Hellbrunn je dvorac koji je napravio nadbiskup s viškom novca i manjkom posla, a to je najopasnija kombinacija u povijesti, odmah iza votke i bivše žene. Markus Sittikus von Hohenems postao je salzburški knez-nadbiskup 1612. Nije počeo s molitvom, nego s gradilištem. Prethodnika i rođaka Wolfa Dietricha, onog koji je htio od Salzburga napraviti Rim, zatvorio je na tvrđavu Hohensalzburg i tamo ga ostavio do smrti. Onda je, valjda da se malo opusti, između 1612. i 1619. južno od grada sagradio ljetnikovac. Projektirao ga je Santino Solari, isti čovjek koji je gradio katedralu. Ujutro Bogu kuća, popodne nadbiskupu igralište.
Hellbrunn nije bio rezidencija. Nadbiskup tu nije spavao. Dolazio je preko dana, jeo, pio, šetao i zezao goste, a navečer se vraćao u grad, kao čovjek koji ima vikendicu samo zato da tamo radi ono što kod kuće ne smije.
Glavna atrakcija su Wasserspiele, vodene igre, i to je najbolje što je barok ikad izmislio. Usred vrta stoji kameni stol s kamenim stolicama. Nadbiskup bi pozvao uglednike na ručak na otvorenom, a onda bi, kad bi se svi lijepo smjestili s vinom u ruci, netko okrenuo ventil. Iz svake stolice šiknuo bi mlaz vode ravno gostu u stražnjicu.
Iz svake osim jedne. Nadbiskupova je ostala suha.
Bolji sažetak politike u sedamnaestom stoljeću ne postoji. Gosti su morali ostati sjediti, jer bonton nije dopuštao da ustaneš dok sjedi knez. Pa su sjedili, mokri do kostiju, i smijali se. Kako i ne bi. Kad ti nadbiskup napravi šalu, ona je smiješna. To je pravilo starije od kršćanstva.
Ta stolica se i danas uključi svakom turistu. Vodič ispriča priču, svi se nasmiju, a onda ih pošprica. Četiri stotine godina kasnije šala i dalje radi, samo je sada ulaznica uračunata u cijenu poniženja.
Po cijelom vrtu su vodene zamke. Groteske, špilje, fontane, jelenski rogovi iz kojih curi voda, kamena lica koja pljuju i plaze jezik. Hodaš mirno stazom, a iz zemlje te napadne mlaz, sa zida drugi, a iz kamene krune treći. Nadbiskup je očito vjerovao da je mokar gost iskren gost. Ili se samo dosađivao do ludila. Sve to radi bez struje, samo na pritisak vode s brda, kao da je inženjerstvo izmišljeno da bi se ugledne ljude moglo smočiti s više točaka odjednom.
Onda je sredinom osamnaestog stoljeća netko dodao mehaničko kazalište, i tu Hellbrunn prijeđe iz zabave u čisto ludilo. Gradić od dvjestotinjak drvenih figura, koje voda pokreće kao orgulje. Kovači kuju, pekari peku, vojnici marširaju, ljudi trguju, plešu i rade, a sve se okreće uz glazbu i škripu. Cijelo društvo u malom, savršeno uredno, i svatko radi svoj posao a da nitko ne pita zašto.
Nadbiskup je tako imao državu kakvu je sanjao: podanike od drveta koji se ne žale, ne štrajkaju i ne traže plaću. Voda ih pokrene, voda ih zaustavi. Svaki vladar u povijesti tajno je htio upravo takvo kazalište.
Na brdu iznad parka stoji Monatsschlössl, mali dvorac koji je navodno sagrađen za jedan mjesec 1615. Priča kaže da je neki bavarski gost rekao kako tu fali još jedna zgrada, a nadbiskup je odgovorio da će je dobiti dok se on vrati. Ne znam koliko je ljudi taj mjesec spavalo, ali sumnjam da je itko od njih dobio prekovremene. Kad nadbiskup hoće dokazati da ima veći, radnici ne gledaju sat.
Danas je to narodni muzej s nošnjama, maskama i starim običajima. Zgrada nastala iz taštine čuva uspomenu na narod koji ju je zidao. Povijest ponekad ima smisla za pravdu, samo joj treba tristo godina.
U istom brdu je i Steinernes Theater, kameno kazalište, stari kamenolom koji je nadbiskup pretvorio u pozornicu. Salzburg tvrdi da su se tu, 1617., izvodile prve opere sjeverno od Alpa. Je li baš prve, oko toga se muzikolozi svađaju, ali to je u Salzburgu nebitno. Ovaj grad skuplja prvenstva kao drugi gradovi kazne za parkiranje.
Zamisli scenu: kamenolom, baklje, plemstvo u svili, pjevači koji se deru prema stijeni. A malo dalje kameni stol na kojem su gosti popodne dobili vodu u gaće. Sve to u istom danu, a domaćin je isti.
