KRABI #2: U Ao Nangu gledam valove kako rade ono što ja ne mogu
Dolazak do Ton Saija je kao odlazak s uma – ništa ravno, ništa jednostavno. Nema ceste, nema auta, samo brodovi i strme staze što se šuljaju kroz džunglu kao zmije. Ova plaža je zaklonjena vapnenačkim liticama koje se dižu prema nebu kao pijani bogovi. Poluotok Railay je kao izolirani raj za izgubljene duše i penjače bez plana.
Možeš doći brodom, to je najlakše. Druga opcija je 45 minuta znojenja kroz šumu. Koraci klize, zrak je gust, ali kad se popneš na vrh, pogledaš oko sebe i kažeš: "Dobro, možda se i isplatilo."
Ako je oseka, možeš se provući uz obalu. Dvadeset minuta skakanja po oštrim stijenama, izgrebanih potkoljenica i znojne majice. Nije baš razglednica, ali ima svoga vraga.
Ton Sai nije kao Ao Nang. Nema glamura, nema turizma s brošura. Ovdje se ne dolazi da bi se pokazivalo. Plaža je gruba, ljudi još grublji. Penjači s ozljedama, backpackeri bez novca, stare duše u mladim tijelima, i par izgubljenih tipova koji su jednom došli i nikad nisu otišli.
Barovi nisu "objekti" – to su kolibe, daske na pijesku, improvizirane konstrukcije s dušom. Reggae glazba puzi iz zvučnika, netko žvače kokos, netko puši nešto drugo. Pivo je toplo, ali hladno ti više ni ne treba. Sjediš, gledaš u valove, i osjećaš da ti ništa više ne treba.
Ljudi su čudni i divni. Tetovaže, dreadlocksi, izgubljeni pogledi. Svi nešto traže. Ili bježe. Neki i jedno i drugo.
Kad sam bio tamo, najviše sam volio sjediti u jednom od tih barova, bez potrebe da išta kažem. Samo sjediti. Disati. Biti. Ton Sai je mjesto gdje se sve ljušture spuste, i ostaneš samo ti, more, i pola litre Chang piva.
Ton Sai (ponekad se piše i Tonsai) dolazi iz tajlandskog jezika, a sastoji se od dvije riječi: "Ton" (ต้น) znači drvo ili stabljika "Sai" (ทราย) znači pijesak. Nitko ti tamo to neće reći, nitko ne pita. svi piju, svi puše, svi se penju, padaju, gule koljena, gutaju dim i sol. ali ako pitaš...
Neki kažu da su je tako zvali jer su palme tu rasle kao pijani mornari, zabodene u zemlju tik uz obalu, vitlajući nad glavama kao da ti šapću: "ostani još jednu noć". Drugi kažu da su stabla bila tu prije ljudi, prije pasa, prije barova s improviziranim šankovima od dasaka koje su isplivale nakon nekog tajfuna. Ton Sai. Mjesto gdje drvo ljubi pijesak. Gdje džungla ide sve do mora, bez granica, kao čovjek kad izgubi osjećaj srama.
Nije to ime iz neke priče. Nije to legenda. To je stvarnost. Sirova, znojna stvarnost. Ton Sai je mjesto gdje ti ime ne treba da bi znao gdje si. Osjetiš to u zglobovima, u utrobi, u mirisu dima i soli što se lijepi za kožu.
U Ton Saiju, drveće i pijesak piju s tobom. Gledaju te dok toneš u visećoj mreži. I šute.
Narin je ostala na Railayu. Rekla je da je umorna. Da joj se ne da penjati. Da voli more, ali ne voli komarce. Da će možda ići sutra. Možda preksutra. Možda nikad. Rekla je to s onim pogledom koji već zna odgovor.
Ja sam samo kimnuo, nabacio ruksak i krenuo. Došao sam prljavim putem, onim gdje staza izgleda kao da ju je izgrizla zmija, gdje te grane šibaju po licu, gdje ti se znoj slijeva niz kičmu i ulazi u gaće kao podstanar bez najave. Iz Railaya, preko brda. Tih četrdeset i sitno minuta bilo je dovoljno da zaboravim tko sam, a još nisam ni stigao.
Penješ se i proklinješ, spuštaš se i kliziš. Staza je uska, zemlja crvena, korijenje pod nogama kao da te želi srušiti. Komarci ti pjevaju u ušima, a srce lupa kao bubanj u lošem bendu. Ali onda… onda prvi pogled kroz lišće.
Ton Sai dolje, u dolini. Barovi kao kartonske kutije. Ljudi mali kao mravi, neki vise sa stijena, neki se vuku do mora kao da nikad nisu hodali po ravnom. More sivo-zeleno, pod plavim nebom punim znoja. Nema hotela s pet zvjezdica, nema dobrodošlice, nema ničega osim – “izvoli, prijatelju, evo ti ništa”.
Spustio sam se, zgužvan, kao čarapa iz perilice. Sjeo sam na kamen. Pobjeda nad stazom, nad samim sobom. Tip u kratkim hlačama i majici bez rukava prolazi pored mene s bananom u ruci. Kaže: “Welcome to paradise, bro.”
Prvi bar do kojeg sam došao nije imao ime. Samo znak na dasci: cold beer + good lies. Uzeo sam pivo. Sjeo. Pogledao prema liticama koje su šaptale: “Dobrodošao, stari, sjeban si, ali još dišeš.”
Tonsai bay resort – zakopan pod okomitim liticama koje izgledaju kao da će te progutati svakog trenutka. I iskreno, možda i hoće. Ali nije to najgora stvar koja ti se ovdje može dogoditi.
Jugoistočna verzija limba. To ti je otprilike dovoljno prostora da se izgubiš, posvađaš s nekim i izgrizeš si nokte u bungalovu bez klime.
Smještaj? Ima sve: zgrade koje izgledaju kao kaznene ustanove, samostojeće kolibe s dušom (i ponekom guštericom), i vikendice s dvije spavaće sobe – idealno kad se posvađaš sa sobom i trebaš drugu sobu da odspavaš na miru.
Dizajn? Kažu "vintage južnotajlandski stil" – što u prijevodu znači: drvene grede, ventilator što škripi kao stari brak, i zavjese koje su vidjele previše.
Generator? Da, imaju ga. jer struja voli uzeti pauzu. ali nije ni bitno – tko još treba svjetlo kad ionako sjediš u baru i pokušavaš zaboraviti kad si zadnji put imao plan?
"Duhovni rast. Ma nabijem i duh i rast. Brate, nisi ti za ovo.”
"Stvarno izgleda cool. Dok ne padne. Onda samo izgleda kao ljudsko biće. A to je uvijek pomalo tužno. I urnebesno."
Zovem se Xia. Na mom jeziku to znači “jutarnja magla”. Tiha, prisutna, nestaje prije nego što je primijetiš – ali uvijek ostavlja trag.
Rođena sam u Chengduu, gdje zrak ljeti miriše na čaj i vlažni beton. Kao dijete nisam voljela buku, ni gomile ljudi. Tražila sam mjesta gdje mogu disati. Penjanje sam prvi put vidjela na ekranu – dokumentarac o ženi koja se bez riječi uspinje uz golemu stijenu. Nije bilo komentara, samo njezino disanje i udarci prstiju o kamen. Tada sam znala. To je to.
Prva stijena koju sam dodirnula bila je umjetna, u zagušljivoj dvorani na rubu grada. Miris magnezija i znoja bio je neugodan, ali taj prvi stisak kamena – to je bio moj početak. Nije bilo nikoga da me vodi. Samo ja, video snimke na internetu i tihi inat da se dokažem. Ne drugima. Sebi.
Moj prvi ozbiljan pad dogodio se tri godine kasnije, u Hrvatskoj. Stajala sam na stijeni iznad Omiša, prsti umorni, kreč između noktiju. Pogriješila sam – nisam provjerila hvat, i ruka mi je skliznula. Tijelo je palo u prazninu, a remen me zaustavio uz udarac koji mi je izbacio zrak iz pluća.
Te večeri, u šatoru, nisam mogla spavati. Ne zbog boli, već zbog srama. Pomislila sam da nisam dovoljno dobra. Da samo glumim penjačicu. Da možda nikad neću imati ono nešto što imaju one s prirodnim talentom. S druge strane, nikad nisam imala luksuz talenta. Imala sam samo upornost. I volju da se vraćam.
Sljedećeg jutra sam se vratila na istu rutu. Tijelo je bilo teško, ali ja sam bila lakša. Bez očekivanja. Samo s prisutnošću. I prošla sam. Polako, ali čisto. Bez pada.
U mojoj obitelji ne pričamo o emocijama. Ustajemo rano, pijemo čaj u tišini, i radimo ono što treba. Možda je zato penjanje za mene postalo oblik razgovora. Sa sobom. S kamenom. Bez riječi. Samo pokretima.
Najljepši trenuci nisu kad stignem na vrh. Vrh je samo znak da je kraj blizu. Najljepši su oni kad visim između – kad ne znam hoću li moći dalje, ali svejedno pokušam. Kad hvat pod prstima jedva postoji, ali ga osjetim jer sam naučila slušati stijenu, kao što sam nekad slušala šapat bambusa iza kuće svoje bake.
Penjanje nije bijeg. To je povratak. Sebi. Tih i postojan, kao magla u zoru.
Ponekad me pitaju je li me strah. Naravno da jest. Ali to nije onaj strah koji te blokira. To je onaj strah što te drži budnim. Što ti šapće: “Još si živa.” Ima nešto nevjerojatno čisto u tom trenutku kad ti visiš deset metara iznad zemlje, tijelo ti drhti, a sve u tebi viče da se ne puštaš – ali ti svejedno ideš dalje. Ne zato što si hrabra. Nego zato što si odlučila vjerovati sebi.
Penjanje me naučilo da ne postoji savršeno vrijeme. Samo sada. Ili ideš – ili ne ideš. I da padanje nije kraj, nego korekcija.
Nisam više ona ista osoba koja se prvi put ušuljala u dvoranu za boulder. Sada znam koliko mogu. Znam da mogu visjeti na prstima, s težinom svijeta na leđima, i ne popustiti. To nije zato što sam jaka. Nego zato što sam se tisuću puta digla nakon što sam pala.
Možda je to ono što tražimo svi mi penjači – ne osvajanje stijene, nego povratak sebi. Bez buke. Bez aplauza.
Tip visi sa stijene kao da mu je netko rekao da je gore wi-fi. Znojan, polugol, odlučan — izgleda kao da pokušava pobjeći od svojih studentskih dugova vertikalnim putem. Ispod njega stoji neki mladić s frizurom kao da je upravo sišao s modne piste iz 2004., drži konop kao da vodi psa u šetnju, i glumi da zna što radi. S obzirom na to da nosi crocsice, osjećaj sigurnosti nije baš na vrhuncu.
U pozadini — deke, igračke, inflatables... scena izgleda kao da su ljetovanje i adrenalinski sport odlučili podijeliti skrbništvo nad djecom. Jedna žena sjedi i gleda u prazno. Možda meditira. Možda se pita zašto je njezin muž odlučio da je "opuštanje" vikendom isto što i penjanje po stijenama dok ona sjedi s plastičnom kornjačom. Sunce peče, stijena prži, a onaj gore ne zna da li se penje prema slobodi ili samo dalje od samoga sebe.
Pojas mu zvoni od opreme koju nitko točno ne zna koristiti osim u YouTube tutorijalima od 17 minuta. A krede ima više na stijeni nego u osnovnoškolskoj učionici.
I onda to sve ponovi idući vikend. Jer ništa ne govori "ravnoteža u životu" kao držanje za stijenu s dva prsta dok ti lijeva noga kleca od sumnje u sve odluke do tad.
Evo ga — trenutak istine, ili barem trenutak gdje ti rame završi kod fizioterapeuta. Pogled mu govori: “što sam ja točno ovdje tražio?” Ruka na spoju stijene i ponosa, drži se za hvat veličine komadića suhog kruha. Druga ruka luta, traži smisao, traži smjer, traži da bar jednom netko objasni zašto se penjanje zove "rekreacija".
