OLIB

 

Olib je povezan s kopnom, kažu oni ozbiljno, svaki dan trajekt ili katamaran. To ti zvuči kao švicarska preciznost, ali zapravo je to dalmatinska lutrija: ako dođe – super, ako ne dođe – evo ti piće pa čekaj.

Iz Zadra možeš skočiti i na Mali Lošinj, Silbu, Premudu... sve ti to zvuči kao da imaš gomilu opcija, a zapravo nemaš jer ti katamaran ide kad se njemu jebe, a ne kad ti hoćeš. Neko vrijeme su se hvalili da voze i do Rijeke, Raba, Paga – ma cijeli jebeni karavan, Disneyland na moru – ali naravno da su to ukinuli. Previše radosti za puk, valjda.

Automobil možeš dovući na otok, naravno, jer što je život bez iluzija. Ali onda ti kažu – "nemaš di vozit", nema asfalta, samo parkiraj i gledaj ga kao egzotičnu skulpturu od lima. Auto ti na Olibu dođe kao slon u dnevnoj sobi: ogroman, beskoristan, i svi se prave da je normalno da je tu.

Na kraju se svede na to da se šetaš, gaziš prašinu i pozdravljaš iste ljude sto puta dnevno. A sve ti to dođe kao neka jebena terapija: makne ti nervozu, makne ti gradski smrad i natjera te da priznaš – dobro, otok nema asfalta, ali ima dušu.

Probudiš se u nekom kvartu gdje golubovi izgledaju kao da dilaju, i netko ti kaže: "Ej, mogli bi na Olib." I sad, normalan čovjek kaže: “Koji kurac je Olib?” Ali ti nisi normalan. Ti si radoznali krele s viškom slobodnog vremena i manjkom pameti.

Polazak! Zadar, taj biser obale. Mjesto gdje svi imaju sunčane cvike i ego veličine trajekta. Katamaran već čeka, smrdi na dizel.

Kalelarga… ime zvuči kao neka birtija u Zadru, a zapravo je katamaran što te baci preko mora dok ti u nosu gori miris dizela a u ustima sol. Nije glamur, nije jahta za bogataše, nego dugačka metalna kutija s klimom koja, vidi čuda, radi. Ljudi sjede umorni, turisti zure u more kroz ogrebani prozor, lokalci šute jer su već sto puta prošli ovu vožnju. Motor brunda kao pijanac što se ne da iz kafića, i ti znaš da nema nikakve romantike u ovome — samo prijevoz, samo put od točke A do točke B. Ali ipak, kad Kalelarga izleti iz gradske luke i more se otvori široko, osjetiš neku jebenu slobodu. Ne zbog katamarana, nego unatoč njemu. 

Mornar skine uže sa stepenica i svi nagrnu kao djeca u kino, noge u sandalama zveče po metalu, miris dizela grize nos, ali nikom nije stalo, jer je to put za spas, zaklon od onog suludog sunca što udara bubanj na tjemenu, razvaljuje kožu i oči, i svi veseli kao da idu u raj, jer raj je svako mjesto gdje te ne prži nebo.  Ukrcaš se na katamaran kao neki Hemingway s minimalnim budžetom i očekivanjima. Dva sata. Dva jebena sata. Toliko traje put do Oliba - brzo-brodskom linijom. Onu sporu, trajektnu zaobiđi. Gledaš u more i misliš: “Možda je ipak vrijeme da se vratim ženama i alkoholu. Ovo nije put – ovo je kazna.” 

Olib je najsjeverniji dalmatinski otok, ali se ponaša kao da je bliže Kvarneru i Lošinju nego Zadru, kojemu zapravo pripada. Kao neki tip što se nikad ne pojavljuje na poslu, ali uredno prima plaću. Sa Silbom i Premudom čini trozubac na pučini, a zbog tog uvučenog trbuha izgleda kao leptir koji je predugo pio i sad se tetura po moru.

