Dvorac Hollenburg stoji tamo iznad Drave i gleda prema Rosentalu, Karavankama i svim tim urednim austrijskim livadama. Ako si prvi put spomenut 1142. godine, nagledaš se svega: plemića, svećenika, seljaka, vojski, potresa, požara, turista i ljudi koji slikaju konje pod tvojim zidinama.
To nije onaj Hollenburg kod Kremsa, da se razumijemo. Austrija ima dovoljno dvoraca da čovjek pomisli kako su ih nekad dijelili uz kruh i kobasice. Ovaj je koruški, kod Maria Raina, u Rosentalu, iznad Drave, blizu Klagenfurta. Slovenci ga zovu Humberk, Nijemci Burg Hollenburg, a ja bih ga zvao: “Evo ga opet, još jedan kameniti gospodin s traumama.”
Mjesto mu je bilo dobro izabrano. Gore na brdu, da možeš gledati tko dolazi, tko odlazi i tko ti možda nosi probleme. U srednjem vijeku to je bila vrlo korisna stvar. Nije bilo aplikacija, kamera ni susjeda na Facebooku, pa si morao imati dvorac na uzvisini i ozbiljno lice. Odande se kontrolirao Rosental, Dravu i puteve prema Karavankama. Drugim riječima: ako si išao tuda, dvorac te ugledao prvi. Kao konobar kad uđeš u birtiju, a već zna da nećeš ostaviti napojnicu.
Hollenburg nije imao lagan život. Potresi su ga tresli, požari palili, Turci napadali, munje ga gađale. Čovjek bi nakon svega toga otišao na bolovanje, ali dvorac nije imao sindikat. Godine 1348. potres. Pa 1478. turski napad i palež. Onda opet potresi 1571. i 1690. Pa udar munje i požar 1856. Ako je ikad postojao građevinski objekt koji bi imao pravo reći “dosta mi je više”, to je ovaj.
Onda su došli Dietrichsteini, plemićka obitelj koja je, kao i sve plemićke obitelji, imala dovoljno novca i vremena da popravi ono što se običnom čovjeku samo sruši na glavu. U 16. stoljeću obnovili su ga u renesansnom stilu. Renesansa je, naravno, značila da i tvrđava mora izgledati kao da čita latinski i ima bolje manire od tebe. Radovi su završeni oko 1588., što je impresivno, pogotovo kad danas ne možeš dobiti majstora da ti promijeni pločice prije iduće zime.
S Maria Rainom ima staru vezu. Prije nego što je moderna administracija izmislila još dosadnije načine za mučenje ljudi papirima, područje Maria Raina pripadalo je sudskoj oblasti Hollenburg. To znači da je dvorac imao vlast, papir, pečat i vjerojatno čovjeka koji je mrko gledao seljake dok su objašnjavali zašto nisu platili nešto što nisu ni razumjeli.
Danas je sve to, naravno, puno mirnije. Dvorac više ne mora paziti na Turke, potrese i feudalne račune. Sada prima vjenčanja, događaje, goste i ljude koji žele malo povijesti uz lijep pogled. To je valjda prirodni kraj svakog ratnika: prvo braniš dolinu, a onda postaneš romantična kulisa za fotografije mladenaca i čaše pjenušca.
Ali ima u tome nečeg lijepog. Hollenburg je preživio stoljeća, požare, plemiće, munje i sve ostale budalaštine povijesti. Još stoji gore, tvrdoglav i kamenit, kao da kaže: “Vidite? Sve prođe. Carstva, obitelji, ratovi, ljubavi, računi, mamurluci. Samo zidovi ostanu. I poneki dobar konj.”
Gledam ja taj Hollenburg gore na brdu i mislim: lijepa štala, samo previše kamena i premalo sijena.
Ljudi ga zovu dvorac. Ja ga zovem veliki zidani konj koji se nije pomaknuo osamsto godina. Stoji tamo, glumi ozbiljnost, gleda dolinu, Dravu i turiste s aparatima. Dobro, priznajem, ima držanje. I ja imam držanje, samo što mene nitko nije zidao tri stoljeća.
Kažu da je preživio potrese, požare, Turke, munje i plemiće. To je dosta impresivno. Ja se naljutim kad mi muha sjedne na njušku. On je, izgleda, imao većih problema.
Hollenburg mi se sviđa jer šuti. To je velika vrlina kod građevina, a rijetka kod ljudi. Ljudi dođu, pričaju, objašnjavaju, pokazuju prstom, govore: ‘Pogledaj povijest.’ Ja pogledam travu. Povijest je u redu, ali trava je neposrednija.
Ipak, kad sunce padne preko Rosentala, kad se zidovi ugriju, a Drava negdje dolje šuti kao stara tajna, onda i ja dignem glavu. Pogledam taj dvorac i kažem mu: ‘Stari, dobro si izdržao.’ A on meni ne kaže ništa. Zato ga i poštujem.
