LJUBLJANA #1

 

Rimljani su, kažu, niknuli ovdje oko 50. prije Krista, kao što pijanci niknu oko šanka netom prije zatvaranja — brzo, odlučno i s previše samopouzdanja. Podigli vojni logor, uredan, ukočen, ravan kao misao čovjeka koji nikad nije sumnjao u vlastitu snagu. Nazvali ga Iulia Aemona. Sve zvuči važnije kad mu daš rimsko ime.

Legio XV Apollinaris držala je to mjesto, tvrđavu od cigle i volje, kao da će zauvijek ostati njihova. Ali povijest se uvijek smije takvim planovima. Dođe 452. godina, Attila digne ruku i Huni ravno pregaze sve — Emona, snove, zidove, sve te žbukane kuće bojene u drske boje. Kasnije su došli Ostrogoti i Langobardi, kao loši nasljednici koji dođu u već opljačkane stanove, pa se i oni malo posluže. A Emona, sa svojih 5.000 do 6.000 duša, samo je nestala u dimu vremena, iako je nekoć djelovala kao grad u kojem se sve zna — sustav odvodnje, cigle u redovima, boje na fasadama. Sve uredno, sve rimski posloženo, sve konačno, barem na papiru.

Onda se u 6. stoljeću pojave preci Slovenaca. Tiho, bez fanfara, bez velikih riječi. Kao ljudi koji dolaze živjeti u stan u kojem se sve već dogodilo. U 9. stoljeću padnu pod franačku vlast, kao da je samo nastavak loše serije, a Mađari povremeno upadnu provjeriti ima li što vrijedno uzeti.

A o vremenu između — onom razdoblju kad je Emona pala, a Slaveni još nisu stigli — gotovo da se ništa ne zna. Povijest ponekad zaboravi cijela stoljeća, kao čovjek koji se probudi nakon duge noći i ne sjeća se ničega osim osjećaja da mu je život opet promakao kroz prste.

I tako stojiš u Ljubljani danas, gledaš kamen pod nogama i shvatiš: gradovi su samo slojevi, jedni preko drugih, kao prazne čaše na šanku. Rimljani, Huni, Ostrogoti, Langobardi, Slaveni — svi su oni bili ovdje, svi su otišli, a grad je ostao. Uvijek ostane. Samo promijeni lice.

 

Ljubljana ima svoje čuvare — zmajeve. Ne možeš pobjeći od njih. Gledaju te s mostova, vise na grbovima, sjede na suvenirima kao da ti šapću: “Hej, stranče, ne pravi se da nas ne vidiš.” I ljudi, dobri i tihi, pričaju o njima kao o starim pijanim prijateljima koje ne možeš izbaciti iz života. A onda dolazi ona priča, stara i malo previše lijepa da bi bila istina, ali opet dovoljno divlja da je čovjek poželi zadržati.

Jason. Da, onaj tip iz grčkih mitova što je ukrao Zlatno runo kao da je to samo još jedna loša odluka u dugoj noći. On i njegova posada, Argonauti, zapeli su ovdje negdje, daleko od doma, lutajući rijekama koje su im morale izgledati kao beskrajne vene nekog umornog boga. Dunav, Sava, Ljubljanica — kao da ih je sam svijet vrtio u krug, samo da im pokaže kamo zapravo pripadaju. I tako su stali u srcu Ljubljane, raščlanili svoj sveti brod kao što čovjek raščlani vlastiti život kad shvati da ne ide dalje bez ozbiljnog reda. Prenijeli su Argo preko zemlje, preko blata i trave, ponovno ga sastavili i spremali se na dalje — ali, naravno, nije moglo biti tako lako. Uvijek postoji još jedna prepreka, još jedan jebeni račun za platiti. U ovoj priči to je bio zmaj. Močvarna zvijer, čuvar izvora Ljubljanice, nešto što vreba iz mraka i čeka da vidi od čega si sazdan.

Jason se navodno borio s njim — ne zato što je bio heroj, nego zato što nije imao izbora. Pobijedio ga je, ili se barem tako kaže, i time otvorio put gradu koji će tek doći. Ljubljana se rodila iz blata, vode i mitova, kao dijete slučajnog susreta i velike hrabrosti. I zato taj zmaj i danas stoji na mostu, ponosno i malo nadrkano, kao da kaže: “Evo me. Ovdje sam od početka. Pazi kako hodaš.”

A Visit Ljubljana, naravno, sve to lijepo upakira — kažu da je dio baštine, turistička priča, nešto što treba vidjeti. I dobro je to. Samo, kad jednom stojiš na tom mostu i gledaš zmaja oči u oči, shvatiš da je priča puno jednostavnija: gradovi uvijek trebaju svoje čudovište.

Ljubljana ima i drugu staru, možda vjerodostojniju i tihom snagom nabijenu priču, onu koja se ne prodaje turistima na magnetićima, nego šapće kroz kamene zidove dvorca, kroz hodnike što mirišu na vlagu i prošlost. I u toj priči zmaj nije nikakav mitski razbijač ni čudovište iz dalekih vremena — nego mirna, praktična stvar: simbol preuzet od svetog Jurja, zaštitnika kapelice Ljubljanskog dvorca još iz 15. stoljeća.

Nema tu epske borbe, nema Jasona koji rastavlja brod i ubija zvijer; samo povijest, hladna i jednostavna kao kruh star dan. Sveti Juraj, tip koji ubija zmaja na svakoj slici, postao je zaštitnik mjesta, a zmaj — taj jadni poraženi simbol starog poganstva — samo je ostao visjeti u zraku, kao preostali dim nakon velike vatre. Kažu da je predstavljao ono što je već bilo nadvladano, staru vjeru, stare strahove, staru krv. A novi ljudi, novi sveci, nova pravila — sve je to trebalo pobijediti nešto, makar samo priču.

I onda, kako to biva, vrijeme je učinilo svoje. Možda je zmaj prvo bio samo ukras, nešto iznad gradskog grba, kao ukrasi u birtiji koje nitko ne skida jer “eto, tu su oduvijek”. Pa je onda, negdje u baroku, postao ozbiljan element grba, dobio svoje mjesto u heraldičkoj hijerarhiji, kao da je netko rekao: “U redu, neka stoji. Navikli smo se na njega.” A onda dolaze 19. i 20. stoljeće — i zmaj eksplodira. Raste, širi krila, izrasta preko tornja, preko svega, kao da je shvatio da je bolje biti simbol nego žrtva, bolje gospodar mostova nego fusnota u legendi. I ljudi su to prihvatili, jer gradovi vole svoje čudovište, barem jedno. Ljubljana ga je imala, mirnog, tvrdog, vječnog.

A ti stojiš na mostu, pogledaš onog zelenog čuvara i pomisliš: nije važno je li došao iz grčkih bajki, kršćanskih legendi ili prašnjavih arhiva. Važno je da stoji tamo.

Ljubljanica ima posebno mjesto među slovenskim rijekama — ali meni zvuči više kao tip koji se stalno seli jer ne može platiti stan. Napaja se nekakvim krškim ponorima, podzemnim rupama i tko zna kakvim speleološkim čudima, pa joj daju nadimak “rijeka sedam imena”. Sedam! Pa ni ja se nisam toliko puta lažno predstavio.

Krene ispod Snežnika, zove se Trbuhovica — kao lik koji previše podrigne na prvom spoju. Onda Obrh, Stržen, Rak — svaki put novo ime, novi početak, nova laž. Pivka, Unica… kao da prolazi kroz faze kao pijanstvo: od “dobar sam, kontroliram situaciju” do “tko ste vi i zašto mi je cipela u zamrzivaču”.

Nestane, pojavi se, opet nestane. Kao loš dečko koji ghosta pa se javi u tri ujutro. A onda, nakon tog dugog, mračnog podzemnog putovanja — bang! — izlazi na površinu kod Vrhnike i kaže: “Zovem se Ljubljanica.” Naravno da se tako zove. Tko bi se nakon svega još usudio priznati da je nekad bio Trbuhovica.

I ljudi je gledaju, dive se, hodaju uz nju, slikaju je za Instagram, kao da nije cijeli život provela skrivajući se i mijenjajući identitet. Ali eto — rijeke, žene i vino imaju jednu zajedničku stvar: nikad ne znaš pod kojim ćeš ih imenom upoznati, ni kako ćeš se sljedećeg jutra osjećati.

Teče, kažu, kroz južni dio kotline i pravo kroz Ljubljanu — kao netko tko se zapije u predgrađu pa završi u centru grada bez da zna kako. Skuplja vodu sa 1884 kvadratna kilometra dubine ili površine ili čega već… broj je velik, to je poanta. Vrlo vodena rijeka, vele. Pa naravno da je vodena, što bi bila, rakija?

Duga je skoro 40 kilometara sa svim imenima. To mi zvuči kao da se mjeri ne dužina, nego lista bivših. “Evo, kad zbrojimo sve tvoje faze, dobije se četrdeset kilometara čistog očaja.”

A onda — arheolozi. Ti romantičari s lopaticama. Kopaju po dnu i nalaze povijest: prapovijest, antiku, srednji vijek, modernu... kao da je rijeka neka pijana antikvarnica koja sve što joj padne u ruke samo pusti da potone. “Opa, štit iz brončanog doba — šljus!” “Mač? Bacaj!” “Keramika? Neka se kupa!”

I zato je od 2003. kulturni spomenik. Zaštićena. Kao da joj trebaju tjelohranitelji da ne proguta još jedan bicikl ili dva turista.

A močvare oko nje, Natura 2000, zaštićene, mistične, pune trske i komaraca koji te grizu kao konobari kad vide da si turist. Tamo su, kažu, nekad živjeli ljudi na kolcima. Zvuči mi kao susjedi koji tvrde da je to “privremena konstrukcija” dok već petu godinu stoji. Ostavili su trupce, kosti, kamene alate, oružje, keramiku… sve što sam i ja znao ostaviti nakon bolje noći — samo bez keramike.

Ljubljanica: rijeka koja teče, skriva, tone, čuva, prešućuje i smije se ispod mulja. I svi joj se dive kao dami s tajnama — a ona samo čeka da joj opet nešto padne u krilo, pa da ga pošalje na dno i zauvijek zanijemi.

Devedesetih je turistička plovidba opet oživjela. Kao pjevač koji je bankrotirao pa se vratio na scenu s greatest hits turnejom. Danas brodovi voze turiste iz centra do Livade, a ponekad i dalje prema Vrhnici, ali samo ako kapetan ima dovoljno strpljenja i ako nitko ne padne preko ograde jer je slikao vlastita koljena za Instagram.

Mali brodovi, veliki selfiji. Turisti zure u mostove, mostovi zure natrag, a Ljubljanica se vjerojatno pita kako je završila kao Hop-On Hop-Off verzija vodene trake.

Na lijevoj obali, iznad Špice — Ljubljanski veslački klub. Jer naravno da postoji grupa ljudi koji dobrovoljno sjednu u dugački, nestabilni čamac i veslaju kao da ih progoni porezna uprava. Povremeno organiziraju natjecanja u luci Trnovo — što zvuči kao: “Dođite gledati kako se ljudi pretvaraju da im je ovo zabavno!”

I sve to na rijeci koja jednom poplavi, jednom nestane, jednom glumi smaragd, jednom močvaru, jednom Rim, jednom atrakciju s razglednica. A grad se pravi da je sve pod kontrolom.

Kažu — etimološko podrijetlo Ljubljanice nije poznato. Naravno da nije. Ni ljudi ne znaju odakle dolaze nakon pet piva, a kamoli rijeka koja mijenja imena kao čarape. Jedna teorija kaže da potječe od njemačke riječi Laibach, što znači spora voda koja stagnira. Spora, ustajala voda… zvuči kao ponedjeljak ujutro ili kao ja kad pokušavam ustati iz kreveta nakon subote. Ako je to istina, onda je Ljubljanica zapravo službena rijeka mamurluka.

Druga teorija kaže da je rijeka dobila ime po naselju. Naravno, uvijek postoji ta ekipa koja sve pripisuje naselju, kao da je selo reklo: “Evo, ti ćeš biti Ljubljanica, a mi ćemo biti slavni zbog tebe.” To je kao kad bend tvrdi da je basist najvažniji član. Nitko im ne vjeruje, ali lijepo zvuči.

A onda dolaze novija istraživanja. Znaš da će biti komplicirano čim se pojavi riječ “novija”. Kažu — ime potječe od lika koji se zvao Ľubovidъ. Navodno je taj tip bio odgovoran za stvaranje naselja uz rijeku. Jasno. Jedan lik, jedan projekt, jedan ego. Vjerojatno je govorio: “Ovo će biti veliki grad, vidjet ćete, a rijeka… rijeka će nositi moje ime. Ili barem nešto što zvuči kao moje ime nakon što ga deset generacija zgužva u ustima.”