Jedino naselje na otoku zove se Olib. Naravno, jer zašto izmišljati imena kad možeš reciklirati? Smjestilo se u luci na zapadu, kao mačka koja je našla najtopliji dio kauča i rekla: „E, ovdje sam ja gazda.“ Rimljani su tu već šetali u sandalama, ali pravo selo je krenulo tek u 15. stoljeću, kad su došli ljudi iz Cetinske krajine, bježali od turske sablje i nosili svog popa Jurja Cetinjanina da im drži moral i valjda da se pobrine da barem netko zna čitati.

Otok je godinama slušao gusare kako mu dišu za vratom, a uskočki klinci dolazili paliti i krasti kao da je otok frižider nasred mora. I sad, usred svega, stoji Kaštel iz 18. stoljeća – tvrđava, kula, podsjetnik da je život na moru uvijek bio kao loš šank: nikad ne znaš tko će ti razbiti bocu o glavu ni kad će ti netko iščupati zadnji komad kruha iz ruku.

Današnji Olib je kao stara birtija koja se zatvorila u podne i zaboravila ponovo otvoriti. Zimi ih ostane šaka ljudi, deset, petnaest, svi se znaju, svi znaju čiji je pas ugrizao koga i tko je zadnji put popravljao čamac. Ljeti – bum, stignu turisti, izbrojiš ih više nego golubova u Zadru, šeću u japankama i pitaju gdje je banka, gdje je bankomat, gdje je "pizda ti materina" asfalt. A nema ničega. Ima prašine, kamenja, maslina i mora.

Ljudi tu žive polako. Ono, ako pitaš konobara za kavu, on prvo razmisli bi li je i sam popio, pa tek onda krene raditi. Ako dođe brod – svi gledaju. Ako ne dođe – opet svi gledaju, jer ionako se nema što drugo raditi. 

Olib je mjesto gdje vrijeme ima muda – rasteže se, usporava, zijeva ti u facu. Ako si gradski tip, izludit ćeš nakon tri dana, početi ćeš pričati sa zidovima i kokošima. Ali ako si dovoljno lud da ostaneš, otok te proguta u svoj ritam: kava ujutro, more u podne, rakija navečer. I sve što ti treba jest da priznaš – nema asfalta, nema žurbe, nema ničega. A zapravo ima sve.

Ako si mislio da ćeš jesti kao car, zaboravi. Ima dućan, ali polovici stvari je već istekao rok trajanja. 

Što radiš na Olibu? Hodaš. Gledaš more. Piješ kavu koja se kuha pola sata. Učiš pozdravljati istog čovjeka deset puta dnevno. A kad sunce padne, piješ lozu i misliš: “Pa ovo i nije tako loše.” Ako ti treba akcija, idi u Zadar. Ako ti treba mir, ostani i čekaj da se dan razvuče kao žvaka.

Olib — otočić što diše na škrge, stotinjak duša što se zimi skupljaju oko ognjišta, a ljeti se naglo umnože, djeca iz gradova što se vraćaju bakama i nonićima, sve vrvi pa onda stane čim zazvoni školsko zvono negdje daleko na kopnu i trajekt ponese mlade nazad u svakodnevicu.

Ali ovdje ljeto nije kao drugdje, nema butik hotela ni napuhanih marina, ni stolova s ribom koja košta kao stanarina, nego jedna samoposluga s mirisom kruha i kave, par kafića gdje ti starci klimnu glavom, konobe s vinom što se pije bez žurbe. Crkva Uznesenja, tu odmah iza ugla, hladna sjena na podnevnom kamenu, i ogromna vodosprema pored nje, podsjetnik da je voda ovdje dragocjenija od zlata i da na ovom komadiću kamena ostaju samo najžilaviji, oni što dišu ritmom mora i bure.

Olibljani su ti, brate, uvijek bili težaci. Masline, loza, malo krumpira, par ovaca koje bleje kao da im je životna misija dosađivati ljudima. Dok su susjedi na Silbi i Premudi trčali za barkama i ribama kao djeca za šibicama, Olibljani su kopali i orali.

