skliski susreti: Vedrana Rudan - Charles Bukowski

   IN MEMORIAM

"Neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala."

    Ovo je "intervju" koji će Vedrana Rudan, književnica, novinarka, kolumnistica, performerica i psovačica,  voditi sa Charlesom Bukowskim, američkim piscem i pjesnikom, poznatom po svom sirovom i provokativnom stilu, inače Vedrani Rudan, potpuno nepoznat čovjek jer je uz najbolju volju, uglavnom opsjednuta sobom, ne prati što drugi pisci rade. 

VR: (Hoće li čovjek biti davež? Prepričavati na dugo i široko svoj život i sadržaje svojih knjiga? S tim je tipovima uvijek frka. Ili su pametniji i duhovitiji od tebe pa te pojedu, ili su naporni poput sunca u kolovozu, pa se, dok oni brbljaju, jednostavno otkačiš i zaboraviš i gdje si i protiv koga si. Da li je bestijalan? Ili samo ljigav? Da imam 21 godinu sasvim bi mi bilo normalno da mi takvi tipovi uvale jezičinu u usta i stave ruku na mlitavi, stari kurac, to bih razumijela. Ipak, on je svjetski genijalac a ne našmrkani mužjak nemoćnog kurca. Ipak!) 

Hank, najveći pisac na svijetu!

B: Ako inzistiraš. Rudanice, kurvo stara. Šta ima?

VR: Glavni urednik rekao mi je: "Gospođo Rudan, kad radite podcast uvijek morate imati na umu da vas gledaju kreteni." Imaj to na umu Hank. Kako te služi kita? Diže li se još?

B: Aha, cijeli plafon sam išpricao.

VR: (Jeziva sam tremašica, ali ovo je ispalo dobro. Preživjela sam.)

Jebote, što radiš osim što šamaraš kitu?

B: Red alkohola, red žena, red nereda.

VR: Lako je biti zvijezda kad su svi na tvojoj strani. Hank, hvala ti što si pristao na ovaj razgovor. 

B: Jebiga. Ljudi me trebaju. Ja ih ispunjavam. Ako me ne mogu vidjeti neko vrijeme, postanu očajni, razbole se. A opet ako ih prečesto viđam ja se razbolim. 

VR: Nisi baš lud za ljudima. 

B: Što dalje od njih to mi je bolje. Dobro mi je pored njih, ali ne stavljaj me u prostoriju punu ljudi. Nikada. Pogotovo kada je neki praznik. Ne radi mi to. Sve u svemu, to je više od nerviranja. To je jebeni, neprekidan šok koji pravi prokletog čangrizavca od mene. Ljudi me prazne. Moram da se sklonim od njih da bih se ponovo napunio. Zato u mraku sobe gledajući prema gore, prema stropu, dobijam ono što će mnogi smatrati odvratnom mišlju: još uvijek je lijepo biti Bukowski. Često kad sam s ljudima, bilo dobrim ili lošim, moja se čula jednostavno zatvore, zamore se, dignem ruke od svega. Utonem u svoju patetičnu fazu isključenja. Vidim samo usne kako se pokreću. Pristojan sam, klimam glavom, pravim se da razumijem jer ne želim nikoga da povrijedim. To je jedna od slabosti koja me je uvalila u najveća govna. U tom trudu da budem ljubazan prema drugima, duša mi se često pretvori u neku vrstu spiritualnih špageta. Nije važno. Moj mozak se isključi. Slušam. Odgovaram, a oni su previše glupi da shvate kako uopće nisam tu.

VR: (Dobro je. Lik je fenomenalan. Duhovit, otkačen, opušten. Da bar možemo skupa otići na neko piće.) 

Kako si danas? 

B: Kako sam, dobro pitanje? Osjećam se kao bijeli medvjed u kolovozu. Upravo sam izašao iz kreveta i pomislio, neću uspjeti, ali se nasmijem u sebi - sjećajući se svih onih trenutaka kada sam se tako osjećao.

VR: Pustimo osjećaje, hajdemo na posao. Mora se priznati da si vrlo produktivan. Gotovo kao ja.

B: Rudanice, što je u ovoj čaši?

VR: Voda.

B: Voda? E, jebiga. Znaš da ja pijem samo alkohol.

VR: Tko te jebe! (rekla sam to ispunjena nježnošću i ljubavlju). Ne želim te vidjeti mrtvog prije nego završim intervju. Jesi li možda za čaj?

B: A, O.K.

VR: Bolje išta nego ništa.

B: Jel!

VR: Hank, objavio si blizu 5000 pjesama, više od pet stotina kratkih priča, 6 romana.

B: Nijedan normalan čovjek ne bi napisao toliko stranica. To je bolesno. A još je i more toga  izgubljeno.  Kasno sam počeo čuvati kopije svojih radova. Vjerujem da će neki dripac poslije moje smrti dobro unovčiti te stvari kada ugledaju svjetlo dana.

VR: Pišeš tako da iza tebe ostaje trag. Ne mali, pristojni, književni trag za salonsko klimanje glavom, nego dubok rez. Tvoja poezija i proza nisu iste po tonu ni po temperaturi, ali imaju ono što većina današnjeg pisanja nema - muda, krv i istinu. Ti ne pišeš da bi se svidio. Pišeš da raskopaš. Da pokažeš bijedu urbanog života, smrad društva koje se pravi pristojno dok gazi slabe, siromašne, nepoželjne i utišane. U tvojim tekstovima žive oni koje bi Amerika najradije sakrila iza reklama, zastava i laži o uspjehu. Ne glumiš pisca, ne prodaješ pozu, nego iz vlastitog iskustva čupaš jezik koji udara ravno pod rebra. Zato tvoj izraz nije uglađen nego ogoljen. Koristiš izravan jezik, nasilne i seksualne slike, ne zato da bi šokirao budale željne skandala, nego zato što je stvarnost o kojoj pišeš takva - prljava, surova, razvaljena. Kad je svijet bolestan, zdrav stil zvuči kao laž. Tvoje rečenice zato ne maze, one režu. Britak si, pametan i opasan za svaku vrstu uljuljane gluposti. Našu trulu svakodnevicu otvaraš skalpelom, bez rukavica, da svatko tko još ima oči vidi: nije istrunula samo ambalaža. Otrovan je sadržaj. Sustav. Ljudi. Odnosi. Sve ono što uporno zovemo normalnim samo zato što nemamo snage nazvati ga pravim imenom. Kad pišeš, daješ sve od sebe. I drukčije ne smiješ. Onoga trenutka kad počneš štedjeti, kad pomisliš da može proći i sa pola snage, gotov si. Onda ispod tvog teksta neki debil na internetu napiše: "Tko ovo jebe?" I najgore nije to što je debil. Najgore je ako je pogodio.

B: E, jebiga.

VR: Dobro, to neće nitko napisati, ipak si ti muškarac. Muškarac, sjetimo se Bidena, može opušteno pišati i srati u pelene, prdjeti pred engleskom kraljicom i vladati Amerikom a da se baš nitko ne pita, tko to jebe. Prijatelji su mi poklonili tvoj uokvireni portret, danas sam ga otkrila među deterdžentima. Pogledala sam u portret i pomislila, tko bi to jebao? A onda mi je palo na pamet, čovjek je pisac, desetljećima me usrećuje knjigama, ne kurcem. Što te motivira da tako pišeš? Što je tvoja inspiracija? Jednom si rekao da ne može postati pisac onaj koji je imao sretno djetinjstvo. Uvjerena sam da ne možeš biti pisac ako nisi proživio nešto strašno. Bez traume nema umjetnosti. Ne možeš pucati iz prazna srca. 

B: Pišem zato što je to jedini način da izrazim svoju dušu. Ne pišem zbog slave ili novca. Pišem zato što moram. Pišem odmah s tipkovnice. Zovem to mojim "strojnicom". Udaram po njoj jako, obično kasno noću dok pijem vino i slušam klasičnu glazbu na radiju i pušim mangalore ganesh beedies. Postoji samo jedno mjesto za pisanje i to samo za pisaćim strojem. Pisac koji mora izaći na ulice je pisac koji ne poznaje ulice. . . Kada napustiš pisaću mašinu, ostaviš svoj mitraljez. Pisanje nikad nije bio neki rad za mene. Uvijek je isto, uključim radio sa stanicom neke klasične glazbe, pripalim cigaretu, otvorim bocu. Mašina je radila ostalo. Trebalo je samo da budem tu. Takav postupak omogućio mi je da nastavim i onda kada je život vrlo malo pružao, kada je sam život bio horror show. Uvijek je postojala mašina da me utješi, da me zabavi, da spasi moju guzicu. U osnovi zato i pišem, da spasim guzicu, da je spasim od ludnice, od ulica, od sebe.

VR: Mnogi te smatraju jednim od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća. Ljudi se na tebe ne pale zato što si pitom, nego zato što si opasan. U vremenu punom lažnih veličina ti si pisao bez ukrasa, bez pardona i bez potrebe da te itko voli. Zato te i danas čitaju. Ne iz pristojnosti, nego iz gladi. Ima u tebi nešto što ljude privlači i odbija u istoj sekundi. Nisi pisac kojeg se samo čita, ti si pisac koji ulazi pod kožu. Tvoje riječi ne ostaju na papiru, one se lijepe za čovjeka, smrde po životu, po seksu, po nasilju, po samoći, po svemu onome što pristojni vole skrivati iza lijepih fraza. Daješ ljudima ono što književnost prečesto zaboravi dati - živu ranu umjesto mrtve rečenice. Tvoj utjecaj nije u tome što si nekoga naučio kako se piše, nego što si mnogima pokazao da se bez istine ne isplati ni otvarati usta. Ti nisi proizvodio književnost za profesore i festivalske parazite. Ti si pisao za one koji znaju kako izgleda dno, kako zvuči pucanje čovjeka, kako miriše život kad više nema ni dekor ni dostojanstvo. Zato ti ljudi vjeruju. Zato se pale na tebe. 

