KAPRIJE
Brod se dovuče do Kaprija kao pijanac do šanka – s treskom, škripom i onim “ajde, još samo ovaj put” uzdahom motora. Na rivi već stoji ekipa. Tri lokalna lika, svaki s pivom u ruci i pogledom koji kaže: “Evo opet brod pun turista i budala.”
Jedan tip u potkošulji viče nešto kapetanu, ali nitko ga ne sluša jer svi su zauzeti iskrcavanjem vrećica, bicikala, djece i onih famoznih kutija u kojima uvijek nešto kvrcka. More lagano pljuska, galeb vrišti kao da se dere na nekoga.
I taman kad misliš da je sve gotovo, da je brod pustio svoju misiju, eto jedne babe koja se odlučila sjetiti baš sada da ima još tri borše u skladištu. Svi čekaju, nervozni, a lokalci se smiju – njima je to standardni cirkus, subotnja predstava.
Sve ide sporo, svi kasne, i nikoga zapravo nije briga. Ti si samo još jedan putnik koji je stigao, s osmijehom ili bez njega. A otok te gleda i šapće: “Smiri se, pajdo, ovdje vrijeme ne zna za vozni red.”
Škola na Kapriju nakon četrdeset godina opet otvara vrata. Jedna učionica, jedan razred, jedan klinac – prvašić. To nije škola, to je privatni koncert za učiteljicu i jednog malog genijalca koji nema kamo pobjeći.
Zamisli to: zvono zvoni, a u razredu sjedi samo on. Nema šaptanja, nema razmjene sličica, nema varanja na testu – ako je fulao, fulao je javno i odmah. A učiteljica ga gleda s onim pogledom kao da joj je on i razred i zbornica i roditeljski sastanak u jednom.
I onda kažu – u 2025. i 2026. pridružit će se još jedno dijete. Znači: dvostruko više učenika. To je školska revolucija na Kapriju – od nule do dvojke u samo dvije godine!
Mogu ih zamisliti za dvadeset godina kako se smiju: “Ja sam bio prva generacija škole na Kapriju. Nas dvojica. I svi smo završili razred s odličnim jer, jebiga, teško je propasti kad vas je toliko malo da i da ne znaš tablicu množenja – svejedno si najbolji u generaciji.”
Četiri stoljeća kamen stoji, a ljudi dolaze i odlaze kao galebovi za bure. Kaprije se mijenja sporo, tvrdoglavo, u ritmu mora. Kamene kuće dišu istim plućima kao i prije 400 godina, cisterna skuplja kišu za iste one žedne oči, a crkva zvoni jednako staro i jednako tvrdoglavo – i kad ima kome i kad nema.
I sad, otvorena škola. Jedna učionica, jedno dijete. To je kao da si posadio smokvu na golet – prvo raste sporo, smiješno, a onda shvatiš da će možda jednog dana dati hlad. Pa 2026. stiže još jedno dijete. Dvojica. Već cijela generacija! Cijeli razred! Na otoku gdje je sve već pomalo zaboravilo kako izgleda mladost, opet će se čuti tablica množenja, škripa krede i ono dječje “zašto?” koje probija svaku tišinu.
I tako se priča zatvara: kamen od prije 400 godina i dijete od šest. Najstarije i najmlađe što otok ima. Jedno drži prošlost, drugo obećava budućnost. A Kaprije, jebiga, šuti i gleda, jer ono zna: ljudi su prolazni, ali škola i crkva, cisterna i kamen – oni pamte sve generacije.
Ljudi? Tvrdoglavi i veseli. Svi znaju sve o svima, pa i o tebi, i prije nego što ti padneš na ideju da se predstaviš. Oni sjede na rivi s pivom, gledaju brod koji dolazi i komentiraju svaku vrećicu što netko iskrca, kao da je to televizija u realnom vremenu.
Kaprije je spor. Kaprije je tvrdoglav. Kaprije je mali muzej od kamena i soli u kojemu vrijeme kasni na trajekt.
Otok je povezan sa Šibenikom brodom. Četrdeset minuta ljuljanja, soli u kosi, i starog motora koji bruji hripavo i tvrdoglavo. Vezan je i s otokom Žirjem, dvadeset minuta preko mora koje zna biti mirno kao mrtvac ili ludo kao žena koja te ostavi pa ti opet pokuca na vrata.
