Voda je plava, planine stoje okolo kao dobro plaćeni statisti, a usred svega toga sjedi mali otok s crkvom, miran i uredan, kao čovjek koji pije samo vikendom, ili, barem tako tvrdi.
Otok usred Bledskog jezera je najmanji otok s najvećom karijerom u ovom dijelu Europe. Komad kopna koji bi u moru bio statistička greška, a u alpskom jezeru je zvijezda: jedini pravi prirodni otok u cijeloj Sloveniji. Što o Sloveniji govori nešto dirljivo - imaju samo jedan otok, pa su na njega stavili sve što imaju. Crkvu, zvono, legendu, stepenice i tisućljetnu povijest. Kao čovjek s jednim odijelom koje pegla svaki dan.
Do otoka se, naravno, dolazi pletnom - ili vlastitim veslanjem, ako čovjek želi doživjeti povijest kroz žuljeve. Zimi, kad jezero zна zalediti, generacije su hodale preko leda do mise, što je bila vjera s elementima ekstremnog sporta. Danas se ide udobnije, ali ritual je isti kao prije pet stoljeća: preko vode, uz stepenice, do zvona. Hodočašće koje je promijenilo samo obuću.
Otok je svoju karijeru počeo davno prije kršćanstva. Tamo je stajalo svetište slavenske božice Žive, božice ljubavi i plodnosti, i ljudi su preko vode dolazili moliti za ono za što ljudi uvijek mole: da ih netko voli i da nešto rodi. Onda su stigli misionari i napravili klasičan potez svih uspješnih firmi - nisu mijenjali lokaciju, samo upravu. Poganska božica dobila je otkaz, na njeno mjesto došla Marija, a adresa je ostala ista. Jer dobra pozicija je dobra pozicija, to znaju i bogovi i agenti za nekretnine.
Današnja crkvica Marijinog Uznesenja rezultat je stoljeća dograđivanja, rušenja, potresa i baroknog uređenja, i na tom otočiću stoji kao da je tamo niknula sama od sebe. Do nje vodi devedeset i devet kamenih stepenica, i tu dolazimo do najboljeg lokalnog običaja: mladoženja mora mladenku na rukama iznijeti uz svih devedeset i devet, dok ona šuti.
Ništa ne govori „voljet ću te do kraja života“ kao hernija diska pred trideset rođaka s mobitelima. Ako je uspije prenijeti do vrha, brak bi trebao biti sretan. Ako ne uspije, pretpostavljam da svatovi nastave jesti. Ljudi su praktični kad ima kolača.
Najsmješnije od svega je koliko je taj otok zapravo malen. Obiđeš ga za nekoliko minuta. Nema plaže, nema hotela, nema ničega osim crkve, tornja, kafića i stepenica. Pa ipak, upravo ta točkica drži cijelu kompoziciju: makni otok i Bled postane samo još jedno lijepo alpsko jezero, kakvih Austrija ima na desetke i ne pravi pompu. S otokom, Bled je bajka. Jedan komadić kopna veličine boljeg dvorišta nosi turističku industriju cijele regije na leđima, kao pletnar svoja vesla.
Debeli tip u crvenoj majici, s podlakticama poput pršuta i licem čovjeka koji je u životu vidio sve i ništa ga više ne može iznenaditi, pogotovo ne osamnaest znojnih tijela koja se svako malo naginju na istu stranu. Držao je dva ogromna drvena vesla, žuta kao med, i pomicao ih polako, ekonomično, bez ijednog suvišnog pokreta — kao netko tko zna da će ovu istu rutu voziti i sutra, i prekosutra, i kad svi ovi s mobitelima odavno budu mrtvi ili barem doma.
