PALOMINO

 

Konjički klub Palomino stoji pod selom Koritno, na pola put između Lesca i Bleda, što je dovoljno blizu da turisti ne moraju puno hodati a dovoljno daleko da konji ne moraju gledati turiste. Da budem jasan odmah na početku: vi mislite da mi konji volimo voziti ljude. Ne volimo. Toleriramo to. Razlika je velika. Toleriramo to kao što vi tolerirate kišu — dolazi, prolazi, ne morate je voljeti, samo morate biti na kiši dok ne stane. Tako i mi. Dok ne stane.

Bled vidim u daljini kad podignem glavu — ono jezero u kojem se ljudi vrte oko crkvice kao da od toga što hodaju u krug nešto ovisi. Moje stanje je drugačije. Moje stanje je trava. Moje stanje je ograda i drvo i drugi konji i vjetar koji nosi mirise koje vi ne razumijete jer su vam nosevi prekratki i preslabi.

Zovem se nekako, nije važno kako. Imao sam tri imena dosad. Ljudi vole davati imena kao da to nešto mijenja. Mama mi je dala prvo, vlasnik drugo, a treće mi je dala neka djevojčica koja je plakala kad su me prodavali. Plakala je više nego ja, što ti dovoljno govori o ljudima.

Hipodrom Lesce — to je gdje se ozbiljnije radi. Pijesak, ograde, prepreke koje stoje tamo i čekaju. Prepreke me ne plaše. Prepreka je predmet, predmet ne misli, predmet ne odluči iznenada da te više ne voli. Prepreka je poštenija od većine ljudi. Skočim preko nje, ne skočim preko nje, prepreka ne kaže ništa. Prepreka samo stoji ili padne. Volim takve odnose.

Dolaze klinci. Prvi put. Stoje preda mnom kao da sam katastrofa koja samo što se nije dogodila. To mi se sviđa. Strah u djetetu je iskren. Dijete od četiri godine ne zna lagati još, dijete od četiri gleda u mene i misli ovo je veliko, ovo diše, ovo me može pojesti, što nije točno — ja sam vegetarijanac, generacijama, pradjedovi moji nikad nisu pojeli nikoga osim trave i nešto zobi za posebne prilike — ali strah djeteta je ipak točniji od povjerenja odraslog čovjeka. Dijete bar zna da nešto ne razumije. Odrasli ljudi misle da razumiju, što je gore.

Mama kaže djetetu ne boj se. Mama je glupa, oprosti, ali tu istinu treba reći. Strah pred konjem je mudrost. Strah pred konjem znači da tvoja mlada glava radi kako treba. Ako se ne bojiš pet stotina kila živog mesa, onda nešto nije u redu s tvojim instinktima. Ali okej. Dijete priđe. Dotakne mi nos. Nos je najmekši dio mene, mekši od svega što vi imate na svojim tijelima, i kad mi dijete drhtećom rukom dotakne nos, ja zatvorim jedno oko, ne oba, jedno, kao mig, jer mig na konjski način znači u redu, prošao si test, nećemo te danas ozlijediti.

Imamo i ponija. Mali on, malen, dolje negdje pored mojih kopita. Poni nije konj, poni je vlastita vrsta drame. Ja koliko god sam velik i ozbiljan, podnošljiv, strpljiv — poni je sve obrnuto. Poni je tvrdoglav, hirovit, gladan stalno, i ima onaj pogled koji kaže ja znam tko sam ja i znam tko si ti i nismo isti. Klinci jašu ponija u krug. Krug, krug, krug. Poni misli o tome svojim malim crnim mislima i jednog dana, kad nitko ne gleda, poni će zaista pobjeći u šumu, znam ja to, vidim mu po ušima.

Mi veliki konji se smijemo poniju iza leđa. To ljudske oči ne vide, ali ako jednog dana budeš dovoljno tih i dovoljno blizu, čut ćeš. Mi se smijemo. Konjski smijeh je tihi, samo trenutak nosnica.

Ja sam konj. Ja ne moram glumiti ništa. Ja jedem travu. Ja nosim ljude. Ja ponekad skočim preko prepreke i tih pola sekunde u zraku me drži još tjedan dana. Ja gledam Karavanke. Ja čekam večer kad me odvedu u boks i daju mi zob. Zob je ljubav.

Instruktori. Neki su dobri, neki loši, kao i sve. Dobre prepoznajem po rukama. Ruke govore o čovjeku više nego usta. Ruka koja drži uzdu može biti tvrda, drhtava, nervozna, ljuta — to su loše ruke. Ruka koja drži uzdu može biti mirna, lagana, prisutna ali ne nasilna — to su dobre ruke. Dobre ruke su rijetke. Dobre ruke pripadaju ljudima koji su pali s konja dovoljno puta da znaju što su konji. Ljudi koji nisu pali misle da znaju. Ljudi koji jesu — znaju.

