STJEPAN? HENRY?
Ne mogu pouzdano reći tko je osoba na fotografijama. Možda je Stjepan. Možda je Henry. Možda su obojica. Možda je to samo čovjek koji je jednog dana obukao sako, stavio kapu, izašao među ljude. Gornje dvije fotografije izgledaju kao Stjepan koji je upravo izišao iz McDonaldsa kao da ide prebiti dosadu i od nje napraviti kajganu, a dosada pobjegne glavom bez obzira, a donje dvije imaju snažan šmek Henryja Millera — ćelava glava, okrugle naočale, asketski izraz čovjeka koji je u Parizu jeo kruh i nadu i ponekad samo nadu, koji je dugovao stanodavcu, pralji, izdavaču, prijatelju, sebi, Bogu — koji je živio od onoga što mu drugi nisu htjeli dati, i baš zato je živio bolje od onih koji su davali.
Ljudi su prolazili. Nisu znali gledaju li Stjepana ili Henryja Millera koji se vratio iz mrtvih da naruči cheeseburger i kaže blagajnici: “Djevojko, život je seksualna katastrofa s pomfritom.” A blagajnica, koja čita ljubavne romane na pauzi i čeka princa koji nikad neće doći jer prinčevi su izumrli zajedno s pristojnošću, samo se nasmiješi i pita želi li umak.
Stjepan: Henry, jesam li ja ti ili si ti ja?
Henry: Dijete moje, ako imaš dugove, loš želudac, dobre naočale i barem jednu ženu koja te se još uvijek sjeća sa sažaljenjem umjesto s gađenjem — onda si vrlo blizu mene. A blizu mene je opasno mjesto. Ali jedino mjesto na kojem se nešto događa.
Stjepan: Hoćemo na kavu?
Henry: Kavu, vino, apsint, rakiju, bilo što što gori u grlu i otvara vrata duše — samo da nije mineralna voda. Mineralna voda je piće ljudi koji su se odrekli i života i smrti, koji se nadaju srednjem putu, a srednji put, dragi moj, vodi ravno u grob, samo bez priče koja bi se nakon toga mogla ispričati.
Stjepan: Henry, misliš li da izgledam kao ti?
Henry: Izgledaš kao čovjek koji je promašio bus za Trsat i sad glumi da je to bila umjetnička odluka.
Stjepan: Dobro je. Znači imam stil.
Henry: Imaš kapu. Stil dođe kad ostaneš bez novca.
Stjepan: Henry, idem zubaru.
Henry: To je dobro. To je vrlo dobro. Čovjek mora povremeno otvoriti usta pred nekim tko ga ne prekida, tko ne čeka svoj red da nešto kaže, tko te ne pokušava obratiti niti odvratiti, niti ti prodati osiguranje. Zubar je posljednji ispovjednik našeg doba. Svećenici su otišli, psihijatri su skupi, a zubar — zubar te sluša dok ti otvorenih usta ne možeš lagati ni sebi ni njemu.
Stjepan: Pojeo sam cheeseburger i sad me boli zub. Mrzim zubare.
Henry: Svi ih mrze, jer govore istinu. Zubar ti kaže odmah, bez uvijanja, gledajući te u oči preko maske: "Boljet će." I to je najljepša rečenica koju ćeš čuti tog dana, jer je istinita, a istina u našem svijetu je rijetka kao djevica u Marseilleu.
Stjepan: Hoćeš sa mnom?
Henry: Ne ulazim ja tamo, prijatelju, nikad više. Zadnji put kad sam bio kod zubara — bilo je to u Parizu, godina je bila trideseta, džep mi je bio prazan, srce puno, jetra tek napola pojedena — rekao sam mu da mi popravi osmijeh, a on, taj francuski lopov u bijeloj kuti, pogledao me preko cvikera i rekao: "Monsieur, vama ne trebaju zubi. Vama treba manje živjeti." I znaš što? Imao je pravo. Imao je apsolutno pravo. I baš zato sam nastavio živjeti onako kako sam živio, jer čovjek koji posluša zubara već je napola mrtav.
Stjepan: Što da radim ako me bude strah?
Henry: Misli na račun, prijatelju. Misli na onaj papir koji će ti tutnuti u ruku na izlasku, taj sveti dokument naše civilizacije, taj posljednji sakrament zapadnog svijeta. Kad vidiš cifru, bol će ti se učiniti kao stara, draga, ljubazna prijateljica iz mladosti — bol koja te bar ništa nije koštala osim same boli. A cifra, prijatelju moj, cifra te košta i boli i novca i još nečega što se ne da imenovati. I kad to shvatiš, izaći ćeš iz ordinacije nasmijan, blistav, novim čovjekom — sa rupom u zubu i rupom u džepu, ali sa cijelom pričom u glavi. A priča, prijatelju, priča je sve što imamo.
I tako se rastanu, Stjepan i Henry, na uglu negdje između sna i McDonaldsa, između jučer i sutra, između one fotografije gore i one fotografije dolje. Jedan ide zubaru. Drugi ide u vječnost, što je otprilike isto, samo što u vječnosti ne traže osiguranje.
