IŽ
Otok Iž, kažeš? To ti je ono mjesto gdje sunce dolazi ranije nego ti ustaneš, a ode kasnije nego ti zaspiš. Mjesto gdje ljudi pričaju s kamenjem jer kamenje jedino i ima vremena da ih sasluša. Nemaš tu šoping centara, nemaš ni centara, imaš Konzum koji radi kao da mu je pun kufer ljudi, i jedan kiosk što prodaje sve od sladoleda do vijaka. Kad ti fali nešto, pitaš susjeda. Ako on nema – pita svoju ženu. Ako ni ona nema – onda ti to ni ne treba.
Stanovnika je taman toliko da možeš svima reći "dobar dan" a da ne izgubiš cijeli dan. I svi imaju isti ton glasa: spor, umoran i mudriji od tebe. Oni ne žure. Nigdje. Nikad. Ako vidiš nekoga da trči – ili je turist, ili ga je ubo stršljen.
More? Čisto kao savjest djeteta koje još nije naučilo lagati. Ali hladno. Ne ono "osvježavajuće", nego "pištiš kao da si na injekciji kod zubara". Ali navikneš se. Jer ako možeš živjeti bez dostave hrane i signala za mobitel, možeš valjda i s malo šoka u genitalijama.
Nema ni pasa lutalica. Ima mačaka. Sto. Dvije stotine. Svi ih hrane, nitko ne zna čije su. Kao da su reinkarnacije starih nona koje su jednom vodile selo i sad opet šetaju, gledaju, šute – i sude.
Turisti? Dođu, zbunjeni su, prvi dan traže beach bar. Nema. Drugi dan se raspituju za izlete – nitko ne zna ništa. Treći dan sjede na rivi i gledaju kako neki barba popravlja brod već sedam godina. I kažu: "A možda baš to i jest čar." Možda. Možda je čar u tome da ti dosada sjedne na prsa i pita: "E sad, frajeru, tko si kad ti uzmem sve tvoje distrakcije?"
I tako. Iž. Otok gdje ti misli postanu glasnije jer više nemaš buke da ih ugušiš. Gdje je najveći izazov naći hladovinu pod maslinom koju već nije prisvojio lokalni magarac. Gdje ti dan stane kad poštar u 11 prođe, jer to znači da više nema događaja.
Ali neću lagati. Tamo negdje, među tim suhozidima i mirisom ružmarina, dok pokušavaš pohati tikvice na plinskom kuhalu koje si prvi put vidio u vojsci — uhvati te nešto. Ne znaš što. Neki mir. I dosadno ti je. I to je dobro. Jer iz te dosade izađeš bolji. Ili bar sporiji.
A to ti je već nešto.
Iž je ono mjesto što ga ni Google ne zna baš točno smjestiti. Između Dugog otoka i Ugljana, kao sendvič koji nitko nije tražio, ali kad zagrizeš – shvatiš da ti je falilo maslina u životu. Srednji kanal s jedne strane, Iški kanal s druge. More posvuda. Zrak čist. A ti – zbunjen.
Površina? 17,59 kvadratnih kilometara. Taman dovoljno da se izgubiš ako si idiot. Stanovnika? 615 komada, i svi znaju kad si stigao, kad si otišao, i koliko si pojeo sladoleda u onom kiosku što ga zovu „trgovački centar“.
Crkve? Ima ih. Jedna iz 11. stoljeća – kružna, jer su tada ljudi vjerovali da Bog više voli obline. Kasnije su prigrađivali pravokutne brodove, valjda za one koji vole red.
I nije bilo romantike. Nema galebova koji pjevaju i dupina koji plešu. Samo ti, gajeta, vesla i more što šuti, a zna sve. I zna te. I zna tvoje strahove. I kad digne jugo, more ti ne oprašta što si zaboravio kako se moli.
Na Ižu je svaki znao baciti migavicu, navesti feral, opipati uz konop da li su tu fratri, orade, zubaci… Ili su te prevarili i otišli drugdje, kao i svi u gradu.
Ribarstvo na Ižu nije bila djelatnost. Bila je to krv. U prstima, u leđima, u kostima. Težina vesla ti mijenja ramena, sunce ti peče oči, a sol ti ostaje ispod noktiju dok spavaš. A ti šutiš. I ne kukaš. Jer znaš – more ti daje. Ali uzme ako misliš da si veći od njega.
Nema tu kapetana. Nema uniforme. Ima barba s bradom, tri zuba, i rukama kao panjevi. I zna sve. Gdje će koja riba proći, kad će zapuhati bura, i kad treba šutjeti. Jer šutnja je ribaru alat.
Brodovi? Gajeta, leut. Ne brz, ne moderan – ali tvoj. Tvoj konj u valu. Znaš mu svaku dasku. Svaki čavao, svaki miris od prošle lešade.
I tako dan za danom. Mjesec za mjesecom. Kad dođe srpanj, migavica. Kad dođe zima – budeš na vezu, krpaš mreže i popravljaš sve ono što ti je more malo-pomalo žvakalo.
Kad se rodi dijete, ne pitaš „oće li bit doktor“, nego „oće li znat vezat parangale s deset godina“. Kad prvi put ulovi škarpinu – znaš, gotov je. Ima ga. More mu ušlo u kosti.
A onda je došao frižider. Pa je došla plastika. Pa konzerva. Pa ljudi koji ne znaju očistiti srdelu ni bez da gugluju. Počeli su gledati ribu kao stvar, ne kao čudo. A ribara – kao relikt. Kao skulpturu s rive.
I još znaš da si na Ižu kad u luci osjetiš miris friške ribe, prije nego je vidiš. Kad vidiš barbu kako pere mreže, a mreža veća od njega. Kad dijete od šest godina zna više o lignji nego prosječan doktor znanosti.
Čovjek stoji u moru do iznad koljena, kao da pripada tamo više nego bilo čemu na kopnu. Koža mu tamna, ne od solarija ili turizma, nego od godine po godine, dan po dan – sunce ga je uzelo pod svoje i odlučilo ga više neće puštati. Na glavi mu šilterica. U rukama – nož koji zna što radi. Nema tu dvoumljenja, nema pokreta viška. Svaka riba otvara se kao stranica knjige koju je već tisuću puta pročitao. Na betonskoj obali – današnji ulov. Niz srebrnih tijela koja još uvijek lagano trepere na svjetlu, kao da more nije spremno priznati poraz.
Iza njega – galebovi. Jato njih dvadesetak, možda više. Stoje na sigurnoj udaljenosti, kao vojska koja čeka zapovijed. Ne galame. Ne žure. Samo čekaju. Zna se red. Čovjek zna da su tamo. Oni znaju da on zna. I nitko ne pravi buku oko toga.
Ponekad baci glavu, komad crijeva – i u sekundi sve eksplodira. Krila se zamahnu, kljunovi zagrizu zrak, voda se zapjeni. Ali nakon tog jednog trenutka – opet tišina. Red. Nova riba. Novi red mesa. Nova šansa. I opet čekanje.
Nema romantike u tom prizoru. Samo stvarnost. Ali je ta stvarnost toliko čista, toliko poštena, da je ljepša od bilo kakve razglednice. Čovjek u moru. Riba na betonu. Galeb u zraku. Sve na svom mjestu. Svatko zna svoj dio u priči. Nitko ne traži aplauz.
Galeb nije ptica. Galeb je incident u najavi. On je kombinacija mafijaša i stand-up komičara u bijelom perju, s pogledom koji kaže: "Ti to stvarno misliš pojesti sam?"
Na kopnu te možda ne diraju, ali čim siđeš na obalu, pogotovo negdje poput Iža, oni te već skeniraju iz zraka. Imaš hranu? Imaš problem. Nosiš sladoled? Kraj je blizu.