Mišići napeti kao studentski budžet u siječnju. Čelo se znoji, ali ne zato što je vruće — nego jer zna da mu je život sad doslovno u rukama. doslovno.
MARK: Gledam taj hvat gore, znaš, onaj mikro rub... i mislim si — tko je ovo smislio? Tko je rekao: 'E, ovo će biti zabavno, držati se za kamen veličine nokta dok ti guzica visi nad prazninom'? Psovao sam sve — stijenu, život, sebe zbog onoga što sam rekao: "ajmo nešto teško danas, da rasturimo". Debil.
Kad sam zakačio komplet i čuo onaj klik karabinera — čovječe, euforija. Kao da sam položio ispit bez da sam učio. Kao da sam zavarao sudbinu.
Nema heroja u ovom romanu. Nema ni američkih snova, nema spašavanja. Imaš djecu koja se rađaju u blatu. Imaš muškarce koji gutaju poraze uz šaku riže. Imaš žene koje rađaju i rade i šute. I cijelo to vrijeme kiša pada kao da pokušava isprati svu bijedu, a znaš da je neće isprati.
O knjizi "The Judgment" Charta Korbjittija
Znaš ono kad ti kažu da je Tajland "zemlja osmijeha"? E pa, u ovom romanu smije ti se samo kad ti zabijaju nož u leđa.
Korbjitti je napisao knjigu o tipu koji se zove Fak – i da, ime mu odmah sugerira koliko će ga jebati kroz priču. Čovjek ne radi ništa loše. Samo pokušava živjeti, disati, brinuti se o svom dementnom ocu, biti čovjek. Ali selo? Selo mu to ne da. Selo vidi što želi vidjeti, priča što želi pričati, i onda ga slomi, iznutra.
I to je to. The Judgment nije roman o padu. To je roman o gaženju. O tome kako te ljudi, tvoji ljudi, oni koji te znaju od malih nogu, pretvore u ruglo zato što im je lakše gledati te dolje nego se zapitati što nije u redu s njima.
Sudham piše o siromaštvu. Korbjitti piše o osudi. I jedno i drugo smrdi na istu stvar – nepravdu. Samo što ovdje ne dolazi u obliku šefa ili policajca, nego susjeda koji šuti kad si gladan, a onda priča kad nisi kriv.
Ova knjiga boli. Ne jer je tragična, nego jer znaš da je istinita. I još gore – svakodnevna. Korbjitti ti ne baca metafore, ne pravi dramu. Samo ti pokaže čovjeka koji pada i kaže: "Gledaj. I zapamti da si i ti u tom istom redu."
Zamisli da ti cijeli život ide nizbrdo, ali ti još uvijek pokušavaš. I onda ti stara umre. Sam si. Nemaš gdje. Hram ti je jedini zaklon, kao i piće. Legneš pored mrtvog tijela jer si izmučen. Ne zbog toga što si luđak, nego jer si iscrpljen. Jer više nemaš nikoga.
Ležim na plaži. Noge u pijesku, glava na ruksaku, i mislim si... svi ovi ljudi bježe. Bježe od nečega, prema nečemu, ne znaju ni sami. Rade jogu, meditiraju, piju detox, pričaju o “energijama” i “unutarnjem miru” kao da je sve to nešto što možeš kupiti s booking.com šifrom i prosvjetljenjem iz blendera.
A ja? Ja ležim. I priznajem si – ja nisam pobjegao. Samo sam otišao dovoljno daleko da više nitko ne očekuje da se popravim. Filozofi pišu knjige. Ja promatram galeba koji krade sendvič i mislim – taj zna što radi. Ne razmišlja o sutra. Ne pita za smisao. Samo vidi priliku i uzme je.
Muškarac je imao oko četrdeset. Ruke izrezane školjkama. Leđa spržena suncem. Usne ispucane do krvi. Disao je – jedva – ali to je bilo dovoljno da ga ne proglase mrtvim. Kasnije će mu netko reći da je plutao tri dana. Drugi će reći tjedan. On neće znati. Vrijeme je nestalo negdje između udara u brodsku ogradu i one zadnje misli: “Ne sad, još ne.”
Ali nije bio. Bio je živ, ali nije bio on. U kampu penjača spavao je pod ceradom, pio kokosovu vodu, a onda rakiju. Nitko nije pitao za prošlost. U Tonsaiju nitko ništa ne pita osim “How long you stay?”
Noću je sjedio sam, gledao u more. Ponekad bi vikao. Ponekad bi hodao do mora i samo stajao. Nije se bojao povratka u ocean. Bojao se kopna. Ljudi. Pogleda.
Jednom ga je djevojka iz Španjolske pitala: “What did you lose out there?”
Rekao je: “Sve osim sramote.”
Nakon tri mjeseca nestao je. Netko je rekao da ga je vidio u krčmi na Koh Lanti. Drugi su rekli da se vratio u more. Nitko nije bio siguran.
Ali jednog jutra, na istoj plaži, pas koji ga je pratio stajao je dugo gledajući u horizont.
Kao da zna.
CHET, barmen: Vidio sam ih stotine. Pali penjači, izgubljeni putnici, cure koje su pobjegle od muževa, dečki koji su pobjegli od posla. Svi misle da će ih Tajland spasiti. A ja samo točim i slušam priče koje se ponavljaju. Ali on... on nije bio kao ostali.
Došao je iz mora. Stvarno. Tijelo mu je bilo napola mrtvo, koža spaljena, ali oči... oči su bile bistre. Ne lude. Ne prazne. Nego bistre, kao da sve zna, ali ne želi više govoriti.
Prvih dana nije pričao. Samo je sjedio i gledao nebo. Ljudi su ga prozvali Mr. Float. I to mu je nekako pristajalo. Nije hodao kao čovjek koji je stigao – hodao je kao čovjek koji nikad više ne želi doći igdje.
Nisam znao što reći. Samo sam natočio još jednu. Tri dana poslije – nestao. Ništa nije ostavio. Nije platio zadnje piće. Nije rekao zbogom. Neki kažu da je skočio s litice. Neki da je otišao prema Kambodži. Meni je svejedno.
Još uvijek držim njegovu čašu. Ne perem je. Nek stoji. Da me podsjeti da neki ljudi ne dolaze nigdje – oni samo pokušavaju otići.
"Welcome to paradise," kaže ti natpis. Samo nitko ne kaže da si ti turist, a oni koji tu žive – nisu nikad vidjeli raj, osim kad im netko baci napojnicu.
A onda uđe prvi on.
Ako prodaješ dodir, ne moraš prodavati dušu. Ali pripremi se – svijet više ne zna razliku. I kad ti opet uđe debeli lik s pitanjem "je l’ moguće nešto diskretno", ti samo pokaži cjenik i reci: "Diskretno je to što te nisam već izbacio."
I bilo je – neko vrijeme. Otvarali su frizerske salone, rent-a-car bez dozvola, mjenjačnice iz gepeka auta. I sve to bez ijednog papira, bez riječi tajlandskog. Ali imali su novac. Dobar novac. Dolar, euro, rublja, sve što peče kad dotakne ruku. Zaposlili su Tajlanđane da za njih stoje u papirima – kao direktori, kao osnivači. Fikcija. Prava mašina radila je iza kulisa, a svaki “tajlandski” biznis imao je rusku facu na mobitelu, rusku klijentelu, ruski glazbeni miks iz zvučnika. Samo što su zaboravili da Tajland nije glup. Tajland gleda. Tajland sluša. Tajland zna kad ga netko jebe u mozak.
A ja? Ja sam ostala. Sa svojim imenom. Na njihovim papirima. I pitanjem koje me izjeda: Koliko točno vrijedi tvoje ime kad ne znaš što si potpisala?
Ajmo malo stijena, more boje omekšivača, i desetak zastava koje izgledaju kao da reklamiraju neku sektu za sretne nudiste. Zastave vijore kao da se bore za pažnju: "Dođi ovamo, ovdje je smisao života!" Ali dolje – gospodin u crnim kupaćima, šeširiću i trbuhom punim samopouzdanja – zna da smisao leži negdje između hladnog piva i hlada. Pored njega tip u geometrijskim hlačicama izgleda kao da je upravo shvatio da je zaboravio kremu za sunčanje i sada razmišlja da li je prekasno za povratak u hladovinu – jest.
Otok Koh Phi Phi. Mjesto gdje vapnenački brežuljci paraju nebo a more je tirkiz. Phi Phi (izgovara se "Pee-Pee", da, znam… smiješno je) – skup od šest otoka koji plutaju negdje između Phuketa i Krabija, kao da su ih bacili nasred Andamanskog mora i zaboravili ih tamo. Dva glavna su Phi Phi Don i Phi Phi Leh. Službeno spadaju pod Krabi, ali tko mari – došli ste zbog plaža, ne birokracije. Phi Phi Don je jedini s ljudima. Tu su hoteli, restorani, i partijaneri koji misle da su pronašli raj (dok ne izgore već prvi dan). To je mjesto gdje stižeš brodom, a onda kreće pravi cirkus. Ljudi ovdje žive kao da su zaboravili što znači riječ "jutro." Barovi, beach partyji, kokteli koji izgledaju kao da su ih smućkali iz dječjih bombona. Ako tražiš tišinu i kontemplaciju, idi u samostan. Ovdje se živi brzo i glasno. Onda to još nisam znao.
Ako ti se gura među stijene i lagano izbjegava gužve kao u ZET-u u srpnju, moraš se dogovoriti za longtail. Ti brodovi te vode do Phi Phi Leha – poznatog po onoj plaži iz filma The Beach, koja danas izgleda kao Instagram u stvarnom životu. Znaš što to znači – još brodova, još sunca, još turista koji misle da će pronaći nešto duhovno dok poziraju s kokosom u ruci.
Dogovaranje broda? Ma jednostavno. Odeš na Ton Sai plažu, malo cjenkanja, par smiješaka, i već si na putu. Samo ne zaboravi kremu za sunčanje, vodu i zdrav razum.
Koh Phi Phi
Na Koh Phi Phi dođeš brodom. Iz Phuketa, Krabija, Khao Laka ili neke druge rupe gdje se ljudi pretvaraju da su sretni. Jednodnevni izlet? Može. Vidiš Maya Bay, staneš, slikaš, ideš dalje. Kao da je život Instagram story.
Čim ti noga dotakne tlo na Phi Phi Donu, netko ti već pruža ruku. Ne za pozdrav. Za 20 bahta. Kažu da je to “eko-naknada” za odvoz smeća s otoka. Pošteno. Kad vidiš koliko se ljudi ovdje rola s plastičnim čašama u rukama, shvatiš da taj otok ne bi preživio bez nekoga da pokupi taj cirkus svako jutro.
Plaćaš gotovinom. Bez kartica, bez aplikacija, bez izgovora. Jednom. Nema ponavljanja. Ako ostaneš tjedan dana ili samo prespavaš mamurluk – svejedno. Dvadeset bahta. To ti je cijena što gaziš po tom raju s flip-flopovima i selfijem na umu.
A onda se zapitaš – kako ćemo se kretati po otoku? Očekuješ možda skutere, tuk-tukove, nešto s kotačima? Zaboravi. Nema auta. Nema motora. Ni bicikla. Samo ti, noge i vrijeme. I ne, nitko ovdje ne kaže “lako je obići otok pješice”. Jer “lako” je čudna riječ kad ti je koža crvena kao rak i nosiš ruksak težak kao loše životne odluke. Ali stvarno – otok je malen. Par ulica, par puteljaka, i već si s jedne strane na drugoj. Ako ti treba mapa, uzmi pivo umjesto toga i slijedi buku.
