleskog. Sa moje pozicije — ispod stola, na zidu, na krovu šupe, na onom velikom drvenom kolutu gdje najviše volim sjediti — sve to izgleda kao čovjek koji se popeo na konja. Razlika je u širini sedla, kažu mi konji. Ja im vjerujem jer konji nemaju razloga lagati. Mačke lažu, psi lažu, ljudi lažu uglavnom. Konji jednostavno kažu što jest ili šute. Šute češće.

Tu je i nešto što zovu natural horsemanship. Konje jašu na bitless uzdama, bez žvale. To znači da konju ne stavljaju metal u usta, što je, ako pitaš mene — a ti me ne pitaš, ali svejedno — civiliziranije od većine stvari koje ljudi rade. Da netko meni pokuša staviti metal u usta, ne bih bio tako popustljiv kao naši konji. Ja bih grizao. Konji ne grizu. Konji samo trpe stoljećima, što je možda razlog zašto ljudi misle da su konji manje važni od mačaka.

Ljudi griješe. Konji su važniji od mačaka u jednoj bitnoj stvari — oni nose ljude, a mi mačke ne nosimo nikoga. Mi se nosimo. To je razlika. Ali u svemu ostalom, naravno, mi smo bolji.

Glavni razlog zašto ovaj klub postoji nije — da se zna — turisti. Turisti dolaze ljeti, sjašu zajedno, naprave gužvu, plate, slikaju se s nekim konjem ili s nekim šugavim mačkom (nikad sa mnom — ja se ne dam slikati lako, držim svoje dostojanstvo, iako se ponekad popustim ako vide da sjedim ozbiljno na drvenom kolutu i zapamti me kao kakvog dalmatinskog filozofa) — i odu kući u Austriju ili Englesku ili Nizozemsku, gdje će pričati prijateljima kako su jahali u Hrvatskoj. Lijepo. Plate, idu, mi ostajemo.

Glavni razlog su djeca. Posebno ona koja imaju neke poteškoće. Tu se događa nešto za što i ja, mačak skeptičan po prirodi, moram priznati — događa se nešto stvarno. Dolaze mali ljudi koji u školu ne mogu, koji imaju autizam, koji ne pričaju ili pričaju previše ili pričaju krivo. Stavljaju ih na konja. I konj — ovaj veliki, glupi, lijepi konj — čini ono što kompletna ekipa ljudskih stručnjaka ne može uvijek napraviti. Smiruje malog čovjeka. Daje mu ritam. Tijelo malog čovjeka osjeti tijelo konja, i nešto se događa što ne razumijem ja, ne razumiju ni oni, ali se događa, i poslije sat vremena dijete je drugačije nego kad je došlo.

Ja to gledam s krova šupe, gdje provodim popodneva. Krov šupe je najbolja pozicija u cijelom klubu. Gledam dolje, ležim na toplom limu, žmirim na pola — kao što mačke žmire kad žele da svijet misli da spavaju ali ne spavaju, jer mačka koja spava s oba oka zatvorena je ili mrtva ili budala, a ja nisam ni jedno ni drugo.

Vidim malog dječaka kojeg vode prema konju. Dječak se boji. To je u redu. Boji se i konja, i ljudi, i sebe samog. Konj se ne boji ničega. Konj samo stoji. Stoji onako kako konj stoji — težak, ozbiljan, miran kao planina. Dječak ga dotakne. Konj ne pomakne ni uho. Dječak se penje. Konj ne pomakne ni rep. Dječak sjedi gore, prvi put u životu osjeća što znači biti veći od svega oko sebe — i u tom trenu, taj dječak koji u školi ne može sjediti pet minuta, sjedi mirno deset minuta na konju i smije se. Smije se na način koji mu vjerojatno nije izašao mjesecima.

Imaju i druge stvari. Rekreativno jahanje, terensko jahanje, dječji rođendani. Rođendani me iritiraju. Klinci vrište. Klinci jure. Klinci traže mačku da je drže. Ja se sakrivam u sijenu. U sijenu se nitko ne usudi tražiti, jer u sijenu su mali stvorovi koje se nazivaju štakori, i klinci ih se boje, što je, mora se priznati, jedna od rijetkih stvari koje su ljudi pametno naučili u životu. Štakor te može ugristi, klinac. Drži se podalje od sijena.

Ja se ne držim podalje od sijena. Ja sam u sijenu glavni. Štakor mene poštuje. Štakor zna tko je tu jeo prije dolaska klinaca i tko će jesti nakon odlaska klinaca. Ante misli da je on glavni u sijenu, ali Ante je još mlad i neka misli što hoće.

Onda imaju terensko jahanje, što znači da odlaze daleko od kuće, kroz makiju, niz puteljke koje samo ovce i Dijana znaju. To je dobro za konje. Konji vole biti vani. Konji unutra, u boksu, su uvijek malo tužni — vide nebo kroz mali prozor, čuju cikade kroz mali prozor, i misle si svoje, i ja ih razumijem, jer i ja sam jednom proveo tjedan dana zatvoren u kući kad su me liječili od nečega, i to je bilo gore od svega što sam doživio. Mačke i konji imaju jednu zajedničku istinu: prostor je sloboda, a sloboda je sve.