Ne biraju ni vrijeme ni mjesto. Jedan se zaletio dok je čovjek držao komad pizze – u zraku, iz ruke, bez upozorenja. Nestala. Ptica u letu, pizza u letu, čovjek u šoku. Drugi put su opljačkali trogodišnjaka za pecivo. Dijete nije stiglo ni zaplakati – toliko je brzo išlo.
Galebovi su organizirani. Kad misliš da je samo jedan u blizini, pogledaš oko sebe – njih petnaest na krovu, jedan na stupu, dva na čeki. Prate svaki tvoj korak. Ne djeluju odmah – strpljivi su. I kad pokušaš pojesti nešto tiho, oni se spuste kao SWAT tim s neba. Kriknu, zabljesnu te krilima i – bum, nestala ti je sendvič salata i dio samopoštovanja.
Neki ljudi ih hrane iz sažaljenja. Greška. Galeb ne osjeća zahvalnost. On to doživljava kao potvrdu da si podređen. I sutra će doći ranije, tražiti više, i ako ne dobije – biti će glasniji od djeteta s dudom na odvikavanju.
Postoji onaj mit da kad umreš, duša ti se pretvori u pticu. Ako to znači galeba – znači da ćeš vječnost provesti kradući pomfrit i galameći na ljude dok jedu. Ne zvuči kao raj.
Ipak, teško ih je ne poštovati. Njih ne zanima što misliš. Ne traže tvoje odobrenje. Oni uzmu što žele i nastave dalje – visoko, slobodno, i uvijek malo iznad zakona.
Možda su oni jedini pravi lokalci. Besramni, snalažljivi, pomalo bezobrazni. Ali nikad, baš nikad – dosadni.
Na Ižu se zemlja ne baca. Na Ižu se zemlja gnječi, miluje, udara i – pazi sad – peče. Da, ovdje ljudi gledaju blato i ne misle „treba mi šlauf i čizme“, nego „ajmo napravit nešto šta će preživit i kad mi više ne budemo disali“.
Iško lončarstvo. To ti nije hobi. To ti je stanje uma. Filozofija. Terapija za one koji ne vole pričati o svojim osjećajima, pa ih pretoče u lopiž. I ti lopiži... nisu savršeni. Nisu ni simetrični. Neki imaju uši kao slon, neki vrat kao jarebica, neki krive se kao da im je netko lagao u djetinjstvu. Ali svi su živi. I svi ti nekako govore: „Vidiš? Može se. I kad si mekan i blatnjav.“
I kad dođeš u Veli Iž, uđeš u onu malu etnografsku zbirku, i vidiš police s vrčevima, tanjurima, loncima, misliš – pa dobro, ovo su radili bogovi s tremorom. Ali ne. Radili su ih ljudi. Domaći. U majicama bez rukava, s nogama u pepelu i glavom u oblacima. I svi su znali tajnu gline.
Prvo iskopaš zemlju. Ne bilo koju. Mora biti ona prava. Kao kad tražiš idealnu lubenicu, ali ne lupaš po njoj – nego je osjećaš pod prstima. Onda je močiš, gnječiš, miješaš, i kad postane meka kao maslac na ljetnom suncu – staviš je na kotač.
A kotač... Kotač nije samo alat. To je vrtnja svemira. Kad ga pokreneš, više ništa ne postoji – samo ti, glina, i krugovi u vremenu. Ruke ti postanu antene, love vibraciju zemlje. I ako ti misli lete, sve ode u koso. Ako si miran – lonac ti kaže: bravo, majstore.
Peć? Prije se ložila na drva. Danas možda struja, ali pravi lončar zna da bez dima nema duše. Iz dimljenog vrča piješ vino kao iz relikvije. Ili vodu. Ili ništa – samo ga držiš, jer ti je sličan. Malo napuknut, ali još uvijek čuva toplinu.
I sad svi govore kako je iško lončarstvo gotovo, da su prešli na plastiku i IKEA tanjure. Ali ne. Negdje još ima onih što ulaze u radionu kao u crkvu. Dišu tiho. Gnječe. I pričaju s blatom. I kad naprave zdjelu – ne potpisuju je. Jer tu ne radi ego. Tu radi vrijeme.
Na Ižu su glinene posude pravili još Iliri. U utvrdama na brdu našli su komadiće terakote. Krhotine povijesti, mrvice života. Prvi pisani trag? 1530. – neki Orović, zvan Lončar. Pravi čovjek, s imenom i zanatom. Onda 1743. – Ivan Ivičin. Znaš da je bio dobar kad su ga pisali. A onda, navodno, došao neki talijanski majstor iz Bassana – da malo „modernizira“ stvari. Aha. Modernizirao je on koliko i mačka nauči letjeti.
Na Ižu se radilo po starom. Pošteno. Glina, kolo, vatra. I tako stoljećima. Svako selo imalo svog lončara. Nisi ni trebao pitati čiji je koji fogun. Po obliku si znao – "Aha, ovo je od Cota, vidi kako mu se rub smije. A ovaj? Ovaj je od Mate – malo nizak, ali ne prolijeva kad vrije."
Onda dođe moderni svijet. Plastika, limenke, lonci iz dućana. Tko će još gaziti glinu kad možeš raditi u kancelariji? Ruke ostale čiste, ali duša – prljavija.
Lončarstvo je krenulo nizbrdo. Ne zbog gline, nego zbog ljudi. Danas? Jedan. Jedan jedini lončar u Velom Ižu. Tihi čuvar. Radi, izlaže, pokazuje. Nema reklamu, ali ima ono nešto. Kad ga vidiš kako vrti kolo, misliš da si zalutao u neko drugo vrijeme. I jesi.
Knež nije glamur. Nije razglednica. Nije ni “idilična uvalica” s brošure. To ti je komadić svijeta koji je odlučio ne ići nigdje. Samo ostati to što jest.
More u Knežu izgleda kao da se stalno premišlja hoće li se pomaknuti ili ne. Površina mu ravna, gotovo bezobrazno mirna. Nema valova, nema spektakla. Samo tihi dah što pere kamenje. Voda je toliko bistra da ti postane neugodno – kao da vidiš previše. Svaka školjka, svaka sjena, svaka riba koja se pravi da te ne vidi dok ti buljiš u nju kao idiot iz grada.
Kamenje koje pada prema moru je točno onakvo kakvo treba biti – ni previše grubo, ni previše udobno. Samo da znaš da si sjeo negdje gdje nema fotelje. Gdje je sve stvarno.
Par kuća razbacanih po padini. Sve šute. Neke zatvorene, neke žive, sve gledaju prema moru kao starci iz kafića – tiho, znalački, bez potrebe da se petljaju. U Knežu se ništa ne događa. I to je glavna stvar koja se događa.
Ako ima brod, privezat će se za mulo kao da se izvinjava što uopće postoji. Ako dođe čovjek, sjest će ispod bora i neće pričati glasno. Ovdje nema ni “vibes” ni “kontenta” ni “lokacija za slikanje”. Ovdje ima mira. Bez ukrasa. Bez publike.
Galeb će možda proći, možda neće. Mačka će se pojaviti, ali samo ako si nešto ostavio. I sunce – ono tu pada sporije. Kao da ni ono ne želi otići prebrzo. Sve zna kad je dosta, ali sve pušta još malo. Još samo jedan trenutak.
Gledaš ga s obale i misliš: “Ma što je ovo, hrid?” Ali ne. To ti je otočić Knežak. Mali, tvrdoglav i sam. Ne pravi se važan. Ne maše turistima. Nema beach bar, nema selfie spot, nema čak ni putić. Imaš li brod – dođeš. Nemaš – gledaj ga izdaleka i poštuj distancu.
Knežak je veličine prosječnog ponosa – taman da ga ne možeš ignorirati, ali da znaš da mu nije stalo do tvoje pažnje. S jedne strane škrape, s druge pokoji bor koji raste ukrivo jer je vjetar tako odlučio. Ništa se ne gradi, ništa se ne ruši. Nema signala. Ni signala da te išta čeka.