Pa se to, vele, pretvaralo u Ljubija, pa Ljuba, pa stanovnici postali Ljubljani, pa sve skupa ispalo Ljubljana. To mi zvuči kao jezični tumble dryer: ubaciš Ľubovidъ, izvadiš Ljubljanu — kao čarapu koju izvadiš iz perilice i koja više nije iste boje ni veličine, ali eto, poslužit će.

I tako — nitko zapravo ne zna. Teorije se množe, priče se napuhuju, lingvisti se svađaju, a rijeka samo teče i smije se, jer zna da je sve to ljudska izmišljotina. Ona bi vjerojatno rekla: “Zovite me kako hoćete, samo me pustite da prolazim… i možda mi ubacite pivo umjesto keramike ovaj put.”

Ljubljanica je zelenkasta. Ne kao smaragd, nego kao juha od špinata koju baka tjera da pojedeš. Ali to joj je, vele, čar. Krška rijeka, mijenja sliv kako joj se prohtije, ovisno o tome koliko vode ima u toj vapnenačkoj podzemnoj ludnici. Kao da svaki put kad padne kiša, rijeka kaže: “Zapravo, dragi, ja imam drugačije potrebe.” Promjenjiva, nepredvidiva — savršen materijal za toksičnu vezu.

Rimljani su je, naravno, obožavali. Važan prometni put, luka Nauportus kod Vrhnike… teret je plovio, mramor, roba, sve to do 19. stoljeća. Rimljani su se vozili, trgovali, gradili — a onda je došla željeznica i rekla: “Pomakni se, stara, imamo bržu igru.” I tako je brodarstvo počelo umirati, kao birtija koja zatvori kad svi krenu na craft pivo.

A poplave? Ljubljanica je poznata po njima. Redovno izlazi iz korita, kao gost koji popije previše i odluči zaplesati na stolu. Zato su u 18. stoljeću napravili Gruberov kanal, pa sad teče kroz dva korita. Dvije staze, dvije ličnosti — rijeka s podvojenom osobnošću. Kasnije su joj još i produbili korito u centru, spustili ga četiri metra — kao da su joj rekli: “Slušaj, draga, trebaš malo prostora za svoje emocije.”

Mostova — koliko hoćeš. Trostruki most, Šuštarski, Zmajev, Mesarski… svaki zvuči kao da vodi do neke drugačije večeri koju ćeš požaliti. Sve ih je projektirao Jože Plečnik, tip koji je očito imao strast prema mostovima i dovoljno živaca da se bavi rijekom koja stalno mijenja mišljenje.

Ljubljanica: zelena, ćudljiva, povijesna, poplavljena, premošćena i potpuno svjesna da bez nje grad ne bi izgledao ni upola tako romantično. I dok ljudi šetaju, slikaju, dive se — ona samo teče i misli: “Još jedan most?"

Ljubljanica je živahna rijeka. Vrtloži, teče, šapuće, nešto glumi temperament. Ali čim stigne do Ljubljanskih močvara — paf — smiri se kao čovjek koji sjedne na kauč nakon tri tanjura sarme. Močvare je pretvore u zen majstora. Neki dijelovi dostupni su samo brodom, što je lijep način da se kaže: “Nema šanse da tamo ideš pješice bez da izgubiš cipelu, živce i možda dostojanstvo.”

Fauna i flora? Ima je, kažu, širok spektar. 107 vrsta ptica. Toliko ptica nisam vidio ni kad sam prespavao na autobusnom kolodvoru. U vodi 45 vrsta riba — galeb, lipan, štuka, pastrve, smuđak… zvuči kao jelovnik konobe u kojoj te konobar pita: “A što bi stvarno htjeli?” Na obalama dabrovi, nutrije, vidre… kao mala životinjska mafija koja te gleda s obale i procjenjuje jesi li dovoljno glup da priđeš bliže.

Ljeti i zimi — turistički brodovi. Jer ništa ne govori “romantika” kao vožnja po rijeci koja je jučer imala poplavu, a sutra možda nestane u ponoru. Ljeti možeš surfati — naravno da možeš, ljudi danas surfaju i na fontanama ako ih dovoljno snimiš za Instagram. Možeš unajmiti kanu i pretvarati se da znaš što radiš, dok te struja lagano nosi prema situaciji gdje ćeš moliti za pomoć.

A ako nisi vodeni tip — šetaj. Opusti se pod lukom Trnovo, ispod vrba, niz šetnicu sa stubama. Sve to opet je dizajnirao Plečnik, jer taj čovjek očito nije znao reći “ne” kad mu ponude još jedan projekt uz rijeku koja se ponaša kao razmaženi jazz glazbenik.

I tako — Ljubljanica živa, mrtva, divlja, mirna, zelena, blatnjava, turistička, tajanstvena. A ti stojiš uz nju, gledaš kako teče i misliš: “Da sam ja ovako promjenjiv, rekli bi da nisam stabilan.” Ali rijeka — rijeka smije proći s tim.

2021. godine su znamenitosti Ljubljane koje je projektirao Jože Plečnik završile na UNESCO popisu. Lijepo. Ja jedva završim na popisu u lokalnoj knjižnici kad kasnim s povratom knjige, a čovjek je završio na listi svjetske baštine. Kažu: Plečnikova Ljubljana. Zvuči kao da je tip rekao: “Ma dajte mi grad, složit ću ga po svom. Ako može malo rimskog štiha, ali da se vidi da sam ja to radio.”

Plečnik je, vele, pokušao modernim pristupima modelirati Ljubljanu prema antičkoj Ateni. Jasno. Svi imamo te faze. Neki se šišaju na ćelavo jer misle da izgledaju kao rock zvijezde, a Plečnik je odlučio da mu grad izgleda kao Atena. Stupovi, nadvratnici, balustrade, kolonade… sve to zvuči kao katalog iz dućana s namještajem koji se pravi da je aristokrat. Ali majstor ih je kombinirao na svoj način — kao koktel kojeg naručiš a nemaš pojma što je unutra, ali te lijepo pogodi.

I onda kažu — njegova djela pokazuju kako vizija jednog arhitekta može transformirati javne prostore, zgrade, zelenilo… unatoč vremenskim ograničenjima, urbanom krajoliku i skromnim sredstvima. To znači: čovjek je radio čuda s budžetom koji je vjerojatno bio manji od onog za novi kiosk za hot-dog.

I sve to u gradu gdje rijeka mijenja identitet, povijest pliva po mulju, turisti se slikaju na mostovima, a dabrovi gledaju s obale.

Plečnik je, izgleda, bio jedini koji je rekao: “Ma nema veze što se sve mijenja — ja ću napraviti nešto što će trajati.”

I eto — UNESCO ga je čuo.

U Ljubljani možeš pronaći mnogo shopping ulica i istraživati ih “na starinski način”, što je lijep način da se kaže: hodaj dok ti stopala ne počnu mrziti život. Mestni trg, Stari trg, Turbarjeva, Wolfova, Miklošičeva… zvuče kao ekipe iz nekog srednjovjekovnog rock benda. Ideš, gledaš izloge, praviš se da ti treba još jedna šalica koju nikad nećeš koristiti. Popularni brendovi, lokalni brendovi, butici tako mali da ne znaš jesi li ušao u dućan ili u nečiju dnevnu sobu.

A onda — Središnja tržnica. Tamo možeš kupiti voće, povrće, sir, kruh, bilje… sve što bi kupio i u supermarketu, ali ovdje ti baka iza pulta kaže da si premršav i da uzmeš još. Ponekad su i sajmovi na otvorenom — umjetnost, dizajn, rukotvorine, knjige, suveniri… sve izgleda lijepo dok ne shvatiš da će skupljati prašinu čim dođeš kući.

Ali ako ti sve to djeluje previše “lokalno” i “šarmantno”, kažu da možeš iskusiti tipičan zapadnjački shopping. To znači: idi u BTC City. Najveći shopping centar, kažu. Toliko velik da bi trebao dobiti putovnicu na ulazu. Tamo imaš trgovine, vodeni park, relaks centar, kino, zabavu, restorane, kafiće… sve osim duše. To je mjesto gdje ljudi idu da potroše novac koji nemaju, na stvari koje ne trebaju, da bi se osjećali malo manje prazno.

I dok šetaš, nosiš vrećice, piješ kavu koja košta kao manji stan u 1983., negdje u daljini Ljubljanica teče i smije se. Jer zna da ćeš na kraju dana ipak pobjeći tamo — uz vrbe, mostove i vodu — da odmoriš noge i mozak od svega toga “zapadnjačkog iskustva”.

Jedno od najpopularnijih mjesta je Postajna Centralna. Centralna stanica. Savršen početak noćne zabave, vele. Meni sve što u nazivu ima “stanica” zvuči kao mjesto gdje čekaš predugo, smrznut, pitajući se gdje ti je pošla krivo mladost. Ali ovdje — kokteli, neonska svjetla, umjetničke oznake na zidu… kao da je netko rekao: “Hajmo napraviti bar koji izgleda kao da je ambulanta za izgubljene ideje.”

Onda Daktari. Smješteno na uspinjači kod Dvorca. Kažu da ime znači “liječnik” na swahiliju. Zvuči mi kao mjesto gdje ti daju recept za mamurluk, ali samo ako znaš lozinku. Retro stil, police pune knjiga, klavir u kutu… kao dnevni boravak ekscentričnog profesora koji je odustao od akademije i sad toči whiskey za strance. Ako voliš live muziku, kabare, kulturna događanja — dobro za tebe. Ja dođem samo da se pravim da sam intelektualac dok ne prođe prva čaša.

A Pritličje? To ti je sve u jednom: kafić, bar, live muzika, stripovi… kao da netko nije znao odlučiti što želi biti pa je rekao: “Ma stavi sve, valjda će nešto upaliti.” Srce Ljubljane, razna događanja, publika koja izgleda kao da zna tko je autor knjige koju ti nikad nećeš pročitati.

Ako želiš autentični bar — Slovenska Hiša. Kokteli, meso, sirevi, sve slovensko. To je mjesto gdje ti donesu pladanj i ti se praviš da razlikuješ sireve, a zapravo samo jedeš jer si gladan. Autentično, lokalno, ukusno — i dovoljno alkoholno da zaboraviš cijene.

Cirkus club — popularan, vele. Odlične vibracije, publika, energija… sve dok se ne zapitaš zašto te netko posipa šljokicama u tri ujutro. Klub K4 — za fanove rocka, kažu. Neće te razočarati. To znači da je mračno, glasno i da se nitko ne pravi važan. Barem nešto.

Ljubljana, mali grad koji se pravi finiji nego što jest. Miran, uredan, zategnut, kao konobar koji ti se smije, ali te mrzi jer piješ samo kavu.

I tamo — mostovi. Toliko mostova da ti dođe da se pitaš jesu li ljudi prije sto, dvjesto godina stalno padali u rijeku pa su rekli: „Ma ajmo još jedan. I još jedan. I još jedan.“ Kao alkoholičar koji si kaže — samo još jedno pivo.

Prešernov trg ima onaj svoj slavni Trostruki most, Tri mosta, Trojčica… kako god ga zovneš. Izgleda kao da Plečnik nije znao kad stati. Gledaš ga i misliš: „Majstore, je li ti to pobjeglo iz ruku ili si stvarno mislio da će ti trebati tri izlaza da pobjegneš od života?“ Ali ne — on je to smišljeno. Tip je bio tvrdoglav. Htio je da ljudi šetaju lijevo, desno, ravno, da imaju izbor. Kao da izbor išta rješava.

Tu je i Mesarski most — most ljubavnih lokota. Lokoti,brate. Stotine njih. Ljudi zaključaju svoju ljubav i bace ključ. Kao da se ljubav ikad dala zaključati. Kao da se ne otvori sama od sebe jedne tužne srijede kad padne kiša i netko shvati da nije kupio kruh. Ali stoje ti lokoti tamo, sjaje se na suncu i prave se besmrtni. Ljudi vole vjerovati u laži koje izgledaju romantično.

Čevljarski most — elegantan kao glumac koji zna da ga gledaš. Stoje stupovi, stoje boje, sve čisto, sve uredno. Ali ako malo duže stojiš, osjetiš kako te most gleda. Kaže ti: „Ajde, čoveče, prelazi, nemoj se zadržavati, nisam ja mjesto za kontemplaciju, idi u birtiju za to.“

Zmajski most — e, to ti je posebna priča. Četiri zelena guštera koji te...hmm...promatraju. Ljubljana voli svoje zmajeve, ali ovi… Ovi su kao čuvari pakla na godišnjem odmoru. Ljudi se slikaju s njima, smiju se, a zmajevi stoje, nepomični, i misle: „Da znaš samo, mali čovječe, koliko sam ljubavnih svađa vidio na ovom asfaltu…“

A onda, kad misliš da si sve vidio, shvatiš da Ljubljana ima most za svako raspoloženje:

– most za romantiku,

– most za umjetnost,

– most za turiste,

– most za pijance (iako taj još ne priznaju službeno),

– most za one koji žele pobjeći iz centra što dalje od gužve.