B: Na mene?

VR: Na tebe. Ti si marka i ljudi to znaju.

B: Znači, trideset godina gladovanja i odbačenosti počelo je da daje rezultate.

VR: Daj da ti pročitam neke mailove koji su stigli prije ovog intervjua. "Bukowski, popuši mi karu." "Nekad si bio veliki pisac, sad si nula." "Prodao si se. Moja baba piše bolja sranja od tebe." "Previše si gurao glavu u vlastiti čmar." "Puši govno za doručak." "Nekad si bio veliki pjesnik ali sad si samo flaster preko gnojne rupe." "Gutaš svoju mokraću pod nebom bljuvotine." "Prodao si jaja na tržnici." Ovi ljudi su odvratni. Ljudi su u suštini zli. Ne mislim da komentare pišu duševni bolesnici. To su normalni ljudi, naši dragi susjedi i prijatelji kojima tanka opna civilizacije i strah ne dozvoljavaju da prijeđu sa riječi na nedjela. Mi smo zvijeri. Što misliš, što njih muči?

B: Ne znam. To je njihov odnos prema meni, mržnja i ljubav.

VR: Svijet je predaleko otišao i nije više lako biti spontano suosjećajan. To je nešto na čemu svi moramo ponovo da radimo. Kad sam prije nekoliko godina u Privrednoj banci dignula stambeni kredit u švicarcima, 47 tisuća eura, nakon sedam godina otplaćivanja moj dug je iznosio 48 tisuća eura. Šutim, plaćam i ne postavljam pitanja koju ulogu u mom malom životu igraju Soros i ostali teroristi. Zato jer sam i ja do jučer mislila da su teroristi bradati muslići sa turbanom na glavi ili mlade Čečenke sa bombama oko pasa. A kad tamo? Lijep je osjećaj kad spoznaš da je tvoj osobni terorist tu pokraj tebe, nema turban i ne moli se Alahu, izbacit će te iz stana ili kuće ako ne platiš ratu, ali bez krvi i dima. Moj terorist nije Bin Laden, moj se zove Privredna banka. Sto tisuća Hrvata nosi švicarsku omču oko vrata. Nema se vremena za revoluciju. Vjeruješ li ti u te priče? Mislim, u priče o teroristima. 

B: Sve mi to zvuči kao čisto sranje.

VR: Ne radi se samo o tome o čemu pišeš, već i kako pišeš. Tako tečno, tako stvarno, tako čisto, tako mračno, a opet urnebesno. Imaš čudesan smisao za dijalog, dodala bih, jako filmično. 

B: Aha.

VR: Ništa pretenciozno, bez suvišnog pametovanja. Često upotrebljavaš jake riječi poput "kurac", "kopilad" i tome slično. 

B: Pa i ti psuješ.

VR: Ne činim to namjerno. U nekim mojim knjigama psovki gotovo i nema. Stalno ponavljam, psuju moji junaci. Oni su građani Republike Hrvatske, normalno je da, ako su normalni, psuju. Ili ćeš psovati ili ćeš sjesti u kamion i pobiti stotinjak ljudi. Mi smo nacija još uvijek pod kontrolom. Neće to dovijeka trajati. Osobno rijetko psujem jer živim dobro. Za postupke svojih likova ne odgovaram. Nekima od mojih čitatelja moje psovanje ide žestoko na kurac. Poštujem njihov stav. Želim reći, kad nešto ili nekoga pošaljem u kurac nisam u sukobu interesa nego u sukobu sa svijetom i samim sobom. E sad, neki će reći, ako si u sukobu sa svijetom i samim sobom, frustrirana stara babo opsjednuta kurcem, jebanjem i pičkom, kakve to jebene veze ima s nama? Zašto zagađuješ javni prostor, zašto zbog tvojih prostakluka svaki put moramo popizditi? Možda je moj najveći problem što sam "žensko" a pišem kao "muško". Što je kad stara žena šalje u kurac svijet oko sebe? Žena s naglaskom na staru trebala bi biti doma, čuvati unučiće, od penzije pomagati djeci, smiješiti se i smješkati urbi et orbi jer je stara žena i stara pičkurina, to svi znamo, na tržištu ne vrijedi ništa? Stara žena je zakurac, neka u miru, ako ima ljubav da kupi apaurin, čeka smrt da joj se, najzad, klinci u pedesetoj usele u gajbu.  Nisam ni ljupka, ni dražesna, ni bespomoćna i još psujem. Ja sam ponosna nositeljica titule baba mojih godina. Živa sam, zdrava u skladu sa svojim godinama, jebana, tucana, kresana, gužena od ovog režima kome ne mogu ništa. O sebi imam visoko mišljenje. Ja sam svjetska pisačica. Hrvatska je nešto sitno veća od Milana, ako. Tko želi biti velik u zemlji patuljaka? Ali pustimo to. Kako bi ti osobno opisao svoj stil pisanja? 

B: Moj stil je jednostavan. Umjetnik kaže tešku stvar na jednostavan način. Na primjer: "Volio bih ti polizati picu. Postao sam prilično dobar u tome. Želim tvoja usta, tvoje noge, tvoju guzu.". Jednostavnost je ključ. Ne volim da koristim velike riječi ili komplicirane metafore. Volim da pišem onako kako govorim, o stvarima koje vidim, osjećam i doživljavam, o životu kakav jest, a ne kakav bi trebalo da bude. U pisanju moraš da kliziš naprijed. Riječi mogu biti hrome ili osakaćene, ali ako klize dalje tada izvjesno ushićenje sve oživljava. Oprezno pisanje je mrtvo pisanje. Mislim da je Sherwood Anderson bio jedan od  najboljih u igranju riječima, kao da su kamenje ili zalogaj hrane koju treba pojesti. Slikao je riječima po papiru. I bile su tako jednostavne da si osjećao poplavu svjetlosti, vrata koja se otvaraju u zidove koji blistaju. Imao je riječi. Prekrasno. A ipak su bile i kao meci, mogle su da te odmah ponesu. Sherwood je znao nešto, imao je instinkt, mogao je da se smije dok priča nešto ozbiljno. 

VR: A što misliš o drugim piscima? O sterilnim i uglednim perima koji "kurac" nikad nisu ukucali. Da li imaš neke uzore ili favorite? 

B: Ne čitam mnogo druge pisce. Ne zanimaju me njihove priče. 

VR: Po tome smo slični. Ne volim čitati ono što drugi pišu. Odrasla sam u suterenu, gadnoj rupčagi, djetinjstvo mi je bilo teško, ali mi je dalo snagu da prezirem ljude dok se ne dogodi suprotno, zato danas želim oko sebe gledati samo ljepotu. Najviše me veseli uređivanje doma. Razmještati otkačeni namještaj, spavati u satenu, saditi i kupovati cvijeće, torbe, odjeću. Volim se okružiti šarenim slikama, veselim bojama. I volim pisanje. Pisanje je zapravo ono što me drži na životu. Pišem otkako znam za sebe.  

B: Možda jednom pročitam nešto od toga što si napisala. Nekada dok sam gladovao ili radio gadne poslove više sam čitao. Pogotovo u srednjoj školi. Tada sam otkrio knjižnicu. Kako nisam imao mnogo prijatelja bacio sam se na čitanje. Čitao sam sve i svašta, Hemingway je bio O.K., Turgenjev, ali većina stvari je bila dosadna. Shakespeare, Tolstoj, Ibsen, G.B. Show, Čehov, sve tupsoni, i još gore Mark Twain, sestre Bronte, sve se to svalilo na mene kao betonska ploča i sve što sam želio, je da se isčupam ispod nje. Bili su kao teški i glupi roditelji koji inzistiraju na pravilima i putevima koji bi i mrtvog izbezumili. Povraća mi se na spomen svih tih kenjara. 

VR: Vjerujem ti, nisi jedini. Poznajem jednu babu u kiosku koja je dugo mislila za Flauberta, da su to one tanke, duge cigare, danas jako popularne među ženama. I onda, jednog dana, pronašao si zlato na gradskom smetlištu, roman Ask the Dust od Johna Fantea. U romanu, Fante je pisao o  Arturu Bandiniju, mladiću iz L.A., koji pokušava postati pisac. 

B: Aha. Kasnije sam i osobno upoznao Fantea. Postali smo dobri prijatelji. Čovjek je umirao od dijabetesa. Sada se klonim pisaca ili ljudi koji sebe nazivaju piscima. Većina njih su dosadni i lažni. Pišu o stvarima koje ne razumiju ili koje ih ne dotiču. Pišu da bi zadovoljili publiku ili kritičare, da bi bili popularni ili poštovani. Ja ne pišem zbog toga. Pišem zbog sebe. Kad pročitaš izvjesnu količinu solidno napisane literature, jednostavno nema više. Moramo sami da je napišemo. Nakon decenija pisanja i pisanja, a napisao sam pun kufer toga, kada čitam drugog pisca vjerujem da mogu točno da kažem kada on vara. Laži same iskaču. Rutinska uglancana onanija. Nema bljeska, zamaha, rizika. To je samo posao koji su naučili, kao popravljanje slavine iz koje voda curi. Kada bih počeo da sumnjam u svoju vještinu sa riječima samo bih pročitao drugog pisca i odmah bih shvatio da nema oko čega da se brinem. Malo pisaca voli tuđa djela. Ja sam jedan od takvih. Pisci vole da njuše svoja govna. Jednom je Norman...