Zamisli ovo: brod pristaje, sunce udara ravno u oči, i ti još nisi ni stao na kopno, a već si okružen ljudima koji izgledaju kao da su izašli iz iste reklame za sunčane naočale. Svi snimaju sve. Telefonima, GoPro kamerama, tabletima većim od njihove torbe. Toliko bliceva da misliš da je paparazzo krenuo na safari.
Iskrcavanje na Phi Phi Don je kao da si bacio sebe u bubanj za lutriju, samo što su svi brojevi oznojeni, izgubljeni i viču jedni na druge na 12 jezika.
I ti stojiš tamo s ruksakom koji ti para leđa, pokušavaš shvatiti gdje si, dok ti netko već gura flajer pod nos: “Bamboo island tour! Longtail boat, very good price, my friend!” A ti nisi još ni pronašao gdje se piša.
Osjećaš kako ti se znoj cijedi niz leđa, a neki lik s ogromnim koferom od 30 kila pokušava proći pored tebe kao da je u IKEA-i, ne na tropskom otoku bez cesta. U zraku miriše na kokos, dim cigareta i dezodorans koji gubi bitku. Svi idu negdje, ali nitko zapravo ne zna kamo. Hoteli su svugdje i nigdje, Wi-Fi signali dolaze i odlaze kao loši savjeti, a Google karte se vrte u krug jer ni one nisu spremne za ovu džunglu. I dok pokušavaš naći izlaz iz tih ljudskih rojeva, shvatiš: ovaj otok je pogrešna odluka. Ovo je karneval. I svi su stigli upravo sada, s tobom.
Znoj ti curi niz leđa kao da si ušao u pećnicu s vlagoznakom 110%. Prošli smo već tri marketa, dva štanda i jednog čovjeka koji prodaje “samo čistu ledenu vodu, very cold, my friend”, ali svaka boca koju dotakneš ima temperaturu čaja. Narin gleda mene, ja gledam u nebo, a nebo se pravi da ne vidi.
Ulaziš u mini market. Klima udara – ali ne na tebe, naravno. Ona puše prema frižideru s Oreom. Unutra je stakleni hladnjak koji izgleda kao da je preživio rat, a boca vode unutra – 60 bahta. Šezdeset. Za vodu. Piješ je kao šamar. I ne hladi te. Samo boli.
Onda kažeš – okej, idemo pronaći taj smještaj. Adresa na mobitelu. "300 metara od luke." Što je laž. Možda ptici, možda dronu, ali ne tebi s ruksakom i flip-flopovima koji ti ranjavaju dušu svakim korakom.
Ulazimo u uske uličice. Sve izgleda isto. Puno štandova s rezancima, smoothie barovi s imenima tipa “Banana World” i “Chillax Zone”, a svi smještaji imaju ime “Paradise” u sebi. Paradise View, Paradise Bamboo, Bamboo View Paradise. Mi smo u turističkom paklu, a svi tvrde da je to Raj.
Hodamo naslijepo. Kho Phi Phi nas vrti u krug. I onda –stepenice. Jer naravno. Ovaj otok mrzi koljena. Penjemo se, penjemo, i dođemo – nigdje. Beton, vrućina, tišina. Nijedna tabla. Niti jedan čovjek. Samo Narin i ja, i osjećaj da smo upravo izgubili dvije godine života.
Penjemo se uz druge stepenice – duge, vruće, bez smisla. Svaki korak je kazna. Sunce tuče kao da pokušava pobiti sve što je ostalo od tvoje volje za životom.
I onda – ništa. Doslovno nigdje. Pogled je lijep ako si fotograf, ali mi nismo došli po razglednice, došli smo po tuš i klimu koja ne puše topli zrak. Narin psuje na tri jezika. Ja samo klimam glavom. Oboje izgledamo kao da nas je netko izvukao iz sušare. Nema znaka, nema ljudi, samo tišina i vrućina i osjećaj da te netko dobro zajebao.
Silazimo natrag, do glavne ulice.
To ti je mjesto gdje se svi, baš svi, pokušavaju gurati kroz isto usko crijevo otoka. Ako postoji pakleni level u tropskom turizmu, ovo je on. Glavna ulica izgleda kao da je netko spojio autobusni kolodvor, štand s kokosima, švedski party hostel i pizzeriju iz 90-ih – sve pod jednim suncem koje ne prašta.
S jedne strane – frajer gura kolica kao da prevozi posljednje ostatke civilizacije. S druge strane – horda turista u kupaćima, s plastičnim vrećicama, GoPro-ima i izrazima lica kao da su upravo shvatili da raj smrdi na znoj. Svi nose šešire koji izgledaju kao loše odluke s eBaya. Neki su goli do pojasa, s kremom za sunčanje što se topi niz kičmu. Drugi nose paree i šlape, pokušavajući izgledati “opušteno”, dok ih zapravo izjeda stres jer ne znaju gdje su, ni zašto su tu. Ti pokušavaš hodati, ali hodanje ovdje je kao ples po minskom polju. Netko ti stane na prste, netko se okreće s ruksakom veličine hladnjaka, netko ti prodaje izlet dok pokušavaš samo doći do bungalova.
Sve vrišti: “egzotični kaos”. Top Yum reklame, Angus burgeri, štandovi s mangom i redovi za smoothie koji te koštaju kao ručak u Bangkoku. A ti stojiš, okupan znojem, i gledaš to sve – i shvatiš da više ne znaš je li ti vruće, jesi li gladan ili si samo psihički zapeo.
I onda shvatiš: ovo nije ulica. Ovo je test karaktera. Ako možeš proći kroz Phi Phi bez da popizdiš, možeš proći bilo gdje.
Narin i ja probijamo se kroz otok, kroz gužvu, kao kroz delirij — sve treperi, sve se lomi u parovima boja koje ne postoje u stvarnosti. Sporedne ulice gutaju nas kao loše probavljena sjećanja. Beton diše. Zidovi šapću. Nema bungalova. Nema bungalova. Nema bungalova. To ponavlja ulica.
Narin ide ispred mene, kosa kao antena uhvaćena u šumove iz druge dimenzije. Ja sam tu, ali nisam — ja sam tamo gdje stvari ne idu pravolinijski, nego krivudaju kroz vrijeme.
Glavna ulica opet. Bila je sporedna. Sad je glavna. Možda nikad nije ni bila drugačija. Tražimo nešto što je možda bilo s nama sve vrijeme, u džepu, pod kožom, iza jezika. Stanemo. Gledamo se. Ja kažem: "Ovo nema smisla." Ona slegne ramenima. To je njen "da". To je kraj potrage. Kad me kući budu pitali jesam li bio na Koh Phi Phiju reći ću ono što uvijek govorim o ovakvim mjestima: "Jesam. Tri puta. Prvi, zadnji i nikad više."
Krećemo nazad. Ne pričamo. Otok šuti kao krivac uhvaćen na djelu. Kakav zajeb! Koh Phi Phi je tropski napad panike. Mjesto gdje su razglednice lagale, a realnost smrdi na dezinficijens, povraćotinu i turističku eksploataciju. Bio sam dovoljno glup da povjerujem hypeu — plavetnilo, bijeli pijesak, sloboda — a našao sam se usred pijane distopije s kockastim mišićima, jeftinim kantama alkohola i techno glazbom koja trešti kao da Bog pokušava izbrisati tvoju memoriju.
Na ovom otoku postoje pravila — ali ne na dobar način. Sve je skupo, prenapučeno, lažno. Pokušaj kupiti vodu i dobit ćeš osmijeh za cijenu tri puta veću nego u Bangkoku. Pokušaj pobjeći u prirodu i završit ćeš okružen švedskim influencericama koje se snimaju kako “meditiraju” za svoje pratitelje.
Ovo nije Tajland. Ovo je korporativna noćna mora sa sunčanim naočalama. Brendirani kaos. Duhovna praznina na steroidima. Sve je uniformirano: plakati, brošure, tetovirane ruke koje pokazuju smjer "sunset viewpoint". Iskrivljeni osmijesi. Alkohol u kantama, pržena kokoš u plastici. Djeca Zapada što se pretvaraju da su slobodna dok glume kaos pred GoPro kamerama.
U jednom trenutku gledam tu plažu, taj pijesak i mislim: “Možda ipak ima nečeg ovdje.” A onda mi lik u neon majici gurne letak u ruke: “Tonight! Foam Party. Free shots for girls!” I sve se vrati — istina, kao šamar: ništa ovdje nije stvarno osim računâ. Ljepota postoji, da — ali kao kulisa. Kulisa za performans raspada. Brate, ovo si htio, zar ne? Autentičnost. Avanturu. Egzotiku. Evo ti.
Došao sam naći raj, a dobio sam trgovački centar na pijesku. Koh Phi Phi je kurva koja se previše puta prodala i sad samo odrađuje posao — bez strasti, bez pogleda, bez ičega.
Plaže? Prepune. Ne možeš ni staviti ručnik bez da nekom ne hodaš preko glave. Ljudi? Pijani, glasni, izgubljeni, svi misle da su na “najboljem mjestu na svijetu” jer tako piše na nekoj usranoj aplikaciji.
Sve što se prodaje ovdje ima cijenu za idiote: kante alkohola, lažni osmijesi, izleti koji ne vode nigdje. Nema ničega stvarnog.
Koh Phi Phi je mjesto gdje snovi dođu da umru. Gdje tropi nisu sloboda nego reality show. Mjesto koje bi možda bilo lijepo — da na njemu nema ljudi.
Ako voliš buku, smeće, i da ti netko naplati 300 bahta za to što si stao na pijesak — samo izvoli.
Kupili smo karte za prvi brod prema Krabiju kao da kupujemo izlaz iz zatvora. Narin ih drži u ruci kao svetu relikviju. Ja sam na autopilotu – spaljena koža, prazne oči i majica natopljena znojem kao dokaz da sam preživio Phi Phi Don.
Luka izgleda još gore nego kad smo stigli. Hrpa ljudi, svi pocrvenjeli, ošamućeni, s onim istim pogledom – “što mi je ovo trebalo?” Turisti sjede po podu, jedu iz kutija, piju zadnje gutljaje iz flaša s mlakom vodom kao da će ih netko kazniti ako ostave i kap.
Brod pristaje. Svi kreću prema ulazu kao zombiji u pokretu – hodamo, ali više nitko ne priča. Sve je već rečeno. U tišini pakiraš ruksak između nogu, sjedaš na tvrdu klupu i nadaš se da motor neće riknuti negdje nasred mora.
Motor se upali. Zvuk kao da se netko svađa s kosilicom. Krećemo. Svi zure u more. Neki gledaju u telefon i brišu fotke koje su prije par sati objavili s opisom “#paradise”.
Vjetar puše. Prvi put u danu da nije paklen. Gledaš obalu kako nestaje iza tebe. Taj otok – sav taj kaos, sunce, gužva, prašina, stepenice u ništa – ostaje tamo. Mali pakao u lijepom pakiranju. I onda ti, mokar, gladan, bez volje i filtera, pogledaš Narin i kažeš: “Ajmo idući put negdje normalno. Kao, ne znam. 7 Elevan.”
.jpg)
Prije broda, odlazimo do glavne plaže, slomljeni, izgužvani kao novčanica od 20 bahta. Skidamo sve sa sebe osim kupaćih kostima, bacamo se u pišalinu od mora.
Plivamo. Otok je pušiona. Uzeli su nam 20 bahta, tri litre znoja i svu nadu. Sada znam – ovo nije raj. Ovo je Instagram filter s pogrešnom šifrom. Stigao sam pun očekivanja. Glupa zapadnjačku potreba za egzotičnim iskupljenjem. Ali otok nas je dočekao kao loš trip.
Jedna krava pase na komadu zemlje koji je zaboravio da je nekad bio divlji. Oko nje šuma šuti, gusta i umorna, kao starac s previše uspomena. Palme se klate u vjetru, visoke i mršave, kao pijanci koji pokušavaju ostati dostojanstveni. Nebo je sivo, ne odlučuje hoće li plakati ili ne.