I svaki taj most ima neku svoju prošlost. Neki su mijenjali imena kao umorni glumci karijere. Neki su pali, gorjeli, bili srušeni pa opet ustali. Neki samo stoje i gledaju vodu koja prolazi ispod njih, znajući da će rijeka preživjeti sve — i mostove, i grad, i nas. Jer tako je to, prijatelju. Mostovi spajaju obale, ali najčešće spajaju priče. A Ljubljana — Ljubljana ima toliko mostova da se cijeli grad drži skupa ne na betonu, nego na svim tim tuđim pričama koje nikad neće biti ispričane do kraja.

Negdje oko 1280., kad su ljudi još vjerovali da se kupanjem možeš razboljeti, napravili su ovdje jedan drveni most. Zvali su ga Stari most. Naravno da je bio star — sve je bilo staro u 13. stoljeću, osim možda kužnih rana koje si mogao dobiti besplatno. Onda su rekli: "Ma nije to Stari, to je Donji most." Jer je postojao i Gornji. Ljudi su već tada imali potrebu komplicirati jednostavne stvari. Kao i danas.

A onda — hop! — pojavilo se i neko sirotište. Pa su rekli da je Špitalski most. Sve ti u Ljubljani mora dobiti ime po nekoj tužnoj instituciji: sirotište, birtija… Život je ionako zbirka tih mjesta.

Onda je 1657. sve lijepo gorjelo. Jer što drugo radiš sa drvenim mostom nego ga zapališ kad se napiješ ili ti grom padne, ili oba. Pa su ga sagradili opet, s istom tvrdoglavošću kao i svaki put kad netko pokuša biti pametan u krivom stoljeću.

I tako, do 1842. godine. Tada dolazi neki Giovanni Picco iz Villacha, tip vjerojatno sa šeširom širokim kao njegova ambicija. I gle čuda — napravi novi most. Dva luka, metalna ograda, sve to divno europsko "moderno" koje se danas raspada od nostalgije. Nazvali su ga Franzov most, jer moraš počastit nekog nadvojvodu. Bez nadvojvoda u 19. stoljeću nisi bio nitko. I još mu u kamenu urezali poruku na latinskom, jer ništa ne kaže "volimo te" kao jezik koji nitko nije govorio već 1500 godina. I baš kad bi pomislio da je to to, pojavio se Plečnik. Čovjek koji je vjerojatno pio crnu kavu natašte i sanjao kružne prozore. On pogleda most i kaže: "Ovo je preusko." I umjesto da ga razvali kao normalan arhitekt, on napravi dva dodatna mosta sa strane. Pod kutem. Jer što ne ide ravno — ide Plečnik.

Do 1932. sve je bilo gotovo. Ljubljančani su sigurno gledali ta tri mosta i pitali se: „Kaj če to sploh je?“ A onda su se navikli. Čovjek se navikne na sve, čak i na tri mosta koja se prave da su jedan.

Devedeset i druga — malo ga popeglaju, dotjeraju, očešljaju ga kao baku za nedjeljnu misu. A od 2007. sve je pješačko. Konačno možeš prošetati preko jednog mosta ili tri mosta odjednom, zavisi koliko si popio, i nitko te neće zgaziti. Osim možda vlastite tuge, ali za to nije kriv most.

I tako stoje danas — Trojica, Tri seke, Tri mosta — kao tri brata koja se ne slažu, ali svejedno žive skupa. I gledaju Ljubljanicu kako curi ispod njih, noseći sve brige, smeće i pokoju ljubavnu priču ravno nizvodno.

Ako mene pitaš — svaki grad bi trebao imati most koji se pravi važan i dva koja mu drže stranu. Svijet bi bio puno stabilniji.

Tako ti ja stojim ispred one uršulinske crkve u Ljubljani, a stvar, brate, počela 1718., kad su svi bili puno pametniji nego danas, jer su imali samo kamen i Boga — i ništa između.

Prvo su 26. srpnja zakopali neki kamen temeljac, drugi dan ga već biskup Leslie blagoslovio — valjda da ubrza gradnju, jer ni tada nitko nije imao živaca čekati majstore. Na kamen urezali papu, cara, grofa, provincijskog šefa i još pola plemićke rodbine, jer valjda tako izgleda kad želiš da ti zgrada drži više od tri kiše.

Tko je crtao plan crkve? Nitko ne zna. Klasična priča: sagradiš nešto ogromno i svi zaborave tko je zapravo radio. Zidarima je zapovijedala neka Academia operosorum, što zvuči kao društvo ljudi koji teško rade, ali još teže piju.

I onda – dvadeset i jedna godina motanja, kopanja, blata i podzemnih voda koje su im gutale temelje. Zabijali hrastove trupce kao da grade kuću na močvari (spoiler: i jesu). Tek 1726. crkva je bila dovoljno gotova da je mogu blagosloviti i održati prvu misu. Narodu je valjda bilo svejedno — barem su imali mjesto pod krovom.

A onda 1738. ulazi u priču slika Kraljice mira, donesena iz Bavarske. Dvije časne sestre to toliko zavoljele da bi je valjda ponijele u krevet da su mogle. Ljudi počeli dolaziti masovno, prositi pomoć, utjehu, čuda, sve klasika. Šuškalo se da slika ispunjava želje — osim onih financijskih, jer siromašni su ostali siromašni, kao i danas.

Kasnije su osnovali i bratovštinu, naravno — svaka dobra priča završi udruženjem ljudi koji se zaklinju da će biti bolji, a onda završe gore. Josip II. ih sve ukinuo. Valjda mu je dosta bilo bratovština i čudotvornih slika, pa je rekao: dosta zezanja.

Onda su 1758. stavili pozlaćeni bakreni tabernakul od 2670 zlatnika — kao da grade banku, ne crkvu. 1763. i orgulje od 2000 zlatnika. Te prve orgulje su se raspale 1891., pa su završile u Tunjicama kao second-hand roba. Goršič je onda složio nove orgulje, tri manuala, 33 registra — prava beštija od instrumenta. Koštale 7000 guldena. Blagoslovili ih i pjevali kao da se sam Bog spušta kroz cijevi.

A zvona? E to je priča za sebe. Visila, zvonila, padala, mijenjala se, završavala u ratnim topionicama, opet se vraćala… pravi fitness centar za zvonare. Danas vjerojatno zvone isto kao i prije 200 godina, samo je publika promijenjena.

Najbolje od svega? Oltar. Jedna gospođa platila 6000 zlatnika, a Francesco Robba radio ga deset godina i naravno — probio rok. Kad si umjetnik, uvijek probiješ rok. Oltar blagoslovljen 1744., a sutradan već prva misa — i tako, čovjek radi desetljeće, a oni ga počnu koristiti isti tren.

I na kraju, sve to — hrastovi trupci, zvona, orgulje, bratovštine, plemići, čudotvorne slike — danas stoji ispred tebe kao stara gospođa koja još uvijek drži leđa ravno, iako joj je život lomio kičmu barem dvadeset puta.

Prešernov trg… srce Ljubljane, kažu. A ja kažem: srce je to koje kuca malo presporo i malo preglasno, kao pijancu u tri ujutro kad leži na stepenicama i zaklinje se da više nikad neće piti. Laže, naravno — i trg i pijanac.

Na jednoj strani Franjevačka crkva, ružičasta, kao da se prerušila u bombon samo da ti odvuče pažnju od činjenice da je prošla više požara, potresa i propalih brakova nego svi stanari okolnih zgrada zajedno. Ponosno stoji i gleda preko trga, kao stara teta u ružičastom kaputu koja te pita: „A sinek, kam pa greš?“

Usred trga — Prešern. Lik koji je napisao najpoznatiju slovensku ljubavnu pjesmu, a cijeli život naganjao ženu koja ga je gledala kao stari komad namještaja koji ne znaš baciti jer je tu „oduvijek“. Sad stoji tamo u bronci, gleda prema nekoj Juliji na balkonu, kao Romeo koji je zakasnio dvjesto godina i sad glumi romansu za turiste.

I onda ta njegova Julija — statua na fasadi, mrtvo hladna, ni da trepne. Kao sve žene koje su ikad gledale zaljubljenog pjesnika i pomislile: „Joj, samo da ovaj ne počne recitirati.“

Oko njih — tri milijuna turista. Jedni traže savršeni kadar, drugi savršenu kavu, treći savršeni selfie koji će im popraviti život. Ali neće.

A Tromostovje se šepuri malo dalje, kao tri brata koji se prave da su jedan. Prešernov trg bez mostova bio bi samo poligon za golubove, ali Plečnik je rekao: „Neće, dok sam ja živ.“

Na trgu uvijek netko svira. Gitara, harmonika, violina… sve zvuči jednako kad si umoran. Ali nekad se uloviš da stojiš i slušaš i misliš: „Ma, možda ovaj grad i nije tako loš.“ A onda ti doleti golub i pokvari trenutak. Klasika.

Ljeti — vrućina, gužve, sladoledi. Zimi — magla, studenti, ustajali miris kuhanog vina i hladne cigarete. U svakom godišnjem dobu Prešernov trg je isti: malo previše sladak, malo previše turistički, malo previše iskren. Kao da se trudi biti lijep i kad mu ne treba. Ali kad padne mrak i trg se isprazni, kad ostanu samo kasni šetači i pokoji noćni romantik, onda ga vidiš kakav stvarno jest: komad grada koji je preživio sve i svejedno se smješka, kao starac koji zna sve tvoje tajne ali ih zadržava za sebe. To je Prešernov trg. Najmanji veliki trg na svijetu. I jedini gdje pjesnik vječno gleda ženu koja ga nikad nije voljela, a grad se pravi da je to romantično.

France Prešeren… čovjek koji je trebao biti odvjetnik, ali je na kraju postao nešto puno gore — nacionalni pjesnik. A to, brate, nije posao, to je dijagnoza.

Rodio se u Vrbi 1800. godine, negdje među kravama i magle. Studirao pravo u Beču, diplomirao, doktorirao — sve po PS-u. A onda dođe u Ljubljanu i kaže: "Ajmo, braćo, da ja budem odvjetnik!" A Ljubljana mu pet puta kaže: "Ne može." Pet puta, brate. Takvu upornost možeš vidjeti jedino kod birokrata i kod ljudi koji uporno ljube krive osobe. Pa je tako France 14 godina radio kao koncipijent, što je otprilike moderno robovanje u pravnoj struci. Tek 1846. otvorio je svoj odvjetnički ured u Kranju — taman toliko kasno da ga više ništa nije moglo spasiti od depresije i poezije.

Ali Prešeren nije bio običan tip. On je, sasvim slučajno, napravio nešto što rijetko tko uspije: od jezika koji je pola Europe smatralo simpatičnim seljačkim dijalektom napravio književnu eksploziju.

Bio je bard, prorok, kronični romantičar i profesionalni gubitnik. Svađao se s Kopitarom, ignorirao Bleiweisa, a Miro Čop — njegov jedini pravi prijatelj — morao mu je stalno objašnjavati što je zapravo dobro u književnosti i zašto ljubavne patnje nisu dobar poslovni model.

U Illyrisches Blattu objavio je prve pjesme, lagano njemački, jer ga na slovenskom tada nitko ozbiljan nije čitao. Ali onda se sve pretvorilo u sonete, elegije, balade, satire, romanse i ostale načine na koje ljudi govore: „Jebiga, ljubav boli.“

Napisao je Sonetni vijenac, i to s akrostihom Juliji Primic. Julija, naravno, nikad nije marila za njega. Klasična priča: pjesnik voli, žena ne, narod čita. Tragedija na tri razine: ljubav, poezija, narod. Sve u jednom paketu. I na kraju Zdravica, pjesma koja je trebala biti ljubavno-politički tost, a postala je — himna države. I kao svaka dobra himna, originalno je bila cenzurirana. Jer ništa ne smeta vlastima više od pjesnika koji počne govoriti o ravnopravnosti i slobodi.

Prešeren je preveo Byrona, Bürgera, Mickiewicza — jer je valjda shvatio da je jednostavnije prevoditi tuđe patnje nego stalno izmišljati vlastite. Umro je 1849. u Kranju, ne naročito sretan, ne naročito priznat. Ali to je ironija: kad si živ — smetaš, kad umreš — postaneš spomenik.