VR: Govoriš o Normanu Maileru? 

B: Da. Pitao je moju ženu "Hank ne voli ono što ja pišem, zar ne?". Malo je pisaca koji vole ono što drugi pišu. Izuzetak je kada su ti drugi mrtvi. Pisci imaju određeni vijek trajanja. Kada ih zavedu slava ili novac možeš da ih pustiš s govnima niz rijeku. Rudanice, prijatnije je razgovarati o smrti nego o piscima. Kad bih morao birati da li razgovarati sa piscem ili sa pogrebnikom, izabrao bih pogrebnika, sa pićem ili bez. Bolje sa. Jel to u redu?

VR: U redu je.

B: Kurac je u redu. 

VR: To je tvoj odgovor na sve, piće.

B: Ne, to je moj odgovor na ništa.

VR: Svoje prve radove objavio si dosta kasno, tek u četrdesetim godinama života. Prije toga, radio si razne poslove, bio si poštar, radnik u skladištu, vozač kamiona i čuvar parkirališta. Tvoji književni počeci su bili teški i puni odbijanja i kritika. Pisao si uglavnom za male časopise i izdavače, koji su ti plaćali malo ili ništa. Izdavači tretiraju pisce kao nužno zlo koje ne treba platiti jer pisci uživaju u pisanju. Pa, kad uživaju... Što će  im još i lova?Zanima me kako si počeo da pišeš? Da li si oduvijek znao da ćeš biti pisac? 

B: Počeo sam da pišem kada sam imao 24 godine. Prije toga sam radio razne poslove, kao što si rekla. Radio sam preko pedeset poslova. Možda stotinu. Nigdje nisam ostajao dugo. Ne kažem da je raditi za život velika stvar. U većini slučajeva je užasna stvar. A često moraš da se boriš da bi zadržao užasan posao jer iza tebe stoji 25 tipova spremnih da preuzmu isti taj posao. Nisam imao nikakvu ambiciju da budem pisac. Ali kad sam već počeo pisati ta muka mi je pomogla da ne lupetam kad bih sjeo za pisaći stroj. Nisam imao ništa drugo da radim. Imao sam malo hrane ali mnogo slobodnog vremena. Pio sam po petnaest sati dnevno, uglavnom pivo i vino. Trebao sam umrijeti prije 40 godina. Bio sam blizu, ali nije uspjelo. Život je bio kao hodanje po svježem betonu. Doživio sam svašta u životu. Tukli su me panduri...

VR: To i nije tako uzbudljivo. Kad je Dinamo u Splitu gori Split, kad je Hajduk u Zagrebu gori Zagreb. U plamenu su kontejneri, tramvaji, policijska kola, ima ranjenih, slijepih, prostrijeljenih, prebijenih, za koji dan i ubijenih.

B: Na ulicama rat i masakr. Divota. Bande na sve strane. Ne volim nogomet. Neugodno mi je kad na ekranu tipovi jašu jedan na drugome i jedva se suzdržavaju da ga jedan drugome ne uvale kad netko iz njihove ekipe da gol. Nije da imam nešto protiv homoseksualaca, ali zašto se jebu na javnoj televiziji? Nek se krešu bez direktnog prijenosa, neka stenju na kablovskoj.

VR: Slažem se, ali sad pričamo o navijačima. Navijači su skupine nečega što urla, mlati, prijeti, pali, razbija. Uvijek se to dešava prije, za vrijeme i poslije neke nogometne utakmice. Policija je svaki put iznenađena, ponekad puca, najčešće samo pendreči.

B: Ali mene su tukli, nizašto. Dobro, skoro nizašto. Problem je bio što moraš nastaviti birati između jednog ili drugog zla, i bez obzira što si odabrao, odrežu ti malo više, sve dok ne ostane ništa. U dobi u kojoj sam bio kada sam počeo pisati većina ljudi je  već realizirana. Cijela prokleta nacija šupaka koji voze automobile, jedu, rađaju djecu, rade sve na najgori mogući način, poput glasanja za predsjedničke kandidate koji su ih najviše podsjećali na sebe. Nisam imao interesa. Ništa me nije zanimalo. Nisam imao pojma kako ću pobjeći. Barem su ostali imali ukusa za život. Izgleda da su razumjeli nešto što ja nisam razumio. Često sam se osjećao inferiorno. Samo sam htio pobjeći od njih. Imam jedan problem, ne mrzim ljude. Gade mi se i želim pobjeći od njih. Nema mržnje. Imam mehanizam za bijeg. Ali nisam imao kamo otići. Iskreno, bio sam užasnut životom, onim što je čovjek morao učiniti jednostavno kako bi jeo, spavao i držao se odjevenim. Nije mi se sviđao New York. Nije mi se sviđao Hollywood. Nisam volio rock glazbu. Bio sam na rock koncertu uglavnom zbog svoje žene Linde. Naravno, ja sam dobar tip. Karte su ionako bile besplatne zahvaljujući rock glazbeniku koji čita moje knjige. Koncert je trebao da se održi na stadionu Dodgersa. Kasno smo stigli. Band je već bio na sceni. Razoran, strahovit zvuk. 25 tisuća ljudi. Bilo je nekih vibracija, ali kratkog daha. Prilično pojednostavljena stvar. Pretpostavljam da su riječi bile u redu kada bi ih mogao razumjeti. 

VR: To je ono što ljudima treba, protiv establišmenta, protiv roditelja, protiv nečega. 

B: Ali tako uspješna grupa, štogod oni pričali, sada je bila establišment. A onda, poslije nekog vremena pjevač je rekao "Ovaj koncert posvećen je Lindi i Charlesu Bukowskom". 25 tisuća ljudi je klicalo kao da znaju tko smo. Smiješno. 

VR: Mladi to vole. 

B: Isuse! 

VR: Daj im govno i pojesti će ga. 

B: Počašćen sam da moje knjige čitaju rock zvijezde, ali javili su mi se ljudi iz ludnica i zatvora koji to isto rade. Nemam ništa s tim tko me čita. Zajebi. Kad smo se Linda i ja vratili kući, nahranio sam svojih devet mačaka i otišao u krevet. Život se vratio u normalu. Da se vratim na tvoje pitanje: ništa mi se nije svidjelo. 

VR: Možda si se bojao. 

B: To je bilo to, bojao sam se. Htio sam sjediti sam u sobi sa spuštenim sjenilima. Hranio sam se time. Bio sam luđak. Bio sam lud. 

VR: Kao onaj zec iz Alice u zemlji čudesa. 

B: Ostao bih sam u krevetu i krčkao se u alkoholnom rastvoru. Kad sam pio, svijet je još uvijek bio vani, ali me nije držao za vrat. Pišući, pokušavao sam da pobjegnem od svog jadnog i dosadnog života. 

VR: Mislim da je način na koji si progurao sebe kroz govna napravilo razliku. Sinoć sam čula nevjerojatnu priču. Na svijetu postoji duhanski lobi koji je strahovito moćan. Postoji i antiduhanski lobi koji je još moćniji. To je za mene bio prvi glas. Ja sam do sinoć mislila da nam pušenje zabranjuje Nepoznato Netko tko brine o našem zdravlju. Priču o rakovima i mlohavim kurčićima prodaje nam antiduhanski lobi. Ti kažeš jadan i dosadan život. Pa, kako se u takav život uklapa duhanski lobi? Ili, još bolje, alkohol i kocka?

B: Ja bih tu dodao i žene. Žene su bile moja droga. One su me uzdizale i rušile, davale mi snagu i slabost, radost i bol, smisao i ludilo. Činile su me živim i ubijale me polako. One su me naučile ljubavi i mržnji, strasti i ravnodušnosti, nadi i očaju. Naučile su me životu, a moram priznati da su me naučile i to da spavam na trbuhu. Znaš zašto spavam na trbuhu? Živio sam sa previše ludih žena, moraš da štitiš intimne dijelove tijela. Možda drugi misle da postoji nešto više od žena, pića i konja. Ali ja ne. Ja sam Bukowski. To su stvari koje me čine sretnim i zadovoljnim.

VR:  Zar ne postoji ništa osim to troje?

B: Za mene, ne. To su jedine stvari koje daju smisao mom životu i čine me živim. Možda ti imaš drugačije prioritete i vrijednosti. Možda misliš da postoji nešto više od cuge, žena i konja. Ali ja ne. Ja sam ono što jesam.

VR: Zanima me tvoje mišljenje o ženama. 

B: O ženama mislim različite stvari. Vi žene imate više rupa od švicarskog sira. Ali prvo, reci mi kakvo je tvoje mišljenje o ženama?