Ovdje nema buke grada, nema ljudi s kravatom i pričama bez značenja. Samo trava, drveće, oblak koji se vuče i jedna smeđa krava.
Život teče i ne pita nikog ništa.
Ao Nang. Nema princeza. Samo pjena od piva, znoj, kineski selfiji i čamci koji mirišu na benzin i razočaranje. Nekad su tu bili tipovi s ruksacima, poderanim sandalama, cigaretom među prstima, koji su znali što znači bježati. Sad su tu obitelji iz Osla i parovi iz Frankfurta s GoPro kamerama i SPF 50+ kremom za sunce.
Zovu to Zaljev princeza, ali jedine princeze koje sam vidio prodavale su kokos na uglu i pile Chang i Singu iz plastične čaše kao da im sutra dolazi kraj svijeta. Ao Nang je glavna ulica koja se stalno ponavlja – pad thai, pizza, lažni Ray-Ban, masaža, još pad thaija, još pizze. Svaka trgovina ima LED reklamu. Svaki restoran ima slike hrane. Svaka večer ima istu prazninu.
Plaža? Zaboravi. Voda topla kao juha, ali s okusom kanalizacije kad zapuše s pogrešne strane. Pogotovo dolje kod potoka, gdje te priroda dočeka s dozom crijevnih bakterija. Ali dugorepi čamci bruje kao da dolazi smak svijeta, i voze te na druga mjesta, bolja mjesta, lažno bolja mjesta, gdje je pijesak bjelji, ali sve ostalo jednako skupo i jednako lažno.
U sezoni je ludnica – cijene skaču, zidine se ruše, novi apartmani niču kao gljive poslije kiše. Sve miriše na beton i ambiciju. Dođeš, platiš, pojedeš svoje lignje iz zamrzivača i gledaš zalazak sunca uz dvije tisuće drugih koji ga gledaju kroz ekran.
Izvan sezone? Grad kao da netko isključi. Mjesta zatvorena. Svjetla ugašena. Lako je zaboraviti da je nekoć sve tu bilo samo prašina, kokos i ribari koji nisu znali gdje je Frankfurt. I bolje im je bilo tako.
Ao Nang je baza. Ne odredište. Ako znaš gdje ideš, poslužit će. Ako ne znaš – ostat ćeš tu, piti pivo na stepenicama 7-Elevena i pitati se gdje su nestali svi snovi koje si jednom imao.
Ali eto, tu si. Na najskupljoj lošoj plaži na jugu Tajlanda. Dobrodošao u raj.
Ne trebaš 100 bahta da vidiš more. Samo dobre cipele, litru vode i malo volje.
Zapadna polovica – šuma, vapnenac, mir. Ako si od onih što vole šutnju više nego WiFi, to ti je to. I kad dođe oseka, more pobjegne toliko da možeš prošetat do otočića. Sam. Bez vodiča, bez boatmana, bez priče. Samo ti i stijene koje šute bolje nego bilo tko.
Ali pazi – plitko je, i ako je sezona meduza, kraj možeš dočekati kao crvena mrlja na karti. Zato pitaj nekog starog ribara. Oni znaju više od Googlea.
Zaštitari će te tražiti da se “prijaviš”. Nema veze. Nasmiješi se, upiši lažno ime, i idi. Oni znaju da si gost bez pozivnice, ali i ti znaš da plaže pripadaju svima.
Ti idi lijevo.
Dobrodošli u Ao Nang, epicentar turizma i kiča, gdje svaki znak vrišti: „Ajmo pare!” kao da je osobno školovan na Balkanu.
Deset okruglih znakova kao deset zapovijedi hedonizma: masaže, kokteli, pješčani snovi i poneki zmaj za dozu mistike. Na jednome piše ROCK BAR s gitarom koja djeluje kao da je spremna za solo, ali u stvarnosti svira tri akorda i nudi happy hour svaki sat. Pored njega Na massage, što zvuči kao ime koje je AI smislio pod stresom, ali hej — otvara u 9, radi do ponoći i zove te da zaboraviš kičmu koju si ionako prodao u uredu prije tri godine.
U kutu High 5, „A Taste of Amsterdam”, jer ako već ne možeš do Europe, barem možeš do imitacije džointa i pogleda na motorne skutere. Pored toga još jedan bar, Seaday Bar, gdje je font toliko napadna da ti je već lagano zlo i prije nego naručiš piće. I naravno — EXCHANGE. Jer ništa ne govori „egzotična avantura“ kao natpis „BEST RATE NO FEE“ iznad mjesta gdje ti zamijene eure za sitni smijeh.
Ima tu i Tourist Information — jer, realno, kad si već izgubio dostojanstvo, bar da znaš gdje. Skretanje lijevo za još 20 metara iluzije.
Ovi znakovi su kao karneval želja za preživljavanjem — svi vrište da su tvoj raj, ali znaju da si došao samo jer si trebao bijeg. I oni ti to nude. U šarenom, plastičnom, okruglom formatu. U ovom kaosu lampica i obećanja, jedino što nedostaje je znak na kojem piše: "Oprosti, nisi pobjegao. Samo si prešao cestu."
Bio je to kraljevski ležaj — plavi komad plastike, točno ispred zatvorene barake koja se zvala Reggae Cannabis Shop, kao da su Bob Marley i Pablo Escobar jednom ovdje popili kavu pa se rastali u suzama. Čovjek je ležao raskrečen kao da je pao s neba i rekao: „Dosta mi je svega, ovdje je fino.” I u nekoj suludoj verziji svijeta — stvarno jest bilo.
Nije imao puno: prastari ruksak, poderane hlače koje su preživjele više nego većina influencera s Instagrama, i par cipela koje su izgledale kao da su se u međuvremenu razvele. Ali imao je sustav. Prvo torba ispod glave, da ne dobije cementitis. Zatim ruka preko trbuha, za ravnotežu, i jedna noga savijena — vjerojatno iz estetskih razloga. Čista kompozicija. Da ga vidiš iz zraka, pomislio bi da je umjetnička instalacija pod nazivom Kapitulacija s dostojanstvom.
Pored njega more. I ulice. I automobili puni ljudi koji idu negdje samo da ne bi bili ovdje. Oni u žurbi, on u nirvani. S vremena na vrijeme, netko bi prošao, pogledao ga i odmah skrenuo pogled kao da mu je mozak rekao: „Ne, frende, ovo danas ne možemo procesuirati.” A on? Ni da trepne. Možda je sanjao da je u hotelu s pet zvjezdica. Možda da je vlasnik tog kioska i da ga je upravo prodao za milijun dolara i dva manga. A možda nije sanjao ništa. Možda je to bio cijeli plan.
Jer realno, kad si već pao, zašto ne pasti na plaži? Zašto ne pored lokala koji reklamira legalnu travu i ilegalnu lijenost? I zašto ne tako raskošno — kao da si upravo odustao od svega i rekao: „Nek ide život, ja idem dolje.”
I u tom trenutku, tamo pod tim limenim krovom i nebom koje se smiješi kao da zna sve tajne, izgledao je kao jedini čovjek u cijelom gradu koji stvarno zna što radi.
Između štandova s mangom i agresivnih reklama za masaže stopala, stajao sam i gledao u ništa – što je bio moj glavni plan za taj dan. Vrućina je visila kao mokar ručnik, a ni sjene se više nisu trudile.
Onda se pojavila. Mala djevojčica u rozoj pidžami s crtanim mačkama i papučama koje su jedva držale korak s njom. U rukama je nosila zamotuljak, nekakvu dekicu. Iznutra se nešto pomicalo.
Stala je preda mnom, nasred trotoara, pod znakom “CANNABIS SHOP”, i pogledala me. Nije rekla ni riječ. Samo razmotala deku.
Mačkica. Malena, siva, s ušima većim od glave. Gledalo me kao da zna sve moje pogrešne odluke, i svejedno ih prašta. Djevojčica me pogledala, pa gurnula mače bliže. Nije znala engleski, ali nije ni trebala. Pokretima ruku, pogledom, osmijehom – govorila je sve. Poklanjala mi ga. Bez buke, bez pitanja. I što da čovjek radi? Imaš ljude koji ti nude posao, novac, spas duše – i sve to možeš odbiti. Ali to malo stvorenje s ušima većim od vlastitog lica, i taj osmijeh...
Zagledao sam se u to stvorenje koje je drhtalo od života i topline. Srce mi je reklo: “Uzmi ga.” Glava je rekla: “I kud ćeš s njim? Hotel ne prima takve.” Već sam zamišljao kako krijem mače u ruksaku, hranim ga čipsom i lažem carinicima da je to “terapijska čarapa”.
Pogledala me opet. Osmijeh koji nije tražio ništa. Osmijeh koji bi mogao ušutkati i najžešće pijance. Nisam ga uzeo. Samo sam se nasmiješio natrag, pogladio mačića po glavi i klimnuo, onako kako klimneš kada znaš da si vidio nešto važno, iako nisi siguran što točno.
Ona je otišla dalje, lagano, kao da je to bio tek dio igre. A ja sam ostao, s praznim rukama i glavom punom pitanja. Nekad ne trebaš ponijeti nešto sa sobom. Dovoljno je da si bio tamo. Da si vidio. Da te neko malo biće, zamotano u deku, na tren učinilo boljim čovjekom.
Most. Crveni, drveni, turistički. Taman da izgledaš kao da znaš gdje ideš, dok zapravo samo tražiš kafić s klimom i hladnim pićem koje nisi zaslužio.
Na mostu – povorka. Nitko ne gleda nikog, a svi vide sve. Jedan tip visok kao rasvjetni stup, hoda kao da je izgubio signal s vlastitim nogama. Pored njega cura u plavim kratkim hlačama i bijeloj majici, štiti oči od sunca koje ionako ne mari za tebe. Izgleda kao da razmišlja o životu, ali vjerojatnije je da samo pokušava pronaći wc.
Nasuprot njima – dvije djevojke. Jedna nosi bijele hlače koje lepršaju kao zastava pred oluju i sunčane naočale koje kažu "ne pitaj me ništa". Druga gricka slamku kao da bi najradije ugrizla dan. Ima torbicu s uzorkom kamuflaže, jer valjda želi ostati nevidljiva među crvenim zidinama i turistima s tetovažama koje vrište “još jedna loša odluka”.
Svi idu nekuda, a nitko zapravo ne ide nigdje. Samo most koji vodi iz jednog pogubljenog trenutka u drugi. Nitko se ne smije. Nitko se ne svađa. Samo to vječno: „Daj da prijeđemo tamo, možda je s te strane bolje.“ Nije. Nikad nije. Ali svejedno ideš.
Zove se Khlong Haeng, što valjda znači “suhi potok”. Ironija u punom smislu riječi jer smrdi kao da nikad nije bio suh. To nije potok, to je siva crta između dva svijeta — između Ao Nanga i Nopparat Thare, između razglednice i stvarnosti.
Preko njega ide most. Cesta za turiste. Ispod njega – kanalizacija, mulj i voda koju ni psi neće piti. More to pokušava progutati, ali i more ima granice.
Pogledaš dolje i pomisliš – tu su pokopani svi snovi o čistom Tajlandu. Voda koja ne teče, samo se vuče, gusta, tamna, umorna. Kao da ni ona ne zna kud ide.
Oko podneva, kad sunce prži mozak, smrad se digne s površine i pokuca ti na nos. I nitko ne kaže ništa. Turisti snimaju galebove. Lokalci gledaju ravno kroz tebe. Nitko ne pita otkud to dolazi jer svi znaju odgovor.
I da, ima most. I da, možeš ga prijeći. Ali kad vidiš tu rijeku, to nije voda – to je podsjetnik. Da ispod svakog raja čuči cijev. Da iza svakog hotela stoji ispust. I da svaka razglednica skriva jedan Khlong Haeng.
Siva ptica u blatu. Nema pjesme, nema letanja, nema one filmske scene gdje se sve zaledi dok ona širi krila. Samo blato i potraga za nečim što se pomiče i može se pojesti.