Jer vidiš, Olib je veći. Ima zemlje. A kad imaš zemlju, nemaš izlike. Moraš se znojiti, kopati i psovati kamenje koje iskače ispod motike baš kad ti se ne da.

A nekad su još i šume krčili i drva slali u Italiju. Danas u Zadar. Hrast crnika – zvuči romantično, ali zapravo znači da Zadrani griju guzice na njihovoj muci. Olibljani rezuckaju, tovare, a preko puta neki tip si krcka kestene uz vatru i priča damama kako je "drvo domaće, pravo dalmatinsko."

Na Olibu ti je ostalo 110 duša. To ti je manje nego što u Zagrebu stane u jedan tramvaj u ponedjeljak ujutro, a ovdje od toga trebaš napraviti selo, crkvu, feštu i pogrebni zbor.

Dobna struktura? Ha! Više bora nego u masliniku. Ako se okreneš oko sebe, vidiš samo noniće s kapama i bake što još uvijek mogu nositi vreću maslina na leđima, jer tko će drugi? Mladi? Ma koji mladi – oni su davno otišli tražiti internet brži od goluba pismonoše.

I sad kažeš: “prirodni prirast nemoguć.” Naravno da je nemoguć! Prosječna dob 70, prosječna tema razgovora – koliko je tko popio tableta i čiji je unuk zadnji poslao razglednicu iz Zagreba. Ako netko i napravi dijete, to bi bio događaj stoljeća. Stala bi zvona u zvoniku, pop bi se onesvijestio od šoka, a cijelo selo slavilo kao da su osvojili Ligu prvaka.

Bez doseljavanja mlađih, kažu, Olib će izumrijeti. Pa, brate, i da se doseli deset hipstera s laptopima, pola sela bi se raspalo od nevjerice. A možda bi baš to bio spas – jedan start-up u masliniku, jedan DJ u seoskom domu, i evo ti budućnosti.

Ali zasada – 110, i broj pada. Olib je kao zadnja čaša vina na stolu: svi znaju da će se popiti, samo je pitanje tko će zadnji srknuti.

Olib je kao stari frižider – radi, bruji, ali sve unutra polako propada.

To su ljudi koji su odlučili da im ne treba buka, asfalt ni gužve. Zimi ih ima koliko i zubi u prosječnom pijancu, jedva za šaku. Ljeti dođu gosti, ali lokalci i dalje sjede na istim klupama, u istim majicama, s istim pogledom koji kaže: “Ti ćeš otić, a ja ću ostat.” I u pravu su.

Sjediš na klupi i prilazi ti neki dida, kaže: “Ti nisi odavde.” Rekneš: “Nisam.” On klima glavom kao da je otkrio Ameriku i onda pet minuta šuti. Na kraju doda: “Dobro, bit ćeš.” I ode. I ti ne znaš jeli to kompliment, prijetnja ili poziv na rakiju.

Restorani? Ima ih, ali rade kad im se digne. Jednog dana ti donesu najbolju ribu u životu, drugog dana nema ribe jer “nije bilo sriće u mriži.” Rakija? Rakija je uvijek tu, kao sveta voda.

Miroslav Barulić. rođen na Olibu, ali život ga bacio preko bare. Sa 13 godina već se pakira i odlazi u Ameriku, New York, betonska džungla, pizdarije, dim iz šahtova, taksiji što trube. Tamo završi školu i odmah ga prime na neku od najtvrđih umjetničkih akademija – School of Visual Arts. Klinac s otoka, a u srcu New Yorka crta i mašta. Poslije ga puste dalje, daju mu stipendiju, kao da mu kažu: “Ajde, slikarčiću, pokaži što znaš.”

Nije stao. Učio je, crtao, slikao, visio po Art Students Leagueu, 25 godina preživljavao kao freelance grafičar u New Yorku. Freelance, brate. Znaš što to znači? Znači da jedeš jučer, a danas možda, sutra tko zna. I svejedno preživiš.