VR: Ovo je vrlo, vrlo zanimljiva tema, totalno nenačeta. Da sam nekakva znanstvenica, baš bih se uhvatila posla. Pa da krenem, nerviraju me žene javne osobe, ne sirotice koje ostavljaju život iza kasa u marketima. Gade mi se političarke, novinarke, spisateljice koje mogu nešto reći a šute, kolumnistice koje iz broja u broj na stranicama tiskovina ili portalima pišu o dojenju, rađanju. Naše stare kolumnistice godinama pišu istu političku kolumnu, žene srednjih godina opsjednute su kakicama svojih beba. Za mene postoje tri vrste žena. U prvu grupu spadaju žene "Obožavam bebe". Žene između dvadeset i pete i pedesete koje jedva čekaju da im iz utrobe izađe tri i pol kilograma sreće. Da bi to postigle, one mlade, troše brdo love na nokte kojima njemu grebu jaja i leđa, silikonske umetke, latino guzicu... Kod nekih lov na oca ide brzo, neke sporije otvaraju rajske dveri. One starije već su uhvatile princa ali njihovo jajašce nikako da uhvati ribicu koja danas vrlo često bez repa pluta u jajima. Ogromna većina članica ove grupe ipak dočeka dan koji je, prema literaturi, "najsretniji dan u životu svake žene", u stvarnosti je to ulazak u pakao iz koga izađeš kad izdahneš. Drugu grupu čine žene "Pička ti materina". Žene sa djecom ulaze u tu grupu tamo negdje oko četrdesete. U posljednje vrijeme su one te koje kažu njemu, meni je svega dosta. I njemu je ali ne priznaje. Sirotan se brani. "Što ti fali?" "Ne podnosim te", vrišti žena, "ne  mogu te smisliti". Žena idućeg dana trpa njegove stvari u kutije. Zaključava vrata, on će doći u pet, ne želi ga više vidjeti. Ni njega ni bilo kog drugog muškarca. Zbogom paklu, dobar dan, živote. Nakon rastave ima pravo na brigu o hranjenju, oblačenju i školovanju djece. Nitko joj ne oduzima radost plaćanja treninga, instrukcija i osiguranja krova nad glavom za svoju djecu. Nekim sretnicama čak sjedne  mjesečno na račun 150 eura alimentacije. Treću čini grupa "Da se još jedanput rodim". I ja sam u toj grupi. Da se još jedanput rodim od malena bih krenula u lov na lovu pa bih kupila gajbu. Ključ ne bih dala nikome. Mijenjala bi ih poput boje laka na noktima. Morali bi biti čisti, bogati, sterilizirani, pametni i dobri kuhari. Od njih bi uzimala samo gotovinu, jebeš ruže i parfeme. Otkako znam za sebe, slušam da su normalne samo udane žene ili one koje godinama žive s istim muškarcem. Sve ostale dijele se na mlade cure koje će se udati, zato su, iako same, normalne, i one druge koje su ludare, precizno rečeno komadi ”gladni kurca”. Kužiš što želim reći? Nas žene definira posjedovanje ili neposjedovanje kurca na dulje staze. Sve od malih nogu znamo što je kurac. To je ono što mi nemamo i zato smo nesretne. Da ga imamo, pišale bismo u dalj, igrale se njime, štrcale, po svlačionicama ga tražile među nogama oznojenih komada. Da, da imamo kurac, ne postoji normalna žena koja ga ne želi imati, gospodarile bismo svijetom i jebale niža bića. Nažalost, pravi sam davež. Stalno mi se čini da ljudima sve treba objasniti nadugačko i naširoko. Zato me ljudi ne vole. Smatraju me normalnom ženom, ali dosadnom do pakla. Idem dalje, preciznije, vraćam se na početak. Što ti misliš o ženama?   

B: Generalno, neke su žene lijepe, neke zanimljive, neke nježne i strastvene, neke mudre i jake. Žene su važan dio mog života i moga stvaralaštva. Mislim da su žene inspiracija i izazov. Vrijedne su ljubavi i poštovanja. Ali, s druge strane,  žene su komplicirane, zahtjevne, nezadovoljne, ljubomorne, manipulativne i opasne. Nepredvidljive su i nepouzdane. Mislim da su izvor problema, bola, patnje i ludila. Bog ili netko samo stvara žene i izbacuje ih na ulicu. I eto, ova je pobjesnila, ona je luda, ova je religiozna, ona gleda u listiće od čaja, ova stalno prdi, ona ima veliki nos, ova koščate noge. Ali tu i tamo pojavi se žena u punom cvatu, stvorenje seksa, prokletstvo, kraj svijeta. Generalno, mislim da su žene teret i prijetnja. Žene su bile moj najveći poraz. Nisam ih znao razumjeti. Nisam znao što žele, niti kako ih zadovoljiti. 

VR: Ni kako ih zadržati?

B: Ni to. Žene su kao mačke: nikad nisu potpuno tvoje. One su samo odlučile da budu s tobom. Mogle su otići u bilo kojem trenutku. I ponekad su to i činile. 

VR: Kao Pamella?

B: Kao Pamella, i ne samo ona. Nisam znao ništa o njima, osim da su lijepe i da su mi trebale. Žene su čudne, mijenjaju se iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu. Kao što sam rekao, nepredvidljive su i nepouzdane. Sve moje žene bile su slatke i okrutne, nježne i divlje, vjerne i varljive. Bile su sve i ništa. Da me krivo ne razumiješ ne mislim da su sve žene iste, niti da su sve žene loše ili dobre. Ne umišljam da razumijem sve žene. Niti da mogu da živim sa svakom ženom. Ali, ni da mogu da živim bez žena. To je ono što mislim o ženama. Možda se ne slažeš sa mnom. Možda si čula ili pročitala neke moje citate o ženama koji zvuče grubo ili uvredljivo. Ali to je samo moj način izražavanja i moj način pisanja. 

VR: (Pitam se, bez cinizma, je li moguće da Hank misli ono što govori?) Kažeš to je samo način pisanja. Da li je to i tvoj stav?

B: To je i moj stav, ali ne u potpunosti. Ne mislim da su moje riječi apsolutna istina, jedini način gledanja na stvari, niti da su moje riječi bez greške ili nedostatka. To je samo moj subjektivni doživljaj svijeta. Znam da su moje riječi samo moj osobni izbor i izraz. Pišem onako kako osjećam i mislim u datom trenutku, kako mi se čini da je najbolje i najiskrenije, ali pisanje mora biti i zabavno. Isto tako to što pišem treba da mi se sviđa. 

VR: Tu se potpuno slažem. Kad pišem nije mi teško napisano brisati. Prije nego što sam napisala "Muškarac u grlu" pet sam knjiga izbrisala. Kriterij mi je jednostavan, ako sama ne mogu svoju knjigu čitati, a da ne zijevam poput nilskog konja, sigurna sam da to neće moći ni drugi.  

B: Jebiga, pišem kako mogu. Ne očekujem da se svi slažu sa mnom, niti očekujem da se svi dive Bukowskom. Očekujem samo da me svi poštuju kao pisca i kao čovjeka. Žene su me učinile onim što jesam. Ne mogu bez njih, ali ni s njima. To je paradoks mog života.

VR: Kako se nosiš s tim paradoksom? Kako uspijevaš da održiš svoje veze s ženama?

B: Ne uspijevam. Moje veze s ženama su uvijek bile kratke i burne. Nisam znao kako da volim ni da budem voljen. Sa svakom novom postojala je i nada, ali samo u početku. Rano sam prestao da tražim svoju djevojku iz snova. Samo sam želio neku koja nije košmar.

VR: Da li je to zbog tvog djetinjstva, tvog oca, tvog alkoholizma, tvog karaktera? Ja sam na primjer svog oca pokušala ubiti?

B: Baš ubiti?

VR: Dvaput. Prvi put kad sam imala 15 godina, ali mi nije uspjelo. Pokušala sam i s 20, ali je jedva ostao živ. Radila sam. Bila sam normalna žena. Tada su se nosile mini suknje pa su onda preko noći došle u modu maksi suknje. Ja sam kao i svaka mlada djevojka pratila modu. Onda sam bacila mini suknju i navukla maksi. Onda je on došao u našu kuhinju, prostački me odmjerio i kaže mi: "Jučer si bila kurva, a danas si časna sestra, odluči se." Ja mu na to odgovorim "ne seri". To je bilo prvi put da sam u životu digla ton na oca. On, divljak, meni komentira suknju koju sam sama kupila. On je tada prišao meni, zgrabio me za odjeću i bacio u stakleni ormar. Bila sam sva u krvi i staklu. Majka se tresla. U tom momentu sam uzela lonac pun gulaša i bacila mu ga u glavu. On se nekako odmakao, bio je sav u krvi, majka je skoro umrla. Odvela ga je onda majka doktoru, zakrpao mu je rane i nakon toga se vratio u svoj kafić i rekao konobarici da sam ga htjela ubiti. Konobarica mu je tad rekla: "A šta je do sad čekala?" Tada sam otišla od kuće u namjeri da se više nikada ne vratim. Mlatio je mene, majku i sestru. Baku nije jer je ona bila snažna osoba. Prezirem ljude, dok ne otkrijem nekoga tko mi se sviđa, a onda ga čerečim do smrti i tražim u njemu mane. Ne vjerujem apsolutno nikome, ne može me zavesti ni osvojiti nitko. Na pola prstiju jedne ruke mogu nabrojati ljude koje volim. Sve druge ispitujem, svaki dan su mi na stolu za seciranje. Teško je živjeti s tim, bilo bi bolje da sam opuštenija, ali nisam. 

B: Ne treba tražiti opravdanja ni izgovore za svoje postupke. Ja ne krivim nikoga, ni išta za svoje probleme. Ne žalim se, ni ne kajem se za svoje greške. Imam 105 kila, uglavnom sala. Moji tabatorski dani su prošli. Kada pomislim da sam nekad imao 65 kila na 183 visine. Bio sam neuhranjen. Drastično neuhranjen. Ali imao sam određenu dozu hrabrosti i dobro sam podnosio udarce. Slavni stari dani gladovanja kad sam pisao dobre stvari.