Ima noge tanke kao obećanja političara i vrat koji izgleda kao da je već odustao. Ali ne staje. Korača po mulju kao detektiv bez dozvole, traži nešto što ne zna treba li joj, ali zna da ne smije stati.
Sunce udara, voda smrdi, školjke šute. Ona hoda. Ne žuri. Ne paničari. Ptica koja zna više o upornosti nego svi ti životni gurui što viču iz Instagrama.
Nema publike. Nema pljeska. Samo tihi šum vode i zvuk blata koje guta korake.
Ponekad je to život. Ne letiš. Samo ideš. U mulju, ali ideš.
Čamac nasukan na mokru obalu. Kao pas koji je istrčao predaleko pa sad čeka da mu netko baci štap… ili smisao. Drvo staro, motor zamotan ceradom kao da skriva neku sramotu. Krov žut, da vrišti "egzotika" za turiste koji misle da more ima gumb za pauzu. Nema.
Pored čamca – čovjek u plavoj jakni i žutom šeširu, sagnut kao da traži razloge. Možda popravlja nešto. Možda se samo skriva od pogleda. Ili od ponedjeljka. Čamac je vezan konopom, ali ne ide nigdje. More se povuklo, kao svi prijatelji kad ti zatreba usluga. I sad ostaješ tako – u blatu, s motorom koji ne može pokrenuti ni pjesmu, a kamoli bijeg. Ali nećeš potonuti. Jer da bi potonuo, moraš prvo zaploviti. A ovaj čamac zna svoje. Čeka. Tiho. Kao netko tko je već jednom vidio oluju i nije se impresionirao.
Zove se Noppharat Thara. Dugačka, ravna, umorna. Kao da je netko razlio plažu iz kante i rekao: “Eto vam, turisti, izvolite.” Nema šarenih jastuka. Nema DJ-a. Nema pizze na metar. Samo pijesak, more i poneki lokalac koji ne traži napojnicu — već da ga pustiš na miru.
Ujutro je prazna. Hodaš i čuješ samo vlastite misli, ako ih još imaš. Meke plime brišu tragove kao da ni ti ni itko prije tebe niste postojali. Tu nema glamura. Nema ničeg za Instagram. To je dobra stvar.
Istočna strana — mrvu civiliziranija. Hoteli, trgovine, par uličnih štandova s prženom piletinom koja smrdi na nešto istinito. Tu jedeš s radnicima, ne s influencerima. Tu hrana nije "fusion", nego pržena, masna i poštena. Ako imaš sreće, dobit ćeš stolac.
Zapadna strana? Zaboravljena. Par resorta, ali više drveća nego ljudi. Tišina je tamo gusta kao ljepljiva riža. I to ti treba, ponekad. Tišina koja ne glumi spokoj. Samo je – tišina. Ocean je tu miran, kao pas koji više ne laje. Samo te gleda i čeka da odeš.
Za vrijeme oseke more pobjegne kilometar. Stojiš na pijesku i osjećaš se kao da te planeta zaboravila. Možeš hodati do otočića, do stijena koje su starije od svih laži koje si ikad rekao. Ali pazi se – ako vidiš da nema nikoga u vodi, možda su meduze preuzele smjenu.
Kiša pada kao da netko iznad ima pokvarenu slavinu i zaboravio je zatvoriti ventil. Nebo sivo, kao prazan ekran. Nema zalaska. Nema sunca. Samo oblaci koji vise nisko, spremni da te progutaju ako napraviš krivi korak.
Noppharat Thara pod kišom izgleda kao stari pas. Mokar, drhti, ali se ne miče. Ne glumi ništa. Ne traži tvoju pažnju. Samo je tu.
Pijesak postane mulj. More i nebo se spoje u isto sivilo. Granice nestanu. Hodanje po plaži izgleda kao kazna, ali i kao terapija. Sve je tiho osim kiše. Ona lupa po krovu napuštenog kioska, po lišću drveća, po tvojoj jakni — ako si dovoljno pametan da je nosiš. Ako nisi, svejedno ti je. Već si mokar.
Nema turista. Nema prodavača. Samo poneki lokalac na biciklu, bez žurbe, bez kišobrana, naviknut na sve. Udišeš zrak i sve miriše na sol, blato i mir. Da, mir. Jer kad kiša dođe, grad se stiša.
Mala rijeka kod mola izgleda dublje, tamnije. Šuma uz zapadnu stranu plaže šumi, kao da nešto priča, ali ti nisi pozvan. I dobro je tako. Noppharat Thara na kišni dan nije odredište. To je ogledalo. Ako nešto vidiš u njemu, tvoje je. Ako ništa ne vidiš — možda si napokon slobodan.
Stajao je sam na plaži, u narančastoj pidžami koja je vrištala samopouzdanje, i gledao te kao da zna gdje skrivaš rezervni ključ od stana. Jedna noga u plićaku, druga spremna za bijeg ili ples, tko će ga znati. Ruka ispružena, kao da poziva na dvoboj ili samo isteže rame jer ga je svijet već umorio. Imao je facu ozbiljniju od većine šefova i stav koji kaže: "Ako mi priđeš, moraš imati dobar razlog."
More iza njega tiho, pješčana pista pred njim prazna. Ipak, on je bio glavna stvar. Glavni lik. I nije mu trebalo ništa – ni publika, ni razlog, ni plastična lopta s osmijehom. On je bio dovoljan. Možda se igrao. Možda je glumio nindžu. Možda je samo htio da ga se vidi. I bio je viđen. Jer kad ti klinac na plaži baci pogled kao mafijaš u penziji – to se ne zaboravlja. I to je to. Kraj dana, ti stojiš blesavo sa sandalama punim pijeska, a on ti pokaže da stil, stav i drama dolaze prirodno. U pidžami. Bez scenarija.
Zoom na facu – mali general plaže. Oči fokusirane kao da skenira tvoju dušu kroz sunce i znoj. Usta čvrsto zatvorena, ozbiljna, ali ne bijesna. Kao da razmišlja hoće li ti dati prolaz... ili kaznu. Ruka u pokretu – polu-gesta, polu-zabrana. Možda kaže “stani”, možda “sad je moj red”, možda samo pokušava zadržati ravnotežu između kaosa djetinjstva i pijeska koji peče tabane. U pozadini – svijet odraslih, neuredan i razvodnjen. Netko u kupaćim gaćama luta bez cilja, kao metafora za većinu naših planova.
Ali on? On zna. Ne zna možda sve riječi, ni kako se piše “dominacija”, ali zna je pokazati. I ne treba mu kapetanova kapa, ni šefova stolica, ni “like” na Instagramu. Samo narančasta majica, pogled koji siječe i stav koji govori: “Ovdje ja vodim.”
Oblak je došao kao stari prijatelj s lošim vijestima – velik, debeo i tamniji od većine misli u tri ujutro. More tiho, pokorno, kao da zna da sad nije vrijeme za valove. U daljini – otoci, šutljivi i gusti kao tajne za koje nitko ne pita. Stajali su tamo kao da nikad nisu ni odlazili, kao da sve znaju i ne žele reći ništa.
I ja stojim na toj obali, gledam taj krajolik koji ne traži pozornost, ali ju dobije. Nebo cijelo sivo-plavo i šaptavo. Kao da svemir šuti, ali te ipak čuje. Zrak miriše na kišu što dolazi, na promjenu, na neko možda. I ja sam tu, bez prtljage, bez ideje, ali s cipelama punim pijeska i glavom punom pitanja. Nije mi loše. Ponekad ne trebaš ni sa kim pričati. Ni ići negdje. Samo staneš, gledaš oblake kako stižu, i znaš – život te ne čeka, ali ti si ga ipak sustigao. Barem na trenutak. I to je bilo sve što mi je trebalo taj dan. Jedan horizont. Jedna tišina. I oblaci koji znaju svoj posao.
Iz vedra neba – tuš koji nitko nije naručio. Točno poslije ručka, kad si mislio da ćeš još malo ležati, glumiti zen majstora i ignorirati znoj u sandalama, nebo se odlučilo obratiti. Ali ne šapatom – nego pljuskom. Kao konobar koji ti baci juhu u krilo i kaže “sretno.”
I evo njega, junak dana, nosi stol u jednoj ruci, crvenu kantu u drugoj, torbu preko ramena, facu koja viče “nisam plaćen dovoljno za ovo”, i japanke koje već pišu oproštajno pismo. Gazi po lokvama kao da mu je netko ukrao kišobran i dostojanstvo u istom potezu.
Iza njega lik s kokosom, izgleda kao da je zatečen u egzistencijalnom hororu: "Gdje sad s ovim?" Ne zna ni on, ali kokos se ne pušta. Kokos je sve što mu je ostalo.
Kiša pada kao da pere prošle grijehe, ali zaboravila je da ovi nemaju kišobrane, samo plastiku, flip-flopove i puno inata. I sve to mokro, razliveno, kaotično — kao život kad si siguran da si napokon sve posložio.
Ali nitko se ne ljuti. Jer kad si na Tajlandu i nebo se sruči na tebe, samo zategneš remen, primiš taj stol jače, i ideš dalje. Jer znaš da će sunce opet doći. A možda i pivo.
More se vuče kao umorna kurva. Nebo šuti. Palme iza njih gledaju sve to s visine — kao bivša što te još uvijek prati na Instagramu. Bijeli gleda prema moru. Možda traži brodove što nikad neće doći. Možda razmišlja koliko puta je čovjek kao ja bacio kamen u ocean i mislio da je to molitva. Crni gleda u pijesak. Kao da nešto zna. Kao da je svjedočio stvarima koje bi natjerale i Budu da popije rakiju i zapali cigaretu. Nema ljudi. Samo oni, i tišina. I sve to miriše na istinu. Ne onu iz knjiga. Pravu. Tužnu. Slanu.
I možda su se nekad tukli. Možda su voljeli istu kujicu. Možda su zajedno jeli iz iste kante, pa se posvađali oko zadnje kosti. Ali sad... sad samo stoje. Kao da znaju da je život dug kao ova plaža. I da kraj nikad ne dolazi kad ga čekaš. Nego kad prestaneš brinuti.
Ne, ovo nisu oni američki psi s pedigreom, s frizurom skupljom od stanarine. Ne. Ovo su dva psa s doktoratom iz preživljavanja. Ožiljci preko lica, hodali su kao da su upravo prebili trojicu i pojebali konobaricu.
Tajlandski psi su druga vrsta. Nisu kućni ljubimci. Oni su filozofi.
Leže oni po pijesku kao budistički redovnici, savršeno mirni, dok dugorepi čamac juri kraj njih brzinom razočaranja. I nitko ih ne dira. Niti oni diraju ikoga. Svaka dlaka im je priča, svaki pogled — roman. Pas u Tajlandu, brate, nema vremena za tvoju egzistencijalnu krizu.
Glavna ulica u Ao Nangu nije ulica — to je labirint za izgubljene duše s kreditnim karticama. Ravna, pretrpana, betonirana iluzija da si na pravom mjestu u pravo vrijeme. Spoj restorana koji prodaju sve osim istine, trgovina koje bliješte kao zubni implantati i salona za masažu u kojima te dodirne više razočaranje nego ruke.
Danju — turisti šeću kao zombiji, blijedi, znojni, izgubljeni. Traže pad thai s piletinom bez kikirikija, ali sa sigurnošću. Sve ima cijenu, sve ima WiFi. Na svakih deset koraka netko ti nudi izlet. “Phi Phi, mister?” — kao da to nije fraza, nego molitva.
Negdje usred svega, netko nudi tetovažu. Netko nudi izlet. Netko nudi sve. A ti hodaš, tražiš nešto autentično, i svaka sekunda ti dokazuje da si zakasnio barem deset godina.
Nekad si za dim morao znati nekog iz Bangkoka, platiti previše i paziti da te ne pokupi policajac u civilu s osmijehom skupljim od tvoje avionske karte. Danas? U Ao Nangu svaki treći izlog sja zeleno, sa šarenim lišćem i fontama kao da reklamiraju vitaminske bombone.