Na njemu obično nitko. Osim galeba. On ti je domaćin, car i carinik. Sleti na najvišu točku, digne kljun prema nebu kao da ti kaže: "Ovdje si gost, ako i to."
More oko otočića je čudo. Plavo kao da su ga bojali, ali nisu – to je samo tako. Prozirno do srži. Kad zaranjaš oko Knežaka, zaranjaš i u tišinu. Ribe plivaju bez panike, sve ide svojim tempom, a taj tempo je: “polako, brate, nećemo nikud.”
Jednom se neki tip iskrcao na Knežak s dekicom i knjigom. Izdržao sat vremena. Kaže, previše tiho. Previše iskreno. Nema se gdje sakriti od samoga sebe.
Lice kao mapa izgubljenog grada, svaka bora priča priču o tri žene, dva mamurluka i jednom pokušaju da ostane trijezan. Kosa mu stoji kao da se potukla s jastukom i izgubila. Izgleda kao da je ustao iz kreveta pravo u razočaranje. Gleda te tim pogledom koji kaže: "Zar opet ponedjeljak, majko mila?"
Brada mu je tu samo zato što britva nije imala volje toga dana. Ne znaš da li da mu ponudiš piće ili da pobjegneš. Ili da sjedneš pored njega u baru, naručiš dupli viski, i čekaš da počne da priča o tome kako je svijet sjeban, ali je još uvijek bolji od dosade.
Uglavnom, djeluje kao lik koji je vidio previše, rekao premalo, i sada čeka da netko napravi prvu grešku — samo da može da se nasmije i kaže: "Znao sam."
Sjedio je na rubu raspada, što mu je, ruku na srce, bio najdraži komad namještaja. Nije to bio ni krevet ni stolac, nego ono nešto između – kao kad ti stara fotelja pukne pa više ne znaš sjediš li ili toneš.
Pio je crnu kavu iz šalice u kojoj je sinoć bio viski, a prije toga četiri dana stajao trag od graha. “Aromatična povijest,” rekao bi – da je imao kome to reći. Galeb ga je gledao kao da zna da mu je život dokumentarac koji nikoga ne zanima.
Pogled mu je bio njegov klasični – direktan, pomalo prijeteći, ali i zbunjen. Kao da pokušava skužiti je li svijet stvaran ili je opet zaboravio popiti tablete. Nije znao, nije htio znati. Znao je samo da mu je kosa jutros rekla: “Radi što hoćeš, brate, ja više ne sudjelujem.”
Na zidu kalendar s polugolim ženskim tijelom iz 2009. godine. Nije ga mijenjao jer, kako kaže: “Tijelo je još aktualno, a vrijeme je precijenjeno.”
Telefon je zazvonio jednom pa stao. Vjerojatno greška. Ili sudbina koja se predomislila.
Ustao je, stresao ramena, pogledao se u ogledalo i rekao sam sebi: “Brate, možda nisi čovjek od uspjeha… ali si barem dosljedno katastrofalan. I to je neka vrsta talenta.”
Izašao je van, obuo dvije različite čarape i krenuo pronaći kavu, smisao života, ili barem otvoreni kiosk, što je ovdje, na Ižu nemoguća misija.
Bio je to skoro pa dobar dan.
Bilo je to jedno od onih jutara kad ti je mozak kao jučerašnja juha – gust, mlak i bez ikakvog smisla. Išao je po kruh. To mu je bio plan. Realno, više se radilo o izlasku nego o stvarnoj potrebi za hranom.
Ušao je u dućan s pogledom čovjeka koji je u duši već godinama otkazao, ali mu tijelo još vuče penziju. Gledao je police bez interesa, kad ju je spazio – stajala je ispred hladnjaka s mlijekom, zamagljenih naočala i pogleda koji nije tražio popust nego znak da je svijet još uvijek podnošljiv.
Pogledala ga je. On nju. I to ne onako filmski, nego više kao dva psa iz skloništa koji se prepoznaju po ranama.
„Jel’ ti znaš jel’ ovo mlijeko još živo?“ pitala ga je, držeći tetrapak kao da s njim vodi pregovore.
„Ne znam, ja sam više tip za pivo,“ odgovorio je, i to je bio najpametniji odgovor koji je dao u posljednjih šest mjeseci.
Naslonila se na kolica, nasmijala se kao netko tko zna da je sve otišlo kvragu, ali se još uvijek nada da će barem dućan imati sitni kusur.
„Onda idemo na pivo,“ rekla je, kao da su se već dogovorili ranije. Nisu. Ali to je kod nekih ljudi dovoljno.
I tako su završili u parku, s limenkama u rukama, komentirajući prolaznike kao da su suci na izboru za najlošiju odluku u životu. Ona mu nije rekla kako se zove. Nije ni trebao znati.
Za njega, bila je to misteriozna žena s tetrapakom, i pogledom koji mu je – barem na tih sat vremena – dao osjećaj da nije potpuno beskoristan u ovoj ludoj sapunici koja se zove postojanje.
A onda je ustala, rekla: „Ajde. Drži se,“ i nestala niz ulicu kao pjesma koju si skoro zapamtio.
Ostao je sjediti, pogledao u praznu limenku i rekao sam sebi: „Skoro pa ljubav. Ili trovanje mlijekom. Al’ sve u svemu, nije loš dan.“
Centar Malog Iža nije centar u klasičnom smislu riječi. Nemaš trg, nemaš fontanu, nema spomenik s golim čovjekom na konju. Ali imaš osjećaj da si stigao. I da više ne moraš nigdje.
Par kuća, par putova koji se križaju kao da se ni sami ne mogu odlučiti gdje bi dalje. Nema semafora, nema stresa, nema naglih pokreta. Ako netko viče, to je zato što pozdravlja nekoga, a ne zato što žuri. Jer ovdje se ne žuri. Ovdje se hoda kao da ti je svaki korak važan.
U središtu svega – mir. I crkvica. Niska, kamena, tiha. Kao da šapće cijelom mjestu: "Smiri se, čovječe, nije sve hitno." Pokraj nje možda neka baka prodaje smokve. Možda ne. Ovisi na koju je nogu ustala
Ima dućan, "Provišta", koji radi “kad triba”, i kafić koji je zapravo dnevni boravak cijelog sela. U njemu sjede lokalci, pričaju glasno, psuju nježno, i komentiraju sve – od bure do politike, s jednakom količinom prezira i humora.
Ponekad dođe bager pa svi gledaju. Veliki događaj. Pojavi se netko novi – svi znaju u pet minuta. Nema loše namjere. Samo znatiželja. Jer ovdje još uvijek vrijedi ono: ako se nešto dogodi, svi smo tu.
U sumrak, sve utihne. Samo cvrčci, miris borova i po koji galeb koji nije siguran gdje će noćas. A ti stojiš usred toga ničega i svega, u tom "centru" bez centra, i shvatiš: Nema bolje lokacije za izgubiti pojam o vremenu. I za sjetiti se tko si bio prije nego su te pojeli rokovi i aplikacije.
Marina Knež nije marina iz snova. Nema duty free, nema recepciju s osmijehom, nema onog lika što ti nosi kofer u bijeloj košulji. Imaš mul. Imaš konop. Imaš more. I to je sasvim dovoljno.
To je više parking za barke nego luka. Ali kakav parking. Kad pritegne bura, svi znaju – tu si na sigurnom. Beton je tvrd, privezišta jednostavna, a kad padne mrak, čuje se samo zvuk konopa što se zateže i more koje tiho diše kao stari pas kraj peći.