I naravno, kako ništa u Salzburgu ne može proći bez filma Moje pjesme, moji snovi, u parku stoji i stakleni paviljon iz kojeg je Liesl pjevala da ima šesnaest, uskoro sedamnaest. Paviljon je doseljen ovamo, jer turisti dolaze, a turisti moraju imati gdje uzdahnuti. Japanke plešu oko njega, Amerikanci pjevuše, a lokalci prolaze pored s licem čovjeka kojem je netko po pedeseti put ispričao isti vic.
Malo dalje je zoološki vrt, na zemljištu nekadašnjeg nadbiskupskog lovišta. Životinje koje su nekad lovili za zabavu sada sjede iza ograde i gledaju ljude.
Markus Sittikus je umro 1619., iste godine kad je Hellbrunn dovršen. Nije stigao uživati ni jedno pošteno ljeto. Čovjek je sedam godina gradio savršeno mjesto za zezanje drugih, i tad je umro. Bog, izgleda, isto voli vodene šale.
Hellbrunn ima sustav ulaznica koji bi nadbiskupa Markusa Sittikusa usrećio. Sve je uredno, sve se zna i sve se plaća, osim onoga što se ne da naplatiti, jer je ograđeno samo zidom i dobrom voljom.
Za vodene igre, izložbu u dvorcu i narodni muzej u Monatsschlösslu odrasli plaćaju 16,50 eura. Djeca i učenici od 4 do 18 godina plaćaju 6,50, studenti 9,50, a obiteljska ulaznica za dvoje odraslih i jedno dijete košta 36,50 eura. Dakle, šesnaest i pol eura da ti audiovodič na sedamnaest jezika pedeset minuta objašnjava kako će ti netko pošpricati stražnjicu. Nadbiskup je goste smočio besplatno. Napredak je u tome što ti sad za to izdaju račun s PDV-om.
Zoološki vrt ima svoju blagajnu i svoje cijene: odrasli 17 eura, mladi od 15 do 19 godina 11, djeca od 4 do 14 godina 7 eura, a pas 3 eura. Pas ima cijenu. Ja sam za razliku od njega imao samo izbor.
A park i paviljon iz Moje pjesme, moji snovi ne naplaćuju se, otvoreni su od 6:30 do 21:00. To je najbolja vijest u cijelom Salzburgu, a nitko je ne ističe velikim slovima, jer na njoj nitko ne zarađuje.
Ja nisam kupio ulaznicu za vodene igre. Ni za dvorac. Ni za muzej. Nije to bila škrtost, iako bi mi to svatko tko me poznaje odmah predbacio. Jednostavno me nije zanimalo. Imao sam šezdeset i nešto godina i bio sam potpuno siguran da mi nije potreban plaćeni stručnjak da bih se smočio. Za to imam kišu, tuš i automat za kavu na autocesti koji uvijek pljune pokraj čaše.
Kupio sam jednu jedinu kartu: zoološki vrt. Sedamnaest eura. Pošteno. Životinje su barem iskrene, ne pozivaju te na ručak da bi te onda smočile. Lav leži, gleda te s dosadom i ne pravi se da mu je drago što si došao. To poštujem više od cijelog baroka.
Ostatak dana sam šetao vrtom. Besplatno. Između živica, uz bazene u kojima ribe plivaju kao umirovljenici na bazenu u toplicama, pored kipova bogova kojima je netko davno otpilio nos, a nitko se nije potrudio da ga vrati. Iza zidića sam čuo vrisak. Netko je upravo platio šesnaest i pol eura i dobio mlaz vode. Smijali su se. Uvijek se smiju. Ljudi se smiju kad ih ponize za novac, jer im je neugodno priznati da su platili.
Patuljci u Hellbrunnu nisu oni iz Mirabella. Ovdje ih nema u redu, s trbusima, podbradcima i kiselim osmijehom; ovdje ih ima razbacanih po vrtu, među živicama i uz staze, kao da su se posvađali s postrojbom i odlučili živjeti sami.
Mokri od kiše, pokriveni lišćem koje nitko ne počisti, stariji od svih koji ih danas obilaze. Nadbiskup koji ih je postavio odavno je mrtav, zabava koju su trebali uljepšati odavno je završila, a šala je ostala u kamenu i više je nitko ne razumije.
Kad prođeš pored njih, ne skini kapu. Oni su ionako niži od tebe i ne mare. Samo te pogledaju i puste te da ideš dalje, istom stazom kojom je prošlo tisuće ljudi prije tebe i istom kojom će proći tisuće poslije.
Nitko se ne sjeća zašto su tamo. Ni oni.
Ja sam sjeo na klupu. Klupa nije prskala. To je bila najbolja klupa u Hellbrunnu, i bila je moja, i nisam nikome ništa platio za nju. Sjedio sam tamo kao nadbiskup na onoj jedinoj suhoj stolici, samo bez kneževine, bez dvora i bez gostiju koje bih mogao mučiti.
Pomislio sam da je to možda cijela poanta ovog mjesta. Četiri stotine godina netko je za tuđu zabavu gradio šale, kazališta i dvorce za mjesec dana. A najbolji dio Hellbrunna je onaj na koji nikad nitko nije stavio blagajnu: drveće, put, trava i tišina.