Iznad glava putnika napeta plavo-bijela tenda, prugasta kao pidžama, kao suncobran s plaže iz osamdesetih. Ispod nje gužva: šeširi, sunčane naočale, gola ramena, bijele majice, netko fotografira, netko se pravi da ne fotografira, netko gleda u vodu s onim izrazom lica koji ljudi dobiju kad su na odmoru pa se sjete da bi trebali biti sretni. Jedna žena u šeširu boje slame sjedi mirno kao da čeka autobus. Klinac se naslonio na rub i gleda dolje, u dubinu, u ono tirkizno ništa, i možda jedini na cijeloj barci stvarno nešto vidi.
U pozadini mišićava tijela u kupaćim gaćama stoje i gledaju, preplanula i nezainteresirana, kao kipovi kojima je dosadno. Još jedna barka čeka svoj red. Sve se kuha na suncu.
I u svemu tome ima nečeg savršeno okrutnog i savršeno smiješnog: taj čovjek u crvenom stoji uspravno nad svima njima, jedini koji radi, jedini koji se ne slika, jedini kojem ovo nije uspomena nego utorak. Vesla ulaze u vodu, izlaze iz vode, barka klizi, tenda baca prugastu sjenu, i cijela ta mala plutajuća civilizacija — sa svojim šeširima, telefonima i željama — ovisi o njegovim leđima.
Da vesla stanu, ostali bi svi zajedno nasred jezera. Ali vesla ne staju. Vesla nikad ne staju. To je jedina prava priča na ovoj slici; sve ostalo je razglednica.
Pas je sjedio na drvenim daskama. Fotografirao sam ga a on je izgledao kao da mu je život upravo ispričao najbolji vic na svijetu.
Bio je sav od narančaste dlake, napuhan i mekan, kao kugla krzna koju je netko slučajno uključio u struju. Jezik mu je visio iz usta, oči su mu blistale, a sitni zubi provirivali su kroz osmijeh koji je bio negdje između neodoljivog i pomalo poremećenog.
Izgledao je presretan a to je, brate, samo po sebi sumnjivo. Nitko nije toliko sretan bez razloga. Možda je upravo pojeo nešto što nije smio. Možda cipelu. Možda pola sendviča ostavljenog na stolu. Možda je znao gdje je zakopana druga polovica.
Oko njega nije bilo ničega osim sivih dasaka, ravnih i ozbiljnih, zbog čega je pas izgledao još apsurdnije — kao eksplozija radosti na mjestu gdje se radost nije posebno tražila.
Gledao je prema gore otvorenih usta, zadovoljan sobom, svijetom i činjenicom da za razliku od ljudi ne mora plaćati račune, objašnjavati svoje odluke ni razmišljati što će raditi za pet godina.
Carevi su darivali ta jezera, biskupi njima upravljali, misionari mijenjali bogove, pape slali zvona, mladoženje lomili kičme na stepenicama. Tisuću godina ljudske ambicije, vjere i marketinga - a otok je cijelo vrijeme radio samo jedno: stajao na sredini vode i puštao da mu se svi klanjaju.
Gore, u crkvi, visi ono slavno zvono iz šesnaestog stoljeća. Pozvoniš, zamisliš želju, želja se ispuni - tako kaže legenda. A legenda uz zvono ima i svoju tamnu priču: udovica s dvorca dala je lijevati zvono za uspomenu na muža, ali brod s zvonom potonuo je u oluji. Zvono i danas navodno leži na dnu jezera i čuje se za olujnih noći, a ono u crkvi kasnije je poslao papa osobno. Tako otok ima dva zvona: jedno za turiste i jedno za utopljene. Što je pošten omjer, jer i život otprilike tako dijeli.
I sad, cijeli dan nad jezerom zvoni. Din, don, din, don, od jutra do večeri, jer svaki posjetitelj vuče uže i želi nešto. Zdravlje, ljubav, novac, parking. Ako božica Živa odozgo još gleda svoju staru adresu, mora priznati jedno: publika se nije promijenila. Iste želje, ista voda, samo su barke sad pune fotoaparata.