Danas stoji na Prešernovom trgu, u bronci, gleda prema Juliji koja i dalje ne reagira. Klasika. Ljubljana ga slavi, turisti ga slikaju, golubovi ga gađaju, a narod pjeva njegovu himnu kad je dobro — i kad je jako loše.

Kongresni trg je izgrađen 1821. Na mjestu nekog starog kapucinskog samostana koji je već odavno završio u povijesnoj ropotarnici — kao da je netko rekao: “Dosta, braćo, dosta tišine i pokore, vrijeme je da se gradi nešto što se vidi s prozora.” Habsburški car Josip II. ugasio je samostan kao lampu prije spavanja, a grad je ostao s komadom zemlje koji je čekao novu priču. I tako je nastao trg — jedan od onih što ih povijest voli pretumbavati kad joj je dosadno.

Za vrijeme kongresa nakon Napoleona, tu se šepurilo sve što je imalo kragnu i konja. Valjda su zato trgu dali ime po tom cirkusu diplomacije. Kad se sve smirilo, u sredinu trga nakalemili su park, ali ne bilo kakav — izliven u oblik zvijezde. Zvjezdani park. Park Zvezda. Sternallee. Zvuči kao nešto što bi Bowie pjevao da je kojim čudom zalutao u Ljubljanu i udario na poeziju umjesto na glam rock.

Kad je došla komunistička era, naravno da su se bacili na preimenovanja. Trg revolucije! Trg osvoboditve! Ipak, ljudi su tvrdoglavi — nastavili su ga zvati po starom. Narod uvijek zna da su imena prolazna, a mjesta ostaju ista. Do ’90., kad su mu opet vratili izvorno ime. Kao kad netko očisti štit od naljepnica i kaže: “Ajmo ispočetka.”

Ali taj mali komad asfalta i trave nosi težinu povijesti kao pijani kauboj mamuze: šetajući, ali uvijek spreman da padne na stranu dramatičnog. Tu je 29. listopada 1918. puklo proglašenje neovisnosti od Austro-Ugarske — masa ljudi, gomila glasova, zrak koji pucketa kao loša žica na gitari u zadimljenom baru. Rodila se Država Slovenaca, Hrvata i Srba, makar nakratko.

Godine ’45., Tito se pojavio prvi put nakon rata. Stoji na balkonu Sveučilišta, gleda dolje prema trgu. Govori narodu, narod sluša. Povijest se pravi važna; ljudi se prave da vjeruju. I tako to ide.

Onda, 1988. — prva prava demonstracija nakon desetljeća šutnje. Traže oslobađanje četvorice novinara, a zvuči kao da traže povratak vlastitog glasa. Slovensko proljeće počelo je baš tu, na tom trgu, kao da je mjesto imalo neku posebnu rezonanciju za ustanak. I kad je 1991. stigla neovisnost, nitko se nije čudio — sve je već bilo napisano u zraku.

Svibanjska deklaracija, koju je slovenska oporba sklepala, nije bila samo papir; to je bio krik. A kad ju je Tone Pavček pročitao 8. svibnja 1989., masa je znala da se nešto veliko kotrlja prema njima, kao vlak koji više nitko ne može zaustaviti.

I onda Clinton ’99. — predsjednik Amerike, čovjek koji je tada imao cijeli svijet na telefonu, dolazi u Ljubljanu i čita stihove slovenske himne. Na Kongresnom trgu. Dakle, ako je ikad postojao trg koji voli biti pozornica, to je ovaj. Svakih par godina — nova drama, novi likovi, novi povijesni fleš. 

Do Ljubljanskog dvorca možeš stići na dva načina: ili se ukrcaš na uspinjaču koja te odveze gore brže nego što stigneš shvatiti da si turist, ili odigraš kartu „romantične šetnje“ pa se penješ tih deset minuta kao da si u nekom dokumentarcu o ljudima koji vole patiti, ali umjereno.

Uspinjača je praktična, elegantna, kao lift koji se pravi da je avanturistički. Platiš kartu, uđeš, šššštt — i eto te, već si gore. Nema znoja, nema filozofije, samo lagani osjećaj da si prevario brdo i da si mu se popeo bez da si mu dao priliku da te ponizi.

A onda je tu šetnja. Lagana, kažu. Jasno — lagana je onome tko nije sinoć nazdravljao po Metelkovoj ili mislio da je pametna ideja pojesti još jednu kobasicu. Kreneš iz centra, prođeš par zavoja, i odjednom si u nekoj zelenoj oazi koja izgleda kao da je čuvar parka osobno odlučio pokazati svijetu kako bi priroda izgledala da je manje ogorčena. Stazice fino uređene, drveće ti maše, zrak miriše na sve što ti u životu uglavnom nedostaje.

I dok hodaš, polako shvaćaš da je taj put dio fore. Kao da ti Ljubljana govori: “Ne dam ti dvorac bez malo truda, prijatelju. Popni se, osjeti grad pod nogama. Kad stigneš gore, bit će ti slađe.” I stvarno — dok se približavaš vrhu, pogledi postanu bolji, pluća rade prekovremeno, a mozak ti napokon utihne. I prije nego što shvatiš, eto te pred jednim od simbola cijele Slovenije, sav zadihan, sretan i pomalo ponosan, kao da si osvojio Himalaju. A nisi — ali neka te, tvoj je trenutak.

Kažu da sam rođen u 11. stoljeću. Super, znači da sam stariji od većine laži koje se o meni pričaju turistima. Obnovili su me u 12., opet u 15., onda su me krpali još stoljećima — kao starca koji se stalno vraća doktoru s istim problemom: “Gospodine, opet ste se raspali.”

U 14. stoljeću bio sam sjedište gospodara Kranjske. Sjedište, ha! Više nalik na skladište njihovih strahova i grijehova. Svi su dolazili gore glumiti moć, a spuštali se nizbrdo malo manji nego što su mislili da jesu. Onda je došlo 19. stoljeće i rekli su: “Hajde da ga iskoristimo za nešto drugo.” Pa su me pretvarali u sve i svašta — vojarna, zatvor, bolnica, skladište… Ponekad mislim da sam bio i svetište izgubljenih ambicija ali to nitko nije imao hrabrosti zapisati.

Danas sam kulturno središte, tako kažu. Ljudi mi dolaze u posjet kao da će čuti tajnu. A tajna je jednostavna: Svi vi dolje, u gradu, mislite da ste stalni. A ja, stari kameni baraba, znam da ste samo kratke fusnote. Dođete gore, kupite kartu, napravite selfie, a ja vas gledam, kao i sve prije vas, i mislim: “Ah, još jedno stoljeće ljudskih pokušaja da ostave trag.” A istina je — trag ostavlja samo vrijeme. Ja sam najbolji dokaz.

Znaš ono kad ti kažu da je netko star, mudar i dostojanstven? E pa, to ti obično znači da je taj netko vidio previše sranja, previše ljudi kako dolaze i odlaze, previše požara, vojski, careva, pijanaca i turista koji misle da će selfie promijeniti povijest. To sam ti ja. Ljubljanski grad. Kameni mamurluk iz 11. stoljeća.

Počeo sam kao drveno-kamena baraka na brdu — ništa posebno, samo dovoljno tvrdo da netko u pergamentu 1161. napiše: “castrum Leibach”, kao da sam neki fino izrezbareni dvorac, a ne barbarska ruina na vjetrometini.

Prolazili plemići, Sponheimi, neki Rudolfi, neki Otokari, Habsburzi me uzeli kao da sam stari kišobran. Jedino što sam ja služio je da se po meni tuku, skrivaju, piju, planiraju ratove i umiru, s manje ili više drame.

U 15. stoljeću su me potpuno razvalili, pa opet sagradili — što je, da budemo iskreni, u mojoj karijeri samo jedan od mnogih putova “iz pepela u prljavštinu”. Dodali su mi zidine, kule, kapelu svetog Jurja — kao da mi treba svetac da me zaštiti od ljudske gluposti.

Kad su Osmanlije prijetile, bio sam obrana. Kad su seljaci dizali bune, bio sam obrana. Kad je počeo Barok, postao sam skladište oružja. Kad je Napoleon stigao, postao sam vojarna i bolnica. Kad se Europa vratila u svoje “normalno” ludilo, pretvorili su me u zatvor.

Silvijo Pellico je ovdje gledao zidove. Lajoš Batthyany također. Ivan Cankar isto. Svi ti veliki umovi upoznali su moju vlažnu, hladnu, ne baš književno-inspirativnu tamu. Ako su napisali nešto pametno, to je unatoč meni, ne zbog mene.

Onda je 1905. grad Ljubljana rekao: “Hajde, kupimo ga za 60.200 kruna.” Lijepa cifra da od mene naprave muzej. Pa nisu. Umjesto toga su me napunili sirotinjom — komunalni dom na brdu, čestitam.

Od dvorca do stambene zgrade s vlagom. To ti je život. Do ’63. su ovdje živjele obitelji, djeca, prašina i štednjaci na drva. A onda su se sjetili da sam ipak kulturno blago, pa su počeli gletati, zidati, čistiti i praviti planove. Plečnik mi je dao šetnicu. Dobar čovjek, znao je cijeniti ruševinu. Bar je imao stila.

Sedamdesete su me počele pretvarati u scenu. Konferencije, vjenčanja, koncerti, izložbe. Od zatvora do svadbi — ako to nije ironija, ne znam što je. I onda još uspinjača. Metalna guja iz 2006. koja gmiže do mene da bi gore dovezla ljude u japankama koji se na vrhu pitaju gdje je WC.

Danas sam “kulturno središte”. Ne smijem se više rušiti, ne smijem prijetiti, ne smijem biti prijeteći. Samo lijepo pozirati. Turisti me vole. A ja njih gledam kao što je starac na klupi gleda golubove — naviknut, otupljen, pomalo simpatično, pomalo iritantno. Ali ipak, kad sunce padne za Šmarno goro, a grad tiho šušti u večeri, čujem sve svoje stoljeće po stoljeće složene uspomene. Ratove, pobune, ljubavnike, zatvorenike, planove koji nikad nisu uspjeli. I mislim: “E, moj druže. Ništa se ne mijenja. Samo kostimi.” A ja stojim ovdje, stariji od svih vaših država, moda, svađa i novogradnji. Čekam sljedećih tisuću godina — ako me prije toga ne pretvore u hotel.

Znaš onaj osjećaj kad ti život nabije zidove sa svih strana, pa pomisliš: “Možda bih trebao samo postati tvrđava i pustiti sve da prođe”? E pa, baš tako ti je i ovdje gore, između Strijelčeve kule i Erazmove kule, gdje se obrambeni zid rastegnuo kao stari, izmučeni kičmeni stup ovog grada. Danas ekipa gore ispija macchiata i slika zalaske, a nekad su se na istom tom zidu lomile sudbine, kraljevstva i tuđi životi.

Panoramska terasa? Ah, romantična priča. Dizajnirana da turisti zadihano kažu “kako divan pogled”, a nekad je to bila platforma za vojnike koji su gledali hoće li iz šume izaći Osmanlija ili razjareni seljak s vilama. Kasnije su to pretvorili u restoran, jer naravno — gdje su nekad padale strijele, danas padaju računi za mineralnu s limunom.

A zatvor? E, to je prava priča. Podno zidina, tamo između kamena i žive stijene, smjestili su rupu u koju su bacali one koji nisu imali sreće ili su jednostavno bili na krivoj strani povijesti. Užetom ih spuste dolje — bam, dobrodošao u svoj mali privatni pakao. Nema krova, nema privatnosti, nema romantike. Zimi snijeg pada po tebi kao da si božićna instalacija, ljeti sunce prži tako da ti duša ispari prije tijela. Hrana, voda, nužda — sve u istoj rupi. Zajedno. Bez razmaka. Covid protokol iz najgorih snova.

Turci, protestanti, seljaci, cijela galerija likova koji su nešto željeli, nešto rekli, nešto pokušali. Ovdje su sjedili, šutjeli, trpjeli, čekali presudu. Neki se nikad nisu popeli natrag. U Ljubljani se o tome rijetko govori — takve priče kvare razglednice.

A onda — loza. Naravno da loza mora rasti tamo gdje su se ljudi mučili. To ti je životna ironija: gdje ljudi pate, vino najbolje rodi. Posadili su je ’90., kao simbol prijateljstva s Mariborom. Jer ako te povijest ne spoji, vino hoće. Kažu — potječe od najstarije loze na svijetu, četiri stoljeća stara dama, modra kavčina ili žametna črnina. Doživjela je careve, ratove, propadanja, i još uvijek raste, tvrdoglava i pijana od vlastite upornosti. Ima cijelo društvo koje određuje kome će dati izdanak — prvo pregledaju tlo, karakter, upravitelja… kao da biraju kome dati ključeve od raja. Izdanak iz Ljubljane danas živi čak i u Parizu, u Musée du vin, jer vino, za razliku od ljudi, zna kako povezati gradove bez svađe.