VR: Opirao si se roditeljima, opirao si se školi, opirao si se da postaneš pristojan član društva. Prihvaćaš sebe takav kakav si, sa svim svojim manama i vrlinama, sa svom svojom srećom i nesrećom, sa svom svojom ljubavlju i mržnjom. 

B: Trebala mi je opasnost. Trebale su mi opasne situacije. Sa muškarcima, sa ženama, sa automobilima, sa kockanjem, sa gladovanjem, sa svim i svačim. Nekad je to bilo opijanje do ivice ludila. Alkohol je vjerojatno jedna od najboljih stvari koja je ikad sletjela na Zemlju. Dobro se slažemo. Destruktivan je za većinu ljudi, ali ja sam zaseban slučaj. Čak mi je i kod žena jako pomogao. Uvijek sam bio suzdržan tijekom seksa, a to mi je omogućilo da budem slobodniji u krevetu. U biti sam, sramežljiva, introvertirana osoba i piće mi dopušta da budem taj junak koji prolazi kroz prostor i vrijeme, radeći mnogo zločestih stvari. Alkohol me voli. 

VR: Piješ li dok pišeš?

B: Aha, prilično. Viski, pivo, votka, džin. Čovjeku treba barem dvadeset godina da postane pravovjerni alkos. Ja imam 50 godina prakse i ne žalim ni za čim, prošao sam desetljeća toga. Sada se promijenilo. Ono što mi je sada potrebno dosta je suptilnije, manje je vidljivo. To je neki osjećaj u zraku. I dalje mi treba poneko piće, ali sada se bavim nijansama i sjenkama. To je dobro. Zašto da pišem drugu vrstu sranja. Želim samo da kucam. Ne želim se opterećivati svim i svačim. Možda ja jesam neka vrsta jadnika. Sve što ja znam je kucanje po mašini, ponekad.

VR: S vremena na vrijeme se sjetim što to ljubav jest ili je bila. Mokri dlanovi, potreba da mu njuškaš tijelo, osjećaj boli kad mu u društvu ne smiješ zavući ruku među noge. Minuta bez njega je muka, sat bez njega je rana, dan bez njega je plivanje u vrućem ulju. 

B: Aha, pa?

VR: Da li si ikada bio zaljubljen? Da li si ikada osjetio pravu ljubav?

B: Naravno da sam bio zaljubljen. Zaljubljivao sam se često i lako, ali rijetko i teško volio. Osjetio sam pravu ljubav samo jednom u životu, sa ženom koja je moja supruga i moja prijateljica, Linda. Ona je jedina koja me razumije i prihvaća, koja me podržava i ohrabruje, koja me voli bezuvjetno i bezgranično, čak i kada reže nokte sa mojih prstiju na nogama. Odlično to radi, osim što s vremena na vrijeme otkine i komadić mesa.

VR: Kako si upoznao Lindu? Kako je izgledala vaša veza?

B: Upoznao sam Lindu 1976. godine u jednom baru u Los Angelesu. Ona je bila mlada i lijepa plavuša, koja je radila kao konobarica. Ja sam bio stariji i ružniji pisac, koji je pio kao smuk, ali to mi nije smetalo. Često sam stajao sam pred ogledalom, pitajući se koliko osoba može postati ružna. Volim sebe, ali ne volim sebe u ogledalu. Privukao me je njen osmijeh i njen pogled, koji su bili puni topline i iskrenosti. Pozvao sam je na piće i ona je pristala. Pričali smo satima o svemu i svačemu, kao da se znamo cijeli život. Osjetio sam neku posebnu vezu s njom, neku duboku bliskost i povjerenje. Pozvao sam je da dođe sa mnom kući i ona je pristala. Tako je počela naša veza.

VR: Kako ste uspjeli da ostanete zajedno toliko dugo? Kako ste prevazišli sve prepreke i probleme koje ste imali?

B: Nije bilo lako biti sa mnom. Ja sam težak čovjek, pun kontradikcija i sukoba. Bio sam sebičan i tvrdoglav, grub i nepristojan, depresivan i agresivan, neuredan i nemaran, nezreo i neodgovoran. Ovisan o alkoholu i kocki, sklon avanturama i svađama, nezadovoljan i nesiguran, usamljen i očajan. U gradu sam stekao reputaciju divljaka, čovjeka kod koga se događaju neizrecive stvari, gdje lude žene igraju i lome sve što im dođe pod ruku, ili ja izbacujem ljude iz kuće, ili policija pravi racije, i tako dalje, i tako dalje. Dosta toga bila je istina. Bio sam sve ono što žena ne želi u muškarcu. Ali Linda me je voljela takvog kakav sam. Ona nije pokušavala da me promijeni ni da me popravi. Samo je pokušavala da razumije i da pomogne. Bila je strpljiva i tolerantna. Bila je sve ono što muškarac traži u ženi. 

VR: Prije nego te pitam kako si pronašao svoj glas i svoju publiku, vidim, imaš još nešto reći.

B: Da, imam. Želim da kažem da ljubav nije ono što ljudi misle da jeste. Nije ni romantična ni idealna. Ljubav je bol i patnja.

VR: Dakle, kako si pronašao svoj glas i svoju publiku? Da li si nailazio na otpor ili podršku? 

B: Pronašao sam svoj glas tako što sam pisao onako kako sam mislio i osjećao. Nisam se trudio da se prilagodim nekom žanru ili trendu niti da udovoljim nikome osim sebi. Moja publika je bila mala i rijetka. Većina izdavača i urednika me je odbijala ili ignorirala. Nisam imao mnogo podrške, osim od nekoliko prijatelja i ljubavnica. Ali to me nije spriječilo da pišem. Pisao sam zato što sam volio to da radim. Pisanje je kada letim, kada počne vatromet, kada izvadim smrt iz lijevog džepa, bacim je u zid i uhvatim je kada se odbije. Jednostavno rečeno, pisanje mi pomaže da idem dalje. Ja sam samo jedan od mnogih koji je pokušao pisati. Neki su uspjeli, neki nisu. Ja sam uspio na neki način. Ali to nije važno. Važno je da se pokuša. Pisanje je jednostavno. Sve što treba učiniti je sjesti za pisaću mašinu i otvoriti ranu.

VR: Hank, jesi li ti pesimist?

B: Nisam.

VR: Nihilist?

B: Nisam. Ja sam realist. Vidim svijet onakav kakav jest, a ne onakav kakav bi trebao biti ili kakav bih ja želio da bude. Ne vjerujem u Boga, sudbinu, moral, pravdu ili bilo kakve apstraktne ideje koje ljudi izmišljaju da bi dali smisao svom postojanju. Vjerujem samo u sebe i u svoju volju da živim po svojim pravilima.Više volim pse od muškaraca i mačke više od pasa, a najviše od svega volim sebe pijanog u donjem rublju dok gledam kroz prozor. Ne tražim sreću ili smisao u životu, tražim samo malo manje boli. Ja sam samo čovjek koji piše ono što osjeća i misli. Nisam ni umjetnik ni genij. Ne pokušavam zadovoljiti nikoga osim sebe. Zato pišem, da bih preživio, da bih izbacio iz sebe sve što me muči i guši. Pišem da bih se smijao svemu što je glupo i besmisleno u ovom svijetu. Kao što ti svatko može reći, nisam baš drag čovjek. Ne znam tu riječ. Uvijek sam se divio zlikovcu, odmetniku, kurvinom sinu. Ne sviđa mi se čisto obrijani dečko s kravatom i dobrim poslom. Volim očajne ljude, ljude sa slomljenim zubima i slomljenim umovima i slomljenim putevima. Oni me zanimaju. Samo takvi tipovi su puni iznenađenja i eksplozija. Također volim podle žene, pijane kuje s labavim čarapama i licima preko kojih je neuredno nabacana maskara. Više me zanimaju perverznjaci nego sveci. Mogu se opustiti s propalicama jer sam propalica. Ne volim zakone, moral, religije, pravila. Ne volim da me društvo oblikuje.

VR: Hipodrom. Provodiš puno vremena na njemu. 

B: Svaki dan sam na trkama. Svaki dan osim kada je hipodrom zatvoren ili kad se osjećam čudnovato normalno. Tada ostanem kod kuće i pišem. Nikoga ne vidim da dolazi svaki dan osim osoblja hipodroma. Vjerujem da patim od neke bolesti. 

VR: Da li je to neka opsesija ili bijeg od...