Nema gužve. Nema stresa. Samo brodovi koji šute i ljuljaju se kao stari prijatelji što su preživjeli previše da bi još išta morali pričati. Ljudi koji ovdje vežu barke ne zovu to “marina”. Oni kažu: “Vežem u Knežu.” I svi znaju gdje je to. Ne zbog luksuza, nego zbog mira. Ovdje brodovi dolaze da predahnu. Kao i ljudi.
Ujutro možeš s privezišta gledati kako se sunce diže nad Malim Ižom, a galeb te gleda kao da mu moraš objasniti planove za dan. Navečer svi utihnu. Svjetla brodova blago se njišu, more zrcali tamno nebo, i sve izgleda kao da je netko pritisnuo “pauzu” na svijetu.
Nekad netko donese gitaru. Nekad netko bocu. Nekad ni to ne treba. Samo sjediš, naslonjen na ogradu, gledaš svjetla svjetionika u daljini i shvatiš: ovo ovdje je luksuz. Ne na papiru. U kostima.
Davno prije nego li su stigli turisti s ručnicima u bojama otrova, Mali Iž je bio selo s tri brda, dvije uvale i puno tvrdih ruku koje su znalački držale motiku, veslo i vino. Nije bilo struje, ali je bilo mira. Nije bilo signala, ali su se svi čuli.
Negdje u 11. stoljeću, netko je rekao: "Ajmo mi tu sagradit crkvu." I nisu gradili veliku, ni bogatu, ni blještavu. Napravili su malu, kamenu, okruglu. Kao da su znali da će bolje trajati. I evo je još stoji. Bez puno buke, ali s puno karaktera – kao i sve u Malom Ižu.
Srednji vijek bio je vrijeme kad si bio ili seljak ili plemić. I plemići iz Zadra su rekli: "Ovaj otok je sad naš." Doveli su svoje čuvare, svoje vino i svoje stavove. Sagradili su malu utvrdu da mogu gledati prema moru i biti važni. Ali lokalci su ih gledali kao što se gleda kišu – znaš da moraš istrpiti, ali ne znači da ti se sviđa.
Legenda kaže da je jedan od tih plemića imao magarca. Ne bilo kakvog. Bio je to pametan magarac. Znao je put od utvrde do uvale i nazad bez da mu itko išta kaže. Svaki dan je nosio teret, slušao prepirke, gledao trgovinu solju, maslinama, sitnom ribom i velikim lažima.
Jednom, plemić je odlučio ostaviti otok – valjda je u Zadru bio tulum. Magarac je stajao ispred čamca i odbio ući. Plemić je urlao, vukao, prijetio. Magarac nije ni trepnuo. Samo je stajao i gledao u brdo. Kao da kaže: "Ti idi. Ja sam već doma."
Plemić je otišao. Utvrda je s vremenom zarasla. Magarac je živio još deset godina i postao lokalna ikona. Ljudi su govorili: "Ako ne znaš šta napraviti – pogledaj šta bi tovar napravija." To je bio vrhunac filozofije.
Tako Mali Iž nije pisao povijest velikim slovima. Nije bilo ratova, dvoraca, kraljeva. Bilo je soli, vjetra, ruku koje znaju raditi i glava koje znaju šutjeti kad treba.
I eto ti povijesti. Bez fanfara. Samo stvarni ljudi, stvarni dani. I jedan tvrdoglavi magarac koji je znao više o slobodi nego svi plemići skupa.
Ina se vratila iz Zagreba za ljeto. Ima 24 godine, diplomu iz informatike, laptop tanji od dlanova i slušalice koje izgledaju kao da možeš s njima prizvati svemir. Došla je “na tjedan”, ostala dva mjeseca. Klasično.
Prvi dan je tražila Wi-Fi. "Ima li signal tu?" – pita u kafiću.
"Ima, kad digneš ruku i zakuneš se da ti ne triba – odgovori joj konobar."
Ina se nasmije. Misli da je fora. Nije. To je istina.
Drugi dan pokušava raditi s mula ispod kuće. Laptop joj se pregrijava na suncu, mobitel pišti jer nema mreže, a galeb joj sleti točno na torbu. Gleda je. Ona gleda galeba. Galeb pobijedi.
Treći dan napušta tehnologiju. Počinje se buditi ranije. Ide kupiti kruh kod stare Ljubice koja još uvijek pakira sve u novinski papir i kaže: "Pazi, to ti je još teplo od peći, a ne od mikrovalne." Nije ni znala da je to moguće.
Do kraja prvog tjedna već zna tko ide na ribe, tko s kim ne priča i zašto, kad dolazi trajekt i kad je najbolje ići se kupati u Komoševu da ne naletiš na one iz apartmana što viču na djecu i slušaju cajke.
Jednog jutra sjedi ispred konobe "Kod Venka", pije kavu i kaže: "Mislim da sam skužila stvar."
"Koju?"
"Savršeni dan. To nije kad sve ide po planu. Nego kad nemaš plan, i sve ide."
U tom trenutku joj zazvoni mobitel. Gleda ekran, vidi broj iz Zagreba, odmjeri ga par sekundi... i stavi ga natrag na stol, licem prema dolje.
"Neka zove. Ja sam trenutno zauzeta nečim stvarnim."
I tako Ina više nije “ona s laptopom”. Sad je zovu “ona šta je prokužila stvar”. I kad dođe iduće ljeto, nitko je ne pita vraća li se – samo joj čuvaju mjesto u hladu ispod bora. I znaju da će doći. Bez poziva. Bez Wi-Fi lozinke.
Miro je došao iz Osijeka. Radi u banci, trči tri puta tjedno, jede kvinoju, nosi sat koji može izmjeriti sve osim duše. Prvi dan na Ižu, obuče najskuplje tenisice, stavi slušalice, i krene “na lagani morning run”. Nakon 700 metara – stane. Vruće. Znoj se cijedi. Koza ga pogleda s visine. Kameni put mu reže volju u listovima. Cvrčci urlaju kao da mu se smiju. Ne prijatelju, ovdje se ne trči.
Sutradan ga vidiš u japankama, s pivom u ruci, sjedi pod smokvom i razgovara s nekim ribarom koji ne zna što je podcast, ali zna kad će udarit jugo.
Smokva ti je biljka koja ne traži dopuštenje. Ne pita može li niknuti kraj zida, iz suhozida, na krovnoj ploči, pa čak iz betona ako joj padne na pamet. Ona raste tamo gdje bi sve drugo umrlo od sramote. I ne žali se. Samo stoji, široka, debela, prkosna.
Na Ižu je ima svugdje. Neki je zovu svetom, neki prokletom, jer zna biti tvrdoglava, ne da se rezati lako, i kad misliš da si je sklonio – vrati se kroz dimnjak.
Ali onda dođe kolovoz. I počne davati plodove. Slatke, mekane, ljepljive, nepristojno dobre. Jedeš ih i misliš: "Pa tko je ovo smislio?" Nema plastike, nema omota. Samo priroda i sok koji curi niz ruku dok stojiš ispod stabla i pokušavaš glumiti da imaš kontrolu.
I nitko ih ne bere uredno. Bere se onako kako treba – bos, znojav, s kapom na glavi i šakom u grani. Svi znaju da najbolja smokva nije s tržnice, nego ona koju si ubrao sam, po mogućnosti ne pitajući čije je stablo.
Stariji ti znaju reći: "Smokva ti je ka žena – ako joj ideš silom, nećeš dobit ništa. Pusti je, pa će ti sama dat kad je spremna." I to je istina. Smokva ne voli galamu. Ona traži mir, sunce i da je pustiš na miru barem šest mjeseci.
Suha smokva – posebna priča. To ti je esencija ljeta, koncentrat mira, desert bez ambicije. Suši se na suncu, okreće na rešetki, čuva u limenim kutijama s lovorom i uspomenama. Kad je zagrizeš u prosincu, vrati te točno tamo gdje si bio – negdje kraj mora, ljepljivih ruku, pod smokvom, bez brige.