Nije to neka glamurozna veza. Nema koktela ni plovećih vila. Samo brod. Stari. Hrđa mu jede utrobu, ali plovi. Kao i svi mi.
Luka sv. Petra – glavna luka na otoku, srce, jetra i bubreg Kaprija. Uvijek živa, uvijek nešto zuji, netko viče, netko nosi kašetu, netko traži upaljač koji je već tri puta izgubio. Tu se život ne događa – tu život pije bevandu, puši na prazan želudac i žali se na leđa.
Odmah kraj luke – jedina trgovina na otoku. Sasvim solidno opremljena, što znači da ima kruh, paštetu i tri vrste sardina. Ponekad i banane koje izgledaju kao da su preživjele rat. I to im je šarm. Ispred nje uvijek netko visi – lokalci koji znaju sve o svakome, pa čak i ono što ni sam nisi znao o sebi. Ćakulaju, komentiraju vrijeme, turiste, vladu, i ribu koja danas “nije baš nešto ugrizla, ali znaš, pun je misec.”
Turisti tumaraju kao da su otkrili raj, sjede po kafićima i konobama, srču kave i gledaju u more kao da će ih more hipnotizirati. I ne znaju da je to jedino mjesto gdje ti možeš sjediti cijeli dan, ništa ne raditi, i nitko te neće pitati što ti je s karijerom.
Kaprije – jedino naselje na istoimenom otoku, a otok jedan od najvećih u šibenskom arhipelagu. Kad stupiš na njega, kao da si slučajno upao u vremenski stroj – sve miriše na prošlost i sve ide sporije nego tvoj vlastiti puls kad se prejedeš srdele. Nema auta, nema sirena, nema semafora – što je u startu raj za živce i pakao za one što su navikli da im pizza stigne za deset minuta na motoru.
Čist zrak udara te u pluća kao prva rakija natašte, i shvatiš da se ovdje stvarno možeš sakriti od buke svijeta. A opet – ima ambulanta, ima trgovina, ima pošta, sve što ti treba da preživiš. Plus – more, vino i riba. Pa ti vidi što ti je važnije. Zato i nautičari obožavaju ovo mjesto – vežeš brod, izađeš, pojedeš ribu, popiješ litru i misliš da si našao nirvanu.
Veći dio otoka je pust, što je savršeno – možeš šetati, tražiti skrivene uvale, baciti se u more gol kao od majke rođen i nitko te neće prijaviti. Privatnost, mir, tišina – tri riječi koje bi svaki psihijatar napisao na recept, samo što ih ovdje dobiješ besplatno.
A navečer? Navečer se život skuplja na rivi. Balote klapću, vino se toči, riba se peče na gradelama i pjesma se širi kao dim cigarete.
Kaprije ima više prošlosti nego što se na prvu vidi. U 14. stoljeću pripada obitelji Ljubić, ali oko 1500. ga preuzima šibenska plemićka loza Divić – iliti Difnico, ako hoćeš da zvuči otmjenije. A negdje između tih godina i današnjih kupača u japankama – počinje priča o stvarnom životu na otoku.
Prve obitelji naseljavaju Kaprije u 15. stoljeću. Onda dođu Turci, naprave rusvaj po kopnu, i masa ljudi bježi na otoke tražeći spas. Kaprije, tada još uvijek u plemićkom vlasništvu, postaje utočište. Početkom 16. stoljeća dolaze Jelovčići i Radovčići – o njima sve znao neki svećenik P. Kaer, koji nije gubio vrijeme pa napisao prvu ozbiljnu studiju o kaprijskim otocima. Nije bilo Wikipedije, ali bilo je njega.
Kaprije tada nije bilo samo sklonište – bilo je i važno. Zbog vapna. Da, vapno je tada bilo kao danas cement s karakterom. Godine 1560. proizvedeno je 50 modija vapna za gradnju šibenskog lazareta – pravo iz Medoša, kod rta Kaprije. Danas tamo vadiš školjke, tada – materijal za gradilišta.
U samom mjestu i danas stoji crkva sv. Petra. Sagrađena krajem 16. i početkom 17. stoljeća, proširena 1801., i još uvijek izgleda kao da ima nešto za reći. I ima – samo trebaš stati ispred nje, šutjeti minutu i osluškivati.