I tako ti Ljubljanski grad danas ima sve to: zidove koji su vidjeli previše, zatvore koji pamte glasove davno zaboravljenih, i lozu koja prkosi vremenu i logici. A ti stojiš tamo, na terasi, gledaš preko grada, i misliš si: “Brate… ako može izdržati loza, možda mogu i ja.”

Znaš onu priču kad ti kažu da je netko “vitez i razbojnik”? To ti je otprilike kao kad danas nekoga nazovu “uglednim poduzetnikom”. U prijevodu: radio je što je htio, sve dok mu netko jači nije stao na žulj.

Erazem Lueger, zvani Erazem Predjamski — plemić, gad, romantični bandit, gospodin koji je imao više dvoraca nego što prosječan čovjek ima čarapa. Kad si tako bogat i tako temperamentan, naravno da ćeš završiti u nevolji. I on ju je, kako kažu, našao na svečanoj večeri. Vojni zapovjednik ga je nešto krivo pogledao, ili mu je rekao krivu riječ, ili se jednostavno rodio krivog dana — i Erazem ga je izbo nasred gozbe. Bez previše filozofije. I nije to bio prvi put, nego samo onaj nakon kojeg su se moćnici počeli pitati „čekaj malo, je li ovaj naš Erazem možda malo… previše Erazem?“

Guverner Krištof von Thein — čovjek kojem vjerojatno nije prvi put da smješta plemiće u zatvor — rekao je: „Dosta.“

I tako Erazem i brat mu završe gore, u Erazmovoj kuli na Ljubljanskom gradu.  Zamisli to — zatvor nazoveš po zatvoreniku. To ti je kao da birtiju nazoveš po najvećem pijanici u selu.

Unutra — hladni zidovi, ogrebotine, urezane godine, grafiti prije nego što je grafit bio cool. Arheolozi danas šapću: „Vidiš, ovo bi mogao biti njegov znak, njegov štit…“ A ja kažem: to je samo dokaz da se čovjek dosađivao.

Bio je zatvoren. Čuvano kao da drže samog vraga: most se diže noću, zidovi tvrdi, stražari nervozni. Izgledi za bijeg = nula. Ali stari Erazem… Erazem nije igrao po pravilima. Jednog dana — paf, nema ga. Nestao kao da ga je progutao zmaj sa gradske zastave. Ljubljana zbunjena, stražari blijedi, guverner lud od bijesa. Nitko ne zna kako je pobjegao.

Najbolja teorija? Podmitio čuvara. Naravno. Novac otvara vrata, spušta mostove, razmiče rešetke i rastvara tajne prolaze. Nikad nemoj podcijeniti što bogat čovjek može dobiti kad je očajan.

I tako se Erazem vratio kući — u svoj Predjamski dvorac, gdje je nastavio život kao da zatvor nikad nije postojao. Jer neki ljudi su jednostavno takvi: padaju na glavu, ustaju na noge, bježe kroz zidove, i umiru s osmijehom koji kaže: „Eto, opet sam vas sve zajebao.“

Nisi bio u Ljubljani? Bolje ti je da smisliš priču koja ima barem malo krvi u sebi — neko sranje o tome kako ti je vlak pregazio ego ili kako si se spotaknuo o vlastitu glupost i završio na krivom kontinentu. Jer sve drugo neće proći. Ljubljana je tamo, usred Slovenije, sjedi kao fina mala dama koja je naučila živjeti bolje od većine svojih susjeda, i neće ti oprostiti ako si je ignorirao.

Grad je čist, ali ne na onaj sterilni način koji smrdi na bogataški dosadnu preciznost. Ne, to je čistoća koja izgleda kao da je nastala slučajno, kao da su ljudi jednostavno prestali bacati smeće jer im je bilo mrsko penjati se preko vlastitih plastičnih boca. A arhitektura? Ima neki talijanski šmek, kao da se grad malo napio prosecca pa počeo crtati svoje zgrade s mrvom razuzdane elegancije.

Naravno, cijelu tu ljepotu duguje jednoj lijepoj katastrofi — potres 1895. godine razvalio je kvartove kao da je netko prevrnuo stol na kojem je grad bio uredno složen. I onda se pojavio Plečnik, neki arhitektonski prorok, i rekao: "Super, sad mogu graditi što hoću." Iz ruševina je izvukao secesiju, i to onu vrstu koja izgleda kao da se grad sprema izići na spoj, ali je dovoljno dostojanstvena da glumi da joj nije stalo.

Ljubljana je mlada, moderna i zelena do te mjere da bi te mogla posramiti ako dolaziš iz dijela svijeta gdje se još raspravlja je li recikliranje komunistička zavjera. Godine 2016. bila je Europska zelena prijestolnica, a danas u većem dijelu centra niti ne možeš voziti auto. Grad ti samo dobaci pogledom: "Parkiraj to krntiju vani, prijatelju, nisi na Divljem zapadu." Javni prijevoz šapuće umjesto da rigne dim, a biciklističke staze su toliko nove da bi ih mogao polizati (ali nemoj, ipak se radi o tebi).

Ljubljana je sve: čista i punk, elegantna i pijana, mlada i mudra. Grad koji te zagrli jednom rukom i opljačka ti dušu drugom — ali na način da ti bude drago. I kad se vratiš kući, jedina realna stvar koju možeš reći je: “Vidiš, bio sam u Ljubljani. Vratit ću se.”

Na slici stoje Peđa i Aco, dva tipa koji izgledaju kao da su upravo izašli iz birtije u kojoj su riješili barem tri životna problema, ali su zaboravili zapisati rješenja.

Peđa, lijevo, ima onaj izraz lica kao da mu je netko upravo rekao da je život zapravo jednostavan — i on mu ne vjeruje ni sekunde. Gleda ravno u tebe, ozbiljan, kao da te pita: “Jesi ti normalan ili ja?” Na majici mu piše FEARLESS, što će reži Neustrašiv, a tako i djeluje — kao tip koji se ne boji ništa osim loše kave i još goreg društva, što je ironično, jer stoji pored Ace.

A Aco — viši, desno — izgleda kao čovjek koji je zaspao s osmijehom i probudio se s još većim. Ima onu blagost na licu koja kaže: “Nema frke, sve se stigne, samo polako.” Ruka mu visi spremna za akciju, ali akcija tipa “ajmo na pivo, pa ćemo onda razmišljati dalje.” Remen preko ramena daje mu dojam putnika, ali onog koji se redovito izgubi jer ga odvuku mirisi kafane — dobra meza, jak duvan a može i pevaljka.

Zajedno izgledaju kao dvojac koji je obišao pola grada bez plana, ali s dovoljno volje da iz svakog krivog skretanja naprave anegdotu. Dva lika koja drže grad pod nadzorom — ne zato što moraju, nego zato što im je zabavno gledati kako se svijet vrti oko njih, dok oni stoje tu, smireni, usred kaosa, spremni na sljedeću avanturu ili bar još jedno sunčano poslijepodne.

Na slici Peđa izgleda kao da je upravo preuzeo funkciju ministra fotografije — stoji uspravno, mobitel u zraku, fokusiran kao snajperist koji ne smije promašiti savršeni kadar. Sunčane naočale mu dodaju onu dozu ozbiljnosti, kao da dokumentira nešto povijesno važno, a ne, recimo, Acu koji stoji metar iza njega i izgleda kao da je upravo vidio najveću tajnu svemira.

Aco, naravno, otvorenih usta, s izrazom čovjeka koji je doživio epifaniju. Možda je shvatio da život nema smisla, možda je čuo koliko košta kava u centru, a možda je samo ugledao nekog psa. Kod Ace nikad ne znaš — sve je moguće.

U pozadini svira harmonikaš u bijelom šeširu, miran kao zen-majstor koji je davno prihvatio sudbinu da bude soundtrack svakom turistu koji se zaleti na ovoj lokaciji. Sjedi tamo, svira, dok se oko njega vrti drama dvojice junaka iz filma koji ne postoji, ali bi se rado gledao.

Betonska ograda, lagano izblijedjela kulisa, djeluje kao pozornica za ovaj mali teatar apsurda: Peđa hvata savršen trenutak, Aco živi svoj, a harmonikaš popunjava tišinu melodijom starog grada. Sve skupa izgleda kao scena u kojoj se ništa posebno ne događa — i upravo zato je savršena. Ovo je Ljubljana u svom najboljem izdanju: malo glazbe, malo sunca, malo zbunjenosti, i dva prijatelja koji čine da i najobičniji trenutak izgleda kao da vrijedi zabilježiti.

Klinac na biciklu preuzima glavnu ulogu — mali gospodin slobode, kralj pedala, čovjek koji vozi kao da mu cijeli trg pripada po rodnom pravu. Ima kacigu, ali ne zato što se boji; više zato što odrasli inzistiraju na takvim stvarima dok klinci imaju pametnijeg posla. Noge mu rade kao da je u nekoj maloj utrci protiv samog sebe, a izraz mu govori: „Pazi svijete, stižem — i neću usporiti.“

I onda tamo u pozadini stoji Aco. Visok, miran, kao da je dobio zadatak da nadgleda mali kaos koji se odvija pred njim. Gleda tog klinca s blagim osmijehom — onim tipičnim Aco-smiješkom koji kaže: „A vidi ga… mali ima više energije nego ja kad operem petnaestu mašinu crnog suđa.“

Aco djeluje kao čovjek koji ne žuri nikamo, ali svejedno sve vidi. Stojeći pored golemog kamenog spomenika, izgleda kao vodič kojeg nitko nije platio, ali svejedno odrađuje posao: promatra, bilježi, uživa u malom gradskom teatru.

Klinac juri, Aco stoji. Jedan osvaja svijet metar po metar, drugi daje moralnu podršku iz pozadine, kao tihi zaštitnik trga. A cijeli prizor vibrira tom ljubljanskom energijom — mješavinom sunca, ležernosti i spontanih trenutaka. Dovoljno običan da ga zaboraviš, dovoljno šarmantan da ti ostane negdje u glavi, baš kao Aco: nenametljiv, ali uvijek tu, svjedok prolaznih radosti na toplom gradskom asfaltu.

Na zidu stoji ovaj ljubljanski lik — polu-grafit, polu-strip junak, potpuno uvjeren da je glavni šerif u kvartu. U rukama drži toljagu, nosi uniformu koja izgleda kao da je ukradena iz nekog starog kazališta, a lice mu je smrknuto točno onoliko koliko treba da shvatiš da se zapravo zajebava.

Uz njega oblačić kao iz stripa: "Hop? Cefizelj, ali te imam!"

Izjava toliko čudna da ti ne preostaje ništa nego da se nasmiješ i nastaviš dalje, jer ako je netko u ovom gradu uspio spojiti policajca, humor i neku staru balkansku foru u jedan crtež, onda to zaslužuje poštovanje.

Iznad njega — visilica od biljke, kao da je netko rekao: "E, treba ovdje malo zelenila, da čovjeku s pendrekom ne bude dosadno." Listovi vise preko lampe kao kosa punkera koji je zaspao s glavom u lončanici. Cijela scena izgleda kao suradnja prirode i urbane umjetnosti: biljka pokušava biti elegantna, a crtež glumi strašilo koje te uhvati na djelu bez ikakvog pravog razloga.

Tu je i stup pun naljepnica, mini-muzej ljubljanskih subkultura: malo skejtera, malo glazbe, malo "ajd da nešto zalijepim da i ja ostavim trag". Sve skupa tvori malu uličnu priču, naizgled nebitnu, ali toliko šarmantnu da staneš i pogledaš.

Ljubljana je grad u kojem te čak i zidovi zezaju.

R5 kompleks — tri zgrade, ali ona najveća je prava divovska šahovska figura, samo što se ne miče, nego prkosi gravitaciji kao tvrdoglava ljubljanska skakaonica usred grada.

Najviša ide do 65 metara, 18 katova čistog betonskog inata, i naravno da je trokutasta — jer zašto bi itko gradio običnu zgradu kad može napraviti arhitektonski origami koji izgleda kao da je nastao u trenutku ludog nadahnuća? Na južnoj strani katovi se smanjuju u terase, kao da se zgrada penje prema nebu pa skida sloj po sloj, dok na vrhu sve završi u skromnih 7 metara širine. Dolje 65 metara dužine, gore 7 — pravi arhitektonski režim dijete. Sve skupa — R5 nije samo zgrada. To je ljubljanski betonski Transformer koji odlučio ostati u humanoj formi. Čudo konstrukcije, tvrdoglavosti i arhitektonske mašte. Možda i previše lijepo i komplicirano za kvart kod kolodvora — ali baš zato tamo i stoji.