Ovdje u Palominu većinom su dobri. Ne svi. Ali većinom. To je više nego možeš očekivati od bilo kojeg ljudskog mjesta.

Englesko jahanje, kažu ljudi. Englesko jahanje znači tanko sedlo, tanke uzde, tanak stil. Meni je svejedno. Sedlo je sedlo, leđa su moja leđa, ako previše stiska reći ću ti — ne riječima jer riječi su vaš problem, mi imamo druge načine. Trznem ušima. Pomaknem se ulijevo kad ti treba desno. Pojedem travu kad treba ići naprijed. Vi to zovete "neposlušnost". Mi to zovemo "dijalog".

Ja znam tko zna jahati i tko ne zna, čim mi sjedne na leđa. To znam za tri sekunde. Ljudima treba godina dana i komisija od pet ljudi i tri papira da donesu istu odluku koju ja donesem za vrijeme koje treba mušici da prijeđe pola grive.

Ali okej. Pusti im njihove papire. Ljudi vole papire jer papiri ne padaju. Papiri samo stoje uredno u fasciklama. Mi konji volimo travu jer trava ne stoji u fasciklima, trava raste i nestaje i opet raste. Razlika između nas je tu negdje, u toj razlici između papira i trave.

Skok. To je trenutak u kojem se najviše vidi tko sam ja. Kasati i galopirati može svatko. Klinac od dvanaest godina može galopirati ako ima dobre živce. Ali skok — skok je dijalog. Tjelesni dijalog. Ja se odbijem, čovjek se mora odbiti zajedno sa mnom. Ako se ne odbije, ako mi sjedi na leđima kao kamen, kvarim mu skok ja, ali kvari mi ga i on. Skok je obostran ili nije skok, samo pad u uspravnom položaju.

Ima onaj trenutak — pola sekunde, mizernih pola sekunde u skoku — kad smo i čovjek i ja u zraku. Ne dotičemo zemlju. Nismo nigdje. To je dobar trenutak. To je možda jedini trenutak u kojem konj i čovjek razumiju jedan drugog u potpunosti, jer u zraku nema poda na koji bi konj mogao spustiti čovjeka, niti uzde kojom bi čovjek mogao naređivati konju. U zraku smo samo dva tijela koja su se zajedno odlučila ne biti na zemlji nakratko. To je gotovo prijateljstvo. Skoro.

Onda zemlja, naravno. Zemlja uvijek dolazi. Ja sletim na sve četiri kao što sam sletio milijun puta, čovjek sleti na mojim leđima ako je dobar, sleti pored mene u pijesak ako nije.

Padaju. Naravno da padaju. Ja ih ne bacam — to je još jedna zabluda — ja ih ne bacam, oni padaju sami od sebe, gravitacija ih baca, ja sam samo pozornica. Padnu na pijesak, ustanu, instruktor im kaže "popni se ponovo", i oni se popnu. To je trenutak koji volim. Kad se popnu ponovo. Jer dok se penju ponovo na konja koji ih je samo prije dvije minute vidio na zemlji, oni postanu malo drugačiji. Manje arogantni. Više prisutni. Bolji jahači, ali i bolji ljudi, što je u stvari isto, samo iz različitih kuteva.

I evo, na kraju, jedna istina koju vi ljudi nećete čuti od svog instruktora, jer vaš instruktor je dobar čovjek ali on je ipak čovjek i ne može sve znati: razlog zbog kojeg dolazite ovamo, razlog zbog kojeg jašite, razlog zbog kojeg sjedate na nas i znojite se i padate i ustajete — taj razlog nije jahanje. Razlog smo mi. Razlog je da na nekoliko sati u tjednu prestanete biti ono što ste i postanete dio nečega većeg, jačeg, mirnijeg, starijeg.

Mi vam to dajemo. Bez riječi. Bez objašnjenja. Bez papira.

A za uzvrat tražimo malo. Zob. Travu. Da nas ne udarate u rebra bez razloga. Da imate dobre ruke. Da kad padnete, ne ljutite se na nas, jer mi nismo krivi, vi ste izabrali sjesti na pet stotina kila živog bića i misliti da to neće imati posljedice.

Sve ima posljedice. Ali dok god dolazite, dok god nam dijete drhtećom rukom dotakne nos, dok god se penjete ponovo nakon što padnete — mi smo tu. 

A na kraju dana, kad svi odete kući, ja ostajem ovdje, pod Karavankama, sa svojom travom i svojim mislima i drugim konjima koji znaju sve što ja znam ali šute o tome, jer šutnja je naš jezik, a vi ste ga zaboravili davno, i to je jedan od razloga zašto i dalje dolazite k nama.

Vidimo se sutra.