I zato kad vidiš smokvu na putu – stani. Pojedi jednu. Budi dio te tišine. Jer smokva ne traži publiku. Samo da znaš prepoznati trenutak kad ti daje ono najbolje. A ako ne znaš – ništa zato. Ona će roditi opet dogodine. Jer tako rade one koje znaju svoju vrijednost.
Makovac ti je kao stari kapetan koji se povukao s mora, ali i dalje sve vidi. To je onaj dio Malog Iža gdje kuće vise nad brdima, gdje kamen nosi težinu generacija, a pogledi pucaju preko krova svijeta.
Uspon do gore nije za svakoga. Nije strm, ali jest iskren. I ne oprašta. Ideš lagano, znojan, dišeš kroz nos i u sebi psuješ “jer je ljeto”. I taman kad pomisliš da ćeš sjesti u prvi hlad i ne micati se tri dana – pogledaš oko sebe. I gotovo je.
Jer s Makovca se vidi sve. Komoševa i Knež kao na dlanu, Dugi otok u pozadini kao stari mornar koji te odmjerava, a oko tebe – tišina koja nije prazna, nego gusta.
Kuće su tamo jednostavne. Nema staklenih terasa, nema čuda tehnologije, ali imaš osjećaj da bi preživjele i nuklearni udar. Kamen na kamenu, drvo koje više škripi nego diše, i ljudi koji ne pričaju puno jer su već sve rekli prošlih godina.
Stariji sjede ispred kuće i gledaju tko ide uzbrdo. Ne pitaju ništa. Samo pogledom mjere karakter. Ako dođeš do gore i ne kukaš – već si prošao test. Ako im još kažeš “Dobar dan” s poštovanjem, možda ti daju smokvu. Možda i vino. Ako ne – dobit ćeš šutnju. Što je, realno, još bolje.
Na Makovcu noć pada ranije, ali ljepše. Zvijezde su tu jasnije, zrak je hladniji, i kad sve utihne, možeš čut vlastite misli kako šapću: "Ostani još malo." Jer Makovac nije atrakcija. To je visina. I lekcija. Da ne moraš bit u centru da bi vidio najviše. Trebaš samo biti tamo gdje si bliže nebu nego žurbi.
Stoji pred kamerom kao agent koji je nestao iz svih službenih dokumenata još '92. Crne naočale skrivaju oči, ali ne skrivaju istinu. Lice mu je topografija zavjere. Pogled neutralan kao zid istražne sobe, ali pod njim zuji mreža podataka, šumova, signala koje obični ljudi ne vide. On vidi.
Iza njega drveće, zakrivljeno u obliku antena, krošnje prepune bubica i mikrovalnih šapata. Sve izgleda kao šuma, ali šuma ne postoji. To je projekcija. Poligon za ispitivanje mentalne izdržljivosti. Fotografija je snimljena iz treće razine stvarnosti, možda i četvrte, ovisno o dozi i vremenskoj dilataciji.
On zna da ga prate. Naočale su opremljene reflektivnim staklom – ne zbog stila, nego zbog otpora. Oni ne mogu ući ako im ne vidiš lice. To je pravilo koje su prekršili mnogi. On ne. On pamti.
Brada – asimetrična. Namjerno. Geometrijski signal koji blokira algoritme za prepoznavanje lica. Ne nosi košulju. Koža mu je jedini dokument. Ima tetovaže u DNK, ali vidljive su samo kad sunce pogodi pod točno određenim kutom. Tada se karta otkriva. Tada počinje potraga.
Pitanje je – je li pobjegao ili čeka? Sudeći po izrazu, čeka. Ali ne njih. Čeka signal. Čeka riječ, ton, možda čak i miris. Kad dođe, sve će početi ispočetka. Ili će završiti.
U međuvremenu – sjedi. Diše. I bilježi sve. Za sve nas koji spavamo.
Nekad je imao broj. Sada ima samo smjer. Zadnji signal primio je preko ogledala u javnom WC-u. Tri riječi: “Perimeter je pukao.” To znači da više nije siguran. Kad izađeš iz protokola, mreža te ne zaboravlja – ona te arhivira, čeka grešku, i onda te ispiše iz stvarnosti.
Susreo ga je ispod stabla u zoni gdje je optički kabel prerastao u korijenje. Nosio je ručni skener i pogled koji je probijao šifru iznutra. Nije se predstavio. Samo je rekao: „Tvoje lice još uvijek nije u katalogu. Moraš se maknuti prije nego te poklope nadogradnje.“
Zajedno su krenuli prema Zoni M – mjestu gdje podaci cure iz betona kao znoj. Tamo gdje sistem puca.
Spomenik palim. Ljudi iz sela. Nisu to bili generali. Nisu imali parade. Bili su to sinovi, braća, susjedi. Otišli su kad su morali, nisu pitali je li pametno. I nisu se svi vratili.
Taj kamen u sebi nosi rat, vrijeme, bol, ponos, i onu posebnu vrstu tuge koju otočani ne pokazuju – samo je nose kao sol na koži. Kad ga pogledaš, ne vidiš kip. Vidiš uspomenu. Stoji pokraj puta, tiho, među borovima i lavandom, kao da ne želi nikome smetati. Ne viče, ne traži pažnju. Samo podsjeća. Da je bilo krvi. Da je bilo hrabrosti. I da je iza svega ostalo selo koje zna kako se pamti – bez pompe, ali srcem. Tog dana, 26. srpnja, Mali Iž se ne sjeća šaptom – sjeća se kroz zube. Jer to nije datum za ukras. To je datum koji peče. Godišnjica ustanka iz ’42. – kad selo više nije moglo šutjeti. Kad su rekli dosta fašistima, dosta strahu, dosta teroru. I to ne iz udobnosti. Ne s povicima s tribina. Nego iz prašine, gladi i golog kamena.
Te je godine Mali Iž brojio 1287 duša. A od tih 1287 – njih 415 ustalo. 415 običnih ljudi, s motikama, puškama, kamenjem, i onim što najviše vrijedi – odlučnošću. Ljudi iz konoba, maslinika, s mora. Nisu znali citate, ali su znali što je ispravno. U logore i zatvore odvelo ih je 488. Skoro pola sela. Nisu putovali. Bili su odvedeni. Bez karata, bez povratka. Bez pravde. I svejedno – nisu kleknuli.
A kad se govorilo o borbi, Sutjeska nije bila daleka legenda – bila je stvarna bol. Samo u toj bitci palo ih je 65 iz Malog Iža. Šezdeset i pet imena koja bi danas imala unuke, možda i praunuke. Umjesto toga – uklesana slova. I tišina kad ih pročitaš. 403 poginula ukupno. Četiri stotine i tri. Broj koji ne stane u tekst. Nego u hod, u pogled starca na spomenik, u šutnju za stolom kad se spomene rat, i u svaku rupu u zidu koja još nije zakrpana – jer ne treba biti. Tog dana, selo se sjeća. Ne slavi. Ne paradira. Samo zna. Da se ljudi dignu kad više nema izbora. I da sloboda nikad ne dođe besplatno.
Pored spomenika zna sjesti stariji čovjek. Sam, u hladu. Ne govori ništa. Samo gleda, možda zna priču iza palog. Možda se samo prisjeća lica.
I nitko mu ne smeta.
Komoševa ne glumi ništa – kamen, borovi, more i ti. Bez kreme za sunčanje, bez glazbe s mobitela, bez smoothija od kelja. Samo ti i vječnost.
To je uvala koja ne moli za pažnju. Ona zna što je. Neće ti se smješkati kao turistički letak. Ona pušta da je pronađeš sam. Oko nje – tišina. I par kuća koje izgledaju kao da su tu oduvijek. Ne znaš da li ih je sagradio čovjek ili ih je priroda samo pustila da izrastu. Sve je tu jednostavno, ali ne ono IKEA jednostavno – nego istinski, divlje jednostavno, kao kad shvatiš da ti za sreću trebaju tri stvari: hlad, pivo i neko koga boli briga za vremensku prognozu.