B: Pretpostavljam da vani ima uvijek nečega čime možeš mučiti sebe, a na hipodromu osjetiš i druge ljude, očajnički mrak i kako se lako prepuštaju tome i odustaju od svega. Masa na hipodromu je svijet sveden na svoju mjeru, život koji te tlači u sudaru sa smrću i gubitkom. Nitko na kraju ne dobija. Mi samo tražimo predah, trenutak iznad blještavila, jebiga. Ako te krene, nađeš poslije damicu za šankom. Te noći, u tvom stanu oboje pijete i smijete se.  U pauzi izmedu trka volim stajati naslonjen na šank. Na hipodromu u Holywood Parku šank je pristojne dužine, sa barmenom. Šank ko šank, ali ne volim prostoriju u kojoj se nalazi. Zovu je Nova sala. Neke od dama koje sam tamo nalazio imale su lošu reputaciju i kako smo pili i pili često je dolazilo do bučnih svađa, sa psovanjem i prolijevanjem pića. Obično sam davao damama za taksi i govorio im nek se nose u tri pizde materine i nastavljao da pijem sam. Bila je jedna dama, nazovimo je Mary Lou, sjedila je za šankom. Pila je nešto purpurno. Ili zeleno. Ili zeleno purpurno. Bila je malo pripita i barmen nije htio više da je poslužuje.  Psovala je na sve strane pa su zvali redara. Ovaj ju je uhvatio pod ruku i izveo van. Ispio sam piće i krenuo za njima. "Jel moja žena nešto učinila" upitao sam. "Čini mi se da je malo pod gasom gospodine. Mislio sam da je ispratim do izlaza" rekao je. "Aha. Dozvoli, ja ću" rekao sam i uhvatio je za ruku i poveo. Bila je to moja noć sreće. Pili smo i pričali. Kad sam se skotrljao s nje, da ne idem u detalje, rekao sam samo "O Isuse Kriste, o Isuse Kriste". Ne znam kako se Isus uvijek upetlja u te stvari. Seks je zanimljiv, ali nije toliko važan. Mislim, manje je važan od pražnjenja crijeva. Čovjek može izdržati sedamdeset godina bez komada guzice, ali može umrijeti za tjedan dana ako se ne posere. Seks je precijenjen.

VR: Nije precijenjen. Precijenjeni su izvođači. Ispravi me ako griješim, klađenje je način da se suprostaviš sudbini i da se izrazi svoja sloboda. Ti se ne kladiš zbog novca ili zbog dosade. 

B: To uopće nije stvar novca, osim ako ti ponestane. Jednom sam se družio sa kockarom koji mi je rekao "nevažno je da li dobijem ili gubim, važna je samo kocka".

VR: Kladiš se zbog izazova i zbog uzbuđenja. Zbog ljubavi prema životu i prema umjetnosti. Kladiš se zbog sebe.

B: Kladim se na konje, na one koji trče kao da imaju krila, na one koji se bore kao da imaju srce, na one koji me nose do cilja. Kladim se na konje i neka me prokunu ako izgubim. Ali ne samo na konje, kladim se na žene, na one koje me vole i mrze, koje me čine sretnim i tužnim, koje me inspirišu i uništavaju, kladim se na žene i neka me ostave ako zaslužim.

VR: Opet žene.

B: Ne možeš pobjeći od njih. Kladim se na ono što je dobro i istinito, na ono što je lijepo i hrabro, na ono što je neuhvatljivo i neodoljivo, kladim se na muze i neka me ubiju ako pogriješim. Nema svjetla na kraju tunela, nema ni tunela. Najbolje što mogu učiniti je da se napijem i slušam klasičnu glazbu.

VR: Hank, znam da voliš glazbu. Kako ona utječe na tvoje pisanje. Utječe li ili je samo pozadinska kulisa. Koji su tvoji omiljeni kompozitori?

B: Volim glazbu. Volim Bacha. Volim Mozarta. Volim Beethovena. Volim Chopina. Volim sve te tipove koji su umrli prije sto godina. Oni su bili dobri. Oni su bili pravi umjetnici. Znali su kako stvoriti ljepotu iz zvuka. Glazba je kao jebanje, ali neki skladatelji ne mogu doživjeti vrhunac, a drugi doživljavaju vrhunac prečesto, ostavljajući sebe i slušatelja zasićenim i iscrpljenim. Noću slušam po tri četiri sata dok radim nešto drugo ili ništa. To je moja droga koja ispire dnevna sranja s mene. Klasični kompozitori mogu da mi pomognu u tome. Pjesnici, romanopisci, pisci kratkih priča ne mogu. Banda prevaranata. Klasična glazba je moj oslonac. Gostim se za svakom notom kao čovjek koji žudi za novom navalom krvi. Potpuno sam zapanjen količinom velike glazbe. Vjekovi i vjekovi glazbe. Ta glazba je za mene uvijek tu. Pa ipak, i dalje tražim drugačiju glazbu. Jednostavno je nema. Trebalo bi da je ima. To me brine. Na prevaru su nam uzeli čitavu jednu životnu sferu. Pomisli na milijune ljudi koji nikad nisu čuli pravu glazbu, nije čudno što su im lica utučena, nije čudno što bezobzirno ubijaju, nije čudno što nemaju srca. A da ne pričam još o filmovima i televiziji. Dobro, šta tu ja mogu. Ništa. Nikada ništa ne pišem ako radio nije uključen i ako nema klasične glazbe. To je oduvijek bio dio moga rada. Klasična glazba čini da pisanje igra, viče, smije se. Knjige nemaju takvu moć.

VR: Zašto? Što nije u redu s piscima?

B: Za početak ne znaju da osmisle rečenicu. Dovoljno je da se tekst pogleda sa distance i već izgleda dosadno. A kada se stvarno udubiš u to, gore nego dosadno. Nema ritma, nema svježine, ničega što bi privuklo pažnju, što bi te iznenadilo. Nema igre, nema vatre, nema srži. Što to rade. Sve to izgleda kao težak rad. Nije čudo što mnogi pisci kažu da je pisanje patnja. 

VR: U današnje vrijeme kada mafija cvjeta, sudovi sude kako gazda kaže, portali pišu kako gazda kaže, malo je teže detektirati tko su gazde, ali se ipak zna tko pije, a tko plaća, kada bi se mogao vremeplovom vratiti u daleku prošlost gdje bi se vratio, postoji li mjesto i vrijeme u kome bi želio živjeti?

B: Ne bih se vraćao u prošlost. Prošlost je bila jednako loša kao i sadašnjost, ako ne i gora. Prošlost je bila puna rata, gladi, bolesti, nasilja, nepravde, siromaštva i patnje, puna ljudi koji su bili još gluplji, zlobniji i pokvareniji nego danas. Prošlost je bila bezvrijedna.

VR: Dakle, ništa od prošlosti. Makar ni radi radoznalosti ili zabave?

B: Ne. Sve što me zanima je ovdje i sada. Sve što me zanima je pisanje, piće, žene i konji. Ostalo je dosadno i besmisleno. Ne želim da gubim vrijeme na putovanja kroz vrijeme. Želim da živim svoj život onako kako ja hoću.

VR: Što bi volio biti u sljedećem životu?

B: Volio bih biti mačka, da mogu spavati dvadeset sati dnevno i čekati da me nahrane, da sjedim i ližem vlastitu bulju. Rudanice, znaš li da mačke spavaju 20 sati od 24? 

VR: Nije čudno da izgledaju bolje od tebe. Što misliš o suvremenom društvu? Nekad su se grupe potlačenih zvale "država". Danas je čitavo čovječanstvo "grupa", koncentracijski logor u kome je, za promjenu, nebitna i boja i rasa i nacija ma koliko "analitičari" šutjeli o tome. Pravo je pitanje tko je šef? Odgovor je banalan, svjetski šef je krupni kapital koji nema ni lice ni ime ni prezime ni boju ni naciju. To su "oni" koji nam istim entuzijazmom prodaju pelene i najnovije modele dronova ubojica. Kako preživjeti u ovakvom svijetu? Da li si zadovoljan stanjem stvari? Mediji i političari nam kao top temu nameću ratne igre umjesto kruha. Zašto je dim iznad Aušvica vječni dim, a dim iznad Gaze pičkin dim? Misliš li da smo svi izmanipulirani? Ja mislim da jesmo.

B: Mislim da je suvremeno društvo i kultura u velikoj mjeri trulo i izopačeno. Stvari stoje mnogo gore nego što država i mediji žele da priznaju. Većina ljudi je nezadovoljna, nesretna, prazna i otuđena. Ljudi su robovi sistema koji ih iskorištava i uništava. Previše su obuzeti, jebanjem, filmovima, novcem,  jebanjem. Neću te blagosloviti detaljima. Mislim da je većina ljudi izgubila kontakt sa sobom, sa prirodom, sa umjetnosti, sa ljubavlju. Bezdušni komadi govna na dvije noge. Većina ljudi je zaboravila što znači biti živ. Nema svježine u njima, nema ni najsićušnijeg čuda. Svi su tako ustajali, sablasni, zgrušavaju se unutar sebe, zavaravaju sebe, pretvaraju se da su živi. Mrtvi su, iako su tehnički i dalje živi. Oni samo gaze naprijed i preko mene. Bolje je bilo kada sam bio mlad. Tumarao sam noću ulicama, družio se, tukao, tragao i tragao, tražio, i ništa nisam našao. Ali totalna scena, ništavilo, nije me još zahvatilo. 

VR: A politika? Ne znam kako ti, ali ja ovo kolektivno jebanje nas običnih građana vrlo teško podnosim. Naše ulice služe građanima za šetnju i zaustavljanje pokraj kontejnera da bi iz kanti izvukli opstanak. Pojma nemam što učiniti ja osobno, ja za sebe. Toliko sam bijesna da mi zaista pada na pamet kupiti nekoliko kinder jaja pa ih tresnuti u bilo koji cilj. Svaki će biti pravi. Vjeruješ li današnjim političarima?

