KRIVA KAVA NA PRAVOM MJESTU

 

Ulazim u kavanu. Mađarska kavana, brate, mračna, drvena, stara. Konobar me fiksira pogledom kao naplatni automat iz neke prethodne inkarnacije. Lice bez osmijeha, oči dvije crne rupe u računovodstvu duše. Konobar šuti. To je najgore. Samo briše čašu kao da polira dokazni materijal.

"Pivo," kažem.

Donosi pivo. Dobro je pivo. Mađari znaju napraviti pivo. Mađari znaju napraviti i vino. I rakiju. Pálinka, zovu je. Pije se u jednom gutljaju i onda mirno čekaš da ti se vrati svijet. Ponekad se vrati. Ponekad ne. Ovisi koliko ih popiješ i koja ti je generacija na duši.

Pored mene sjedi starac. Bijela kosa, smeđe ruke, kapa kakvu su nosili svi muškarci do 1965. i nakon koje su svi muškarci samo nosili manje dostojanstvene kape. Pije nešto smeđe iz male čašice. Gleda u stol. Ne u zid. Ne u mene. U stol. 

"Igen," kaže. Što znači da. Ili znači još jednu pálinku. Konobar pristupa s bocom, pa očito znači oboje. Mađarski jezik je efikasan na način na koji jezici postaju efikasni samo nakon stoljeća poraza. Kad si izgubio dovoljno, ne treba ti puno riječi.

Sjedimo tako. On i ja. Ne razgovaramo. Razgovor bi pokvario stvar. On pije svoju pálinku, ja pijem svoje pivo, i između nas postoji više razumijevanja nego što ga ima u većini brakova. Možda zato što ne znamo isti jezik. Brakovi propadnu jer se ljudi predobro razumiju. Da svi muževi i žene ne znaju jezik jedno drugog, brakovi bi trajali stoljećima.

To je bilo u Budimu. A sad ću da se prebacim u Peštu. Sjedim u nekom caffeu, utopljen u doboš torti — slojevi, karamela, šećer, grižnja savjesti.

Dvije Mađarice preko puta — već lagano pijane. Pričaju mi o nekom klubu. Ja klimam glavom kao da vodim ozbiljan razgovor, a zapravo razmišljam hoću li naručiti još jednu tortu.

I onda me pitaju — “Ideš u ruin bar.” To izgovore kao da otkrivaju neku tajnu. A zapravo… svi već znaju. Barovi na ruševinama. Doslovno. Stari zidovi koji su vidjeli previše. Stolice koje nisu nikad trebale biti stolice. Kade koje su postale fotelje. Sve izgleda kao da je netko izgubio rat, a onda odlučio otvoriti bar. I ljudi dolaze. Piju. Smiju se. Uvijek se smiju. Jer čovjek je takva životinja — stavi ga na mjesto gdje je nekad bila tragedija, dodaj lampice, grafite i jeftino pivo, i on će reći: “Ajmo još jednu rundu.”

Šetam kroz taj kaos i mislim — ovo je ili genijalno ili potpuno pogrešno. Možda oboje. Jer negdje ispod tih lampica još uvijek leži priča koja ne želi biti zaboravljena. Ali mi… mi smo dobri u zaboravljanju. Zato pijemo. Zato slikamo zidove koji su nekad plakali. Ali, nije stvar u klubovima. Stvar je u tome da noć uvijek pobijedi.

Prije rata, Sedma četvrt Budimpešte bila je uredna. Lijepa. Sređena kao čovjek koji još uvijek vjeruje da će sve biti u redu. Obitelji. Djeca. Prozori koji se otvaraju ujutro. Normalan život — onaj koji uvijek izgleda najkrhkije tek kad nestane. Onda dođe rat. I sve ode kvragu, kao što to već ide. Geto. Deportacije. Prazni stanovi koji više nemaju kome pripadati. Zgrade ostaju. Ljudi ne.