U Komoševi more nije samo mokro. Ono diše. I kad legneš na stijenu, a sunce te peče kao teta u pošti kad zakasniš s računima, osjetiš da si točno tamo gdje trebaš bit. Ni milimetar više, ni manje. Komoševa te ne pokušava impresionirati. Ona ti samo kaže: "Evo me. Preživi me, pa se opet vrati."
Tu se ljudi ne kupaju. Oni tonu. U misli. U sol. U tišinu koja ti izgrize brige bolje od bilo koje self-help knjige.
Ponekad naiđe brod. Stane. Ljudi izađu, pogledaju, kimnu glavom kao da im je netko otkrio tajnu, i nestanu. Jer Komoševa nije za svakoga. Nije za one koji traže sadržaj. Ona je sadržaj. Ne treba zabavu – ima borove koji pričaju s vjetrom i more koje zna sve tvoje misli i ne osuđuje ih.
Ako ti ikad netko kaže da zna gdje je raj, reci mu da laže. Jer raj ne zna ni sam gdje je. Ali ponekad ga zaborave zatvoriti. I onda ostane otvoren – baš tamo, u Komoševi.
Stijene tamo ne bodu. One ti se nude. Nisu one od one vrste koja ti razdere japanke i ponos. Ne, Komoševa ima te pitome stijene koje se spuštaju u more kao da ti šapću: "Ajde, siđi... neće ti ništa bit." I neće. Uroniš i sve stane. Sat, posao, porez – sve se izbriše kad ti se more zalijepi za kožu.
A borova šuma… brate, ta šuma pjeva. Ne visoko, ne razmetljivo. Više kao klapa u mirovini koja zna sve pjesme ali više ne pjeva da bi se dokazala. Samo da popuni tišinu. Smola miriši, sunce prosijava kroz iglice kao da znaš da će sve bit okej. Šuma ti daje hlad, ali i priču. Sjediš ispod bora i gledaš to more, i u tom trenutku ti ne treba ni internet, ni vijesti, ni razlog. Dovoljno je da si tu.
Kupači u Komoševi nisu turisti. Oni su prisni. Dođu kao da dolaze doma. Nema galame, nema luftića u obliku jednoroga, nema muzike iz zvučnika. Samo ljudi koji znaju gdje su. Neki sjede na stijeni i puše cigaretu kao da im je zadnja. Neki plivaju bez cilja, samo da se miču. Neki leže i gledaju nebo kao da čekaju da im se nešto objasni.
Ponekad dijete potrči po kamenju, padne, ustane i nastavi – jer Komoševa ne štiti, ona uči. Nema tu gume oko bazena. Ako te ogrebe, zapamtiš za drugi put. Ali dok hodaš tim stijenama, dok plivaš tim morem, dok slušaš te borove – znaš da si dio nečega stvarnog. Nečega što nije napravljeno za prodaju, već za život.
I to ti je to. Komoševa ne traži da je voliš. Samo da je razumiješ. A kad jednom sjedneš tamo, u tom hladu, s nogama u moru koje se ne žuri – znati ćeš da si našao mjesto koje te ne treba mijenjati. Samo dočekati.
Plivač razbija površinu, mišići rade kao strojevi u podrumu starog svijeta, voda se razdvaja pred njim kao sjećanja na prijašnji život. Nema kopna u vidu. Samo horizont – ravna linija između svjesnog i neizbježnog.
Oči iza naočala zakopane duboko – promatraju, ne vjeruju ničemu osim ritmu. Udisaj, izdisaj, trzaj ruke – repetitivno kao mantra, kao Morseov kod upućen bogu koji više ne odgovara.
Ovo nije bijeg. Ovo je povratak. U tijelo. U trenutak. U ono mjesto gdje nema buke. Samo ti i plavi svijet koji te nosi. Ovdje nema laži. Nema uloga. Samo sloboda.
Ovaj čovjek ne bježi. On stiže. Stiže u život. U mir. U sebe. I more ga prima – ne kao stranca, nego kao nekoga tko se napokon sjetio gdje pripada.
Ona stoji na dasci, rame prema moru, kosa skupljena bez pitanja za modu – praktično, kao život kad ti ne daje luksuz da biraš. Gura veslo kroz vodu kao da gura dane iza sebe. Nema glazbe, nema pljeska, samo zvuk mora koje šuti.
Majica joj crvena – jedina boja u svijetu koji se iz nekog razloga odlučio sivo sjećati. Kao da sve ostalo više nije bitno. Samo ona, taj udar vesla, i ono neizgovoreno što nosi u leđima.
Naslonjen na zelenu strukturu koju lokalci zovu “pingvin”, a on je zove “točka povratka”. Boja mu nije važna. Boja vara. Važan je materijal: čisti industrijski čelik presvučen nečim što blokira dronove.
Iza sunčanih naočala skriva se pogled koji čita svijet kao kvaran hard disk – fragmentirano, sa šumom, ali zna gdje su tragovi. More mu šapće binarno. Šifra se ponavlja svake večeri: Z39-VIR-DNS-67. Ponavlja se i u snovima. Pogotovo u onima gdje nema više sna.
Svjetionik u Bršnju ne trepće da te zabavi. Ne blica kao reklama. On stoji tamo jer mora. I jer zna da bi sve bilo gore bez njega – ali to nikad neće reći naglas.
Nije visok. Nije glamurozan. Ne izgleda kao iz bajke, više kao stari stric koji je preživio previše i sad gleda more s izrazom: "Samo ti dođi, sine, vidio sam i gore." Kad se upali, nema fanfara. Nema efekta. Samo čista, jasna činjenica: tu sam.
Danju izgleda usamljeno, pomalo zaboravljeno, kao da ga je vrijeme preskočilo iz poštovanja. Oko njega raste trava koja ne pita treba li tu biti. Neki stari kabeli vire iz zemlje kao da još traže struju. A u zraku – mir. Onaj gusti, teški mir što se zalijepi za misli.
Noću postaje točka. U crnilu mora, neba i svega između, njegovo svjetlo je jedina rečenica. Kratka, jasna: "Još si tu. Idi ravno."
Pored njega rijetko tko staje. Nekad dođe ribič. Nekad neka luda duša s dekicom i vinom. Sjedne i šuti. Nema boljeg mjesta za ne reći ništa. Samo gledati svjetlo kako udara ritam svemira, bez komentara, bez potrebe da impresionira.
Priča se da je jednom netko tamo spavao – čovjek iz grada, došao "napuniti baterije". Probudio se u tri ujutro, gledao u to svjetlo koje ne prestaje i rekao: "Okej, razumijem." Nije rekao što točno. I nitko nije pitao. Nije ni trebalo.
Jer svjetionik u Bršnju nije tu da ti objasni. On ti ne nudi odgovore. On samo svijetli.
Bršanj nije luka. To ti je tiha zavjera protiv svih marina, trajektnih luka i betonskih čudovišta gdje brodovi parkiraju kao auti ispred shopping centra. Bršanj ti je, brate, za one koji ne dolaze da bi bili viđeni – nego da bi nestali.
Smještena na zapadnoj strani Iža, Bršanj gleda prema Dugom otoku s izrazom lica kao da joj je sve jasno, ali se ne želi petljati. Par vezova, malo mula, par ljudi koji ne viču. More tu nije kulisa, more je šef. Ti dolaziš k njemu, ne ono k tebi. A ono stoji, mirno, bistro, kao ogledalo koje ti pokaže tko si kada nisi u žurbi.