Kuće dišu uz obalu, a između njih raste sve što ne bi trebalo, ali nitko se ne buni.
Idealna plaža? Ma kakva idealna – ovdje ti je plaža sve što ima more s jedne i kamen s druge strane. Znači, svuda. Samo baci ručnik, skini se kao da ti je svejedno tko gleda (jer jest) i uleti. More te čeka – plavo, tirkizno, zeleno, bistro kao savjest djeteta, a hladno taman da te podsjeti da si živ.
A ježinci? Ima ih, o da. Prava vojska. I to je znak da je more čisto kao suza, jer ti mali bodljikavi gadovi ne žive u prljavštini. Neki ih psuju, neki zaobilaze, neki stanu na njih pa imaju što pričati cijelo ljeto. Ali istina je – gdje su ježinci, tamo je raj. Samo pazi gdje staješ, i sve će biti okej.
Zamisli jabuku koja je digla utege, obukla kožnjak i odlučila da više nikome neće ugađati. E, to ti je šipak. Plod što ga ne jedeš izvan, nego iznutra. Kao čovjeka, valjda.
Punica granatum, latinski za "grm koji ne zna hoće li biti stablo ili ne", voli sunce, mrzi vlagu. Ako mu daš previše vode – uvrijedi se. Listovi mu padaju kad zahladi, kao neki sredovječni rocker koji skine jaknu čim zahladi jer mu "nije hladno", a je.
I sad zamisli – unutra u tom kožnatom oklopu, imaš gomilu malih, slatkih sjemenki. Crvenih, sjajnih, kao da su zubi vile koja previše pije vino. Svaka sjemenka s košticom. Jedu se s entuzijazmom i malo psovanja jer redovno zapnu za zube.
Ali, šipak nije samo voće — ne, ne. To je ljekarna s karakterom. Dobar za srce, kosti, mozak, živce, muškarce, žene, sjećanja, zaborav, tlak, kolesterol, prostatu, plodnost, vječni život, možda i protiv poreza. Znanstvenici kažu da smanjuje rizik od srčanih bolesti za 17%. Sedamnaest! Ne šesnaest. Ne osamnaest. Sedamnaest, jer zašto ne.
Puni su ga antioksidansi – ti mali nevidljivi ratnici što se tuku po tvom tijelu protiv slobodnih radikala. Kao Avengersi, samo u voću. A ti ih unosiš žlicom, i s malo soka koji završi po majici jer si mislio da možeš otvorit nar bez masakra. Ne možeš. Nitko ne može.
Ukratko – nar ti je kao stariji rođak što je bio u zatvoru, ali zna kako se pravi dobar čaj. Ne diraš ga bez razloga, ali kad ti treba – zahvaljuješ svemiru što postoji.
I ne, kora se ne jede. Probaj pa mi reci.
Na Kapriju nema auta. Ni buke motora, ni trubljenja, ni nervoznih ruku na volanu. Ništa od toga. Samo ti, more i galeb koji se dere kao da mu netko duguje lovu. Ali – pazi sad – ima prugu. Jednu. I to kakvu.
Mini pruga, ravno iz crtića ili pijane ideje koja je – čudo jedno – stvarno zaživjela. Izgrađena da olakša dovlačenje stvari do kuće na uzvisini. I funkcionira. Improvizirani vagončić ide po tračnicama uz more, kao neka otočna verzija metroa, samo bez žurbe, bez karata i bez ikakvog smisla osim genijalnosti.
Kaprije ima dvadesetak uvala. Dvadesetak! I svaka se pravi važna, svaka misli da je najljepša – i teško im proturječiti. Najviše se šepuri Mala Nozdra, dolje jugoistočno od naselja. Nenaseljena, divlja, a usred ničega – restoran. Naravno. Jer ništa ne kaže "mediteranski paradoks" kao fine lignje usred škrte makije i tišine koja ti izlupa glavu.
Do Male Nozdre vodi puteljak. Uređen, lagan, ali bez hlada, jer otok je škrt. Ima malo borova, nešto makije, i trave koja izgleda kao da je preživjela tri suše i još se ne da. Voda? Ponesi. Jer kad te udari sunce, a neće ti ni reći dobar dan, shvatit ćeš da je boca od dvije litre najvjerniji prijatelj na otoku.
