PHILIP PARRIS LYNOTT

 

Kip Phila Lynotta stoji na Harry Streetu kraj puba Bruxelles, gdje je nekad pio, kao da čeka sljedeći koncert koji nikad neće završiti. Umro 4. siječnja 1986. “Otišao na veliku pozornicu na nebu.” Naravno. Ljudi uvijek vole takve rečenice — lakše je nego priznati da je svijet samo izgubio još jednog tipa koji je znao pretvoriti bol u pjesmu.

Jedan od najdražih sinova Dublina, kažu. I zanimljivo — u gradu punom kipova ozbiljnih tipova poput Daniela O'Connella, Jamesa Connollya i Jamesa Larkina — ovaj lik s bas gitarom dobije jednako mjesto u srcima ljudi. To ti sve govori. Jer politika ti govori kako živjeti. Ali rock ti govori zašto uopće pokušavaš.

Rođen u Birminghamu, odrastao u Dublinu — Crumlin ga je odgojio bolje nego bilo koja škola. Bio je pjesnik koji je završio s bas gitarom u rukama, ili basist koji je slučajno znao pisati bolje nego pola književne scene. Frontmen Thin Lizzy. Glas koji zvuči kao noć koja traje predugo.

A kip? Stoji na Harry Streetu, par koraka od The Westbury Hotela — luksuz za one koji imaju para. Nađeš ga tako da skreneš s Grafton Streeta — ako uspiješ vidjeti išta od cvijeća, turista i ljudi koji pokušavaju izgledati kao da znaju kamo idu. Banka označava skretanje. Ali iskreno — ako tražiš Phila, nećeš ga promašiti. Jer ne tražiš kip. Tražiš stav. 

Odlomak iz dužeg teksta o Dublinu. Cijeli tekst je OVDJE. Tamo ima Joycea, Molly Malone, pubova i kiše koja nikad ne prestaje.

Phil Lynott je bio crn u Dublinu pedesetih i to ti dovoljno govori o čovjeku. Ne treba dalje. Možeš stati ovdje. Ali ne, idemo dalje, jer ovaj čovjek je napisao "The Boys Are Back in Town" i to se ne zaboravlja, kao što se ne zaboravlja prva tučnjava ili zadnja žena. 

Rodio se u Birminghamu 1949. Otac iz Gvajane, majka Irkinja, kombinacija koja u Engleskoj pedesetih nije baš dobitna kombinacija na lutriji. Otac je nestao kao što očevi nestaju — bez velike scene, bez pisma, bez objašnjenja. Samo nestao. Majka ga je poslala baki u Dublin i Phil je odrastao u Crumlinu, radnička četvrt, gdje su ga djeca gledala kao da je sletio s broda iz svemira. Bio je jedino crno dijete u školi. Možda u cijeloj četvrti. Možda u cijelom gradu, u to vrijeme. Tukao se. Naučio se tući. To je prva lekcija svakog djeteta koje izgleda drugačije — naučiš se tući prije nego naučiš čitati.

Onda je otkrio bas gitaru. I to je bilo to. Većina ljudi nikad ne otkrije ništa svoje, žive i umru i ne otkriju ništa, samo rade i pričaju i jedu i pričaju, ali Phil je našao bas i bas je našao njega i više ništa nije bilo isto. 

Thin Lizzy je nastao 1969. Bend je bio njegov, glas je bio njegov, lice je bilo njegovo — crno irsko lice s afro zurkom i kožnom jaknom, što je u sedamdesetima u Dublinu izgledalo kao posjet s drugog planeta. Pisao je o radničkoj klasi, o ulicama, o pijanim noćima i ženama koje odu i ženama koje ostanu i ženama o kojima ne znaš jesu li otišle ili nisu jer si previše pijan da provjeriš. 

"Whiskey in the Jar" — stara irska balada. Phil ju je uzeo, dodao struju, i odjednom su je pjevali svi, od pubova u Dublinu do djece u Tokyu. Tako to ide. Uzmeš nešto staro, dodaš struju, i odjednom je tvoje, iako nije tvoje, ali jest, jer si ti taj koji je dodao struju. 

"The Boys Are Back In Town" — pjesma koja zvuči kao petak navečer. Svaki petak navečer. Petak navečer u svakom gradu na svijetu. Pjesma koju puštaš kad izlaziš, kad se vraćaš, kad ne znaš jesi li izašao ili se vraćaš. Phil ju je napisao kao razbijač, jednostavnu, izravnu, bez metafizike. Nema metafizike u petku navečer. Petak navečer je samo petak navečer. 