Ljubljanska željeznička stanica ima onu vrstu povijesti koja bi, da može govoriti, sigurno pila kavu i pušila cigaretu dok priča — jer 1848. nije godina u kojoj nastane išta jednostavno. Dovršena je 18. travnja te godine, taman na vrijeme da primi prvih par vlakova i gomilu putnika koji su, kao i danas, vjerojatno psovali kašnjenja i čudili se cijenama.

Ali najbolja priča nije o vlakovima, nego o jednom izgubljenom Ircu. U listopadu 1904. James Joyce — da, onaj James Joyce, čovjek koji je napisao knjigu koju pola svijeta glumi da je pročitalo — sjeo je u vlak prema Trstu i onda u Ljubljani mislio da je stigao. Sišao je, razgledao, shvatio da mu je sve nekako previše slavensko, i onda shvati da je pogriješio grad. I što će? Ništa. Proveo noć na stanici. Ako je itko mogao pretvoriti noć na željezničkom peronu u literarnu epizodu, onda je to bio Joyce. Ljubljana je taj trenutak pametno kapitalizirala: 2003., na Bloomsday, kipar Jakov Brdar podigao je mali spomenik Joyceu. Zamisli to — grad koji je Irac slučajno zamijenio za Trst sad ga slavi kao da je tu napisao pola “Uliksa”.

Odmah u blizini je i Slovenski željeznički muzej, što je savršeno — prvo vidiš spomenik čovjeku koji se izgubio, a zatim muzej svega onoga što je ljude gubilo zadnjih 150 godina.

Slovenski željeznički muzej u Ljubljani mjesto je gdje vlakovi odlaze umrijeti — ali s dostojanstvom, stilom i puno više šarma nego što imaju dok živi zuje po tračnicama. To je dom starim željeznim dinosaurima koji su godinama vukli ljude, teret, novine, ljubavna pisma i pokvarene sendviče kroz kišu, snijeg i sve moguće raspoloženje Europe, i sad konačno imaju pravo sjediti u mirovini i izgledati impresivno.

Ulaziš unutra i odmah znaš: ovo nije klasičan muzej. Nema onog sterilnog šuštanja ni tišine koja te tjera da hodaš na prstima. Ne — ovo je mjesto gdje i zidovi mirišu na staru mast, ulje, metal i prošla vremena. Lokomotive stoje kao ostarjeli boksači: ogromne, teške, nagnute malo naprijed.

Muzej ima i onaj posebni ugođaj koji stvara osjećaj da si ozbiljan čovjek koji je došao naučiti nešto, iako zapravo samo stojiš pred parnom lokomotivom i razmišljaš kako bi bilo moćno da ti tako nešto stoji u dvorištu.

Slovenski željeznički muzej nije samo mjesto gdje se skupljaju stare lokomotive — to je arhiv svih mirisa, zvukova i živčanih slomova koje je željeznica proizvela kroz više od stoljeća. Tu se čuva sve: od čeličnih divova koji su vukli pola regije na leđima, do onih sitnih, skoro neprimjetnih predmeta koji su činili živce i krvotok svakodnevice.

Zbirka broji šezdeset povijesnih lokomotiva — šezdeset! — plus više od 50 drugih vozila. Zamisli to kao dom za umirovljene zvijeri od metala: parne kraljice, dizelske stare dame, električne pionirke… Sve one stoje tamo u tišini, ali djeluju kao da bi svakog trena mogle ispustiti glasni “PUFFFF” samo da te podsjeti koliko su nekad bile moćne.

A onda, iza zavjesa muzejske svakodnevice, u skladištima, spava još pet tisuća artefakata — pet tisuća priča, rukavica, kotača, ključeva, lampi, papira, uniformi… Svaki komad mali fragment jedne velike željezničke duše.

U središnjoj zgradi stoji rotunda — sveto mjesto za ljubitelje parne nostalgije. Tamo su izložene lokomotive i vozila, raspoređeni tako da izgleda kao da čekaš da se veliki kotač zavrti i da one, jedna po jedna, krenu put imaginarnog perona.

Druga rotunda, malo dalje, posvećena je ljudima koji su željeznicu činili živom: strojarima, signalistima, dispečerima, čuvarima pruge, mehaničarima… To je muzej koji shvaća da vlak nije samo stroj — vlak je armija ljudi bez kojih nijedan kotač ne bi krenuo.

Izloženi su i oni legendarni mali tramvaji, mini-vozila koja su služila nadzornicima pruge i radnicima na održavanju. Izgledaju kao da su ispali iz crtića — mala, uporna, živčana kobila željeznice. I nisu tu sami: društvo im prave telegrafi, telefoni, teleprinteri, stare radio stanice… svi oni komunikacijski dinosaurusi koji su nekad prenosili poruke brže nego što bi netko mogao viknuti niz prugu.

Parne lokomotive — te metalne kraljice ranog devetnaestog stoljeća — bile su prvi pravi rock’n’roll na tračnicama. Kad su se pojavile, svijet je odjednom shvatio da se ne mora kretati brzinom konja koji je loše spavao. I tako su te čelične zvijeri preuzele pruge na više od sto pedeset godina, grmjele, puhale, šištale i pretvarale obične ljude u putnike velikih avantura.

Godinama su ih dorađivali, krpali, ojačavali, izmišljali nove ventile i starije načine kako da ista ta para izvuče još koji kilometar. Inženjeri su se igrali bogova, a lokomotive su rasle, debljale se, jačale — sve dok svaka nije izgledala kao mala pokretna tvrđava koja prkosi fizici i zdravom razumu.

U muzeju postoji cijela vojska tih staruša — više od 60 parnih lokomotiva i preko 50 vagona i vozila. To je kolekcija koja bi mogla ispuniti pola Atlasa željeznica, ali naravno, na izložbi stoje samo one najvažnije. One koje, kad staneš pred njih, imaju onu auru: „Da, prijatelju, ja sam jedna od onih koje su mijenjale povijest.“

Neke od njih nose ožiljke vremena, hrđu kao tetovažu, miris ulja koji nikad ne nestaje. Svaka od njih miriše na vrijeme kad su dimnjaci bili visoki, a putovanja spora ali romantična — kad si mogao sjesti u vagon i imati osjećaj da si krenuo na putovanje, a ne samo na logistički zadatak.

One nisu samo strojevi na izložbi. One su spomenici jednoj eri kad je para imala moć, ljudi imali strpljenja, a vlakovi imali dušu dovoljno glasnu da preglasi vlastite kotače.

Ova lokomotiva — bivša diva Južne željeznice — izgleda kao strogo odgojena bečka dama i okorjeli balkanski radnik u jednom tijelu. Prekretnički stroj, kažu. I stvarno: kad staneš pred nju, imaš osjećaj da te gleda kao profesor koji zna da si glup, ali svejedno ti daje šansu da naučiš nešto.

Hans Steffan i Ernst Prossy nisu je napravili tek tako. Ne. Oni su je smislili baš za dionicu Ljubljana–Trst, kao da su htjeli stroj koji će moći probiti kroz sve one brdske krivine, magle, uzbrdice, nizbrdice i generalnu slovensko-primorsku tvrdoglavost. I zato je ispala autohtona, lokalna, domaća zvijer.

Suvremenici su joj se divili i govorili o njenoj „utilitarnoj strogosti, gorkoj ljepoti“. To je najbliže što ćeš ikad čuti da je netko opisao lokomotivu kao da se kandidira za Miss Europe 1910., ali eto — nekad su ljudi imali stila.

Lokomotiva izgleda monumentalno — masivna, tamna, ozbiljna kao da i dalje očekuje da će je netko upaliti. Ona dva velika metalna „obraza“ ispred djeluju kao da će svakog časa progovoriti. Dimnjak iznad lika sa šiltericom stoji kao crni toranj, a sve skupa u toj staroj radionici puni prostor golemom parnom tišinom.

A tip tamo, smiren, malo zakrenut prema kameri, kao čovjek koji zna cijeniti trenutak. Kao netko tko je došao posjetiti starog prijatelja — samo što taj prijatelj ima 50 tona i povijest koja bi mogla ispričati pola Europe.

Tip naprijed, lokomotiva iza: kombinacija koja djeluje kao poster za film koji se nikad nije snimio, ali bi ga svi pogledali. Nešto tipa “Čuvar pruge: Povratak pare”.

Ove “prtljažne” lokomotive bile su dokaz da su željeznički inženjeri ponekad imali više mašte nego zdravog razuma — i da ih je to, začudo, često vodilo prema genijalnim rješenjima. Elbel i Gölsdorf, sinovi čovjeka koji je već bio poznat po lokomotivi s ugrađenim prtljažnikom, odlučili su na ovu novu verziju jednostavno — prišiti pola drvenog vagona.

Izgledalo je kao da je lokomotiva krenula na put, shvatila da je zaboravila torbu, pa si je samo zalijepila vrećasti dodatak na leđa i pravila se da je to oduvijek bila ideja.

Problem? Taj drveni prtljažnik bio je apsolutna žrtva svega što priroda i željeznica mogu izbaciti: ugljena prašina, čađa, tuča, komadi neba, malo Boga, puno nesreće. Unutra nisi mogao držati ništa osim prašine — a to se, sasvim očekivano, nitko nije usudio naplaćivati kao prtljagu. Zato su te dodatke brzo maknuli, kao modne dodatke koji su bili hit tjedan dana i onda otišli u ropotarnicu povijesti. Ali tu dolazi najbolji dio: unatoč tome što su izgledale kao nespretni Frankenstein, ove lokomotive su bile nevjerojatno upravljive. Kao da su, umjesto aerodinamike, dobile ličnost.

Primjer? Lokomotiva 162-001 na relaciji Ljubljana–Kamnik doslovno je prepolovila vrijeme putovanja. Ljudi su se navikli da vlak ide dovoljno sporo da uspiju pročitati novine, zaspati i probuditi se prije Kamnika — ali onda je stigla ova mala metalna jurilica koja je sve to skratila. Možda je izgledala kao da je netko na nju slučajno parkirao šupu, ali je vozila kao da to ne zna.

Zvijer nad zvijerima — teška teretna lokomotiva serije 73. Bila je to lokomotiva koja se ponašala kao radnik s tri smjene: snažna, izdržljiva, jednostavna, pouzdana, bez filozofije i bez potrebe za pretjeranim maženjem. Prava željeznička mula.

Do 1909. ih je napravljeno čak 453 — toliko da su postale standardni model vojne uprave, jer kad ti treba stroj koji radi bez žaljenja, zoveš seriju 73. Vozile su širom monarhije, ali do naših krajeva stigle su tek tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata pripale su nam četiri, završile u ljubljanskoj kurilnici Šiška i radile sve — od manevriranja do skupljanja vagona. Dobro došle u JDŽ, pod novom oznakom 133.

Poseban slučaj je lokomotiva 73.372 — stigla je u Sloveniju sa svojom njemačkom identitetskom karticom, pod oznakom DRB 55 5737, a nakon rata postala 133-005. Završila je u rudniku Kreka, vjerojatno vukući vagone pune ugljena i psujući život kroz svaki okretaj kotača.

Ali priča se tu ne završava. Na prijelazu stoljeća kkStB krenule su s eksperimentima: na neke lokomotive ugradile su Holdenove uređaje za dodatno loženje sirovom naftom. To je bilo nešto kao dodatni turbo iz prošlog vremena. U razdoblju 1911./12. broj tih ugradnji popeo se na skoro tisuću lokomotiva, među kojima i 145 lokomotiva serije 73.

Najvidljiviji dodatak bio je ogromni rezervoar za naftu na tenderu — kao da lokomotiva nosi vlastitu prijenosnu cisternu za slučaj da se glad za energijom naglo probudi.

I sad dolazi plot twist:

Godine 1996., u Sekciji za vuču Ljubljana, pronađen je jedan takav zaboravljeni rezervoar. Čist srebrni fosil industrije. Odmah su ga restaurirali, zaštitili i stavili na tender lokomotive 73.372.

Problem? Do danas ne znamo je li ta lokomotiva ikad stvarno vozila s takvim spremnikom. Možda je, možda nije — muzeji vole svoje male misterije.

Ova lokomotiva nije bila samo “teška teretna mašina” — bila je živi tenk na tračnicama, predigra onome što će kasnije postati slavne njemačke jedinstvene lokomotive. Pravili su je za sve i svakoga: Prusku, Baden, Sasku, Württemberg… Ako je postojala pruga, postojala je i verzija ove lokomotive. Do 1921. nakralo ih se čak 1158 komada, kao da su ih štancali po narudžbi cijele Europe.