Dolaze brodovi, uglavnom po dogovoru, katkad i iznenada. Nema velike pompe. U luci nema nikakvog "eventa", nema suncobrana s logom piva, nema naglaska koji glumi domaći. Samo brodovi koji znaju kud su došli, i ljudi koji se ne zadržavaju – osim ako ne znaju što imaju.
Bršanj je za one koji ne traže ništa osim da puste konope, skoče u more i zaborave sve osim sada. Mulo je toliko jednostavno da mu možeš vjerovati. Bez ukrasa, bez laži. Samo kamen i sol. Kad sjedneš tamo, čuješ sve – tišinu, vjetar, zvuk vode kako lagano udara o bok broda. I osjetiš – nije ti ništa više ni trebalo.
Borovi se ovdje nisu povukli. Dođu tik do mora, kao da i oni žele biti dio tog smirenog kaosa. Sjena pada preko kamena, more sjaji kroz grane. Ako imaš sreće, neki starac će ti u prolazu reći priču. Ne traži da mu vjeruješ – priče u Bršnju su kao valovi: dolaze i prolaze, pa uzmi što ti paše.
I ono najbolje – u Bršnju nitko ne glumi kapetana. Svi znaju da je more tu gazda. A ti si samo gost, ako si dovoljno tih i dovoljno strpljiv. Jer Bršanj ne daje odmah. On prvo testira. I ako prođeš, da ti sve: mir, sol, i onaj osjećaj da si napokon stao.
Zato ne pričaj puno kad dođeš. Ne poziraj. Ne vadi selfie stick. Samo sidi, veži brod, i pusti Bršanj da ti pokaže šta to znači kad ti ništa ne fali.
Neki starac ti priđe. Nosi šešir koji je prije 20 godina bio bijel, a sad je boje neodređenog sjećanja. Lice mu izrezbareno, kao da je svaka bora putokaz prema nekom izgubljenom brodu. Sjedne bez pitanja pored tebe, zapali škiju koju je valjda sam smotao još jučer kad je bilo bonaca, i kaže: "Znaš ti da je Bršanj jedno lito sakri brod?"
Ne pita te da li hoćeš čuti. Samo krene.
"Bija je to brod iz Italije. Neki čovik iz Trsta, sa jednon ženskom šta mu nije bila žena, ali je bila glasna ka savist. Došli oni priko mora, bez najave, sidrili tu ispo’, rekli – stat ćemo dan-dva. A nisu više mogli poć."
Zabi on prst prema moru.
"More se smirilo ka mrtvo. Ka da je neko ugasija svit. Nima vitra, nima struje, ni galeb se nije mrdnija. Čovik pali motor – ni mukajet. Drugi dan isto. Treći dan već počeli pričat sami sa sobon. Ona viče, on pije. Četvrti dan – umukli. Peti dan – samo zure u more ka da ih je opčaralo."
Povuče dim, pa te pogleda ispod oka.
"Šesti dan... sidro samo ispalo. Nisu ga ni takli. Voda se pomakla. Vitar se vratija. Motor upalija sam. Ošli su. Bez riči. Bez bog. Samo nestali prema pučini. I nikad više nisu došli. Ja mislin da su ostali ovdi. Ne tilon, nego dušon. Bršanj ih je zadrža. Ova luka, sinko, zna koga tribaje pustit, a koga malo priko kolina dok ne dojde sebi."
Gasi škiju o kamen, ustaje kao da nije rekao ništa posebno.
"I nemoj to nikome pričat, neće ti virovat."
Ni ja nisam povjerovao. Već sam čuo tu priču, u drugoj verziji.
"Doša jednom jedan s kopna, ima brod šta je više bija kanta nego plovilo. Reče da će ostat dvi noći, popravit nešto na motoru, pa ić dalje.
Prvu noć je gleda brod. Drugon noći je gleda sebe. Treću noć je reka: "A koji kurac će meni brod?"
Zaveza ga na mulo, ostavija ključe u sanduku, i otiša u borovu šumu. Niko ga nije vidija tri dana. Kad se vratija, bija je obučen u lanenu košulju, mirisa je na smolu i tvrdija da sad "osjeća zemlju kroz stopala".
Sad ga zovu Šime Odmor. Ima vrt iza tuđe kuće i ne priznaje vrime. Kad ga pitaš koja je ura, on reče: "Kad glad projde, onda je obid."
Ima tamo ispod bora jedna stara kamena kuća. Nikad nije bila konoba. Ali svi je zovu "konoba". Zašto? Jer svaki put kad netko sjedne ispred nje, netko drugi dođe, pa donese bocu. I ostane. I onda još jedan. I tako do ponoći.
Nitko ne zna čija je ta kuća. Nitko nije bio unutra. Ali svi su se ispred nje napili barem jednom, neki i ženili, jedan se valjda krstio. Možda.
Ako dođeš i sjedneš sam – netko će ti uvijek donijeti čašu. Nitko ne pita ni što piješ ni zašto si tu. Samo ti natoče i klimnu glavom kao da znaju da ti treba.
Kažu da ta konoba nije stvarna, nego se pojavi samo kad si spreman reći istinu sam sebi. Ili kada ti stvarno fali vino. U svakom slučaju – pojavi se kad treba.
Došla ona s onim velikim šeširom, mobitel kao televizija, sve slika, sve snima, sve objavljuje. Do ručka je već pet puta pitala za wi-fi. Bršanj joj ga nije dao.
Treći dan... mobitel pao u more. Kaže, slučajno. Mi znamo – Bršanj to tako rješava. Kad vidi da ti ne treba, sam uzme.
Peti dan je vadila ješke iz mora s rukama, osolila ribe dlanovima i rekla: "Znaš šta... mislim da me više nitko ne treba zvati."
Sad pliva svako jutro i zove galebove po imenu. Ako je vidiš – nemoj je pitati odakle je. Sad je iz Bršnja.
Kao konobar na rubu smjene, Iž Veli šuti. Ne zato što nema što za reći, nego zato što zna da nitko ne sluša. More tamo nije Instagram plavo, nego umorno, staro, slano i sjeća se svega. Gledalo je brodove kako odlaze i pijance kako se zaklinju da više neće. Onda sutra opet piju. I more i pijanci.
Kamene kuće – niske, tvrde, kao ljudi koji su ih gradili. Nema tu glamura, samo dim od lozovače i težina života koji se vuče kao mačka bez zadnje noge. U konobi sjede trojica. Ne pričaju o nogometu, politici, ni filozofiji. Pričaju o ulovu. O vremenu. O smrti kao da je stara poznanica koja nikako da svrati.
Turisti dođu, snime selfie, kupe magnet i misle da su doživjeli “autentično”. Jebeš autentično. Autentično je kad ti stari umre u istoj postelji gdje si se ti rodio, i ti ideš baciti mreže jer netko mora.
Iž Veli je tih. Ne pokazuje zube, ne maše zastavama. Ne pokušava biti ništa osim onoga što jest – komad kamena usred mora gdje ljudi još uvijek znaju kada treba šutjeti, a kada nazdraviti.
Crkva Sv. Petra i Pavla u Ižu Velom, ostarila pod suncem i vjetrom. Nagnuta malo, kao da joj je dosta svega, ali i dalje stoji. Zidovi ispucali kao koža starog ribara. Krov škripi kad zapuše jugo, zvono se oglašava kad mu se prohtije — više iz navike nego vjere.
Ta crkva, ona ne spašava duše. Nema tu ni čuda, ni svjetlosti. Ona je samo tu da podsjeti da si i ti, kao i ona, ostavljen, ali još uvjek stojiš. U inatu. U tišini.
Rat je razvaljivao sve. Talijani su već davno došli, ponašali se kao da im sve pripada – kuće, žene, ribe, masline. A narod je šutio. Ne zato što je bio kukavica, nego zato što je znao: čeka se pravi trenutak da zagrizeš, a ne da laješ.