Legalizirali su kanabis i grad je eksplodirao. Ne mirno, ne dostojanstveno — nego kao da je netko otvorio ventil i svi su počeli vikati: “Mi smo wellness sad!” Svi žele dio kolača. Frizeri, konobari, tipovi koji su jučer prodavali ture za Phi Phi danas prodaju "premium OG kush" iz staklenke s crtićem na naljepnici.
Shopovi niču kao gljive poslije monsunskog pljuska. Svaki ima neonke. Svaki ima "budtendere" koji ti pričaju kao da znaš razliku između sative, indike i razočaranja. Uđeš, oni se smiješe, ti se smiješiš nazad jer svi znaju da je ovo igra. Nema tu mira, nema duhovnog putovanja — ovo je biznis. Brz, masan i legalan.
Turisti ne pitaju. Samo kupe. Jer to je sad normalno. Jer žele "opušteni Tajland". Jer žele isključiti mozak još jače nego što su ga isključili kad su platili 400 bahta za mango sticky rice s pogledom na cestu.
I kad padne noć, ulica miriše drugačije. Više nije samo pržena piletina i smrad iz motora. Sad ima i nota dima, slatkog, gustog, sveprisutnog. I svi su mirniji. Ili samo sporiji. Teško je reći.
Dvije djevojke iz Nizozemske, ruksaci čisti kao duša prije grijeha, Google karte u jednoj ruci, smoothie u drugoj. Izašle iz tuk-tuka s osmijehom koji još nije znao što ga čeka. Plan je bio jasan: sunce, plaža, i možda jedan, mali, kontrolirani džoint.
Našli su dućan. Zvao se nešto glupo — “Happy High Herb” ili “Buddha Budz” — kao da su smišljali ime pod dimom. Unutra sve bijelo, sterilno, i neki klinac s dreadlocksima i američkim naglaskom objašnjavao im razliku između “relaxing” i “uplifting”.
Kupile su nešto zvano Pineapple Meditation. Zvučalo je egzotično, spiritualno, skoro korisno. I dobile su besplatan papir s logom slona. Thailand Edition.
Sunce je peklo, ali one to više nisu znale. Ispod njih je more šaptalo kao u dokumentarcu, a iza njih je netko prodavao majice s Che Guevarom. Pola sata kasnije, jedna je zaboravila kako se zove. Druga je počela plakati jer je vidjela psa i mislila da je reinkarnacija njenog djeda. Onda su pokušale naručiti taksi, ali su umjesto toga naručile još jedan mango shake i zaboravile gdje su smjestile papuče.
Kad je pao mrak, još su sjedile tamo. Pogled im tup, duša zgužvana. Nisu znale kako se vratiti. Nisu ni pokušavale. Pored njih je prošao stariji tip, domaći, s pogledom od milijun večeri i nula iluzija. Pogledao ih, zatresao glavom i rekao: „First time, huh?“ One su klimnule. On je samo rekao: „Nemojte kupovati ‘meditation’ ako niste spremne na tišinu.“ I otišao. U smjeru koji su one zaboravile da postoji.
Dok ovo pišem, a srpanj je mjesec, negdje u Bangkoku netko je odlučio da je bilo dosta smijeha. Vlada je rekla: kraj. Gotovo s legalnom travom. Gotovo s dućanima punim svjetlećih listova, savjetima za “mikrodoziranje” i drvenim bongovima za selfije. Zakon je pao kao tuča, naglo, bez puno milosti.
Sada nisam tamo, ali mogu zamisliti: po glavnoj ulici — tišina. Nema više reggae s razglasa pred “420 Island Dreams”. Nema više “bro, ovo je domaće, organsko, s planina Chiang Maija”. Umjesto toga, spušteni roloi, crne vreće preko natpisa, i momci s tetovažama koji po prvi put izgledaju zbunjeno.
Istina je da su dućani nicali prebrzo, bez pravila, bez granica. Istina je da su ljudi zaboravili tko je tko i što je što. Ali istina je i ovo: na trenutak, Ao Nang je mirisao na nešto opušteno, bez krivnje. Sad to zatvaraju.
Zvao se Samran. Ime znači “veselje”, ali u ringu je bio sve samo to ne. Kad bi kročio u ring, više je ličio na duh nego čovjeka — sami znoj, tetive i pogled kroz lubanju. Nije plesao. Nije glumio. Samo je išao naprijed, kao kiša u monsunu. Polako, nemilosrdno, točno.
Sad živi negdje blizu Surina. Drži malu dvoranu. Podučava djecu koja ne znaju što znači pobjeda bez efekata. Nosi stare rukavice, priča malo, gleda sve. I kad ga netko prepozna, on se nasmije i kaže: Vi ste tražili heroje. Ja sam samo htio jesti. A to ti je Samran. Najbolji. I zadnji koji nije zaboravio zašto se bore.
Ima jedna žena dolje u Khlong Hin, zove se Mae Lek. Nije ni stara ni mlada, ima bore od vrućine i dlanove od sapuna i deterdženta. Svakog jutra, prije nego što se sunce zakotrlja preko krova njene limene kuće, izlazi s vrećom i štapom s kukom — u lov. Ne za ribu. Za plastiku. Boce, čepovi, prazni Red Bull, zgužvani Chang, komadići odbačenog turizma koji se ne broji više nikome osim njoj.
Djeca u mahali, bosa, dijele sladoled na tri žlice. Jedan telefon na sedam lica. Kad se ekran pokvari, gledaju golubove. Nema drame. Navikli su da sve što sjaji — ne traje.
Ponedjeljkom Mae Lek ide prati rublje bogatima. Turisti to ne vide. Dok spavaju do deset, ona kleči pokraj bazena, ruke joj plave od kemikalija. Ako ima sreće, ostave joj pola kroasana. Ako nema, odnese ga pas. Nema veze. Pas je isto gladan.
Tajlandski novac... e, to ti je brate, posebna vrsta psihodelije u džepu.
Pokušaj platiti negdje na nekom štandu s voćem i izvučeš novčanicu – plavi kralj te gleda. Plastificirana, glatka kao lažna isprika. Ne gužva se kao naše novčanice. Ne trga se. Ne smrdi na znoj i poraz. Tajlandski baht je kao da novac kaže: "Dosta je bilo bijede, ajmo biti malo ozbiljni."
Imaš 20, 50, 100, 500, 1000 bahta – svaka druge boje, kao da skupljaš Pokemone. I uvijek je tu kralj. Ozbiljan, uredan, s frizurom boljom od tvoga života. Pokušaj platiti nečim izgužvanim i prodavačica će te pogledati kao da si pljunuo na Budu. Baht se ne presavija. Baht se poštuje.
A najbolji dio? Kad si pijan u tri ujutro i gurneš ruku u džep – sve je plastika. Ne znaš jesi li u kabini u Bangkoku ili na speedu u Disneylandu. Čak i kad si slomljen, osjećaš se bogato – jer 1000 bahta zvuči kao puno. Realno, to ti je 30 eura, – ručak, pivo i taksi. Ali zvuči kao da si milijunaš.
Zamisli domaće eure tako. Ne možeš. Naše novčanice upijaju tugu. Tajlandske odbijaju vlagu, znoj i tvoje jadne misli. I dok stojiš tamo, sav mokar od tropske kiše i kajanja, gledaš tog kralja na novčanici i pitaš se – tko je ovdje zapravo šef?
Baht, brate. Kraljevska valuta za sve nas klošare s ruksakom.
Znaš što je još ludo kod tajlandske valute? Ne smiješ, pod nikakvim okolnostima, sjesti na novčanicu. Ozbiljno. Sjedneš na baht, sjediš na kralju – i onda imaš problem. Policija, zatvor, a možda i batine od lokalnog prodavača banana koji voli svog monarha više nego što ti voliš vlastitu majku.
To ti je kao da si ušao u crkvu i počeo brisati cipele o oltar. Ne ide. Tajlanđani to ne praštaju. Baht ima autoritet. Više poštovanja nego sve diplome i kursevi koje si ikad platio.
I još nešto – kovanice. Ima ih kao u lošem snu. 1 baht, 2 bahta, 5 bahta, 10 bahta... sve male, sve slične, sve ti zveckaju po džepovima dok pokušavaš izgledati normalno ispred one cure iz Švedske koja ti je upravo rekla da voli „autentične avanturiste“. A ti si upravo razbio glinenu svinju s kovanicama da joj platiš sladoled od kokosa.
I znaš ono kad se u nekoj zemlji osjećaš kao budala jer ne znaš koja je koja novčanica? Tajland te ne štedi. Sve su različitih boja, ali kralj je uvijek tamo, kao da ti govori: „Ajde, potrudi se barem malo.“
A inflacija? Nema panike. Baht je tvrdoglava zvijer. Nema skakanja. Nema padanja. Stoji čvrsto kao pijani ruksak-traveler na skuteru bez kacige.
Baht nije samo valuta. To ti je suvenir, svetinja, i podsjetnik da, dok si ti mijenjao eure na aerodromu s onim čudnim osmijehom, taj kralj te već gledao – i znao da ćeš sve to potrošiti na pivo, masaže i pad thaije.
I bio je u pravu. Skoro.
Uđeš unutra, platiš ulaz kao budala i sjedneš na plastičnu stolicu pod ceradom koja prokišnjava i kad ne pada kiša. Miris – znoj, prženi češnjak i nešto sluzavo. Publika – Poljaci, Australci, jedna zbunjena obitelj iz Finske i ti, koji se pitaš: "Zašto sam ovdje?"
Tajland je Disneyland za zmije otrovnice. Svega ima — kobre koje se dižu kao političari u predizbornoj kampanji, pa neke što izgledaju kao zgužvani tepisi, i onda plava neman koja izgleda kao iz Marvel filma, a ubija kao da je došla iz ratne zone.
Kraljevska kobra? To čudovište naraste preko tri metra ( najveći primjerak imao je šest metara) i pljuje otrov brže nego što konobar zaboravi tvoj red. Ako te ugrize, imaš vremena da napišeš oproštajno pismo, nazoveš mamu i eventualno umreš dramatično kao u lošem filmu.
Zelena jamaica (bambusova zmija)? Izgleda slatko, kao žvaka s mentolom, ili kao signal na semaforu, ali ovo je signal za "TRČI, IDIOTE" a kad zagrize, osjetiš sve grijehe koje si ikad počinio. I par onih koje nisi, ali eto, da bude zanimljivo.
Morska zmija? Da, i to postoji. Crna, žuta, vitka kao konobarica u Patongu. Otrovnija od koktela s plavim sirupom. Problem je što izgleda lijepo. Kao sve u Tajlandu — lijepo, dok ne počneš krvariti iz očiju. Pliva kao riba, ubija kao mafijaš. Neki idioti je uzimaju u ruke jer "izgleda kul". Izgleda kul do hitne pomoći.
A lokalci? Njima zmije nisu neprijatelji. Oni ih hvataju, maze, ponekad i jedu. I ne, to nije hrabrost — to je navika kad živiš tamo gdje priroda ima dnevni red da te ubije prije večere. Hvataju ih rukama. Kažu: "Nema frke, samo ne pravi nagle pokrete." Naravno, frajer to kaže dok nosi zmiju oko vrata kao da je modni dodatak. Ja sam se usrao kad sam vidio crijevo. A ovo nije crijevo. Ovo je zmaj s otrovom.
Imaš zmiju koja se zove "krait"? Zvuči kao naziv za zaboravljeni heavy metal bend iz 80-ih. Crno-bijela, izgleda kao pokvareni sushi. Noćna ptica. Ti spavaš, ona puzi. Kad te to malo sranje ugrize, ne vrištiš, ne osjetiš ništa — samo zaspiš. Samo sanjaš nešto glupo i ne probudiš se. Nema panike. Nema drame. Samo tišina. Lijepo, zar ne? Ako već umireš, barem ti ne uzimaju 300 dolara za hitnu.