Devedesettreće mu dopizdi sve i ide na Floridu. Tamo slika, crta, pa još i rezbari drvo. Drvo, more, sunce, komarci, i on – čovjek što se rodio na komadiću kamena u Jadranu, preživio betonski pakao New Yorka i završio rezbareći i slikajući pod palmama.

Miroslav Barulić. Tip koji zna da život nije nikakav ravan put, nego trajekt što kasni, avion što prespavaš, i katamaran što smrdi na dizel. i svejedno ga voziš do kraja.

Na Olibu, usred tišine i vjetra što lupa škure, Miroslav Barulić drži svoj art studio. Nema naplate na ulazu, nema karata, nema “gospodine, nemate rezervaciju” – samo otvoriš vrata i uđeš. Unutra slike, miris boje, drvo koje je rezbario vlastitim rukama.

Nije to nikakav Louvre ni jebeni MoMA. To je prostor gdje stoje njegovi radovi, čeka boca vina u kutu i možda pas koji spava na pragu. Ako ti se sviđa nešto – kupi, ako ti se ne sviđa – izađi, vrata su otvorena. Sloboda, brate.

Studio na otoku, gdje svi kukaju da nema posla i da je život težak, a ovaj tip jednostavno objesi svoje slike i kaže: evo, ovo sam ja, ovo je more, ovo je drvo, ovo je život. I onda pusti da vidiš ili da pobjegneš.

To ti je Barulićev Olib: umjetnost bez dres-koda, galerija u japankama, ulaz slobodan kao što bi sve na svijetu trebalo biti.

Na Olibu ti stoji jedna kula – Kaštel. Kvadratna, 7 puta 7 metara, taman da ti stane birtija, aparat za kavu i dva stola za briškulu. Samo što je ova dizajnirana u 16. stoljeću da tjera Osmanlije, a ne mamurne ribare.

Legenda kaže: gusari su dolazili s mora, a otočani bježali u kulu. Danas gusara nema, ali kulu su svejedno razvalili u Drugom svjetskom. Jer kad već padaju bombe, zašto ne bi baš na Olib, na građevinu koju je netko zidao pola života? Naravno.

Onda 2012. – hop! – obnova. Jer kako ćeš inače privući turiste? Kažeš im: “Dođi, vidi našu četverokatnu ljepoticu, ima kordon, mašikule, križno-bačvasti svod.” Turist kimne glavom, ali zapravo misli: “Ima li tu negdje piva i sladoleda?”

Ulaz u kulu nije ni u prizemlju, nego na prvom katu. Jer zašto bi ljudi ulazili normalno? Moraš se penjati stepenicama, pa još i podizni most. To ti je kao današnji noćni klubovi: ako nisi VIP, nećeš unutra.

A gore na vrhu – terasa s kruništem. Nekad su se tu izlijevali lonci vrelog ulja na gusare, a danas selfiji i sunčane naočale. Od obrane do Instagrama, čitava evolucija u par stoljeća.

Kula Kaštel: beton, kamen, povijest, malo dima, malo rakije. Stoji i šuti, dok oko nje 110 stanovnika (možda i manje dok ovo pišem) polako broji dane. Ako preživi dulje od njih – a hoće – možda jednoga dana ostane sama kula, i jedna mačka koja je uselila u prizemlje.

Kaže ti netko “Ajmo na plažu, na Slatinicu.” I ti misliš – super, Mediteran, pjesma cvrčaka, modro more. A zapravo – avantura Indiana Jonesa, samo s japankama i ruksakom.

Kreneš od Kaštela i odmah shvatiš: asfalt? Ma kakvi. To je luksuz. Imaš cestu koja izgleda kao da ju je netko crtao pijanom rukom u prašini. Oko tebe masline šuškaju, suhozidi se nagnuli kao pijanci u ponoć, a ti ideš, ideš, i pitaš se – pa gdje je ta plaža?

