AHA
Vicka su u Dublinu svi zvali Vick. Liama su zvali Liam, jer se Liam ne skraćuje, Liam je već skraćenica za nešto što nitko više ne pamti.
Obojica su vozili lolope u Musgraveovom skladištu u Blanchardstownu. Picker. Uzmi narudžbu, odvezi do pakirnice, vrati se po sljedeću. Plaća stiže petkom. Dovoljno da se vratiš u ponedjeljak.
Upoznali su se preko mobitela. Ne pitajte kako. U Dublinu se ljudi upoznaju svakojako, a Vick i Liam su imali sličan smisao za humor i slične probleme, što je dovoljno za prijateljstvo kad si daleko od kuće.
Hej, kako si, upita Liam Vicka jednog poslijepodneva.
Oćeš da odemo poslije posla do Crvene krave?
Aha.
Poslije, u Crvenoj kravi.
Liam: Obožavam ovakve stvari. Glazba, svjetla, ljudi... to je pravi duh Dublina.
Vicko: Aha.
Liam: A ti, voliš li ti ovakve stvari ili si više za mir i tišinu?
Vicko: Aha.
Liam: Znaš što, mislim da si ti jako zanimljiv tip. Imaš nešto posebno u sebi. Ne znam što je to, ali me privlači.
Da se mene pita, tu je Vicko trebao stati. Tu je trebao platiti pivo, ustati, reći hvala lijepa, ugodan ostatak večeri i otići. Jer komplimenti su droga, i svi smo ovisnici, i čovjek nikad ne nauči. Trebao je, ali nije. Umjesto toga...
Vicko: Aha.
Liam: Hej, slušaj, možeš li mi učiniti uslugu? Možeš li mi posuditi svoj mobitel? Moram nazvati jednu prijateljicu, zaboravio sam svoj kod kuće.
Ha, tu smo. Trik star kao Dublin. Star kao lučki gradovi. Star kao ljudska priroda koja je uvijek ista bez obzira na kontinent i godinu i tehnologiju koja se mijenja, ali metode ostaju vječne. Zaboravio sam mobitel kod kuće. Klasik. Sljedeći korak je uvijek: i novčanik, i ključeve, i dišem samo zahvaljujući tvojoj dobroti, prijatelju.
Vicko: Aha.
Nije bio loš čovjek taj Liam. To je najgore kod ovakvih situacija — obično nisu loši ljudi, samo su u nekakvoj nevolji, pravoj ili izmišljenoj, pa probaju sreću. I ponekad im uspije, jer svijet je pun ljudi koji žele vjerovati u ljude, i ta vjera ih skupo košta, ali je ne napuštaju. Jer bez nje bi bili samo još jedan cinični čovjek na još jednom doku, još jednog lučkog grada.
Liam: Pravi si pajdo. Gdje je tvoj mobitel? Možeš li mi ga dati?
Vicko: Aha.
Liam: Vick, molim te, daj mi svoj mobitel samo na minutu. Obećavam da ću ti ga vratiti.
Vick. Već ga je zvao po imenu. To je drugi korak u priručniku. Personalizacija. Kad te počnu zvati po imenu, postaju stvarniji, bliži, teže ih je odbiti jer odbijanje dobiva lice i ime i postaje okrutnost umjesto razuma. Stari trik. Dobar trik.
Vicko: Aha.
Liam: Vick, daj, prestani se glupirati i daj mi svoj mobitel. Ovo je hitno. Razumiješ li što ti govorim?
I tu je maska pala. Uvijek padne. Strpljenje je prva stvar koju gube, i to ih uvijek izda. Čovjek koji stvarno treba pomoć ostane ljubazan čak i kad ga odbiješ. Čovjek koji te testira postane nervozan kad test ne prođe.
Vicko: Aha.
Liam: Aha, aha, samo govoriš aha, a ne daš mi mobitel. Fok. Glupi Hrvat.
Vicko ga zbunjeno gleda. Fok i Hrvat — to je razumio.
Liam: Mislio sam da smo prijatelji.
Ali. Budimo realni.
Vicko nije bio cinični, iskusni putnik koji prepoznaje stare trikove i hladno ih odbija s književnom elegancijom. Stvar je puno prizemnija. Nije razumio što mu čovjek govori. Vicko je hvatao svaku petu riječ i lijepio ih je zajedno u nešto što je zvučalo kao jezik, ali nije bilo jezik, nego samo zvuk koji liči na jezik.
Aha je bila jedina sigurna opcija. Univerzalni odgovor. Aha znači čujem te. Aha znači nastavi. Aha znači nemam pojma što govoriš, ali ne želim to priznati, jer smo u Dublinu, i naručio sam već treće pivo, i večer je lijepa, i sve je okej.
A onda mu se lampica upalila. Negdje između petog i šestog piva, Vicko je napokon razumio cijeli razgovor od početka. Nasmijao se. Sam. Tiho, kao što se smiješ kad shvatiš da si bio budala, ali na način koji je ispao bolje nego da nisi bio budala.
Izvadio je mobitel. Dao mu ga. Onako prirodno, bez razmišljanja, kao što daješ čovjeku sol za stolom kad pruži ruku. Jer to je normalno. Jer to se radi. Jer pitao te, i ti imaš, i zašto ne.
Kasnije te iste večeri, nekoliko piva dalje:
Vicko: Hej, Liam, ti, ti si najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao. Ne, stvarno. Volim te, čovječe.
Liam: Fok, Vick, pijan si. Bolesno si pijan. Ali i ja tebe volim. Ti si najbolji Hrvat kojeg sam ikad upoznao.
Vicko: Hvala ti, Liam. Znaš što? Još ti si najbolji Irac kojega sam ikad upoznao. I najbolji povjesničar. I najbolji ljubavnik.
Liam: Fok, Vick, nisam povjesničar. Vozim lolop kao i ti. A nisam ni ljubavnik. Još uvijek čekam pravu osobu.
Vicko: Pa ja sam prava osoba za tebe. Volim te više od svega na svijetu. Više od piva. Više od gitare. Više od svega.
Liam: Fok, Vick, ti si tako romantičan. Ali nismo li samo prijatelji? Zar ne voliš žene?
Vicko: E, volim i žene, volim i tebe. Imam samo tebe u Irska. Ti si moja djevojka. Moja irska djevojka.
Liam: Ha ha ha. To je samo faza. Proći će, Vick. Pijan si ko zemlja. Ali ja nisam tvoja djevojka. Ja sam tvoj dečko. Tvoj irski dečko.
Vicko: Ha ha, to sam mislio. Ti si moja dečko. Moja irska sreća. Ti si moja ona. Moja... kako se ono kaže. Ona sa četiri lista.
Oni samo žele biti sretni. I pijani.
Već sutra ih čekaju njihovi lolopi.
Odlomak iz dužeg teksta o Dublinu. Cijeli tekst je ovdje - kliknite na link. Tamo ima Joycea, Molly Malone, pubova i kiše koja nikad ne prestaje.