Pa ako si avanturist, ako te privlači znoj, otrov i opasnost u obliku užeta što diše, izvoli — Tajland čeka. Ali budi spreman. Jer tamo, ako nešto hoda, puzi ili leti, velika je šansa da te može ubiti. Ili bar dobro nasmijati dok pokušava.
Svi misle da će u Tajlandu pronaći sebe. Ljubav. Mir. Spiritualnost. Glupost. Pronaći ćeš znojan madrac, prepečeno pivo i zmiju u zahodu. Ako imaš sreće, preživiš. Ako nemaš — postaneš još jedna priča koju lokalci pričaju dok jedu juhu od zmijske glave. Ali nije sve tako loše. Bar imaš o čemu pisat. Ako preživiš.
Lik čuči kao da namjerava crtati s djecom u vrtiću, ali ispred njega su tri zmije koje bi ti mogle zatvoriti disanje u tri sekunde. On u jednoj ruci ima štap, u drugoj – valjda hrabrost koju si ti zaboravio spakirati kad si dolazio u Aziju.
Zmije ga gledaju. On gleda njih. Nitko ne trepće. To ti je igra tko prvi pusti živce. A on – čovjek kao stijena. S rukavima koji izgledaju kao da su napravljeni od zmijskog ljuskanja i nečije loše odluke u tattooshopu u Pattayi.
Na tepihu leže i novčanice. Sitni bahtovi. Publika je dala svoj sud – “Evo ti brate, za trud.”
Ovo nije show. Ovo je šahovski meč s otrovnim mecima. I znaš što je najluđe? On ne izgleda kao da uživa u tome. Ne smije se. Nema poziranja. Radi to kao da vadi kruh iz pećnice. Rutinski. Posao.
A ti si tamo, s fotoaparatom u ruci i znojem na leđima, pitajući se tko je ovdje lud. On – jer dira kobru štapom? Ili ti – jer si platio da to gledaš iz prvog reda?
Odgovor? Oboje. Ali barem on dobije sitniš. Ti dobiješ sliku za Instagram.
Taj prizor, brate... to nije turistička atrakcija. To je hardcore dokumentarac bez najave. Lik s rukavima kao tetovaže iz pakla drži zmiju – ne bilo kakvu, nego kobru. Ljepoticu smrti. I što radi? Muze je. Ne za mlijeko, nego za otrov. I to u neku sterilnu čašicu kao da cijedi limun za gin tonic. Dok ti u pozadini još probavljaš pad thai, on doslovno vuče smrt za rep i to s osmijehom.
Ruka mu mirna. Pogled hladan. Kobra sikće, a on – ni trzaj. Kao da mijenja žarulju, a ne riskira ugriz koji ti u sekundi pretvori dan u posljednji.
I tu ti je razlika. Ti si došao na Tajland da se "povežeš s prirodom". On živi s njom. I to s onim dijelom prirode koji te može ubiti prije nego što kažeš “selfie”.
A čaša? Puna otrova, dragocjena kao zlato. Skupo, brate. Od toga se rade protuotrovi. Ili u nekim ludim selima – rakiju. Da, zmijska rakija. Jer zašto ne popiti nešto što bi te normalno ubilo?
To ti je Tajland. Gdje se otrov skuplja golim rukama, kraljevi su na novčanicama, i svaka čašica može bit sudbonosna – ovisno o tome jesi li turist, lokalac, ili samo još jedan luđak u potrazi za pričom.
I zapamti – kad vidiš tipa kako muze kobru, ne ometaj ga pitanjima. Samo kimni glavom, zahvali se što nisi ti na drugom kraju zubi – i idi dalje.
E ovo... ovo nije zmija. Ovo je punker iz džungle. Obojana kao žuti semafor na lošem tripu. Crna, sjajna, s tim žutim crtama kao da ju je netko flomasterom pošarao u bijesu. A otvorena usta? Vrišti ti u facu: "Ajde, samo probaj!"
Stoji nasred tog krvavo crvenog tepiha kao da je na modnoj pisti. Samo što ova pista ne završava s aplauzom nego s hitnim prijemom ako si glup. Nema uvoda, nema upozorenja. Samo siktanje i pogled kao da si joj zaboravio rođendan i sad si bivši.
Ovo ti je tajlandski VIP zmijski klub. Nema kobri, nema štapa, nema trenera – samo ti i crni blitzkrieger s otrovom pod haubom. I znaš što? Izgleda prelijepo. Ono, totalni kontrast. Zmija stvorena za Instagram, ali smrtonosna kao loša procjena u 3 ujutro.
I taman kad pomisliš da će skočiti – ništa. Samo stane. Gleda te. Jer zna da si slabiji. I uživa u tome.
Tajland, brate. Mjesto gdje i zmije imaju osobnost. I gdje ti ne treba alkohol da ti srce preskoči ritam – dovoljan je jedan ovakav susret na tepihu.
Okej, ovo više nije borba za život. Ovo je borba s hlačama. I pitonom. Tip u crvenoj majici, s bijelim tenisicama koje su vidjele previše loših dana i još gorih zmija, pokušava odlijepiti pitona s vlastite noge. Da, dobro si vidio. Zmija mu je zapela oko lista kao da kaže:
I sad se on savija, vuče, čupa, pokušava izgledati kao da je sve pod kontrolom, dok mu 2 metra mišićave reptilske ljubavi vježba zadnji tango s njegovim gležnjem. A crveni tepih kao iz filma o borbi u Vegasu, samo što ovdje nema reflektora – ima samo jedan potez do bolnice.
Piton nije otrovan. Ne mora ni biti. On te ne ubija brzo. On te zagrli pa stisne dok ne zaboraviš pin za bankomat i vlastito ime. A ovaj lik to zna. Ali i dalje – ne vrišti, ne paničari, ne zove mamu. Radi svoj posao. Kao da skida čičak s čarape.
U kutu – opet novčanica. Jer publika cijeni show. Cijeni hrabrost. Cijeni to što netko drugi, a ne ti, mora riješiti ovaj problem u realnom vremenu bez sigurnosne mreže.
A sad – demonstracija realnosti, tajlandski stil.
Dva tipa. Jedan drži pitona kao da nosi vrećicu s tržnice. Drugi mu prstima otvara ralje. Ne nježno. Ne oprezno. Otvara mu usta kao da pokazuje publici – “Evo, pogledajte, nije vampir, al’ može ti pregrist nogu kao Snickers.”
Unutra – čeljust kao nož za mango. Zubi mali, tanki, zakrivljeni unazad. Ne izgledaju strašno. Ali to je trik. Ti zubi nisu tu da režu. Oni su tu da zadrže. Kad uđeš – ne izlaziš lako. Kao kreditna kartica s lošom kamatom.
Publika gleda. Netko se smije, netko snima, netko se lagano znoji u havajskoj košulji jer je upravo shvatio da je prije pet minuta bio dva metra od te iste zmije. A zmija? Nema pojma što se događa. Samo joj je netko otvorio usta pred svima, kao kod zubara, bez anestezije i uz tonu fotografa.
Tipovi su mirni. Profesionalci. Kao da pokazuju auto – “Ovdje je motor, ovdje su kočnice, a ovdje – zubi kojima te može progutati dok se smiješ.” Jedan čak ima onu legendarnu majicu s fotkom sebe i zmijom, što znači da je ovo već rutina. Ponedjeljak. Utorak. Piton. Publika. Zubi. Tajland.
Ovo ti nije zoološki vrt. Ovo je edukacija. Životna. Pokazuje ti se da nešto što izgleda lijeno, tromo, pa čak i simpatično kad gmiže po travi – nosi alat za zatvaranje poglavlja.
I onda opet zavoliš dosadne domaće guštere.
Dobrodošao u trenutak kad se turizam i suluda ideja spoje u jedno. Piton – doslovno umotan oko noge tipa iz publike. Čovjek sjedi kao da čeka pedikuru, a ne da mu se reptilski gladiator steže oko lista kao ljubomorna bivša.
Publika oduševljena. Svi mobiteli vani. Snimanje u tijeku. Jer ako nisi objavio story dok ti piton masira tetovažu na listu, jesi li uopće bio u Tajlandu? Tip s torbicom preko ramena i smirenim izrazom lica? Legenda. Možda iznutra vrišti, ali vani izgleda kao da čeka autobus. A piton? Zavija se oko nogu s toliko stila da bi ga mogli uvrstiti u kolekciju modnih dodataka iz džungle. Praktičan, opasan, egzotičan. A tamo u kutu – žena s tetovažama, telefonom u ruci, zoomira kao National Geographic kamerman s budžetom nula eura i nula straha. Svi snimaju. Nitko ne pita – “A što ako se ne odveže?”
Tajland. Mjesto gdje zmije ne žive iza stakla nego na tvojoj nozi. I gdje se hrabrost ne mjeri zmajevima – nego time koliko si miran dok ti piton grli potkoljenicu za story.
Evo je. Ona. Kraljevska kobra. Na crvenom tepihu. Ne zato što je slavna. Nego zato što ti može isključiti disanje kao da gasiš svjetlo. A vodič ti, s osmijehom kao da priča o mački kaže: "Ova je još beba." Beba, kaže. Beba, a već ti s visine gleda ravno u dušu i kaže: "Samo ti uđi u ring, prijatelju."
Odrasla može narasti do šest metara. Šest. Znaš li što je šest metara zmije? To ti je katedrala smrti s repom. To ti je živući vladar džungle. Nema frke ako nisi alfa mužjak – kobra te ne pita.
A ova mala? Ona je trening verzija apokalipse. Demo. Probna vožnja s opasnošću. Ali zubi su već tu. Otrov je već tu. I karakter... rođen spreman.
Crveni tepih ne pomaže. Ne djeluje manje opasno. Djeluje kao krv unaprijed. Kao scenografija za kraj priče. A ti gledaš. Klikćeš fotke. I misliš – koji vrag mi je trebao Tajland? A odgovor ti stoji ispred tebe, metar i pol otrovne elegancije koja se još razvija.
Jer nekad putovanja ne vode do plaže. Vode te do točke gdje stojiš pred nečim što te bez riječi podsjeti koliko si krhak. I koliko si živ.
Zoom pakla. Portret smrti u visokoj rezoluciji. Kraljevska kobra, faca u krupnom planu. Široko razjapljena usta, zubi spremni, a pogled... pogled ti govori da zna tvoje slabosti. Ne tvoje fizičke, nego one unutarnje – strah, nesigurnost, sve ono što skrivaš iza osmijeha dok ju fotkaš drhtavom rukom.
A pozadina? Crveni tepih. Kao da je Oscar za prijetnju. Ali ovdje nema nagrada. Nema govora zahvale. Samo šansa da završiš u lokalnoj bolnici s pričom u koju nitko neće vjerovati – jer tko normalan ide gledati kobru izbliza?
I da ti odmah razbijemo mit – ona ne šišti kao u filmovima. Ona zuji. Tiho. Mehanički. Kao kvar na hard disku. I taman kad misliš da si dovoljno daleko, ona napravi onaj trzaj prema naprijed koji ti zamrzne sve osim panike.
Evo ga. Finalni kadar. Crveni tepih. Čovjek nasuprot zvijeri. Sam protiv kraljevske kobre – zmijske Rolls Royce edicije.
I ne, ovo nije obična kobra. Ovo je kraljevska, a to u zmijskom svijetu znači: duga, debela, otrovna, i dovoljno pametna da ne napravi ništa dok ne odluči da hoće. I baš to je najstrašnije.
Lik u crvenom? Čuči. Ruka mu na zmiji. Pazi pokret. Nema trzaja. Nema panike. Kao da gladi mačku, a ne smrtonosnog reptila dužine jednog prosječnog mopeda. U njemu – mir. U njoj – tišina pred oluju.
A kraljica, ispružena preko cijelog kadra, leži kao da pozira za neki luksuzni katalog – “Otrovi i elegancija – nova kolekcija ljeta.” Glava podignuta taman toliko da znaš da gleda. Da prati. I da zna da može, ako poželi.