K nama su došle tijekom Drugog svjetskog rata — “u paketu”, kako to obično biva — i od svih tih stotina u Sloveniji je završilo 49 preživjelih. Dobile su oznaku JŽ 36 i vrlo brzo postale kraljice tovarnih vlakova na svim glavnim prugama. Vukle su sve: ugljen, drva, industriju, povijest i ljudske živote. Kad je trebalo pomaknuti pola države — zvali su njih.

Na kraju su završile u Ljubljani i Novoj Gorici, kao veteranski strojni odred — već umorni, ali još uvijek dovoljno moćni da odrade svoje zadnje godine bez kuknjave. A nije da im je bilo lako. Ovo nisu bile jednostavne lokomotive, nipošto. Imale su tri parna stroja — kao tri srčana mišića u jednom tijelu — samo da bi se snaga ravnomjernije rasporedila i kotači manje sklizili. Pametno? Da. Jednostavno? Nimalo. Za ložače i majstore u radionicama to je bilo pravo rudarenje. Tri stroja značila su tri puta više posla, tri puta više pažnje, tri puta više mogućnosti da nešto pođe po zlu. A oni su sve to morali držati pod kontrolom — s lopatom, krpama, uljem i živcima koji su morali biti jači od same lokomotive. To je bila lokomotiva koja se nije vozila lako. To je bila lokomotiva koja se osvajala.

I zato danas, kad stojiš pred jednom od njih u muzeju, ne izgleda samo kao stroj. Izgleda kao lik iz starog epa: umoran, ogroman, čađav, ali ponosan. Jer zna — jednom je nosila pola Europe na svojim kotačima.

Izgleda kao čovjek koji se upravo sprijateljio s lokomotivom — i to ne bilo kojom, nego onom koja može pojesti pola radionice i još tražiti desert. On naprijed, smiren, s tamnim naočalama i šiltericom kao da je došao provjeriti stanje na gradilištu, a iza njega stoji lokomotiva masivna, čađava i ozbiljna kao planinski sudac. Mogla bi mu puhati paru za vrat, ali eto — danas glumi kulisu njegovom selfiju.

Po izrazu lica djeluje kao čovjek koji kaže: “Da, znam, ja i ova beštija — dobro se kužimo.” I stvarno izgleda tako: njegova hladnoća i njen industrijski ponos čine neobičan, ali savršen duet.

Lokomotiva iza njega stoji kao crni zid prošlosti, s tim svojim golemim kotlom, zakovicama i reflektorom koji izgleda kao jedno veliko oko robota iz starog filma. Ona dva masna amortizirana „obraza“ podsjećaju na stara ramena boksača spremnog za još jednu rundu, iako već desetljećima spava u mirovini.

A tip ispred — miran, malo nagnut naprijed, kao da želi reći: “Nisam ja tu slučajno. Ovo je moj teren.” Sve okolo — krov radionice, željezo, prašina — djeluje kao da se vrijeme tu zaustavilo. Scena izgleda gotovo ritualno: čovjek i stroj, obojica tvrdoglavi, svaki u svojoj eri, ali čini se — savršeno na istom mjestu, u istom trenutku.

1892. godine ljudi su imali dovoljno hrabrosti i ludosti da stave male tračnice u velika brda — i dovoljno pameti da njihove male željezne junakinje spasu od zaborava.

Gledaš tu staru parnjaču i odmah znaš — nije to nikakav vlak, nego crni metalni buldog koji je prešao više kilometara nego što ćeš ti ikad prehodati dok tražiš smisao života. Prednja strana joj izgleda kao golema tava u kojoj je netko godinama kuhao znoj radnika, ulje i komunističke snove. A po sredini — zlatni grb, sjaji se kao da kaže: „Evo, druže, možda sam zahrđao, ali još uvijek izgledam bolje od tebe nakon subotnje noći.“ A iznad svega toga, kao šlag na torti za mazohiste, stoji ona mala kvadratna pločica s munjom. Kao opomena: „Ne diraj me, elektrificiram ti život gore nego tvoja bivša.”

I stoji ta lokomotiva na žutoj pozadini, čista psihodelija, kao da je netko rekao: „Ma znaš šta? Ovo je umjetnost.” A zapravo izgleda kao reklama za industrijski prašak protiv depresije.

To čudo ti je prevozilo generacije radnika, ljubavnika, vojaka i pijanaca, i sve ih je gledalo istim tim crnim metalnim okom,

kao da govori: „Uđi, znam da ti se ne da, ni meni se ne da, ajmo zajedno patiti do sljedeće stanice.“

I zato — svaka čast staroj kanti. Preživjela je ratove, raspade, reforme i renovacije, i sad stoji kao relikvija za turiste, dok se ti pitaš: tko je ovdje luđi — vlak koji i dalje izgleda opasno, ili mi koji ga i dalje slikamo kao da će to išta promijeniti?

Gledaš tu otvorenu utrobu parne lokomotive i prva misao ti je: „Evo, tako izgleda moj ponedjeljak ujutro.” Ta željezna beštija stoji raskopčana, s poklopcem otvorenim kao stara teta koja ti hoće pokazati ožiljak od operacije, i govori: „Vidiš, mali, ovako izgleda kad radiš cijeli život, a država te parkira u muzej.“

Unutra cijevi savijene kao da ih je instalirao tip koji je tad već imao tri piva previše, crnilo, hrđa, i ono nešto što se može nazvati samo jednim imenom: zamor materijala i karaktera.

A taj veliki narančasti poklopac… Taj poklopac izgleda kao vrata pakla, ali ne onog biblijskog — nego onog običnog, radničkog pakla,

gdje se dimi, šišti, puca, i gdje te, ako se previše nagneš, život podsjeti da fizika ne oprašta. Gledaš te cijevi što vire unutra i zamišljaš sve te godine: dim, paru, znoj, psovke, ljude koji su mislili da će vlakovi zauvijek biti kraljevi, pa onda došla struja, pa dizel, pa moderni vlakovi koji izgledaju kao šminkerske toster-kapsule. A ova parnjača? Ona je dinosaur s dušom. Raskopčana, ali ponosna. 

I tako — ovo nije samo stroj. Ovo je kirurški rez u prošlost, dokaz da se nekad radilo teško, glasno i bez zaštitnih maski, i da je, začudo, svejedno funkcioniralo.

Ulaziš u tu radionicu i odmah te pogodi onaj miris — mješavina rabljenog ulja, spaljenih živaca i nečega što podsjeća na pokojni ponos radničke klase. Na stolu – hrpa limenih uljara, svaka kao mala željezna baba, svaka s vratom dužim od tuđih obećanja. Izgledaju kao crna vojna jedinica spremna na napad: “Daj još kap ulja ili idemo štrajkat!”

Uz njih stoje razbacani alati, toliko stari da bi im UNESCO mogao dati zaštitu. I onda — kalendar. Na zidu visi slika mašinovođe, čovjeka koji se smije iz nekog drugog vremena, kad su vlakovi još imali dušu, a ti si ujutro znao tko si i što radiš. Danas je to rijetka pojava, skoro pa mitološka životinja.

Stakla na prozorima su prljava, neki mutni poluprozirni film koji kaže: „Ovdje je vrijeme stalo, prijatelju. Ako tražiš nešto moderno – idi u trgovački centar.“

U kutu se naslanjaju hrđave šipke i cijevi, kao pijanci pred birtijom, čekaju da ih netko povede u avanturu koja će najvjerojatnije završiti savijanjem, rezanjem ili ozbiljnim psovanjem.

Sve skupa izgleda kao oltar za one rijetke svećenike čekića i maziva,

koji znaju da se život popravlja isto kao i stari stroj – sporo, uporno, i uz puno pogrešnih udaraca.

Vani, iza radionice, prostire se željezničko groblje – ali ono dostojanstveno, znaš, ne s cvijećem i kipovima anđela, nego s tonama željeza koje je odavno shvatilo da je život ionako jedan veliki servis koji nitko ne zna dobro popraviti.

Stojiš tamo među lokomotivama i vagonima koji su vidjeli više svijeta nego prosječan turist s koferom na kotačiće. Samo što ove stare krave više ne putuju, nego hrđaju u miru, kao penzioneri koji su se napokon vratili kući da gunđaju nad vlastitom sudbinom.

Vagoni stoje postrojeni kao vojnici koji su zaboravili naredbu. Drveni su ispucali, metalni se savijaju, i svaki ima barem jednu rupu kroz koju viri prošlost. Neki još drže one stare brojeve, kao tetovaže iz mladosti, kad je sve izgledalo veće, brže, važnije.

Pod nogama ti jezivi miks šljunka, trave i komadića starog maziva što se nikad ne ispere, baš kao ni loše odluke. Oko tebe sve skupa djeluje kao hod kroz muzejski limbo: živi ljudi razgledavaju, a mrtvi strojevi pričaju.

Ponegdje se začuje prastari spoj šina, kao da duhovi vlakova i dalje vuku kompozicije koje nikad neće stići na odredište. A negdje u daljini netko zalupi vrata vagona – onako tup, dubok zvuk hrđave duše koji bi te trebao prestrašiti, ali te, iz nekog razloga, uljuljka.

I tako, dok šetaš među tim čeličnim starcima, shvatiš da svatko na kraju završi ovdje: ne nužno među lokomotivama, ali svakako na mjestu gdje ga više nitko ne vozi i gdje jedini posao ostaje – polako hrđati sa stilom.

A Željeznički muzej u Ljubljani? Ma to ti je starinska birtija za vlakove, mjesto gdje strojevi vise međusobno, pretresaju stare šine i psuju nove moderne vlakove koji misle da su nešto posebno jer nemaju ni kap ulja na sebi.

Stoji ta žuta neman kao da je ispala iz mokrog sna nekog mehaničara koji je popio previše rakije i rekao sam sebi: "Šta bi bilo da napravim motor za tračnice… ali da izgleda kao dječja igračka koju je netko iz čiste zlobe turbopunio?"

I eto ga. Četiri žuta kotača, široka kao oči čovjeka koji prvi put vidi policiju iza sebe. Motorčić što izgleda kao da bi radije pokrenuo motornu pilu nego ovo čudo od limarije. Sve sjaji, bruji, puše, čeka. Kao mali zlatni pas koji samo što nije skočio na šine i urliknuo: "Vozi, buraz, vozi dok ne riknem!"

Sjedište? To ti je posebna priča. Izgleda kao da je namijenjeno onome tko je već izgubio svu nadu u udobnost, ali još se nada brzini — klasičan romantičar na dvije (pardon, četiri) tračnice.

I sve je to tako uredno postavljeno u muzeju, kao da govore: "Ne diraj, ovo je povijest." Ali bogme, ovo nije povijest. Ovo je mala žuta pobuna. Ovo je vozilo koje bi, da može, skočilo s postolja, projurilo kroz vrata i završilo na naslovnici lokalnih novina pod naslovom: „LUDA TROKOLICA POBJEGLA IZ MUZEJA, SVJEDOCI TVRDE DA JE PSOVALA NA SLOVENSKOM.“ Jer baš tako izgleda. Bez dlake na volanu, bez srama, bez kočnica. Mali žuti vrag koji se smije cijelom sustavu, kao da kaže: „Evo me, na šinama… a nisam ni vlak ni bicikl. Samo dokaz da je čovjek spreman napraviti svašta kad mu je dosadno.“

Stare vozne karte — potrgane rubove, izblijedjele boje, uredno otisnute relacije koje mirišu na neka sporija, ali tvrdoglavo romantičnija vremena — vise kao mali papirnati spomenici ljudima koji su nekad putovali bez mobitela, bez aplikacija, bez stresa, samo s kartom i nadom da će vlak stvarno doći.

Svaka karta mala je drama: Ljubljana – Maribor, Maribor – Prijedor, Zavidovići – sve te rute ispisane strogo, crno na starom papiru, kao da su iz knjige koja je prestala vjerovati u boje. Brojevi, zone, tarife — željeznički jezik koji običan putnik nikad nije razumio, ali ga je volio nositi u džepu.

Niže, mjesečne karte za radnike i đake — pravi relikti vremena kada je sve bilo jeftinije, ali puno teže. Papir tanak, ali priče debele.

I sad, najbolji muzejski detalj: kada kupiš ulaznicu u ovaj muzej, dobiješ repliku stare željezničke karte. Pravu malu vremensku kartu.

Ne QR kod, ne print-out s kioska, nego komad papira koji te vraća u doba kada je svako putovanje počinjalo na šalteru s olovkom, kartonom i melankolijom.