Vraćaju se s terena potni, prašnjavi, sretni na onaj konjski način koji se ne vidi na licu nego u načinu kako diše. Ljudi koji ih jašu također se vraćaju potni i prašnjavi i sretni. Mislim da je to možda najpravednija razmjena koju ljudi i konji ikad imaju.

Što da ti još kažem o ovom mjestu? Da je mali. Da nije slavan. Da nećeš tu naći velike turističke autobuse i fotke koje izgledaju kao iz kataloga. Naći ćeš zemljani put, štalu koja je vidjela bolje i lošije godine, pet konja koji znaju svoja imena i jedan svoj posao, jednu Dijanu koja vodi sve to, ekipu volontera i instruktora koji nisu tu zbog para, jer u ovom poslu nema para, nego su tu zbog nečega što se ne da imenovati — možda zbog konja, možda zbog djece, možda zbog nečega trećeg što ni oni sami ne znaju.

Sutra ujutro, kad sunce iziđe iza brda iznad Zadra i kad more svjetluca tamo dolje u daljini, ja ću biti na svom mjestu na drvenom kolutu, kobila će biti u boksu, Dijana će dolaziti s kantom hrane, dolazit će prvo dijete na terapiju, konji će ravnodušno žvakati zob, vjetar s mora donijet će miris soli i magarećeg trna, Ante će negdje juriti za nekim leptirom.

I svi mi, svako po svome — konji, ljudi, djeca, Dijana, pas, kobila s repom koji se njiše, Ante u svom mladom ludilu, i ja, Stipe, mačak šareni, lijeni, mudri — radit ćemo svoj posao. A naš posao, ako se dobro razmisli, i nije neki posao. Naš posao je samo postojati ovdje, na ovih pet kilometara od Zadra, gdje je more dolje, brdo gore, i sve između je naše.

Sada o sebi nešto, jer to je ono što čitatelj zapravo želi, iako se pravi da želi konje.

Ja, Stipe, dolazim odnekud, više se ne sjećam točno. Mačke ne pamte početak svog života. Pamtimo samo trenutak kad smo prvi put pomislili ovo je moj dom. Za mene, taj trenutak je bio kad mi je netko prvi put stavio zdjelu pred drvenim kolutom u dvorištu i kad sam shvatio da od tog kotla iza ne dolazi udarac nego samo glas koji me zove na večeru. Tog dana sam odlučio ostati. Mačke se brzo smještaju kad procijene mjesto. Procijenio sam: mnogo miševa zbog sijena, mnogo toplog mlijeka jer ovdje ima i koza, mnogo skrovišta — sjenice, šupa, krov, štala, traktor pod kojim je hladno ljeti — i ljudi koji nisu zli. Ljudi koji nisu zli su rijetkost. Većina ljudi su zli na način koji ne znaju ni sami, gaze ti rep, viču na tebe bez razloga, ne otvaraju vrata kad ti treba van. Ovi ljudi nisu takvi. Ovi ljudi su sa konjima toliko dugo da su pokupili nešto konjske strpljivosti, i to su prenijeli i na mene.

Imam svoju zdjelu. Imam svoje mjesto u kuhinji. Imam dogovor s jednim psom — dobar pas, ne lovi me, ja ne grebem njega, jednom dnevno se njušimo i to je to. Civilizirano. Imam i jednu kobilu koja me voli posebno. Stara je, mirna, rep joj se njiše polako. Kad mi je dosta krova, siđem k njoj u boks i spavam između njenih nogu. Ona to zna i ne pomakne ni kopito. Tih sat-dva su najbolji sati moga dana, jer između nogu jednog konja, mačak je doista zaštićen od cijelog svijeta. Ni ptica te ne dotakne, ni pas, ni klinac. Konj te štiti samim time što je konj.

I imam taj veliki drveni kolut u dvorištu na koji se penjem kad treba dati ozbiljnu pozu. Nije isto sjediti na zemlji i sjediti na drvenom kolutu. Sa kolutom dobiješ visinu, dobiješ središte, dobiješ pozornicu. Kad sjedim tamo i drhtavo zatvaram oči na pola, izgledam kao mačak iz neke ozbiljne knjige, mačak koji je pročitao Ujevića i Krležu i sve ono, kad se ljudi pretvaraju da čitaju a nikad ne pročitaju do kraja. Ja, naravno, nisam pročitao ništa. Mačke ne čitaju. Mačke samo izgledaju kao da su čitale, što je u suštini ista stvar, i čak iskrenija, jer ne moraš ništa lagati o sadržaju.

Donesi mi sardinu ako dolaziš. I drži se podalje od sijena ako te plaše štakori.

Vidimo se na kolutu.