Ova scena nije performans. Ovo je ravnoteža između kontrole i kaosa. Ljudi i instinkta. I tu, nasred Tajlanda, na komadu crvenog platna, dobiješ podsjetnik da strah nije neprijatelj – nego poštovanje u svom najiskrenijem obliku. Jer kada si jedan na jedan s kraljevskom kobrom... znaš gdje ti je mjesto. I šutiš.
Ovo nije fotografija. Ovo je sudar dvaju svjetova na centimetar od vječnosti. Čovjek. Kobra. Oko u oko. Bez štapa. Bez stakla. Bez plana B.
Trener, u crvenoj majici natopljenoj znojem, spušten do poda – doslovno prsa o prsa sa zmijom koja bi mogla u sekundi sve pretvorit u kaos. A on? Ni trunke straha. Samo koncentracija. Fokus. Kao da pokušava očima pročitati njene namjere. I moli se da danas nije dan za pogrešan trzaj.
A kobra? Gleda ga nazad. Tiho. Nepomično. U toj glavi nema panike. Nema promjene izraza. Samo drevna kalkulacija. Može te ugristi. Može te ubiti. Ali ne mora. I baš u toj mogućnosti leži sav teror. Ovo nije trik. Nije dresura. Ovo je odnos izgrađen na respektu, ne povjerenju. Jer ova zmija ne voli. Ne prašta. I ne zaboravlja. Ona samo odlučuje – svake sekunde – da li si gost... ili greška.
Svi u publici šute. Ne dišu. I to s razlogom. Jer gledaju nešto rjeđe od pomrčine sunca. Gledaju trenutak kad si svjestan da postojiš. Jer smrtonosni pogled centimetar ispred tebe nema smisla igrat na blef.
I ako ikad poželiš znati kako izgleda prava hrabrost – to je ovo: kad gledaš u oči kobri i ne trepneš. I kad znaš da to možda neće biti dovoljno.
Kraj priče. Ili početak legende. Na crvenom tepihu, pod svjetlom koje nije ni filmsko ni božansko – samo brutalno stvarno – odvija se poljubac smrti. Doslovno. Čovjek i kraljevska kobra, nos o nos, dah o dah. Nema iluzije. Nema sigurnosne mreže. Samo sirova tišina i zveckanje adrenalina negdje u dubini lubanje.
Zmija stoji uspravno, kao toranj zla. On se naginje prema njoj, ne kao izazivač, nego kao netko tko je pomirio sve unutarnje strahove i sada im – pruža usne.
Poljubac? To nije trik za publiku. To je test. Granica. Ispit volje. Da vidiš koliko duboko možeš zaroniti u vlastiti strah i izaći van s otkucajem viška – a ne s ugrizom manjka. Svi koji to gledaju znaju da se tu ne šali. Tu se ne glumi. Jer ovo je kobra. Kraljevska. Majka svih “nemoj probavati kod kuće” upozorenja. I on je ljubi.
Zašto?
I baš zato taj trenutak ostaje zauvijek. Jer nije važan selfie, ni novčanica na podu. Važan je trenutak kad se sve svede na jedan pokret. Jedan dah. Jedan dodir usne o kožu koja ubija.
To je to. Tajland. Gdje kraj performansa ne dolazi uz aplauz, nego uz šapat publike: “Je li još uvijek živ?”
Ovdje više nema metafora. Nema skrivanja iza riječi. Samo brutalna istina: čovjek u crvenoj majici drži kraljevsku kobru — za vrat. Za. Vrat. (Ne znam da li zmija ima vrat, ali ovo je najbliže tom opisu).
Kao da nosi zmijskog boga pred sud publike. I dok drugi čovjek drži mikrofon, ovaj drži smrt, savijenih koljena, zategnutih bicepsa, i očiju punih fokusa. Zna što ima u rukama. Nije glup. Ali nije ni kukavica. Ovdje nema prostora za polovične odluke. Ovo nije teren za one koji sumnjaju.
Publika ne vidi detalje. Ne vidi koliko malo treba da pogreška postane vijest. Ali on zna. I zato je svaki njegov pokret usklađen s njom, kao opasni ples – u kojem jedan pogrešan korak znači kraj.
A u kutu – kanta. Plastična. Opuštena. Simbol banalnosti pokraj svetinje. Jer stvarnost je ovdje sirova. Bez mistike. Samo ti, zmija, i pitanje: koliko si stvarno spreman za kontakt s granicom? Nema glazbe. Nema efekata. Samo crveni pod, drvena pozadina i jedna istina: Ovo je kraljevska kobra. A ovo nije Vojko V. Ovo je čovjek koji je rekao – “Može.”
I to je to.
Torba opet puna prljavog rublja. Koža tamnija, nos crveniji, novčanik tanji. Srce... srce malo mekše nego kad si došao.
Sutra Bangkok. Gužva. Klima uređaji koji te hlade dok ti mozak vrije. Ljudi s koferima i planovima, svi misle da negdje idu, a svi zapravo samo bježe. A ti – doma. Onamo gdje znaš gdje je wc, ali ne znaš zašto si uopće tamo.
Oprostiš se od Ao Nanga i sa Narin bez drame. Ne grliš palme, ne slikaš se još jednom. Samo pogledaš u to more, kao u starog ljubavnika koji te jednom zabolio točno kako treba. Znaš da se nećeš sjećati svega – ali sjećat ćeš se dovoljno. Ništa veliko. Ali tvoje.
I sad ideš natrag, s tim istim smiješnim osmijehom što ga skrivaš u zračnoj luci. Znaš da ćeš opet doći. Ili nećeš. Nije ni važno. Bitno je da si bio. Da si disao. Da si, barem na tren, pustio sve. I vrijedilo je.
Kažu “VIP autobus” kao da ćeš voziti sa Steveom McQueenom i budističkim monasima, u stolici od memorijske pjene dok ti masiraju tabane i puštaju Miles Davisa. Ali ne, brate. U Tajlandu ti je VIP autobus kao bivša cura koja kaže da se promijenila. Neki su stvarno dobri. Neki su... pa, recimo da je lakše preživjeti vožnju na krovu tuk-tuka u oluji nego sjediti 12 sati uz pokvareni klima uređaj i vozača koji vozi kao da ga osobno naganja karma.
Imaš prave igrače — Nakhon Chai Air, Green Bus, Transport Company — to su stari lisci. Njihove buseve voze Tajlanđani, iseljenici, putnici što čitaju forume, a ne horoskope. Sve je čisto, klime rade, sjedala su kao naslonjači koji ne smrde po mokrim čarapama iz 1984.
Ali onda... Onda imaš one druge. Znaš na koje mislim. One “VIP” buseve što ih nude hosteli i turističke agencije s posterom na kojem bus izgleda kao svemirski brod iz "Blade Runnera", a zapravo stigne škart iz 1997. s vozačem koji spava dok vozi i pomoćnikom koji zna točno dvije riječi engleskog: "passport" i "problem." Tu kreće zabava. Putuješ noću, u busu punom backpackera s mirisom karija i nadom u boljim danima, i kad se probudiš — shvatiš da nisi stigao na kolodvor. Ne. Izbacili su te na nekoj zabiti koja izgleda kao scena iz apokalipse. I tko te čeka? Lokalni mini kombiji i songthaewi, naravno, veseli kao gladni komarci. Svi te “voze u centar”, ali centar je, gle čuda, baš njihov prijatelj koji vodi pansion koji ne želiš i koji miriše na vlagu i propuštene prilike. Ali to nije najgore. Najgore je što si platio dvostruko više od lika do tebe. Jer nema fiksne cijene. Ima samo tvoja faca, tvoje neiskustvo i njihova želja za provizijom.
Pravila su jednostavna: Sve vrijedno drži kod sebe. Ne vjeruj fotografijama. Ako ti izgleda predobro, vjerojatno je sranje. I nikad, ali nikad, ne zaspi prvi. VIP u Tajlandu često znači “Vrlo Imaš Problem”.
Ali to je dio puta. Ako ti sve ide glatko, onda nisi stvarno ni putovao, nego si samo mijenjao lokacije kao PowerPoint slajdove.
Odlučio si se za VIP bus?
Okej, super.
E sad: idi na autobusni kolodvor. Sam. Pješke ako treba. S ruksakom, znojem na leđima i komarcima oko glave. Jer sve drugo je ruski rulet s osmijehom. Nemoj kupovati kartu kod one simpatične žene u turističkoj agenciji. Znaš onu što ima lažni osmijeh i TAT naljepnicu na staklu? Da, baš tu. Naljepnica ne znači ništa. To nije pečat kvalitete. To je dekoracija.
Kupnjom karte na kolodvoru: Vidjeti ćeš autobus. Znati ćeš točno kad i kamo ide. Platit ćeš pravu cijenu, a ne ono što je agent “osjetio” da bi mogao iscijediti iz tvoje face.
Na dugim rutama dobiti ćeš i besplatne grickalice i sok u tetrapaku, kao da si dijete u vrtiću. Na pola puta svi izlaze na pauzu od 20-30 minuta, gdje te nahrane toplim jelom — koje je uključeno u cijenu karte. Ako preživiš WC, preživjeti ćeš sve.
Velika prtljaga ide dolje, dobiti ćeš mali račun kao potvrdu, ali nemoj to zamijeniti za garanciju. Mali ruksak držiš uza sebe. Znaš zašto. Jer voliš svoje stvari.
Bus može biti jednokatni ili dvokatni, i obično ima 20-36 sjedala, raspored 2+2 ili 2+1. Putuješ sam? Uzmi to jedno sjedalo. I misli o životu dok svi drugi hrču oko tebe.
Kad kupuješ kartu na kolodvoru, pokažu ti lijepo na ekranu koja su mjesta slobodna — kao da kupuješ avionsku kartu, ali s više znoja i manje sigurnosti. Možeš uzeti jednosmjernu, kao ja. Možeš povratnu. Možeš i odustati od svega i otići piti Chang na plaži. Ali ako ideš busom — barem znaj u što se upuštaš.
"Ti mladi danas, ništa poštovanja, samo TikTok i protein bez teretane!" mrmljao je bodybuilder, sve ljući, kao stara mješina puna testosterona i neproživljenih trauma. Eksplozija se dogodila na parkingu, za vrijeme pauze, dok sve mirisalo na curry i neostvarene snove. U punoj sali, pred redom za hranu, za dugačkim drvenim stolom, bodybuilder je izgubio strpljenje. Krenuo je na klinca s riječima: "Diži guzicu s klupe ili ti ja dignem svijest u višu dimenziju!" Ali klinac, s onim polupijanim balkanskim stavom, samo se nasmijao. "Ajde, steroidni čika, popij si magnezij i oladi." U to se umiješao još jedan maloljetni jaran – mali s frizurom kao da ga je šišao zmaj i jaknom iz ’98. A onda je krenula kompletna balkanska opera u tri čina. Letjele su šlapke, ruksaci, i jedna stara šolja s čajem od đumbira. Ljudi su bježali, majmuni s ulice su došli gledati, jedan vozač je pokušao snimati live, ali je dobio selfijem u glavu.
Kad je policija stigla, bodybuilder je sjedio znojan, krvav, ali zadovoljan, s pogledom kao da je upravo spasio svijet od napada lošeg odgoja. I onda – pravo iz džepa – izvadi pištolj. Nije ga ni uperio, samo ga položi na klupu i reče: "Da ste zakasnili još pet minuta, bilo bi ovo zadnje poglavlje ovih TikTok ratnika."
Policija ga je odvela, naravno. Klinci su završili na infuziji i Instagramu. A autobus za Bangkok kasnio je samo 12 minuta. U Bangkoku nitko nije ni znao što se dogodilo. Neki bi rekli – običan dan u Aziji. Ali ja kažem – to je kad Balkan sleti u trope bez karte povratka.
Primjedbe
Objavi komentar