Ured neke male stanice iz zadnjih dana Austro-Ugarske, gdje je zrak bio gust od dima, papira, živaca i tihe panike da vlak opet kasni. U prvom planu, kao duh koji je upao u kadar, lebdi crvena željeznička kapa. Refleksija na staklu pretvara je u nešto gotovo nadrealno: kapa koja kao da pliva kroz prostor, bez tijela, bez željezničara, samo simbol autoriteta koji je ostao visjeti između prošlosti i sadašnjosti. Crvena boja udara odmah, kao upozorenje, kao znak: „Ovo je željeznica. Ovdje vrijede pravila.“

Iza njenog odraza, u unutrašnjosti, stoji čitav mali svijet starog ureda.

Tapete s finim, starinskim uzorkom podsjećaju na vrijeme kada je svaki zid imao ambiciju biti elegantan. Na zidu visi fotografija starog austrougarskog cara — ozbiljan, dostojanstven, u uniformi, kao duh koji pazi da sve funkcionira. Jebiga, sve osim njegovog carstva.

Ispod njega, stara blok-aparatura s nizom tipki i oznaka, kao instrument iz neke parne simfonije. Čini se kao komandni most malog željezničkog svemira, gdje se svakim povlačenjem poluge određivala sudbina voznog reda.

Kroz prozore dopire svjetlo, sasvim stvarno, sasvim sadašnje — a sve skupa izgleda kao spoj vremena koji se ne bi trebao dogoditi, ali se na fotografiji lijepo posložio:

– prošlost uredno izložena iza stakla,

– sadašnjost odražena kao bljesak crvene,

– i ti, promatrač, uhvaćen u trenutku između ta dva svijeta.

Fotka izgleda kao podsjetnik da željeznica nikad nije bila samo mehanika, nego i ritual, simbol, autoritet.

Uniforme — taj „počasni kostim“ željezničara — pojavile su se gotovo istog trena kad i prve lokomotive. Ne zato što je netko bio lud za modom, nego da se jasno zna tko vodi predstavu, a tko sjedi u publici. Putnici su dolazili i odlazili, ali uniforma je govorila: “Ja sam onaj koji drži tračnice pod kontrolom.”

U početku je svaka željeznička uprava imala svoju verziju: drukčije boje, drukčije kape, drukčije gumbe. Kao da su se međusobno natjecale tko će od svojih radnika napraviti ozbiljnije gospodine. A do 1952. uniforme su čak nosile i čin, pa si iz daljine mogao vidjeti tko je šef, a tko tek ulazi u ovaj čelični svijet.

Do 1927. visoki željeznički dužnosnici imali su i svečane uniforme — posebne, blještave, gotovo ceremonijalne. Bile su to odore koje su izlazile iz ormara samo za velike prilike, kao smokinzi željezničkog aristokrata.

A onda — svakodnevica. Željeznički radnici oduvijek su imali svoju tipičnu radnu opremu: ono što se nosi kad moraš gurati, popravljati, čistiti, signalizirati, podmazivati i preživjeti sve što ti tračnice bace pod noge. Rukavice, radne jakne, kape, lampe, alati… I što je najzanimljivije: ta oprema se kroz cijelu povijest jedva promijenila. Jer posao je isti. Željeznica je i dalje tvrd glazbeni instrument, a radnici su oni koji sviraju — svaki dan, bez stanke. Uniforme su se mijenjale, činovi nestali, svečane odore otišle u muzeje.

Maneken na slici izgleda kao duh starog željezničara koji se vratio da provjeri stižu li vlakovi još uvijek na vrijeme. Stoji tamo, nepomičan i sabran, u svom dugom, tamnom kaputu koji nosi priču dužu od prosječne rute Beograd–Ljubljana.

Taj kaput… to nije obična odjeća. To je oklop protiv kiše, vjetra, dima, leteće čađi i nepredvidivosti života na tračnicama. Dupli red gumba govori: „Ja sam ozbiljan. Ne dam se lako raskopčati.“ Materijal izgleda kao da je vidio sve: maglu koja se puši uz zoru, sparinu ljetnih perona, zimu koja škripi kroz rukave.

Kapa na glavi — jednostavna, čvrsta, s jednim jedinim gumbom koji glumi orden. Nosio bi je čovjek koji stoji na peronu, zviždaljka u ruci, pogled negdje prema daljini, kao da mu horizont stalno šalje izazove.

A lice? Bez izraza, bez bora, bez umora — kao kip čovjeka koji bi, da ima glas, vjerojatno rekao nešto u stilu: „Vozni red se ne pita. Vozni red se poštuje.“

Cijela figura odiše tihom disciplinom. To je uniforma koja nije služila da impresionira — nego da izdrži. Odjeća za ljude koji su znali da željeznica ne prašta, i da pravi željezničar mora biti spreman na sve: snijeg, oluju, kašnjenje, putnika bez karte i parnu lokomotivu koja se baš danas odlučila praviti važna.

Stoji tu sada, u muzeju, odmarajući se u tišini. Kao podsjetnik na vrijeme kada je kaput bio radno sredstvo, a ne modni dodatak.

Željeznica nije samo tračnica i vlak. To je povijest utisnuta u zemlju.

Oko godine 1900 željezničari su počeli koristiti elektromehaničke blokovne sigurnosne uređaje, prve prave živčane sustave željeznice. Najvažniji dio bio je postavljalo: donji dio pun velikih poluga kojima su se mogle mijenjati skretnice i signali, a gornji dio s električnim blokovnim poljima, povezanima kablovima s blok-aparatom u prometnom uredu. Odatle je prometnik slao naredbe i zaključavao putove vožnje.

Sustav je bio pametan: međusobno blokiranje sprječavalo je pogreške i skretničara i prometnika — jedan bez drugoga jednostavno nije mogao napraviti krivi potez. Željeznica je prvi put rekla: „Čovjek radi, ali stroj pazi.“

Kasnije su sigurnosni sustavi postali jednostavniji i elegantniji. Noviji signalno-sigurnosni uređaji više nisu imali čitave baterije poluga nego samo postavljačku ploču u prometnom uredu. Prometnik je od tamo — gotovo kao kapetan svemirske stanice — električnom strujom upravljao skretnicama i signalima. Skretnice su dobile elektromotore, a signali su postali svjetlosni, s jasnim bojama: crvena, zelena, žuta.

Mala likovna galerija posvećena je akademskom slikaru Stanetu Kumarju (1910.–1997.), jednom od onih umjetnika koji nisu posebniji zbog tehnike, stila ili egzotike, nego zbog teme. A njegova tema bila je toliko osebujna da se čini kao da je ispala iz paralelnog svijeta: željeznica, i to ne bilo kako, nego kroz monumentalne, fascinantne prikaze parnih lokomotiva — tih čeličnih divova koje je volio do kraja života.

Kumarova ljubav prema željeznici počela je rano, gotovo filmski: kao mali dječak trčao je okolo kurilnice Sv. Andreja u Trstu, gdje je živjela njegova obitelj. Tamo je gledao paru, buku, žar, čelik koji diše — i već tada pokušavao uhvatiti sve to na papiru. Od tog trenutka nadalje nikad se nije udaljio od željezničke tematike. Naprotiv — ona je postala organski dio njegove osobnosti, životni kompas koji je pratio i u umjetnosti i izvan nje.

Njegovi radovi nemaju hladnu, tehničku preciznost — oni imaju dušu stroja, živost radionice, ritam tračnica. Vidjeti Kumarovu sliku znači osjetiti kako ti para prolazi preko obraza.

A onda još nešto: Bio je inicijator ideje o slovenskom željezničkom muzeju. U šezdesetima je vodio akciju prikupljanja najvažnijih povijesnih vozila, u doba kada je većini ljudi para bila samo prljava prošlost. On je znao da je to dio identiteta. Da se te lokomotive moraju sačuvati — ne kao željezo, nego kao živa sjećanja.

Zato danas Željeznički muzej Slovenskih železnica stoji na njegovoj ostavštini. Kao velika zahvalnica čovjeku koji je u parnim lokomotivama vidio više od tehnike — vidio je poeziju u čeliku.

Prešern, veliki slovenski pjesnik imao je dovoljno duha i ironije da i u stihu dotakne željeznicu, taj čelični simbol napretka koji je u njegovo doba tek počinjao mijenjati svijet.

Evo kako je poeta, s čašom vina i oštrim perom, uspio spojiti ono što rijetko tko spoji: čovjeka i vlak, emociju i tehnologiju, ritam stiha i ritam kotača. Ovdje je dio stihova iz pjesme France Prešerena naziva Od železne ceste (»Od željezne ceste«), u originalu slovenski:

“Bliža se železna cesta,

nje se, ljubca! veselim;

iz Ljubljane v druge mesta,

kakor tiček poletim.”

Projekt ljubljanske džamije priča je jedne duge, tvrdoglave želje — gotovo pola stoljeća intenzivne volje da Islamska zajednica u Sloveniji napokon dobije svoj dom, svoje mjesto za molitvu, kulturu, život. Prvi put su to zamislili još 1969., u vremenu kad je sve izgledalo daleko, maglovito, gotovo nemoguće. A onda, korak po korak, strpljenje kao srednjevjekovni mostograditelj: zemljište kupljeno 2008., natječaj 2011., prvi kamen 2013., gradnja od 2014., i konačno — 7. veljače 2020. — prva molitva. Trenutak kad se ideja pretvorila u prostor, u svjetlost, u stvarnost.

Kompleks Muslimanskog kulturnog centra zamišljen je kao grad u malom: džamija u sredini, oko nje škole, uprava, stanovi, trg, zelenilo. Sve povezano, ali svaka zgrada dovoljno ponosna da stoji sama. Kao kvart koji diše svojim ritmom, ali ima jedno jas­no središte — džamiju i abdesthanu — mjesto gdje sve počinje i vraća se.

Prekretnica — ona prava, ona koja mijenja ritam priče — dogodila se kad je tadašnji emir Katara, Hamad bin Khalifa Al Thani, jednostavno rekao: “Dobro, ako nitko drugi neće, ja ću.”

I u tom trenutku cijela višedesetljetna borba za džamiju u Ljubljani prestala je biti san i postala projekt s pulsom, s budžetom, s budućnošću. Nije to bio samo čin donacije; to je bio strateški, miran rez koji je presjekao sve birokratske čvorove i lokalne zavrzlame. Emir je uzeo stvar pod svoje i rekao ono što je u takvim situacijama najvažnije: da.

Džamija sama je arhitektonska poezija u formi kocke: donji dio od bijelog betona, gornji omotan poluprozirnim čelično-staklenim velom. Izvana stroga, jednostavna, geometrijska. I onda uđeš unutra, a gore lebdi tradicionalna kupola — ali napravljena lako, suvremeno, obješena modro obloženim nervima konstrukcije. Kao da pluta. Kao da prostor diše. Kupola ne dominira, nego te obavija.

Minaret stoji sa strane, samostalno, vitak i prodoran. Djeluje kao znak interpunkcije u tekstu grada: jasno kaže gdje je početak, gdje je pravac, gdje je nebo. Vidiš ga izdaleka, ali tek kad priđeš shvatiš kako blago i nenametljivo sjeda na trg.

Sa sjeverne strane kaskadni vrt spušta se prema garaži — zelena rampa koja pripitomljuje beton i povezuje svijet iznad sa svijetom ispod. Na tom prijelazu nalazi se i restoranski prostor, kao mali most između duhovnog i svakodnevnog.

Arhitektonski je sve jednostavno, ali promišljeno: beton, čelik, staklo i drvo, ništa egzotično, ali izvedeno tako da djeluje svježe, jasno, čisto. Bijela boja dominira — ne sterilna, nego plemenita, simbol slobode i svjetlosti, i istovremeno dio duge tradicije islamske arhitekture. Kao da kompleks sam govori: “Otvoren sam. Prozračan. Svoj.”

A onda još i posljednji komad slagalice: Muzej Islamske skupnosti, novi objekt na zapadnom rubu, koji cijelom centru dodaje kulturni puls. Prostor koji je dotad bio neiskorišten odjednom postaje muzejski park, zelena tampon-zona, mjesto gdje povijest i arhitektura sjednu zajedno i zapale razgovor.

“Specifičnost” lokacije Islamskog vjerskog i kulturnog centra zapravo je bila potpuno nespecifična — komad ničije zemlje, zapušten, zaboravljen, svega par koraka od centra Ljubljane. Mjesto koje si prije deset godina mogao proći bez da ga pogledaš dvaput. A onda je, baš kao što se dogodilo u Sarajevu u 19. stoljeću, došla džamija — i odjednom praznina je dobila identitet, smjer i svrhu.