Nema ničega. Samo ti i sunce koje ti peče lubanju. I svaki metar tog puta ti govori: “Da si normalan, već bi bio u Zadru, s pivom iz frižidera i klimom iznad glave.” Ali ne, ti ideš prema Slatinici.

I onda – bum! – iza maslinika, svijetlo plavi horizont. Uvala. Pijesak. More tako bistro da vidiš i ribu kako te ismijava jer si se preznojio da bi došao do nje.

Slatinica je raj, ali do raja moraš proći pakao. Put je zapravo filter: samo najuporniji stignu. Turisti s flip-flopovima, domaći s karijolom vina, i pokoji luđak sa foto-aparatom. Kad jednom stigneš, shvatiš – vrijedilo je. A kad se sjetiš da se moraš i vratiti istim putem, poželiš da si bar poveo magarca.

Slatinica, brate, to ti je onaj tip plaže što izgleda kao s razglednice koju šalješ babi da misli da ti ide bolje nego što stvarno ide. Pijesak. More bistro da vidiš i vlastite misli kako plutaju. Boje – tirkizno, plavo, malo zeleno – kao da ih je netko namjerno prelio iz Photoshopa.

Ali pazi sad: raj na zemlji, a oko njega – praznina. Nema kafića, nema šanka, nema koktela s kišobrančićem. Ni tuša, ni ležaljke. Samo ti, sunce, i eventualno galeb koji ti krade sendvič. Slatinica ti kaže: “Hoćeš luksuz? Vrati se u Novalju. Ovdje imaš pijesak i more, i šuti.”

A taj pijesak – fino mek, razvučen, taman da ti se zalijepi za noge i da ga poslije nosiš u krevet tjedan dana. More – plitko do bola. Ideš, hodaš, misliš “sad ću zaplivati”, a ono još uvijek do koljena. Kao da te zeza: “Ajde, još malo. Ajde, još deset metara.” I tako dok ne shvatiš da si već prešao pola Jadrana.

Ljeti se pojavi pokoji čudak s pedaline, turisti s kremama faktor 50, i par domaćih koji sve promatraju iz hlada masline i komentiraju: “Eh, nekad smo tu gonili krave na pojilo.”

Ljeti Slatinica glumi rajsku reklamu za turističku agenciju: plitko more, pjesak, boje kao katalog boja iz Bauhausa. Ali zimi… brate, zimi Slatinica izgleda kao mamurluk nedjeljom ujutro.

Umjesto tirkiza – sivo. Umjesto cvrčaka – vjetar što dere kao da se zakleo da će srušiti sve što nije dobro pričvršćeno. Pijesak? Pretvori se u blatnjavi tepih, a more ti dođe kao razvodnjena juha od kupusa. Stojiš i gledaš i pitaš se: “Je li ovo ista plaža ili sam ja slučajno završio na nekom parkiralištu?”

Nema kupača, nema turista, nema čak ni galeba – i njima je dosta. Samo pokoji pas lutalica što trči po plićaku i izgleda sretnije od svih preostalih 110 stanovnika otoka zajedno.

Slatinica zimi je mjesto gdje odeš kad ti treba podsjetnik da raj nije vječan. Sjediš na kamenu, zagrneš jaknu do grla, i kužiš – sad se stvarno vidi pravo lice otoka. Ljeto je šminka, zima je istina. A istina je: samoća, blatnjak i misao da bi i ti pobjegao da imaš trajekt koji stvarno vozi.

Na Olibu ti ne trebaju Harry Potter ni Hogwarts. Oni imaju svoje čarolije: brinčić i kudiljicu. I to, brate, stoljećima staro – toliko staro da ni najstarija baka ne zna reći godinu, samo odmahne rukom: “Ma to ti je bilo davno, davno… prije nego što su ljudi znali što je Wi-Fi.”

Brinčić – to je buket od 13 biljaka. Nije 12, nije 14, nego baš 13, jer očito su i Olibljani znali da brojka mora imati malo drame. Za sv. Antu se bere, ali ne bilo gdje, ne bilo kako. Točno se zna – ova grana odavde, ova travka odande. Ako pogriješiš, vjerojatno ti propadne cijela godina ili ti se ovca razboli. Tko zna.