Tu su i druge uvale – Velika Nozdra, Remetić, Gračice (ili kako neki kažu – Gačice, jer otočani ionako vole sve reći na svoj način). Svaka ti je kao privatna pozornica: more pred tobom, nebo iznad, i mir. Gužve? Nema. Ni kad je kolovoz u punom ludilu. Nema hotela, apartmani na kapaljku, a gosti koji dolaze – vraćaju se godinama. Ne zbog wi-fija (koji puca čim digneš mobitel), nego zbog mira koji grize kosti i soli koja te opere iznutra.
Kaprije ti ne nudi luksuz. Kaprije ti ponudi sve što ti ne treba – dok ne skužiš da ti to treba više od svega.
Kaprije ima sunca. I to ne malo – nego preko 2600 sati godišnje. Toliko da ti i sunčane naočale traže pauzu. Svaki treći dan u godini je vedar, nebo čisto, plavo, bez ijednog oblaka – ili s toliko malo oblaka da bi ih mogao prebrojati prstima jedne ruke i još ti ostane za držati bocu piva.
Sunce ovdje nije samo za kupanje i fotke s filterima. Ono hrani sve – masline, lozu, pa i ljude. Maslina i vino su ti ovdje domaći jezik. Rastu kao da znaju da su na pravom mjestu. A jesu.
Temperatura? Lijepa. Ugodna. Ništa ekstremno – amplituda između 15 i 20 stupnjeva. Dovoljno da ti ljeto traje, a zima ne smeta. Ukratko – Kaprije ti je kao stariji rođak s mora: smiren, topao, i zna točno što ti treba prije nego što pitaš.
Mala Nozdra je šapat među stijenama koji ti kaže: “Makni se, čovječe, i pusti more da diše.” Tamo nema ničega. I sve ti treba. I čim si blizu, već znaš da si ušao u zonu bez Wi-Fi-ja, bez planova, bez pameti. Samo ti, sol na čelu, i kamen koji se pravi da je plaža.
More je bistro. Bistrije od tvoje zadnje veze. Ulaziš u njega i već osjećaš kako ti životne odluke isparavaju kroz pore. Svaki zaron – jedno “jebiga, tako je moralo biti.” A kad izroniš – sunce te lupi po licu kao bivša kad je otkrila da još imaš ključeve od stana.
Nema buke. Nema beach partyja. Osim cvrčaka koji urlaju kao da su popili litru pelinkovca i sad raspravljaju o smislu života. Jedan čamac u daljini. Dva galeba koja ti jebu mater jer nisi bacio koru kruha.
Ovdje ljudi dolaze šutjeti zajedno. Muž i žena na ručnicima, ne pričaju sat vremena, ali znaju sve. Djeca love ribe s bocom od Coca-Cole. I svima je to – savršeno.
Ima jedan bor koji raste krivo. Kao da je i on htio negdje drugo, ali eto, ostao tu. I sad baca jedini komadić hlada koji vrijedi više od zlata. Ako si pametan, staviš ručnik tu. Ako nisi – izgoriš i naučiš lekciju.
Uvala je gola. Ne doslovno, iako zna biti i to. Nego gola od laži. Nema kafića, nema terase, nema “može račun?” Odeš odatle s okusom soli u ustima i pitanjem u glavi: "Zašto ne živim ovdje i jedem sardine svaki dan?"
Kaprije – otok težaka, znoja, soli i kamena. Nema on blještavilo, ali ima muda. I suhozide. Čudo jedno. Zidovi bez kapi betona, složeni rukama koje su radile više nego što su pričale. To nije zid, to je inat u kamenu. I svaka ta linija priča – o lozi, maslini, i čovjeku koji se nije dao.
A onda dođeš do Bavljenca – mali otočić odmah tu, a izgleda kao da ga je Bog stisnuo palcem dok je prolazio. Iz zraka: otisak prsta. Izbliza: ludilo. Preko 20 kilometara suhozida. Nitko ne zna točno tko je to slagao, kad, ni zašto baš tako, ali znaš što? Nije ni važno. Važno je da stoji. Da još drži. Kažu da je to "jadranska kamena čipka" – ali nema tu ničeg čipkastog osim što ti mozak isplete čvor kad vidiš koliko je truda u tom sivom kamenu.