I desetljećima kasnije — nitko ih ne dira. Kao stari problem koji gurneš pod tepih i nadaš se da neće početi zaudarati. Ali naravno da počne. I onda, negdje oko 2001., dolaze klinci. Bez love. S puno žeđi. Uvijek opasna kombinacija. Nađu napuštene zgrade. Rupe od života koji je nestao. I kažu: “Zašto ne bismo ovdje pili?” Genijalno. Ili očajno.

Donesu stare stolice, kade, vrata, bicikle, sve što nitko ne želi. Napune prostor stvarima koje nemaju nikakvog smisla — što ga, naravno, odmah čini savršenim. I tako nastanu ruin barovi Budimpešte. Iz praznih džepova i suhih grla.

I sad — desetak takvih mjesta. Turisti dolaze. Piju. Fotkaju. Govore kako je “autentično”. Najpoznatiji? Szimpla Kert. Prvi koji je rekao: “Hajdemo napraviti nešto od ničega.” I uspjelo je. Šetam kroz to dvorište i gledam oko sebe — zidovi koji su preživjeli povijest, ljudi koji pokušavaju preživjeti večer. I mislim: čovječanstvo je stvarno čudna stvar. Uzmemo tragediju, ostavimo je da se raspada, pa se jednog dana vratimo s pivom u ruci i kažemo: “Ajmo ovo pretvoriti u nešto veselo.” I znaš što? Funkcionira. To je najgori dio. Funkcionira. Jer dok sjediš tamo, s čašom u ruci i nekom glupom lampicom iznad glave, osjetiš nešto što ne možeš baš objasniti. Nije samo zabava. Nije ni tuga. To je nešto između — limb u kojem se prošlost i sadašnjost gledaju preko stola i odluče se ne posvađati. Bar ne večeras. Pa nazdraviš. Ne znaš točno kome. Možda onima koji su bili tu prije. Možda sebi, jer si još uvijek tu.

Pešta ima kavane kakve više ne postoje u svijetu. New York Café na primjer. Ulazim. Greška. Stropovi visoki kao crkva, lusteri kao u operi, mramor svuda, zlato svuda, konobari u prslucima, stolovi puni Talijana i Kineza i Amerikanaca koji slikaju kavu prije nego je popiju. Slikaju kavu. Kava ne zna da je slikana. Kava se hladi dok je slikaju. Kad je popiju, hladna je. Pušu na hladnu kavu jer su naučili da se na kavu puše. 

Izlazim. Tražim drugu kavanu. Manju. Tamniju. Bez Talijana. Nalazim jednu u sporednoj ulici. Ulazim. Konobar me ne gleda. To je dobar znak. Konobar koji te ne gleda zna svoj posao.

 

"Kávé," kažem. "Egy kávé." Naučio sam dvije riječi za danas. Sutra ću zaboraviti obje, ali danas ih znam, i to je dovoljno.

Iako, priznajem, htio sam kapućino. To je istina. Ušao sam u kavanu sa jasnom namjerom — kapućino, pjena, malo kakaa odozgo, ona udobna talijanska laž koja se širi po srednjoj Europi već trideset godina. Imao sam riječ spremnu. Cappuccino. Internacionalna riječ, riječ koja prolazi sve granice, riječ koju razumije i Mađar i Eskim i svaki konobar od Lisabona do Vladivostoka.

Ali kad je konobar došao i pogledao me onim mađarskim pogledom — pogledom koji ne pita ništa nego samo čeka — nešto se u meni preokrenulo. Kapućino mi je odjednom djelovalo neozbiljno. Djelovalo je kao da molim za oprost. Kao da kažem "oprostite što sam ovdje, ja sam samo turist, dajte mi nešto pjenušavo i mlječno da preživim." A ovaj čovjek je stajao tu sa svojom pregačom i svojim brkovima i svojih sedamdeset godina na licu, i nije mi došlo da mu kažem cappuccino. Došlo mi je da kažem kávé. Tako sam i rekao. Egy kávé.