B: Ljudi koji vjeruju u politiku su kao ljudi koji vjeruju u Boga: oni sišu vjetar kroz savijene slamke. Politika je besmislena igra moći i manipulacije, koja služi samo za zadovoljavanje interesa malog broja ljudi na štetu većine. Smatram da su političari lažljivi, korumpirani, licemjerni i nekompetentni, nemaju nikakvu viziju ili odgovornost za budućnost društva. Dok donose političke odluke smatraju da je život ništavan, osim njihovih vlastitih. Kada  ne ubijaju ili ne naređuju da se nekog ubije, karaju. Misle da znaju neke stvari, ali to je samo iluzija. Politika je reciklirana bljuvotina. Političari pokušavaju zaustaviti poplavu tako da stave prst u rupi na brani.

VR: Znači, nema nam spasa? Treba u ruke uzeti kuku, motiku, molotovljev koktel pa krenuti na gamad koja nam je uništila budućnost. Ništa bez borbe. Mnogi su mi zamjerili i optužili me da pozivam na nasilje. Kao, nasiljem se ništa ne rješava. Kreteni, a da malo zavirite u povijest? Što se to riješilo nenasiljem? 

B: Teoretski si u pravu.

VR: I još nešto. Optužiti nekoga da Hrvate zove na ustanak i još se bojati da će do ustanka doći je malo veća pizdarija. Kad su se to Hrvati dignuli na ustanak za svoje dobro? Oni dižu ustanke samo kad treba obraniti interese gadova kojima vire iz guzice. 

B: Za razliku od mnogih ne mislim da je naše vrijeme posebno okrutno. 

VR: To je zato jer je Internet učinio da nam ljudska nesreća bude vidljivija. Kad Turci ubiju stotinu Kurda u deset ujutro, do nas stigne vijest u deset ujutro. Svi mi danas možemo gledati direktan prijenos pakla u kome živimo. Nekad su do nas informacije stizale sporije, često cenzurirane, na ekranima i u novinama bilo je manje krvi. Zato nam se danas čini da je svijet u kojem živimo posebno strašan. Nije, samo smo bolje informirani.

B: Cijeli svijet je vreća govana koja se otvara. Ne mogu ga spasiti. Radi se o tome da započinješ spašavanje svijeta tako što spašavaš jednog čovjeka po jednog; sve ostalo je grandiozni romantizam ili politika. Sve je prevara i laž. Nitko više nije siguran na čemu se uopće sve drži. Mi smo dobrovoljni članovi koncentracijskog logora. Živimo u svijetu u kojemu će samo posljednji preživjeli biti u pravu. Kapitalizam je preživio komunizam. Sada jede samog sebe. U kapitalizmu gubitnici robuju uspješnima, a uvijek ima više gubitnika nego uspješnih. Na hipodromu će početi da otpuštaju ljude sa blagajni, sa parkinga, ljude iz kancelarije i čistače. Biti će sve manje sredstava za trke, manje terena, manje džokeja, puno manje smijeha. Kada konji više ne budu trčali, nebo će pasti. Ovo je natjecateljsko društvo. Autoput kojim vozim dok idem na trke i vraćam se sa njih, uvijek me podsjeti što je većina ljudi. Oni žele da ti izgubiš da bi oni dobili. To im je u krvi i jasno se vidi baš na autoputu. Spori vozači teže da te blokiraju, brzi vozači da te preteknu. Pretječem i pretječu me. Ne smetaju mi brzi vozači. Sklanjam im se s puta i puštam ih da prođu. Ali spori su problem. Dovoljno je da vidiš glavu i vrat vozača ispred sebe pa da ti sve bude jasno. A jasno ti je da ta osoba ima uspavanu dušu i da je u isto vrijeme ogorčena, prosta, okrutna i glupa. Živimo u retardiranom društvu i zato se oni tako i ponašaju i rade jedni drugima ono što rade. Ali to je njihova stvar i meni ne smeta osim što moram da živim sa njima. Jebiga, čitaš ljude na autoputu, čitaš ljude u restoranima, čitaš ljude na televiziji, čitaš ljude u samoposluzi, i tako dalje, i tako dalje. Uvijek isto. Što možeš da učiniš. Izmakneš se i suzdržiš se. Jebiga, govna cvjetaju da usmrde naše šanse. Problem je što moram i dalje da komuniciram sa njima što znači ako hoću da svjetla budu upaljena, ako hoću da kompjuter bude popravljen, ako hoću da isperem šalicu ili kupim novu gumu, da mi izvade zub ili otvore utrobu, moram i dalje da živim s njima. Trebaju mi za takve stvari. Čak i ako me oni osobno užasavaju, a užasavanje je lijepa riječ. Zajebi sve to. Bolje da na vrijeme prekinem sa ovim.  Moja žena i mojih devet mačaka izgledaju kao geniji ovog svijeta. I jesu.   

VR: Možda si samo ostario. Čovjek je onoliko koliko se čovjek uspije osloboditi straha. Obični građani Hrvatske već su trideset godina usrani do pakla. Zato nam je ovako kako nam je. Već godinama govorim i pišem da se čovjek u ovakvom društvu može braniti i obraniti samo po sistemu oko za oko, zub za zub. Razumijem sve one koji se tako brane, tako bih i ja postupila kad bi se nekome meni bliskome dogodilo zlo. Čekati dvadeset godina oslobađajuću presudu za bogatog zločinca koji ti je džipom, pijanom, u svojoj dvadesetoj, ubio dijete - besmisleno je. Svaki normalan roditelj bi ga u Hrvatskoj trebao ubiti i tako poslati poruku roditeljima i sistemu: možete me jebati neko vrijeme, ne možete me jebati sve vrijeme. Očaj. Beznađe. Nevjerica da će biti bolje. Spoznaja da ljudska bića jesu zaista ono što čine. Čisto zlo. Nema mjesta na kugli gdje se ne vode ratovi. Normalan građanin danas ne može pokriti troškove bijednog života. Mladi bježe u drogu i zločin, stari se gladni tresu u nekom ledenom kutku kućerka koji su stekli u boljim vremenima. Bogati iz sekunde u sekundu postaju sve bogatiji. Priroda nam klimatskim promjenama vraća udarce koje joj zadajemo otkako nas ima. Jasno je da ćemo svi pocrkati, ali će mladima agonija još potrajati. Mi starci imamo sreće što silazimo s vrtuljka strave i užasa. Napisao si toliko toga o ljudima sa dna, ljudi te rado čitaju, citiraju tvoje rečenice, međutim ne sjećam se da si napisao bilo kakav, nazovimo to tako, angažiran tekst, iako si bio protiv establišmenta, mrziš politiku, nikad nisi bio politički pisac. Zašto?

B: Nikada nisam tražio logiku i pravdu. Zato  nisam pisao angažirane stvari, nekakav društveni protest. Meni, cjelokupan sistem neće imati nikakvog smisla štogod oni uradili sa njim. Ne možeš napraviti ništa dobro od nečeg što ne postoji.

VR: Nikome nije palo na pamet kako se sve u trenu može promijeniti. Danas je nama Evropljanima jasno, za propast bilo koje zemlje dovoljno je stupiti u strastveni odnos s Amerikom. Odjebali su svoj narod i širom otvorili guzicu svoje zemlje da bi u nju mogao ući američki kurac na potpuno isti način kako je ušao u Iran, Irak, Siriju, Afganistan, Libiju…

B: Aha. Šta da mislim o tome? Imbecilne jajare i skotovi! Ovo me sranje zamara. Daj da lijepo popričamo.

VR: Sad ću te citirati. U jednom svom romanu napisao si "ne guraj nos tamo gdje ne treba i bit ćeš siguran do kraja života". 

B: Sigurnost? Znam na što ciljaš. Sigurnost se može imati i u zatvoru. Tri kvadrata, ništa stanarina, ništa komunalije, ništa porez, ništa izdržavanje djece, ništa za registraciju automobila, ništa prometni prekršaji, ništa gubitak na trkama, besplatno zdravstveno. Ma zajebi to. 

VR: Zna se dogoditi, vrlo rijetko, da netko iskoči iz grupe siromašnih u grupu bogatih. Kad se to dogodi o takvom se čovjeku pišu knjige, tekstovi po portalima i snimaju filmovi. To je poruka bogatih da robovi imaju šansu. Nemaju je.

B: Imaju.

VR: Gdje? U Kataru?

B: Katar je uređena zemlja. Droge nema. 

VR: Ali ima smrtne kazne ako ti je nađu. Zbog krađe reže se ruka, ako ponoviš i druga. Pitam se pitam koliko bi bezrukih bilo da katarski običaji zavladaju mojom zemljom. Suci bi bezruki diktirali presude. Ministar bolesti bi od proizvođača medicinske opreme lovu dobivao na kuke, šef svih hrvatskih nogometaša nosio bi sako bez rukava, popovi bi  vjernicima u usta uvaljivali hostije po principu s jezika na jezik, premijerima bi ljubavnice pomagale kod skidanja gaća, tajkuni bi se diljem Hrvatske njihali na banderama a lešinari bi im kljucali utrobu.

B: Znaš, Rudanice, prije neki dan razmišljao sam o svijetu bez mene. Svijet ide dalje  i radi to što radi, a mene nema. Baš čudno. Kada prođe neko vrijeme poslije moje smrti, tada ću biti istinski otkriven. Svi oni koji su me se bojali ili su me mrzili dok sam bio živ tada će me prigrliti. Na sve strane bit će moje riječi. Stvorit će se klubovi i udruženja. Bit će odvratno. O mom životu snimit će film. Predstavit će me kao neizmjerno hrabrijeg i talentiranijeg nego što jesam. Neizmjerno. Bit će dovoljno toga da bogovi povrate. Ljudski rod mistificira sve živo, svoje junake, svoje neprijatelje, svoju važnost. Skotovi. Eto. Jebeni ljudski rod, eto.