I sad, ove godine, napravili radionicu. Zadnje gospođe koje to znaju okupile se, pa prenose znanje mlađima. Zamisli scenu: pola sela sipa rakiju, a ove ozbiljno slažu biljke u buket, kao da se spremaju prizvati kišu ili barem trajekt koji neće kasniti.

A kudiljica – to je jednostavnija verzija. Snopić od lavande, malo karanfilića, i eto ti suvenir što miriši bolje nego pola parfumerija. Nekad zaboravljeno, sad opet oživljeno. Kao starac na fešti – svi mislili da je gotov, a on digne čašu i počne pivati.

Zato i postoji kulturna udruga na Olibu. Jer netko mora brinuti da običaji ne umru prije nego sami stanovnici. Inače bi brinčić završio kao “novi trend buketa” u Zagrebu, prodavan za 40 eura pod nazivom eco handmade spiritual vibes.

Na Olibu ti crkva nije samo crkva. To ti je centar svemira, Google, facebook i HRT1 u jednom. Ako hoćeš vijesti, ideš u crkvu. Ako hoćeš ogovaranje, opet crkva. Ako hoćeš malo mira – e, onda moraš bježati od crkve.

Stoji ona tamo, bijela, ozbiljna, s tornjem koji gleda preko cijelog otoka kao da broji tko je došao, a tko se pravio bolestan. Zvonjava se čuje do Slatinice, do maslinika, do zadnje koze na suhozidu. Kad zvono zazvoni, nemaš izliku – svi znaju da si doma.

Unutra hladno, miris voska i drvenih klupa što su više vidjele guzica nego prosječni stadion. Gospe, kipovi, oltar – sve uredno, ali malo ofucano. Olib nema budžet za zlatne ukrase, pa se sve svodi na “skromno, ali iskreno.”

Misa na Olibu je društveni događaj. Dođeš, klekneš, a već te gospođa iz trećeg reda skenira: “Aha, doša je. Ali nije se prekrstija baš kako triba.” Pop govori, ljudi pjevaju, netko se nakašlje, i to je ritam otoka.

Najbolje od svega? Kad završi misa, svi jurnu van kao da dijele bonove za Konzum. I onda se nastavlja – “Kako si, ća ima, ču san da ti se unuk oženi u Zagreb, ajde hodi na rakiju.” Crkva je početak i kraj svakog dana.

Kao što vidimo, kažu, velik je broj mjesta koje vrijedi vidjeti na Olibu. E, pa daj da nabrojimo. Imaš kulu koja izgleda kao da je netko od LEGO kockica složio tvrđavu i zaboravio je pospremiti. Imaš crkvu, gdje svi znaju kad si došao i kad nisi. Imaš Slatinicu – rajsku plažu ljeti, blatnjavi film strave zimi. Imaš i – čekaj sad – masline. Brate, toliko maslina da ti dođe da ih tužiš jer te prate svugdje.

Ali nije to sve! “Vrijedi vidjeti” i lokalne starce kako sjede na klupi i komentiraju tvoju frizuru. Vrijedi vidjeti i prazne kuće s kapcima zatvorenim već 30 godina, kao da se same mole za reinkarnaciju. Vrijedi vidjeti i suhozide koji su čvršći od pola brakova na kopnu.

A kad se svega toga nagledaš – evo ti plaža. “Opuštanje,” kažu. Opuštanje znači: nema kafića, nema ležaljke, nema nikoga tko će ti donijeti pivo. Samo ti, sunce i dilema: hoće li ti nos izgorjeti prije nego što ti se dosadi brojati oblake.

Olib nudi opuštanje, kažu. Da, ali opuštanje u smislu da se toliko dosađuješ da ti se tijelo samo isključi od muke. Zen majstori bi to nazvali prosvjetljenje, ja bih rekao – lagano umiranje na pijesku.