Ne znam zašto. Možda je to čovjekov instinkt da se prilagodi mjestu, kao što pas spušta uši kad uđe u tuđu kuću. Možda sam htio biti čovjek koji pije pravu kavu u pravoj kavani, iako nisam ni jedno ni drugo. Možda sam se uplašio konobarova pogleda, što je vjerojatnije, jer mađarski pogled je stariji od mađarskog jezika i razumije ga svatko, čak i ja.

Donosi kavu. Mala šalica, crna, gusta. Mađarska kava je iskrenija od talijanske. Talijanska kava te uvjerava da je espresso. Mađarska kava te samo udara.

Pijem je. Ne sviđa mi se. To je istina, koju ću sada zapisati i nikom kasnije ne priznati. Htio sam kapućino. Htio sam mlijeko, pjenu, slatkoću, kompromis. A imam ovo — crno, gorko, ozbiljno, kao Mađarska sama. Pijem je svejedno. Pijem je do kraja, jer čovjek koji naruči nešto pa ne popije je gori od čovjeka koji ne naruči ništa. To su dva različita poraza, ali drugi je dostojanstveniji.

I dok je pijem, mislim — možda je ovo bolje. Možda je dobro što sam naručio krivo. Život je uglavnom serija krivih narudžbi koje na kraju ispadnu prave, i serija pravih narudžbi koje ispadnu krive. Žene koje sam volio. Poslovi koje sam tražio. Gradovi u kojima sam ostao. Sve sam to naručio misleći jedno, a dobio drugo. I uglavnom je drugo bilo bolje, ili se bar tako čini sada, kad sjedim u Pešti i pijem kavu koju nisam htio i pišem o tome kao da je to nešto.

Kapućino bih popio i zaboravio. Ovu kavu ću pamtiti. Možda zato što me udara. Možda zato što čovjek pamti samo ono što ga udari. To je tužna lekcija, ali ako je tužna onda je vjerojatno istinita, jer u ovom dijelu svijeta tužno i istinito uglavnom putuju zajedno, kao stari par koji se više ne razdvaja jer se zaboravio razdvojiti.

Pored mene starac čita novine. Stare novine. Možda jučerašnje. Možda od prošlog tjedna. U Pešti to nije važno. Vijesti su uglavnom iste. Netko je nešto rekao, netko je odgovorio, vlada je nešto obećala, neće ispuniti, susjedna država je nešto ljutita, oduvijek je ljutita, sve je u redu, sve je kao i prije sto godina, samo su slova manja.

Prozor gleda na ulicu. Ulicom prolaze ljudi. Mađari prolaze sa onim mađarskim hodom — ne sporo, ne brzo, samo svojim tempom, kao da idu negdje gdje znaju da će stići i nije ih briga kada. Žene su ozbiljne. Mađarske žene gledaju u te kao da su te već procijenile i odlučile da neće trošiti riječi. To je iskreno. Tu nema laži. Ako te mađarska žena ne voli, znaš to odmah, i to ti ušteđuje sedmice ili godine života.

Pijem kavu polako. Polako jer nemam kuda. Polako jer čovjek bi trebao naučiti raditi sve polako, jer brzo se rade samo one stvari kojih će se kasnije sjećati sa stidom.

U uglu, dvojica muškaraca igraju šah. Gledam ih. Igraju ozbiljno, kao da od ishoda zavisi sudbina nacije, iako od ishoda ne zavisi ni račun za pivo. Šah u Pešti. Šah u Beču. Šah u Sarajevu. Šah svuda gdje je nekad bila Austro-Ugarska. Habsburgovci su otišli i ostavili šah. 

Plaćam. Kava košta manje nego što bi trebala. Mađarska je takva. Stvari koštaju manje nego što bi trebale, a ljudi izgledaju umornije nego što bi trebali, što je matematika koja se ne razrješava.

Opsežniji tekst o Budimpešti je OVDJE. Tamo ima povijesti i sadašnjosti i nekih Mađara.