VR: Često si pisao o usamljenosti, ali ne kao o nečem negativnom. Smatraš da je usamljenost stanje koje ti omogućava da budeš slobodan, kreativan i iskren. Tvrdio si da se osjećaš usamljenije u društvu drugih ljudi nego kad si sam. 

B: Više volim da pijem sam. Imao sam neke komade, ali one su dolazile i odlazile, tako da sam bio prilično sam, ali ne i usamljen. Nikada se nisam osjećao usamljenim. Ja sam za sebe najbolja zabavljačka forma koja postoji. Humor je ono što nam treba.

VR: Post Office (1971), tvoj prvi roman, prati život i avanture tvog alter ega Henryja Chinaskog, koji radi kao poštar u Los Angelesu. 

B: Aha. Trebala mi je 21 noć da ga napišem. 

VR: Ovaj roman je bio inspiriran tvojim vlastitim iskustvom rada u pošti, koje opisuješ kao “ubojstvo duše”. Roman je pun humora, ironije i realizma. U pošti si bio zaposlen više od deset godina.

B: Da, radio sam u pošti u dva navrata. Prvi put sam se zaposlio 1950. godine, mislim. Radio sam najprije kao pomoćni poštar, dok nisam postao raznosač. Radio sam taj posao oko 3 godine, nešto manje, sve dok nisam oženio Barbaru, ne lažem,  prije toga sam napustio poštu. Taj posao je zapravo bio greška. Bilo je to u vrijeme Božića. Saznao sam od pijanca, koji je taj trik izvodio svake godine, da će pošta uskoro zaposliti bilo koga, i slijedeće čega se sjećam bilo je kako prtim neku kožnu torbu i kako pješačim kao božićni privremeni poštar. Već drugog dana izašla je jedna ogromna bedevija i stala da se mota oko mene dok sam uručivao pisma. Pod ogromnim podrazumijevam da je njena guzica bila ogromna, da su njene sise bile ogromne i da je bila ogromna na svim pravim mjestima. Izgledala je pomalo luda, ali ja sam samo pogledao njeno tijelo i nije me bilo briga. Živjela je skroz sama. Dobro se jebala, ali kao kod svih jebulja, prestala je da me zanima poslije treće ili četvrte noći. Prestao sam odlaziti kod nje, ali nisam mogao prestati da razmišljam. Pomislio sam, ti poštari samo ubacuju pisma u poštanske sandučiće i povaljuju. Ovo je posao za mene. O, da, da, da. I tako sam polagao ispit i prošao. Polagao tjelesni. Prošao. I eto mene, rezervni pismonoša. Mijenjao sam redovne. Redovni su se uvijek javljali da su bolesni ako je padala kiša ili za vrijeme toplinskog vala ili dan poslije praznika, kada je količina pošte bila udvostručena. Nisam imao ni svoju uniformu, samo kapu. U ekipi ja sam bio jedini pijanac, pio sam uvijek do iza ponoći. Sve je bilo isto kao za Božić. Svaki dan sam očekivao tucanje, ali od tucanja nije bilo ništa. Svaki novi dan donosio je novo prokletstvo i uvijek si bio spreman za silovanja, ubojstva, pse i ludila bilo koje vrste. Dobro, rekao sam nakon više od dvije godine umiranja na ulicama. Zajebi cijelu stvar.

VR: Napustio si posao.

B: Napustio sam poštu, a onda sam se ponovo zaposlio u poštanskom uredu, ovaj put kao razvrstavač pošte. Bilo je to ako se ne varam 1958 i tu sam ostao jedanaest godina, kada sam dao otkaz.

VR: Što si radio u međuvremenu, jesi li imao neki drugi posao?

B: Ma kakvi. Svaka budala može da izmoli neki posao. Samo mudri mogu da ne rade ništa. To zovu provlačenje. U to vrijeme oženio sam Barbaru, svoju prvu ženu. Bavila se izdavaštvom, uređivala je književni časopis "Harlequin". Objavila je i nekoliko mojih pjesama iako u njima nije vidjela genija. 

VR: Čudno! 

B: Da, baš čudno. U početku smo se samo dopisivali. Bila je to ljubav na daljinu. U romanu sam je nazvao Joyce. Ona 23 godine, ja 36. Imala je dugu plavu kosu. Nedostajala su joj dva kralješka na vratu zbog čega je izgledala kao da nema vrat. To ju je opterećivalo, mislila je da se zbog tog invaliditeta nikad neće udati. Ja sam joj u jednom pismu odgovorio neka se ne brine, "ja ću te oženiti", napisao sam. Bila je ona dobra mesina. Nije pila, ali ja jesam. U početku smo se puno smijali. Onda je Joyce zatražila da se vjenčamo. Jebeš ga, ionako sam pečen. Odveo sam je u Las Vegas na jeftino vjenčanje. Poslije, prodao sam auto za 10 dolara, sjeli smo u bus za Texas i kad smo stigli u džepu sam imao 75 centi. Joyce je u jednoj selendri u Texasu imala kućicu u kojoj smo se samo izležavali, tucali se i klopali. Dobro me je hranila, ugojila me i u isto vrijeme smekšala. 

VR: Kako su te njezini prihvatili. Navodno, ta obitelj je bila vrlo bogata.

B: Gospodin taj i taj, Joycin otac, vlasnik je ovoga, a gospodin taj i taj, Joycin djed, vlasnik je onoga. Gospoda su imali više novca, zemlje, jezera, lovišta, nego svi stanovnici tog gradića zajedno. Izbjegli su žrvanj svakodnevice. Nikad nisu upali u taj žrvanj i nikad  neće. Na neki način izgledali su mi kao budale. Jadničci nisu znali da sam ja bivši pismonoša sa 75 centi u džepu, teška sirotinja. 

VR: Poznat mi je taj osjećaj.

B: Tebi? Bila si siromašna?

VR: Neopisivo. Siromaštvo me natjeralo da sa dvanaest godina počnem zarađivati i nikad nisam prestala. Mutno se sjećam one sirote cure koja je prodavala sladoled da bi mogla kupiti knjige i cipele. Kad sam studirala, imala sam jednu crnu suknju i jednu vestu. Suknja se sjajila poput pasjih jaja pa bih je vlažila vodom svaki put kad bih izašla na ulicu. Sa 22 godine sebi sam kupila prvi kaput. Živjeli smo u Mošćenićkoj Dragi. Kad bi padala kiša, čekala bih zadnji trenutak da uskočim u autobus jer nisam imala kišobran. Danas živim, blago rečeno, dobro, ali osjećaj da sam siromašna ne mogu si izbiti iz glave. Bojim se da ću se kad - tad vratiti na staro. Dva sam puta gledala američki film Nomadland redateljice Chloe Zhao. Čudna priča. U filmu, osim glavnih uloga, igraju naturšćici, ljudi koji putuju Amerikom u svojim kamperima. Uglavnom su to krntije u kojima stari Ameri žive svoj romantični život, svaki dan su u drugom gradu, često mijenjaju i države. Nezamislivo je nama Evropljanima kako stari ljudi koji su čitav život radili mogu živjeti u takvoj bijedi. „Nomadi“ vole avanturu, pred kraj života konačno žive „pravi život“, svi oni uživaju uz prekrasne izlaske sunca i druženja pokraj logorske vatre. Oni su „sretni“ jer su „slobodni“. Ugodan je i osjećaj kad te u ranu zoru obori s kreveta kucanje na vratima krntije. To ti policajac govori kako ovdje „nije dozvoljeno parkiranje“. Pa onda, u tri ujutro, kreneš prema mjestu koje je tko zna gdje i na kome ćeš, možda, smjeti parkirati. Očaravajući šut adrenalina. Poruka filma je jeziva. Bijeda je lijepa. Bijeda ti omogućuje da na kraju života stekneš mnoge prijatelje. Kad si bijedan, nisi sam. Samo bijednici se stalno smiješe. I kad peru usrane zahode i kad im pukne guma, a rezervne nemaju, i kad im crkne kamper, a popravak košta nekoliko tisuća dolara, a ti u džepu nemaš ni centa…Bijeda je uvijek lijepa, samo treba znati uživati u njoj.

B: Postoje ljudi koji prolaze kroz život s vrlo malo trvenja ili nevolje. Dobro se oblače, dobro jedu, dobro spavaju. Zadovoljni su svojim obiteljskim životom. Imaju trenutke tuge, ali sve u svemu su neometani i često se osjećaju vrlo dobro. A kad umru, to ja laka smrt, obično u snu. 

VR: Možda nećeš vjerovati, ali takvi ljudi postoje. 

B: Ali ja nisam jedan od njih. O, ne, ja nisam jedan od njih, nisam ni blizu da budem jedan od njih. Ali oni su tu, a ja sam ovdje. Njen otac me je baš mrzio. Mislio je da sam tu samo zbog njenog novca. Nisam želio njen ni njegov novac, nisam želio čak ni njegovu dragocjenu kćer. 

VR: I zato si se ponovo zaposlio?

B: Nakon nekog vremena Joyce je spopao neki glupi moralizam. "Treba oboje da se zaposlimo" rekla je "da im dokažemo da nisi zapeo za njihov novac, da im dokažemo da smo sami sebi dovoljni". Jebiga. Javio sam se na dva mjesta i na oba su me primili. Prvo je zaudaralo na rad pa sam izabrao drugo. Onda me puklo u glavu, napustio sam taj posao i zaposlio se ponovo u pošti.