KOGELNIG HORSES

 

Kogelnig, dakle. Ljudi to izgovore kao da se radi o ozbiljnoj stvari. Kao banka. Kao odvjetnički ured. Kao mjesto gdje se nose čiste čizme i gdje nitko ne prdi u štali. A ja sam konj i znam bolje.

Kogelnig Horses u St. Veit an der Glan je mjesto gdje ljudi govore o sportskim partnerima, turnirskoj pratnji, preskakanju prepona i kvalitetnim konjima. Lijepo to zvuči. “Sportski partner.” Tako me zovu kad sam skup. Kad pojedem ogradu, onda sam samo “prokleta životinja”. 

St. Veit an der Glan je mali austrijski komad reda, trave i administracije. Sve je uredno, čak i blato ima neku kulturnu disciplinu. Čovjek bi pomislio da će se ondje i konj ponašati kao građanin s poreznim brojem. Ali ne. Mi smo i dalje konji. Samo nas češljaju skupljim četkama.

Ujutro dođe čovjek s kantom. Uvijek ta kanta. Zvuk kante je jedina glazba koju poštujem. Beethoven je u redu, ali zob ima bolji ritam. Čovjek kaže: “Dobar dečko.” Ja ga gledam. Znam da laže. Nisam dobar. Samo sam trenutno sit.

Na Kogelnigu se priča o talentu. Talentirani mlad konj. Talentiran do Grand Prix razine. To ljudi vole govoriti. “Ovaj ima potencijal.” Svaki put kad čujem riječ potencijal, znam da slijedi rad. Krugovi, prepone, sedlo, noge, ruke, uzde, koncentracija. Potencijal je ljudska riječ za: “Još nisi dovoljno patio da bismo te skupo prodali.”

Ali da budem pošten — a konji su pošteniji od ljudi jer nemaju novčanike — nije loše. Ima hrane. Ima ruku koje znaju što rade. Ima onih koji gledaju kako dišeš, kako staneš na nogu, kako ti oko sjaji. To nije mala stvar. Mnogi ljudi ne gledaju ni vlastitu ženu s toliko pažnje.

I onda dođu kupci. Ah, kupci. Hodaju oko mene kao oko polovnog Mercedesa. Gledaju zube, noge, leđa, karakter. Karakter! Kao da traže filozofa, a ne životinju koja se uplaši plastične vrećice. Jedan kaže: “Ima dobar izraz.” Drugi kaže: “Lijepa linija.” Treći samo šuti i pokušava izgledati kao da razumije konje. Mi konji odmah znamo tko razumije konje. Obično je to onaj koji najmanje govori.

Na papiru sam možda preponski konj. U glavi sam pjesnik koji nije tražio publiku. Stojim u St. Veitu, slušam austrijski vjetar kako prolazi kroz štalu, gledam ljude kako sanjaju medalje, pehare i prodajne cijene, a ja sanjam jednu običnu stvar: livadu bez rasporeda.

Ali dobro. Svijet je takav. Netko mora preskakati prepreke. Ljudi ih preskaču u glavi, mi ih preskačemo nogama.

I kad me izvedu, kad pijesak škripi pod kopitima, kad sedlo legne, kad čovjek gore konačno prestane misliti i počne osjećati, onda se dogodi ono zbog čega sve ovo ima smisla. Jedan skok. Čist. Bez panike. Bez filozofije. Tijelo zna. Zrak se otvori. Prepona ostane iza nas kao loša uspomena.

Tada čak i ja, stari cinik s grivom, moram priznati: nije sve samo zob, blato i ljudska taština. Ponekad postoji trenutak kad konj i čovjek naprave nešto zajedno, a nijedan od njih ne izgleda potpuno glupo. To je rijetko. Zato vrijedi.