Ako si od onih što ne mogu mirovati ni na godišnjem, što se sunčaju pet minuta pa već gledaju gdje bi se bacili niz stijenu – e, onda je ovo za tebe. Ronjenje do olupine. Ne bilo kakve – nego njemačkog vojnog broda iz Drugog svjetskog rata. Francesca da Rimini. Da, znam, ime mu zvuči kao operna pjevačica, ali bio je brod. I potopljen je 1944., taman kad je imao još puno toga za reći.
Sad leži na pješčanom dnu, stotinjak metara sjeverno od Rta Kaprije. Mrtav hladan, ali fascinantan. Spava tamo dolje, okružen tišinom i ribama koje se ni ne zamaraju poviješću.
Ovo nije za svakoga. Ne ideš do ovakve stvari s maskom za 20 eura i napuhanim jastukom u obliku labuda. Ovo je za iskusne. S vodičem. Ovlaštenim. I s dozvolom. Jer lokacija je pod zaštitom Ministarstva kulture – znači nema pipkanja, čupkanja, ni nošenja komadića za uspomenu. Samo poštovanje, adrenalin i trenutak tišine dok lebdiš iznad prošlosti koja je tamo ostala – cijela, zahrđala i veličanstvena.
Kaprije nije samo sunce, vino i tišina – ima i svoju ratnu kost u grlu. Tijekom Drugog svjetskog rata, otok je bio pod fašističkom okupacijom. Baza im nije bila direktno na Kapriju, nego preko puta, na otoku Kakan, u uvali Tratica. Tamo su gradili bunkere, izvidnice, zgrade – sve što im treba kad ti plan nije da budeš dobar gost, nego da ne odeš.
Ali otočani nisu sjedili skrštenih ruku. Dobar dio njih digao se u obranu zemlje. Mnogi su za to platili najvišu cijenu. Danas imena tih ljudi stoje na spomeniku na glavnom trgu. Kamen, bronca i sjećanje koje ne blijedi.
A onda, 22. ožujka 1944., scena kao iz filma. Njemački vojni brod Francesca da Rimini – da, taj isti koji danas leži na dnu mora kao atrakcija za ronioce – usidrio se blizu sjeverne punte Kaprija. Motor riknuo, pa ga zamaskirali slamom da izgleda kao dio obale. Ali netko je vidio. Kažu da je dojavu poslala partizanska ekipa sa Žirja. I tog dana, brod je otišao pod more.
Danas je na 55 metara dubine. I ne zrači više strahom, nego tišinom. Privlači samo one hrabre s bocama na leđima i poštovanjem u očima. Ispod površine – povijest. Ispod sunca – otok koji nije zaboravio tko je i što je sve preživio.
Ležao je tamo kao da je izgubio bitku sa životom... i sa sunčevim UV zračenjem. Bio je to mačak, ili pas, ili možda bivši filozof – teško je reći. Imao je onu vrstu pogleda koji kaže: „Eto, rekao sam vam da će ovako završiti."
Sunce je peklo kao da pokušava ispeći i posljednje ostatke dostojanstva iz tog sasušenog leša. Krzno mu je visilo u krpicama, kao stari tepih koji je preživio poplavu. Lubanja – kompletna, sa zubima još u napadu – izgledala je kao da pokušava nešto reći, možda zadnje riječi: "Jebem ti... globalno zagrijavanje."
Oko njega – ništa. Pustoš. Tišina. I on, kao relikvija iz nekog crtanog filma koji se nikad nije završio jer su svi scenaristi umrli od cinizma. Djelovao je kao da je umro sa stilom – ako stil podrazumeva dehidraciju i filozofsku rezignaciju.
Ne znam što ga je ubilo, ali znam što ga je održavalo – tvrdoglava volja da se ne raspadne skroz. Kao i svi mi, uostalom.
Pogled puca na more, a ti pucaš po šavovima jer bi naručio ribu dana, a iz ruksaka te gleda riba iz konzerve, tunjevina koja je umrla prije 30 godina.
Nisam probao, ali kažu da je hrana u restoranu Capri kao pjesma iz '73 koju si zaboravio da voliš. Dagnje na buzaru koje te tjeraju da lupiš šakom o stol i kažeš: “Zašto, jebate, ja ne živim ovdje?” Hobotnica ispod peke, meka kao madrac nakon dva dana tulumarenja. A lignje? Te lignje su zadnje što vidiš prije nego što ti se život preokrene. I sve to bez preseravanja – pijat, vino, sunce, more.