Lynott je vodio bend kroz četrnaest godina i dvanaest albuma i napisao je gotovo svaku pjesmu sam ili gotovo sam, što je posao koji bi normalnog čovjeka ubio od pisanja, ali Phil nije bio normalan čovjek. Phil je bio Phil. Pjesme su izlazile iz njega kao dim iz dimnjaka — nisi morao tražiti, samo si morao stajati u blizini.

Bio je prvi crni Irac koji je nešto postigao u rocku. Prvi. Razmisli o toj riječi. Prvi znači da prije njega nije bilo nikoga, što znači da nije imao nikoga za pitati kako se to radi, što znači da je morao izmisliti sve sam, uključujući i odgovor na pitanje "što si ti uopće." To pitanje su mu postavljali cijeli život. U školi. Na ulici. Na granici. U novinama. U pubovima. Phil je odgovarao basom. To je bio jedini odgovor koji je vrijedio.

Bend je imao gitarista za gitaristom — dolazili su, odlazili, neki se vraćali, neki nisu, neki su umrli, neki su samo nestali kao što ljudi nestaju, bez objave. Ali Downey je ostao na bubnjevima i Phil je ostao na basu, i to je bila stijena na kojoj je sve drugo stajalo. Ritam sekcija. Dosadna riječ za nešto što nije dosadno. Ritam sekcija je srce. Kad srce stane, stane sve.

A bend nije bio samo crno-bijel. Bio je i sjeverno-južni. Bio je i katoličko-protestantski. Sedamdesete u Irskoj — Nemiri u punom jeku, bombe u Belfastu, vojnici na ulicama, ljudi koji ne razgovaraju s ljudima koji žive tri ulice dalje jer mole drugog Boga ili istog Boga ali na drugi način — i usred svega toga, Phil je okupio momke s obje strane granice, iz obje crkve, s obje strane svega, i rekao sviraj. I oni su svirali. Dok su političari držali govore i svećenici držali propovijedi i vojnici držali puške, Phil je držao bas i to je bilo dovoljno da tih nekoliko ljudi u jednoj prostoriji zaboravi tko bi trebao mrziti koga.

Tako se to radi. Ne govorima. Ne propovijedima. Pjesmama. Tri minute pjesme rade ono što tri sata govora ne mogu. To znaju svi koji znaju, i ne znaju svi ostali, i zato i dalje imamo i govore i propovijedi i vojnike i puške. Ali imamo i pjesme. Hvala Bogu, ili komu već, imamo i pjesme.

Pio je. Naravno da je. Ovo je priča o irskom rokeru iz sedamdesetih, naravno da je pio. Ali piće je bilo amater. Heroin je bio profesionalac. 

Heroin je tih kao Liffey. Radi svoj posao bez najave. Phil ga je počeo koristiti negdje sredinom sedamdesetih i četrdeset godina kasnije Dublin još uvijek razgovara o tome kao da se desilo prošli tjedan. Žene, novac, slava, pjesme — sve to ima svoju cijenu, ali heroin uzima cijenu odjednom, na kraju, sa kamatama. 

Oženio se. Dobio djecu. Napisao pjesmu "Sarah" za kćer i to je bila najnježnija stvar koju je itko ikad napisao toj djevojčici, ali nježne pjesme ne plaćaju račune za heroin i ne čine te boljim ocem, samo te čine ocem koji piše nježne pjesme. 

Pisao je i poeziju. Pravu poeziju, u knjigama, ne samo tekstove. Ljudi su se smijali kad su čuli da rocker piše poeziju. Uvijek se smiju. Onda pročitaju pjesmu i prestanu se smijati. Onda popiju nešto, da im se vrati smijeh. 

Umro je sa trideset šest godina. Bubrezi, jetra, srce — sve odjednom, kao tri prijatelja koji su se dogovorili da ne dođu na posao isti dan. Doktori su se trudili. Doktori se uvijek trude. Ali kad tijelo odluči, doktori su samo publika. 

I negdje, u nekom pubu, netko stavlja "The Boys Are Back in Town" na jukeboxu. Po tisućiti put. Po milijunti put. Pjesma kreće. Ljudi podignu pivo. Phil ne čuje. Phil je bronca. Ali pjesma svira. I to je dovoljno.

Ili nije. Ovisi koga pitaš.