U Velom Ižu bila je jedna ekipa, ne više od desetak ljudi. Šutljivi tipovi. Ribari, težaci, jedan bivši kalafat iz Splita što se “slučajno” zatekao na otoku. Navečer bi se sastajali u staroj gusterni. Nisu imali puške, ali su imali plan.
Došla je noć kad su Talijani odlučili “očistiti” selo. Navodno, tražili su oružje, ali svi su znali – to je bila samo izlika da pokažu tko je gazda.
Borba nije dugo trajala. Neki Talijani su nestali u šumi, neki u moru. Dvojica su ostala – zavezana za stablo masline. Ne kao trofej. Nego kao poruka.
Oni iz Iža nisu pobjegli. Nisu ni čekali dozvolu. Nisu nosili parole ni zastave. Samo ruke i pravo.
Sutradan samo je crkveno zvono zazvonilo tri puta – ne za poginule, nego za one koji su napokon ustali.
Kažu da je onaj iz Splita poslije završio u šumi, s pravim partizanima. Ali nikad nije zaboravio Iž. Niti gusternu. Niti noć kad su “mali ljudi” pokazali da kamen nije mekši od metka – samo sporiji.
Prije pedeset, šezdeset, sedamdeset ljeta – nije ni bitno kad točno – bio jedan čovjek. Reći ćemo da se zvao Jure. Nije bio pjesnik, nije bio svetac. Bio je ribar, pijanac, čovjek. I volio je ženu. Jednu iz sela, crne kose, očiju što su znale bolje lagati nego što je on znao plivati.
I tako Jure ostane sam. Mreže se suše. Vino se više ne dijeli. Samo on, konoba, i zidovi što pamte bolje od ljudi.
Kažu da je jednom, kad je bila bura jaka kao bijes, uzeo vesla, pošao vani, pijan od hrabrosti, možda lud. Nisu ga više vidjeli. Samo su pronašli bocu na hridi – praznu. I čašu. I jednu ciplu – mrtvu, kao i sve što je volio.
A more? More nije reklo ništa.
Barba Šime iz Velog Iža bija je od onih šta ih se ne može zaminit. Ne zbog velike pameti, nego zbog tvrdog vrata i još tvrđe šutnje. Ima je leut stariji od po’ sela i s njin je priča više nego s ljudima. Nikad se nije ženija – "Iman ja svoju barku, ne triba mi još jedan glas u glavi", zna bi reć i zalipit dasku na provu, ka da mu žena pomaže, a ne smeta.
Svako jutro, po mraku, iša je veslat prema suncu. Ka da će ga prije ostatka svita uvatit. Kažu da je jednom, na putu prema Maunu, zateka dupina kako ga gleda u oči. "Nisi ti ništa pametniji od mene", reka mu je i zapalija španjulet. Delfin zaronija. Šime se vratija doma sa četiri zubaca i jednom pričom viška.
A onda, jednog dana – barka nestala.
Ne jugo, ne nevera, ne ljudi. Samo – nema je. Bila je privezana na mulu. Svi to vidili. I onda – više nije. Kao da je sama odvezala konop i rekla: „Ajde, Šime, sad malo ti budi sam.“ Šime tri dana nije reka ništa. Samo je sija kraj mula, pušija, gleda u prazninu. Četvrtog dana, otiša u konobu, naša bocu rakije šta mu je još otac ostavija „za kad umren“, izlija rakiju – i ubacija poruku: "Ako me nađeš, vrati se. Ako te nađu drugi – pazi na njih. Oni ne znaju kako volit barku." Zatvorija bocu, bacija je u more. Svi su rekli da je puknija. Da mu je došla starost po dušu. Jedan barba iz Maloga Iža je dobacija: "Da je zna veslat, barka bi mu se već vratila."
Tri miseca prošla. Nema barke. Nema ni boce. Šime još muči. Puši više. Počeja pričat s mačkama. Jednu prozva „Kormilar“.
A onda, usrid rujna – nevrime. Bura lomi borove. Kiša pada ka da more pada odgori. I baš u to doba, mala dica iz Rivnja nađu bocu. I poruku. I daju je učitelju. A učitelj zna priču. Ode u Zadar, ispriča novinaru. Novinar napiše članak. Neko na Lošinju to pročita – i siti se da mu stara barka već tri miseca pluta kraj uvale. Nit’ se nasukala, nit’ potonula. Samo – čeka.
I tako – barka se vratila.
Na kamionu, pa na trajektu, pa na ruke petorice ljudi. Šime dočeka na mulu. Ne kaže ništa. Samo legne ruku na kobilicu, ka da se ispričava. I opet – svaki dan na more. Po mraku. Bez španjuleta. Bez priče. Ali sa osmijehom koji kaže: „Vidite vi? Barke znaju. Ljudi ne.“ I kad su ga pitali zašto je baš u bocu stavija poruku, reka je „Zato jer boca zna plivat, a ljudi se samo prave da znaju.“
Maslinčica – mala uvala kao zadnja stanica svijeta, kao da si otpao s karte pa se samo kotrljaš dolje, niz obalu, niz misli, niz sve ono što si mislio da znaš. More, plavo i široko kao neizgovorene riječi između dvoje koji se vole, ali nikad nisu rekli.
Dođeš tamo s glavom punom grada, betona, šefova, poruka koje nisi pročitao, i onda te to mjesto samo – ogoli. Skine te s mreže i vrati ti puls. Ležiš na kamenu, sunce te prži, i svaki kamen pod leđima je podsjetnik da si živ. Da nisi mail. Nisi profil. Nisi ni ideja. Samo tijelo koje diše, gleda nebo i čeka da padne zvijezda, a ne zna ni što bi poželio.
Ljudi dolje šute. Ne zato što nemaju što reći, nego zato što znaju da je tišina nekad važnija. Znaš, oni ribari, ta stara lica, ta sidra na dnu, sve to nosi ritam koji te polako odveže od svega poznatog. Sjediš s pivom na stijeni i gledaš kako dan tone kao stari brod – bez panike, bez buke. Samo ide.
I ti ideš s njim. Ne znaš kamo. Al znaš da je to to.
Hodati iz Maslinčice do Bršanja... to nije šetnja, to je jebena procesija kroz kamen, znoj i tišinu. Kreneš gore, staza se penje, vijuga, gubi se među maslinama i suhim travama koje šušte na vjetru koji ne zna kamo ide, baš kao i ti. Svaki korak odzvanja u kostima. Nosiš bocu vode, srce puno pitanja, i korake što žele naprijed, ali bez stvarnog cilja. Oko tebe samo makija, grmlje što grebe kao bivša kad ti uhvati poruke, i sunce što udara bez srama. Nema hlada, nema znaka, samo zemlja što pucketa pod nogama kao da se i sama pita šta ti tu tražiš. Pogledaš lijevo – modrina. Pogledaš desno – kamen. I nebo iznad tebe, veliko, beskrajno, smije se jer zna da ne znaš ništa. I to je okej. To je sloboda.
Ponekad čuješ cvrčka – neumorno, ludo, kao da te provocira. Kao da ti se smije jer si odlučio hodati po ovoj suhoj, škrtoj planeti kao da nešto tražiš. A i jesi. Samo ne znaš što. Možda mir. Možda razlog. Možda samo trajekt.
Betonski mol, par brodova, i miris goriva pomiješan s borovima. To je Bršanj. Betonski prst u moru gdje brod dolazi, uzme ljude, i ode bez riječi. Tamo sjediš, mokre majice, znojan, i gledaš valove koji lome obalu s istom upornošću kojom ti lomiš samoga sebe.
Taj put nije dug. Ali svakim korakom skidaš jedan sloj grada, jedan sloj laži, jedan sloj "dobro sam". Kad dođeš do Bršnja, možda nisi bolji čovjek, ali si bar pošteniji. Prema sebi.
To je taj put. Nema ničeg na njemu – i zato vrijedi.
.jpeg)
